Kultura

Iz “osmog marta” otišao u Pokupsko i stvorio svoju bajku o Turopolju

Mirel Huskić rastao je u “osmom martu”, a mir, spokoj i nešto dobre inspiracije je pronašao u Pokupskom. U suradnji s rijekom, za klince iz našega kraja osmislio je i režirao lutkarsku predstavu ‘Klinček turopoljski’

Objavljeno

prije 11 mjeseci

7. srpnja 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

Bio je to topao, ali ugodan petak navečer, pravi proljetno-ljetni, pa se na Galženici tražila karta više za stol u kafiću. A gore, iznad glava, na drugom katu Centra za kulturu Galženica – kultura!

Mirel Huskić, dečko iz “osmog marta” s prebivalištem u Pokupskom, na daskama šarmantne dvorane Galženica uprizorio je lutkarsku predstavu za djecu koja je na premijeri pokazala da će trajati. “Klinček turopoljski” je lutkarska predstava koja prati putovanje malog Jurice kroz turopoljski kraj i povijest.

– “Klinček turopoljski” je predstava nastala u produkciji Štoos teatra, čiji sam i osnivač, zajedno s Anom Katulić i Lukom Kuzmanovićem. Zamišljena je kao mobilna lutkarska predstava za djecu, koja kroz radnju na sceni upoznaju svoj zavičaj, kraj u kojem odrastaju, neke toponime za koje su možda već negdje usputno čuli, pa zaboravili. Prvenstveno, namijenjena je najmlađima, djeci od pet godina sve do nižih razreda, ali ako netko stariji želi saznati nešto novo, dapače – govori nam Mirel Huskić, glumac i redatelj koji je ovaj put bio redatelj.

– Osim povijesnog-edukativnog aspekta, važno je najmlađe upoznati i s lutkarskom umjetnošću i igrom lutkarstva i te vrste kazališne umjetnosti. Nadamo se da će kroz sljedeću sezonu predstava zaživjeti i igrati po svim mjestima u okolici Velike Gorice, po vrtićima, školama, pogotovo u udaljenijim mjestima koje gravitiraju Velikoj Gorici i dio su zavičaja, a iz kojih je roditeljima nekad uz ostale obveze teže odvesti djecu u kazalište gledati predstavu – dodaje Mirel.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Kao i cijeloj toj generaciji rođenoj u prvoj polovici 80-ih, i njegovo je djetinjstvo obilježio rat. Rođen je u Tesliću, a 1992. s obitelji je stigao u Veliku Goricu. U trećem razredu osnovne škole.

– S obzirom na okolnosti, do tad sam promijenio par škola, a konačno sam se smjestio u OŠ Eugena Kvaternika. To je moja škola, iz tih dana imam i prijatelje, i puno poznanika – priča Huskić, koji je odrastao u centru grada, pa u jednom trenutku shvatio da to nije njegov đir.

Preselio se u Pokupsko i pronašao mir.

– Odrastao sam u zgradi, u stanu, i vrlo rano sam zaključio da je vlastito dvorište zahvalna stvar. A uz njega polako nikne i mali vrt… Uspio sam kupiti kuću u Pokupskom, prošlo je sad već sedam godina, i za sad uživam. Ispunjujuće je živjeti u manjem urbanom mjestu, i još k tome uz rijeku. Djeluje umirujuće, balansira taj životni ritam koji često teško kontroliramo. Evo, trenutačni plan mi je kupiti čamac… – govori Mirel.

Mirel Huskić završio je glumu na Akademiji u Osijeku, a režiju na Akademiji u Zagrebu… Foto: Zvonimir Ferina

U suživotu s rijekom čovjek lakše dođe i do prostora za razmišljanje, za kreaciju, a tu je negdje rođena i priča o “Klinčeku turopoljskom”. Ideje koje se krenu rojiti po glavi i treba ih prebaciti na papir.

