Povežite se s nama

CityLIGHTS

Marica Požgaj: ‘Život treba živjeti, treba raditi, biti dobar čovjek i moliti se Bogu!’

Donosimo vam životnu priču Marice Požgaj, najstarije Turopoljke, žene koja je, ne maknuvši se iz svog rodnog mjesta, živjela u četiri države. Život ju nije mazio od vrlo rane dobi, no u svojoj 102.godini je još uvijek prilično dobrog zdravlja, sjajnog pamćenja i pozorno prati sve što se događa.

Objavljeno

na

Mjesto Turopolje je po mnogočemu specifično naselje u našem kraju, a uz brojne posebnosti u gradskim arhivima će zasigurno ostati upisano i ime Marice Požgaj, koja je početkom mjeseca veljače proslavila 101.rođendan i potvrdila status najstarije Turopoljke! Godine su to vrijedne poštovanja, pa nikako nismo htjeli propustiti priliku malo bolje upoznati život žene koja je, zakoračivši u 102. godinu života i dalje izuzetno dobrog pamćenja, a kako nam je sama rekla i zdravlje ju dosta dobro služi, malo teže hoda i jedino je malo muči visoki tlak. Iako u istom mjestu živi doslovno od rođenja, tijekom svih tih godina zapravo je živjela u četiri države – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, nakon koje je došla Federativna Narodna Republika Jugoslavija, pa Socijalistička federativna Republika Jugoslavija, te naposlijetku i samostalna Republika Hrvatska. Maricu život baš i nije mazio, i to od najranije dobi.

Foto: Mariničini roditelji, Antun i Marija na vjenčanju/Marica s 15 godina/privatna arhiva

Djetinjstva se jako dobro sjeća, a neke scene su joj toliko žive, kao da su se dogodile jučer.

– Rođena sam 2. veljače 1923. godine, kao Marija Hačić, i to baš u Turopolju, kod kuće, pa nije tad baš bilo nekih rodilišta svuda. Ali oduvijek me svi zovu Marica. Otac Antun je bio iz Turopolja, a majka Marija iz Zagreba. Mama mi je umrla mlada, ja sam imala samo dvije i pol godine, a brat Slavko tek četiri mjeseca. Majka mi je bila jako školovana, što je u to vrijeme bila rijetka pojava i radila je u kancelariji DIP Turopolja kod Filip Deutcha i sinova. K sebi nas je onda uzela moja grosa Julijana, tak’ sam zvala baku, jer je dido, zvala sam ga otata, bio porijeklom s granice Njemačke sa Češkom. Oni su se i razgovarali na njemačkom, ja nisam htjela. Kad sam imala četiri godine tata se opet oženio, ali maćeha Ana mi je bila jako loša, baš zla, k’o iz onih bajki. Sjećam se da sam usred zime morala prati velike zdjele, bilo je tak’ hladno da su mi zglobovi na prstima pucali i pekli me od zime. Svake nedjelje smo za ručak imali kokicu, ali ja sam sjedila dalje od stola, dobila sam kokošje nogice, glavu i vrat, oni su jeli meso, a još sam i na štokliću, malom stolcu, morala jesti. Bratu nisu dali da spava u kući, nego su mu u štali napravili krevetić gdje je spavao preko zime. I tako smo živjeli do moje osme godine kad sam opet završila kod bake, a brat je ostao – priča nam Marica.

Školski dani bili su joj prekratki.

– Završila sam pet razreda, učiteljica je nagovarala baku da se idem dalje školovati, čak su mi iz pilane htjeli platiti školovanje, jer je moja mama tamo bila jako cijenjena, ali baka nije dala. Takva mi je bila sudbina – kaže.

Ostaje kod kuće, pomaže baki, sve dok joj u život ne uđe ljubav života.

Sa 16 godina sam se jako zaljubila u svog muža, Đuru Požgaja, bio je od mene stariji 11 godina, al’ ne bi mu se reklo. Ubrzo smo se vjenčali i bili smo 53 godine u braku. Bio mi je dobar – s tugom u glasu nastavlja svoju priču.

Foto: Marica u mladim danima/privatna arhiva

Jedan događaj iz Drugog svjetskog rata posebno joj se urezao u pamćenje.

– Kao da sam umirala u tom ratu, jer muža su mi 1942. godine otpeljali u zatvor i optužili ga da je bio partizan. To jutro sam se porodila, a popodne su ga odveli! Samo su ih sve pošlihtali ispred pilane i birali koga će uzeti, pa su tako i njega. Moja šogorica, koja je imala gostionu, pa je znala sve te oficire, poslala me da odem kod jednog i ispričam kako imam malu djecu, i nikoga osim njega, a muž mi nije ništa kriv. Ovdje su svi muški bili u pilani iz koje se nije moglo izaći bez propusnice. Doveli su me jednom ustaškom pukovniku, starijem, sve sam mu ispričala, a on me poslao doma i rekao mi da će to riješiti. I bome jesu…Otpremili su ih u zatvor u Goricu, pa u Zagreb u Savsku, gdje su prošli prave torture. Ali, ima Boga! Kad sam mu donijela odijelo kad su ga vodili spremila sam mužu u unutarnji džepić knjižicu sa snažnom molitvom, San Blažene Djevice Marije. I brzo nakon toga, jedan ga je oficir iz mjesta prepoznal’, znao je da nije partizan, pa je tražio da ga puste, jer mu treba zbog rada u šumi, muž je dobio propusnicu i tak’ se izvukel’! Upravo je nepravda to što me čitavog života najviše smeta, ne mogu to smisliti – kaže nam Marica.

