Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Turopolje usred Turopolja: Selo koje to nije, pilana, pruga i povijest 112 godina duga

Mjesto Turopolje najmlađe je od svih u našem kraju, s poviješću dugom tek nešto više od stoljeća, ali i s pričom koja ga razdvaja od drugih. Tu je bila prva radio postaja, tu nema plemenitaša, ali ima Kolonije, ima onih koji i žive na pruzi, ima toliko toga…

Objavljeno

na

Kad se krene iz Velike Gorice u smjeru Siska, pa se prođe uz Novo i Staro Čiče, zatim i Vukovinu, pa se popne na nadvožnjak, projuri i uz skretanje za Mraclin, taman prije nego što se dokopaš Buševca, jedno sasvim obično skretanje u desno otkriva jednu sasvim posebnu priču. Priču o Turopolju.

– Osnovna razlika između nas i svih ostalih sela u ovom kraju je u tome što mi nismo selo. Mi smo naselje. Točnije, radničko naselje.

Tim nas riječima u štoriju o svome mjestu Turopolju, smještenom u samom srcu tradicionalne regije Turopolja, uvode Zoran Smrekar i Patrik Čunčić. Prvi predsjednik mjesnog odbora, drugi zapovjednik mjesnog DVD-a. A obojica – zaljubljenici u Turopolje. Osjeti se to već od prvih rečenica, po načinu na koji na približavaju svih ovih “milijun” detalja od kojih ćemo izgraditi cjelovitu sliku njihova mjesta.

Nalazimo se u caffe baru Turopolje, smještenom odmah pokraj nogometnog igrališta, kultnog Leštanta, uz malu s toplim, s pogledom na prugu. Uz pilanu, upravo željeznica čini neizostavan fragment u priči koju slažemo.

– Nekih pet godina nismo uopće imali kafić u mjestu, ali sad se i to promijenilo. Prostorije nogometnog kluba smo prenamijenili i dali u najam, tako da imamo mjesto za okupljanje, za popiti kavu, družiti se… – priča nam dvojac domaćina, naoružan papirima, informacijama i sjećanjima, “artiljerijom” koja će dati i više nego dovoljno argumenata za tezu da se ovdje radi o mjestu koje se po malo toga može uspoređivati s bilo kojim drugim u kraju.

Grupa radnika iz Pilane u starom djelu Turopolja iza Pilane (Menza). Prvi s desna stoji Seki Ivan

Pogled na Pilanu Turopolje iz 1913. godine

Na komadiću planete na kojem je danas Turopolje, sve do 1862., godine Badela, bila je gusta šuma Turopoljskog luga. Tad je napravljena željeznička pruga, koja je prolazila trasom kojom prolazi i danas, nešto više od stoljeća i pol kasnije. Izradili su je Francuzi, pa tome dodali i nekoliko baraka za prve stanovnike na ovoj lokaciji, a malo potom izgrađena je i najstarija građevina u mjestu, smještena nekoliko metara uz prugu. Tu su i danas stanovi, u kojima ljudi žive, s prugom, uz prugu, na pruzi.

Povijesni zapisi govore čak i o tome kakve je fine cigarete pušio francuski gazda, kako je zgodnu ženu imao, kako su je fakini iz okolice dolazili “škicati”…

– To su ti nekakvi začeci, ali kao godina nastanka mjesta uzima se 1911. Godinu ranije bogati zagrebački industrijalac Filip Deutsch kupio je ovu zemlju od Plemenite opčine turopoljske i izgradio pilanu, kao dar svojoj trojici sinova. Doslovno odmah zatim izgrađene su i prve kuće za radnike, koje postoje i danas. To je naša čuvena Kolonija, danas Radnička ulica – uvode nas Patrik i Zoran u povijesni pregled događaja.

Tih prvih godina, čak i prvih desetljeća, cijelo je mjesto bilo formirano u krugu tvornice, i to sa “stražnje” strane, tamo gdje danas više nema ničega, jer te su prve nastambe u međuvremenu srušene.

– Upravo zato i kažemo da ovo nije selo. Ovo je radničko naselje koje je u tim počecima formirano za šumare dovedene iz Bosne, Like, Gorskog Kotara, ali i okolnih sela. Kako je tu od početka bilo nekoliko stotina radnika, predradnika, direktora i drugih, već od samim početaka se krenuo graditi i društveni život mjesta. Evo, mi smo vjerojatno najmlađe naselje u našem kraju, koje postoji 112 godina, a imamo najstariji nogometni klub, koji sljedeće godine slavi stotinu godina! Ali nije to sve, jer već u to vrijeme Turopolje je imalo i kino, školu, ambulantu, koju imamo sve do danas, kao i knjižnicu i čitaonicu, a tu je bila i streljana, kuglana, mesnica, brijačnica, javna kupatila, ugljenara, pekara, zgrade za samce, restoran… Također, uz sve to, tu je bila i razglasna postaja, odnosno radio stanica! Po cijelom naselju provedeni su stupovi i žice, mogao si doći tamo i naručiti pjesmu, dati oglas, kupovale su se ploče… I tako su se ljudi družili. Poslije posla bi se okupljali uz bunare, puštala bi se muzika i tako su se družili – prepričavaju nam Zoki i Patrik.

Zvučat će nevjerojatno, ali već u to doba, između dva velika rata, u Turopolje su postojali i radijski prijenosi nogometnih utakmica. Igralište je bilo ograđeno daskama, zato su ga i prozvali Gajba, a svi koji nisu platili ulaznicu i ušli unutra, preko radio stanice su mogli čuti što se događa na terenu…

Mjesto je, dakle, već od prvih dana živjelo punim plućima. Nije tu bilo izdvajanja, radničke plaće bile su otprilike jednake, ljudi su funkcionirali u otprilike jednakim uvjetima. I bili su sretni. U zlatnim vremenima u pilani je radilo oko 700 radnika, okupljenih sa svih strana, ali sa sličnim sudbinama. Radilo se u tri smjene, cijelo mjesto bilo je naviknuto na sirene koje su se oglašavale u 6 sati ujutro, pa opet u 14, i onda još jednom u 22 sata.

– Sve su to neke posebnosti našega mjesta, a najveća je ta što kod nas nije bilo plemenitaša. U svim selima u našem kraju postoje prezimena za koja znaš odakle su, jer tu su već stoljećima, a kod nas toga nema. Također, Turopolje je jedino mjesto u kraju koje je građeno planski. Sva druga sela rasla su oko jedne glavne ceste, iz koje idu manje ulice, a kod nas je potpuno drukčije. Tlocrt mjesta to jasno pokazuje, sve je tip-top isplanirano, sve ima svoj početak i kraj, svaki metar je zacrtan. Tu nema ni ljudi koji imaju velike količine zemlje, ovdje svatko ima obiteljsku kuću i dvorište oko nje, pri čemu su sve parcele otprilike iste. Na kraju krajeva, mi i govorimo drukčije nego ljudi iz okolnih sela. Često nam kažu da imamo govor kao da smo iz Zagreba, a ne iz Turopolja, što ima veze s tim specifičnim sastavom stanovništva, budući da tu nema autohtonog stanovništva, starijeg od tog jednog stoljeća – nabrajaju Zoran i Patrik posebnosti njihova Turopolja.

