Povežite se s nama

CityLIGHTS

Marica Požgaj: ‘Život treba živjeti, treba raditi, biti dobar čovjek i moliti se Bogu!’

Donosimo vam životnu priču Marice Požgaj, najstarije Turopoljke, žene koja je, ne maknuvši se iz svog rodnog mjesta, živjela u četiri države. Život ju nije mazio od vrlo rane dobi, no u svojoj 102.godini je još uvijek prilično dobrog zdravlja, sjajnog pamćenja i pozorno prati sve što se događa.

Objavljeno

na

Mjesto Turopolje je po mnogočemu specifično naselje u našem kraju, a uz brojne posebnosti u gradskim arhivima će zasigurno ostati upisano i ime Marice Požgaj, koja je početkom mjeseca veljače proslavila 101.rođendan i potvrdila status najstarije Turopoljke! Godine su to vrijedne poštovanja, pa nikako nismo htjeli propustiti priliku malo bolje upoznati život žene koja je, zakoračivši u 102. godinu života i dalje izuzetno dobrog pamćenja, a kako nam je sama rekla i zdravlje ju dosta dobro služi, malo teže hoda i jedino je malo muči visoki tlak. Iako u istom mjestu živi doslovno od rođenja, tijekom svih tih godina zapravo je živjela u četiri države – Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, nakon koje je došla Federativna Narodna Republika Jugoslavija, pa Socijalistička federativna Republika Jugoslavija, te naposlijetku i samostalna Republika Hrvatska. Maricu život baš i nije mazio, i to od najranije dobi.

Foto: Mariničini roditelji, Antun i Marija na vjenčanju/Marica s 15 godina/privatna arhiva

Djetinjstva se jako dobro sjeća, a neke scene su joj toliko žive, kao da su se dogodile jučer.

– Rođena sam 2. veljače 1923. godine, kao Marija Hačić, i to baš u Turopolju, kod kuće, pa nije tad baš bilo nekih rodilišta svuda. Ali oduvijek me svi zovu Marica. Otac Antun je bio iz Turopolja, a majka Marija iz Zagreba. Mama mi je umrla mlada, ja sam imala samo dvije i pol godine, a brat Slavko tek četiri mjeseca. Majka mi je bila jako školovana, što je u to vrijeme bila rijetka pojava i radila je u kancelariji DIP Turopolja kod Filip Deutcha i sinova. K sebi nas je onda uzela moja grosa Julijana, tak’ sam zvala baku, jer je dido, zvala sam ga otata, bio porijeklom s granice Njemačke sa Češkom. Oni su se i razgovarali na njemačkom, ja nisam htjela. Kad sam imala četiri godine tata se opet oženio, ali maćeha Ana mi je bila jako loša, baš zla, k’o iz onih bajki. Sjećam se da sam usred zime morala prati velike zdjele, bilo je tak’ hladno da su mi zglobovi na prstima pucali i pekli me od zime. Svake nedjelje smo za ručak imali kokicu, ali ja sam sjedila dalje od stola, dobila sam kokošje nogice, glavu i vrat, oni su jeli meso, a još sam i na štokliću, malom stolcu, morala jesti. Bratu nisu dali da spava u kući, nego su mu u štali napravili krevetić gdje je spavao preko zime. I tako smo živjeli do moje osme godine kad sam opet završila kod bake, a brat je ostao – priča nam Marica.

Školski dani bili su joj prekratki.

– Završila sam pet razreda, učiteljica je nagovarala baku da se idem dalje školovati, čak su mi iz pilane htjeli platiti školovanje, jer je moja mama tamo bila jako cijenjena, ali baka nije dala. Takva mi je bila sudbina – kaže.

Ostaje kod kuće, pomaže baki, sve dok joj u život ne uđe ljubav života.

Sa 16 godina sam se jako zaljubila u svog muža, Đuru Požgaja, bio je od mene stariji 11 godina, al’ ne bi mu se reklo. Ubrzo smo se vjenčali i bili smo 53 godine u braku. Bio mi je dobar – s tugom u glasu nastavlja svoju priču.

