Kao i sve u životu, povjerenje ima rok trajanja. Znamo svi kako ga je teško steći, ali na žalost znamo i kako ga je lako izgubiti.

Neću vas danas zamarati sa svojih standardnih tisuću riječi, jer je ovo zadnja kolumna koju vam pišem na ovom portalu, a hoćemo li se ponovo čitati ovdje, nije samo moja odluka.

Voljela bi vas i ovaj put podsjetiti da vjerujete prvo sebi i mislite prvo na sebe, a tek onda na sve ostale. Zašto je to važno? Pa zapravo se odgovor sam od sebe nameće. Ako ujutro u ogledalu možete bez problema pogledati osobu koja vas gleda, znajući da ćete se i taj dan potruditi da vi budete sretni, ali ne pri tome biti sebični i samodopadni, onda je sigurno da će i ljudi u vašoj okolini uživati u vašem prisustvu i željeti da se i oni tako osjećaju.

Hm…možda i neće jer će biti zavidni, ali ne zaboravite, ono što šaljete u svemir vraća vam se višestruko.

Dakle, ako volite, volite svim srcem i to će vam se vratiti.

Ako stvarate, stvarajte svom snagom i to će vam se isplatiti.

Ako nešto morate reći, recite iz srca, bez zadrške jer to je prava istina. Istina će vam pokazati odgovor.

Ima rečenica koje je teško izgovoriti, ali kad ih izgovorite, kamen koji vam padne sa srca nagrada je za hrabrost koju ste sakupili izgovorivši tu rečenicu.

Ima jedna riječ koju ja nisam dovoljno koristila i zbog nje se danas nalazim u situaciji u kojoj jesam. Ali srećom evo za 4 dana navršavam 47 godina pa se nadam da će pamet iz dupeta doći do glave. Ta riječ je – NE.

Teško ju je izreći kad smo posloženi tako da je to nepristojno, neprimjereno i da moramo biti dostupni svima i uvijek. E pa NE moramo.

Jedino što MORAMO jest iskoristiti onu crticu između godine rođenja i godine smrti tako da jednog dana kad nas ne bude, ljudi s osmjehom na licu prepričavaju anegdote o nama. MORAMO ostaviti dobru vibru za sobom, ali moramo misliti i na sebe. Nismo svi zabavljači i nismo svi bića koja vole biti u centru pažnje. Ja osobno jesam klaun i volim se smijati uglavnom na vlastiti račun. Ali, poznajem ljude da kojima jednostavno mogu samo biti. Sjediti i gledati neki film ili buljiti u pučinu na moru, i pri tome se osjećati dobro.

Nismo svi isti, ali jedni bez drugih ne možemo. Društvena smo bića i jedni drugima smo potrebni.

Iako smo na početku rekli da povjerenje ima rok trajanja, budite vi ti koji postavljaju dugačke rokove. Ne dozvolite ljudima da se razočaraju u vama. Budite tu jedni za druge. Razgovarajte, smijete se, budite si podrška.

I na kraju, maknite se od mobitela i buljenja u ekrane jer dobar razgovor s osobom koja možda nema puno poznanika i prijatelja kao vi, može tu osobu izvući iz depresije i spasiti joj život. Depresija nije tema o kojoj želim pisati, niti želim završiti naše druženje na ovaj način, ali brinite se jedni za druge, jer jednog dana, možda će baš vama poziv na kavu biti slamka za koju ćete se uhvatiti.

Da, tužna sam.

Previše se toga ružnoga dešava oko nas i teško je pronaći nešto što bi nas globalno nasmijalo i dalo nadu da će sutra biti bolje, ali sam činjenica da će to sutra možda doći, trebala bi biti dovoljna.

Kako bi moj dragi kolega Branimir meni rekao svaki put kad me uhvati ovakav bluz: „Neno, jel’ bi ti malo u kurac otišla?“

E pa odoh.

Voli vas do nekog drugog pisanja vaša Nevena.

Kao osoba koja se čitavi život bori s kilama, nisam mislila da ću ikad pisati o ovoj temi, ali i ona je osobna i na žalost sve prisutna, pa da i to skinem s popisa – „Baš moram ili ću na lakat progovoriti“.

