Povežite se s nama

CityLIGHTS

Frkinova priča: Župljani ga spasili od atentata, kradom išao Stepincu, zazidali mu crkvu…

Na 13. godišnjicu njegove smrti, legendarni župnik Josip Frkin dobio je park sa svojim imenom. Donosimo životnu priču svećenika koji je 26 godina proveo u našem gradu i iza sebe ostavio velike stvari. Parkom smo mu rekli – “Hvala!”

Objavljeno

na

Dok budete ovo čitali, čvrsto se nadam da ću ja biti na drugoj strani obale, u kraljevstvu Božjem, i pratit ću vas svojim molitvama. Vi ste svi, kao zajednica vjere, bili moja jedina zemaljska ljubav, moja Crkva, moja “zaručnica”. Zato vas ni u Nebu neću zaboraviti…, zapisao je u svojoj oporuci monsinjor Josip Frkin, legendarni i nezaboravni župnik u velikogoričkoj župi Navještenja Blažene Djevice Marije.

U kraljevstvo Božje preselio je u 11. srpnja 2010., tri godine završio svoju 26 godina dugu eru na čelu naše najveće župe i otišao u mirovinu. Točno na 13. godišnjicu smrti, 11. srpnja 2023., Josip Frkin dobio je park koji nosi njegovo ime, čime su Velikogoričani omiljenom župniku rekli: “Hvala na svemu!”

Između svega ostaloga, hvala na tome što su u njegovo vrijeme, velikim dijelom njegovo zaslugom, u ovom gradu oformljene još dvije župe, Blaženog Alojzija Stepinca i Sv. Petra i Pavla, hvala na tome što danas imamo i te dvije crkve, a njegovom inicijativnom postavljen je i Milenijski križ. U parku koji je se, ima već gotovo 20 dana, zove “Park Josipa Frkina”.

– Okupili smo se kako bismo odali zahvalnost vlč. Josipu Frkinu imenovanjem ovog parka njegovim imenom. Park oko Milenijskog križa nosit će ime svećeniku koji je početkom trećeg tisućljeća inicirao gradnju Milenijskog križa, postavljenog u znak zahvale Isusu Kristu i Djevici Mariji što su očuvali Veliku Goricu od razaranja u Domovinskom ratu – govorio je župnik NBDM-a Norbert Koprivec tog 11. srpnja, na svečanosti koja je pokazala koliko ovaj grad cijeni ostavštinu monsinjora Frkina.

U društvu njegova brata Vatroslava, također svećenika, franjevca, bili su čelni ljudi grada, predvođeni gradonačelnikom, ali i velik broj sugrađana, vjernika koji itekako pamte i cijene legendarnog župnika. Bio je tu i Turopoljski banderij, i Kravat pukovnija, sve u skladu sa značajem svećenika koji je 26 od 53 aktivne godine u službi proveo u našem gradu.

Međutim, priča o svećeničkom putu Josipa Frkina imala je i gotovo tri desetljeća uvoda u goričke dane. Pa je možda najbolje još jednom podsjetiti, a mlađe generacije i upoznati s likom i djelom nezaboravnog župnika.

– Bio sam najstarije od petero djece majke Ane i oca Josipa. Kao najstarije dijete, već s pet godina morao sam voditi stoku na pašu, a već u tim godinama sam došao i u prvi dodir s Bogom, s vjerom. Kroz svoja promišljanja, kroz razgovore sa starijim pastirima, tražio sam odgovore na mnoga pitanja – prepričavao je velečasni Frkin u dokumentarnom filmu “Radostan svećenik – osobno svjedočenje mons. Josipa Frkina”.

Rođen je 22. srpnja u Domaslovcu, u samoborskom kraju. Za svećenika je zaređen u lipnju 1957. godine, u vrijeme kad su komunističke vlasti vodile brojne bitke s Crkvom i svećenicima, a Frkin je bio jedan od onih koje su u partiji posebno imali “na piku”.

Kardinal Franjo Šeper prvim ga je dekretom postavio za župnika župe u Okiću. Stigao je ondje na Veliku Gospu 1958., a već koji mjesec poslije krenuli su problemi s lokalnim komunistima.