Foto: Marica u mladim danima/privatna arhiva

Jedan događaj iz Drugog svjetskog rata posebno joj se urezao u pamćenje.

– Kao da sam umirala u tom ratu, jer muža su mi 1942. godine otpeljali u zatvor i optužili ga da je bio partizan. To jutro sam se porodila, a popodne su ga odveli! Samo su ih sve pošlihtali ispred pilane i birali koga će uzeti, pa su tako i njega. Moja šogorica, koja je imala gostionu, pa je znala sve te oficire, poslala me da odem kod jednog i ispričam kako imam malu djecu, i nikoga osim njega, a muž mi nije ništa kriv. Ovdje su svi muški bili u pilani iz koje se nije moglo izaći bez propusnice. Doveli su me jednom ustaškom pukovniku, starijem, sve sam mu ispričala, a on me poslao doma i rekao mi da će to riješiti. I bome jesu…Otpremili su ih u zatvor u Goricu, pa u Zagreb u Savsku, gdje su prošli prave torture. Ali, ima Boga! Kad sam mu donijela odijelo kad su ga vodili spremila sam mužu u unutarnji džepić knjižicu sa snažnom molitvom, San Blažene Djevice Marije. I brzo nakon toga, jedan ga je oficir iz mjesta prepoznal’, znao je da nije partizan, pa je tražio da ga puste, jer mu treba zbog rada u šumi, muž je dobio propusnicu i tak’ se izvukel’! Upravo je nepravda to što me čitavog života najviše smeta, ne mogu to smisliti – kaže nam Marica.

Foto: Fotografija s vjenčanja Marice i Đure Požgaj/Marica i Đuro s djecom/privatna arhiva

Foto: Marica još čuva knjižicu s posebnom molitvom koju je kriomice stavila u odijelo svom suprugu za vrijeme Drugog svjetskog rata/G.Kiš, Cityportal.hr

U braku su ona i Đuro dobili šestero djece, ali prvi sin je umro samo dva mjeseca nakon rođenja, a puno prerano zauvijek je otišla i jedna kćerka. No, uz nju su još uvijek kćerke Zdenka i Branka, sinovi Antun i Zlatko, šestero unučadi (Srđan, Snježana, Suzana, Dajana, Dino i Damir), sedmero praunučadi (Marina, Sandra, Barbara, Natali, Maks i Roko, i Leon), te šestero prapraunučadi.

Foto: Marica sa sinom Antunom i kćerkama Zdenkom i Brankom/privatna arhiva

Uspjela je Marica, nakon što su djeca malo porasla, završiti i školovanje za kuharicu, a u tome je bila vrlo vješta.

– Muž mi dugo nije dal’ raditi, on je radio dvije smjene u radioni u DIP-u. Ja sam imala itekak’ posla doma. Imala sam nekad četiri bašće, sve sam to održavala. Dizala bi se prije 5 sati ujutro, pa bi metla veš kuhati, i cijeli dan s djecom, pa predvečer sve pripremiti za drugi dan, da sve stignem. Počela sam tak’ raditi tek s 35 godina, izučila sam za kuharicu. Prvo sam radila u jednom restoranu u Turopolju, kad se zatvorio jedno vrijeme u goričkom Parku i nakon toga sve do penzije u KP Domu Turopolje. Tamo sam kuhala za službenike, njih 150 otprilike, i za posebne delegacije koje su dolazile iz Zagreba. Puno se tada tamo radilo, kartonaža, betonaža, poljoprivreda, uzgajale su se svinje, krave, teleći, janjci – priča nam.

Marica vrijeme provedeno na tom radnom mjestu pamti samo po dobrome, a otkrila nam je kako je kuhala i za neke poznate ‘face’.