Foto: Fotografija s vjenčanja Marice i Đure Požgaj/Marica i Đuro s djecom/privatna arhiva

Foto: Marica još čuva knjižicu s posebnom molitvom koju je kriomice stavila u odijelo svom suprugu za vrijeme Drugog svjetskog rata/G.Kiš, Cityportal.hr

U braku su ona i Đuro dobili šestero djece, ali prvi sin je umro samo dva mjeseca nakon rođenja, a puno prerano zauvijek je otišla i jedna kćerka. No, uz nju su još uvijek kćerke Zdenka i Branka, sinovi Antun i Zlatko, šestero unučadi (Srđan, Snježana, Suzana, Dajana, Dino i Damir), sedmero praunučadi (Marina, Sandra, Barbara, Natali, Maks i Roko, i Leon), te šestero prapraunučadi.

Foto: Marica sa sinom Antunom i kćerkama Zdenkom i Brankom/privatna arhiva

Uspjela je Marica, nakon što su djeca malo porasla, završiti i školovanje za kuharicu, a u tome je bila vrlo vješta.

– Muž mi dugo nije dal’ raditi, on je radio dvije smjene u radioni u DIP-u. Ja sam imala itekak’ posla doma. Imala sam nekad četiri bašće, sve sam to održavala. Dizala bi se prije 5 sati ujutro, pa bi metla veš kuhati, i cijeli dan s djecom, pa predvečer sve pripremiti za drugi dan, da sve stignem. Počela sam tak’ raditi tek s 35 godina, izučila sam za kuharicu. Prvo sam radila u jednom restoranu u Turopolju, kad se zatvorio jedno vrijeme u goričkom Parku i nakon toga sve do penzije u KP Domu Turopolje. Tamo sam kuhala za službenike, njih 150 otprilike, i za posebne delegacije koje su dolazile iz Zagreba. Puno se tada tamo radilo, kartonaža, betonaža, poljoprivreda, uzgajale su se svinje, krave, teleći, janjci – priča nam.

Marica vrijeme provedeno na tom radnom mjestu pamti samo po dobrome, a otkrila nam je kako je kuhala i za neke poznate ‘face’.

– Ljudi su prije bili bolji, imali su više poštovanja, kuhala sam i za gradonačelnika Zagreba, Većeslava Holjevca. On je došel’ s 30 ljudi, kolegica mi je bila na bolovanju, pa sam sama sve obavila. Šef mi je pomogel pospremiti poslije. Bili su jako zadovoljni ručkom. Ali takve delegacije su nam dolazile i tri puta tjedno, iz raznih ministarstava. Plaće su nam bile dobre i svaka tri mjeseca smo dobili skoro jednu plaću dodatno. Nije bilo zamjeranja, svi su bili složni, išli smo na izlete i to po drugim zatvorima, Lepoglavi, Požegi i gledali kak’ tam rade – prisjeća se.

Foto: Marica Požgaj i sin Zlatko u obiteljskoj kući u Turopolju/G.Kiš, Cityportal.hr

Zanimalo nas je Maričino mišljenje o tome u kojoj mjeri su se stanovnici, ali i samo mjesto Turopolje, promijenili tijekom njenog života?

– Nekad smo sve zajedno radili, pomagali si zidati kuće i sve skupa. Sada to više nije tako, stari su pomrli, doselili su se novi ljudi ne znam ni od kuda, rade stvari na svoj način i nema više tog zajedništva. Tu je prije bila i pleh glazba, plesali smo, bile su zabave, od kad su srušili restoran niš’ se ne događa, slabo su zabave u društvenom domu. I izgled samog sela se jako, jako promijenio – kaže.

Redovito gleda vijesti na državnoj televiziji, a sav ostali program isključivo na Laudato TV-u.

-Kad gledam te vijesti, to se ni’ nikad događalo, svaku večer se priča o ovima na položajima koliko su pronevjerili, to mi se već na vrh glave popelo. Puno toga bi imala za reći. Ljudi bi trebali bolje živjeti, vidjela sam čovjeka kako usred zime leži na betonu, na ulici, pa kaj se ne može pomoći ljudima? I sirotinja treba živjeti! Onda to s benzinom, sad jeftino, pa opet skupo, nema smisla sve skupa. A i s onom koronom su napravili puno zla, ja se nisam htjela cijepiti. Svaku večer gledam misu na Laudato TV i njihov program, puno se toga ima zanimljivog za čuti, to mi je baš dobro – priča nam Marica.

Foto: Marica Požgaj (101) i praunuk Leon (10)/G.Kiš, Cityportal.hr

Kaže kako joj najviše nedostaje druženja, prijatelji su pomrli, a puno joj fali i to što ne može više sama do crkve u Vukovini, kaže ‘tko će svaki dan ići sa mnom’. Sve do svoje 96.godine išla je ona sama busom i do Velike Gorice, ali više nije toliko sigurna na nogama. No, Marica Požgaj u kući ima poveliko društvo, jer s njome žive sin Zlatko, unuk Damir i praunuk Leon, koji je, nažalost, baš poput svoje prabake, rano ostao bez majke. Ovaj uskoro desetogodišnjak, učenik je trećeg razreda OŠ Rakitovec, a prabaka ima za njega samo riječi hvale.