– Jedan dan došao sam u Zadrugu, kupiti higijenske potrepštine, kad je za mnom došao sekretar partije i rekao: ‘Ne želimo da držiš vjeronauk i ovdje nam širiš vjeru! Ako te netko nešto traži, to učini, ali vjeronauka ovdje nema. Ovo je boračko mjesto, okićko tlo zaliveno je boračkom krvlju, ovdje te ne trebamo! I ako nastaviš s vjeronaukom… Mi smo u Lovru Galića pucali, ali nismo pogodili. A tebe ćemo po bijelom danu kao psa streljati na cesti. I dobro ćemo gađati, na to računaj!’ – prepričao je Frkin prvo ovakvo iskustvo, pa nastavio:

– Drugi dan otišao sam kardinalu i rekao mu da me poslao na vulkansko tlo! Prijete mi smrću ako budem držao vjeronauk, a zbog toga me tamo i poslao! Rekao sam mu da želim dvije časne sestre, da ne budem sam u toj župnoj kući, da imam određeni štit. One su i došle, a kako je jedna od njih znala davati injekcije, ljudi više nisu morali pješačiti dva sata do Jaske. Dolazile su nam na injekcije s vremenom i žene partijaca, jer ta je sestra ublažavala bolove ljudima. Prozvali su je Majkom Okića. A ja sam, zahvaljujući njoj, počeo otvarati vrata. I ljudi su nas prihvatili. Iako do tad mnogi nisu znali ni što je svećenik, ni tko je Isus Krist…

Unatoč tome, problemi se nisu prestali pojavljivati. Problemi s Partijom eskalirali su nakon uskršnje mise, a ali veza mladog svećenika s mještanima bila je toliko snažna da su mu župljani tom prilikom – spasili život!

– Nakon mise na Uskrs kažu mi da su na ogradi dvorišta crkve dva naoružana muškarca. I da me čekaju. Nisam znao što ću i spasio me narod. Nekih dvadesetak župljana me okružilo, napravili su neku vrstu živog zida, i tako me pratili me sve do župnog dvora. Uvjeren sam da su time spriječili atentat, jer kad su ova dva razbojnika vidjela što se događa, povukli su se, nisu pucali…

Šest godina se zadržao u Okiću, biciklom je obilazio cijeli kraj, prostorno prilično zahtjevan, proširenjem zaduženja uspio dobiti i motocikl, a nakon toga i automobil, “fiću” koji je stigao direktno iz tvornice u Kragujevcu.

– Župa je terenski bila jako teško, sela su po brijegovima, u nizinama, sve skupa u rasponu od 16 kilometara. Kardinal mi je prvo platio motorić TMZ, ali komunisti su ga zaplijenili kad smo osnovali župu u Klinča Selu. I bilo je jeftinije kupiti mi “fiću” nego tražiti drugog svećenika za novu župu.

Nisu s prijetnjama i pokušajem atentata završili problemi mladog i probitačnog svećenika s komunističkim vlastima.

– Pozvali su me na sud i poveli postupak pod optužbom da sam ‘predbacivao partiji ubilačke namjere’. U prvom procesu sam se uspio obraniti, što je bilo pravo čudo, da jedan svećenik na sudu pobjedi partiju, pa su tražili ponavljanje postupka. Tu sam osuđen na 14 dana zatvora ili 30.000 dinara globe. Odlučio sam da ću ići u zatvor, kao i brojni svećenici u to vrijeme, jer nisam želio to plaćati. Međutim, tu su se vjernici okupili i mimo mog znanja skupili novac i platili globu.

Prepričao je Frkin i epizodu iz nešto ranijih godina, gotovo akcijsku, u kojoj se u tajnosti probio do Alojzija Stepinca.

– Bio je u kućnom pritvoru, a ja sam prespavao u blizini, kod prijatelja i kolege s teologije, pa se kroz voćnjake probio do kuće, ispred koje je bio stražar. Kad se on malo odmaknuo, uspio sam potajno ući u kuću i susresti se s blaženim Stepincem, koji me se sjetio i godinama poslije, nakon tog pokušaja atentata u Okiću, i poslao mi pismo podrške. Napisao mi je da oni ubijaju samo tijelo, da će me Bog čuvati…

Nakon šest godina služenja u jaskanskom kraju, Frkin je 1964. premješten je u Glinu, gdje je sljedećih pet godina upravljao dvjema župama.

– Bilo je to većinski srpsko, pravoslavno stanovništvo, i crkva je u početku često bila gotovo prazna. U toj sam fazi doživljavao i svećeničke krize, pitao se zašto sam tamo, koji je smisao… Ipak, uspio sam i ovdje dovesti ljude u crkvu, koja je u ratu srušena do temelja.

Nakon pet godina na Banovini, preuzeo je župu Bl. Marka Križevčanina u Selskoj u Zagrebu, da bi zatim bio prebačen u još jedno “osinje gnijezdo”, naselje Botinec. Koje su komunisti vodili čvrstom rukom, pa su dva dana prije predviđenog blagoslova crkve zazidali ulaz u crkvu i svećenički stan!