– Otprilike tako taj proces se razvija. Kazalište je društveno odgovorna djelatnost u svakoj svojoj pori. Prepoznaješ u sebi što bi htio raditi i onda se pitaš kako to može komunicirati s publikom, koristi li publici to što nudiš. Može biti korelacije, dodira, u trokutu između ideje, mene kao autora i najvažnije, publike. Tako sam i odlučio napraviti za klince, za kraj u kojem rastu, u kojem sam i sam rastao. Kroz istraživanje, povijesnih činjenica, kulturnih običaja, nardnih priča i legendi, kolažirao sam jedan koherentan sinopsis, ideju. Potom sam pozvao u tim mladu i već izvođenu spisateljicu, Ivonu Marciuš, koja je ispisala dramski tekst ideje, donoseći dodatne zaplete i događaje među likovima koji nastaju i koje onda treba uprizoriti kroz proces proba – kaže Huskić i nastavlja:

– Ideja je rođena tamo negdje prošle jeseni, ali zaživjela je tek nakon što smo uspjeli proći na gradskom natječaju. Bez financijske potpore te vrste ovo ne bi bilo moguće, Klinček bi ostao samo na papiru, u obliku brodića, i otplovio Kupom. Srećom, grad je imao sluha i prepoznao je ovaj projekt našeg Štoos teatra, priključila se i Plemenita opčina turopoljska, pa smo mogli početi s radom. Radili smo intenzivno nekih mjesec i pol dana, uglavnom u kazališnom prostoru dvorane Galženica – dodaje prvi čovjek projekta u kojem su sudjelovali još neki naši sugrađani.

– Ansambl predstave je iznio snažan i vrlo zaigran odgovor. To je sad u jednu ruku njihova predstava.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Uz višestruko nadarenu Hanu Kunić, koja je uz glumu djelovala i s dramaturškim zahvatima, tu je Karlo Bernik, koji tumači lik Klinčeka, inače vrlo mladi i izvrsni glumac koji igra u kazalištima u Zagrebu, te Franjo Đaković, glumac lutkarskog kazališta, vješt i iskusni praktičar, koji je odnedavno i stanovnik Velike Gorice, u koju se doselio s obitelji.

Međutim, ima tu još domaćih…

– Kreativni suradnici koji su autorski uobličili predstavu su Marta Crnobrnja s Podbrežnice, etablirano ime u scenografiji i radu hrvatskog kazališta. Glazbu i songove je radio divni Matija Antolić, također glazbeni suradnik mnogih produkcija Zagrebačkih kazališta, i vrlo važno, dizjan i izradu lutaka predstavio nam je Dražen Matijašević, lutkarski tehnolog. To je jedan uži kreativni tim koji uvezuje svoje vještine u ovu ideju da bi postala predstavom.

Uz glumačku izvedbu, kostimografiju i scenografiju, cijeli taj tim razmišljao je i o govoru. “Klinček turopoljski”, naime, veže se i uz turopoljsko narječje. Točnije, turopoljska narječja.

– Odmah smo željeli, uz sve ono o čemu govorimo, u predstavu implementirati i turopoljsko narječje. Usput smo doznali da u Turopolju postoje tri narječja; brežani imaju svoj govor, posavci svoju, a postoji i treća vrsta, koju koriste starosjedioci, uglavnom Kurilovčani. Sinteza koja će to objediniti ne postoji, ali postoje izolirani mali rječnici. Prvi je napisao Juraj Habdelić iz Kuča. To je prvi dokument koji pokušava objasniti turopoljski dijalekt. Ono što je Gaj radio za kajkavski, to je radio Habdelić za turopoljsko narječje kao varijaciju kajkavskog – upućen je u temu gospon režiser.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

I ispalo je odlično. Tako kažu mjerodavni, sudeći po vrisku.

– Dobili smo puno pozitivnih reakcija. Posebno se ljudima sviđa pozadina priče, tako da mislim da smo dobro odredili ideju i cilj.

Već idućeg jutra nakon premijere predstava je izvedena opet, a bit će još prilika za upoznati Juricu i Žireka…

– Sljedeća izvedba je u sklopu priredbe “Ljeto u Vukovini”, a na jesen planiramo obilaziti škole i vrtiće u okolici Velike Gorice. Neka gostovanja već smo dogovorili, a cilj i plan jest obići što više škola, vrtića, domova u okolici i u gradu… Da svi upoznaju “Klinčeka”.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Mirel Huskić jedan je od osnivača Štoos teatra, čiji dio je “Klinček”, novo ostvarenje u produkciji malog teatra.

