Priča iz kvarta
Odlazak kralja ulice: Legenda o Čamazi, frajeru koji je opalio šamar Arkanu…
IN MEMORIAM – ZLATKO BOGDAN ČAMAZA Velikogorički kraj potresla je vijest koja je stigla 8. kolovoza – umro je Čamaza. U 55. godini života koji zaslužuje knjigu preselio je iznad oblaka, kod svoje Dude, a iza njega je ostala životna priča koja bi bila sasvim pristojan predložak za filmski scenarij…
U središtu Bratislave, grada kroz čiju je povijest prošla gomila važnih i velikih ljudi, odmah pokraj čuvene kavane Mayer, stoji i kip koji oživljava sjećanje na Ignaca Lamara. Ne, nije to bio ni državnik, ni književnik, ni pjesnik, dobri stari Ignac bio je – boem. Jedan od onih likova koje cijeli grad zna, zaštitni znak Bratislave svoga vremena, čovjek koji je uveseljavao sugrađane, unosio dozu onog uličnog šarma, duha koji osvaja, emociju koja ne ostavlja ravnodušnim. I čovjek je, eto, dobio spomenik.
Jednog će dana možda – bilo bi to lijepo – u Velikoj Gorici ili u njegovu selu Turopolju, nešto slično dobiti i “naš Ignac”. Naš Čamaza. Kralj ulice, boem i pustinjak, čovjek koji je više od svega volio prazniti čaše i boce, smijati se i veseliti, širiti pozitivu i, prije svega, ljudskost. Jer upravo to je ono što najbolje opisuje Čamazu. Bio je, važnije od svega drugog, Gospodin Čovjek.
Složiti cjelovitu i potpunu priču o Zlatku Bogdanu, kako mu je bilo puno ime i prezime, praktički je nemoguće. U pripremi ovog teksta, zamišljenog kao pitoreskna balada s posvetom, razgovarali smo s više ljudi iz njegova okruženja, pokušali dobiti što više informacija, no rijetki su oni koji znaju dovoljno. I nije to ni neobično, jer Čamaza nije bio jedan od onih koji će “udaviti” pričom o svome životu, koji će se upuštati u bilo kakve priče koje ne spadaju u ono što je najviše volio. U zajebanciju. I samo su rijetki znali puno o njegovim mukama, problemima, poteškoćama…
A njih je, realno, bilo. Krio ih je negdje duboko u sebi, vješto maskirao osmijehom i zalijevao pivom i žestokim, no životna priča mu je miljama daleko od savršene, bajkovite. Koliko god se sa strane možda činilo da čovjeku poput njega i ne treba više od onoga što je imao. Iako, to je potpuno jasno, nije imao previše.
Kišni dan i brat u drvenim tačkama
Cijeli život proveo je u “koloniji” u Turopolju, selu kojeg je obožavao. U trošnoj drvenoj kućici, bez ikakvih luksuza, u ulici Ljudevita Gaja, jedinoj slijepoj ulici u selu. Otac mu je bio Rom, mještani ovoga kraja pamte ga kao Stevu Cigana, koji je oženio domaću, lokalnu djevojku, i s njom dobio dva sina. Čamazo je stariji brat, koji je za mlađeg brata, Alena, brinuo na svoj način.
Gomila je priča, gotovo mitova koji se vežu uz Čamazu, a jedan od njih datira još tamo iz sredine 70-ih. Klinci iz Buševca vozili su se biciklima, bio je to jedan kišni dan, posvuda okolo grabe pune vode… A iz suprotnog smjera Čamaza u drvenim tačkama, koje se gotovo raspadaju, vozi brata. Dječak je mogao imati godinu, dvije.
– Čamaza, ajde baci malog u grabu – uglas su ga krenuli nagovarati fakini na biciklima, misleći kako će sve na tome i ostati, da će se dobro nasmijati i otići dalje.