– Bilo je to 12. studenoga 1969. godine. Moj prethodnik, velečasni Tepeš, izgradio je crkvu bez odobrenja vlasti i oni su se osjećali prevareno. Nisu željeli ni komunicirati. Međutim, nisam odustajao. Borio sam se više od dvije godine, iako je protiv odzidavanja bio i dobar dio stanovništva. Na kraju smo se uspjeli dogovoriti da mi odzidaju svećenički stan, a zatim i crkvu. Zabranili su mi praktički sve, ali važno mi je bilo jedino to što mi nisu zabranili vjeronauk! Kroz vjeronauk sam, naime, gradio svaku svoju župu. Na kraju cijele priče, krenuli smo mise služiti u dvorištu crkve, pozvao sam i Glas koncila da slikaju kako se ljudi mole ispred crkve zazidanog ulaza i vlasti su morale reagirati. Odzidali smo crkvu 4. prosinca 1971., čime je počela povijest ove župe – pričao je Frkin, koji je deset godina poslije otišao na svoju posljednju službu prije mirovine.

11.07.2023. Velika Gorica. Imenovan Park župnika Josipa Frkina. Foto: David Joliæ/cityportal.hr

Najdužu i najvažniju. I njemu i Velikogoričanima. Iako, kad je tog 15. rujna 1981. stigao u Veliku Goricu, na mjesto župnika, vjerojatno nije mogao ni pomisliti da će se tu zadržati sljedećih 26 godina.

Već dvije godine nakon njegova dolaska osnovana je župa Ranjenog Isusa na Cibljanici, a 1995. godine počela je i gradnja crkve, koju je osam godina poslije posvetio kardinal Bozanić.

Još od 1971. godine postojala je i župa Sv. Petra i Pavla, no sve do 1983. bila je pod upravljanjem župe NBDM-a. Tek tad je velečasni Frkin donio odluku da dotadašnji kapetan Vjekoslav Pavlović postaje župnik. Godinu ranije krenula je i gradnja župnog dvora, a 1993. godine počela je i gradnja crkve, za što su Frkinove zasluge također velike i važne.

Prije svega toga, uspio je Frkin i pokrenuti časopis “Navještenje”, a početkom devedesetih krenula je i gradnja Pastoralnog centra Nazaret, odmah iza župnog ureda preko puta crkve.

– Bili smo prisiljeni zbog vjeronauka stvoriti prostor s više dvorana i tako se rodila ideja o Nazaretu. Iznenadio me pristup tadašnjih komunističkih vlasti u općini, koje su to odobrile, što je u drugim sredinama išlo vrlo teško. I tako smo 1990. počeli graditi ovaj pastoralni centar, ni ne sluteći da će se ta građevina pokazati spasonosnom za mnoge već jako brzo, za vrijeme Domovinskog rata. Cijela zgrada bila je pretvorena u Caritas, i podrum, i prizemlje, i kat. Na taj način smo spašavali tisuće prognanika, u gradu ih je bilo oko sedam tisuća iz svih krajeva. Caritas je prve godine radio praktički danonoćno, imao sam vrlo kvalitetne osobe koje su vodile sve to. Mi smo osjećali kao da je ta zgrada podignuta upravo zbog tog razloga – pričao je Frkin, uz dodatak:

– Ovo je biser naše župe, ovaj pastoralni centar puni crkvu, tu se stvara bliskost među ljudima!

Želio je, sanjao i planirao i crkvu u Kurilovcu, no nije uspio, pa je njegov zadnji duhovno-građevinski pothvat ostao upravo Milenijski križ, kojeg danas okružuje Park Josipa Frkina.

– Milenijski križ podigli smo, kao prvo, kako bismo čestitali Isusu dvijetisućiti rođendan, no problem je bila lokacija, pa smo kasnili dvije godine. Želio sam da to bude odmah preko puta, u trokutu cesta za Sisak i Zagreb, no nismo mogli dobiti dozvolu. Tad mi je gradonačelnik ponudio ovu parcelu, koja me nije oduševila na prvu, ali sad vidim da je to bila Božja providnost. Gospođa Maja Balenović napravila je nacrt, podignula brežuljak visok jedan metar, kao simbol kalvarije, i dobili smo ovo rješenje – pričao je Frkin nakon što je proslavio 50 godina u svećeničkoj službi.

– Djevicu Mariju dodali smo ovdje kao znak zahvalnosti za Domovinski rat. Velika Gorica trebala je biti razorena. Kad je bombardirano Pokupsko, s grupom vjernika molio sam se svake večeri kod raspela u Gajevoj ulici u Kurilovcu. I tamo smo se zavjetovali da ćemo, ako grad ne bude razoren, ići pješice na Mariju Bistricu. I tamo i natrag. Od tog trenutka niti jedna granata više nije pala na Goricu. Preko goričkog neba su letjele, i prema Odri, i prema Lučkom, i prema Samoboru, i na Zagreb, ali na Goricu više nisu padale. Pala je i na Pleso, i to 200 metara od rezervoara kerozina. Da je pala na rezervoar, grad bi vjerojatno nestao… Gospina ruka čuvala je grad – vjerovao je Frkin.