– Ljudi su prije bili bolji, imali su više poštovanja, kuhala sam i za gradonačelnika Zagreba, Većeslava Holjevca. On je došel’ s 30 ljudi, kolegica mi je bila na bolovanju, pa sam sama sve obavila. Šef mi je pomogel pospremiti poslije. Bili su jako zadovoljni ručkom. Ali takve delegacije su nam dolazile i tri puta tjedno, iz raznih ministarstava. Plaće su nam bile dobre i svaka tri mjeseca smo dobili skoro jednu plaću dodatno. Nije bilo zamjeranja, svi su bili složni, išli smo na izlete i to po drugim zatvorima, Lepoglavi, Požegi i gledali kak’ tam rade – prisjeća se.

Foto: Marica Požgaj i sin Zlatko u obiteljskoj kući u Turopolju/G.Kiš, Cityportal.hr

Zanimalo nas je Maričino mišljenje o tome u kojoj mjeri su se stanovnici, ali i samo mjesto Turopolje, promijenili tijekom njenog života?

– Nekad smo sve zajedno radili, pomagali si zidati kuće i sve skupa. Sada to više nije tako, stari su pomrli, doselili su se novi ljudi ne znam ni od kuda, rade stvari na svoj način i nema više tog zajedništva. Tu je prije bila i pleh glazba, plesali smo, bile su zabave, od kad su srušili restoran niš’ se ne događa, slabo su zabave u društvenom domu. I izgled samog sela se jako, jako promijenio – kaže.

Redovito gleda vijesti na državnoj televiziji, a sav ostali program isključivo na Laudato TV-u.

-Kad gledam te vijesti, to se ni’ nikad događalo, svaku večer se priča o ovima na položajima koliko su pronevjerili, to mi se već na vrh glave popelo. Puno toga bi imala za reći. Ljudi bi trebali bolje živjeti, vidjela sam čovjeka kako usred zime leži na betonu, na ulici, pa kaj se ne može pomoći ljudima? I sirotinja treba živjeti! Onda to s benzinom, sad jeftino, pa opet skupo, nema smisla sve skupa. A i s onom koronom su napravili puno zla, ja se nisam htjela cijepiti. Svaku večer gledam misu na Laudato TV i njihov program, puno se toga ima zanimljivog za čuti, to mi je baš dobro – priča nam Marica.

Foto: Marica Požgaj (101) i praunuk Leon (10)/G.Kiš, Cityportal.hr

Kaže kako joj najviše nedostaje druženja, prijatelji su pomrli, a puno joj fali i to što ne može više sama do crkve u Vukovini, kaže ‘tko će svaki dan ići sa mnom’. Sve do svoje 96.godine išla je ona sama busom i do Velike Gorice, ali više nije toliko sigurna na nogama. No, Marica Požgaj u kući ima poveliko društvo, jer s njome žive sin Zlatko, unuk Damir i praunuk Leon, koji je, nažalost, baš poput svoje prabake, rano ostao bez majke. Ovaj uskoro desetogodišnjak, učenik je trećeg razreda OŠ Rakitovec, a prabaka ima za njega samo riječi hvale.

– Mama mu je dugo bila bolesna, nažalost i umrla, i tako je moj Leon već svašta naučio, on mi napravi najfiniji kapućino, zna sebi svašta spremiti, jaja speći, meso si speće, ma sve zna, a da vidite kakve palačinke radi! – priča nam oduševljeno Marica.

A Leon je i ‘na prvu’ znao izračunati da je prabaka Marica od njega starija čak 91 godinu! Zna i da je pomalo slavna u našem kraju, ali ju voli i zafrkavati kako to samo djeca znaju. Uz četiri generacije u kući živi i sedam mačaka – Deda, koji je stariji i od prabake, kako nam objašnjava Leon, ‘jer je star 11 mačjih, a to je 110 ljudskih godina’. Tu su još Tonka, Kleopatra, Sivko, Mimi i dva mala mačića.

Foto: Maričin praunuk Leon veliki je ljubitelj povijesti/G.Kiš, Cityportal.hr

Pri kraju razgovora ne možemo propustiti pitati Maricu što misli u čemu je tajna njene dugovječnosti?