Međutim, već sekundu kasnije Čamaza je izvrnuo malog iz kolica, i to ravno u grabu punu vode! Fakini s biciklima, kad su vidjeli što se događa, brzo su skočili i krenuli vaditi dječaka iz grabe, gotovo u panici. A Čamazo se smijao. Spakirao je dječaka natrag u tačke i nastavio svojim putem.
Takvih i sličnih priča ima koliko ti srce želi, ali sve one danas se prepričavaju sa smiješkom. I s tugom zbog odlaska jednog osebujnog čovjeka kojeg si morao voljeti.
Možeš izbaciti Čamazu iz busa, ali ne i iz prtljažnika…
Društvo iz njegove generacije ne pamti baš da su ga viđali u školi, njegov nemiran duh nije mu dopuštao robovanje normama i svemu onome što ostatak svijeta prihvaća kao neizbježno. Za njega ništa nije bilo takvo, sam je određivao svoja pravila. I svoj način. Društvo, zajebancija, nogomet i, već od najranijih dana, cuganje. Svjedoci i danas pamte klinca od 13, 14, možda 15 godina, koji je bocu piva mogao popiti na eks u deset sekundi! I nastaviti dalje normalno, kao da se ništa nije dogodilo.
Pivo i nogomet, inače, bila je kombinacija koja ga je najlakše i najbolje hranila energijom. Od svog NK Turopolja, na čijim je utakmicama znao biti i jedini navijač, preko svih drugih turopoljskih klubova, pa sve do Dinama, kojeg je ludo volio. U navijačkim krugovima nisu znali tko je Čamaza, za njih je on bio Brada. Brada iz Gorice. Legenda je i u tim krugovima, priča o anegdotama s gostovanja na kojima je pratio Dinamo ima “mali milijun”. Uključujući i iskustvo s puta u Bergamo 1990., kojeg je prepričao jedan svjedok događaja.
– Mnogi su prošli granicu krijući se u bunkerima buseva. Policija je neke pronašla i ostavila na sadašnjoj talijansko-slovenskoj granici. Sjećam se da smo kroz prozor vidjeli kako su izbacili pokojnog Bradu. Njega su svi znali. Nije imao nikakve dokumente. Dok su ga odvodili, hladno je pušio pljugu i kulerski mi dobacio: ‘Stari, hoćeš se kladiti da ću stići prije vas u Bergamo?’ Odgovorio sam mu: ‘Nema šanse, pa kako ćeš preko grane?’ Uzvratio je: ‘Ništa se ti ne brini.’
I doista, nije bilo razloga za brigu.
– Stigli smo u grad, izlazimo iz autobusa, a tamo se Brada cereka: ‘Lovu na sunce.’ Zaustavio je neke gastarbajtere iz Bosne koji su išli u Milano. Oni su ga prošvercali u prtljažniku i istovarili u Bergamu!
Čovjek s frakom, dva udarca štapom i – batine…
Posebno luda priča, za koju mnogi vjeruju da je samo mit, veže se uz jedno gostovanje u Beogradu. Prepričavao je to i sam Čamaza poslije, bez želje da se hvali, ali u navijačkim krugovima pamte ga i kao “čovjeka koji je opalio šamar Arkanu”. Da, pravom Arkanu! Bilo je to vrijeme kad je beogradski kriminalac bio jedan od vođa tek formiranih Delija, a Čamaza je u jednom sukobu odlučio izvesti svojevrsni harakiri.
Boysi su, priča nam jedan od aktera događaja, u skupini išli Beogradom i naišli na suparničke navijače. A ispred svih njih, odjeven u nekakav bizaran frak, što li već, sa štapom u rukama (?!), neki nepoznati lik. Krenuli su pregovori, mogu li Boysi proći tom i tom ulicom, a sve je prekinuo – Brada. Došao je do tipa u fraku i opalio mu šamar koji se pamti. A ovaj je, ide priča dalje, samo dvaput štapom udario o beton, što je za gomilu iza njihovih leđa značilo – u napad. Batine koje su tad “popili” dečki iz Boysa pamte i danas… Tek godinama poslije shvatili su s kim su imali posla, da je pred njima stajao zloglasni Arkan, a Brada je zbog tog šamara ušao u legendu.