– Tu je monodrama Ane Katulić “Roža, cura s greškom”, komediju Luke Kuzmanovića “Zlo-Čist-Oća”, a s “Uzbunomu plastičnom carstvu” već smo obišli više-manje sve osnovne škole u Velikoj Gorici i okolici. Postoji i jesenji Oglede festival koji djeluje pod Štoos teatrom. A evo, sad imamo i “Klinčeka”. Očigledno rezoniramo sadržajno s gradom i publikom. Samo, bez potpore u vidu trajnog prostora, ostane se lako bez daha – završio je Huskić.

CityLIGHTS

INTERVJU Margareta Biškupić Čurla: Od peglanja nošnji do ravnateljice

Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Objavljeno

prije 23 sata

19. svibnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Malo je onih koji već u mladosti pronađu poziv kojem će ostati vjerni cijeli život. Upravo je takav put Margarete Biškupić Čurla, koja je na čelo Muzeja Turopolja došla sa samo 26 godina, nakon što je još kao djevojčica kroz folklor razvila ljubav prema tradiciji, narodnoj nošnji i baštini.

Od volontiranja u Etnografskom muzeju i terenskog rada među starim škrinjama i tavanima, do muzejske pedagoginje i naposljetku ravnateljice, njezin profesionalni put obilježila je jasna predanost struci. Povodom Međunarodnog dana muzeja razgovarali smo o muzejskoj djelatnosti, očuvanju baštine i izazovima koje donosi vođenje jedne od najvažnijih kulturnih ustanova Turopolja.

Recite nam Margareta, kako se zapravo postaje kustosica u muzeju?

– U principu, proces kreće upisom, odnosno završetkom fakulteta. To mogu biti razno razni smjerovi na fakultetu, ovisno o kakvom se muzeju radi. Svaki muzej traži specifičnu struku bilo da je riječ o prirodoslovnom, povijesnom ili etnografskom muzeju. Zatim, kada počnete raditi u muzeju i baviti se muzejskom strukom, nakon godinu dana morate pristupiti stručnom ispitu za kustosa.

Što na tom stručnom ispitu morate sve znati?

– Morate znati Ustav, morate znati spektar zakonodavnih stvari poput zakona o muzejima, o zaštiti spomenika kulture, o čuvanju kulturne baštine, razne pravilnike, o pohrani muzejske građe. Zatim, položiti stručne predmete vezane za samu muzejsku znanost. Netko tko je završio Prirodoslovni fakultet i zapošljava se u Prirodoslovnom muzeju, nije u svom obrazovanju prošao muzeološke predmete pa je i to potrebno naučiti.

Kada ste znali da želite biti kustosica i muzeologinja?

– Teško pitanje. Nisam znala zapravo do završetka fakulteta. Kad sam upisala fakultet, upisala sam etnologiju zato što sam silno voljela folklor i narodnu nošnju. Bavila sam se folklorom od četvrtog razreda osnovne škole i prema tome sam odabrala fakultet. Na moj odabir, majka mi je rekla da ću s time umrijet od gladi i jedino što ću moć raditi je peglanje nošnji. Igrom slučaja, nakon fakulteta, zaposlila sam se u Ministarstvu kulture i medija. To mi se baš nije dopalo jer je posao bio dosta administrativan. Međutim, kao studentica, volontirala u Etnografskom muzeju i u muzeju Turopolja što je u konačnici, nakon godinu dana, rezultiralo mojim zaposlenjem u muzeju Turopolja i to je bila ljubav koja traje sad već skoro 27 godina.

Pričajmo malo o kustosima, koji je vaš primarni zadatak?

– Kustosi prvenstveno prikupljaju predmete za svoju zbirku, a onda rade na njihovoj obradi. Predmet se evidentira, opisuje, saznaje se što je više moguće podataka o njemu i odlučuje se da li će taj predmet ići na restauraciju. Kasnije se taj predmet dovodi u priču sa svim ostalim predmetima i sa svim onim nematerijalnim oko njega kako taj isti predmet ne bi bio izdvojen iz konteksta. Na taj način, on će nam dati kontekst povijesti prošlosti kako bi u konačnici sve imalo nekog smisla te da možemo rekonstruirati prošli život koji ćemo čuvati za buduće generacije. U suvremenoj muzeologiji, pažnja se posvetila upravo nematerijalnoj kulturnoj baštini jer je ona puno krhkija od ove materijalne.

Što spada pod nematerijalnu baštinu?