– Mama mu je dugo bila bolesna, nažalost i umrla, i tako je moj Leon već svašta naučio, on mi napravi najfiniji kapućino, zna sebi svašta spremiti, jaja speći, meso si speće, ma sve zna, a da vidite kakve palačinke radi! – priča nam oduševljeno Marica.

A Leon je i ‘na prvu’ znao izračunati da je prabaka Marica od njega starija čak 91 godinu! Zna i da je pomalo slavna u našem kraju, ali ju voli i zafrkavati kako to samo djeca znaju. Uz četiri generacije u kući živi i sedam mačaka – Deda, koji je stariji i od prabake, kako nam objašnjava Leon, ‘jer je star 11 mačjih, a to je 110 ljudskih godina’. Tu su još Tonka, Kleopatra, Sivko, Mimi i dva mala mačića.

Foto: Maričin praunuk Leon veliki je ljubitelj povijesti/G.Kiš, Cityportal.hr

Pri kraju razgovora ne možemo propustiti pitati Maricu što misli u čemu je tajna njene dugovječnosti?

– Ima dosta toga u genetici, ali i tome kako živite, ja nisam nikad ni pušila ni pila alkohol. Moj djed je doživio 96 godina, i još jedan rođak je isto toliko živio. Treba paziti i kaj se jede. Nekad nisam ništa ni jela, postila sam, samo malo čaja. Treba puno više povrća jesti, a manje mesa, stariji ne bi trebali ni svinjetinu ni govedinu. Najviše volim juhu, to mogu svaki dan, a sad s godinama mi je to dosta da više nisam gladna – otkriva nam naša sugovornica, te dodaje i jedan savjet svim mladima.

– Nek’ budu dobri i pošteni. Život treba živjeti, treba raditi i moliti se Bogu Majci Božjoj i Svetom Antonu, samo ih oni mogu spasiti, nitko drugi – poručuje Marica Požgaj, najstarija Turopoljka.

 

Foto: Marica živi u istoj kući sa sinom Zlatkom, unukom Damirom i praunukom Leonom/G.Kiš, Cityportal.hr.

Foto: Marica Požgaj proslavila je 2.veljače 101. rođendan /G.Kiš, Cityportal.hr

CityLIGHTS

FOTO/VIDEO Ne propustite stoljetnu tradiciju ovog petka na Plesu! A kak’ tek popevaju…

‘Dođite nam na druženje uz toplinu Jurjevskog krijesa i spontano pjevanje na već poznatu lokaciju, livadu kod Društvenog doma’, poziva Vinko Cerovski, predsjednik Udruge VG Branitelji, suorganizatori događanja.

Objavljeno

na

Uz pozdrav ‘Došel je došel Juraj zeleni!’ i ovog se tjedna nastavlja tradicija paljenja Jurjevskog krijesa diljem našeg kraja. Tako se uoči središnje proslave Turopoljskog Jurjeva u nedjelju na Tuđmancu, već u petak možete proveseliti i ugrijati uz krijes i na Plesu.

Pleso i ove godine održava stoljetnu tradiciju, pa pozivam sve da nam se pridruže na livadi kod Društvenog doma. Organizatori su tradicionalno i ove godine Plemenita opčina turopoljska, sučija Pleso – Rakarje, tu su i naši vatrogasci iz DVD-a Velika Gorica, a naša je udruga suorganizator ovog događaja. Dođite nam na druženje uz toplinu Jurjevskog krijesa i spontano pjevanje! – rekao nam je Vinko Cerovski, predsjednik Udruge VG Branitelji – Velika Gorica.

Paljenje Jurjevskog krijesa održat će se u petak, 26. travnja na Plesu s početkom u 19:30 sati.

Foto: Udruga VG Branitelji -Velika Gorica

Foto: Udruga VG Branitelji -Velika Gorica

Foto: Udruga VG Branitelji -Velika Gorica

 

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Prošel je, prošel, pisani Vuzem,došel je, došel, Juraj zeleni!

Sinoć smo došli osjetiti dašak ‘dočeka’ tog posebnog blagdana baš u ‘kolijevci Jurjevskih krijesova u Turopolju’, a ona je, kako kažu oni upućeniji u drevne običaje – u Donjoj Lomnici!  

Objavljeno

na

U večernjim satima jučerašnjeg ponedjeljka, u mjestima i selima našeg Turopolja, brojni su se ugrijali uz Jurjevske krijesove, koji su se palili u čast dolaska blagdana Svetog Jurja, Jurjevdana, koji se obilježava 23. travnja. Uz blagdan je vezan niz običaja, a nalazi se na granici između zimske i ljetne polovice godine, kad se ‘iz tame izlazi na svjetlo’.