– Ima dosta toga u genetici, ali i tome kako živite, ja nisam nikad ni pušila ni pila alkohol. Moj djed je doživio 96 godina, i još jedan rođak je isto toliko živio. Treba paziti i kaj se jede. Nekad nisam ništa ni jela, postila sam, samo malo čaja. Treba puno više povrća jesti, a manje mesa, stariji ne bi trebali ni svinjetinu ni govedinu. Najviše volim juhu, to mogu svaki dan, a sad s godinama mi je to dosta da više nisam gladna – otkriva nam naša sugovornica, te dodaje i jedan savjet svim mladima.

– Nek’ budu dobri i pošteni. Život treba živjeti, treba raditi i moliti se Bogu Majci Božjoj i Svetom Antonu, samo ih oni mogu spasiti, nitko drugi – poručuje Marica Požgaj, najstarija Turopoljka.

 

Foto: Marica živi u istoj kući sa sinom Zlatkom, unukom Damirom i praunukom Leonom/G.Kiš, Cityportal.hr.

Foto: Marica Požgaj proslavila je 2.veljače 101. rođendan /G.Kiš, Cityportal.hr

CityLIGHTS

Velika Gorica ponovno domaćin javnozdravstvene akcije ‘Hodaj za zdravu štitnjaču’

Građani su pozvani da se pridruže sudionicima i sudjeluju u obilježavanju ovog dana posvećenog zdravlju štitnjače.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Turistička zajednica Velike Gorice

Povodom Svjetskog dana svjesnosti o bolestima štitnjače i ove će se godine u Zagrebu i Velikoj Gorici održati javnozdravstvena akcija „Hodaj za zdravu štitnjaču“, koja okuplja sudionike u zajedničkom hodu, edukaciji i promociji preventivne skrbi.

Program se odvija u nedjelju, 17. svibnja, kada sudionici u jutarnjim satima kreću iz Zagreba prema Velikoj Gorici, gdje ih po dolasku očekuje organizirani doček te zajedničko obilježavanje akcije.

Riječ je o inicijativi koja već godinama bilježi sve veći odaziv, a njezin je fokus usmjeren na podizanje svijesti o bolestima štitnjače, važnosti redovitih pregleda te pružanju podrške oboljelima kroz izravni kontakt sa stručnjacima. U programu sudjeluju članovi Hrvatske udruge za bolesti štitnjače, kao i liječnici i drugi zdravstveni stručnjaci koji će građanima pružati informacije, odgovarati na pitanja te dodatno pojasniti važnost pravovremene dijagnostike i brige o zdravlju.

Akcija se u Velikoj Gorici već niz godina održava kao prepoznatljiv javnozdravstveni događaj, čime je postala dio kontinuiranih aktivnosti usmjerenih na edukaciju i zajedništvo. Građani su pozvani da se pridruže sudionicima i sudjeluju u obilježavanju ovog dana posvećenog zdravlju štitnjače.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

“Kockići” pripremaju buduće prvašiće za matematiku: Otvorene prijave

Program će se održavati dva puta tjedno od 15. lipnja do 20. srpnja, a sudjelovanje je besplatno

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: CZDMO

Centar za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica pokreće program „Kockići“, preventivni program usmjeren na razvoj predmatematičkih vještina kod djece školskih obveznika.

Program je namijenjen budućim prvašićima kako bi kroz igru i svakodnevne aktivnosti lakše razvili temelje potrebne za razumijevanje matematike prije polaska u školu. Predmatematičke vještine djeca usvajaju kroz svakodnevne situacije, igru i interakciju s okolinom. Riječ je o znanjima i postupcima koji čine osnovu za kasnije razvijanje matematičkih sposobnosti tijekom školovanja. U Centru ističu kako je upravo rano upoznavanje djece s brojevima i matematičkim pojmovima važno za stvaranje pozitivnog odnosa prema matematici i uspješniju pripremu za školu.

Naglašavaju i kako djeca prije škole ne uče matematiku u klasičnom smislu, već razvijaju vještine potrebne za njezino razumijevanje. Budući da matematika ima svoj specifičan jezik, važno je da mu djeca budu izložena od najranije dobi. Program će se održavati dva puta tjedno, od 15. lipnja do 20. srpnja  u prostoru Centra za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica na adresi Trg kralja Tomislava 16.