S godinama je Čamaza odustao od odlazaka u slične avanture i okrenuo se lokalnom nogometu. Na utakmicama NK Turopolja galamom je znao izluditi sve aktere, trčao je uz ogradu i sebi svojstvenim frekvencijama dijelio “savjete” igračima, trenerima, sucima… Ali nije se ograničavao samo na svoje selo. Stotine je vikenda proživio na terenima diljem Turopolja, jurio s jedne utakmice na drugu, ostavljajući u nevjerici ljude koji su bili sigurni da su ga maloprije vidjeli na nekom potpuno drugome mjestu, a sad ga evo ovdje, pred njima.
I gdje god bi u Turopolju došao na utakmicu, navijao bi za gostujuću momčad! U Buševec je tako, u vrijeme kad je Polet igrao treću ligu, na utakmicu protiv Mladosti iz Petrinje došao s paštetom od Gavrilovića oko vrata, a protiv Lokomotive odjeven u kondukterski šinjel, s kondukterskom kapom na glavi… Zašto? Jednostavno, zato što gostujući navijači nikad nisu žedni i s njima se isplatilo biti u dobrim odnosima.
Stevo Cigan u zamrzivaču, džezva u rukama i – na spavanje…
To je bio Čamaza. Uvijek prisutan, uvijek među ljudima, omiljen u cijelom Turopolju. Zbog njegova nastupa, galame koju je uvijek donosio sa sobom, tog nekog prvog dojma, mnogi su znali u startu i zazirati od njega, ali brzo bi shvatili da je pred njima dobričina, čovjek pun duha, sa specifičnim smislom za humor. I bez trunke iskvarenosti. Zato su ga voljeli i poštovali, zato su iza njega ostale samo najpozitivnije moguće priče. Iako je, realno, bilo i onih drugih.
Jednom je prilikom, tako, završio u zatvoru na tri mjeseca. Došlo je do nekakve alkoholom uvjetovane čarke s pokojnom Dudom, ženom koja je bila ljubav njegova života i suputnica u skitanjima Turopoljem i Goricom, pa je Čamaza dograbio nekakvu džezvu i zamahnuo… Duda je odmah pozvala policiju i – bajbukana! Požalila je što je zvala policiju čim se otrijeznila, ali povratka više nije bilo. I Čamaza je tri mjeseca imao priliku spavati u toplom i čistom, uz tri obroka na dan… Kad se vratio u selo, pitali su ga kako je sve to proživio.
– Joj, ljudi, nikad u životu se nisam ovak dobro naspaval! – odgovarao je sa smiješkom.
Kruže priče i kako je oca jednom prilikom, kad mu je ovaj odbio dati novac za cugu, strpao u škrinju! Koju je svakih nekoliko sekundi uviđavno otvarao i provjeravao je li Stevo Cigan možda promijenio mišljenje… Međutim, ništa od tih i takvih pričica neće potamniti sliku koja je ostala iza Čamaze. Hrabrog, odvažnog čovjeka s velikim srcem i duhom koji je osvajao. Sve to najbolje je pokazao u ratnim danima. Jer, on ni sekunde nije dvojio kad se trebalo uključiti u obranu domovine, svoga kraja.
Jednom rukom se vozi, u drugoj je piva
Jedna od čuvenih priča tako je i ona iz noći kad je hrvatska vojska pokušavala prijeći rijeku Kupu. Plan nije bio idealno posložen, stvari su krenule po zlu i hrvatske snage imale su velik broj poginulih i ranjenih. Bio je tamo i Čamaza, koji je, vidjevši što se događa, skinuo majicu i bez razmišljanja uskočio u Kupu, mrzlu kakve rijeke već jesu krajem studenog. Vadio je ranjene suborce iz hladne rijeke, jednog po jednog, nadljudskom snagom i energijom, a svjedoci kažu da ih je izvukao deset, dvadeset, možda i više… Toliko je života, eto, spasio Čamaza. I zato je, između ostalog, bio i ostao puno više od dobroćudnog cugera, kako su ga mnogi vjerojatno doživljavali.