Jurjevdan je u hrvatskom narodu obilježen brojnim starim običajima i drevnim vjerovanjima, od kojih su neka očuvana do današnjih dana, a korijene vuku još od pretkršćanskih vremena. Jurjevski običaji poznati su u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (uglavnom kajkavskoj) i u sjeveroistočnoj Sloveniji, označavali su početak prvih seljačkih radova u godini, a u narodu je prihvaćen kao pravi početak proljeća te kao početak gospodarske godine. Program proslave Turopoljskog Jurjeva započelo je već u nedjelju 21. travnja u Mraclinu, Dubrancu, Velikoj Mlaki i Kurilovcu, a nastavlja se i u pojedinim mjestima ovog tjedna, sve do završne proslave na Tuđmancu ove nedjelje.

 

Foto: Jurjevski krijes okupio je ‘celo selo’ i još podosta gostiju/ KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

Foto: Jurjevski krijes, Donja Lomnica/Cityportal.hr

Sinoć smo došli osjetiti dašak ‘dočeka’ tog posebnog blagdana baš u ‘kolijevci Jurjevskih krijesova u Turopolju’, a ona je, kako kažu oni upućeniji u drevne običaje – u Donjoj Lomnici!

I doista se jurjevsko ozračje itekako osjetilo, u sinoć prilično friškom zraku, ispred i u čarobnom zelenom okolišu Vatrogasnog doma DVD-a Donja Lomnica! U iščekivanju glavnog događaja, paljenja krijesa, okupilo se ‘celo selo’, a osim članova udruga koje su sve to organizirale, folkloraša, vatrogasaca, POT sučije, branitelja, umirovljenika i mjesnog odbora, bio je tamo i nemali broj pozvanih prijatelja i familije.

Foto: Brojni su sinoć uživali u Donjoj Lomnici u jedinstvenom programu povodom blagdana Sv. Jurja i središnjem događaju – paljenju Jurjevskog krijesa / KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

Foto: Tajnica KUD-a ‘Nova zora’, Zlatica Krznarić budnim okom prati sve što se događa, ali je kao i uvijek i sudjelovala u divnom programu koji su organizatori upriličili povodom blagdana Svetog Jurja/ KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

Za program prepun pjesme i plesa u čast ovog sveca i starih običaja pobrinuo se, tradicionalno, KUD ‘Nova zora’,  jedno od najstarijih kulturno-umjetničkih društava našega kraja, jer 105 let im je već! Iako je nekad masovno obilježavanje ovih običaja u današnje vrijeme uvelike nestalo, Jurjevski običaji u Lomnici, ophodi i paljenje kresova, kontinuirano su se održavali i za cijelo vrijeme komunističkog režima, kada se to baš i nije podržavalo zbog vjerske obojanosti običaja.

– Puno naših starih se ovdje sjeća još tih obilazaka jurjaša i jurjašica, kak’ ne, išlo se od kuće do kuće, odvojeno, jer su se natjecali tko će dobiti više darova. Prošle godine smo organizirali baš kak’ se nekad išlo, al’ umjesto jajca ili slanine, kaj se nekad darivalo, djeca su si bome skupila finu svotu eurića – priča nam kroz smijeh sjajno raspoložena i, kao i uvijek, sveprisutna tajnica Zlatica Krznarić, koja je brojnima poznata i kao tajnica Zajednice KUD-ova Grada Velike Gorice.

Foto: Jurjevski krijes , arhivske snimke/ KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

I sinoć je bilo vidljivo kako je KUD ‘Nova zora’ motor koji pokreće čitavo mjesto, a Zlatica metaforički rečeno ‘glavni strojovođa’. Ne samo što je članica KUD-a impresivnih gotovo pola stoljeća, i njena je čitava obitelj aktivna u tom društvu, baš kao i svi drugi mještani. Kad tome pridodamo zajedništvo svih aktivnih lomničkih udruga koje su se potrudile oko programa, posebno vatrogasaca koji su pazili da se razigrani i krijesom očarani klinci sigurno igraju i trčkaraju oko visokog plamena, možemo doista reći kako smo s velikom radošću dočekali Svetog Jurja!

A prizor kad vam iznad Jurjevskog krijesa na noćnom nebu iznad Donje Lomnice svako malo prelijeću avioni u dolasku u našu Međunarodnu zračnu luku F. Tuđman, tek smo doživjeli kao dokaz kako se možda krijesovi više ne pale na svakom križišću, no da su tradicija, narodni običaji, priče, vjerovanja i legende itekako živi i u današnja, moderna vremena..

Foto: Jurjevski krijes, Donja Lomnica/  Cityportal.hr

Ako ste propustili dosadašnje Jurjevske krijesove, uhvatite još koji ovotjedni, ili pak dođite na središnje slavlje Turopoljskog Jurjeva sa završnim paljenjem krijesa, ove nedjelje, 28. travnja, s početkom bogatog programa od 18 sati u središnjem gradskom parku dr. Franje Tuđmana.

Jer, narodna vjerovanja kažu kako Jurjevski krijes, njegova vatra i dim, imaju magičnu moć zaštite od bolesti i drugoga zla, pa se do današnjih dana zadržala stara izreka:  ‘Gdo bu na kresu, ne bu v lesu! (Tko će biti na krijesu, neće biti u lijesu!).

Foto: Jurjevski krijes/ KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

Foto: Jurjevski krijes/ KUD ‘Nova zora’, Donja Lomnica

 

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Luka Čučuković iz Novog Čiča: Kao student PMF-a briljirao na međ.natjecanju, a danas za svoj DVD istrčao 5 km za 20 minuta i – pobijedio!