“Otac Turopolja” Filip Deutsch preminuo je 1919. godine, a njegovi sinovi držali su pilanu do kraja drugog svjetskog rata. Tijekom rata, zbog željeznice i svih drugih pogodnih okolnosti, u pilani je bila i baza vojske NDH, pa je često u mjesto dolazio i Ante Pavelić, tu su se snimali i propagandni filmići, a partizani su nekoliko puta zapalili pilanu, kao i parne lokomotive koje su vodile kroz selo i dalje u šumu, što je ljudima omogućavalo da lakše prevoze drva i drugu potrebnu građu.

Kako je obitelj Deutsch bila židovskog porijekla, nakon rata imovina im je nacionalizirana i tu je rođeno Drvno-industrijsko poduzeće Turopolje. Ili, skraćeno, DIP.

– Mi i danas to zovemo baš tako, DIP. Iako se odavno tako ne zove, i dalje se, kad dogovaraš sastanak s nekim, kaže “nađemo se kod DIP-a”. To je tako ostalo – govore dečki.

Vlasništvo nad DIP-om nakon rata je tako preuzela općina, odnosno država, ali sve do šezdesetih godina prihodi od pilane ostajali su u Turopolju. Koje je, najjednostavnije rečeno, cvjetalo. A onda je stigla odluka da se sva sredstva usmjeravaju u općinu, u Veliku Goricu. I nije slučajno da se baš tad, šezdesetih i sedamdesetih, Velika Gorica iz sela pretvorila u ozbiljno naselje.

– Je, tako je bilo, i upravo zato naši stariji ljudi kažu da je Turopolje izgradilo Veliku Goricu. U to vrijeme Turopolje je bilo svjetski poznato po izradi parketa i ostale drvne građe, tu se radilo o ogromnim sredstvima, a s tim novcem Gorica se gradila, rasla i širila. I ne samo Gorica, sredstvima i građom iz Turopolja gradila su se i sela u našem okruženju, od Rakitovca i Buševca pa na dalje – objašnjavaju Patrik i Zoran.

U to vrijeme Turopolje je krenulo u svoju gospodarsku stagnaciju, ali tih godina se i mjesto počelo ozbiljno širiti izvan kruga tvornice. Počele su nicati obiteljske kuće, ljudi su krenuli graditi, kućiti se, pa čak i slati djecu na školovanje. Do tad to i nije bilo toliko moguće, budući da su radničke plaće bile ograničavajući faktor, pa je uz djelomičnu stagnaciju došlo i do stabilizacije.

– Tamo negdje osamdesetih godina i pilana i parketarnica radili su u tri smjene, a ukupno je bilo zaposleno oko dvije tisuće ljudi! U tom smislu, to se može nazivati i zlatnim dobom pilane, u kojoj je radilo valjda 90 posto ljudi iz Turopolja. Danas je to bitno drukčije, iako je mjesto i dalje čvrsto vezano uz pilanu, no tamo sad radi nekih 20-ak posto mještana – uspoređuju naši domaćini.

Domovinski rat donio je promjene i u Turopolje, budući da su tad počele čuvene pretvorbe i privatizacije, pa je pilana jedno vrijeme bila i u stečaju. Vlasnici su se mijenjali kao na traci, jedan od njih bio je i koncern Agrokor, a sve skupa dovelo je i do radničkih prosvjeda.

– Je, dolazile su tu i televizijske kamere, a nas upućene to je podsjetilo na priče s kraja 30-ih godina. Tad je, naime, upravo ovdje organiziran vjerojatno prvi radnički štrajk u Hrvatskoj. Imamo i fotografije iz tog vremena, kad je svih 700-800 radnika pilane, ali i ciglane, koja je također radila sve do izgradnje kanala Sava-Odra, krenulo u borbu za radnička prava. I to spada u neku vrstu avangarde – ističu Čunčić i Smrekar.

U vrijeme Domovinskog rata upravo je u Turopolju sniman i prvi domaći film s tom tematikom, popularni “Vukovar se vraća kući”.

– Naše selo u filmu se zvalo Sokolovac, većina scena snimljena je tu na pruzi, a mi smo Fabijana Šovagovića i ostatak poznate glumačke ekipe susretali u dućanu, po mjestu… Neki od nas su imali i uloge statista, mi klinci u jednoj sceni smo igrali nogomet… Ali nije to i jedino što se snimalo, jer ovdje su snimane i neke scene “Crno-bijelog svijeta”, čak i Smogovaca, u kojima je ulogu imao naš sumještanin, pa onda i “12 žigosanih”, kao i još nekih serija. Iz nekog razlog je filmašima ovo zanimljiva kulisa.

Mnogi možda i ne znaju da Turopolje nema samo željezničku stanicu, jer tu je riječ o ranžirnom kolodvornu s pet kolosjeka. Na nekima od njih su i fiksni vagoni, u kojima stanuju djelatnici HŽ Infrastrukture, zaduženi za održavanje pruge na ovom području, a uz prugu i dalje su neizbježno raspoređeni drveni trupci. Posljednjih godina pilana je u vlasništvu austrijske Weitzer Grupe, cijela ta priča dodatno se ustabilila, a mjesto živi mirnim životom.

– Uz ovaj kafić, imamo i svoje udruge. Nogometni klub je najstarija sekcija, DVD je proslavio 80 godina postojanja, a tu su i Ribolovni klub Ribomania, koji je imao i državne prvake, a Vanda Kos je bila i viceprvakinja svijeta. Uz to, tu je i Udruga žena, Udruga umirovljenika, Belot klub Turopolje… Nemamo KUD ni tamburaše, i to baš zato što mi nismo selo, ali zato imamo Zakon šutnje, popularni bend koji je prije 31 godinu krenuo iz Turopolja, a kod nas u Domu imali su i prvu gažu – zadovoljan je naš dvojac aktualnim trenutkom.

