Priča iz kvarta
Dvije godine bez Čamaze: Boem koji je praznio čaše i punio srca ljudi oko sebe…
U 55. godini života koji djeluje kao solidan predložak za filmski scenarij Zlatko Bogdan Čamaza preselio je iznad oblaka, a dvije godine poslije njegovi Turopoljci i dalje da se rado sjete…
Objavljeno
prije 2 godinena
Objavio/la
Marko VidalinaPrije točno dvije godine, 8. kolovoza 2020. godine, s ovog je svijeta na neko bolje mjesto preselio Zlatko Bogdan Čamaza, jedan od kultnih likova turopoljskog kraja. Tim povodom ponavljamo živopisnu priču o ovom dobroćudnom bohemu koju smo objavili nakon njegove smrti…
U središtu Bratislave, grada kroz čiju je povijest prošla gomila važnih i velikih ljudi, odmah pokraj čuvene kavane Mayer, stoji i kip koji oživljava sjećanje na Ignaca Lamara. Ne, nije to bio ni državnik, ni književnik, ni pjesnik, dobri stari Ignac bio je – boem. Jedan od onih likova koje cijeli grad zna, zaštitni znak Bratislave svoga vremena, čovjek koji je uveseljavao sugrađane, unosio dozu onog uličnog šarma, duha koji osvaja, emociju koja ne ostavlja ravnodušnim. I čovjek je, eto, dobio spomenik.
Jednog će dana možda – bilo bi to lijepo – u Velikoj Gorici ili u njegovu selu Turopolju, nešto slično dobiti i “naš Ignac”. Naš Čamaza. Kralj ulice, boem i pustinjak, čovjek koji je više od svega volio prazniti čaše i boce, smijati se i veseliti, širiti pozitivu i, prije svega, ljudskost. Jer upravo to je ono što najbolje opisuje Čamazu. Bio je, važnije od svega drugog, Gospodin Čovjek.
Složiti cjelovitu i potpunu priču o Zlatku Bogdanu, kako mu je bilo puno ime i prezime, praktički je nemoguće. U pripremi ovog teksta, zamišljenog kao pitoreskna balada s posvetom, razgovarali smo s više ljudi iz njegova okruženja, pokušali dobiti što više informacija, no rijetki su oni koji znaju dovoljno. I nije to ni neobično, jer Čamaza nije bio jedan od onih koji će “udaviti” pričom o svome životu, koji će se upuštati u bilo kakve priče koje ne spadaju u ono što je najviše volio. U zajebanciju. I samo su rijetki znali puno o njegovim mukama, problemima, poteškoćama…
A njih je, realno, bilo. Krio ih je negdje duboko u sebi, vješto maskirao osmijehom i zalijevao pivom i žestokim, no životna priča mu je miljama daleko od savršene, bajkovite. Koliko god se sa strane možda činilo da čovjeku poput njega i ne treba više od onoga što je imao. Iako, to je potpuno jasno, nije imao previše.
Kišni dan i brat u drvenim tačkama
Cijeli život proveo je u “koloniji” u Turopolju, selu kojeg je obožavao. U trošnoj drvenoj kućici, bez ikakvih luksuza, u ulici Ljudevita Gaja, jedinoj slijepoj ulici u selu. Otac mu je bio Rom, mještani ovoga kraja pamte ga kao Stevu Cigana, koji je oženio domaću, lokalnu djevojku, i s njom dobio dva sina. Čamazo je stariji brat, koji je za mlađeg brata, Alena, brinuo na svoj način.
Gomila je priča, gotovo mitova koji se vežu uz Čamazu, a jedan od njih datira još tamo iz sredine 70-ih. Klinci iz Buševca vozili su se biciklima, bio je to jedan kišni dan, posvuda okolo grabe pune vode… A iz suprotnog smjera Čamaza u drvenim tačkama, koje se gotovo raspadaju, vozi brata. Dječak je mogao imati godinu, dvije.
– Čamaza, ajde baci malog u grabu – uglas su ga krenuli nagovarati fakini na biciklima, misleći kako će sve na tome i ostati, da će se dobro nasmijati i otići dalje.
Međutim, već sekundu kasnije Čamaza je izvrnuo malog iz kolica, i to ravno u grabu punu vode! Fakini s biciklima, kad su vidjeli što se događa, brzo su skočili i krenuli vaditi dječaka iz grabe, gotovo u panici. A Čamazo se smijao. Spakirao je dječaka natrag u tačke i nastavio svojim putem.
Takvih i sličnih priča ima koliko ti srce želi, ali sve one danas se prepričavaju sa smiješkom. I s tugom zbog odlaska jednog osebujnog čovjeka kojeg si morao voljeti.
Možeš izbaciti Čamazu iz busa, ali ne i iz prtljažnika…
Društvo iz njegove generacije ne pamti baš da su ga viđali u školi, njegov nemiran duh nije mu dopuštao robovanje normama i svemu onome što ostatak svijeta prihvaća kao neizbježno. Za njega ništa nije bilo takvo, sam je određivao svoja pravila. I svoj način. Društvo, zajebancija, nogomet i, već od najranijih dana, cuganje. Svjedoci i danas pamte klinca od 13, 14, možda 15 godina, koji je bocu piva mogao popiti na eks u deset sekundi! I nastaviti dalje normalno, kao da se ništa nije dogodilo.
Pivo i nogomet, inače, bila je kombinacija koja ga je najlakše i najbolje hranila energijom. Od svog NK Turopolja, na čijim je utakmicama znao biti i jedini navijač, preko svih drugih turopoljskih klubova, pa sve do Dinama, kojeg je ludo volio. U navijačkim krugovima nisu znali tko je Čamaza, za njih je on bio Brada. Brada iz Gorice. Legenda je i u tim krugovima, priča o anegdotama s gostovanja na kojima je pratio Dinamo ima “mali milijun”. Uključujući i iskustvo s puta u Bergamo 1990., kojeg je prepričao jedan svjedok događaja.
– Mnogi su prošli granicu krijući se u bunkerima buseva. Policija je neke pronašla i ostavila na sadašnjoj talijansko-slovenskoj granici. Sjećam se da smo kroz prozor vidjeli kako su izbacili pokojnog Bradu. Njega su svi znali. Nije imao nikakve dokumente. Dok su ga odvodili, hladno je pušio pljugu i kulerski mi dobacio: ‘Stari, hoćeš se kladiti da ću stići prije vas u Bergamo?’ Odgovorio sam mu: ‘Nema šanse, pa kako ćeš preko grane?’ Uzvratio je: ‘Ništa se ti ne brini.’
I doista, nije bilo razloga za brigu.
– Stigli smo u grad, izlazimo iz autobusa, a tamo se Brada cereka: ‘Lovu na sunce.’ Zaustavio je neke gastarbajtere iz Bosne koji su išli u Milano. Oni su ga prošvercali u prtljažniku i istovarili u Bergamu!
Čovjek s frakom, dva udarca štapom i – batine…
Posebno luda priča, za koju mnogi vjeruju da je samo mit, veže se uz jedno gostovanje u Beogradu. Prepričavao je to i sam Čamaza poslije, bez želje da se hvali, ali u navijačkim krugovima pamte ga i kao “čovjeka koji je opalio šamar Arkanu”. Da, pravom Arkanu! Bilo je to vrijeme kad je beogradski kriminalac bio jedan od vođa tek formiranih Delija, a Čamaza je u jednom sukobu odlučio izvesti svojevrsni harakiri.
Boysi su, priča nam jedan od aktera događaja, u skupini išli Beogradom i naišli na suparničke navijače. A ispred svih njih, odjeven u nekakav bizaran frak, što li već, sa štapom u rukama (?!), neki nepoznati lik. Krenuli su pregovori, mogu li Boysi proći tom i tom ulicom, a sve je prekinuo – Brada. Došao je do tipa u fraku i opalio mu šamar koji se pamti. A ovaj je, ide priča dalje, samo dvaput štapom udario o beton, što je za gomilu iza njihovih leđa značilo – u napad. Batine koje su tad “popili” dečki iz Boysa pamte i danas… Tek godinama poslije shvatili su s kim su imali posla, da je pred njima stajao zloglasni Arkan, a Brada je zbog tog šamara ušao u legendu.
S godinama je Čamaza odustao od odlazaka u slične avanture i okrenuo se lokalnom nogometu. Na utakmicama NK Turopolja galamom je znao izluditi sve aktere, trčao je uz ogradu i sebi svojstvenim frekvencijama dijelio “savjete” igračima, trenerima, sucima… Ali nije se ograničavao samo na svoje selo. Stotine je vikenda proživio na terenima diljem Turopolja, jurio s jedne utakmice na drugu, ostavljajući u nevjerici ljude koji su bili sigurni da su ga maloprije vidjeli na nekom potpuno drugome mjestu, a sad ga evo ovdje, pred njima.