Odrastao u Novom Čiču, u DVD-u je od šeste godine života, studira Istraživačku fiziku na zagrebačkom PMF-u, a u sport ga je uvela mama!

Objavljeno

na

Lijepa vijest koju je objavilo DVD Novo Čiče, kako je upravo njihov vatrogasni operativac, Luka Čučuković, pobijedio na Čakovečkoj vatrogasnoj utrci, u kojoj je ‘prešišao’ svih 24 natjecateja u kategoriji od 20 do 19 godina, rezultatom 5 kilometara za 0:20:20 minuta, sama po sebi izvuče osmijeh na lice.

Foto: Luka kao vatrogasni operativac DVD-a N.Čiče na pobjedničkom postolju Vatrogasne utrke u Čakovcu, 21.travnja 2024.

No, kad vam u istom danu stigne i informacija kako je taj isti 20-godišnjak sudjelovao, i to također vrlo uspješno, na16th International Physicist’s Tournament – IPT , međunarodnom natjecanju iz fizike održanom na jednom od top 10 sveučilišta u svijetu, ETH Zuerich u Švicarskoj, jasno je već kako se radi o posebnom mladom čovjeku. Natjecanje se održalo od 1. do 7. travnja, a u konkurenciji 21 najbolje kvalificiranih timova iz cijelog svijeta, hrvatski tim je zauzeo ukupno 15. mjesto.

– IPT je natjecanje u kojemu tim od šest studenata mora kroz nekih šest mjeseci riješiti 17 neriješenih problema iz fizike. Na samom natjecanju ta rješenja se predstavljaju u obliku Physics Fightova u kojima se tri time, od kojih jedan izlaže svoje rješenje, drugi ga kritizira, a treći vodi raspravu ka boljem rješenju među svih timova, bore za bodove koje dodjeljuje stručni žiri – pojasnio nam je Luka.

Foto: Luka s kolegama iz hrvatskog tima koji je osvojio jako dobar rezultat na IPT- međunarodnom natjecanju iz fizike održanom u Švicarskoj

Osim što za ovogodišnji plasman hrvatskog tima kaže kako je to ‘jako dobar rezultat, obzirom na konkurenciju najboljih sveučilišta svijeta‘, on osobno je briljirao u jednom segmentu programa u sklopu natjecanja.

– Ja sam osobno osvojio nagradu za najbolje izlaganje na IPT konferenciji koja se održava u sklopu natjecanja. Na toj konferenciji sam prezentirao rješenje problema 8 ‘Peculiar Echo’. Sam problem je istražiti zanimljiv zvuk, koji se čuje prilikom pljeskanja ispred piramidalnog hrama Kukulkan u Meksiku. Analizirali smo zvučne zapise ovog fenomena te pomoću fizičkih i matematičkih metoda pronašli model i objašnjenje ovog fenomena. Nadalje eksperimentalno smo rekreirali ovaj zvuk te potvrdili da naš model precizno predviđa karakteristike reflektiranog zvuka. Fascinantna činjenica jest da model predviđa reflektirani zvuk iz same geometrije piramide te nema tzv. slobodne parametre – rekao nam je ovaj student 2. godine studija Istraživačke fizike pri zagrebačkom PMF-u.

Foto: Lukin osobni uspjeh na ovogodišnjem IPT-u u Švicarskoj

Iako je konkurencija i ovdje bila jaka, trebalo im je nekoliko tjedana za najbolji model pojašnjenja frnomena tog posebnog zvuka ispred meksičkog hrama, kojim se mladi fizičari bave već godinama.

– 2007. i 2008. je bilo par radova koji su na drugačiji način to riješili, ali nisu imali skroz dobro ‘poklapanje’. Jedan rad je isto imao ideju sličnu kao mi, ali nije imao matematičko rješenje već pokušaj simulacije, a na samom natjecanju je više timova imalo razna rješenja, neka bolja, neka lošija – otkriva nam.

Foto: Luka s hrvatskim timom koji je osvojio jako dobar rezultat na IPT- međunarodnom natjecanju iz fizike održanom na održano na ETH Zuerich u Švicarskoj

Ni ovogodišnji uspjeh na švicarskom IPT-u naravno da nije došlo slučajno, jer Luka tijekom čitavog školovanja ide na natjecanja, gdje osvaja prestižne nagrade, pa se čini kako je već sad prilično jasno da ćemo za razne daljnje uspjehe ovog ‘malca’ iz Novog Čiča čuti još puno, puno puta!

Foto: 20-godišnji Luka Čučuković odrastao je u Novom Čiču

A što se sportskog početka ove priče o višestruko talentiranom dečku iz susjedstva tiče, stiže i iznenađenje za kraj! Osim što je već 14 godina u DVD-u Novo Čiče, u sport ga je uvela mama, koja je ni manje, ni više, no  gorička Iron Woman!

– U sport me uvela mama, Vedrana Janjić, trčao sam i prije samostalno, a od siječnja trčim i kao član Maraton Kluba Velika Gorica – otkrio nam je za kraj razgovora, Luka Čučuković.

