HOTNEWS
Zato jer ON to želi
Volite sebe. Slušajte sebe. Stavite sebe na prvo mjesto.
Ovaj naslov odražava sve što su naše bake živjele. Ok, možda i nečije mame. U današnje doba, sve rjeđe ćete čuti takav stav. Ima tu više razloga i nisu svi proizašli iz iste emocije.
Ajmo priča zbog koje je danas ovo uopće tema…
Neku večer sam u lokalnom velikogoričkom kafiću susrela ženu koju nisam vidjela skoro dvije godine. Jako sam joj se razveselila, ’em što je ona oduvijek bila dobra i mirna duša, ’em što je izgledala fantastično. Primijetila sam na glas da je dotjerana, na što je ona tiho rekla: „Udala sam se danas pa evo s kumovima slavimo.“ Njih četvero sjedilo je za stolom do mog. Nisam ih ni primijetila dok ona nije ustala da me pozdravi. Toliko o energiji. No, nisu svi glasni i lajavi kao ja. A taj put sam bila izuzetno ljuta na rođenog brata kojeg sam nalupala iz huje po jakni zbog nekih glupih situacija koje su se dogodile. Da, nisam normalna, ali nije to ništa novo. Tko od vas jest normalan? I tko uopće određuje kriterije normale?
Foto: pexels-mukesh-mohanty
No, vratimo se mi na moju lijepu mladenku. Moja prva reakcija je kao uvijek bila sreća i čvrsti zagrljaj. Poželjela sam joj sve najbolje i naglasila da mi je važno i da se nadam da je ona sretna i voljena. Ona naime za sobom ima već jedan neuspješan brak, djecu koja oca ne viđaju baš često i na žalost nekoliko na baš lakih veza između ta dva braka. A ona je stvarno divna žena, majka, duša. Očito ju ta dobrota košta u životu.
Njezina reakcija na moju čestitku je bila rečenica koja mi je odrezala noge iznad koljena: „Ma ja sam to zbog njega pristala, jer njemu je to važno.“, pokazujući prstom na svog novog životnog suputnika, koji je budnim okom pratio naš razgovor.
Da. Noge su mi se odsjekle, lagano sam zateturala i spustila kraljevsko dupe na stolicu ne vjerujući da jedna žena uopće može pomisliti da se uda za nekoga samo zato što je tom za kojeg se udaje – to važno!
A gdje si ti sestro lijepa u toj priči?
Gdje je ona rečenica: „Ma Nena, on je divan, voli moju djecu, razumije me, uz njega se osjećam voljeno i sigurno!!!“
Gdje je ta rečenica, sestro draga????
Evo i sad sam se uzrujala dok se prisjetim tog susreta. Međutim tada nisam reagirala ovako jer to kao ne priliči ženi mojih godina, koja inače maltretira brata na javnom mjestu, ali nadam se da će ovu kolumnu pročitati i prepoznati se, jer ja jednostavno moram izreći sve ovo. Pa iako mi na lakat izašlo.
Naša mladenka i ovaj put je napravila istu pogrešku. Bože, nadam se da nisam u pravu.
Foto: pexels-jonathan-borba
Naime, postoji tip žena koje nisu svjesne svoje snage i vrijednosti, bez obzira na sve što su prošle u životu. One svoje ožiljke gledaju kao promašaje, kao oznake manje vrijednosti, kao mane. Te žene poznajem. Previše njih poznajem. I vi isto? Naravno. Puno ih je. I ja sam bila jedna od njih prvih 25 godina svog života. Ali onda sam se jedno jutro probudila, dogodio se klik i ja sam digla sidro i krenula preskakati zidove, tražiti otvorene prozore kad se vrata zatvore i vjerovati u sebe. Posrnula sam mnogo puta, ali uvijek sam se nekako vratila na pravi put.