I gdje god bi u Turopolju došao na utakmicu, navijao bi za gostujuću momčad! U Buševec je tako, u vrijeme kad je Polet igrao treću ligu, na utakmicu protiv Mladosti iz Petrinje došao s paštetom od Gavrilovića oko vrata, a protiv Lokomotive odjeven u kondukterski šinjel, s kondukterskom kapom na glavi… Zašto? Jednostavno, zato što gostujući navijači nikad nisu žedni i s njima se isplatilo biti u dobrim odnosima.
Stevo Cigan u zamrzivaču, džezva u rukama i – na spavanje…
To je bio Čamaza. Uvijek prisutan, uvijek među ljudima, omiljen u cijelom Turopolju. Zbog njegova nastupa, galame koju je uvijek donosio sa sobom, tog nekog prvog dojma, mnogi su znali u startu i zazirati od njega, ali brzo bi shvatili da je pred njima dobričina, čovjek pun duha, sa specifičnim smislom za humor. I bez trunke iskvarenosti. Zato su ga voljeli i poštovali, zato su iza njega ostale samo najpozitivnije moguće priče. Iako je, realno, bilo i onih drugih.
Jednom je prilikom, tako, završio u zatvoru na tri mjeseca. Došlo je do nekakve alkoholom uvjetovane čarke s pokojnom Dudom, ženom koja je bila ljubav njegova života i suputnica u skitanjima Turopoljem i Goricom, pa je Čamaza dograbio nekakvu džezvu i zamahnuo… Duda je odmah pozvala policiju i – bajbukana! Požalila je što je zvala policiju čim se otrijeznila, ali povratka više nije bilo. I Čamaza je tri mjeseca imao priliku spavati u toplom i čistom, uz tri obroka na dan… Kad se vratio u selo, pitali su ga kako je sve to proživio.
– Joj, ljudi, nikad u životu se nisam ovak dobro naspaval! – odgovarao je sa smiješkom.
Kruže priče i kako je oca jednom prilikom, kad mu je ovaj odbio dati novac za cugu, strpao u škrinju! Koju je svakih nekoliko sekundi uviđavno otvarao i provjeravao je li Stevo Cigan možda promijenio mišljenje… Međutim, ništa od tih i takvih pričica neće potamniti sliku koja je ostala iza Čamaze. Hrabrog, odvažnog čovjeka s velikim srcem i duhom koji je osvajao. Sve to najbolje je pokazao u ratnim danima. Jer, on ni sekunde nije dvojio kad se trebalo uključiti u obranu domovine, svoga kraja.
Jednom rukom se vozi, u drugoj je piva
Jedna od čuvenih priča tako je i ona iz noći kad je hrvatska vojska pokušavala prijeći rijeku Kupu. Plan nije bio idealno posložen, stvari su krenule po zlu i hrvatske snage imale su velik broj poginulih i ranjenih. Bio je tamo i Čamaza, koji je, vidjevši što se događa, skinuo majicu i bez razmišljanja uskočio u Kupu, mrzlu kakve rijeke već jesu krajem studenog. Vadio je ranjene suborce iz hladne rijeke, jednog po jednog, nadljudskom snagom i energijom, a svjedoci kažu da ih je izvukao deset, dvadeset, možda i više… Toliko je života, eto, spasio Čamaza. I zato je, između ostalog, bio i ostao puno više od dobroćudnog cugera, kako su ga mnogi vjerojatno doživljavali.
Čamaza je preživljavao žicajući deset ili 20 kuna, s ciljem da dan izgura do kraja, a kad bi novac posudio, vraćao bi u kunu, u dan! Bez iznimke. Volio je i raditi kad bi dobio priliku, ljudi su ga voljeli koristiti kad im je trebala pomoć u dvorištu ili u polju, a voljeli su mu za to i platiti. I uvijek su, ali baš uvijek, bili sigurni da ništa neće ukrasti. U Čamazinu svijetu to nije postojalo. Pošteno, pa kako bude, bila je egida kojom se vodio, njegov put koji ga je odveo u vječnost.
Pamtit će ga njegovi Goričani i Turopoljci, jer Čamaza je doista bio nezaboravan lik. Od druženja u birtijama, koje je uredno obilazio, preko Turopoljskih trka na kojima se znao i rušiti, pa slaviti pobjedu po izlasku iz kola Hitne pomoći, biciklističkih utrka na kojima je sudjelovao vozeći poluraspadnuti bicikl jednom rukom, jer u drugoj je bila piva, pa sve do anegdota iz BBB vremena i herojskih priča iz rata…
Eto, to je pokušaj priče o Čamazi. Pronaći će se vjerojatno u svemu ovome i poneka netočnost ili pretjerivanje, ali sve to zapravo je sporedno ako smo uspjeli barem donekle složiti legendu o jednoj legendi. O čovjeku koji će – bilo bi zaista lijepo – možda jednom u svojoj slijepoj ulici dobiti i spomenik koji će ga sačuvati u vječnosti. A on će sve to gledati negdje s oblaka, u društvu svoje Dude, zavaljen s pivom u ruci. I smijati se, jer to je uvijek najbolje znao.
Počivaj u miru, nemirni čovječe.
Možda vam se sviđa
-
Legenda o Belom: Sretna vremena, nesretni kum, famozni steznik i kratka prije tekme
-
Frkinova priča: Župljani ga spasili od atentata, kradom išao Stepincu, zazidali mu crkvu…
-
Priča o “vječnom pročelniku” Zvonku: Tri stranke, devet gradonačelnika i 24 godine na istoj funkciji…
-
Odlazak kralja ulice: Legenda o Čamazi, frajeru koji je opalio šamar Arkanu…
-
Novi Reporter je vani! Legenda o Čamazi, ZOO u Čretu i nogometna piramida
Priča iz kvarta
Posljednji gorički kestenjar: ‘Moj punac Maradona zaslužio je svoj mural…’
Veis Muharemi, Velikogoričanima dobro poznati kestenjar, treću jesen zaredom postavio je svoju opremu na poznato mjesto u centru grada, tamo gdje smo godinama viđali Ešrefa Sulejmanija, nezaboravnog Maradonu
Objavljeno
prije 2 danana
31. listopada 2024.Objavio/la
Redakcija CityportalaSredinom listopada, nakon što je sve složio, namjestio i uredio, novu sezonu kestena u našem gradu otvorio je čovjek dobro poznatoga lica. Veis Muharemi i treću godinu zaredom radi ono što je radio i prethodne dvije zime.
– Mijenjam pokojnog punca, čuvenog Maradonu, i uveseljavam Goričance s finim kestenima! – odgovara simpatični Veis na ono klasično “što se radi?”
Legenda o Maradoni ostat će živa još barem neko vrijeme, sjećanje na čovjek koji je 40 godina hranio Velikogoričane ukusnim kestenima ne blijedi tek tako.
– Pitaju ljudi i dalje za Maradonu, kako ne, gotovo svaki dan netko ga se sjeti, poželi ispričati nekakvu anegdotu… Pogotovo kad vide ovu fotografiju koju smo stavili. I jako mi je drago što su to sve pozitivne priče, lijepe uspomene, što ga ljudi pamte samo po dobrome – priča Veis, pa dodaje:
– Čak mi je i prišao jedan čovjek s idejom da se napravi nekakav mural za Maradonu! Kaže da bih ja to mogao predložiti, ali ne znam ni kome se obratiti u Gradu po tom pitanju… Rado bih pokrenuo takvo nešto, mislim da je punac zaslužio barem neki muralčić “dva sa dva”, ipak je bio jedan od simbola grada i cijeloga kraja, radio je ovdje 40 godina – rezonira Veis.
I ove godine posao ide solidno, svako malo netko navrati, privuče ga miris kestena, jer na neki je način to i miris jeseni…
– Iskreno, bojim se za budućnost kestenjarstva u ovim krajevima – zabrinuto vrti glavom Veis pripremajući porciju.
– Prije desetak godina u Zagrebu i Zagrebačkoj županiji bilo je 50-ak punktova za prodaju kestena, ali danas je to potpuno drukčije. Ostalo nas je možda 15-ak, čak ni toliko… Neki su otišli u inozemstvo, neki nažalost više nisu među nama, neki su otišli nekim drugim putem, i ta brojka značajno je pala. Mladi više ne žele ovo raditi, ne žele raditi ovako prljav posao, stalno imati prljave ruke, stajati na cesti… Moji kćer i sin prvi to ne žele, radije će i konobariti, a tako razmišljaju i svi ostali – pesimističan je Veis.
Nakon svih ovih godina, nakon Maradone i sad Veisa, čini se gotovo nevjerojatnom pomisao da se u ovo doba godine tamo pokraj “robnjaka” ne šire mirisi kestena, ali i to će se jednom dogoditi.