Inače, odlazak hrvatskog tima mladih lumena na ovo prestižno međunarodno natjecanje omogućili su PMF u Sveučilišta u Zagrebu, Studentski Centar Sveučilišta u Zagrebu, Tehnozavod d.o.o. te Dalekovod Projekt d.d. Svi sponzori koji su voljni sudjelovati u potpori ovog mladog tima fizičara na daljnjim svjetskim natjecanjima, unaprijed zahvalne studente i njihove mentore možete kontaktirati putem e-mail adrese: [email protected] .

 

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Posebna večer duhovne šansone: Kantautor Danko Tomanić i humanitarci u akciji za one ‘nevidljive’ u mnoštvu

‘Prijatelj ljubi u svako doba, u nevolji i bratom postaje’, poruka je organizatora, Udruge UVViD, koji pozivaju sve ljude otvorena srca na koncert čiji će prihod ići za pomoć svakom čovjeku u nevolji. Više o tome rekao nam je naš sugrađanin, Slobodan Mišćević Mićo.

Objavljeno

na

Danko Tomanić, sisački glazbenik i kantautor, na hrvatskoj glazbenoj sceni prisutan je dugi niz godina, a 25. travnja će koncertom pod nazivom ‘Večer duhovne šansone’, obilježiti značajnih 35 godina glazbenog stvaralaštva. Osim što je umjetnik, Danko je i predsjednik Udruge slijepih i slabovidnih Sisačko- moslavačke županije. Stoga i ne čudi cilj njegovog slavljeničkog koncerta, u kojemu će sudjelovati i impresivan broj gostujućih glazbenika! Tomanićev koncert, koji se održava i pod pokroviteljstvom, te uz potporu Grada Zagreba, je donatorski koncert humanitarnog karaktera! 

Naime, sva prikupljena sredstva biti će korištena za javno korisne projekte organizatora, a to je Udruga veterana, vojnika i domoljuba, kojoj je vizija ‘Postati referentno mjesto onima koji su spremni služiti, koji aktivno žive svoju vjeru i vole svoju domovinu’.

Foto: UVViD Slobodan Miščević Mićo (UVViD) i kantautor Danko Tomanić, koji je i predsjednik Udruge slijepih i slabovidnih Sisačko- mosavačke županije

Obzirom kako je njihov član naš sugrađanin Slobodan Mišćević Mićo , voditelj humanitarno-karitativne sekcije pri udruzi UVViD, brojnima poznat kao tihi, ali neumorni pokretač vrlo uspješnih akcija, gdje se konkretno pomaže svakom čovjeku u nevolji, upravo smo njega i zamolili da pojasni namjene akcije i otkrije što nas sve očekuje na tom humanitarno-glazbenom događaju. 

– Pozdrav svima, i zahvala na podršci i humanosti! Ideja koja stoji iza Dankovog koncerta je dvostrana. Jedna je humanitarni, donatorski cilj, kojom Danko kroz svoju izvedbenu umjetnost želi pomoći rad naše udruge kroz prodane ulaznice. Od tih sredstava ćemo pomoći onima koji nas trebaju, kroz naš karitativni dućan KOD, koji pomaže beskućnicima i drugima u potrebi. Druga strana ovog događaja je pozvati na koncert one koji će kroz Dankov izričaj i neosporno veliki glazbeni talent biti dotaknuti i Božjom ljubavlju. Tomanić je doista poseban i pravi je blagoslov čuti njegove pjesme, koje će izvesti sa čak 30 gostujućih glazbenika. Nadamo se ispunjenoj dvorani Lisinski i stoga vas sve molimo da u što većem broju sudjelujete u ovom projektu udruge, i hvala vam na tome! – rekao nam je u ime organizatora, naš sugrađanin i humanitarac Mićo. 

Foto: KOD, karitativni dućan koji vodi Udruga veterana, vojnika i domoljuba

Sisački glazbenik, humanitarac i kantautor, Danko Tomanić, u svojoj je bogatoj karijeri surađivao s brojnim hrvatskim glazbenicima, te održao niz koncerata i recitala duhovne glazbe diljem Lijepe naše i susjednih zemalja, u Njemačkoj, Švedskoj, ali i preko ‘velike bare’ u SAD-u.

Foto: Sisasčki kntautor Danko Tomanić i Zlatan Stipišić Gibonni

Detalje o programu i gostima humanitarnog koncerta i večeri duhovne šansone Danka Tomanića i njegovih gostiju, koji će biti održan u četvrtak, 25.travnja, s početkom u 20 sati u Maloj dvorani KD Lisinski, možete pronaći OVDJE.

Ulaznice po pojedinačnoj cijeni od 20 eura, te 50 eura (pet karata) za obiteljsku ulaznicu moguće je kupiti isključivo kod organizatora pozivom na broj: 098/316284 ili mejlom na: [email protected].

 

Naslovna fotografija: Kantautor Danko Tomanić,  25.travnja će obilježiti 35 godina glazbenog stvaralaštva humanitarnim koncertom u Maloj dvorani KD Lisinski

Nastavite čitati

CityLIGHTS

FOTO Čuvar zelene oaze usred ‘Aleje novogradnje’: Velečasni Dragec i njegova duhovna poruka kroz konkretna djela!