S druge strane, nisu baš zadovoljni što Turopolje nema prostora za širenje. Omeđeni su sa svih strana, odmah iza tračnica počinje Buševec, odmah iza šume kod igrališta kreće Rakitovec, s druge strane počinje granica Kuča…

– Imamo mi zemlje za još jedno Turopolje, ali sve je to državna zemlja. I zato je puno problema s papirologijom, sve bi se to trebalo prenamijeniti, a to je velik i zahtjevan proces. Ljudi se i dalje ovdje doseljavaju, mjesto je zanimljivo mnogima jer tu nema tranzitnog prometa, malo smo odsječeni, odmaknuti od glavne ceste, pa se zadnjih godina moramo i upoznavati s novim sumještanima. Jedno vrijeme svi smo se međusobno znali, ali danas to više nije tako. Ima to veze i s otvaranjem Radne zone Rakitovec, u kojoj se otvorio velik broj radnih mjesta, a nas tu jedino muči taj naziv. Još 80-ih to se zvalo Radna zona Turopolje, kasnije i Turopolje-Rakitovec, a sad ideš prema Turopolju, a prolaziš uz RZ Rakitovec… Nije baš logično, ali dobro, to smo prihvatili, nema nam druge – dolazimo polako do kraja naše priče.

Obišli smo i Društveni dom, prošetali do Kolonije, bacili oko i na kuću pokojnog i neprežaljenog Ćamaze, prošli uz ambulantu i jedini preostali hrast u mjestu, zavirili i u prekrasne prostorije DVD-a, pa se opet vratili tamo uz prugu. I zaokružili priču o selu koje to nije. O Turopolju usred Turopolja.

Zoran Smrekar i Patrik Čunčić ispričali su nam priču o Turopolju jučer, danas i sutra

Priča iz kvarta

Đuka na liniji Šank – Teren – Šank! ‘Naručivali su mi kavu i tijekom utakmice…’

Jurica Kovačić zvani Đuka srednji je od trojice sinova Franje Kovačića zvanog Pevec. Najstariji brat Marko vodi Caffe VAR na Gradskom stadionu, u kojem radi i Jurica, istovremeno igrač Dugog Sela. Koje je u ponedjeljak gostovalo par metara od kafića…

Objavljeno

na

Objavio/la

Caffe VAR, kafić sa možda i najboljim imenom na svijetu, posebno je mjesto. S posebnim duhom, pravim nogometnim, jer s nogometom je isprepleten do maksimuma. Lociran na samo nekoliko metara od pomoćnog igrališta na Gradskom stadionu, onog koji je rezerviran isključivo za treninge prve momčadi, drukčiji ni ne može biti, ali ne prestaju poveznice na lokaciji. O ne, baš naprotiv…

Prije preuređenja, tadašnju “kolibicu” držao je Franjo Kovačić, u narodu poznatiji kao Pevec. Klupski ekonom od prvih dana, jedinstven po svim parametrima, fakin s brega, dobričina i veseljak, ponekad i psiholog igračima, sa specifičnim izričajem i oštrim jezikom. Takav kakav je, odgojio je sa suprugom Božicom trojicu sinova. Najstarijeg Marka, kapetana NK Bune, koji je preuzeo preuređeni, prošireni i puno funkcionalniji Caffe VAR, najmlađeg Luku, također igrača NK Bune, i srednjeg Juricu, koji je ovoga puta i tema našte priče.

Svježe oženjeni Jurica već dvije godine praktički svakodnevno radi kao konobar u kafiću kojeg vodi stariji brat, uredno skuha malu s toplim i igračima Gorice, prije ili nakon treninga. a nakon šihte juri na – trening. On je, priznat će to i preostala dvojica, najbolji nogometaš iz “dinastije Pevec”. Trenutačno je igrač Dugog Sela, igra jedinstveni treći rang hrvatskog nogometa, igra jako dobro, a ponekad i, pazite sad, dogovara utakmice!

A kad je već tako, zašto je ne bi dogovorio par metara od šanka za kojim je svaki dan? Pa da može skinuti pregaču, navući dres i kopačke pa zaigrati protiv ekipe kojoj inače kuha kavu…

– Da, ispalo je da sam ja dogovarao, malo su me i uzeli u đir u svlačionici što sam si doveo utakmicu u kafić, ali ovako ide priča. Nindža me nazvao i pitao hoćemo li odigrati prijateljsku utakmicu, budući da su tražili protivnika za dan nakon Rijeke. Odmah je to propalo jer smo mi u subotu i nedjelju trebali igrati dvije utakmice u Medulinu. Kako je otpala ta u subotu, zvao sam Nindžu nazad, pitao jel stoji i dalje ponuda, i pao je dogovor – prepričava Đuka, kako zovu Juricu Kovačića.

Kod Pršira i Kapulice se odmah osjeti da su klasa više…, prepričava Jurica iskustva s travnjaka… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Našao se tako i vlastitom zaslugom u neobičnoj situaciji. Na teren u kojega gleda svaki dan, na kojem je godinama i igrao u omladinskim kategorijama Gorice, istrčao je s brojem 17 na dresu Dugog Sela, a druge strane bili su Pršir, Kapulica, Blummel, Raspopović…

– Lijepo je bilo vratiti se. Da, možda i malo čudno, neobičan je osjećaj igrati tu, protiv ljudi koje viđaš svaki dan, ali baš mi je drago da smo organizirali tu utakmicu, malo odigrali… Dobro je to i za naše mlađe igrače, da osjete višu razinu nogometa, jer velika je to razlika. Pogotovo Pršir i Kapulica, oni baš odskaču, osjeti se da su kvaliteta više – vrti dojmove Jurica.

– Izgubili smo 4-0 na kraju, ali nije to bilo loše. Uvijek su za nas bolje ovakve utakmice nego nekakve protiv niželigaša. Najveća je razlika u tome što te ovdje protivnik kazni za neke pogreške koje u našem rangu prolaze bez posljedica, a kroz to se najbolje i uči.

Osim nogometa, na terenu je neizbježno bilo i zabave.

– Je, bilo je dobacivanja, pogotovo baš Pršir i Kapulica. Čak mi je Blummel naručio kavu u jednom trenutku, ha, ha… Ma bilo je baš dobro, uživao sam u svakom trenutku. Nije mi to bila obična utakmica, zezaš se tu i s protivničkim igračima, i trenerima. I ovi moju su me “ložili”, pričali u svlačionici da se zbog mene ne smiju osramotiti, kad sam si već organizirao utakmicu. Znaš već, klasično ruganje… – kroz smijeh priča Đuka.

Gledao ga je i dobro promatrao uz teren i sportski direktor Mario Brkljača. Prijelazni rok u samom je finišu…

– Ma kakvi, nemaju oni para za mene. Uostalom, morao bih burazu dati otkaz, a to ne ide tek tako, ha, ha.