Sudjelovanje je besplatno, no broj mjesta je ograničen. Roditelji zainteresirani za upis djece prijaviti ih mogu do 29. svibnja putem e-maila [email protected] ili na brojeve telefona 01/6231-734 i 091/6231-734.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Jedna emisija, puno priča i slika koja je završila na našem zidu

U emisiju „Hrabre žene“ stigla je svestrana, pozitivna i uspješna umjetnica Jasminka Škalić. S našom Giannom u pola je sata „proputovala“ od Zaprešića i Jablanovca, preko Ljubljane pa sve do Kube.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Marija Vrbanus/Cityportal

Danas nam se u City Bandu pridružila žena koja je svojom prisutnošću, ali i svojim kreacijama, uljepšala cijeli ured.

U emisiju „Hrabre žene“ stigla je svestrana, pozitivna i uspješna umjetnica Jasminka Škalić. S našom Giannom u pola je sata „proputovala“ od Zaprešića i Jablanovca, preko Ljubljane pa sve do Kube.

Jasminka je s nama podijelila svoju priču – zapravo više njih. Prisjetila se studentskih dana u svijetu manekenstva, govorila o plivanju u poslovnim vodama, ali i o tome kako danas živi od umjetnosti koja joj je postala svakodnevica. Uz to, podijelila je i nekoliko vrijednih savjeta, posebno za žene, a ono što nas je posebno oduševilo jest činjenica da je svojim talentom osvojila i našeg direktora koji nije mogao odoljeti njezinim radovima. Jedna od njezinih slika sada krasi središte našega ureda.

Nije slučajno odabrala upravo motiv Kubanke. Kako je kasnije ispričala, slika je nastala kao svojevrsni hommage ženama Kube, ali i svim ženama koje, unatoč teškim životnim okolnostima, zadržavaju snagu, toplinu i osmijeh. Upravo zato savršeno se uklopila u emisiju „Hrabre žene“ – kao podsjetnik na hrabrost žena, bilo na drugom kraju svijeta ili ovdje, u našoj svakodnevici.

Iako je po struci diplomirana ekonomistica, život ju je odveo u umjetničke vode. U Ljubljani je završila slikarstvo i magistrirala, a trenutno pohađa Učiteljsku akademiju jer joj je želja predavati likovnu kulturu u osnovnoj školi.

„Cjeloživotno obrazovanje karakteristično je za mene. Smatram da čovjek uči dok je živ. Zvuči kao floskula, ali stvarno je tako.“, rekla je Jasminka.

Osim slikarstvom, već se 12 godina bavi i izradom nakita, a posebno su prepoznatljivi njezini ručno oslikani medaljoni.

Rodom je iz Zaprešića, odnosno Jablanovca, a svoje odrastanje na selu smatra velikom privilegijom.

„Druženje s prirodom i samo lijepa sjećanja vežu me uz djetinjstvo u Jablanovcu.“, ispričala je.

Modne piste, studentski dani i catwalk tajne

Krenimo od početka njezinog životnog puta – onog koji ju je, sasvim neočekivano, odveo u svijet manekenstva.

Sve je, kaže, počelo na nagovor majke. Kao djevojčica naglo je izrasla, držala se pogrbljeno i nije bila zadovoljna svojim držanjem pa ju je majka nagovorila da upiše tečaj manekenstva.

„U početku se u tome uopće nisam pronalazila, no kasnije mi je, kao i svakom studentu, dobro došao dodatni izvor zarade“, prisjetila se Jasminka.

Otkrila nam je i tajnu manekenskog hoda. Kako kaže, osnova svega je lijepo, ravno i dostojanstveno držanje, dok se sam „catwalk“ svodi na hod nogom ispred noge, uz različite varijacije i osobni stil svake manekenke.

„Svaka je cura imala neku svoju posebnost. Primjerice, Velikogoričanka Divna Meler imala je vrlo specifičan i energičan hod.“, dodala je.