‘Eto, meni je stalo. Stalo mi je do ravnoteže između svijeta prirode i svijeta ljudi’, rekao nam je, kao i još puno toga o toj dubokoj i nadajmo se dalekosežnoj poruci u priči o župniku koji se čak i kreditno zadužio, te uz pomoć župljana kupio zadnju zelenu oazu usred betonizirane Miošićeve ulice. Rijetka doza pozitive i inspiracije ovih dana, koju s veseljem dijelimo s vama.

Objavljeno

na

Objavio/la

Uoči najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa popričali smo s velečasnim Dragutinom Kujavcem, župnikom Župe sv. Petra i Pavla, o izuzetnom značaju Svetog vazmenog trodnevlja. 

Članak je izazvao veliku pozornost među našim čitateljima, što i ne čudi, obzirom da je velečasni Dragec, kako ga zove većina župljana, govorio biranim riječima o najznačajnijem vremenu u liturgijskoj godini kada kršćani slave otajstvo muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista. Već pri samom dolasku na snimanje, bilo je nemoguće ne zamijetiti pravi arboretum u vrtu ispred župnog ureda, koji se nalazi odmah iza crkve. Raskošne krošnje, raznoliko cvijeće, grmovi…Na samom ulazu ispred ograde velečasni je našao mjesta čak i za bambuse!

Raskošni vrt vlč. Kujavca ispred župnog ureda crkve sv. Petra i Pavla

Foto: Vč. Kujavec zasadio je i bambuse ispred ulaza u župni ured crkve sv.Petra i Pavla

Nakon malo nagovaranja, jer kako nam je rekao ‘koga bi to zanimalo’, ipak nam je odlučio ispričati priču o velikoj ljubavi prema biljkama, zelenilu, te želji za što više harmoničnog pobratimstva ljudi i okoliša. A novinari, kakvi već jesmo znatiželjni, ‘morali’ smo ga pitati hoće li uskoro i na jedinom preostalom djeliću zelene površine između jedne od načičkanih zgrada u Miošićevoj,  i crkve sv.Petra i Pavla, niknuti nova višekatnica, velečasni se samo nasmiješio i otkrio nam ono što i nije tako poznato široj javnosti – ta zelena oaza usred tona i tona betona već je našla svog kupca, a nedavno je, kako nam je rekao, izravnato i kreditni dugovanje, pa je tih tisuću i nešto ‘zelenih kvadrata’ od sada u vlasništvu župe!  

Foto: Vlč. Dragutin Kujavec na dijelu od ukupno 1200 ‘kvadrata’ zelenila, koje je sada u vlasništvu Župe sv.Petra i Pavla

Foto: Zelena oaza između crkve sv.Petra i Pavla i prve višekatnice, pogled iz Ul.A.K.Miošića

Naime, crkva sv. Petra i Pavla, nalazi se u središnjem dijelu ulice koja je zadnjih godina postala simbolom građevinskog booma u Velikoj Gorici, pa je dobila i svoj gorički naziv – Aleja novogradnje. Iako je crkva i sama po sebi monumentalna građevina, njeni visoki tornjevi se sve teže naziru između gigantskih građevinskih kranova i novoizgrađenih višekatnica. 

Foto: Crkva sv.Petra i Pavla /(uz dozvolu autora)

Sve to godinama gleda i vlč. Dragec, po mnogočemu specifičan svećenik. No, ono po čemu je itekako poznat među svojih više od dvije tisuće župljana, pa i šire, jest njegova ljubav prema – biljkama!

-Istina jeste, imate točnu informaciju, da sam to ja kupio. Radi se o parceli od oko 1200 ‘kvadrata’, koja je u direktnom kontaktu s postojećom crkvenom parcelom. Zapravo sam procijenio da bi bilo šteta propustiti kupnju parcele i možda tako omogućiti da nam dođe višekatnica gotovo do samog zida crkve. Hvala Bogu da se stvorila takva mogućnost, iako mi je izgledalo da je neostvarivo. No, uspio sam uz podršku župljana kupiti taj zeleni pojas do crkvene zemlje i malo odmaknuti tu visoku gradnju. Mislim da su i susjedi zahvalni, mnogi mi kažu da je to najbolji potez koji sam napravio – smije se skromni i javnoj promociji ne previše sklon, velečasni Kujavec.

 

Foto: Raskošni vrt vlč. Kujavca ispred župnog ureda crkve sv. Petra i Pavla

Foto: Ljubav prema zelenilu i okolišu vidljiva je u čitavoj zoni crkve sv.Petra i Pavla. Najviše u vrtu ispred župnog ureda

Priča nam kako ga od djetinjstva prati posebna sklonosti i ljubav prema bilju, pa otkriva i kako bi, da je imao mogućnosti uz teologoju studirati još nešto, to bi sigurno bila botanika.

– Meni je svaka biljka lijepa. Često puta sam se našao sam pred sobom s osjećajem da sam pomalo čudan, jer u rasadniku obavezno ne bih mogao da ne kupim bar jednu biljku, za koju sam već znao gdje bih ju mogao posaditi ovdje u vrtu. Sad već nisam u tolikoj snazi. Bambuse se neponovljivo ‘čuju’ dok puše vjetar ili pada kiša, ali dosta se šire i su neiskorjenjivi. U Japanu imaju i svetkovinu bambusa kao simbola postojanosti, izdržljivosti, prijateljstva i vjernosti – priča nam biranim riječima o svom i župnom biljnom bogatstvu velečasni Dragec.