A kad je s nogometom završilo, trebalo se vratiti u uobičajni film. Jer, kad je utakmica završila, Đuka se stigao otišurati, popiti kavu i – nazad na posao. Opet pregača, opet mala s toplim, a u to doba dana već i štošta drugo…

– Pa da, odmah sam išao u smjenu, ali nije mi to ništa neobično. Znalo se događati da bude ovdje i po cijeli dan, kad nema tko. Netko me zamjeni na dva sata, da odem na trening, i nazad na posao. Tako da nije problem – kaže srednji brat Kovačić.

Odrastao je na ovom stadionu, proveo ovdje trećinu života kao igrač svih kategorija prvo Radnika, a onda i HNK Gorice, i danas je stalno tu, a ispalo je da je nogomet ovdje posljednji put igrao u prvoj prvoligaškoj sezoni Gorice, kao igrač Kustošije.

– Počeo sam u Buni, na našem Wembleyu, još kao limač sam igrao za sve moguće selekcije, pa otišao u Udarnik na godinu dana i u mlađim pionirima došao u Goricu. Prošao sam sve selekcije, igrao za pionire, kadete, juniore i na kraju dvije i pol sezone za seniore. Igrao sam drugu ligu kod Ilije Lončarevića i Samira Toplaka, u početku sam čak i dosta igrao… – prisjeća se Đuka tih goričkih dana.

– Debitirao sam za prvu momčad kod Toplaka, u utakmici protiv Šibenika, a kod Ilije sam kao ofenzivni vezni završio na desnom beku! Hrvoje Jančetić u tom je trenutku bio jedini desni bek, ozljedio se i Ilija me pitao mogu li to pokriti. Rekao sam da mogu, dao mi je priliku, igrao sam dobro, čak me i zavolio, ali kad se Jana vratio, naravno da je on igrao. Budući da me Ilija vidio samo na toj poziciji, kasnije sam igrao puno manje i odlučio otići.

Za Udarnik je Đuka igrao i prije i poslije dugogodišnje ere na Gradskom stadionu

A otišao je tamo odakle je i došao. U jesen 2014. svoje je talente preselio na Udarnik.

– Nisam dugo ostao u Kurilovcu, nakon polusezone sam otišao u Maksimir, u treću ligu, bio sam tamo i kapetan, pa se dvije godine poslije opet vratio u Udarnik. Gorenc je bio predsjednik, Žica direktor, Udarnik je ušao u treću ligu… Nakon te sezone otišao sam u Kustošiju, u drugu ligu, odigrao top sezone pa otišao u Litvu. Damir Žutić i ja bili smo jednu polusezonu u Atlantasu iz Klapeide, nogometno je to bilo malo drukčije iskustvo, ali eto, imam i tu epizodu u inozemstvu – vrti fim Đuka.

Vratio se u Hrvatsku kroz tad vrlo ambiciozni Vinogradar, no sve je zaustavila tragedija.

– U Vinogradaru je bilo top, ostao bi tamo sto godina, ali sve se raspalo nakon što je umro predsjednik Rubinić. U utorak sam se s njim dogovorio produženje suradnje, da idemo dalje skupa, a subotu čovjek umre… I odmah je bilo jasno da se sve mijenja, pa su svi igrači otišli, uključujući i mene. Prvo u Petrinju, pa u Zagorec, a onda kratko i u Rudeš, gdje mi je trener bio Dinko Jeličić!

U prijevodu, i bivšem treneru danas kuha kavu. Što ti je život nogometaša…

– Prepoznao me odmah, čim je prvi put došao. Gledao me u čudu, pita ‘Što radiš ovdje?’, a ja rekoh ‘A radim…’, ha, ha… Lijepo smo popričali, Dinko je super lik – kaže Jurica.

Jurica Kovačić igrač je Dugog Sela od ljeta 2021. godine… Foto: Larisa Trošić/HNK Gorica

Zadnje dvije i pol godine Đuka je igrač Dugog Sela, u najboljim je nogometnim godinama, na ljeto će navršiti 30, a u svemu skupa uživa.

– Super mi je u Dugom Selu! Rijekost je vidjeti tako dobro organiziran klub u ovom rangu natjecanja, svakak čast ljudima koji sve to vode i drže sve pod kontrolom. Tu plaća ne kasni ni dan, ljudi imaju fan shop koji im donosi novac na ovoj razini, odmah uz klupski kafić, stadion je jako lijep, odemo i na pripreme… Za tu razinu, stvarno teško može biti bolje.

Dugoselska nogometna jesen nije bila posebno uspješna, Đuku i prijatelje čeka borba za ostanak, ali optimizam je na nivou.

– Malo smo podbacili jesenas, ali vjerujem da će sve završiti dobro. Već u prvih pet kola čeka nas puno važnih utakmica i ako bude pravi, već tu možemo riješiti puno toga. Imamo dobru momčad, ali dobra je i ovo liga. Ima jako dobrih momčadi, a dosta toga govore i kup utakmice. Nas je Lokomotiva u punom sastavu dobila 1-0, Karlovac je bio dobar protiv Osijeka… Šteta što tu mi nemamo neki klub, recimo Kurilovec, jer liga je pogotovo dobra za mlade igrače. Sljedeće sezone će četiri mlađa od 21 godine morati početi i završiti utakmicu… – zaključuje polako priču Đuka.

– Nogomet mislim igrati dokle god mogu! Igra mi se, dobro se osejećam, uživam u svemu tome i neću prestati sve dok ne budem morao…

I sve to što je iza njega, kao i sve što tek dolazi, postaje nevažno kad dođe ljeto. I kad krene Breška liga.

– O da, od toga nema ništa veće! Breška liga na vrhu, pa Olimpijske igre, pa svjetsko u nogometu, pa onda dalje… Bio sam lani najbolji strijelac, ali moja Kozjača još ni jednom nije uspjela osvojiti. Najbolji smo do sad bili četvrti, a ako to jednom uspijemo, mogu slobodno odmah okačiti kopačke o klin, ha, ha…

E, tu je morao doći kraj. Netko je povikao “konobar” tamo iz kuta, sa stola ispod dresa litavskog Atlantasa s brojem 19 i natpisom Kovačić, pa je diktafon mogao otići na “off”.

A Đuka za šank.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Turopoljski derbi usred Turske! Kad se nađu Klaf, Prela, Cico, Milka i Mario…

U istom terminu, na 30-ak kilometara udaljenosti, za nastavak sezone pripremaju se danski Vejle i mostarski Velež, pa se trenerima Ivanu Prelecu i Deanu Klafuriću učinilo zgodnim organizirati svoj prvi međusobni dvoboj ikad…

Objavljeno

na

Objavio/la

Nije ovih dana nogometno Turopolje u najboljem raspoloženju. Naš prvoligaš Gorica muči se na početku drugog dijela sezone, traže se načini kako se izvući iz loše serije, a nema ni niželigaša da nas malo razvedre, jer pripreme su u tom svijetu tek počele… I onda, usred cijelog tog sivila, lijepa turopoljska nogometna priča dođe iz – Turske!