Čamaza je preživljavao žicajući deset ili 20 kuna, s ciljem da dan izgura do kraja, a kad bi novac posudio, vraćao bi u kunu, u dan! Bez iznimke. Volio je i raditi kad bi dobio priliku, ljudi su ga voljeli koristiti kad im je trebala pomoć u dvorištu ili u polju, a voljeli su mu za to i platiti. I uvijek su, ali baš uvijek, bili sigurni da ništa neće ukrasti. U Čamazinu svijetu to nije postojalo. Pošteno, pa kako bude, bila je egida kojom se vodio, njegov put koji ga je odveo u vječnost.
Pamtit će ga njegovi Goričani i Turopoljci, jer Čamaza je doista bio nezaboravan lik. Od druženja u birtijama, koje je uredno obilazio, preko Turopoljskih trka na kojima se znao i rušiti, pa slaviti pobjedu po izlasku iz kola Hitne pomoći, biciklističkih utrka na kojima je sudjelovao vozeći poluraspadnuti bicikl jednom rukom, jer u drugoj je bila piva, pa sve do anegdota iz BBB vremena i herojskih priča iz rata…
Eto, to je pokušaj priče o Čamazi. Pronaći će se vjerojatno u svemu ovome i poneka netočnost ili pretjerivanje, ali sve to zapravo je sporedno ako smo uspjeli barem donekle složiti legendu o jednoj legendi. O čovjeku koji će – bilo bi zaista lijepo – možda jednom u svojoj slijepoj ulici dobiti i spomenik koji će ga sačuvati u vječnosti. A on će sve to gledati negdje s oblaka, u društvu svoje Dude, zavaljen s pivom u ruci. I smijati se, jer to je uvijek najbolje znao.
Počivaj u miru, nemirni čovječe.
Priča iz kvarta
‘Kad je Maradona umro, punica je odlučila: Ti preuzimaš, tradicija se mora nastaviti…’
Kad sam dobio otkaz u firmi i kojoj sam radio, punac Ešref uzeo me pod svojim i učio svim tajnama ovog zanata. Zadnjih 20-ak godina radio sam s njim, a sad ga i naslijedio, priča nam Veis Muharemi
Prije sedam mjeseci gradom se proširila tužna vijest, preminuo je legendarni gorički kestenjar, Ešref Sulejmani – Maradona. Otišao je mirno, u snu, ni tjedan dana nakon što je s obitelji proslavio 72. rođendan. Brojne je stanovnike Velike Gorice, ali i okolice, to duboko rastužilo, jer brojne su generacije naših sugrađana upravo kod Ešrefa kupile svoju prvu mjericu kestena.
– Radio je do zadnjeg dana, ne zbog potrebe, nego je toliko volio Goricu i ljude, morao je bar jedan krug napraviti po gradu svakoga dana, to mu je bila duševna hrana – objašnjavali su nam tad iz njegova obitelj.
No život ide dalje, a tradicija prodaje kestena na dobro poznatoj lokaciji, iza “robnjaka” u Kolarevoj, ostala je u obitelji. Novi kestenjar u gradu, Veis Muharemi, zasigurno je mnogima već dobro poznato lice, jer upravo je od majstora Maradone naučio sve tajne najboljih pečenih kestena u gradu i s njime pohodio sve značajnije manifestacije zadnjih dvadesetak godina. Uostalom, Veis je Ešrefov zet.
Ešref Sulejmani zvani Maradona kroz godine se pretvorio u jednog od simbola našega grada… Foto: Miljenko Milanović/Cityportal.hr
Odluku da, upravo zbog velike ljubavi između njenog pokojnog supruga Ešrefa i stanovnika velikogoričkog kraja, kesteni moraju biti ponovo na starom mjestu i zbog novih generacija, da tradiciju treba nastaviti najstariji zet, donijela je Veisova punica Atidža.