– To su vještine znanja, od toga znamo li heklati pa do toga znamo li pjevati. To su narodne priče, bajke, mitologija, sve ono što ne možete materijalno primiti u ruke. Taj sadržaj je izuzetno bitan. Posljednjih 15 godina, svjetska muzeologija, raspravlja o tome koji je ispravan način očuvanja nematerijalne kulturne baštine. Na primjer, proslava Jurjeva je nematerijalna kulturna baština koja se nekada slavila na potpuno drugačiji način nego što se to obilježava danas. I tako se postavlja pitanje, koji je ispravan način očuvanja Jurjeva? Onoga nekada ili ovoga danas.

Kada smo se već dotakli našeg Turopolja, kako Vi, kao ravnateljica muzeja Turopolja, možete reći koliko se promijenio život u našem kraju?

– Velika Gorica, ako govorimo o našem lokalnom području, startala je kao malo selo, kao sajmeno područje. Danas smo mi šesti grad po veličini i jedna smo urbana sredina. Na primjer, nekada su narodne nošnje u Turopolju krenule iz obitelji, iz kuće, iz materijala koji su im bili dostupni i koji su uspijevali na ovome području. Ovdje su uspijevali lan i konoplja. U konačnici, najveća razlika između prošlosti i sadašnjosti je upravo to iskorištavanje onoga što nam je područje na kojem živimo dalo. Kod narodnih nošnji su to biljke koje su se uzgajale i uspijevale na ovom području, kod graditeljstva je to materijal koji nam je bio dostupan u prirodi, a u ovom slučaju to je hrast. Zato i imamo jako puno drvenih kuća jer je Turopolje bilo prirodno bogato hrastovim šumama. Tako da se u prošlosti lokalno bogatstvo prirode maksimalno iskorištavalo. Danas to više ne možete. Cijeli svijet je postao toliko mali i sve nam je toliko dostupno da više ne možete pojedine stvari lokalizirati.

Recite nam nešto više o samom muzeju Turopolja i njegovoj višestoljetnoj povijesti.

– Muzej Turopolja je stvarno jedan povijesni raritet. Kada sam ja došla raditi u muzej još 2001. godine, tada je on bio jedna zgrada, zgrada koju svi poznamo kao muzej Turopolja, zgrada Plemenite općine turopoljske. Ta poveznica Plemenite općine s Velikom Goricom i muzejom danas je neraskidiva. Zgradu je sagradila Plemenita općina turopoljska 1765. godine. Nastala je kao centralna administrativna zgrada Plemenite općine turopoljske. Tu su se čuvali arhivi, održavali sastanci, postojao je unutar zgrade i kafić i tako je bilo dok 1960. godine ta ista zgrada nije postala muzej. Tada je jedna sitna, ali dinamitna žena, Višnja Huzjak, preuzela funkciju ravnateljice muzeja kojoj možemo biti zahvalni što danas uopće imamo tako bogatu zbirku i muzej. Danas smo na više lokacija. Imamo etno kuću U Ščitarjevu, zavičajnu zbirku Vukomeričkih gorica na Ključić brdu, partnerstvo s obitelji koji su vlasnici Kurije Modić-Bedeković. U međuvremenu, uspjeli smo dobiti sredstva europskih fondova i izgraditi novi Interpretacijski centar muzeja Turopolja.

Krenuli ste u cjelovitu obnovu muzeja od potresa, kako to ide?

– Iskoristit ću priliku pa prvenstveno pojasniti da Interpretacijski centar nije izložbeni prostor. On ima multifunkcionalnu dvoranu više za izvan izložbene djelatnosti koje muzej radi poput predavanja, promocija i radionica. S druge strane, stara muzejska zgrada, nakon obnove, postat će isključivo izložbeni prostor. U prizemlju će biti proširena izložbena dvorana koja će se mijenjati na godišnjoj razini. Vjerujem da će obnova biti gotova kroz nešto više od godine dana, računam negdje sredinom 2027. godine da će biti gotova.

Imate li najdražu stvar koju volite vidjeti u muzeju, koja vas uvijek nekako razveseli ili koja vam je posebna?

– Silno volim moju tekstilnu zbirku. To su predmeti za proizvodnju platna od kuhinjskih krpa, ručnika, stolnjaka, jastučnica pa do narodnih nošnji. To je sve staro preko sto godina, odnosno, onoliko koliko se etnografija čuva.

Možete li nam reći kako se održavaju narodne nošnje?