U pokrajini Antalya, između svih ostalih, na 30-ak kilometara međusobne udaljenosti, svoje pripreme odrađuju danski prvoligaš Vejle i mostarski Velež. U prijevodu na turopoljski, u neposrednoj blizini svoj dio posla odrađuje čak šestero Velikogoričana! Pri čemu ćemo naslovne role dati dvojici…

Bilo je to u ljeto 2006. godine, tamo uz pomoćni teren stadiona tadašnjeg Radnika, kad je mladi trener Dean Klafurić, koji je malo prije toga završio igračku karijeru, došao ispratiti trening svoga sina Marka. Novi trener bio mu je jedan klinac mladolika lica, ali s nogometnom pričom koja sadrži sve što može sadržavati.

Ivan Prelec u tom je trenutku imao 19 godina, a iza sebe je imao više od deset godina odrastanja u Dinamovoj omladinskoj školi. To je razdoblje uključivalo i kapetansku traku u kadetskoj reprezentaciji, ali i teške ozljede zbog kojih je cijela ta bajka morala naprasno završiti. Igrao je Prela nogomet još neko vrijeme, ali već tad, sa samo 19, odredio je da želi biti trener.

– Tad smo se upoznali, došao je na jedan trening i krenuli smo razgovarati o nogometu… Vrlo brzo smo shvatili da imamo vrlo slične poglede na stvari, da se jako dobro razumijemo, i tu se krenula razvijati naša zajednička priča – prisjeća se danas, 17 i nešto godina poslije, Ivan Prelec.

– Ako me sjećanje ne vara, mislim da sam mu malo nakon toga bio i trener. Ja sam bio pomoćni trener prve momčadi Radnika, a on je došao kao igrač… – vrti po sjećanjima Dean Klafurić.

Prijateljstvo se vrlo brzo razvilo, pomagali su jedan drugome, razgovarali o milijun nogometnih tema, a putevi su im se spojili u omladinskoj školi Dinama. Svatko je imao svoju generaciju, svatko je radio svoj dio posla, ali ponovno su radili zajedno.

– U to vrijeme nije bilo pomoćnih trenera u mlađim kategorijama, pa sam ja njemu asistirao na njegovom godištu, a on meni na mom. I stalno smo, naravno, surađivali, savjetovali se – kaže Prelec.

U ljeto 2018. Klaf je preuzeo Goricu, na početku jedne posebne sezone, odradio pripreme i prvih pet kola, a onda je došao poziv iz Poljske. Romeo Jozak je trebao pomoćnika u Legiji i Klafurić je prihvatio poziv. Pa preporučio predsjedniku Gorice Nenadu Črnku da uzme Preleca za novog trenera. Črnko je prihvatio sugestiju, a Prela je odradio posao. Uveo je Goricu u prvu ligu, a odmah zatim otišao – za Klafom!

– Uvijek smo željeli raditi zajedno u seniorskom nogometu, a sad je otvorila prilika i nisam mogao to odbiti – objašnjavao je Prelec svoju odluku.

Nisu dugo potrajali u Legiji, nešto više od dva mjeseca, da bi nakog toga svatko krenuo svojim putem. Prelec je vodio Istru u HNL-u, jedno vrijeme i Dinamo II, a posljednje gotovo dvije godine trener je danskog Vejlea, a sa sobom je na sjever poveo i Damira Cicu Grlića, bivšeg igrača Radnika, Gorice te nekoliko čeških prvoligaša, kao i Marija Škrablina, kondicijskog trenera koji je prošao Goricu i Udarnik, za koji je i igrao, a bio je i na Cipru, i to s Deanom Klafurićem.

Klaf je nakon odlaska iz Poljske pokušao u Hrvatskom dragovoljcu, a onda i u ciparkom Ethnikosu, gdje je, uz svog stalnog suradnika Damira Milanovića, poznatijeg kao Milka, poveo i Škrablina. I ovoga puta, naravno, Milka je uz Klafa, a cijela ta ekipa okupila se ove subote na jednom od brojnih terena u Antalyji.

Kad su već tako blizu, kad su se već poklopili termini, bilo je šteta ne ispisati jednu crticu povijesti. Bio je, ovo, naime, prvi međusobni okršaj Klafurića i Preleca.

– Dok smo radili u Dinamu, znali smo igrati trening utakmice, moja generacija protiv njegove, ali na seniorskoj razini ovo je bilo prvi put da smo se sudarili. Kako je bilo? Ha, zanimljivo, jer ovo je situacija kad umjesto tenzija imaš prijateljska dobacivanja s jedne klupe na drugu – sa smiješkom priča Prelec.

I jedni i drugi u teškom su dijelu priprema, imali su dogovorene utakmice i za dan poslije, pa su obojica kombinirala momčadi. U svemu tome viđen je jako dobar nogomet, sadržajna utakmica, a pobjedu je na kraju, rezultatom 2-1, odnio Vejle. Poveo je Velež preko Haskića, preokrenuo Vejle s dva gola Jacobsena, ali obojici trenera rezultat je bio potpuno u drugom planu. Ako govorimo o dojmu, vidjelo se da je danska liga ipak na bitno višoj razini, što će potvrditi i podaci s Transfermarkta, koji procjenjuje da je Vejle duplo vrijedniji od Veleža…

– Utakmica je bila jako dobra za obojicu, dobili smo ono što smo željeli, a bilo je i lijepih akcija, golova… U svakom slučaju, utakmica koja je poslužila svrsi i pokazala nam gdje smo u ovom trenutku – prepričavao je dojmove Klaf.

Budući da svih ovih dana nisu uspjeli uloviti vremena da se vide, sjednu i popričaju, gorička ekipa to je učinila ovoga puta. Prela, Cico, Mario, Klaf i Milka, dvije tisuće kilometara daleko od kuće, imali su dovoljno vremena analizirati turopoljski derbi usred Antalyje, ali i proći sve druge teme…

– Da, malo smo se podružili, bilo je baš jako lijepo vidjeti se s dečkima. I zapravo je nevjerojatno da smo se nas petorica, razbacani na sve strane, uspjeli naći u Turskoj, vidjeti se, odigrati tu utakmicu… I stvarno mi je drago što smo je odigrali, jer sve su to moji prijatelji, dečki koje sam trenirao, ali i koji su mi bili asistenti. Zapravo, jedino Cicu nikad nisam trenirao, ali on mi je bio pomoćnik u Gorici, s Prelecom sam radio u Legiji, a sa Škrablinom na Cipru. Ali dobro, to je nekako i normalno, budući da sam najstariji u cijeloj toj ekipi – priča Klaf, koji se u Turskoj družio i sa susjedima.