– Kad je 1992. došao Unprofor, kad smo bili sigurni da grad zaista neće biti razoren, krenuli smo na zavjetno hodočašće. Najavljivalo se stotinjak ljudi, a na kraju je bilo 430 hodočasnika! Pješačili smo 42 kilometra do tamo, prespavali pa se vratili također pješke, i mislio sam da sam time završio taj zavjet. Međutim, narod je tražio da idemo i sljedeće godine. I one sljedeće opet, i opet… I evo, to se zadržalo – s ponosom je govorio monsinjor Frkin.

Zadržalo se i godinama nakon njegove smrti, kao još jedan način na koji ćemo se sjećati karizmatičnog župnika, čovjeka koji je utjecao na brojne živote.

Park je, gledajući iz perspektive župljana i vjernika, najmanje što je zaslužio.

CityLIGHTS

Svi protiv vršnjačkog nasilja: Srijeda je dan za – ružičasto!

U školama će se provesti radionice i aktivnosti o prevenciji i rješavanju vršnjačkog nasilja, a učenici Umjetničke škole Franje Lučića pozivaju na koncert ‘Ružičasti legato’ u Muzeju Turopolja.

Objavljeno

na

Objavio/la

Zadnja srijeda u veljači i ove godine će brojne škole, urede, pa i ulice ‘obojiti’ u ružičastu boju, jer upravo ćemo 28.veljače obilježiti Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja, koji je poznat i kao Dan ružičastih majica (Pink Shirt Day). Ime je dobio po inicijativi koju je 2007. pokrenula grupa aktivista u kanadskoj provinciji Nova Škotska nakon što je Chuck McNeill, učenik lokalne škole, zlostavljan od svojih kolega zato što je u školu došao odjeven u ružičastoj majici. Aktivisti su kupili 50 ružičastih majica i distribuirali ih njihovim vršnjacima, a akciju su ubrzo prepoznale brojne zemlje, te je danas globalnog karaktera.

Osim što će se u školama održavati razne prigodne radionice i aktivnosti, iz Umjetničke škole Franje Lučića stiže vijest kako će nakon uspješnog prošlogodišnjeg koncerta ‘Ružičasti legato’, ove godine publika čuti i njegovo 2. izdanje!

– Projekt je nastao sa željom da pokažemo kako se može međusobno surađivati i pri tome uživati, a osmislile su ga nastavnice iz naše škole, Iva Šorša i Tea Krčelić Rabadan. Koncert naših učenika je na rasporedu u srijedu u 18 sati u Muzeju Turopolja – poručili su iz škole.

Vršnjačko nasilje podrazumijeva različite oblike ponašanja koje nasilnik provodi nad žrtvom, a čija namjera ne mora biti jasno izražena. Radi se o trajnoj i namjernoj zlouporabi moći u odnosima kroz ponavljano verbalno, fizičko i/ili socijalno ponašanje koje ima namjeru nanijeti fizičku, socijalnu i/ili psihološku štetu osobi. Može biti izravno (npr. fizička agresija, zadirkivanje, prijetnje) ili neizravno (širenje glasina i isključivanje iz grupe vršnjaka), a može uključivati i zlostavljanje (bullying) koje je općenito usmjerenija i kroničnija vrsta vršnjačkog nasilja. Kako bi se neki oblik ponašanja definirao kao vršnjačko nasilje moraju se definirati ključne značajke: postoji nesrazmjer moći između počinitelja i žrtve, nasilnik ima veću moć koju zloupotrebljava i nanosi štetu drugoj osobi, ponašanje je u tijeku i učestalo se ponavlja.

 

Naslovnica: Ilustrativni foto kolaž/ Nacionalni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja-Dan ružičastih majica/Srecko Niketic/PIXSELL/pexels.com, 

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Ljudi, da i to je moguće! Rođendanska bajka u ZET-ovoj kultnoj 268-ici

Život doista piše priče, a u ova još jednom dokazuje kako je za sreću, bar ponekad, dovoljno tek’ malo dobre volje!

Objavljeno

na

Kada govorimo o nekim goričkim simbolima, među njih bi mogli svakako ubrojiti i jedan koji baš nije izvorno gorički, no itekako ga smatramo svojim. Legendarna je to ZET-ova autobusna linija 268, koju volimo zvati i ‘gorička’, jer na istoj se već desetljećima ‘pol grada’ vozi do Zagreba. I natrag. Moglo bi se reći kako je to već i kultna autobusna linija, jer priče o situacijama koje su se tijekom vožnji događale mogle bi ispuniti stotine knjiga,  inspirirale su čak i naziv jednog odličnog restorana u našem gradu, a gotovo svakodnevno se ‘priče iz 268-ice’ nađu i u brojnim lokalnim i zagrebačkim medijima. Velikom većinom u negativnom kontekstu. No, ovo nije priča o nekom novom incidentu, dvosatnom čekanju ‘busa zvanog čežnja’, bezobraznim vozačima i sličnim situacijama.