– Na nagovor punice preuzeo sam njegovu lokaciju, ona ne bi dozvolila da se ta tradicija ugasi. Sad pečem kestene za moje drage Goričance i Turopoljce, ali to zapravo radim već 20-tak godina, jer pokojni me punac uveo u posao nakon što sam dobio otkaz u firmi. Uveo me u sve tajne i tajnice posla, radio sam na drugim lokacijama, a on je ‘držao’ Goricu’ – priča nam Veis dok priprema frišku turu kestena.
– Rođen sam na Kosovu, a 80-ih godina sam došao ovdje, upoznao Maradoninu kćer i ostao tu živjeti. U sretnom sam braku, imam kćer i sina, a imam i unuka starog pet mjeseci. Svaki dan dolazim iz Ivanje Reke, gdje živim, ali u Gorici i Turopolju sam s pokojnim puncem posvuda bio, pomagao mu po feštama, u kinu, po utakmicama… Tako da se ovdje osjećam kao doma. Ljudi ovdje su pravi ljudi, dosta poznajem ljude iz čitavog kraja, sve sam to prošao s puncem, i nigdje nismo imali nikakvih problema.
Kaže kako se već naviknuo na rad na hladnoći.
– Dobro se obučem, zaštitimo si štand, a i toplo je kraj kestena. Zna biti malo zeznuto kad su pravi minusi, ali zasad je dobro. To je ionako sezonski posao, sve je to stvar navike.
No, čini se kako je kestenjara sve manje i manje, a kako se čini taj će se trend i nastaviti.
– Kakva je budućnost kestenjara? Iskreno, ne vjerujem da će ova tradicija živjeti još dugo… Poznajem dosta kestenjara, puno ih je pozatvaralo svoje štandove po Zagrebu, a dosta ih je i otišlo u inozemstvo. Nije stvar u interesu, ljudi vole pečene kestene, ali nove generacije baš nisu zainteresirane za uličnu prodaju, nije to ni jednostavan ni lagan posao.
Otkrio nam je i kako je tajna najfinijih pečenih kestena u dobrom, friškom plodu kestena, dobrom rezanju i “što manje petljati oko njih”. Ove godine sezonu je započeo sa sljemenskim kestenima, ali pokazalo se kako je drvo bilo bolesno, pa su ih zamijenili zdravim talijanskim marunima.
– Ovdje ide najviše mala mjerica kod klinaca, a srednja je najprodavanija. Za Martinje su išle veće, jer vino i kesteni su ljubav stara.
Razgovor su svako malo prekidali kupci, koji imaju samo riječi hvale, ali se i sa sjetom prisjećaju dragog Maradone.
– Bili smo tužni kad smo to čuli, zbilja je bio jedan simbol našeg grada i drago mi je da se tradicija nastavlja. Obavezno kad smo u šetnji svratimo po mjericu, finih, slatkih pečenih kestena na štand kod Robne kuće, još od malena, a sad i s familijom – kaže nam sugrađanin koji je došao po svoju mjericu.
Na lokaciji u Kolarevoj novi kestenjar u gradu, Veis Muharemi, ostaje još samo do 1. prosinca, kad se obiteljski Obrt za pečenje plodina (kokice, kesteni, košpice, kikiriki i ostale zanimacije) seli na gorički Advent. A tamo će to biti bez pečenih kestena.