– Kada su u izložbi narodne nošnje, uzmete praško pa malo prođete po njima. To moramo paziti jer se ne smije puno dirati. Ono što je najveći problem je što ih zapravo ne bi smjeli prati zato što nošnje mogu pustiti boju. Zato se mi javimo gospodinu Tomislavu Miličeviću iz folklornog ansambla „Turopolje“ i kažemo: „Tomica pliz pomozi“. Imamo sreće da imamo njega u Velikoj Gorici koji je vrhunski stručnjak. On možda nije formalno obrazovan kao etnolog, ali mislim da je jedan od najvećih etnologa koji Hrvatska ima po pitanju tekstila.

Koliko je muzej Turopolja bitan za identitet našeg Turopolja, Velike Gorice i na kraju krajeva Zagrebačke županije i grada Zagreba?

– Mislim da je jako bitan. Nekako, ta naša povijesti, kultura i kulturna baština nose naš identitet i zapravo civilizacijsku razinu razvoja koju imamo. Mi u njemu zapravo čuvamo tu našu stvarno vrijednu, važnu, super bogatu prošlost. Općenito, Hrvatska ima jako izražen kulturni identitet, ali toliko silno različit na tako malom geografskom području da je to nevjerojatno. To nosi cijelu životnu priču naroda. Kao što smo spomenuli, svijet je sve manji, sve nam je dostupno i nikada nije bilo bitnije čuvati osobni identitet.

Što zapravo znači Plemenita općina, Plemenitaška obitelj?

– Danas, ako ćemo gledati u nekom formalnom smislu, plemstvo nema neku vrijednost jer nema razlike. Nekada je to imalo jako velike značaje u smislu poreznih olakšica. Da se ne bi krivo shvatilo, oni su se borili u razno raznim ratovima gdje su zadužili kraljeve i na temelju toga su dobili svoje povelje i povlastice. Ono što je u cijeloj toj priči fantastično jest da su oni te povlastice jako dobro iskoristili podignuvši cijeli kraj na jednu višu razinu. Izgradili su zgradu muzeja Turopolja, Stari grad Lukavec, izgradili su cijeli centar Velike Gorice i sve one niske kuće oko današnje Općine i muzeja Turopolja. To je sve njihova zasluga i samim time, ostavili su neizbrisiv trag bez kojeg Velika ne bi bila ono što je danas.

Možemo li reći da je cijeli grad Velika Gorica muzej Turopolja?

– Grad Velika Gorica priča svoju priču. Cijeli naš kraj, ima toliko toga za pokazati, za vidjeti. Sve naše tradicijske drvene gradnje, kurije koje još danas postoje, zatim drvene kapelice.. cijela regija je vrlo, vrlo bogata takvim primjercima.

Što biste još, osim Muzeja Turopolja, preporučili građanima za posjetiti?

– Imamo Perunfest, manifestaciju koja se bavi slavenskom mitologijom, narodnim pričama i predajama. Zatim, KUD Novo Čiče jako radi na promociji etnologije i napravili su prostor za dječje izlete kojim potiču kulturu i pomažu turističkom sektoru da nije samo riječ o zaradi novca već o podizanju kulturne svijesti među najmlađima.

Imate li nešto za kraj dodati?

– Iskoristit ću ovu priliku pa spomenuti ljude s kojima radim. Oni su mi najdraži dio našeg Muzeja. Mi smo zaista jedan kolektiv koji je obiteljski organiziran. Svi smo se upoznali u Muzeju i nismo se međusobno odabrali, ali smo jako tolerantni jedni prema drugima. Svi volimo svoj posao, a najviše volimo surađivati sa svima u Gorici, od škola do turističke zajednice.

Priča Margarete Biškupić Čurla pokazuje kako se profesionalni put može oblikovati iz ranih interesa i ustrajnosti, ali i koliko je važno ostati vjeran vlastitoj struci unatoč različitim skretanjima na tom putu. Od folklora i studija etnologije do vođenja Muzeja Turopolja, njezin rad svjedoči o kontinuitetu interesa za baštinu i kulturu te o odgovornosti koju nosi čuvanje identiteta lokalne zajednice.

Nastavite čitati

Kultura

FOTO Otvorena skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG

Objavljeno

prije 4 dana

16. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Skupna izložba ”Novi motivi” članova Udruge ULIKUMVG-a otvorena je jučer (petak, 15.05.2026., 18 sati) u Galeriji Trumbetaš Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica.