Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Dvije godine bez Čamaze: Boem koji je praznio čaše i punio srca ljudi oko sebe…

U 55. godini života koji djeluje kao solidan predložak za filmski scenarij Zlatko Bogdan Čamaza preselio je iznad oblaka, a dvije godine poslije njegovi Turopoljci i dalje da se rado sjete…

Objavljeno

na

Prije točno dvije godine, 8. kolovoza 2020. godine, s ovog je svijeta na neko bolje mjesto preselio Zlatko Bogdan Čamaza, jedan od kultnih likova turopoljskog kraja. Tim povodom ponavljamo živopisnu priču o ovom dobroćudnom bohemu koju smo objavili nakon njegove smrti…

 

U središtu Bratislave, grada kroz čiju je povijest prošla gomila važnih i velikih ljudi, odmah pokraj čuvene kavane Mayer, stoji i kip koji oživljava sjećanje na Ignaca Lamara. Ne, nije to bio ni državnik, ni književnik, ni pjesnik, dobri stari Ignac bio je – boem. Jedan od onih likova koje cijeli grad zna, zaštitni znak Bratislave svoga vremena, čovjek koji je uveseljavao sugrađane, unosio dozu onog uličnog šarma, duha koji osvaja, emociju koja ne ostavlja ravnodušnim. I čovjek je, eto, dobio spomenik.

Jednog će dana možda – bilo bi to lijepo – u Velikoj Gorici ili u njegovu selu Turopolju, nešto slično dobiti i “naš Ignac”. Naš Čamaza. Kralj ulice, boem i pustinjak, čovjek koji je više od svega volio prazniti čaše i boce, smijati se i veseliti, širiti pozitivu i, prije svega, ljudskost. Jer upravo to je ono što najbolje opisuje Čamazu. Bio je, važnije od svega drugog, Gospodin Čovjek.

A njih je, realno, bilo. Krio ih je negdje duboko u sebi, vješto maskirao osmijehom i zalijevao pivom i žestokim, no životna priča mu je miljama daleko od savršene, bajkovite. Koliko god se sa strane možda činilo da čovjeku poput njega i ne treba više od onoga što je imao. Iako, to je potpuno jasno, nije imao previše.

Kišni dan i brat u drvenim tačkama

Cijeli život proveo je u “koloniji” u Turopolju, selu kojeg je obožavao. U trošnoj drvenoj kućici, bez ikakvih luksuza, u ulici Ljudevita Gaja, jedinoj slijepoj ulici u selu. Otac mu je bio Rom, mještani ovoga kraja pamte ga kao Stevu Cigana, koji je oženio domaću, lokalnu djevojku, i s njom dobio dva sina. Čamazo je stariji brat, koji je za mlađeg brata, Alena, brinuo na svoj način.

Gomila je priča, gotovo mitova koji se vežu uz Čamazu, a jedan od njih datira još tamo iz sredine 70-ih. Klinci iz Buševca vozili su se biciklima, bio je to jedan kišni dan, posvuda okolo grabe pune vode… A iz suprotnog smjera Čamaza u drvenim tačkama, koje se gotovo raspadaju, vozi brata. Dječak je mogao imati godinu, dvije.

– Čamaza, ajde baci malog u grabu – uglas su ga krenuli nagovarati fakini na biciklima, misleći kako će sve na tome i ostati, da će se dobro nasmijati i otići dalje.

Međutim, već sekundu kasnije Čamaza je izvrnuo malog iz kolica, i to ravno u grabu punu vode! Fakini s biciklima, kad su vidjeli što se događa, brzo su skočili i krenuli vaditi dječaka iz grabe, gotovo u panici. A Čamazo se smijao. Spakirao je dječaka natrag u tačke i nastavio svojim putem.

Takvih i sličnih priča ima koliko ti srce želi, ali sve one danas se prepričavaju sa smiješkom. I s tugom zbog odlaska jednog osebujnog čovjeka kojeg si morao voljeti.

Možeš izbaciti Čamazu iz busa, ali ne i iz prtljažnika…

Društvo iz njegove generacije ne pamti baš da su ga viđali u školi, njegov nemiran duh nije mu dopuštao robovanje normama i svemu onome što ostatak svijeta prihvaća kao neizbježno. Za njega ništa nije bilo takvo, sam je određivao svoja pravila. I svoj način. Društvo, zajebancija, nogomet i, već od najranijih dana, cuganje. Svjedoci i danas pamte klinca od 13, 14, možda 15 godina, koji je bocu piva mogao popiti na eks u deset sekundi! I nastaviti dalje normalno, kao da se ništa nije dogodilo.

camaza nsl

Pivo i nogomet, inače, bila je kombinacija koja ga je najlakše i najbolje hranila energijom. Od svog NK Turopolja, na čijim je utakmicama znao biti i jedini navijač, preko svih drugih turopoljskih klubova, pa sve do Dinama, kojeg je ludo volio. U navijačkim krugovima nisu znali tko je Čamaza, za njih je on bio Brada. Brada iz Gorice. Legenda je i u tim krugovima, priča o anegdotama s gostovanja na kojima je pratio Dinamo ima “mali milijun”. Uključujući i iskustvo s puta u Bergamo 1990., kojeg je prepričao jedan svjedok događaja.

– Mnogi su prošli granicu krijući se u bunkerima buseva. Policija je neke pronašla i ostavila na sadašnjoj talijansko-slovenskoj granici. Sjećam se da smo kroz prozor vidjeli kako su izbacili pokojnog Bradu. Njega su svi znali. Nije imao nikakve dokumente. Dok su ga odvodili, hladno je pušio pljugu i kulerski mi dobacio: ‘Stari, hoćeš se kladiti da ću stići prije vas u Bergamo?’ Odgovorio sam mu: ‘Nema šanse, pa kako ćeš preko grane?’ Uzvratio je: ‘Ništa se ti ne brini.’

I doista, nije bilo razloga za brigu.

– Stigli smo u grad, izlazimo iz autobusa, a tamo se Brada cereka: ‘Lovu na sunce.’ Zaustavio je neke gastarbajtere iz Bosne koji su išli u Milano. Oni su ga prošvercali u prtljažniku i istovarili u Bergamu!

Čovjek s frakom, dva udarca štapom i – batine…

Posebno luda priča, za koju mnogi vjeruju da je samo mit, veže se uz jedno gostovanje u Beogradu. Prepričavao je to i sam Čamaza poslije, bez želje da se hvali, ali u navijačkim krugovima pamte ga i kao “čovjeka koji je opalio šamar Arkanu”. Da, pravom Arkanu! Bilo je to vrijeme kad je beogradski kriminalac bio jedan od vođa tek formiranih Delija, a Čamaza je u jednom sukobu odlučio izvesti svojevrsni harakiri.

Boysi su, priča nam jedan od aktera događaja, u skupini išli Beogradom i naišli na suparničke navijače. A ispred svih njih, odjeven u nekakav bizaran frak, što li već, sa štapom u rukama (?!), neki nepoznati lik. Krenuli su pregovori, mogu li Boysi proći tom i tom ulicom, a sve je prekinuo – Brada. Došao je do tipa u fraku i opalio mu šamar koji se pamti. A ovaj je, ide priča dalje, samo dvaput štapom udario o beton, što je za gomilu iza njihovih leđa značilo – u napad. Batine koje su tad “popili” dečki iz Boysa pamte i danas… Tek godinama poslije shvatili su s kim su imali posla, da je pred njima stajao zloglasni Arkan, a Brada je zbog tog šamara ušao u legendu.

S godinama je Čamaza odustao od odlazaka u slične avanture i okrenuo se lokalnom nogometu. Na utakmicama NK Turopolja galamom je znao izluditi sve aktere, trčao je uz ogradu i sebi svojstvenim frekvencijama dijelio “savjete” igračima, trenerima, sucima… Ali nije se ograničavao samo na svoje selo. Stotine je vikenda proživio na terenima diljem Turopolja, jurio s jedne utakmice na drugu, ostavljajući u nevjerici ljude koji su bili sigurni da su ga maloprije vidjeli na nekom potpuno drugome mjestu, a sad ga evo ovdje, pred njima.

I gdje god bi u Turopolju došao na utakmicu, navijao bi za gostujuću momčad! U Buševec je tako, u vrijeme kad je Polet igrao treću ligu, na utakmicu protiv Mladosti iz Petrinje došao s paštetom od Gavrilovića oko vrata, a protiv Lokomotive odjeven u kondukterski šinjel, s kondukterskom kapom na glavi… Zašto? Jednostavno, zato što gostujući navijači nikad nisu žedni i s njima se isplatilo biti u dobrim odnosima.

Stevo Cigan u zamrzivaču, džezva u rukama i – na spavanje…

To je bio Čamaza. Uvijek prisutan, uvijek među ljudima, omiljen u cijelom Turopolju. Zbog njegova nastupa, galame koju je uvijek donosio sa sobom, tog nekog prvog dojma, mnogi su znali u startu i zazirati od njega, ali brzo bi shvatili da je pred njima dobričina, čovjek pun duha, sa specifičnim smislom za humor. I bez trunke iskvarenosti. Zato su ga voljeli i poštovali, zato su iza njega ostale samo najpozitivnije moguće priče. Iako je, realno, bilo i onih drugih.

Jednom je prilikom, tako, završio u zatvoru na tri mjeseca. Došlo je do nekakve alkoholom uvjetovane čarke s pokojnom Dudom, ženom koja je bila ljubav njegova života i suputnica u skitanjima Turopoljem i Goricom, pa je Čamaza dograbio nekakvu džezvu i zamahnuo… Duda je odmah pozvala policiju i – bajbukana! Požalila je što je zvala policiju čim se otrijeznila, ali povratka više nije bilo. I Čamaza je tri mjeseca imao priliku spavati u toplom i čistom, uz tri obroka na dan… Kad se vratio u selo, pitali su ga kako je sve to proživio.

– Joj, ljudi, nikad u životu se nisam ovak dobro naspaval! – odgovarao je sa smiješkom.

camaza 3

Kruže priče i kako je oca jednom prilikom, kad mu je ovaj odbio dati novac za cugu, strpao u škrinju! Koju je svakih nekoliko sekundi uviđavno otvarao i provjeravao je li Stevo Cigan možda promijenio mišljenje… Međutim, ništa od tih i takvih pričica neće potamniti sliku koja je ostala iza Čamaze. Hrabrog, odvažnog čovjeka s velikim srcem i duhom koji je osvajao. Sve to najbolje je pokazao u ratnim danima. Jer, on ni sekunde nije dvojio kad se trebalo uključiti u obranu domovine, svoga kraja.

Jednom rukom se vozi, u drugoj je piva

Jedna od čuvenih priča tako je i ona iz noći kad je hrvatska vojska pokušavala prijeći rijeku Kupu. Plan nije bio idealno posložen, stvari su krenule po zlu i hrvatske snage imale su velik broj poginulih i ranjenih. Bio je tamo i Čamaza, koji je, vidjevši što se događa, skinuo majicu i bez razmišljanja uskočio u Kupu, mrzlu kakve rijeke već jesu krajem studenog. Vadio je ranjene suborce iz hladne rijeke, jednog po jednog, nadljudskom snagom i energijom, a svjedoci kažu da ih je izvukao deset, dvadeset, možda i više… Toliko je života, eto, spasio Čamaza. I zato je, između ostalog, bio i ostao puno više od dobroćudnog cugera, kako su ga mnogi vjerojatno doživljavali.

Čamaza je preživljavao žicajući deset ili 20 kuna, s ciljem da dan izgura do kraja, a kad bi novac posudio, vraćao bi u kunu, u dan! Bez iznimke. Volio je i raditi kad bi dobio priliku, ljudi su ga voljeli koristiti kad im je trebala pomoć u dvorištu ili u polju, a voljeli su mu za to i platiti. I uvijek su, ali baš uvijek, bili sigurni da ništa neće ukrasti. U Čamazinu svijetu to nije postojalo. Pošteno, pa kako bude, bila je egida kojom se vodio, njegov put koji ga je odveo u vječnost.

Pamtit će ga njegovi Goričani i Turopoljci, jer Čamaza je doista bio nezaboravan lik. Od druženja u birtijama, koje je uredno obilazio, preko Turopoljskih trka na kojima se znao i rušiti, pa slaviti pobjedu po izlasku iz kola Hitne pomoći, biciklističkih utrka na kojima je sudjelovao vozeći poluraspadnuti bicikl jednom rukom, jer u drugoj je bila piva, pa sve do anegdota iz BBB vremena i herojskih priča iz rata…

Eto, to je pokušaj priče o Čamazi. Pronaći će se vjerojatno u svemu ovome i poneka netočnost ili pretjerivanje, ali sve to zapravo je sporedno ako smo uspjeli barem donekle složiti legendu o jednoj legendi. O čovjeku koji će – bilo bi zaista lijepo – možda jednom u svojoj slijepoj ulici dobiti i spomenik koji će ga sačuvati u vječnosti. A on će sve to gledati negdje s oblaka, u društvu svoje Dude, zavaljen s pivom u ruci. I smijati se, jer to je uvijek najbolje znao.

Počivaj u miru, nemirni čovječe.

HOTNEWS

Siniša Drobnjak: Trčite sa mnom za jednu od najljepših velikogoričkih priča – Judo klub Fuji!

Motivaciju za ovaj izazov s plemenitim ciljem naš sugrađanin nije dugo tražio, jer kaže: ‘Oni su pravi mali heroji, koji nas uče da budemo ponizni i zahvalni, te da ništa u životu ne uzimamo zdravo za gotovo’.

Objavljeno

na

Objavio/la

Velikogoričanin, poduzetnik Siniša Drobnjak, u petak 13. siječnja u 13 sati s parkinga Hipermarketa Interspar, kreće prema zadanom cilju u humanitarnoj akciji kroz sportski izazov pod nazivom ‘4x4x48’, koja se sastoji u tome da će trčati u Velikoj Gorici svaka četiri sata iznova i tako punih 48 sati kako bi podignuo i probudio svijest o potrebi potpore radu Judo kluba osoba s invaliditetom ‘Fuji’.

– Osim što sam poduzetnik, ujedno sam i član Rotary kluba Velika Gorica, pa smo nedavno imali već jednu akciju za taj jedinstveni klub u Hrvatskoj. Nevezano za Rotary, odlučio sam nešto napraviti osobno, jer ‘Fuji’ je po meni jedna od najljepših velikogoričkih priča.  Ta djeca nemaju priliku biti svoji, nemaju biti priliku ‘normalnim’ članovima društva zbog svojih ograničenja, a klub ‘Fuji’ je mjesto gdje mogu biti svoji, imaju priliku dosegnuti svoj potencijal. Mislim da je to jedno sigurno mjesto za njih, bez komentiranja i osuđivanja, to mi je vrijedno podržati. Znam koliko takva djeca imaju poteškoća u našem obrazovnom sustavu, nema dovoljno osobnih asistenata, prepušteni su sami sebi, a u tom klubu dobiju i emociju i dijele je s djecom koja s njima treniraju, a nemaju poteškoća. Sve se to umnožava, to ja tako vidim. Djeca mojih prijatelja treniraju s njima i sama kažu kako im je to iskustvo promijenilo život – priča nam Siniša Drobnjak.

Foto: Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’/FB

Svoju je akciju objavio putem društvenih mreža, a cilj mu je prikupiti početnih 3.000 eura, koji bi trebali prerasti u puno veću svotu.

– Dugoročni cilj je da dođemo do šest tisuća eura kako bismo putem našeg Rotarya aplicirali za projekt prema Rotary International za dodatnih 30 tisuća eura, a to je već ozbiljan financijski doprinos klubu ‘Fuji’ – otkriva.

Foto: Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’/FB

Stoga poziva sve koji mogu da mu se priključe u ovom sportskom izazovu humanitarnog karaktera, uz napomenu kako mu se možete pridružiti i putem video poziva, glavno je sudjelovati. Organizacijsku podršku pružit će mu njegova kćerka Emma.

– Izazov je vrlo jednostavan, sastoji se u tome da svaka četiri sata trebam pretrčati četiri milje, odnosno 6,4 kilometara i tako 48 sati. Krenut ću u petak, 13.siječnja u 13 sati s parkinga kod Hipermarketa Interspar, onda odmor do 17 sati, pa opet krećem u 21 sat navečer i tako 48 sati, pa i tijekom noći. Moram 12 puta zaredom istrčati tu dionicu. Nisam sportaš, privatni sam poduzetnik, sportom se bavim rekreativno, ali vjerujem da ću uz podršku svoje kćeri Emme to uspijeti. Njen je zadatak da me svaka četiri sata izbaci van, hahaha..Ona je podrška, da imam što pojesti, preobući i slično – kaže.

Foto: Siniša Drobnjak, velikogorički poduzetnik i humanitarac/privatni album

Ističe kako mu se već javilo nekoliko prijatelja koji će mu se pridružiti, a neki će se uključiti i iz inozemstva.

– Neki nisu u Hrvatskoj, pa ćemo se pratiti putem video poziva, poput moje prijateljice koja će trčati čak u Egiptu. Znači, pozivam sve koji žele sudjelovati bez obzira gdje se nalazili, samo neka se jave da se to zabilježi. Zadnjih par godina rekreativno se bavim trčanjem, ništa ozbiljno, ne ganjam rezultate, ovo je baš utrka izdržljivosti. Može se i prehodati, nikakav problem – poziva Drobnjak.

I za kraj smo ga pitali imali li kakve simbolike u ove dvije 13-stice, polazak 13. siječnja baš u 13 sati?

– Ne, nikakve, to je ispalo sasvim slučajno, jer mi to prvi slobodni petak. Osobno vjerujem u supjeh, jer 13 je moj sretni broj, možda mi to malo pomogne..Tko god je voljan mi se pridružiti, svi su dobrodošli. Mogu me kontaktirati preko Facebooka, a objavit ću i točne polaske, bila bi to lijepa priča za Veliku Goricu – završno poručuje humanitarac i poduzetnik, Siniša Drobnjak.

Donacije se prikupljaju putem platforme FundRazor.

Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’ osnovan je u kolovozu 2012. godine i prvi je takav registrirani klub u Hrvatskoj. U radu kluba sudjeluje oko 40 djece i mladih s cerebralnom paralizom, Down sindromom, intelektualnim teškoćama, motoričkim teškoćama, poremećajima autističnog spektra i dr.a, o čemu je pričala. Prošle su godine tako obilježili prvih 10 godina postojanja, a o svemu što su postigli pričala je osnivačica i predsjednica kluba, Marina Drašković. Članak možete pronaći OVDJE.

Nastavite čitati

Politika

Mirjana Pontoni: Pamtim samo sretne dane

Osnivanje Grada Velike Gorice, prvi Statut, osam gradonačelnika u četiri godine i još puno toga zbilo se u gotovo tri desetljeća karijere koliko je u gradskoj upravi provela Mirjana Pontoni, dugogodišnja tajnica Gradskog vijeća.

Objavljeno

na

Objavio/la

Punih 27 godina Mirjana Pontoni svjedočila je, i to iz prvog reda u sjedištu gradske vlasti, kao pročelnica Službe Gradskog vijeća, odnosno tajnica Vijeća, brojnim povijesnim trenucima našeg nekad malog, a danas sve većeg grada. Nije tu nedostajalo ni burnih političkih promjena, jer izmijenilo se na čelu našeg grada u samo nekoliko godina čak osam gradonačelnika! No, bilo je tu i puno radosnih trenutaka – osnivanje Grada Velike Gorice, prvog Statuta, brojnih gradskih ustanova…

S prvim danom ove godine otišla je u zasluženu mirovinu. Priča nam, uz smijeh, kako je primijetila da je sugrađani malo pozornije gledaju zadnjih mjesec dana, brojni joj i čestitaju, jer su putem portala i društvenih mreža doznali da ide u mirovinu, nakon što su se s njom javno oprostili i gradonačelnik Ačkar i predsjednik Gradskog vijeća Bekić, kao i svi gradski vijećnici na posljednjoj sjednici Gradskog vijeća u 2022.godini.

Otkrila nam je što će pamtiti i čemu se najviše veseli u novom životnom razdoblju. Iako nikada nije bila članica političke stranke, u gradskoj vlasti bila je bitan sudionik, i to od prvih dana.

– U Gradu Velikoj Gorici sam od njegovog osnutka, od 1995. godine. Radila sam u ovoj zgradi, ali u Poreznoj upravi, i trebali su pravnika za mjesto tajnika Gradskog poglavarstva. Nisam uopće znala u što idem, ali, iskreno, plaća je bila puno bolja nego u ministarstvu. I tak’ sam došla u grad. Kad je ukinuto Poglavarstvo, od 2006.godine sam tajnica Gradskog vijeća – priča nam.

U tom periodu izmijenilo se i puno šefova, gradonačelnici su se u jednom periodu mijenjali doslovno k’o na traci!

– Sa svima sam surađivala jednako. Prvi je bio Josip Bobesić, to je bilo jako turbulentno na početku, jer u četiri godine se izmijenilo osam gradonačelnika, i to je bilo vrlo teško za pratiti. To su izbori, pa izglasavanje nepovjerenja…. Od kad sam ja tu, toliko se zakon mijenjao, ali eto, i to smo pregrmili. Osnivali smo Grad, donijeli prvi Statut, pokretali Ustanovu za djecu, mlade i obitelj, Turističku zajednicu… To su dragi trenuci, kad stvarate nešto novo. Bilo nas je i puno manje, u Gradu smo pravnici bili samo Neven Karas i ja, a sad je to već nešto drugo. Uglavnom, ima i lijepih i ružnih i stresnih situacija, k’o i svugdje, ali sve je to za ljude. Svaki period je nosio nešto, imali smo dvaput i povjerenika Vlade, Gorica je zahtjevan grad, a čak su zbog nas mijenjali i neke zakone. Imali smo dosta situacije koje je rijetko koji grad imao. I nekako, kad sve prebrodimo i riješimo, osjetite zadovoljstvo. Bilo je itekako uzbudljivo, i stresno i lijepo, a o manje lijepom nećemo. Pamtim samo sretne dane! – diplomatski kaže.

Foto: Goga Kiš/Cityportal.hr

U gradskoj upravi kruži priča kako je Mirjana Pontoni jedna dosta stroga gospođa, kažemo joj, a ona se smije. No, razumije odakle takvo mišljenje i s time se u potpunosti slaže, jer “samo tako treba raditi i onda nema problema”.

– Ja ne bih rekla stroga, ali jednostavno želim da se poštuju propisi i zakoni. I znam da se to ne sviđa uvijek svakome, ali ako me pitaju za savjet, kažem što bi i kako trebalo napraviti. I teško odustajem od toga. Možda je tu ta moja strogoća. Ali, da bi tolike godine radili i da nema prigovora Revizije, morate voditi računa o svemu. Tako barem radimo mi ‘od nekada’, za ove mlade ne znam…

Brojni ju zbog njenog blagog naglaska smatraju Slavonkom, no iako je rođena u Vukovaru, ona je prava Dalmatinka. A čini se kako će sad puno više, ako ne i većinu vremena provoditi upravo na jednom dalmatinskom otoku.

– U Velikoj Gorici živim od 1981. godine, tu sam se doselila iz Zagreba. Kad sam završila fakultet, tu smo povoljnije kupili stan i nikad mi nije bilo žao, puno je mirnije. Srednju školu sam završila u Vinkovcima, ali nisam Slavonka. Mama je s Raba, a tata s Korčule, no kako su bili državni službenici, puno su se zbog službe selili, pa sam se ja tako rodila u Vukovaru. Prvi razred završila u Županji, pa smo došli u Vinkovce, gdje sam završila srednju školu, a nakon toga su slijedili Zagreb i Velika Gorica.

FOTO: sjednica Gradskog vijeća, Aktualni sat/Petra Škrinjarić, cityportal.hr

Kćerka jedinica Lana, inženjerka biologije, živi u obiteljskoj kući na Rabu, tamo se zaposlila i udala.

– Imam i jednog unuka, Lovro ima devet i pol godina i najveće veselje mi je što ću u mirovini imati više vremena biti s njim. Budući da su daleko, sve se svodilo na godišnje odmore, koji su rijetko bili ‘u komadu’, pokoji vikend. Sad me i on pita kad ću u mirovinu, da se više družimo. Evo, tome se zbilja veselim.

Za sve one koji ostaju iza nje ima i pokoji mudri savjet.

– Držati se propisa, zakona, i onda se ne bojite ničega. I sve je u redu. Uvijek se nađe način da se ostvari što se hoće, ali na jedan legalan način. Eto, to je moj savjet i tako se jedino može naprijed bez ikakvih problema. Nikad nisam bila član nijedne stranke, a život mi je obilježen politikom. Radila sam posao za koji sam plaćena, bez obzira tko je bio na vlasti. Po meni je to normalno, vi ste tajnik svih vijećnika, i onih na vlasti i u oporbi, treba imati tu ravnotežu – zaključuje.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Goričanka Ivana profesionalna je organizatorica doma čije savjete na Instagramu prati 30 tisuća ljudi

Kako svoj dom učiniti funkcionalnim i ugodnim za život, kako se riješiti ‘soba svaštara’ i stalnog pospremanja, otkriva za čitatelje Cityportala Ivana Šušković

Objavljeno

na

Objavio/la

Naša sugrađanka, Ivana Šušković, zaposlena je majka dvoje djece, a uz sve te obaveze putem svog Instagram profila idemo_redom  bavi se savjetovanjem oko organizacije prostora. Očito to radi jako dobro, jer njene dragocjene savjete zasad prati već više od 30 tisuća ljudi. Njena poruka je jednostavna:  ‘Pomažem ženama da što jednostavnije očiste, raščiste i organiziraju dom tako da im ostane vremena za pravi život’!

– Prvi post sam objavila u veljači 2019., malo prije pandemije, pa ću uskoro obilježiti četiri godine. Nisam se odmah počela baviti organizacijom prostora, samo sam otvorila profil na Instagramu, no kad su me ljudi počeli tražiti da i njima pomognem oko organizacije prostora to je prije dvije godine postao malo ozbiljniji hobi. Dosta brzo je uzelo maha i time se bavim u svako moguće slobodno vrijeme – otkriva nam Ivana.

Ta rođena Vukovarka u Velikoj Gorici živi već 12 godina sa suprugom i dvoje djece, petogodišnjom Dunjom i devetogodišnjim Lukom, koje već sada od malih nogu uključuje u neke svakodnevne rutine. Ističe kako je cilj dobro organiziranog doma u tome da bude svakodnevno funkcionalan.

– Ne samo zbog lijepog izgleda, nego da se oslobodimo tereta i viškova, tog konstantnog premetanja stvari po kući. Često se susrećem s time da mi ljudi govore kako nemaju vremena, a imaju osjećaj da po cijele dane nešto čiste po kući. To nam se najčešće događa zbog količine stvari – kaže.

U ovo blagdansko vrijeme čini nam se kao da se količina stvari još dodatno nagomilala, jer tu su i neizostavni božićni ukrasi, bor, bezbrojne sitnice. Ivana nam otkriva kako su je već kontaktirale brojne žene koje već sad ta silna količina dodatnih stvari jednostavno – opterećuje i jedva čekaju da se prime raščišćavanja! Jer, višak stvari u prostoru gomila i jedno emotivno opterećenje.

– Zbog čega? Jer imamo osjećaj u vrijeme blagdana da smo pretrpani svim tim dodacima, raznim ukrasima i taj bor, samo stoji, skuplja prašinu, ne možete ga oprati. I nakon nekog vremena dobijemo neki osjećaj težine i onda s guštom maknemo sve te ukrase i dobro, dobro očistimo sve te prostore. To je zapravo dobar trenutak za detaljnu, veću čistku. Iako nisam pobornik generalnih čišćenja, nego da se radi po malo, da se tijekom godine rasporedi posao. No, postoje ti neki dani, kao nakon blagdana, imamo nekako i  više energije za to čišćenje, osjećamo da je nova godina i dobijemo dodatno energiju, pa to treba iskoristiti – savjetuje.

Stoga krenimo, za početak osnovni savjet za čišćenje: čisti se odozgo prema dolje i s lijeva na desno, jer prašina pada, podove čistimo zadnje, i s lijeva na desno kako ne bismo ništa zaboravili.

No, za pravu kvalitetnu organizaciju prostora, koja će nas osloboditi svakodnevne ‘borbe’ s viškovima u domu treba pristupiti malo ozbiljnije, upozorava i savjetuje.

– Nije to nikakva zanstvena fantastika, ali jako puno puta sam čula kako se ljudi organiziraju, ali nakon dva tjedna je opet sve u kaosu. To je zato što se nije temeljito i detaljno krenulo s organizacijom. Treba krenuti od nekog jednostavnijeg manjeg zadatka, od ladice, ne od ormara. To će nam dati motiv i za iduću ladicu i dalje prostor i shvatit ćemo kako nam je ljepše u životu. Nije organizaciju tu kako bi nam dom ljepše izgledao i bio oku ugodan, nego da bi sve bilo funkcionalno, da se stalno ne spotičemo na stvari, da ne moramo konstantno čistiti, jer ako svaki dan kad dođemo doma prvo moramo maknuti gomilu stvari i negdje ih premjestimo, pa opet vraćamo…to je gubitak vremena, koji se može iskoristiti za puno pametnije stvari u životu. Tek kad se svega toga riješite, otvori vam se i više vremena, a ne samo da čistite.

Ističe kako je jedan od osnovnih problema naših neorganiziranih domova u tome što ne vraćamo stvari na njihovo mjesto.

– I sama sam sebe ulovila kako to radim, stalno se moramo na to vraćati. Ako je četveročlana obitelj i ajmo reći da svaka stvar ima svoje mjesto i ako jedan dan ne vraćate stvari na isto mjesto to će u samo jednom danu izgledati grozno. Ako čak imate i savršeno organiziranu kuću, jako je bitno da stvari vraćate na isto mjesto. Čistite usput, primjerice ako idete iz sobe uzmite tu čašu i vratite je na mjesto. Recimo dok kuhamo imamo dosta praznog hoda, možemo pregledati ladice, možemo provjeriti imamo li viškova, duplih pomagala, nešto što nam ne treba, što nismo nikad upotrijebili, nešto što ne znamo ni čemu služi. Odvojite sve to u neku kutiju i riješite se viškova, oni guše prostor i troše vaše vrijeme – poručuje.

Precizna i profesionalna organizacija prostora prekida taj začarani krug, jer svakoj stvari u kući određuje se točno mjesto. Ivanine savjete i pomoć klijenti najčešće traže zbog kuhinje.

– Ako vam kuhinja nije zakrčena, nego fluidna, vrlo je jednostavno vraćati stvari na isto mjesto, nema više kamena spoticanja kad se jednom stvari dovedu u red. Napravimo takvu rošadu po kuhinji, jer puno stvari nije na ruku i zato dolazi do zakrčenosti i skupljanja nepotrebnih kuhinjskih pomagala, koja na kraju samo stoje i smetaju. Kad se uspostavi funkcionalni red, više nema kaosa. Moramo nakon toga pripaziti na ono novo što unosimo, treba obratiti pažnju gdje ćemo to staviti i treba li nam to, a ne stalno rješavati novom organizacijom, to bi bilo suludo. Klijenti nakon što sredimo stvar često dobiju želju da takvo stanje i zadrže, jer im je lijepo i ugodno. Onda se i sami pitaju za nove stvari imaju li za njih mjesta i trebaju li im doista – otkriva.

Osim nekih dobrih novih navika i ugodnog, te funkcionalnog doma, nakon prave organizacije prostora manje ćete i čistiti, a tu su i brojne druge prednosti i podizanje same kvalitete života.

– Sjećam se kako mi je klijentica rekla kako je mislila da ne voli kuhati, ali stvar je zapravo bila u neorganiziranoj kuhinji. Nakon što smo to riješili sad kuha svaki dan, jer se dobro osjeća u tom prostoru, jednostavno je imala krivu sliku o sebi. Primjerice, kad organizirate hladnjak, odmah krećete i s planiranjem kupovine, jedno vuče drugo, pa se i manje troši, brojne su dobrobiti. Na kraju se svodi na to da vam je ugodno u tom domu, počnete otkrivati i neke nove stvari o sebi, jer organizacijom prostora dobijete i više vremena –

Savjetuje i kako se trebate uhvatit u koštac s raznim ‘buksama’, kako ih Ivana naziva, odnosno mjestima u koja samo ubacujemo stvari s kojima ne znamo što bismo, odnosno odgađamo odluku, hoćemo li ih zadržati, baciti, pokloniti. Ističe kako to može biti i ladica, a najčešće su to tavani, podrumi i ‘sobe svaštare’ nakrcane raznoraznim stvarima, od stare odjeće do komada namještaja. No, nemojte ništa poduzimati ‘po kratkom postupku’, savjetuje.

– Za početak vam treba neka strategija, recimo za veće stvari, komade namještaja. Prvo morate pogledati što imate unutra, napraviti bar ugrubo neki plan, pozvati pomoć. Pa, ako i nemate takvih većih stvari, pozovite prijateljicu, nekoga tko će vas malo i pogurati da se riješiti nekih stvari. Ako vam tu već stoje mjesecima, možda i godinama, najvjerojatnije te stvari uopće i ne trebate. Sad samo treba napraviti klik u glavi i razmisliti što s tim viškovima. Najbitnije je da se što prije makne iz doma, jer ako dugo stoje, recimo u vrećama u hodniku, čim prije to iznijeti, pa da se slučajno ne bi i vratile natrag – poručuje.

I za kraj naša sugovornica poručuje svima koji su odlučili u ovoj godini pred nama konačno uvesti reda u svoj dom.

– Ne kupujte i ne zatrpavajte se stvarima, prvo pogledajte što imate kod kuće i zapitajte se treba li vam to i gdje ćete to držati. Raščistite, oslobodite taj prostor, pa onda i sebe u njemu – poručuje našim čitateljima Ivana Šušković, organizatorica prostora.

Pa, što drugo nego – idemo redom!

Fotografije: naslovna i u članku/Ivana Šušković, organizatorica prostora, privatni album

Nastavite čitati

HOTNEWS

Supertete – Kad ne čuvaju djecu, rade odlične predstave

Po reakcijama publike nikada ne biste pomislili kako su ovu predstavu napravile odgajateljice, a ne kazališni profesionalci.

Objavljeno

na

Objavio/la

„Po šumi širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta.“… tako počinje svima omiljena i poznata priča Branka Ćopića „Ježeva kućica“, a koju su prema tekstu na kazališne daske postavile odgajateljice Dječjeg vrtića Ciciban. Iako nisu glumice, ni scenaristice, zahvaljujući svjoj kreativnosti često djecu razvesele ponekim kazališnim komadom. No, ovoga puta imale su dodatan motiv jer predstava je bila humanitarnog karaktera. a sav prikupljen novac doniran je Udruzi Veliko srce, malom srcu.

– Naša dugogodišnja suradnica, rehabilitatorica i logopedinja Renata Fridrih, upoznala nas je sa životnom pričom dječaka Lea koji ima srčanu grešku i kome je jedna od omiljenijih priča upravo Ježeva kućica. Nakon toga nas je povezala s divnim ljudima iz Udruge i tu se rodila ideja da i mi na svoj način pomognemo. Dogovorili smo se i pripremili ovu predstavu – ispričala nam je ravnateljica vrtića Tatjana Karlović Oslaković.

Tog prohladnog subotnjeg jutra, 3. prosinca, dvorana Gorica bila je ispunjena do posljednjeg mjesta. Mališani su uživali u predstavi, a roditelji su se nakratko vratili u djetinjstvo slušajući poznate im stihove. Bilo je vidljivo da je u predstavu uloženo mnogo truda i rada, a intenzivno se pripremala mjesec dana. Kako bi predstava bila što bolja, morale su pomoć potražiti i na možda neočekivanim mjestima. Glazbenu pratnju pronašle su u domaru, kojem je sviranje hobi.

– Nekako smo ga uspjele nagovoriti da se pridruži grupi žena. Odmah je znao da mu neće biti lako, ali nije nas imao srca odbiti – kroz smijeh nam prepričava odgajateljica Maja Trupčević, koja je u predstavi imala ulogu pripovjedača.

– Neke kolegice već su glumile u ovoj predstavi te smo otprilike znale tekst pa smo išle na to da nadogradimo postojeće znanje. Tekst se rimuje pa ga je bilo puno lakše naučiti, a uz glazbu se sve super uklapalo – dodala je Trupčević.

Foto: DV Ciciban/Barica Sakoman Božić

Osim što su same režirale predstavu, njihova kreativnost posebno je došla do izražaja kroz scenografiju, šminku i kostime koje su same izrađivale. Dijelove za kulise i scenu posudile su iz ranije predstave, a neke rekvizite iz različitih kutaka vrtića.

– Htjele smo iskoristiti ono što imamo, a više se posvetiti samoj glumi. Također smo izrađivale i nove lutke, jer je predstava bila djelomično lutkarska. Shvatile smo da je kombinacija lutaka i pravih glumaca puno bolja opcija jer sama ekspresija, promjena tona glasa, kretnja glumaca po pozornici može dati poseban čar predstavi – istaknula je Maja prisjećajući se kako su lutke na kraju bile najkompliciraniji dio kazališnog komada.

– Lutke su nam bile velike i teške. Curama iza paravana je bilo teško pratiti i vidjeti što se ispred događa, a od težine lutaka s kojima su još morale upravljati dobile su i upalu mišića. Još su se uključivale i na pjevni dio predstave pa je na kraju ispalo da je taj dio iza kulisa bio nekako najzahtjevniji. No, svemu tome smo doskočile  – zadovoljno će Maja, a greške koje su im se omakle događaju se i najboljima.

– Nakon predstave samo smo se smijale i brojale greške, pa je tako jedna kolegica umjesto „Šalu na stranu“ rekla „Na stranu šala“. Bilo je presmiješno jer je svatko bio u svom filmu i nije to uopće doživio – smiješi se Maja.

Foto: DV Ciciban/Barica Sakoman Božić

Pripremale su se cijeli studeni, što kroz zajedničke probe, što individualne, a nije bilo dana se o predstavi nije razgovaralo makar i u prolazu.

– Stalno se nešto mijenjalo i nismo uvijek sve mogle biti na probama, a trebalo je na kraju sve uskladiti. Vjerujem da je kolegi koji nam je bio glazbena pratnja bilo poprilično naporno i zahvalne smo mu što na kraju ipak nije odustao od nas. Svaki puta kada bi došao na probu, mi smo imale nešto drugo. Bio je lud, jer taman kada se uštimao mi smo nešto promijenile. Same probe, koliko god su nam oduzimale vremena jer smo ostajale i nakon posla, bile su nam i svojevrsna terapija – dodaje Trupčević i priznaje kako je bilo i težih trenutaka, pa čak i svađa i skorog odustajanja.

– Sve je to normalno i ljudski jer smo silno htjele dati sve od sebe i da to uspije, a svatko je imao neko svoje viđenje. Dok smo se usuglasile bilo je doista mukotrpno i iscrpljujuće, ali jednostavno smo znale da će sve na kraju biti dobro – kaže naša sugovornica.

U cijelom projektu je sudjelovalo desetak odgajateljica, sedam ih je glumilo, a ostatak je sudjelovao u izradi kostima i u organizacijskom dijelu. I nakon više od mjesec dana, dojmovi se još uvijek nisu slegli. Rasprodana dvorana, oduševljenje djece i roditelja, ovim je odgajateljicama dalo dodatan vjetar u leđa, a veliki pljesak na kraju predstave najveća im je zahvala.

03.12.2022. – Velika Gorica – Donatorska predstava “Ježeva kućica” – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

– Kad je bilo gotovo srce nam je bilo puno, a pogotovo kad smo čule da je prikupljeno više od 12 200 kuna, Toliko puno energije i adrenalina je bilo u nama da smo mogle još odigrati tri predstave za redom. Baš nam je to trebalo u ovo predblagdansko vrijeme – sretno će ova odgajateljica, a na pitanje pripremaju li već nešto novo dobili smo odgovor kako će nakon blagdana svakako planovi ići u tom smjeru.

– Kada se sretnemo na poslu, još uvijek međusobno citiramo dijelove iz predstave i smijemo se. No, vjerujem kada krenemo promišljati o nečem novom da će nam ideja jako brzo doći. Ono u što smo sigurne je to da ćemo ponovno odigrati predstavu u humanitarne svrhe. Neprocjenjiv je osjećaj da sve što radiš ima neku veću svrhu i cilj. To je ono najmanje što možemo učiniti – zaključila je Trupčević.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

‘Kad je Maradona umro, punica je odlučila: Ti preuzimaš, tradicija se mora nastaviti…’

Kad sam dobio otkaz u firmi i kojoj sam radio, punac Ešref uzeo me pod svojim i učio svim tajnama ovog zanata. Zadnjih 20-ak godina radio sam s njim, a sad ga i naslijedio, priča nam Veis Muharemi

Objavljeno

na

Objavio/la

Prije sedam mjeseci gradom se proširila tužna vijest, preminuo je legendarni gorički kestenjar, Ešref Sulejmani – Maradona. Otišao je mirno, u snu, ni tjedan dana nakon što je s obitelji proslavio 72. rođendan. Brojne je stanovnike Velike Gorice, ali i okolice, to duboko rastužilo, jer brojne su generacije naših sugrađana upravo kod Ešrefa kupile svoju prvu mjericu kestena.

– Radio je do zadnjeg dana, ne zbog potrebe, nego je toliko volio Goricu i ljude, morao je bar jedan krug napraviti po gradu svakoga dana, to mu je bila duševna hrana – objašnjavali su nam tad iz njegova obitelj.

No život ide dalje, a tradicija prodaje kestena na dobro poznatoj lokaciji, iza “robnjaka” u Kolarevoj, ostala je u obitelji. Novi kestenjar u gradu, Veis Muharemi, zasigurno je mnogima već dobro poznato lice, jer upravo je od majstora Maradone naučio sve tajne najboljih pečenih kestena u gradu i s njime pohodio sve značajnije manifestacije zadnjih dvadesetak godina. Uostalom, Veis je Ešrefov zet.

Ešref Sulejmani zvani Maradona kroz godine se pretvorio u jednog od simbola našega grada… Foto: Miljenko Milanović/Cityportal.hr

Odluku da, upravo zbog velike ljubavi između njenog pokojnog supruga Ešrefa i stanovnika velikogoričkog kraja, kesteni moraju biti ponovo na starom mjestu i zbog novih generacija, da tradiciju treba nastaviti najstariji zet, donijela je Veisova punica Atidža.

– Na nagovor punice preuzeo sam njegovu lokaciju, ona ne bi dozvolila da se ta tradicija ugasi. Sad pečem kestene za moje drage Goričance i Turopoljce, ali to zapravo radim već 20-tak godina, jer pokojni me punac uveo u posao nakon što sam dobio otkaz u firmi. Uveo me u sve tajne i tajnice posla, radio sam na drugim lokacijama, a on je ‘držao’ Goricu’ – priča nam Veis dok priprema frišku turu kestena.

– Rođen sam na Kosovu, a 80-ih godina sam došao ovdje, upoznao Maradoninu kćer i ostao tu živjeti. U sretnom sam braku, imam kćer i sina, a imam i unuka starog pet mjeseci. Svaki dan dolazim iz Ivanje Reke, gdje živim, ali u Gorici i Turopolju sam s pokojnim puncem posvuda bio, pomagao mu po feštama, u kinu, po utakmicama… Tako da se ovdje osjećam kao doma. Ljudi ovdje su pravi ljudi, dosta poznajem ljude iz čitavog kraja, sve sam to prošao s puncem, i nigdje nismo imali nikakvih problema.

Kaže kako se već naviknuo na rad na hladnoći.

– Dobro se obučem, zaštitimo si štand, a i toplo je kraj kestena. Zna biti malo zeznuto kad su pravi minusi, ali zasad je dobro. To je ionako sezonski posao, sve je to stvar navike.

No, čini se kako je kestenjara sve manje i manje, a kako se čini taj će se trend i nastaviti.

– Kakva je budućnost kestenjara? Iskreno, ne vjerujem da će ova tradicija živjeti još dugo… Poznajem dosta kestenjara, puno ih je pozatvaralo svoje štandove po Zagrebu, a dosta ih je i otišlo u inozemstvo. Nije stvar u interesu, ljudi vole pečene kestene, ali nove generacije baš nisu zainteresirane za uličnu prodaju, nije to ni jednostavan ni lagan posao.

Otkrio nam je i kako je tajna najfinijih pečenih kestena u dobrom, friškom plodu kestena, dobrom rezanju i “što manje petljati oko njih”. Ove godine sezonu je započeo sa sljemenskim kestenima, ali pokazalo se kako je drvo bilo bolesno, pa su ih zamijenili zdravim talijanskim marunima.

– Ovdje ide najviše mala mjerica kod klinaca, a srednja je najprodavanija. Za Martinje su išle veće, jer vino i kesteni su ljubav stara.

Razgovor su svako malo prekidali kupci, koji imaju samo riječi hvale, ali se i sa sjetom prisjećaju dragog Maradone.

– Bili smo tužni kad smo to čuli, zbilja je bio jedan simbol našeg grada i drago mi je da se tradicija nastavlja. Obavezno kad smo u šetnji svratimo po mjericu, finih, slatkih pečenih kestena na štand kod Robne kuće, još od malena, a sad i s familijom – kaže nam sugrađanin koji je došao po svoju mjericu.

Na lokaciji u Kolarevoj novi kestenjar u gradu, Veis Muharemi, ostaje još samo do 1. prosinca, kad se obiteljski Obrt za pečenje plodina (kokice, kesteni, košpice, kikiriki i ostale zanimacije) seli na gorički Advent. A tamo će to biti bez pečenih kestena.

Nastavite čitati

Reporter 422 - 22.12.2022.

Facebook

Izdvojeno