Priča iz kvarta
Mural i dva grafita za Pilota: Legenda o Jadranku Cumbaju, heroju s maljutkom…
U petak u 17.30 sati, na zidnoj ogradi kod spajanja Sajmišne i Malogoričke ulice, bit će predstavljeni mural i dva grafita u spomen na Jadranka Cumbaja, heroja Domovinskog rata stradalog u Oluji
Priča iz kvarta
Dan kad je Gorica postala jednosmjerna! ‘Tog se dana našim ljudima život promijenio…’
Ove se nedjelje, 2. listopada, navršava 40 godina od uvođenja jednosmjernog prometa u Veliku Goricu. Autor idejnog rješenja tog projekta Ivan Mikulčić nije želio da ovaj dan prođe samo tako. Pa smo sjeli na kavicu kod Rojca…
Takve stvari uvijek se rade u noći s petka na subotu, čisto da se ljudi do ponedjeljka barem malo naviknu na promjenu. I tog 2. listopada 1982. bila je subota. Malo nam je problem pričinjavalo to što je u tijeku bio “par-nepar” režim, pa su na benzinskoj na ulasku u Goricu, na uglu današnjeg parkinga iza Tržnog centra, ljudi u kolonama stajali do 5 ujutro, ali tu je policija odradila velik dio posla. I uspjeli smo, te noći krenuo je jednosmjerni promet kroz Veliku Goricu…
Tim riječima naše druženje s povodom, uz malu s mlijekom kod prijatelja Rojca, počinje Ivan Mikulčić. Čuveni velikogorički nogometni sudac, jedini iz našega grada koji je sudio jugoslavensku prvu ligu, ali i prometni stručnjak s posebnom ulogom u ovoj priči. I ponosni Goričanin koji nije želio da jedna ovakva obljetnica prođe nezapaženo.
– To je bila jako važna promjena u životu našega grada, šteta bi bilo propustiti reći da se 2. listopada obilježava 40 godina od trenutka kad je uveden prometni sustav kakav imamo i danas – govori nam gospon Mikulčić.
Ne bi mu se reklo, ali u životnom kalendaru su već 72 ljeta, što će reći da je u vrijeme dok se sve ovo događalo bi u ranim tridesetima.
– I prije nego što se o tome počelo službeno razgovarati, sjeo sam doma i dva-tri dana polako crtao kako bi to izgledalo. Gdje bi išla koja cesta, gdje semafori, gdje pješački prijelazi, gdje biciklističke staze… Sve to stavio sam na papir A3 formata i čekao pravi trenutak.
A on je ubrzo i došao. Kao što je do našeg stola u tom trenutku došao i gazda, Miljenko Rojc, pravi čovjek da nam dočara kako je to izgledalo u vrijeme dok se Zagrebačkom vozilo dvosmjerno, jer kuća mu je odmah tu, prvi red do ceste.
– Kako je bilo? Kao da smo živjeli na prikolici od kamiona! – slikovit je Rojc, kao i obično.
– Buka kamiona koji su ovuda jurili bila je nesnosna. Mi stanari znali smo nakon nekog vremena kad koji kamion prolazi, što vozi, a po tome smo i odlučivali kad ćemo ići spavati. Nema smisla ni lijegati u krevet prije nego prođu oni koji će te svakako probuditi… Sve u svemu, nepodnošljivo – objašnjava Rojc.
Ova je fotografija snimljena u svibnju 1982., nekoliko mjeseci kasnije ovako se automobili više nisu mogli mimoilaziti… Foto: Višnja Huzjak/Muzej Turopolja
Kako se radilo o ravnoj cesti, često su tu vozači znali nagaziti papučicu, velikom brzinom prolaziti kroz središte grada, a česte su bile i prometne nesreće, u nerijetkim slučajevima i sa smrtnim posljedicama. Problema su imali i autobusi, pa je ubrzo došlo do konsenzusa – nešto se po ovom pitanju mora promijeniti.
– Tadašnji načelnik općine Nikola Kovačević, vrlo odlučan i odrješit čovjek, okupio je ljude iz policije, ZET-a, a pozvao je i mene, koji sam u tom trenutku bio na funkciji šefa odsjeka za regulaciju prometa Grada Zagreba, u čijem sastavu je bila i općina Velika Gorica. Ljutio se, galamio, govorio da ništa ne radimo, a ja sam mu mirno odgovorio: “Ali ja već imam idejno rješenje, cijeli projekt…” Tu je i on malo zastao, iznenadio, možda malo i naljutio što sam to radio prije nego što je on to odobrio, ali dobro mu je došlo u pokretanju cijele te priče – prisjeća se Ivan Mikulčić.