– Ja ću biti tu dok god me zdravlje bude služilo, u to sam siguran, a što će biti nakon toga… Ne znam. Bojim se za budućnost goričkog kestenjarstva. Moguće je da se pojavi netko novi, to je uvijek opcija, ali iz ove naše linije više neće biti kestenjara, mi iz generacije 40+ smo posljednji Mohikanci ovog posla – prisnažio je gorički kestenjar.
Sam je električar po struci, imao je posao, ali u privatizaciji 90-ih dobio je otkaz i uz punca krenuo raditi.
– Pokojni punac držao je ovu poziciju, da ne bi njegovi Goričanci bili uskraćeni, a ja sam pomagao drugdje – govori Veis, koji ne bi nigdje bio radije nego ovdje.
– Goričanci su najbolji! Ne bih ih mijenjao ni za što. Radio sam i u Dugom Selu, i u Sesvetama, i na Kvatriću, ali Goričanci, moji Turopoljci, za mene su posebni. Nešto sasvim drugo. Uz punca sam upoznao i Brežane, i Posavce, i ljude iz svih drugih krajeva, i mogu stvarno reći da su to jako dobri ljudi – kaže naš kestenjar.
Cijene su iste kao i prošle godine: dva eura za dječju porciju, tri za standardnu, a pet za obiteljsku porciju. I jako je dobra vijest to što cijene nisu rasle, jer postoje ozbiljni problemi, postoji razlog zašto je kvalitetnog kestena sve manje.
– Nažalost, kesten nam je bolestan! U nekim šumama na drveću kestena pojavio se rak i to je veliki problem. Puno tu utječu i vremenski uvjeti, koji se mijenjaju, a zbog toga je malo plodova kestena koji ima tu svoju prepoznatljivu slatkoću. Kestena ima, ali nije kvalitetan. Kažu stručnjaci da bi sve te bolesne kestene trebalo porezati i raditi nove nasade, da je to jedino rješenje – završio je naše druženje Veis.
Priča iz kvarta
Legenda o Belom: Sretna vremena, nesretni kum, famozni steznik i kratka prije tekme
IN MEMORIAM Željko Domitrović Beli, jedan od najvećih turopoljskih nogometaša, preminuo je u 61. godini i otišao u legendu. Prijatelj, kum i suigrač Mario Štoos proveo nas je kroz životnu i nogometnu priču nezaboravnog Belog…
Objavljeno
prije 3 danana
30. listopada 2024.Objavio/la
Marko VidalinaUtorak je poslijepodne, bablje ljeto udara, ekipa je na broju u Feniksu, bircu pokraj groblja. A jedna stolica je prazna… Tako je već neko vrijeme, odvratna bolest ukrala je priliku da se još poneki put sjedne, popriča, popije pivo, a prolazi i dvadeset i sedmi dan otkako je postalo jasno da Željko Domitrović Beli više neće sjediti na svome mjestu…
– Bio je ljudina! To ću ti reći ja, i naravno da hoću, jer bili smo veliki, nerazdvojni prijatelji, ali evo, uđi unutra u kafić i pitaj tko je bio Beli Domitrović. Sve i jedan čovjek unutra reći će ti isto što i ja. Taj čovjek bio je legenda – dočekuje nas Mario Štoos, kum i prijatelj zadnjih 40 i nešto godina.
Željko Domitrović otišao je na neko bolje mjesto trećeg dana listopada, u 61. godini, a sve što je ostalo iza njega definitivno zaslužuje jedan poseban osvrt.
Jer, Beli nije bio samo nogometaš, pakleno dobar nogometaš, nije bio samo trener koji je obišao cijeli naš kraj. Beli je bio simbol jednog vremena, jednoga grada koji je nekoć postojao, jedan od posljednjih lokalnih heroja, tipova s kojima nije problem ni otići u laganu mitologiju. Nije njegova karijera ni najveća ni najuspješnija, možda je bilo i boljih igrača od njega u turopoljskoj nogometnoj povijesti, ali Beli je nosio karizmu koja razdvaja od ostalih.
Sjedamo sa Štoosom tako za jedan od stolova na terasi, pričamo o Belom, slažemo kockice jednog mozaika o životu i o nogometu. Dok priča ide dalje, svako toliko pobjegne i suza. Štoos i Beli nisu bili samo kumovi i prijatelji, oni su godinama bili i suigrači, i suradnici, i kolege s posla, i frendovi s malog nogometa, i partneri za cugu u Feniksu…
– Upoznali smo se kroz famozne Đuzliće. Gazda Đuzla je složio tu ekipu, koja je 1984. osvojila treće mjesto na Kutiji, pa smo se Beli i ja kroz tu priču i upoznali, počeli zbližavati. Međutim, te godine ja sam otišao u vojsku – prepričava Štoos zajedničku im povijest, koja je počela tek tamo na početku njihovih dvadesetih.
Do tad je Beli živio i rastao u svom Kurilovcu, koji je u to vrijeme bio selo u punom smislu te riječi. Tako se uvijek i osjećao, kao dečko sa sela, a nogomet je bio prva i najveća ljubav već od prvih dana. Bio je najsitniji od svih u tim ranim danima, izrastao je tek tamo početkom srednje škole, i to toliko da je prerastao sve ostale. Išli su mu svi sportovi, posebno košarka i stolni tenis, ali nogomet je bio jedini izbor. Počeo je u Udarniku, na igralištu u blizini obiteljske kuće, a već u pionirskim danima treneri su shvatili da ovaj visoki i mršavi klinac zlatne kose ima nešto posebno. I pozvali su ga u NK Zagreb.
– Pričao mi je o toj epizodi, znam što se događalo i zašto se vratio u Udarniku… Mogao je on tamo igrati, bio je stvarno talentiran, ali uvijek je ostao dečkić sa sela. I već u to vrijeme je, kao i mnogi drugi, počeo pušiti. Kad su to doznali u NK Zagrebu, kad su vidjeli da ne mogu s njim izaći na kraj, rekli su mu da nije on za njih i da se slobodno vrati u Kurilovec – prepričava Štoos prvu od brojnih anegdota koje će Belog Domitrovića definirati kao vragolana, nogometnog boema, tipa s kojim neće uvijek biti lako.
Neće biti lako trenerima, češće uprava klubova, jer Beli nikad nije imao dlake na jeziku. U društvu zbog toga nije trpio, baš zbog te njegove karakteristike posebno su ga voljeli. Nije imao problema svakome reći što misli, pri čemu tu nikad nisu bile prisutne ni natruhe zločestoće. Ne, Beli je bio teški pozitivac, dobričina i čovjek širokog srca. Pogotovo ako si mu “sjeo”.
– Je, znao je imati problema u nekim klubovima zbog tog svog dugog jezika, ali bilo je to jače od njega. Jednostavno, bio je takav, nije trpio nepravdu, nije mogao protiv sebe – opisuje ga kum Štoos dok još jedna suza bježi niz obraz.
Mit o Belom počeo se graditi već tamo sedamdesetih, kad je blistao u mlađim kategorijama Udarnika, jer doma se osjećao puno bolje i slobodnije nego u Kranjčevićevoj, a sa 21 godinom došao je i do Radnika. U tim trenucima ambicioznog Radnika, s Pevijem Mišerićem u naslovnoj roli. Ostao je u Radniku sljedećih devet godina, u ulozi trenera mijenjali su se Ilija Lončarević, Mirko Bazić, Zorislav Srebrić, Ivan Poljak, Ivica Senzen, Kruno Zaloker, na kraju i Krasnodar Rora… A Beli je, kad bi mu se dalo, blistao na terenu. Igrao je nogomet kojeg je najlakše opisati kao – čista romantika.
“Nogometni su ga krugovi obožavali. Bez obzira na sitne mušice, prevrtljivu ćud i utakmice koje je odigrao ispod svog renomea. Beli je bio konstanta bez koje se ne može. Jak na lopti, lucidan, strijelac i paker. Čovjek koji u nekoliko minuta uradi ono što drugima ne uspijeva u nekoliko utakmica. I sve to na priredbama koje uveliko nadmašuju lokalne okvire”, zabilježio je o Belom Domitroviću autor Davor Štuban u knjizi “Legende turopoljskog nogometa”.
A tu se, među legende, neobično brzo smjestio. Bilo je to neko drukčije vrijeme, a i ovaj grad bio je nešto drukčiji. Puno više domaći, turopoljski, puno manji, ali s više prisnosti, bliskosti i druženja nego u ovim novijim vremenima. Tip poput Belog, visok i markantan, mušičav i živopisan i na terenu i izvan njega, idealno se uklapao u to okruženje. Domaći, lokalni dečko, jedan od onih kojeg su svi znali. Grad se okupljao na Kolarevoj, uz sport, a to je bilo dvorište Željka Domitrovića.