Foto: Cityportal.hr

Ovaj ‘tjedan u goričkom busu’ zapamtit ćemo po jednom malom, ali sjajnom – rođendanskom ‘čudu’! Glavni akteri su naša kolegica, voditeljica jutarnjeg programa City radija, Gianna Kotroman, vozač na ZET-ovoj liniji 268, Mario Ivandić, te svi putnici koji su se u srijedu predvečer upravo tim busom vraćali iz Zagreba.

– Tog 21. veljače slavila sam svoj 49.rođendan, pa sam nakon druženja s ekipom na Cityju, krenula put Zagreba po najdražu mi tortu, koju uvijek kupujem na istom mjestu. I tak’ propisno natovarena hrpom vrećica i dodatno tortom, čekam našu 268-icu, koja stiže prepuna putnika. U prijevodu, bili smo nagurani k’o sardine. Štancam kartu i zamolim vozača za pomoć, gdje da stanem, jer lako za mene, ali torta ne smije stradati! Tu vozač pita jel’ mi rođendan, onda mi ga glasno i čestita, mislim da je htio da i drugi čuju, pa i jesu i tak’ je krenulo.. Jedan mi je gospon ponudio da sjednem, ali nisam htjela, pa i on je sigurno radio cijeli dan. Onda se jedna žena ponudila da mi čuva tortu, bila je kod onog povišenog dijela kod kotača. To je bilo nešto fenomenalno, a vozač je sve do Gorice svakog novog putnika koji bi ušao obavijestio o rođendanskoj akciji u tijeku. Ma, totalno veselje! – ispričala nam je Gianna.

Foto: Mario Ivandić, vozač autobusa ZET-a/Cityportal.hr

Torta je tako po formuli ‘kad se male ruke slože’ stigla sretno na svoje odredište, a kako bi se zahvalila na toj doista jedinstvenoj vožnji, naša je Gianna preko glasnogovornika ZET-a, Domagoja Zebe, došla do njihovog vozača, uručila mu i poklon zahvale, te s njim popričala o ovoj posebnoj vožnji i svim izazovima jednog vozača.

Za početak, sve je krenulo sasvim suprotno od sretnog završetka, otkrio je vozač Mario. Naime, vozači nemaju ‘svoju’ liniju, pa se slučajno potrefilo da mu je smjena tog dana baš na legendarnoj autobusnoj liniji 268, Zagreb-Velika Gorica..

– Došao sam na smjenu te srijede, 21. veljače, i u 18:35 dolazi mi šef, došlo je do nekih promjena u voznom redu, kašnjenja, i očekivao sam da je na stanici već velika gužva za Goricu. Pa sam odmah na ulasku svim putnicima, uz standardni pozdrav, rekao da ćemo se već nekako snaći. Vidio sam kako ulazite s dosta stvari, pa sam rekao da pripazite zbog gužve da se nešto ne razbije. I tu ste spomenuli rođendansku tortu, i namjerno sam naglas čestitao rođendan da i drugi čuju, pa je krenulo opće čestitanje, diglo se raspoloženje, zavladalo je veselje, i svi su čuvali tortu bez obzira na gužvu! Tu i tamo sam dodao – ajmo ljudi moramo spasiti tortu do Gorice! I uspjeli smo! Čak smo već u drugom krugu uspjeli tu liniju 268 vratiti na njeno vrijeme, iako smo bili u ‘debelom’ kašnjenju! – ispričao je vozač Mario Ivandić, koji je za volanom ZET-ovih buseva već devet godina. Inače, Mario je rodom iz Žepča (BiH), a Zagrepčanin već gotovo tri desetljeća.

Foto: Gianna i vozač Mario/Cityportal.hr

Slaže se kako bi se od priča iz gradskih autobusa dalo napisati brdo knjiga, a i sam se sjeća brojnih doživljaja.

– Posebno mi je drago kad u bus uđu dječica, pa onako ponosni samostalno štancaju karte, pa kad ih vozač busa pozdravi to im je prva liga. Kod jedne starije gospođe sam doživio da se ona najviše voli voziti sa mnom, pa zbog toga propušta i ranije linije i vozi se samo kad ja vozim. Sjećam se jedne priče također vezano uz rođendan.  Jedna gospođa isto iz Gorice, koja će se sigurno prepoznati ako ovo pročita, zaboravila je stvari za rođendan u busu, a u vrećici je ostao samo račun. Nosio sam sa sobom tu vrećicu danima, pa kad se javila prvo sam ju ispitivao o sadržaju vrećice, jer morao sam biti siguran, i na koncu se pokazalo da to jesu njene stvari i krenule su suze radosnice. To su bili pokloni za njenu unučad. I na kraju svi sretni, ona, ja, putnici, a sigurno i unučad! – ispričao je.

Dobra duša Mario ipak daje i puno više od onoga što mu je u opisu radnog mjesta vozača autobusa, što zorno pokazuje i ova epizoda.