– Tako to ide u životu, nas trojica živimo u Kurilovcu u krugu 300 metara, a nađemo se u Antalyji… – nasmiješio se još jedanput Klaf.

Bilo im je, eto, jako lijepo, a nama je jako lijepo vidjeti ih na okupu. Tamo daleko, u tuđini, na visokim nogometnim razinama. Uostalom, nikad ranije u Turopolju nismo imali trenera na nivou na kojem su Klaf i Prelec već godinama. A sad ih imamo dvojicu. Koji za sobom vuku još trojicu. A kad je tako, sve je moguće. Čak i turopoljski derbi usred Turske…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Drago Kolarec: ‘Moju Goricu već 50 godina gledam kroz objektiv svog fotoaparata’

Drago Kolarec (72), poznati velikogorički fotograf, iza sebe ima 50 godina karijere, od čega je ovih posljednjih 40 svoj gazda, na svome mjestu, na Galženici, u svojoj radnji VG Foto. U njegovom objektivu zapisana je cijela novija povijest grada

Objavljeno

na

Objavio/la

Svatko na svoju sredinu, mjesto u kojem živi, gleda nekim svojim očima, a on, junak naše priče, praktički cijeli život to čini – kroz objektiv. Drago Kolarec (72) i fotoaparat žive u skladnoj simbiozi već gotovo šest desetljeća, što ujedno znači i da je u filmu njegova aparata zapisana cijela povijest jednoga grada.

Grada koji mu je na izmaku 2023. godine odao počast najprestižnijom nagradom koju dodjeljuje. Povelja Grada za životno djelo, složit će se Goričani prilično unisono, otišla je u prave ruke. U ruke čovjeka koji je svakog Goričanina s malo dužim stažem u ovom gradu vjerojatno fotkao barem jednom u životu.

– Prije točno 50 godina počeo sam pratiti gradska događanja, prije točno 40 otvorio sam svoju fotografsku radnju, a radim i danas, iako sam u mirovini. Kroz sve te godine došao sam u doticaj s ogromnim brojem ljudi iz našega grada, jer fotografirao sam i djecu u vrtićima i školama, i sve manifestacije po gradu, u tim prvim godinama i polaganje kamena temeljaca za praktički sve starije zgrade u Gorici, pa onda još i vjenčanja, krštenja, sprovode… – vrti film gospon Drago dok sjedimo na kavi u neposrednoj blizini njegove radnje, čije ime Goričani jako dobro znaju: VG Foto.

Uspio je odvojiti malo vremena da nam ispriča svoju priču, ugurao je to između dvije obaveze, jer gazda Drago ne staje ni unatoč tome što je već zagazio u osmo desetljeće života. A opet, rado će se vratiti 62 godine unatrag, na početak priče.

– Rođen sam 1951. u Kravarskom, a u Veliku Goricu doselili smo se 1961. U trenutku kad smo došli, moja kuća bila je zadnja prije velikog, velikog polja. Prevedeno na današnji jezik, kod kružnog toka ispred Euroherca, točno na tom uglu. Tu je završavao grad – evocira uspomene Kolarec.

– Do moje kuće vodila je jedna blatnjava ulica, toliko blatnjava da smo postavljali veliko kamenje da bi se moglo doći do kuće. Zadnji stup struje bio je kod naše kuće, praktički na polju. Odmah pokraj kuće imali smo kokoši, svinje, krave… Nije bilo kuće koja to nije imala. Tu gdje je policija, pošta i Elektra, bila je šoderica koja se počela zatrpavati. U zimskom periodu tu su stariji dečki igrali hokej, i to cijelu zimu. Tad su zime bile malo drukčije nego danas, imalo se gdje igrati i bome je igrao hokej u Velikoj Gorici… Zgrada preko puta Elektre bila je prva izgrađena u Gorici. Bio sam, jasno, na otvorenju, sa svojim aparatom.

I tu je negdje, s tom prvom zgradom, krenula urbanizacija grada. Kad je u drugoj polovici 70-ih počela gradnja današnje Galženice, obitelj Kolarec morala je iseliti iz svoje kuće. Novi dom pronašli su u Bratstvu, a sin Drago imao je posebnu ideju u trenutku kad se gradila prva zgrada na Galženici.

– Odmah sam rekao da baš u toj zgradi, u blizini srušene kuće u kojoj sam odrastao, želim imati lokal. U tome sam i uspio, na istoj lokaciji smo svih ovih 40 godina. I, zanimljivo, nikad me nisu pitali kako je i zašto sve uopće počelo, kako sam postao fotograf… Evo, ispričat ću vam i tu priču – počeo je gospon Drago, pa nastavio:

– U to vrijeme Općina Velika Gorica imala je 3200 stanovnika, a osnovnu školu pohađali smo na tri lokacije, u današnjem Domu obrtnika, u Sveučilištu i iznad apoteke na Zagrebačkoj. Tek kasnije otvorila se prva eksperimentalna škola Antun Cvetković, a u prvoj generaciji bilo je 250 učenika. U svemu tome, normalno je bilo da se ide i na razne aktivnosti, a ja sam bio među naprednim kemičarima i u foto sekciji. Nisam u tom trenutku imao ni fotoaparat, bio je to skup sport, a mama je bila kućanica, tata radio u ZET-u… Međutim, zaljubio sam se u fotografiju, kupio prvi fotoaparat i tu više povratka nije bilo.

Na ulasku u tinejdžerske godine Drago je tako postao i ostao “onaj s fotićem oko vrata”. Potpuno navučen na novi hobi, učio je, čitao, proučavao… I lovio svoje prve kadrove.

– Naravno, upisao sam srednju fotografsku školu u Zagrebu, s tim da sam već u početku znao o fotografiji puno više nego društvo iz razreda. Uostalom, svoju prvu samostalnu izložbu imao sam već u drugom razredu srednje škole. Zvala se “Moje Turopolje” i obuhvaćala je sve što sam radio tih prvih nekoliko godina bavljenja fotografijom.

Nakon završetka škole, pa onda i odrađene vojske, Drago Kolerec započeo je svoju “pravu” fotografsku priču.

– Zaposlio sam se kod svog bivšeg šefa Mire Katića u Zagrebačkoj 47. Dok sam bio u školi, tamo sam odrađivao praksu, i sad sam se vratio, počeo raditi i tu je krenulo s intenzivnim praćanjem svih kulturno-umjetničkih, sportskih, vjerskih političkih… Svih mogućih događanja! Radio sam za Velikogorički list, za potrebe Muzeja, bilo me na svim stranama, i tako je to potrajalo deset godina – priča Kolarec.

Potrajalo je to, drugim riječima, do odluke koja je pokrenula tradiciju dugu 40 godina.