U Zagrebu su se nerado odlučivali na velika ulaganja u “selske” općine, kako su tad nazivali sve okolne dijelove Zagreba, uključujući i Veliku Goricu, ali prezentacija ove priče, s gotovim rješenjem, ubrzo je prihvaćena. U proljeće 1982. krenuli su radovi, koji su do početka listopada bili u potpunosti završeni.
– U to se vrijeme iz Zagreba dolazilo jednim kolnikom, također dvosmjerno, i tako je bilo sve do ulaska u Podbrežnicu, gdje se po novome skretalo desno na današnju ulicu Matice Hrvatske, odakle se u dvije trake išlo sve do Sisačke. Postavili smo 11 novih semafora napravili nekoliko ugibališta za autobusne stanice, a najveći posao bio je posložiti sve oko tadašnje tržnice, danas Tržnog centra. Tu smo jedan manji park pretvorili u stanicu na koju i danas staju autobusi iz Zagreba, a zbog autobusa iz smjera Siska napravili smo iznimku i dodali treću traku, kako bi autobusi sa Sisačke mogli doći do kolodvora vozeći tih par desetaka metara u suprotnom smjeru. Sve druge opcije bile su neizvedive, iako smo zbog te trake morali ukloniti nekoliko stabla kestena – pojašnjava nam Mikulčić.
Do uspostave novog sustava autobusi iz Zagreba su išli do mjesta na kojem smo sjedili, do križanja na kojem je i kafić Rojc, pa danas “sakrivenim” odvojkom išli desno do današnje Matice Hrvatske, i zatim lijevo prema kolodvoru. Istim putem su se autobusi i vraćali. Uz jednosmjerni promet to se promijenilo, pa je uspostavljen model kojim autobusi voze i danas.
Odvojak kojim su nekad skretali autobusi danas je “sakriven” žardinjerama i nema prometnu funkciju
– Dio ljudi se bunio u početku, to je uvijek tako, jer vrijeme putovanja od točke A do točke B nekima se produžilo, ali ubrzo su svi shvatili da je ovaj model puno bolji. Pohvale smo dobili i od autobusnih prijevoznika, i od policije, jer smanjen je broj nesreća, ali i od običnih ljudi. Možda i najveće oduševljenje izazvala je biciklistička staza po Zagrebačkoj. Čak i oni koji dotad nikad nisu vozili bicikl sad su poželjeli isprobati novu stazu, provozati se Goricom, nastalo je malo biciklističko ludilo – sa smiješkom govori Mikulčić.
Nabraja gospon Ivan i brojne druge detalje, o kojima čovjek ne razmišlja u svakodnevnom životu, a svakako su bitni pri izradi jednog ovakvog plana. Dobili smo tako i prvi gorički zeleni val, budući da su to tad semafori radili bez ikakve koordinacije.
– Mislim da smo do tad imali četiri semafora, ali toliko loše posložena da su dva stalno bila ugašena. I na to su se ljudi neko vrijeme navikavali, s novih 11 semafora puno se toga promijenilo, pa je u prvo vrijeme znalo dolaziti i do zabuna, do lakših sudara… Ali opet kažem, novi ustroj prometa donio je cijeli niz poboljšanja i to su ljudi itekako prepoznali.
Cijeli projekt trebalo je nekako i financirati, a rješenje je pronađeno u kombinaciji SIZ-a za lokalne ceste i gradske ulice Grada Zagreba i SIZ-a komunalnih djelatnosti općine Velika Gorica. Prvi su financirali svu projektnu dokumentaciju, sve semafore i signalizaciju, drugi izgradnju autobusnih ugibališta te sve radove oko tržnice i na autobusnom kolodvoru.
I Velika Gorica je tako ušla u novu fazu svog života.