– Jednom prilikom je čovjek iz Republike Kongo u busu ostavio sve stvari, pa i osobnu iskaznicu, putovnicu. Prvo sam dva dana tražio veleposlanstvo, ali i ta je priča sretno završila – kaže.

Foto: Gianna i vozač Mario/Cityportal.hr

Svjestan je specifičnog odnosa ‘ljubavi i mržnje’ na liniji 268.

– Znam da su putnici ponekad revoltirani zbog kašnjenja, pa i ponašanja nekih vozača, ali ima i svakakvih putnika. Kod mene se ne dogodi da ne pozdravim s ‘dobar dan’ i ‘doviđenja’, a na to pazi većina vozača. Šefovi nadziru linije, zajedno s njima u komunikaciji koordiniramo ta kašnjenja kako bi putnici imali što manje problema. Ima lijepih i svijetlih primjera kvalitetnih vozačica i vozača, koji su ljubazni i profesionalni. Mene čini sretnim i kad vlastitim primjerom utječem na druge. Nismo svi ‘kreteni’ kako nas znaju zvati putnici – uz smijeh nam priča Mario.

Posao vozača ZET-ovog autobusa pun je izazova, jer na cesti provedu od 6 do 8 sati.

– Najvažnije je da smjena protekne u najboljem redu, uvijek je potrebna velika doza opreza, jer na cesti bude svakakvih situacija, najvažnije je da ne stradaju ljudi. Radim i u službi ZET-a, ali i u službi građana, to je ono što mene čini zadovoljnim i veselim. Svaki dan kad dođem na posao ja sam sretan, a odnos s putnicima je odnos međusobnog poštovanja. Dnevno prevezemo na tisuće putnika, dobro je biti vozač kad to voliš, ako to ne voliš nije lako sigurno. U tom smislu meni je odlično! – otkrio je za kraj razgovora Mario Ivandić. Doznajemo kako mu i supruga Goga radi kao vozačica u ZET-u, no ona vozi tramvaje.

Zadnji rođendan u 40-tima naša će kolegica zasigurno zapamtiti i zbog ovog nesvakidašnjeg doživljaja iz ‘ozloglašene 268-ice’.

– Ono što me ugodno iznenadilo i kontradiktorno je pričama u busu kako su ljudi neljubazni, nadrndani i slično, je to kako su se ljudi smiješili na naše zezancije oko torte, čestitali mi rođendan i sve je bilo puno pozitivne energije. Usprkos toj gužvetini, gdje smo svi bili nagurani, ta vožnja će vjerujem i drugima ostati u lijepom sjećanju. Super mi je i teorija koja se u ovom slučaju pokazala istinitom je ta da je pozitiva zarazna i kako ljudima stvarno treba baš malo, malo za sreću – zaključuje Gianna.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Hit izložba: U svijetu legendarnih ‘legića’ i tate nasljeđuju kockice od djece

Izložba LEGO modela i ove je godine privukla više od dvije tisuće ljudi, a evo što su nam o svom zanimljivom hobiju ispričali najstariji i najmlađi član udruge Kockice.

Objavljeno

na

Objavio/la

Srednjovjekovni dvorci i sela, piratski brodovi, razni roboti i herojski likovi, retro vozila, ali i ona ‘svemirska’, neizostavne Harry Potter scene, sveukupno oko tridesetak čudesnih kreacija dočekalo vas je i ove godine na izložbi modela od LEGO kockica koju u naš grad drugu godinu zaredom dovodi udruga Kockice. Posjetitelja, i to svih dobi, nije manjkalo ni ove godine u Galeriji Trumbetaš, a organizatori nam otkrivaju kako je odaziv publike čak i veći od prošlogodišnje koju je posjetilo više od dvije tisuće ljudi.

Foto: Izložba kreacija od popularnih ‘legića’ u organizaciji udruge Kockice i ove je godine oduševila posjetitelje/G.Kiš, Cityportal.hr

Za najmlađe je bila organizirana i igraonica, brojni su okušali sreću i na prigodnoj tomboli, a kako je ulaz i ove godine bio slobodan nemali broj posjetitelja je ostavio i koji euro u vidu donacije za rad  udruge ljubitelja LEGO kockica u Hrvatskoj. Članstvo im je, kažu, u stalnom porastu, a okupljaju sve dobne skupine, a što ih je odvelo u svijet ovog hobija otkrili su nam najmlađi i najstariji član udruge Kockice.

Foto: Goran se na izložbi predstavio sjajnim prikazom srednjovjekovnog sela/G.Kiš, Cityportal.hr

Zagrepčanin Goran ima 50 godina, član je udruge zadnjih pet godina i aktivno sudjeluje na svim izložbama. U našem se gradu predstavio s vrlo detaljnim prikazom srednjovjekovnog sela.