– Nakon toliko godina u statusu pomoćnika, 1983. sam otvorio svoj foto studio. Kad smo otvarali, bilo je to veliko gradilište, Galežnica se tek gradila. Imao sam 32 godine, nije bilo lako ni doći do kredita, ali želio sam biti svoj gazda… I evo, ove godine proslavili smo i 40. rođendan!
Vodi preciznu evidenciju o svakom smo zaposleniku, u kartoteci je fotografija svakog od njih, svi podaci, pa će lakoćom izbaciti podataka da je kod njega u ovih 40 godina radilo 60 ljudi. Svi odreda bili su njegovi učenici na praksi, svima njima prenosio je svoje znanje, a sam je i dalje bio na sve strane. Uključujući, recimo, i prvu liniju fronte u teškim ratnim godinama.

– Juraj Hrvačić kao novinar i ja kao fotograf i snimatelj svaki dan smo išli na Pokupsko. Godinu dana doslovno svaki dan. Napravili smo oko 300 priloga za HTV, obilazili vojnike i slali izvještaje… U početku ti nije svejedno, ali toliko smo puta to prošli da je na kraju ispadalo kao običan dan na poslu – prisjeća se Drago.

Svijet fotografije mijenjao se kroz sve godine dramatično i nepovratno, tehnologija je sve potpuno promijenila, no Drago Kolarec uvijek je “unutra”.

– U tim ranim danima fotografije su bile isključivo crno-bijele, još nije bilo ni kolora, razvijali smo filmove u tamnim komorama, kemikalije sam miješao sam, fotografije su se čekale po dva tri dana… Danas je to nešto sasvim drugo, sve je digitalizirano, fotografija može biti gotova za dvije minute, mobiteli su potpuno preuzeli stvar, a mi smo se na sve to morali prilagoditi. Evo, ljudi vjerojatno ni ne znaju da smo mi svojevremeno rukom, odnosno kistom, radili ono što danas radi Photoshop! – pamti Kolarec.

Danas, kaže, moraš biti informatičar ako želiš biti fotograf, nema to više veze s onim što je učio u svojim počecima, ali nema ni njegov grad puno veze s onim mjestašcem od 3200 ljudi.

– Sviđa mi se grad kakav je Gorica postala. Ovo je grad koji zadovoljava praktički sve potrebe, prometno sjajno pozicioniran, moderan. To se ne može ni uspoređivati s gradom koji sam zatekao kao dječak – ne dvoji Kolarec, koji je bio integralan dio grada u cijelom tom procesu, zato je i primio Povelju Grada.

– Već 50 godina slikam te dodjele, a sad je ispalo da drugi slikaju mene, ha, ha. A ja, da nisam bio dobitnik, bio bih u prvom redu, sa svojim aparatom. I radio svoj posao.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Genijalna akcija, genijalna najava! Urnebesan video uvertira za Turopoljsko srce

Kreativni dio ekipe koja već godinama oduševljava humanitarno-nogometnim projektom “Turopoljsko srce” ove je godine, uoči šestoga izdanja, osmislio video koji će poslužiti kao idealna najava ove prekrasne akcije u dva dijela

Objavljeno

na

Objavio/la

Misteriozna noga korača stepenicama Muzeja Turopolja, nazire se silueta, pa u prostoriju ulaze nogometašice Gorice. Kreću u obilazak i već prvi eksponat ostavlja ih bez daha. Riječ je, naravno, o dresu Jurice Pršira, o kojem tom prilikom doznajemo i da je zgodan. U trenutku kad ženski pogled zapinje na primjerku romantizma, potpisanom dresu Dominika Livakovića, u prostoriju ulazi jedan dobro poznati lik. I tu negdje kreće nastavak zajebancije koju vrijedi pogledati…

Prvi su to kadrovi i kratak opis video uratka kojim je najavljena humanitarna aukcija u sklopu humanitarnog projekta “Turopoljsko srce”. I zato je prilično očekivano da taj poznati lik iz videa bude Ivan Prelec, čovjek u čijoj se glavi i rodila jedna prekrasna ideja koja je, na sreću po sve nas, itekako zaživjela. Aktualni trener danskog prvoligaša Vejlea trenutačno je na odmoru, u pravom trenutku da sa svojim prijateljima odradi još jednu epizodu u očaravajućoj priči i “Turopoljskom srcu”.

Stiže nam šesto izdanje akcije, a kako cijeli projekt svake godine raste i izgleda sve bolje, raskošnije, ljepše i uspješnije, tako je i ova godina ponudila još jedan iskorak. Osnovna ideja bila je opet Prelecova, a nakon toga je valjalo samo okrenuti broj frenda Vlade Bobana, novinara Nove TV, Goričanina, majstora svoga posla… Vlado je uzeo olovku, skicirao scenarij, pa za pomoć zamolio Sanjina Vrbanusa, snimatelja i montažera. I, vidjet ćete u videu koji slijedi, majstora svoga posla.

Dakle, na aukciji će se naći dresovi praktički svih reprezentativaca, svih najvećih imena HNL-a, a uvijek tu bude i ponešto nogometne romantike, ovom prilikom u obliku modernih verzija dresova Bake Sliškovića iz Hajduka ili Goce Jurića iz Dinama. Dvojac je to iz Mostara, a kad znamo da imamo svoje ljude u Mostaru, jasno je koliko “Turopoljsko srce” spaja i okuplja.

I skuplja, i to ozbiljan novac, koji će i ove godine ići za obitelji iz našega kraja koje su u potrebi. Prošle godine skupljeno je ukupno gotovo 49.000 eura, u dogovoru sa Centrom za socijalnu skrb novac se raspoređivao na nekoliko strana, ovisno o potrebama određene obitelji. Svake godine Prelec, zajedno s prijateljima, braćom Debijađi, Matijom Dvornekovićem, Kristijanom Japecom, Darijom Sučecom i ostalima, objavljuje detaljan izvještaj, sve je kristalno jasno, čisto, transparentno i – očaravajuće.

Dio cijelog ovog čina humanosti je i malonogometni turnir, koji je na rasporedu u subotu na terenu, a sudjelovat će momčadi koje će nositi nazive 12 velikogoričkih kafića.

Donatorska večer, čiji je centralni dio humanitarna aukcija, održat će se u četvrtak od 19 sati u Clubu 100, okupit će se svi oni koji mogu i žele pomoći, a bude li na tragu najavnog videa, bit će dosta zabavno…

Ove godine, ima tome nekoliko dana, udruga “Turopoljsko srce” dobila je i posebno priznanje City radija za nesebičan humanitarni rad na dodjeli najboljih u velikogoričkom sportu. Složit ćete se, apsolutno zasluženo.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Glazba je dio njihova odrastanja, a u hitovima dječjeg zbora ‘Cvrkutavci’ uživaju i mladi i stari

Danas ovaj dječji zbor na svom repertoaru ima 30 autorskih popularnih dječjih pjesama, a vodi ih svestrana voditeljica, odgajateljica Višnja Orešković.