– Bila su to baš romantična vremena, kojih se uvijek lijepo sjetiti. Tisuće ljudi dolazile bi na utakmice nedjeljom, prvo bi se ispratili nogometaši u jutarnjem terminu, da bi se zatim kompletna publika samo okrenula na drugu stranu i ispratila košarkaše, rukometaše, rukometašice… I da, mogu reći da smo mi sportaši u to vrijeme bili lokalne zvijezde, svi su željeli biti s nama, oko nas, u našem društvu – prisjeća se Mario Štoos, koji je iz prvih redova gledao i stvaranje jedne od brojnih sportskih ljubavnih priča.
Sanja je u to vrijeme bila golmanica u rukometnoj ekipi, treninzi su bili otprilike u isto vrijeme, a poslije svakog treninga sportašice i sportaši ostajali bi na druženjima. Grad je živio u nekom svom ritmu, a Sanja i Beli pronašli su neki svoj… Ljubav se rodila, procvjetala i pretvorila se u brak, a ubrzo su dobili i djecu, sinove Tomislava i Krešimira.
Privatni život tako se posložio, a onaj nogometni tek je čekao svoje vrhunce. Do njih je Beli došao vrlo brzo, prepoznali su ga i na razinama puno višim od Radnikove, pa je 1986. godine došla i ponuda Zadra, a čak su se i iz Hajduka ozbiljno raspitivali o talentiranom ljevonogom veznjaku iz Kurilovca. A onda je Radnik otišao na gostovanje kod NK Zagreba…
– Nakon što sam odradio vojsku u Ljubljani, usput i igrao za Olimpiju, po mene i Krešu Bronića došao je Zorko Srebrić. Uzeo je naše papire i odnio ih u Radnik, ali ja sam otišao u Zagreb i prije nego što sam odigrao prvu utakmicu. Radnik i Zagreb tad su igrali isti rang, bila je to prvenstvena utakmica u Kranjčevićevoj, a ja i Beli smo kao ljevaci igrali na suprotnim stranama terena – prepričava jednu tužnu i ružnu epizodu njihova života kum Štoos.
– Nemam pojma kako je on u tom trenutku završio na mojoj strani, ali znam da smo ušli u nekakav duel, da sam ga ja lagano odgurnuo u prsa, gornji dio tijela mu se okrenuo, a noga je ostala na mjestu. Sve mu je popucalo u koljenu, u nevjerici sam ga gledao kako leži u vrišti od bolova, a nakon svega sam ga doslovno na rukama iznio s terena. Nevjerojatno da se to dogodi baš meni, jer bili smo si dobri, igrali zajedno za Đuzliće, provodili vrijeme zajedno… Nismo još bili prijatelji kao što ćemo postati u kasnijim godinama, ali nisam si to mogao oprostiti – emotivan je Štoos.
Dogodilo se to, da stvar bude još ružnija, u najgorem mogućem trenutku.
– Da se tad nije ozlijedio, sigurno bi otišao u Zadar, a možda i u Hajduk, jer bio je toliko dobar igrač. Ovako je završio na dvije operacije koljena u Beogradu, nakon čega se oporavljao više od godinu dana… Da, možemo slobodno reći da sam mu ja sjebao karijeru, mogao je puno više napraviti da nije bilo tog događaja – izgovara kum Mac s ogromnom knedlom u grlu.
I tek nakon toga počeli su se družiti onako kako su se družili praktički do posljednjeg dana. Intenzivno, često, veselo, s puno prijateljske ljubavi.
– Znao me godinama poslije i psovati, govoriti “kakvu sam ja mogao imati karijeru da me nisi sredio”, ali zapravo mi nikad nije to zamjerao. Događaju se takve stvari, i to je život, a meni je posebno drago što se i nakon toga uspio vratiti nogometu. Doduše, nosio je onaj svoj prepoznatljivi steznik, ostavila je ta ozljeda posljedice, ali i dalje je bio sjajan – prisjeća se Štoos.
U sezoni 1988./89. nije bio samo sjajan, bio je spektakularan! Svjedoci tvrde kako mu je to bila najbolja sezona karijere, da je čuda radio na travnjaku novog, tek izgrađenog stadiona na kraju grada. Međutim, idila nije potrajala…
Iduće sezone za trenera je došao Đalma Marković, u prvu momčad Radnika počeli su ulaziti neki novi klinci poput Marušića, Hrkovca, Dittricha, Cvetka… A Đalma je želio samo takve, mlade i gladne, pa je igrače s 26 ili 27 godina smatrao starima. U toj grupi bili su Beli, Štoos i Branko Sambolić, koji su i poveli jednu malu pobunu. Oni su, naime, imali svoje dogovore s upravom, ali željeli su da i mlađi igrači dobiju nekakvu naknadu, barem hranarinu. Kad je doznao za to, Đalma je rekao vodstvu kluba: “Makni njih trojicu, ne želim ih više”.
I sva trojica su, s papirima u rukama, otišli u Petrinju. Bila je to 1990. godina, situacija se već opasno kuhala, ali gorički dečki su uživali u dresu Mladosti. Trenirali su, igrali, pobjeđivali i veselili se s ljudima koji će u godinama koje su slijedile pokazati neko drugo lice.
– Osjećalo se da se nešto događa, ali nismo mi u to vrijeme o tome previše razmišljali. Stvarno nam je bilo lijepo tamo, ljudi su nas vrhunski prihvatili, i sve je bilo OK do jednog dana… Došli smo na igralište i zatekli natpis “Ovo je Srbija” preko cijele tribine. Trener Mirko Bazić, koji nas je i pozvao tamo, rekao je da on više nema namjeru tamo ostati, a mi kako hoćemo. Naravno, i mi smo otišli, Beli i ja zajedno smo se preselili u Hrašće – vrti film Štoos.
U dresu Hrašća bili su i kad su došli pozivi za mobilizaciju. Beli je završio u 153. brigadi, na frontu u Pokupskom, kao i još neki nogometaši, a ovi ostali čuvali su vojarne po gradu. Kad je ponovno došao trenutak za nogomet, Pevi Mišerić je odlučio vratiti nogometaše s ratišta i krenuti u lov na prvu ligu.
– Te sezone vodili su nas Poljak i Senzen, dečki s kojima su mnogi od nas i igrali, a momčad je bila isključivo domaća. Osvojili smo prvo mjesto i izborili kvalifikacije s Pazinkom, preko kojih smo 1992. došli do plasmana u 1. HNL – priča Štoos.
Progura se kroz cijelu ovu priču i poneka tajna, koju u nekim drugim okolnostima možda i ne bi ispričao…
– Beli i ja smo imali jednu svoju rutinu, koje smo se držali. Na dan utakmice išli bismo u karantenu kod Jože Jambrešića u Odranski ribič, a na stadion bi se kretalo nakon ručka i dnevnog odmora. Nas dvojica bi uvijek pričekali da svi odu, spustili se do šanka i “trznuli” po jednu kratku! Nije to ništa strašno, malo za “kuraž”… Tad se pio “balić”, a mi smo to toliko voljeli da je naš suigrač Branko Pavlica uvijek govorio da je uživao gledati nas koliko uživamo u tome, ha, ha.
Bila je to živopisna sezona, iz koje će kao dva značajna fragmenta ostati golove koje je Beli zabijao Draženu Ladiću. U Velikoj Gorici pogodio je za konačnih 1-1 i veliki bod za Radnik, a strijelac je bio i u porazu u Maksimiru. Budući da je već počeo i raditi, da nije bio profesionalni nogometaš, nije bio standardni prvotimac, ali definitivno je imao svoju ulogu u toj prvoj, povijesnoj prvoligaškoj sezoni. Koja je završila uspješno, jer Radnik je ostao u ligi onom antologijskom pobjedom 3-0 protiv Šibenika, uz spektakularan gol upravo Marija Štoosa. A kad je sezona završila, došlo je do raspada. Praktički cijela momčad se rasula, a kumovi Beli i Štoos otišli su u Njemačku.
– Nije više išlo dalje. Mi smo imali hranarinu 250 maraka, bonus za svaku pobjedu još 250, a za svaki bod 125 maraka. A kaj ti je to, niš… Svi smo već imali obitelji i nismo mogli tako funkcionirati. Marušić je tad otišao u Australiju, Tomčić i Njemačku, Hrkovac u Zadar… U Radniku su ostali samo klinci, doslovno su skupljali igrače, a mi smo odlučili pokušati u njemačkim amaterskim ligama. Iako, financijski gledano, to je bio “kikiriki”. Ja sam otišao u Düsseldorf, a Beli i Cvetko u Stuttgart. Igrali su za klub kojeg je držao gazda nekakvih kafića, restorana, pa su morali i raditi uz nogomet. Navečer toče pivu i konobare, a ujutro igraju utakmicu – otkriva nam i tu životnu sekvencu Štoos.
Zaposlio se u međuvremenu Beli u Gredelju, radio je na održavanju instalacija na željeznicama, a posao ga je odveo i u daleku Maleziju! Tamo je radio, ali i igrao nogomet, ostavljajući bez daha impresionirane Malezijce, ali i radnike iz Škotske, koji su držali amaterski klub za koji je igrao.
– Opet smo se okupili u Napretku iz Velike Mlake, Mihalj je doveo mene, njega, Sambu i Ceca, sjećam se i danas da je u lokalnim novinama izašla ilustracija sa četiri asa, jer tako su nas tad zvali. Ali nije ni to potrajalo, nije baš sve bilo po dogovoru pa smo otišli dalje – pamti Štoos.
U tim trenucima imao je 33 godine, Beli jednu manje, što je u to vrijeme značilo da je pametnije okrenuti se trenerskom poslu.
– Ja sam na aerodromu radio već od ranije, a on se priključio od 1995. Tad smo se nekad i vratili u Radnik, on kao trener, a ja kao njegov pomoćnik, i to je bilo super sve dok nismo došli u konflikt s upravom. Obojica smo pokupili stvari i otišli u Udarnik, ali u malo drukčijim ulogama. On je bio igrač, a ja trener! – govori kum Mac i nastavlja:
– Sve smo se mi dogovarali, pa sam ga tako jedanput, protiv TŠK-a iz Topolovca, po dogovoru ostavio na klupi. I gubimo mi 1-0, a ja se okrenem prema njemu i kažem: “Kume, hoćeš unutra?” On kaže “ajde”, zagrije se, uđe, zabije jedan i namjesti drugi gol, a mi dobijemo utakmicu…
Iz te zadnje faze karijere pamti se i slika iz Dugog Sela, koje se prisjetio još jedan legendarni turopoljski nogometaš, Željko Radočaj Spider. Sve zamjene bile su napravljene, a isključena su dva igrača Udarnika, uključujući i golmana. Rukavice je tako navukao Beli, stao je na gol i – radio čuda! Onako dug i visok, sve živo je obranio, nitko mu nije mogao zabiti i Udarnik se izvukao neporažen…
Udarnik je vodio i kao trener, vodio je i Ban Jelačić iz Vukovine, Mraclin, Dinamo Hidrel iz Novog Čiča, ali i u trenerskoj karijeri najdulji trag ostavio je u Radniku. U proljeće 2006. uspio je vratiti Radnik u treću ligu, izvući ga s najnižih razina na kojima je ikad bio, a usput je stigao promovirati i neke nove klince poput Matije Dvornekovića, Nikole Raka, Mislava Čunčića i – Ante Budimira! Današnjem reprezentativcu Hrvatske on je dao prvu šansu u seniorima, on ga je prepoznao već u kadetima.
– Imao je baš izražen nos za prepoznati igrača. Jako je kužio nogomet, a objašnjavao ga je tako lako i jednostavno, ljudski… Igrači su ga jako voljeli, svi su uživali raditi s njim – opisuje iz prve ruke Štoos.
I tu se negdje, nakon gašenja Radnika, i Beli umorio od nogometa. Odmaknuo se u svoj mir, živio na svoj način i svakoga dana potvrđivao ono što će se o njemu i danas pričati. Jedni će ga nazvati bećarom, čovjekom koji je volio život, koji nije odbijao ni pojesti ni popiti, koji je okupljao ljude oko sebe. Drugi će reći da je bio “vagabund”, mušičav i na trenutke težak tip, ali svi će se složiti u jednom…
– Beli je bio kralj! Baš ljudina.
Time će završiti ovu našu priču Mario Štoos, koji je nažalost odgovaran za najteži trenutak Željkove karijere, ali on je i zaslužan za čuveni nadimak. Njegovi Kurilovčani zvali su ga Belec, a Štoos je to “preveo” u Beli. I tako je ostalo. U legendu je otišao Željko Domitrović, u legendu je otišao Beli.
Priča iz kvarta
‘Stigla nam je Mila! Bit će izazovno, ali presretni smo. A ja veslam dalje…’
Damir Martin već je šest godina Velikogoričanin, tvrdi kako se ovdje odavno osjeća kao doma, a sve je još ljepše od nedjelje, kad je kćerkica Mara dobila sestru Milu. U iščekivanju bebe pričali smo o iskustvu iz Pariza, o planovima za budućnost…
Objavljeno
prije 3 tjednana
10. listopada 2024.Objavio/la
Marko VidalinaLijepi, prekrasni, najljepši dani ostali su iza obitelji Martin, mame Ivane, tate Damira i seke Mare, koja je možda i najsretnija zbog onoga što se dogodilo ove nedjelje. A dogodila se – Mila! Ivana Martin, nekoć Cvetnić, rodila je drugu kćerkicu, starija seka je presretna, baš kao i tata, proslavljeni hrvatski olimpijac, osvajač tri olimpijske medalje u veslanju, velikan hrvatskog sporta.
“Dragi prijatelji, našim pustolovinama se pridružila malena Mila. Supruga je školski odradila porod zahvaljujući doc. dr. sc. Gordanu Zlopaši i divnoj sestri Renati, koji su nas hrabro vodili kroz cijelu trudnoću, te dr. sc. Trpimiru Goluži i sestri Katici, koji su porod pretvorili u “šetnju parkom”. Hvala svima na prekrasnim željama, vole vas Martini”, objavio je ponosni tata na društvenim mrežama nekoliko dana nakon što smo sjeli uz kavicu u lokalu preko puta njihova velikogoričkog doma.
Tad je iščekivanje bilo u samoj završnici, uzbuđenje je raslo iz dana u dan, i naravno da je najbolja moguća vijest da je sve prošlo dobro. I da je prekrasnoj Mari stigla seka.
– Jedva smo čekali da nam Mila dođe, ali znamo i da će biti zahtjevno u razdoblju pred nama. Ivani nije bilo lako u posljednje vrijeme, općenito joj nije lako sa mnom, pogotovo u razdobljima kad su pripreme ili intenzivni treninzi. Ona stvarno drži i više od tri ćoška kuće, a baš zato i pokušavam uskočiti koliko god mogu, da joj olakšam, pogotovo u razdoblju visoke trudnoće. I inače se podijelimo sa zadacima, pri čemu su moji zadaci sve ono što Ivana ne stigne – sa smiješkom govori tata, suprug i jedan od najboljih svjetskih veslača u posljednjih 15-ak godina.
– Mara je jako aktivna djevojčica, vidjet ćemo kakva će biti seka, ali nemam nikakvih dvojbi da želim cure usmjeriti u sport. Iako, sve nešto razmišljam da im neću dati ni blizu veslanja. Ovo je prekrasan sport, ali težak je to kruh… Ne bih želio da one prolaze sve što sam ja prošao. Da se sport cijeni po litrama prolivenog znoja, mi bismo bili puno ispred nekih drugih sportova. I društveno, i financijski… U Engleskoj i Njemačkoj se veslanje smatra elitnim sportom, to su visoko cijenjeni sportaši, a kod nas je puno toga malo drukčije – ističe Damir, koji je siguran u jedno:
– Nema bolje odgajatelja od sporta! Od tjelesne i zdravstvene kulture do obrazovanja kroz sport, ne postoji bolji način!
Uz obitelj, koja je apsolutno i nedvojbeno na prvome mjestu, sport je zapravo život Damira Martina. Kroz njega je upoznao obje strane medalje, onu pozitivnu kroz dva olimpijska srebra i jednu broncu, kroz još gomilu uspjeha, ali događaju se i trenuci poput onih iz Pariza ovoga ljeta.
Damir je stigao na svoje četvrte Igre, s navršenih 36 godina, po četvrtu medalju, idealan scenarij nudio je bajkovitu priču u kojoj jedan poseban sportaš dolazi do zlata, jedine medalje koja mu nedostaje, ali život često ulazi u sukobe s idealnim scenarijima. Dogodilo se to i ovoga puta, kad je Damir u polufinalnoj utrci završio na posljednjem, šestome mjestu.
– Nemam što kriti, nisam to baš lako podnio. Bio sam i tužan, i ljutit na sebe, ali sve je tog dana nekako išlo protiv mene. Čim je krenula utrka, već nakon nekih 500 metara, shvatio sam da neće biti prolaza. Da sam se ja dobro osjećao, s tim zaostatkom ne bih imao problema, ali jednostavno nisam bio pravi. Već nakon tih 500 metara postalo mi je teško, već sam počeo brojati zaveslaje… – analizira Damir s odmakom, dok sjedimo uz kavicu u lokalu preko puta njegova goričkog doma.
– Forma nije bila promašena, siguran sam u to, ali jednostavno se dogodio nedostatak… Ma nedostatak svega! Kad se dogodi takav dan, očekuješ od tijela da te izvuče, a ja u tome ovoga puta nisam uspio. Ostao sam nekako začahuren, utrka je prošla baš bezveze, i zaista sam u tim trenucima bio ljutit na samoga sebe – priznaje naš proslavljeni veslač, posljednjih šest godina Velikogoričanin.
Prihvatili smo ga kao svog u punom smislu tog izraza, što i nije nešto vrijedno posebnog isticanja, budući da nije baš da naš grad vrvi od osvajača olimpijskih medalja. Zato sam i pozorno pratili sve što se događalo oko njega u Parizu, zato nas je malo i rastužila najava da se povlači iz veslanja, koja je emitirana malo nakon utrke polufinala. Međutim, uskoro je stigao demantij, jer Damir je želio reći da neće više biti u disciplini skif, koja se s razlogom zove i “samac”.
– U tim trenucima sam stvarno rekao da mi je dosta veslanja, da mi je dosta svega, što je logično nakon takve utrke. To stvarno nije lijep osjećaj i naravno da u tom trenutku ne želiš nastaviti. Međutim, nakon prospavanih noći sam se malo pribrao i shvatio da definitivno želim nastaviti veslati, ali na neki drukčiji način – pojasnio je ovu priču Damir.
Prije nego što smo se okrenuli budućnosti i planovima koji postoje, još smo se malo vratili na taj dan koji je obilježio pariški nastup.
– Lijepo je iskustvo biti na Olimpijskim igrama, živjeti tih dana u Olimpijskom selu, jer to ima neku posebnu draž, ali što se mene tiče, Pariz je prošao otprilike kao i cijela moja sezona. S puno nestabilnosti, s propadanjima u formi… Prošlu jesen, zimu i proljeće odradio sam fantastično, ali tamo negdje u svibnju krenula je stagnacija iz koje se nisam znao iščupati. Promijenio sam i čamac, na kojeg se nikako nisam uspio prilagoditi do kraja i neka tri mjesta nisam napredovao ni za milimetar, nisam se uopće dizao u formi. Doduše, zadnjih mjesec dana prije Igara bilo je odlično, na Perući smo jako dobro radili i uspio sam se podići, ali nedostajala su mi ta tri mjeseca… – svjestan je Martin.
– Osjećao sam i prije Igara da nisam u idealnom stanju, ali rekao sam si: ‘Ajmo, idem to izvući’. I nisam se loše osjećao, ali ta tri mjeseca su donijela nestabilnost forme, jer kad postoji takva rupa, a stvari se krenu urušavati, uruše se za ozbiljno.
Nije u svemu tome pomogla ni noć uoči utrke.
– U sobama u Olimpijskom selu nije bilo klima i jako sam loše proveo tu noć prije utrke. I onu prije jednako tako, ali tu posebno… Budući da je utrka bila na rasporedu u 9:30 sati, buđenje je bilo već oko 5:15, a po mene je loše krenulo već na doručku. Organizacijski sve skupa nije bilo kako spada, pa tako nisam mogao odraditi svoju rutinu, koja uključuje zobene pahuljice, voće i kavu. To radim cijeli život, tim redom, a tog jutra nije bilo zobenih! Možda nekome zvuči kao sitnica, ali to su moji rituali, koji su mi poremećeni pred najvažniju utrku – ispričao je Damir i nastavio:
– Neplanirano dugo smo i putovali do staze, gotovo sat vremena, a to je najgore što ti se može dogoditi u takvom trenutku. Imaš previše vremena za razmišljanje, gledaš u prazno, vrtiš film je li ti taj doručak štetio, pa sam sebe uvjeravaš da je to samo doručak, ništa posebno, da neće utjecati na performanse… A čovjek tako sam sebi oteža. I još nam, nakon svega, otkažu planirali trening na stazi zbog magle, pa sam mogao samo trčkarati okolo za zagrijavanje. Ništa se nije poklopilo i to se, nažalost, vidjelo na stazi.
Ostao je tako Damir Martin na “samo” tri olimpijske medalje. Dva srebra i jedna bronca na najvećoj mogućoj pozornici nekome drugome bi značilo i ostvarenje svih ambicija, želja i snova, ali gorički zet Damir malo je drukčiji tip…
– Iščekujući nastup u Parizama, najgore mi je bilo kad bi mi netko rekao tu rečenicu: “Baš te briga, ti si svoje napravio, pa da više ništa ne napraviš…” Znam da mi je svatko tko je to izgovorio želio pomoći, imao najbolju namjeru, ali mene je to izluđivalo. Tko god mi je to rekao, koliko god su mi ljudi željeli dobro, išlo mi je na zlo. Nisam želio tu vrstu komforne zone, a posljedično sam počeo biti nekako premiran. A sportaš mora biti gladan rezultata, mora gristi, drukčije ne možeš biti na najvišem nivou – objašnjava Martin.
Na najvišem nivou želi biti i dalje, ali to se sasvim sigurno više neće događati u istoj disciplini. Dosta je bilo života u samoći.
– I tijekom sezone se javljala mogućnost da idem u dvojac na pariće i da izazovem braću Lončarić. U svakom slučaju, da promijenim disciplinu. Ipak, odlučio sam ostati u svom skifu, boriti se do kraja i vidjeti što će to donijeti. Međutim, vukla me ta pomisao da nisam sam na treningu, da imam nekoga na koga se mogu osloniti. Jer, skif je dosta specifičan, kao i svaki individualni sport. Kad je dobro, sve je super, a kad krene nizbrdo… Često to na vrijeme ne prepoznaš, a kad i prepoznaš, nemaš se za koga prihvatiti, da se iščupa, da ti pomogne. Sav taj put moraš prolaziti sam – priča Damir i nastavlja:
– Kako to izgleda na treningu? Ha, imaš sat i pol do dva sam sa sobom u čamcu. Pokraj tebe bruji trenerski čamac, imaš svoje zadatke i ajmo… Kod svakog zaveslaja misliš na tehniku, disanje, intenzitet. Ukratko, vrijeme jako sporo prolazi.
Zbog svega toga, Damir Martin složio je plan koji jako dobro zvuči.
– Ima jedna lijepa grupa dečki do 23 godine, koji su bili na Europskom U-23 prvenstvu, tamo su četverac bez kormilara i dvojac na pariće osvojili srebro. S njima šestoricom ću ići u neke kombinacije. Počet ćemo s dvojcima, a možda formiramo i četverac, pošto prema tome gledaju i Sinković i Lončarići… U četvercu sam veslao sa Sinkovićima i Šainom, gledat ću prema tome, da složimo ekipu s tim mlađim dečkima. Mislim da ćemo svi tako profitirati. Meni će biti puno lakše biti dio ekipe, a njima sigurno mogu pomoći iskustvom, vođenjem, mentoriranjem… – kaže Martin.
– Nije rijetkost da stariji veslači kreću s mlađim generacijama, da ti dečki nisu sami na startu nekih prvih velikih utrka. Puno toga mogu sugerirati, od priprema, zagrijavanja, same utrke… A meni će opet biti gušt ići na treninge. Dosad je uvijek sve bilo isto, sam si sa sobom, a sad će možda netko imati loš dan, pa će izazov biti izvući taj trening. I obrnuto, kad je meni loš dan, potrudit ću se da ga ne upropastim ostalima.
U svemu tome, unatoč ozbiljnim godinama za vrhunski sport, postoji jasna ambicija i želja, smještena u Los Angeles 2028.
– Naravno da ganjam još jedne Olimpijske igre! Mi veslači živimo za nastup na Igrama, to je apsolutno najveće natjecanje. Imamo mi i europsko i svjetsko prvenstvo svake godine, ali nakon što sam osjetio čar olimpijske medalje, sve drugo su mi, koliko god to ružnu zvuči, samo usputne regate. Ni u kojoj drugoj situaciji motivacija mi sigurno nije na nivou kao kad su u pitanju Olimpijske igre – priznaje Damir.
Posložio si je naš sugrađanin sve u glavi, zna što želi i kako doći do toga, a to se moglo dogoditi jedino kroz kvalitetan odmor.
– Odmaram se ja i dalje. Do nedavno je to bio pasivni odmor, cijelih mjesec dana odrađivao sam civilne i obiteljske dužnosti, a sad sam opet aktivan, spreman ići dalje!
Usporedno s dolaskom bebe, u obitelji Martin u tijeku su i pripreme za selidbu. Kupili su kuću u Velikoj Gorici, majstori rade punom parom na renovaciji, do kraja godine sve bi i po tom pitanju trebalo biti završeno. A Martini će se i definitivno vezati uz naš grad.
– Velika Gorica je odličan grad. Cijeli život u Hrvatskoj, nakon povratka iz izbjeglištva u Njemačkoj, proveo sam na Knežiji i to mi je kvart po mjeri. I onda dođem u Goricu i shvatim da je to malo veća Knežija! Mirno je, ugodno, sve je blizu, ima puno vrtića i škola… Život je, pogotovo za mlade obitelji, jako siguran, a to mi je također iznimno važno. Gdje provodim vrijeme? Pa, uglavnom po dječjim parkovima, tu me se najčešće može sresti – kaže Damir.
A kad ga Goričani sretnu na ulicama, nerijetko i priđu…
– Iznenadili biste se koliko se to često događa. Ljudi me prepoznaju, čestitaju na rezultatima kad ih ima… Često i vidim u pogledima da gledaju je li to taj lik iz novina, a neki me pitaju i “jesi ti onaj Sinković”, ha, ha. Ukratko, Goričani su me stvarno prihvatili kao svog. Jako se dobro osjećam ovdje – kaže Martin, koji bi volio i da su neku potencijalu u našem i njegovu gradu nešto bolje iskorišteni.
– Da, općenito mislim da Velika Gorica nije iskoristila sav svoj potencijal što se sporta tiče. Ima tu kapaciteta i za još veći bazen, i za još sportskih dvorana… Siguran sam da postoji i vizija razvoja u tom smislu, ali zasad, u ovom obliku, potencijal nije iskorišten – vjeruje proslavljeni olimpijac, koji ima i jasan plan što će raditi jednog dana, kad više ne bude aktivan sportaš.
– Ne da bih volio ostati u sportu, nego ću sigurno ostati u sportu. Ne znam gdje točno i na koji način, ali to je svakako plan. Evo, mogu puno toga prenijeti i pomoći bilo kome tko se odluči prihvatiti uređenja Čiča. To može biti još bolji Jarun, u obliku sportsko-rekreativnog centra, sa šetnicom okolo, sadržajima na sve strane… To je i dalje stopirano zbog iskopa, ne znam do kad, ali znam da je Čiče fenomen, jer to je jezero koje se zimi ne smrzava, na njemu se može trenirati cijele godine, što s Jarunom nije slučaj. Jako je blizu grada, lako je dostupno, veže uz sebe okolna sela, puno djece s potencijalom… Šteta je to ne iskoristiti – zaključio je Damir Martin, suprug, otac dvoje djece i institucija hrvatskog sporta.
I, ponosni smo na to, naš sugrađanin!
Priča iz kvarta
Čudesna nedjelja na Udarniku: ‘Ivan je presretan, a mi iz obitelji smo bez riječi…’
Na Udarniku se u nedjelju, prema procjenama, okupilo i više od dvije tisuće ljudi, svi ujednjeni u želji da pomognu 18-godišnjem Ivanu Šćepini, kojeg su razveselile snimke koje su stigle do Krapinskih toplica
Objavljeno
prije 2 mjesecana
16. rujna 2024.Objavio/la
Redakcija CityportalaVrijeme nije bilo idealno, kiša je prijetila tijekom cijele ove nedjelje, ali ništa na ovome svijetu nije moglo pokvariti ono što se događalo na ŠRC Udarniku u Kurilovcu. Rijeke ljudi slijevale su se od 13 sati prema mjestu na kojem je organizirana velika humanitarna akcija za pomoć nesretno stradalom Ivanu Šćepini, 18-godišnjaku iz Gradića koji je nakon teškog pada zadobio vrlo ozbiljne ozljede glave.
Komuniciralo se posljednjih dana da se skuplja iznos od čak 250.000 eura, koliko će stajati dugotrajna rehabilitacija, a Velikogoričani su shvatili poruku. I ne samo oni, jer na Udarniku se okupilo “more” ljudi iz svih krajeva Hrvatske, ujedinjenih u plemenitom cilju.
– Stvarno nisam očekivala ovoliki odaziv, nisam se uspjela sa svima ni pozdraviti, ljudi mi stalno prilaze, daju podršku… Malo smo svi skupa i umorni, ali prije svega nas obuzima radost i sreća kad vidimo da toliko dobrih ljudi pomaže i sudjeluje. To su i ljudi koje poznajemo, i oni koje ne poznajemo, neki su došli izdaleka… Nemam riječi. Ugodno sam iznenađena, presretna, ne mogu vjerovati da je sve ovo izazvalo toliki interes – govorila je Ivanova mama Ružica gledajući oko sebe.
Ovaj je čudesni događaj, ovo prelijepo okupljanje, promijenilo i njezinu dnevnu rutinu, koja uključuje svakodnevne odlaske u Krapinske toplice.
– Javili smo mu se, budući da danas nisam bila u mogućnosti otići k njemu, pripremila sam ga na to. Obišla ga je obitelj, vidjeli smo se preko video poziva, sretan je jako, pogotovo zato što je vidio prijatelje. Baš sam razgovarala s djecom iz njegovog razreda i mogu vam reći da se primijeti da nije s njima. Uvijek je bio zabavljač, dobri duh tog društva, veseljak, s puno prijatelja, kako iz škole, tako i s nogometa… Imam osjećaj da je baš voljen, tek sad sam shvatila koliko ga svi pozitivno doživljavaju – ponosna je bila Ivanova mama.
A ponosni su na sebe mogli biti i svi okupljeni, jer ovo su trenuci u kojima se jasno očituju prave vrijednosti u životu.
– Sve ovo mi je i dalje nestvarno, mislim da nismo ni svjesni što smo napravili. Vidim oko sebe jako puno ljudi dobrog srca i s velikom željom da pomognu Ivanu. Imamo više od 50 volontera, koji su odradili ogroman posao… Mi Hrvati znamo se svađati oko gluposti, ali kad su ovakve stvari u pitanju, spremni smo ujediniti se sa zajedničkim dobrim ciljem – rekao je Nino Košković, pokretač cijele ove priče.
Prije nego što su u 20 sati počeli “prašiti” dečki iz benda Zakon šutnje, na malonogometnom turniru sudjelovalo je čak 38 momčadi!
– Da, skupilo se 38 ekipa, a odbili smo ih više od 20, tako da bi ih bilo i više od 60 da je to bilo moguće organizirati. Odazvao se daleko veći broj ljudi od svih očekivanja. Sve smo prodali od hrane, više od tisuću porcija, majice su sve otišle i prije nego što je koncert uopće počeo… A donacije se mogu uplatiti putem računa koji je objavljen na društvenim mrežama i dalje. Mi ćemo javnost obavještavati o svim akcijama koje će tek slijediti, kao i o Ivanovu napretku, tijeku rehabilitacije… – istaknuo je Nino.
Društvo iz Kurilovca ovo je sve pokrenulo, no teško bi bilo sve skupa izvesti bez pomoći našeg VG Legacyja.
– Potpora smo Ninu i ekipi iz Kurilovca, odradili smo svu proceduru, ali divimo se njemu i njegovim dečkima na svemu što su napravili. Nisam uopće iznenađena što je to ovako ispalo, jer Velika Gorica je takav grad. Znala sam da će biti puno ljudi, da će se Goričani uključiti, iako je činjenica već dugo nismo vidjeli ovakvo okupljanje, ovakav odaziv… Prekrasno je! Nama nije problem ni tih par kapi kiša, jer mi smo ovdje donijeli sunce – kazala je Dalija Zubek iz VG Legacyja i dodala:
– Stvarno sam ugodno iznenađena što su se uključili i sportaši, i estradnjaci, ali to nam je i trebalo, jer riječ je o velikom iznosu kojeg treba skupiti. Svaka čast svima!
Nakon što se sve zbroji i oduzme, nakon što se dojmovi slegnu, slijedit će nastavak borbe. VG Legacy će na Gastro Turopolja također skupljati sredstva za Ivana, a u planu je i aukcija potpisanih dresova naših nogometaša. Sve to trebalo bi pomoći Ivanovu oporavku, koji će bez ikakve sumnje biti iznimno zahtjevan.
– Točne prognoze nitko ne može dati, nitko nam ne može reći koliko će se točno oporaviti. U svakom slučaju, čeka ga duga rehabilitacija, najmanje godinu dana, možda i dvije, može biti i četiri… Za sad je u Krapinskim Toplicama, čeka ga puno fizikalnih terapija, robotska rehabilitacija i još puno toga. Želimo mu omogućiti sve što možemo – govori majka Ružica, koja će već u ponedjeljak nastaviti sa svojim dnevnim rutinama.
– Pokažemo mu poruke koje mu prijatelji snime, jer rano je još za velike posjete, iako on stalno pita tko će mu doći. Umara ga sve to, čak i kad mi dođemo, pred kraj dana se vidi da mu je jako naporno. Lovi ga i tuga, ali pokušavamo to što više izbjeći, ne damo mu da se prepusti negativnim mislima…
Oni koji Ivana bolje poznaju uvjereni su da će imati snage za sve što ga čeka.
– Znam da je srčan, hrabar i uporan dečko, u društvu omiljen, siguran sam da će mu ovo biti samo dodatna motivacija da se izvuče iz svega što ga je snašlo. On je borac i uvjeren sam da će dati sve od sebe da se rehabilitira na najbolji mogući način – zaključio je Nino Košković.
Bravo za njega i njegovu ekipu, bravo za sve koji su se uključili, bravo za naš grad…
Ivane, uz tebe smo!
Priča iz kvarta
Nekoć “Dječak koji voli vlakove”, danas menadžer u lancu hotela i – igrač Gorice!
Kristijan Validžić (28) postao je ovog ljeta član KK Gorice, a sa sobom je donio i fascinantnu životnu priču. Bježao je od kuće, od vlastitih roditelja, dospio i u medije, završio u domu pa izrastao u uspješnog čovjeka. S košarkom kao lukom spasa…
Objavljeno
prije 2 mjesecana
5. rujna 2024.Objavio/la
Marko VidalinaPrvi je dan priprema, vruć i sparan ponedjeljak, kasni kolovoz. Uz rub parketa Gradske sportske dvorane sjedimo s Damirom Miljkovićem, poznatijim kao Cici, novim trenerom košarkaša Gorice. Sunce prži kroz prozore dvorane, nešto je malo manje od sat vremena do početka prvog treninga seniorske momčadi. Kadeti upravo odrađuju svoje, pod paskom Ante Mašića, koji je preuzeo i njih i juniore, a vrata dvorane se otvaraju…
Ulazi visok, suhonjav, kratko ošišan tip, odjeven za trening, spreman da krene.
– Treneru, hoću smetati ako malo šutiram tu sa strane? – upitao je Cicija nakon pozdrava, pa onda isto pitanje ponovio i prema treneru/suigraču Mašiću.
Kristijan Validžić, 30-godišnjak iz Zagreba, tako je započeo svoju eru u KK Gorici. Uz Bornu Dramaliju i Leona Kalinića, Kristijan je jedno od tri dosadašnja pojačanja Gorice za novu sezonu. Najstariji od njih trojice, ali i s malo drukčijom životnom pričom, prepunom izazova i teških trenutaka, ali u svakom slučaju vrijednom pričanja…
Sjetit će se mnogi možda priče s početka 2007. godine, priče o 11-godišnjem dječaku koji je pet puta u deset dana pobjegao od kuće! Ukrcavao bi se na vlakove i vozio se u nepoznato, po cijeloj Hrvatskoj, spavao je na kolodvorima… Tek nakon što je i peti put pobjegao, tek nakon što su se i mediji već uključili u tolikoj mjeri da su Kristijanu nadjenuli nadimak “Dječak Koji Voli Vlakove”, javio se Centar za socijalnu skrb.
Kristijan je završio u dječjem domu u Zadru, na puno sretnijem mjestu, daleko od roditelja, uz koje je život bio nepodnošljiv.
– Situacija iz koje sam bježao bila je jako teška i stresna. I hvala Bogu da sam imao puno slobode da neke stvari mogu sam odlučiti i da sam bio svjestan da trebam napraviti promjene. Strah me gurao da napravim promjene u životu – pričao je Kristijan u velikoj ispovijesti deset godina nakon što je otišao od roditelja.
– To je dvoje ljudi koji nisu obrazovani, koji nisu ni dovoljno inteligentni da bi odgajali djecu, percipirali neke stvari važne za odgoj… I jako su sebični ljudi. Bilo je puno zlostavljanja, fizičkog, psihičkog… A najviše mi je smetalo izgladnjivanje. Ne dobiješ jesti po par dana, a najgori je osjećaj kad si gladan. Bio sam gladan do te mjere da sam jeo i sirovu tjesteninu – ispričao je Kristijan, uz nastavak:
– Živjeli su od dječjeg doplatka i socijalne pomoći. U jedan dan potrošili bi sve do zadnje kune, a mi djeca ne bismo vidjeli ništa od toga. Bilo je tu i vrijeđanja, često su znali govoriti da sam kopile, da nisam njihovo dijete, da su me trebali ostaviti u bolnici kad sam se rodio… Na psovke i ružne riječi sam bio i navikao, ali te neke rečenice pamtit ću do kraja života. To nitko ne zaslužuje čuti od svojih roditelja.
Nakon svega, Kristijan je u Domu bio puno sretniji.
– Živio sam na puno boljem mjestu, ali pogađala me usamljenost, to što se ne mogu osloniti na nekoga… Nije to baš lako – pričao je Kristijan u svojoj iskrenoj ispovijesti.
Dotaknuo se u svemu tome, naravno, i košarke. Narančasta lopta, obruč, mrežica i teren za njega su činili utočište, sigurnu luku, mjesto na kojem se osjeća kao svoj na svome. Možda i nije slučajno da se sve to događalo upravo u Zadru, gradu u kojem vole reći da su “izmislili košarku”.
– Bez obzira jesam li dobar košarkaš ili ne, to meni nije samo sport. Košarka je meni ljubav, život. Ne mogu zamisliti život bez košarke. Najsretniji sam kad sam na terenu i kad imam loptu – kaže Kristijan, koji je tu strast prema ovom sportu sa sobom ponio i u Veliku Goricu.
– Šime Vidaković bio je moj prvi trener u Zadru, on me uvukao u košarku, pokazao mi lijepu stranu ovoga sporta, koji me zaintrigirao, u kojem sam ostao do danas… Zbog njega je košarka moja prva ljubav. A usput mi je usadio i taj zadarski košarkaški mentalitet, hvala mu i na tome. Nije mi problem priznati da sam prgav igrač, sportski bezobrazan, jedan od onih koji potpaljuju vatru, a to sam dobio u Zadru. Kad prođeš tu školu, sve nakon toga je puno lakše – kaže danas 28-godišnji Kristijan.
Košarka mu je uvijek bila spas, ali velika karijera nije se dogodila. Igrao je Kristijan Validžić za zadarske klubove, zatim i za Samobor, lani za Podsused, a sad je odabrao Goricu. Pomoći će kvalitetom, ali energijom, pozitivnim stavom koji na prvu upada u oči.
– Mislim da će biti izuzetno teško, s obzirom na to da se roster puno promijenio, da su nositelji igre više-manje otišli, ali na nama je da radimo, da rastemo kao momčad, a vjerujem da ćemo to uz Cicija i raditi. Poznajem ga, znam kako radi i siguran sam da ćemo biti dobri. Očekujem da ćemo izvući maksimum iz ove momčadi – optimističan je Kristijan.
Uz 39-godišnjeg Antu Mašića i 32-godišnjeg Kristijana Šutala, bit će jedan od najstarijih i najiskusnijih u kadru trenera Miljkovića.
– Da, jedan sam od starijih i naravno da želim pomoći mlađima, a u tom smislu mi je jako pomogla prošla sezona. Vjerujem da sam kroz nju do kraja sazrio kao igrač, čak i na toj mentorskoj razini. Inače sebe baš i ne bih smatrao dobrim izborom za mentora, ali trener Podsuseda Edin Hadžić jako je vjerovao u mene i uspjeli smo momčad sastavljenu od igrača koji su tek izašli iz juniora dovesti do trećeg mjesta u Drugoj ligi. Ja sam bio vođa tog “čopora”, klincima je dobro došao moj bezobrazluk i baš mi je zbog Edina Hadžića jako drago što smo napravili tako dobar rezultat – ističe Kristijan.
Dobrom rezultatu nadat ćemo se i ove sezone, s Validžićem u dresu Gorice, a on će košarku gurati usporedno s poslovnom karijerom. Kristijan je, naime, voditelj animacije u jednom hotelskom lancu, sa četiri hotela pod sobom.
– Moj prvi posao u životu, odmah po završetku srednje škole, bio je posao animatora u hotelu. Radio sam iz sezone u sezonu, dogurao do mjesta voditelja tima, a onda i do ovoga što sad radim. To je više-manje menadžerski posao, odgovornost je velika, ali jako volim to raditi, tako da nije problem. Nije problem ni uskladiti posao s košarkom, tako da se veselim svemu što nas čeka – zaključio je Kristijan svoju priču.
Priču s teškim dramaturškim elementima, ali i – sve govori tako – s happy endom…
Reporter 442 - 24.10.2024.
Izdvojeno
-
Priča iz kvartaprije 3 dana
Legenda o Belom: Sretna vremena, nesretni kum, famozni steznik i kratka prije tekme
-
Sportprije 3 dana
VIDEO Ivan Šćepina napreduje! Izgovorio je prve riječi nakon nesreće…
-
Sportprije 6 dana
Šest strijelaca za mraclinsku šesticu Zelini
-
Sportprije 3 dana
‘HNK Gorici će zajam dati ugledni poslovni čovjek Ilija Karamatić’