Manekenstvo, kaže, sa sobom nosi i određenu disciplinu. Zdrava prehrana, sport i briga o tijelu dio su tog svijeta, no priznaje kako nikada nije bila pretjerano opterećena kilogramima jer joj modeling nije bio glavni životni poziv.

„Genetski nisam sklona debljanju pa mi težina nikad nije previše oscilirala. No kada je nekome modeling glavni posao, vjerujem da to zna biti jako teško i zahtjevno.“, objasnila je.

Na pitanje postoje li u tom svijetu i neugodne ili nemoralne situacije, odgovorila je iskreno: osobno ih nije doživjela, no zna za djevojke koje jesu. Upravo zato smatra kako je mladim djevojkama danas najvažnije sačuvati vlastitu osobnost i ne podlijegati pritiscima trendova.

„Ono što me danas brine jest činjenica da sve više mladih cura vrlo rano kreće s estetskim zahvatima pa na kraju sve sliče jedna drugoj.”, rekla je.

Prisjetila se i vremena kada su svjetskim modnim pistama dominirale žene poput Linda Evangelista, Cindy Crawford i Naomi Campbell, od kojih je svaka imala nešto svoje i prepoznatljivo.

„Svaka od njih imala je osobnost i posebnost koja ju je činila upečatljivom. Danas mladim curama poručujem da njeguju upravo ono što ih razlikuje od drugih. Možda je baš neki „kriv“ nos ili spuštene oči ono po čemu će biti posebne i prepoznatljive“, istaknula je.

Umjetnost koja je osvojila i naš ured

No, iako joj je modeling obilježio dio mladosti, život ju je s vremenom ipak odveo u potpuno drugačijem smjeru, onom umjetničkom.

Danas se Jasminka najviše pronalazi u slikarstvu, a njezini radovi nastaju po narudžbi i nose prepoznatljiv spoj pop arta i figurativnog slikarstva.

Slika koju je donijela u naš studio nastala je nakon putovanja na Kubu, zemlju koja je na nju ostavila snažan dojam.

„Na slici je Kubanka, a ono što me najviše zaokupilo nije bilo samo lice nego tkanina, uzorci i ta egzotika koja izvire iz cijele scene. Naravno, i nakit je bio važan detalj.“, ispričala je.

Boravak na Kubi opisala je kao svojevrsni kulturološki šok.

„Istina je da ljudi tamo nemaju mnogo, neki hodaju bosi i teško dolaze do lijekova, ali žive u trenutku. Nevjerojatno su veseli, srdačni i stalno plešu. Ta slika nastala je kao moj omaž Kubi.“, rekla je.

Njezini su radovi pronašli mjesto i u Muzeju novog vala, gdje je 2023. godine održala izložbu inspiriranu glazbenicima i ikonama tog razdoblja. Sve je počelo nakon što je Aleksandar Črček vidio njezine crno-bijele portrete poznatih glazbenika i glumaca.

„Krenulo je s Dinom Dvornikom, a kasnije sam radila i Davida Bowieja, Al Pacina, Marlona Branda… Nakon toga dobila sam prijedlog da napravim izložbu na temu novog vala pa je nastalo desetak portreta.“, ispričala je.

Jasminka priznaje kako je danas umjetnicima u Hrvatskoj izazovno živjeti isključivo od prodaje slika, zbog čega joj je izrada nakita postala važan i stabilniji dio posla.

„Slike su ipak luksuz. Ljudi ne uređuju stanove ili hotele svaki mjesec, takvi poslovi dolaze povremeno. Jedan mjesec imam nekoliko narudžbi, a već idući možda nijednu.“, objasnila je.

No unatoč izazovima, ne skriva koliko je ispunjava činjenica da se bavi onime što voli.

„Vrlo je izazovno, ali srce mi je na mjestu čim radim ono što volim. Već si na dobitku kada svaki dan možeš stvarati.“, zaključila je.

Svaki medaljon priča svoju priču

Osim slika, Jasminkin zaštitni znak posljednjih su godina postali i ručno oslikani medaljoni koji nastaju u njezinoj radionici. Sve je, kaže, počelo sasvim spontano: iz ljubavi prema vintage detaljima i modi sedamdesetih godina.