– Od malih nogu sam volio tematiku tog doba, Robin Hood mi je bio omiljeni junak filmova i stripova i sve je nekako krenulo od njega. A s legićima je sve krenulo kad mi je dijete s kockica prešlo na video igrice, ja sam se počeo baviti izradom raznih Lego kreacija, a njemu sam prepustio svoj joystick! Nadam se kako će se i on jednog dana vratiti legićima, jer sad sam već stvorio prilično veliku kolekciju i puno toga bih želio izgraditi. I te kockice su samo igračke sve do trenutka kad postanu istinska hobistička strast – otkrio nam je Goran iz Zagreba.

Foto: Jedan od detalja Goranovog srednjovjekovnog sela/G.Kiš, Cityportal.hr

Foto: Gabriel nam je otkrio kako mu je hobi odredio i odabir srednje škole/G.Kiš, Cityportal.hr

16-godišnji Gabriel Fuček iz Zagreba, učenik je srednje Elektrotehničke škole iz Zagreba, a u udrugu Kockice se učlanio prije godinu dana, pa se goričkoj publici predstavio prvi put.

– Odmalena mi se to svidjelo, slažem  legiće od svoje treće godine života i to mi je obilježilo čitavo djetinjstvo. Posebno mi se sviđa taj aspekt kreativnosti i sloboda da s dijelovima mogu napraviti što hoću, neki svoj vlastiti model. Kao malog me fascinirala tema Lego Factory sa specifičnim sistemom, koji se sad više ne koristi, a super je jednostavan i lakši od klasičnih Lego kockica, pa uglavnom slažem razne likove, ali i neka vozila, dodatnu opremu – ispričao nam je Gabriel i otkrio kako ga je upravo njegov hobi doveo i do izbora srednje škole!

– Još ne znam čime bi se točno želio baviti u životu, ali svakako bi trebalo imati veze sa sklapanjem mehanizama – kaže.

Foto: Gabriel Fuček prvi put je izložio svoje Lego kreacije u Velikoj Gorici/G.Kiš, Cityportal.hr

Iz udruge Kockice za kraj su nam otkrili i kako će dati sve od sebe da treća izložba njihovih fantastičnih modela bude još bolja.

– I na ovoj izložbi smo imali puno novih izlagača, odazivom smo prezadovoljni i svakako se nadamo kako se vidimo i iduće godine, a želja nam je da to bude u nešto većem prostoru kako bismo mogli izložiti što više naših kreacija, i privukli još više posjetitelja – rekla nam je Lucija Palac iz udruge.

Foto: Udruga Kockice predstavila je 30 Lego kreacija svojih članova/G.Kiš, Cityportal.hr

Foto: Izložba kreacija od popularnih ‘legića’ u organizaciji udruge Kockice i ove je godine oduševila posjetitelje/G.Kiš, Cityportal.hr

Foto: Brojni su sudjelovali i u tomboli Udruge Kockice/G.Kiš, Cityportal.hr

Foto: U sklopu izložbe i ove se godine našao veliki prodajni štand/G.Kiš, Cityportal.hr

Foto: Izložba kreacija od Lego kockica u Galeriji Trumbetaš održana je u sklopu Tjedna bajki/G.Kiš, Cityportal.hr

Foto: Udruga Kockice ponovo je oduševila Veliku Goricu izložbom vlastitih kreacija od LEGO kockica/G.Kiš, Cityportal.hr

 

Nastavite čitati

CityLIGHTS

KUD Velika Mlaka: Četvrt stoljeća bogate folklorne povijesti pod vodstvom neumorne Đurđe Havidić

KUD je osnovan na inicijativu Društva žena, 24.siječnja 1999. godine, a u njemu djeluje stotinjak aktivnih i pedesetak podupirućih članova, i to svih dobi, od učenika, studenata, radnika i umirovljenika.

Objavljeno

na

Društvo koje već 25 godina njeguje kulturno-umjetničku baštinu svoga kraja, KUD Velika Mlaka, sinoć je svečanom skupštinom i veselim druženjem uz brojne goste proslavilo tu značajnu obljetnicu.

– Velika je to obljetnica obilježena bogatom folklornom poviješću i brojnim nastupima u Hrvatskoj i svijetu. Od samog početka pod vodstvom neumorne Đurđe Havidić – istaknuo je u svom govoru i velikogorički gradonačelnik, Krešimir Ačkar. 

Foto: Predsjednica KUD-a V.Mlaka, Đurđa Havidić i pročelnica Lana Krunić Lukinić/Grad VG

Osim što je utemeljila i još uvijek vodi KUD Velika Mlaka, upravo je Đurđa Havidić bila i najdugovječnija, a sada je počasna predsjednica Društva žena Velika Mlaka, čije su se članice također  odazvale pozivu na proslavu ove značajne obljetnice. Tom je prigodom članica Upravnog odbora Društva, Monika Adžaga, predsjednici KUD-a uručila dar – sliku ‘Plesači’ slikarice Katice Trumbetaš, te želje za još puno uspjeha u daljnjem radu.