Objavljeno

na

Objavio/la

Oni su veseli, živahni, vole svirati, pjevati i nastupati. Tako opisuje svoje ‘Cvrkutavce’, voditeljica istoimenog goričkog dječjeg zbora i odgajateljica Višnja Orešković. Njihov glazbeni put krenuo je 2019. godine, a njena ljubav prema glazbi od malih nogu i rad u dječjem vrtiću potaknuo ju je da nakon suradnje s Ivanom Banfić i njenom glazbenom kućom pokrene nešto svoje.

– Radim kao odgajateljica dramsko-scenske grupe u Dječjem vrtiću Velika Gorica i kroz moj 30-godišnji odgojno-obrazovni rad primijetila sam da glazba pozitivno utječe na djecu i može se implementirati u sva razvojna područja – započinje nam priču naša sugovornica te dodaje kako današnja ekraniziranost dosta utječe na razvoj djeteta.

– Sve više djece ima razvojne teškoće u govoru i problem s koncentracijom. Upravo se pri tome glazba pokazala najefikasnijom. Djeca nisu mogla otpjevati svaku pjesmicu i to me ponukalo da stvorim nešto svoje što će biti primjereno za određeno dijete ili određenu grupu djece. Tu je krenulo prvo komponiranje – govori Višnja.

Foto: FB Višnjina Glazbalica i dječji zbor Cvrkutavci

Prve dvije autorske pjesme koje je napisala su ‘Moj tata’ i ‘Mišica i slon’, a kada su izazvale veliki uspjeh kod mališana bile su dodatan motiv i poticaj za osnivanje svog dječjeg zbora.

– Želja je bila da osnujem zbor koji će imati svoje autorske pjesme i pjevati samo njih, a istovremeno će biti jedan igraoničko-radionički tip gdje će dijete doći u doticaj s glazbom, razviti senzibilitet za glazbu kao i upoznati pojedine instrumente – ističe ova svestrana glazbenica koja aktivno svira flautu, klavir i gitaru te je članica Puhačkog orkestra DVD-a Velika Gorica.

Danas ovaj dječji zbor na svom repertoaru ima 30 popularnih dječjih pjesama, a ponosni su na svoj album ‘Cvrkutavci u srcu Turopolja’, a snimljen je i spot za pjesmu ‘Velika Gorica – himna moga grada’. Također izdana je i edukativna, kreativna i glazbena slikovnica ‘Djevojčica Vida u čarobnoj šumi’ koja govori o djevojčici s poteškoćama u govoru i kako pronalazi svoju put i mjesto u društvu.

21.11.2023. – Velika Gorica – Četvrt stoljeća goričke Zajednice KUD-ova – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Uz Višnju, koja potpisuje tekstove pjesama, aranžmane radi Igor Drvenkar novi pjevač popularnog Pranog valjka.

– Htjela bi da djeca kroz zbor razviju osobne vještine vezane uz glazbu i osnovna znanja što bi im danas/sutra bio preduvjet za upis u glazbenu školu. To nam je doista i uspjelo jer naših sedam bivših Cvrkutavaca polaznici su glazbene škole – kaže Orešković.

Svojim pjesmama uveseljavaju djecu i odrasle na brojnim gradskim događanjima poput Goričkih večeri, Gastra Turopolja, Adventa u Gorici…a sudjeluju i na glazbenim natjecanjima gdje su ostvarili zlatne, srebrne i brončane nagrade.

– Nedavno smo nastupali u Lisinskom na Hrvatskom dječjem festivalu i bilo je djece koja su prvi puta stala na tako veliku pozornicu i nastupala. Tu su probili led i savladali strah. Moramo se pohvaliti i da je naša solistica Tia nastupala na VOX natjecanju u govorenju i pjevanju gdje je izvela tri pjesmice i osvojila zlatnu nagradu, a konkurencija je bila zaista velika jer je bilo mnogo školovanje i glazbeno potkovane djece – prepričava nam voditeljica ovog malenog, ali veselog zbora i koja zaista uživa u tome što radi.

Foto: FB Višnjina Glazbalica i dječji zbor Cvrkutavci

– Uvijek sam voljela glazbu. Dok sam bila dijete i išla u glazbenu školu, sanjala sam da jednoga dana postanem kompozitor. No, putovi su otišli drugim smjerovima. Nisam u potpunosti završila glazbeno obrazovanje, već rad s djecom i to sam dobro povezala jedno s drugim. Zapravo sam ispunila sve što sam htjela u životu. Jako me to veseli i ta vesela dječica koja vam dođu i doslovce docrvrkuću odmah znam da radim dobru stvar – dodaje.

Ideje za tekstove pjesama pronalazi iz njenog promišljanja i svakodnevnog života i boravka s djecom, bilo u vrtiću ili zboru. Kaže kako ideje same dolaze kada ih promatra i razgovara s njima, a ponekad joj u osmišljavanju pomognu i njeni mališani iz grupe. Uskoro izlaze i dvije nove pjesme ‘Blagdanska’ i ‘Mama’.

Stoga, svako dijete u dobi od 3 do 10 godina starosti, koje se želi veseliti i pjevati, dobrodošlo je u ovaj zbor.

– Sastajemo se dva puta tjedno, ponedjeljkom i četvrtkom na adresi Radićev odvojak 104 u blizini Sajmišta. Podijeljeni smo u dvije grupe od 18 do 19 i od 19:30 do 20:30. Dijete koje želi može doći na probni sat, ne mora se odmah odlučiti da li nam se želi priključiti. Prvo može vidjeti što mi radimo, na koji način to funkcionira i nije potrebno prethodno nikakvo predznanje. Odlučila sam primiti svako dijete koje se želi baviti s glazbom jer smatram da će ono s vremenom razviti sluh i ritam – naglašava Višnja.

Foto: FB Višnjina Glazbalica i dječji zbor Cvrkutavci

Tko voli čuti i podržati dječju pjesmu i ove vesele raspjevane mališane može ih popratiti 9. prosinca kada će nastupiti na Adventu u Gorici, ali i 14. prosinca bit će u Božićnom selu.

– Veselim se svemu što dalje dolazi, toj djeci, novim pjesmama. Kada nešto tako stvorite to je jedan poseban osjećaj. Mislim da me to najviše drži. Kada vidite na koji način djecu što privlači. To je isto način učenja jer i oni vam daju povratnu informaciju koliko ste vi u tome uspjeli –zaključuje odgojiteljica iz naše priče, Višnja Orešković.

Nastavite čitati

Reporter 434 - 29.02.2024.

Facebook

Izdvojeno