„Na internetu sam vidjela jednu vintage ogrlicu s medaljonom i odmah se zaljubila u taj stil. Obožavam retro odjeću i boho estetiku sedamdesetih. Takvu ogrlicu tada nisam mogla pronaći u Zagrebu pa sam odlučila napraviti svoju.“, ispričala je.

Proces izrade, objašnjava, traje nekoliko dana i zahtijeva mnogo strpljenja.

„Medaljone najprije ispunjavam akrilom koji služi kao podloga, a nakon sušenja ručno oslikavam motive. Sve na kraju prelijem smolom koja ih štiti, tako da cijeli proces traje otprilike tjedan dana.“, rekla je.

Svaki medaljon i danas oslikava sama, ručno, jer joj je važno da svaki komad bude poseban i jedinstven. „Želim da žena koja kupi moj medaljon ima osjećaj da je napravljen baš za nju.“, naglasila je.

Posebno voli raditi s biserima, iako priznaje da uglavnom koristi riječne bisere i kvalitetne imitacije kako bi njezin nakit ostao cjenovno pristupačan široj publici.

„Da radim isključivo s pravim biserima, morala bih se usmjeriti na puno užu publiku. Ovako mi je važno da si moju ogrlicu može priuštiti gotovo svaka žena.“, rekla je.

„Uzdaj se u se i u svoje kljuse“

Dotaknule su se i položaja žena u društvu te činjenice da su predrasude i diskriminacija na našim prostorima još uvijek prisutne.

Ipak, kaže kako je kroz život naučila najviše vjerovati sebi i vlastitim mogućnostima, a upravo joj je takav način razmišljanja usadila majka još od djetinjstva.

„Mama me odgajala po onoj „uzdaj se u se i u svoje kljuse“. Možda zvuči pomalo feministički, ali meni je to u životu puno pomoglo jer nisam imala velika očekivanja od drugih ljudi.“, rekla je.

Dodaje kako upravo previsoka očekivanja često dovode do razočaranja, dok joj je oslanjanje na vlastiti rad i trud olakšalo odnose s ljudima i donijelo unutarnji mir.

Na kraju emisije otkrila je i kako bi voljela da je ljudi pamte.

„Voljela bih da se ljudi uz mene nasmiju. Obožavam pozitivne ljude i one s kojima se mogu iskreno nasmijati. Jedna je psihologinja rekla da će svoje dane pamtiti po tome što je dobro pojela, popila i koliko se smijala, a mislim da je to stvarno lijepa životna filozofija.“, zaključila je Jasminka.

Poruka još jedne hrabre žene

Za sam kraj emisije „Hrabre žene“, Jasminka je svim slušateljicama poslala i snažnu, ali jednostavnu poruku: da ne zaborave same sebe.

„Savjetovala bih svim ženama da uživaju u svakom danu, da pronađu nešto lijepo za sebe i da se ne zapostavljaju. Važno je voditi brigu o sebi, posebno iznutra, jer ako žena nije dobro, neće biti ni obitelj. A kada si iznutra lijep, nema šanse da to ne vidi i na vanjskom izgledu.“, poručila je Jasminka.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Klapa Intrade i Tomislav Bralić otvaraju Goričke večeri 2026.

Početak koncerta najavljen je za 20 sati, a ulaz za sve posjetitelje bit će besplatan.

Objavljeno

na

Objavio/la

Ovogodišnje izdanje manifestacije Goričke večeri bit će otvoreno koncertom Tomislava Bralića i Klape Intrade, koji će se održati u nedjelju, 17. svibnja, u Parku dr. Franje Tuđmana.

Jedan od najpoznatijih hrvatskih klapskih sastava publici će donijeti večer ispunjenu dobro poznatim pjesmama i hitovima uz koje već desetljećima pjevaju različite generacije. Posjetitelje očekuje glazbeni program koji će obuhvatiti emotivne balade, ali i pjesme koje redovito stvaraju zajedničku atmosferu i okupljaju publiku u zajedničkom pjevanju.

Prepoznatljiv vokal Tomislava Bralića i interpretacija Klape Intrade obilježit će otvorenje još jednog izdanja tradicionalne manifestacije koja svake godine okuplja brojne građane i goste Velike Gorice. Organizatori pozivaju građane da večer provedu pod otvorenim nebom uz obitelj i prijatelje te zajedno otvore Goričke večeri 2026.

Početak koncerta najavljen je za 20 sati, a ulaz za sve posjetitelje bit će besplatan.

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Diplomatska elita u Velikoj Gorici: Stigli veleposlanici iz više od 20 država

U fokusu posjeta stranih diplomata Velikoj Gorici bili su investicijski potencijal grada, razvoj poduzetništva, međunarodna suradnja i promocija turopoljske kulturne baštine.

Objavljeno

na

Objavio/la

Velika Gorica danas je bila domaćin predstavnicima diplomatskog zbora akreditiranog u Republici Hrvatskoj, koji su tijekom službenog posjeta obišli niz gospodarskih, infrastrukturnih i kulturnih lokacija na području grada i Turopolja.

Među gostima su bili veleposlanici i otpravnici poslova iz Čilea, Australije, Austrije, Portugala, Katara, Republike Koreje, Belgije, Turske, Maroka, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Češke, Litve, Kazahstana, Albanije, Kosova i drugih zemalja.

Poseban naglasak tijekom obilaska stavljen je na razvoj gospodarstva i investicijski potencijal grada. Delegacija je tako posjetila Poslovnu zonu Meridian 16 Business Park u Vukovinskom polju, gdje su predstavljene mjere za poticanje poduzetništva i privlačenje stranih ulaganja. Diplomati su obišli i VG Poduzetnički inkubator te gradilište Nacionalnog nogometnog kampa, jednog od najvećih aktualnih projekata na području Velike Gorice. Središnji dio programa održan je u Centru za posjetitelje Turističke zajednice Velike Gorice, gdje je goste primio gradonačelnik Krešimir Ačkar zajedno sa suradnicima.

– Dobrodošli u Veliku Goricu, srce Turopolja i šesti najveći grad u Hrvatskoj. Veliko mi je zadovoljstvo ugostiti vas danas i predstaviti naš grad, njegove ljude i njegov razvoj. Velika Gorica je moderan i brzo rastući grad, posvećen podizanju kvalitete života te snažno usmjeren na razvoj poduzetništva, ulaganja, sporta i stvaranje prilika za mlade i obitelji. Ponosni smo na naše projekte, kontinuirani razvoj i jasnu viziju budućnosti. Nadam se da će vam ovaj posjet ostaviti snažan dojam energije i potencijala našeg grada te otvoriti vrata budućoj suradnji i trajnim prijateljstvima,  istaknuo je gradonačelnik Ačkar.

U sklopu predstavljanja turopoljskog kraja, Nikola Pejak govorio je o kulturnim, prirodnim i turističkim posebnostima Velike Gorice i okolice, dok je Ivana Belošević kroz pripremu turopoljskih štrukli gostima približila lokalnu gastronomsku tradiciju. Program službenog posjeta započeo je u Velikoj Mlaki, gdje su strani diplomati obišli kapelu sv. Barbare. Tijekom obilaska upoznati su s drvenim sakralnim spomenicima Turopolja, koji se smatraju jedinstvenim dijelom hrvatske kulturne baštine. Na kraju susreta u ime diplomatskog zbora obratila se veleposlanica Maroka i doajenica diplomatskog zbora Nour El Houda Marrakchi.

– Zahvaljujemo gradonačelniku Ačkaru na iznimnom gostoprimstvu i srdačnom prijemu. Tijekom posjeta imali smo priliku upoznati grad bogate tradicije, snažnog razvoja i velikog potencijala. Velika Gorica ostavila je na nas vrlo snažan dojam te vjerujemo kako će ovaj susret otvoriti prostor za buduću suradnju i nova partnerstva.

Nastavite čitati

Reporter 459 - 30.04.2026.

Facebook

Izdvojeno