Foto: Društvo žena Velika Mlaka

KUD je osnovan na inicijativu Društva žena, 24.siječnja 1999. godine, a u njemu djeluje stotinjak aktivnih i pedesetak podupirućih članova, i to svih dobi, od učenika, studenata, radnika i umirovljenika. Djeluju u pet sekcija – plesno folklornoj, dvije tamburaške i dvije dječje folklorne skupine.  U svom programu prvenstveno njeguju i izvode izvorne turopoljske pjesme i plesove, ali i izvorni melos drugih krajeva. Takav pristup prenosi uspješno na mladi naraštaj. KUD je za svoje brojne nastupe diljem Hrvatske i Europe dobio značajne pohvale i priznanja. Uglazbili su i pjesmu ‘Naše selo Mlaka je’, autora Imbre Lackovića, koja je svojevrsna himna Velike Mlake.

Foto: Proslava 25 godina djelovanja KUD-a Velika Mlaka /Grad VG

Foto: KUD Velika Mlaka, FB

Nastavite čitati

CityLIGHTS

FOTO Pobjednici HNK Gorica (mlađi pioniri i početnici) i NK Buna (pioniri)

Objavljeno

na

Objavio/la

24.02.2024. Velika Gorica. 17.velikogorička malonogometna liga – finalni dan. NK Buna (pioniri)-1.mjesto. Foto: David Jolić/cityportal.hr

24.02.2024. Velika Gorica. 17.velikogorička malonogometna liga – finalni dan. HNK Gorica-1.mjesto. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Finalnim danom (subota, 24.02.2024.) na terenu Panadić Sporta završena je 17. velikogorička malonogometna liga za sve tri dobne kategorije: pioniri – 2009.-2010.godište, mlađi pioniri – 2011.-2012. godište (2 skupine), početnici 2013.-2014.godište (2 skupine).

24.02.2024. Velika Gorica. 17.velikogorička malonogometna liga – finalni dan. Foto: David Jolić/cityportal.hr

24.02.2024. Velika Gorica. 17.velikogorička malonogometna liga – finalni dan. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Finalnog dana odigrane su utakmice za plasman od 5. do 12. mjesta (pioniri) odnosno od 5. do 16. mjesta (početnici odnosno mlađi pioniri). Utakmice za prvo i treće mjesto u sve tri kategorije odlučivale su o konačnom poretku od 1. do 4. mjesta.

24.02.2024. Velika Gorica. 17.velikogorička malonogometna liga – finalni dan. Foto: David Jolić/cityportal.hr

24.02.2024. Velika Gorica. 17.velikogorička malonogometna liga – finalni dan. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Plasman od 1. do 4. mjesta po kategorijama: Pioniri  1. NK Buna, 2. NK Ban Jelačić, 3. NK Mladost Obrezina, 4. NK Gradići.  Mlađi pioniri  1. HNK Gorica, 2. NK Buna, 3. NK Jelačić, 4. NK Dinamo Hidrel.  Početnici  1. HNK Gorica, 2. NK Buna, 3. NK Ban Jelačić, 4. NK Velika Mlaka 1947. Četiri prvoplasirane ekipe nagrađene su odgovarajućim peharima i medaljama.

24.02.2024. Velika Gorica. 17.velikogorička malonogometna liga – finalni dan. Foto: David Jolić/cityportal.hr

24.02.2024. Velika Gorica. 17.velikogorička malonogometna liga – finalni dan. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Nagrađene su i najbolje ”petorke” (vratar + 4 igrača) u sve tri kategorije, kao i 17 djevojčica koje su igrale u 8 ekipa. Nagrade su dodjeljivali ugledni sportski djelatnici, organizatori i pokrovitelji Lige: Nenad Črnko, Neven Karas, Željko Mihalj, Goran Kovačić, Darko Blažinčić, Zlatko Petrac i Mario Karapandžić.

24.02.2024. Velika Gorica. 17.velikogorička malonogometna liga – finalni dan. Foto: David Jolić/cityportal.hr

24.02.2024. Velika Gorica. 17.velikogorička malonogometna liga – finalni dan. Foto: David Jolić/cityportal.hr

24.02.2024. Velika Gorica. 17.velikogorička malonogometna liga – finalni dan. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Organizator Lige bila je Zajednica športskih udruga Grada Velike Gorice, a pokrovitelj je Nogometni savez Velika Gorica (NSVG). Voditelji natjecanja su bili Zlatko Petrac i Stjepan Petrac. Liga je trajala 3 mjeseca: od 25. studenog 2023. do 24. veljače 2024. godine.

Galerija fotografija

Nastavite čitati

Reporter 434 - 29.02.2024.

Facebook

Izdvojeno