Niti jedna žena na ovoj planeti ne osjeća se ugodno kad mora stati na vagu. Sve smo bolesne u glavu i mislimo da smo debele. Imale mi 45 kila s krevetom ili 100+, uvijek smo si debele. Isto je zato što nam modna industrija koja je ušla u sve pore našeg života, a kojom upravljaju ljudi iskrivljenih moralnih vrijednost, nameće neke norme. To su norme zacrtane u njihovim bolesnim glavama, a ne bazirane na stvarnom izgledu svakodnevnih žena. Ne govorim da modeli nisu svakodnevne žene, ali rijetke su one koje ne grle WC školjku ili koriste neke suplemente da bi izgledale kao hodajuće vješalice za kreacije koje su ti čudni umovi smislili.

Pokušate li pronaći u tim vrlim kolekcijama, koje koštaju više od zlatnog nojevog jajeta, konfekcijski broj veći od 36, dobit ćete pogled ravan gađenju prilikom gledanja u WC školjku. Da, ljuta sam. Imam i razloga biti, a pazite, to ovaj puta nema veze s mojom kilažom, jer kako sam već nebrojeno puta rekla, ja sam sebi napeta i prasnula bi se kad se pogledam u ogledalo. Važno je što ja vidim, jer ja to projiciram i dalje. Kome se ne sviđa, nek’ odjebe u troskoku, pardonček.

Dakle, neki dan sam bila svjedokom razgovora novopečenih supružnika. U braku su dulje od godinu dana, nije im prvi pokušaj „brakovanja“, ali ako ima Boga, neće biti ni zadnji. Nadam se da će ona ipak doći pameti jer ju fakat volim.

Brak nije 50:50 podjele obaveza, truda, ali i zasluga i nagrada. Brak je 100:100!

Ako radiš nešto na 50% to je jedva održivo.

To znači da svaki dan u svakoj prilici moramo dati sve od sebe da bi to uspjelo. Jer ako se ne trudimo, koji kuki smo uopće ušli u tu zajednicu? Koji kuki nam treba partner? Ako nešto radiš i važno ti je, onda daš 100% sebe, zar ne?

E tako…

Sad kad znamo što je brak, kad znamo da žene ne staju na vagu ni kod doktora, ako baš ne moraju i da lažu o toj prokletoj brojci na vagi izdajici samo da zadrže barem malo dostojanstva kojeg gube svaki dan gledajući retuširane reklame i naslovnice modnih časopisa… hajde vi meni recite kako da je ne reagiram na sljedeću priču.

Uglavnom, suputnik/supružnik/suparnik ili kako god ga hoćete nazvati, već u nekoliko navrata prigovorio je svojoj supruzi koja je bila trudna do prije mjesec dana, da bi bilo dobro da izgubi nakupljene kile. Riječ je dakle o 5-7 kg koje je ona dobila od kad su se vjenčali. Da, dobro ste pročitali. Bila je trudna do prije mjesec dana. Napominjem da je riječ o ljudima starijim od 40 godina, dakle, nije da je to sad faza „nebum jela pa sam za mjesec dana ko violina“, a pogotovo ne kad je ranije spomenuti suparnik u međuvremenu izgubio posao, provodi više vremena u birtiji i s dečkima nego doma, a i kad je doma zanovijeta… OK, ja to tako vidim, ali budući da ne živim s njima, mogu samo nagađati koliko je od pomoći. Diši, Neno, diši.

I tako on vidno uznemiren što ona kasno navečer nakon cjelodnevne borbe s djecom, poslovima koje radi da bi ih uzdržala oboje, pospremanja kućerine koje je rob i previše hendlanja svojih boleština, pazite, ona nema frizuru i top make up, nije izbacile dekolte da ga možda napali i odagna njegovu najcrnju misao.

A znate koja je to misao?

Pazi vamo… Njemu je najveći strah da njegova žena ima više kila od njega!

O sve ti jebem, zemljo otvori se!

Nabijem te na te kile i zarotiram u smjeru kazaljke na satu!

Malo je reći da sam se osula slušajući njegovo predavanje o tome kako se njemu ne diže na njegovu ženu jer živi u tom strahu od brojke na vagi, kako bi i on trebao smršaviti, jer mu se na diže ni na samog njega (pazi to), i ako ona ne stane na vagu tamo i tada pred njim, uvode se neka nova pravila u njihove živote. Jebem ti vagu i tko ju je izmislio!

Ona i dalje nije htjela stati, ali sada iz više razloga. Osim straha od broja na vagi koji i jednom i drugom predstavlja nešto što je nametnuto, ona je bila povrijeđena njegovim nastupom, omalovažena, skrhana od svih tih jebenih emocije i hormona koji nakon trudnoće divljaju po njoj i nije dala da ju slomi. Barem, ne preda mnom.

Dakle, da vam opišem ženu u jednoj rečenici. Struk, cice i dupe kao da su ju grčki bogovi slagali. Trbuh od trudnoće koji ne visi, prekrasne plave oči i smeđa kosa. ‘Alo starac slijepac, da ti ju bar netko hoće uzeti (ponude primam u inbox i ne šalim se).

I tako sam ja da smirim situaciju, ponavljam znajući svoju kilažu, ponudila da svi troje stanemo na vagu, da ja jedina znam tko koliko kila ima i da se nađemo kroz neko vrijeme (u koje bi kao trebali izgubiti na kilaži), pa da ja kažem tko je koliko izgubio. On se složio, ali ona nije baš bila sigurna.

Stala sam ponosno na vagu i zapjevala troznamenkasti broj uz plesnu točku koje bi se Shakira posramila.

Onda je na vagu stao on i kreten na glas rekao koliko ima kila. Eto, kako drugačije, nego kreten.

Njoj je laknulo. Vidjela sam joj u očima da ima manje kila od njega, i to samo po suzi koja je zasjala u kutu preumornih očiju. Stala je na vagu. Imala je 10 kg manje od njega.

On je odahnuo rekavši da će SAD MOĆI MIRNIJE SPAVATI (o sve ti hebem), jer mu žena nema više kila od njega.

I zašto ja vama ovo pišem?

Pa eto da vidite kakvih sve muških ima i kakve su glupe prioritete postave. To što oni traže od nas su zapravo njihovi kompleksi, a ne naši.

To što mi tražimo od vas 15 cm veselja, ne znači da ga vi ne možete zamijeniti nekim drugim alatom i li dijelom svoga tijela.

Kužite?

Dakle, sjedne, razgovarate i dogovorite se.

U ovom slučaju, neću predložiti recept jer ne želim da se ova saga nastavi uz moju pomoć. Neka se snađu sami ako misle da je vrijedno.

Ali recimo u priči oko 15 cm ili 20 dkg mesa koje nama ženama trebaju da bi bile sretne, stvar se rješava igračkama koje su dostupne klikom miša ili linkićem s nekim film gdje mu objasnite da ima i druge organe kojima vas može usrećiti.

Da se ovi što zdravo žive i vježbaju svakodnevno ne naljute, ja ne propagiram debljinu. Dapače, smatram da je ona opasna, jer vidim koliko je naškodila meni. Ja propagiram zdrave međuljudske odnose i pokušavam ženama dati do znanja da ne moraju šutjeti i trpjeti, te da imaju pravo reći i da ih netko čuje.

„Ako nećeš ti, hoće druga tri“ – rekla sam jednom davno i dobila po zubima. Nakon toga sam se okrenula i otišla. Zauvijek. Najbolji šamar ikad.

Zdravi odnosi među ljudima uklanjaju stres koji je tihi ubojica…pa krenimo od toga…

Eto, tko o čemu, ja o sexu. Pa naravno, kad je to pokretač svega dobroga…

Do iduće srijede. Nemojte stati na vagu, ali pogledajte si neku igračkicu…iznenadite ga…ili nju..

Voli vas vaša Nevena

Ovo definitivno nije tema o kojoj bi pisala, da nisam nekome obećala. A ja obećanja ne kršim i to me u životu košta. Naime, u nedostatku inspiracije obratim se meni bliskim ljudima i pitam ih o čemu bi željeli da pišem. Na listi se našla i ova tema, pa hajde da probamo nježno obraditi nešto što sama ne mogu shvatiti. Možda mi pisanje pomogne.

Kao i uvijek prije obrade teme davila sam ljude oko sebe da mi iznesu svoje stavove o temi. Naravno, u masi ljudi koje tlačim da bi baš vas mogla tlačiti svojim pisanjem, ima ljudi svakakvih profila i životnih situacija. Ima ih u braku – sretno ili nesretnom, razvedenih – opet sretno ili nesretno, vječitih samaca, zatupljenih neženja, super pametnih koji jedno govore, a drugo rade, ali imam i jednog mudrog koji pita:

„A što ti o tome misliš?“

I onda ja krenem iz srca i izbacim sve što sam mislila i nisam ni znala da mislim.

I kad izverglam, onda on kaže: „E to napiši, jer to si ti. Tebe čitaju, ne mene.“

Pa eto, napisat ću vam svoj kut gledanja, pa se nadam da ću tako iskreno čuti i drugu stranu. Vašu.

Ja sam se udala davno, i vjerovala sam da će taj brak zaista biti „dok nas smrt ne rastavi“, ali eto oboje smo i te kako živi, ali nismo više u braku. Kod nas je post-bračna situacija dobra jer smo ostali prijatelji i sve se možemo dogovoriti, a i sam razvod nas je oboje pokrenuo. Znate kako se ljudi opuste u braku i uljuljaju u sigurnost i rutinu…E da.

Toga sad više nema i oboje smo u uzlaznoj putanji, kako živeći život što je bolje moguće, tako i stvaralački. Očito smo jedan drugog kočili. Vjerujem da i među vama koji sad ovo čitate ima takvih parova, ali vama je ona ranije spomenuta uljuljana sigurnost draža, od novog početka.

Razvod zapravo i jest novi početak. Iako sam se taj dan kad smo dobili službenu presudu suda raspala na tisuću dijelova, jer sam shvatila da sam potpisala papir na kojem piše da nisam uspjela, kasnije sam shvatila da sam zapravo dala novu priliku samoj sebi da vidim koliko sam sposobna, jaka i velika, da krenem dalje sama. I krenula sam. Znam neke ljude koji su razvedeni, ali nisu to još rekli svima, jer se i danas osjećaju kao da su neuspjeli. Recite, fakat ne boli.

Da bi vam lakše objasnila ovu situaciju, moramo se malo vratiti unazad. Ponovno je osobna tema, pa ću ju lakše objasniti. Naime, prije nego li sam ostala trudna, uzeli smo psa. Ja tad 24-godišnjakinja koja navodno nije mogla ostati trudna, svu ljubav koju sam imala za neko potomstvo usmjerila sam na moju njuškicu. Tog psa sam voljela više nego vlastiti život. I one gospođe koje su svojim psićima tepale i govorile ima da su njihove bebice, i njih sam „nadjebala“. Bila sam ljubiteljica njuškica od koje su ljudi skoro bježali. Voljela sam pse više nego ljude. No dobro, i danas više volim pse nego 90% ljudi koje poznajem, ali neki feler moram imati. I došao je taj dan. Pukao je vodenjak i ja sam morala ići upoznati biće koje je u meni raslo 9 mjeseci i koje je dio mene, a ja nisam znala kako ću ja to biće voljeti više nego li volim svoju njuškicu.

Kad sam ga prvi put primila u ruke, onakvog zgužvanog, plavog i glasnog, kad me primio za prst i ukrao mi srce, otvorio je potpuno novu vreću punu ljubavi koja je bila u meni sve ovo vrijeme – samo za njega. Tek tada sam spoznala da postoji više vrsta ljubavi.

Dakle, u trenutku kad sam se razvela, fokus ljubavi sam okrenula na sebe. Sina i dalje beskrajno volim i za njega bih ubila ako treba, ali on ljubav dobiva iz svoje vreće. Bivšeg muža volim iz vreće koja se iz prvobitne zaljubljenosti pretvorila u naviku i prijateljstvo, prijatelje volim iz njihovih vreća… Razumijete?

A ova moja vreća ljubavi prema samoj sebi – e ona je bila dupkom puna, jer nisam sebe voljela. Ne na način na koji sam trebala. Uvijek su svi bili važniji.

I onda sam se odlukom da krenem dalje sama našla u situaciji da mi treba snaga. Snagu sam uvijek crpila iz drugih, pa sam tako i u novu vezu krenula s idejom da se nalijepim na njega kao što sam navikla. No, tako ipak nije ispravno. Nisam se razvela da bi opet ovisila o nekome ili da bi se opet uljuljala u neku sigurnost. Ne.

Na svim svojim objavama propagiram #budisebiprva i stvarno se trudim tako živjeti. Iako mi skoro 47 godina navika da ne budem sebi prva otežavaju put i konstantno se borim sama protiv sebe, ja i dalje vjerujem da sam na pravom putu.

Brak sam probala i vidim da nije za mene.

Majka jesam i nadam se jednog dana unucima. Ako ih ne bude, onda budem tlačila tuđe unuke.

Vlasnica psa sam bila predivnih 19 godina i nikad si to više neću priuštiti jer ta bol koju osjećam za mojom njuškicom, ne može se zaliječiti niti iz jedne vreće ljubavi koje imam. Dakle, i to sam naučila.

Možda jednom, kad budem stara i kad neću imati nekoga da mi doda čašu vode jer sam odlučila biti sama, pomislim da skočim s nebodera, ali možda i ne ostanem sama.

Ko’ će ga znati. Ja ne znam kakve planove Bog ima za mene, ali znam da me voli i da je uvijek tu. Da, nisam ga do sada spominjala, ali On je taj koji mi je dao i krila i sve ovo što ja jesam danas.

Dakle, nisam u lovu na posljednji brak ili brak uopće jer sam ga probala i vidim da mi baš ne ide, ali ako vama treba taj papir, ako vas on čini sigurnim, sretnim, mirnim i bez njega ne možete, ja vam želim da bude točno onako kako vi želite.

Kako ćete mi se smijati kad jednog dana objavim knjigu s drugim prezimenom i naslova „Kako sam samo glupa bila u tim četrdesetima!“, ali do tada, voli vas vaša Nevena.

Nedavno sam u bespućima interneta naletjela na tekst nepoznatog autora pa sam ga prevela i uredila u fotografiju.

Sigurna sam da sam vam već ranije, ako ne i milijun puta, rekla da garanciju za sutra nemate. Nemam ju ni ja, pa mi je ova slika bila samo potvrda da je to ispravan stav.

Kad sam bila mala baka mi je rekla nešto što tada nisam shvatila, ali danas je to potpuno jasno. Rekla mi je da ako u životu budem imala prijatelja da ih mogu nabrojati na prste jedne ruke, tada će to biti puno. Tada sam imala prijatelja i prijateljica „na bacanje“. Svako je bio dobro došao u moj život i fakat sam svakog nazivala prijateljem, ne znajući što ta riječ zapravo znači.

Danas, gledajući na ovih 46 kvrgi iza mene, mogu sažeti riječ prijatelj u sljedećoj rečenici:

„Prijatelj je osoba koja zna sve tvoje tajne i dalje te voli i stoji uz tebe.“

E pa drage moje i dragi moji, danas ih je stvarno samo 5. I zahvalna sam na njima. Istina, kod mene povjerenje ima rok trajanja, pa tako i prijateljstva, i svjesna činjenice da previše toga dijelim s ljudima oko sebe, ali dalje svakog mogu pogledati u oči.

A zašto sam danas ovako „patetična“ i „mudra“…

Neki dan sam na društvenim mrežama vidjela post meni jako bliske osobe na kojoj je pisalo: „Nedostaješ prijatelju.“ Osoba koje je to objavila inače ne izražava emocije javno, nego više u krugu najbližih. Baš zato znajući kakav je, komentar me pogodio jer sam osjetila tugu i težinu. Odmah sam ga kontaktirala s pitanjem kako je i saznala da je srećom njegov prijatelj još uvijek s nama, ali je odselio i rutina koju su oni imali je nestala. Dakle, druženja na kavama tijekom kojih se raspravljalo ili o dobrim atributima pojedine konobarice, pa preko Jure Jarunskog i ima li života u svemiru, eto toga više neće biti. Zvuči vam beznačajno? Vjerujte da nije. Probajte si zamisliti kako bi se vi osjećali da je situacija onakva kakvom sam ju ja zamislila, tj. da je njegov prijatelj zauvijek zaspao. Zamislite si kako bi se osjećali da prijateljica s kojom već mjesecima odgađate kavu jer je posao preči, ili treba ispeglati veš ili počistiti kuću, jedan dan kad nađete vremena za nju ne odgovori na vaš poziv jer je više nema.

Nedavno sam pročitala rečenicu koju evo sada postavljam i svojim prijateljima i poznanicima: „Kako bi se osjećao kad bi znao da me nikad više nećeš vidjeti?“

Gadno zvuči, zar ne?

Ja sam u glavi vrtjela to pitanje danima i razmišljala sam baš o tom ljudima za koje nikako da nađem vremena ili ću se naći s njima kasnije.

I što sam napravila?

Zanemarila sam peglanje i prašinu, o poslu ne razmišljam kad zatvorim vrata ureda i pronašla sam način da zadržim u svom životu ljude koji su mi važni. Nisam se još svima javila, ali zovem i dosadna sam. I osjećaj je dobar jer su reakcije točno onakve kakve mi trebaju, pune ljubavi i iskrene emocije. Preporučujem i vama isto.

Ne ostavljajte za kasnije nikoga. Za kasnije ostavite obaveze, robovanje kući i televiziji, pa čak i čitanje knjiga, jer svega toga će biti, a ljudi nam odlaze brzo i tiho. Sigurna sam da sam i ja mnogima stavljena na popis „kasnije“ i to je sasvim u redu. Ja svoj popis smanjujem.

Zato je danas ova kolumna kratka i jasna, jer moram vam reći, imam dva iznenadna posjeta odraditi i razveseliti meni drage osobe.

Budite i vi ludi kao ja. Skratite si popis „kasnije“.

Do iduće srijede, voli vas vaša N.

…danas si cvijet, sutra uvela ruža. Sjećate se toga iz spomenara koje smo nekad pisali?

Pisali smo mi svašta u tim spomenarima, a nismo ni sami znali kolika je sve to zapravo istina. Nismo znali zato što su nas odgajali da ne smijemo uzeti kad nam netko nešto nudi, jer to nije pristojno, jer što će susjedi reći, jer ćeš se udebljati od toliko slatkiša i puno drugih „zato“.

Tisuću zašto i tisuću zato smo imali u svojim glavama i vjerujem da smo zbog toga puno prilika propustili. Barem ja jesam. Iako da ih nisam propustila tada, pitanje je bi li danas bila ovo što jesam. Žena sa stavom, bez dlake na jeziku, žena koja voli ljude, životinje i prilike, koja vjeruje u čuda, koja nađe pozitivu u svemu.

Naučili su me tome svi oni koji su prošli kroz moj život – službeni ili neslužbeni, javni ili tajni, voljeni ili neshvaćeni. I na tome im ponovno – hvala. Ali, naučili su me i da kad dođeš u određene godine u životu, znaš što možeš, a što ne možeš, što smiješ, a što ne, ali i za što te živo boli ćošak kaj će netko reći. Ovo zadnje je najbolji dio priče i sve više ga koristim jer kad pređeš četrdesetu, neke stvari ti se ne mogu više dogoditi.

Evo recimo, ja se ne mogu udebljati od slatkiša, jer me želudac zaboli od njih i onda pomaže samo soda ili Peptoran, a i kud ću više kila od ovih koje imam. Dakle, to si neću priuštiti.

Što će susjedi reći, to me već odavno ne zanima, ali im nerijetko dam priliku da imaju o čemu pričati. Nek se hrane Google babe.

Dal’ je nešto pristojno ili ne, i to mi više nije briga jer kad vidim kakvi sve nastupi budu na raznim talent showićima u prime time, ja sam Majka Tereza. Dakle, brige nemam.

E sad ono – uzeti što mi netko nudi. Ta mi je trenutno najzanimljivija, da budemo iskreni jer eto ja tu imam feler koji se nadam da ću popraviti ovom kolumnom. Dakle, prvi put u životu sam se našla u prilici da nešto žicam kad sam željela objaviti svoju knjigu. Izmišljala sam načine i na kraju sam spala na žicanje. I bilo mi je jebeno neugodno. Tako neugodno da sam se osjećala dužnima svima onima koji su donirali sredstva za tu moju knjigu. I ne samo njima, nego i njihovim obiteljima, susjedima, kumovima i budućem potomstvu. Lele, budaletine. Vidite vi kako smo programirani? Barem ja… Roba s greškom. I što sam onda napravila? Pa zahvalila sam im svima u samoj knjizi stavivši njihova imena u veliko srce. Nekima to niš’ ne znači, nekima je drago, dok je trećima „lepo za videt“. I sad bi neki stariji od mene rekli: „Lijepo od tebe, ali nisi trebala. Nitko ti nije pomogao zato što si ga natjerala, nego zato što je osjetio potrebu da to napravi“. I ja se iskreno nadam da je tako. Osjećam da će mi se broj prijatelja na društvenim mrežama nakon ove kolumne znatno smanjiti (ha, ha, ha), ali ja ne odustajem od svojih snova. Preporučujem vama da isto postupite, jer ja sam jedina koja te snove sanjam i koja zna koliko mi to znači, isto kao i Vi za svoje. Svaki puta ću se za njih boriti i neće mi biti neugodno pitati. Nikoga ništa.

U zadnje vrijeme često čujem komentare u smislu: „Drago mi je da živiš svoj san i da ti se vrata otvaraju, te da pronalaziš svoj put.“ Čak sam čula i: „O da, ti si već s obje noge van prošlogodišnje svakodnevice. Ti si na novom putu i pitanje je vremena kad ćeš i sama to vidjeti.“

Ja to još uvijek ne vidim jer sam i dalje ovisna o nekim situacijama i odnosima, ali mogu vam reći da je jebeno dobar osjećaj napraviti nešto za sebe. Ja to sada radim svaki dan. Živim svaki dan za sebe, da meni bude dobro i da pri tome nikome ne naudim. Napokon sam sebi – prva!

Osobno vjerujem da u svakom od nas leži neko čudo, neka posebnost, ono nešto zbog čega smo rođeni. Bojim se samo da nemamo svi snagu zasjati kad nam se ukaže prilika zbog svih onih „zato“ iz djetinjstva. Ja osobno nisam znala da znam pisati dok nije krenulo ispucavanja s knjigom, pa kolumnama, pa blogom i portalima, iako sam znala da mi pisanje komentara, osvrta i statusa na društvenim mrežama čini zadovoljstvo.

Sve se događa s razlogom i u pravo vrijeme. Zato vam predlažem da zagrebete malo po površini i vidite što se skriva ispod. Nismo mi tu samo u prolazu, tu smo da ostavimo trag, iako samo jednom knjigom, humanitarnom akcijom, spašenom macom s ceste, liječenju alternativnim načinima, slikanjem… Svako od nas je dolaskom u ovaj život dobio dar kojeg sami trebamo otkriti. I ne bojte se pitati za pomoć. Što je najgore što vam se može dogoditi? Mogu vas odbiti i to je sve.

Al’ sam danas dubokoumna i mudra, pa to su čuda. To proljeće čini meni. Tjera mi prašinu s mozga i bistri oči. Sad se čuda događaj.u.. pripremite se!

Imam ideju već za drugu kolumnu, pa dok ne zbriše, šaljem pusu svima i odoh pisati još.

Do iduće srijede, kad me možda prehiti ponovno na muško ženske odnose, voli vas vaša Nevena.