– Ponosan sam što sam kao mladi inženjer ovim projektom doprinio razvoju svoga grada, vjerujem da je to apsolutno napravljeno na dobrobit svih mojih sugrađana – ističe Ivan Mikulčić.
U to je vrijeme problem bio ulazak u grad s obje strane, pogotovo na dolasku iz Zagreba, jer tek pet godina poslije, uoči Univerzijade, napravljen je i drugi kolnički trak, što je dodatno rasteretilo gradski promet. U desetljećima koja su slijedila dobili smo i zaobilaznicu, ozbiljnu prometnu ulogu dobila je i Ulica Andrije Kačića Miošića, ali temelj je i dalje ono što je Ivan Mikulčić nacrtao na papiru A3 formata.
– Danas imamo dobru prometnu infrastrukturu, mislim da je nama u Velikoj Gorica ona puno manji problem od parkinga, kojeg kronično nedostaje. Tranzitni promet maknuo se iz središta grada, ali vjerujem da tu ima još prostora za poboljšanja. Treba motivirati ljude da idu zaobilaznim pravcima, da što manje ulaze u gradsko središte, a to se najlakše radi zaobilaznicama, ali i autocestom, koja bi morala biti besplatna. Dođe li do svega toga, prometna situacija u gradu bit će nam još i puno bolja, a ja vjerujem da se zaobilaznica koja će ići uz radar, i izlaziti na skretanju za Čiče, jednog dana mora izgraditi. Uostalom, područje prema Vukovini, gdje je i poduzetnička zona, jedini je prostor gdje se grad još može širiti – gleda u budućnost Mikulčić.
Do 1977. godine Ivan Mikulčić bavio se goričkim prometnicama, pa otišao u Grad Zagreb, od 1989. do 2010. bio u ministarstvu prometa, a do 2015. direktor Županijskih cesta
Gleda i situaciju u prometu po gradu, gleda i vidi rješenja.
– Rotori! Oni bi riješili problem na ulasku u grad s obje strane. Staviti dva velika rotora, jedan veliki rotor kod Zubaka, jedan kod veterinarske stanice, i dva manja, kod ulaza na Podbrežnicu i s druge strane kod Pivnice Turopolje. I svi čepovi bi se riješili, jer mnogi bi se i puno lakše odlučivali na zaobilaznicu – uvjeren je gospon Mikulčić.
Ova nedjelja, dakle, za njega je poseban dan. Kao što je, na neki način, poseban dan i za sve nas. Točno 40 godina prošlo je od promjene koja je unaprijedila život u našem gradu, promijenila ga, dala mu specifičnost i prepoznatljivost…. Od jednog od trenutaka koji će masnim slovima biti upisani u povijest Velike Gorice.
I zato, sretan ti rođendan, gorički jednosmjerni prometu!
Priča iz kvarta
VIDEO ‘Zakon šutnje vlada već 30 godina. A za sve je kriv Chuck Norris…’
Velikim koncertom na Udarniku, večeras od 20 sati, naš kultni bend Zakon šutnje slavi svoj “okrugli” rođendan. Posjetili smo ih u njihovoj “buksi” i zajednički pogledali tri luda desetljeća unatrag…
Priča iz kvarta
VIDEO Lud za driftom: ‘Za jednu utrku ode mi 100 litara benzina i 14 pari guma…’
Marko Brdek i njegova “zvijer” s nevjerojatnih 520 konja najuspješniji su hrvatski dvojac u driftu, atraktivnoj auto moto disciplini koja je sve popularnija i kod nas. Bili smo mu u gostima u obiteljskoj radionici…
-
Vijestiprije 1 danGoričani slatkišima “zatrpali” Šareni ulaz KBC-a Rebro
-
Kulturaprije 3 danaFOTO Plesni klub Barbara proslavio 9. rođendan u Šćitarjevu
-
HOTNEWSprije 3 danaGoričani donirali više od 12 tisuća kuna za djecu s prirođenom srčanom greškom
-
Obrazovanjeprije 4 danaFOTO Gimnazijalke pobijedile na gradskom natjecanju u košarci