Foto: Zelena oaza između crkve sv.Petra i Pavla i prve višekatnice

No, čini se kako je ta njegova ljubav prema biljnom svijetu ipak dio jedne puno šire unutarnje priče. Jer, takav postupak, kreditno se zadužiti da bi kupio zemlju za opće dobro zajednice, ne s ciljem da bi u ovo vrijeme ‘masno’ zaradio na samoj daljnjoj prodaji parcele, predstavlja itekakav izuzetak od pravila.

Svjestan je on i kako njegova crkva vapi za obnovom, no vjeruje kako mu je odluka bila ispravna.

– Vidite i sami da je potreba i za dovršenjem vanjskih stepenica, isto tako je dosta hitna i obnova stepenica na ulazu u crkvu, ali procijenio sam – to može stajati, stepenice mogu još pričekati. Možda uspijem još i za moje vrijeme to napraviti ili će se neki moj nasljednik primiti tog posla. Ali da sam propustio tu priliku za kupiti zemlju, vjerujem da se ta prilika više neće pojaviti. Zato sam još prije četiri godine tome dao prednost, sada je i dugovanje koje sam imao za tu kupnju poravnato i to je sad župna zemlja. Što će u budućnosti tu biti, nemam još jasnu viziju, ali vjerujem da će se iskoristiti na najbolji način – otkriva nam svećenik kojemu je ova, druga po starosti, velikogorička župa povjerena još 2002.godine.

Foto: Ljubav prema zelenilu i potrebi za ravnotežom svijeta ljudi i svijeta biljaka vidljiva je u čitavom okolišu crkve sv. Petra i Pavla

Kroz susrete s brojnim ljudima velečasni Kujavec itekako je upoznat s valovima naseljavanja u naš grad, jer njegovi su župljani došli s raznih strana. Osim župljana iz Turopolja i Vukomeričkih gorica, ovdje su prvo stizali mladi bračni parovi kojima su njihove tvrtke dodjeljivale stanove u Velikoj Gorici, a neke firme su čak i namjenski gradile zgrade za svoje radnike, pa su do danas ostali nazivi Pionirsko i Kromosovo naselje. Sjeća se velečasni i naseljavanja ljudi iz BiH, povratnika s rada u Njemačkoj, a zadnje veće naseljavanje bilo je tijekom Domovinskoga rata kada su brojni prognanici i izbjeglice upravo ovdje našli utočište od ratnih strahota.

Foto: Pravi zeleni ‘raj’ usred betonizirane Miošićeve okružuje crkvu sv. Petra i Pavla

Stoga ova, zbilja rijetko viđena, akcija spašavanja zelenila za korist šire zajednice, nosi i puno dublju i, nadamo se, dalekosežniju poruku. Baš poput priče o bambusima iz svećenikova vrta – koji su simbol postojanosti, izdržljivosti, prijateljstva i vjernosti.

Svi se danas tuže na ovom našem području gdje se najviše novih zgrada gradi, smeta im ta jako velika izgrađenost i nedostatak zelene površine. Eto, meni je stalo. Ponekad se pitam dijele li i drugi takvo mišljenje da smo mi u Hrvatskoj u jednoj situaciji koja nas čini bogatijima od mnogih drugih naroda, ali se ponašamo, evo kad gledamo tu gradnju, kao da smo neki Monako ili Hong Kong. Kao da nemamo dovoljno zemlje po glavi stanovnika, pa da ne bi mogli prostor predviđen za stanovanje i život ljudi mogli učiniti i lijepim i humanim. Ili tu možda nedostaje nekakvog urbanističkog autoriteta i plana koji bi to mogao provesti, ne znam. Nadam se da će taj prostor, kao dio prirode u ovoj sredini, koristiti mnogima. Meni je stalo do ravnoteže između svijeta prirode i svijeta ljudi – rekao nam je završno velečasni Dragutin Kujavec, župnik Župe sv.Petra i Pavla.

Foto: Vjerovali ili ne, ovako raskošan i raznolik arboretum usred gradskog asfalta čak je zasmetao pojedinim sugrađanima

Foto: Botanika je vlč. Dragecu hobi od djetinjstva, a i nove generacije veseli učenje o botanici kroz ‘praksu’/G.Kiš, Cityportal.hr

Foto: Svjestan je velečasni Dragec da i stepenice i još pokoja ‘sitnica’ na samoj crkvi također ‘vape’ za obnovom. No, i brojni župljani mu govore kako je kupnja zelene parcele najbolja odluka!

Foto: Baš u svakom kutku crkve sv.Petra i Pavla naići ćete na zelenu energiju prekrasnog bilja koje ublažavaju betonsko okruženje

Foto: Vlč. Dragutin Kujavec na djeliću 1200 ‘kvadrata’ zelenila, koje je sada u vlasništvu Župe sv.Petra i Pavla/G.Kiš, Cityportal.hr

 

Naslovna fotografija: Crkva sv.Petra i Pavla s vrha susjedne zgrade (uz dopuštenje autora, te našu veliku zahvalu)

Ostale fotografije u članku: G.Kiš, Cityportal.hr

 

Nastavite čitati

Reporter 436 - 11.04.2024.

Facebook

Izdvojeno