Vjerovati u sebe – to nije lako. Uz sve što nam „norme“ nalažu, teško je pronaći balans u tom globalnom kaosu, ali moguće je. Moguće je naći balans za sebe. Nismo svi isti, zapravo ne postoje dva ista čovjeka na planeti, a opet se svi trudimo ukalupiti u neke okvire koje nam postavljaju. Nemojte to raditi. Volite sebe. Slušajte sebe. Stavite sebe na prvo mjesto.
Svjesna sam da u mladosti moramo učiniti svakakve gluposti ne bi li naučili kako boli kad se opečete, ili kako boli neuzvraćena ljubav ili kako boli kad stanete na put krivoj osobi. Osobna iskustva su najbolja škola, zar ne? I to bi recimo do neke tridesete godine već trebali naučiti, zar ne?
Na žalost nije tako kod svih. Nda, rekli smo…nismo svi isti…
Foto: pexels-andrea-piacquadio
Ono što mene rastužuje je klasifikacija žena koja se vrši temeljem odnosa kojeg imaju s muškarcem. Ja sam po pričama muškaraca, ali i nekih žena, tu klasifikaciju razbila na tri kategorije.
Kučka. To je u zadnje vrijeme najrasprostranjenija kategorija. To su navodno žene koje znaju koliko vrijede, znaju što žele i što ne žele, gaze preko „leševa“ ako treba da bi postigle svoj jasno zacrtani cilj. U stanju su razoriti nečiji sretan brak (Halooo, ako je sretan, kako ga netko može razoriti? Ali ok, o tome ćemo neki drugi put). Gledaju da je samo njima dobro, po bilo koju cijenu.
Prikrivena kučka. E ta je sve ono gore, ali ona to radi fino, taktično, s velikom mašnom i glumatajući da ima emociju za ljude, ali prodaje priču da ipak mora sebi biti prva. Praktična je, glasna, zna kako manipulirati ljudima da ugađaju njezinim prohtjevima, ali u svrhu pomoći a ne ucjene. Tu su mene gurnuli neki i hvala im. Pusa!
Prava žena. E to je ova kao što su bile naše bake. Mirna, tiha, domaćica, ugađa njemu u svemu, pati u tišini znajući da je on sve samo ne ono za što se prodaje, odgaja djecu s puno ljubavi, ne prigovara na glas i zato trune iznutra. Prisutna je svugdje, pomaže svima, nerijetko ipak dobro izgleda, ali ta bol koja raste u njoj na kraju ju zakopa živu.
Molim vas, ne budite „prave žene“. Ne trebate više biti takve. Dobile smo tu emancipaciju, iako sve mi se češće čini da nam je ona puno odnosa u obitelji i društvu narušila, no dobro.. Što je tu je. Prilagodimo se vremenima u kojima se nalazimo.
Hej vi, „prave žene“, molim vas, budite i vi malo kučke. Zbog sebe. Samo malo. Možda svaku drugu srijedu u mjesecu ili kad je pun mjesec, pa vam je to izgovor. Molim vas, mislite na sebe. Zamislite kako bi vaša djeca bila sretna da vas vide sretne i istinski zadovoljne sa sobom, pokazujući puni sjaj ženske snage koja leži u svakoj od nas. Vaša djeca bi htjela da ta srijeda ili puni mjesec budu svaki dan.
I nemojte mi reći da zbog djece ostajete u lošim brakovima i vezama, jer to su glupi izgovori.
Foto: pexels-emma-bauso
Jedan moj prijatelj nedavno mi je rekao i ja osobno mogu potvrditi da je bio u pravu: „Bolje dobar razvod nego loš brak!“ U toj rečenici je ključ sreće. Na vama je da otključate ili zaključate ta vrata.
No dobro, dosta sam pametovala za danas. Odoh vidjeti kako da mi i sutra bude fantastičan dan! Preporučujem ovu radnju od srca, jer garanciju pa ni za to sutra – nemate.
I da, volim vas. Fakat ne fejkam!
Do iduće srijede, voli vas vaša „prikrivena“ N.
HOTNEWS
Noćas spavamo sat vremena duže, počinje zimsko računanje vremena
Mijenjaju se i razdoblja dnevnih tarifa za obračun struje.
HOTNEWS
Goričkim umirovljenicima stižu božićnice, evo koliko će dobiti
Ove godine svi umirovljenici koji imaju mirovinu do 430 eura i svi korisnici nacionalne naknade moraju se prijaviti u Evidenciju umirovljenika/korisnika nacionalne naknade.
HOTNEWS
FOTO Neki su krv prvi puta darovali zbog karte za koncert Bijelog Dugmeta, a neki zbog slobodnog dana u školi
Njihova plemenitost nije ostala nezamijećena. Gradonačelnik Ačkar zahvalio je goričkim dobrovoljnim darivateljima krvi.
Jubilarna priznanja, njih 48, jučer je uručio gradonačelnik Krešimir Ačkar goričkim dobrovoljnim darivateljima i darivateljicama krvi povodom obilježavanja 25. listopada, dana posvećenom upravo ovim plemenitim i humanim ljudima.
– Prekrasno je biti s ljudima koji toliko godina i toliko puta su dali dio sebe kako bi spasili druge. Rijetki su ljudi koji da se svijet može mijenjati samo ako oni budu bolji i da se može napraviti nešto dobro samo ako svoju dobrotu budemo širili i pružali drugima na svoj osobni primjer. Želim vam se zahvaliti na tome i na svemu što činite. Želim vam da i dalje nastavite činiti ovo plemenito djelo i biti primjer svim nama – poručio je ponosno i zadovoljno gradonačelnik Krešimir Ačkar goričkim darivateljima.
Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Akcije darivanja u krvi u našem gradu već dugi niz godina organizira Društvo Crvenog križa Velika Gorica, a samo su u ovoj godini do sada održali već 40 akcija.
– Radimo na promociji dobrovoljnog darivanja krvi te smo do sada smo prikupili 2 666 doza, i ako uzmemo u obzir da jedna doza može spasiti tri života, možemo reći da su naši Velikogoričani spasili gotovo 8 tisuća ljudski života – ističe Renata Deak, ravnateljica goričkog Crvenog križa te dodaje:
– Otkad smo krenuli 1995. godine, bilo je 1600 doza, sada smo na 3 300 doza godišnje. Radimo puno na promociji i s našim darivateljima. Imamo i dosta mladih darivatelja, godišnje oko njih stotinjak. Uvijek dođe neko društvo koji međusobno povuku jedni druge – govori nam Deak.
Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Neki su se na ovaj humani čin odvažili još u ranoj mladosti. Tako je Nevenka Mihanović iz Kurilovca svoju prvu dozu krvi darovala na prvoj godini fakulteta, a sve zbog karata za koncert Bijelog Dugmeta. Nevenka je dobila zahvalnicu i plaketu za izvanredan uspjeh i darovanu krv čak 95 puta.
– Sjećam se jako dobro toga dana, bila je to 1978. godina. Tada nas se puno prijavilo i odazvalo darivanju i nakon toga sam i dalje sve do danas nastavila ići. Do sada svega par puta nisam mogla darovati krv, zbog ozljede na ruci i nakon poroda, a nagovorila sam partnera i sina da i oni postanu darivatelji – kazala nam je Nevenka koju sve ovo ispunjava velikim ponosom.
Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
– Dobrovoljni darivatelji su skromni i samozatajni ljudi, kojima je bitno da spase nečiji život i pomognu onome kome treba. Sretna sam kad znam da sam nekome pomogla. Takva sam osoba. Na žalost zbog svojih bolesti više ne mogu biti darivatelj krvi, što mi teško pada, ali sam ponosna na svojih 95 davanja i sve one živote što sam spasila. Ponosna sam što sam pripadala i pripadam jednoj velikoj obitelji dobrih, samozatajnih i humanih ljudi – zaključila je Nevenka te poslala svima poruku kako za malo potrošenog vremena mogu spasiti čak tri života.
Među tri hrabrih mušketira koji su dobili zlatni znak priznanja, uz Marka Šenjuga i Zdravka Hačića, je i Ivica Kelihar koji se u Veliku Goricu doselio 1996. godine.
– Prvi sam put krv darovao 1988. godine u srednjoj školi. Došli su tada iz Crvenog križa u školu i pitali tko želi biti darivatelj, vjerojatno je nedostajalo zaliha. Tako sam krenuo, pa sam dao dva puta prije vojske, nekoliko puta u vojsci pa sam napravio pauzu od kojih šest godina kada je bilo ratno stanje. Ponovno sam krenuo 1996. godine – kaže Kelihar koji sada već ima upisanu brojku od 101 darivanja.
Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
– Nastavit ću još i dalje dokle će mi zdravlje dozvoliti jer ispunjava me to i osjećam se puno bolje kad dam krv – naglašava naš sugrađanin Ivica.
Brončani znak dobili su oni koji su dali krv darovali 35 odnosno 50 puta, a to su Anamarija Lozić, Biserka Grgić, Tihomir Jurman, Krešimir Maričić, Miroslav Vučković, Darko Cvetnić, Miroslav Kovačević, Ivan Majdanžić, Bojan Grabas, Mile Danilović, Zoran Miković, Miroslav Bogović, Stjepan Zgurić, Tomislav Šarlija, Stjepan Starešinović, Josip Knapić, Robert Radač, Antonio Sviličić, Igor Marković, Damir Filković, Željko Mankas, Josip Taradi, Bruno Kralj, Tomislav Tkalec i Dražen Toplak.
Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Srebrni znak priznanja i zahvalnicu za darivanje krvi 55 puta kod žena i 75 puta kod muškaraca dobili su Hrvojić Jelena, Mihalić Kata, Šmerda Biserka, Dragan Blažević, Vlatko Martić, Josip Katalenić, Dinko Sičić, Zoran Veseli, Imamović Almir, Branimir Sremić, Robert Ljubić, Kovačić Zlatko i Žerjavić Mario.
Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Također dodijeljene su i završne zahvalnice našim sugrađanima koji iz određenih zdravstvenih razloga više ne mogu darovati krv, a njih su dobili Vlatko Martić, Vera Rak, Danijel Turk i Zlatko Vinter.
Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
HOTNEWS
Veterinarska stanica proslavila 75. rođendan: ‘Božić i Nove godine slavili smo u štalama, liječeći stoku, ali ne žalimo…’
Prisjetili smo se kako je posao veterinara izgledao nekad. U to se doba liječila stoka, a danas – ljubimci.
Velika Gorica je nekada bila poznati stočarski kraj. Održavali su se brojni sajmovi na koje su stizali trgovci iz brojnih europskih država, a na njemu se nudilo više od 3 tisuće rogatog blaga, 7 tisuća svinja, mnoštvo peradi…Sve to stoji zapisano u knjizi “Veterinarstvo u Turopolju”, poznatog umirovljenog goričkog veterinara Josipa Kozačinskog.
Tada su veterinari imali pune ruke posla i mnogo se radilo na terenu. Sajma kao takvog, danas više nema, a s padom broja stoke i posao veterinara sveo se uglavnom na brigu o malim kućnim ljubimcima koju uspješno provode već 75 godina u Veterinarskoj stanici Velika Gorica. Prema riječima direktora Marka Morića, u stanici je danas zaposleno oko 35 ljudi. Svi oni su specijalizirani za liječenje malih životinja. Ambulanta ima i dežurnog veterinara kao i veterinarsku ljekarnu, ali i poljoprivrednu apoteku.
– Veterina se nekada bazirala na 70 posto odrađenog posla na terenu koji je tada donosio jako dobre prihode za veterinarske organizacije. Kada govorimo o broju grla, danas ta brojka iznosi tek nekoliko stotina pa su se veterinari morali prebaciti na rad u maloj praksi. Kući ljubimci su puno zahtjevniji, od postavljanja same dijagnoze pa sve do samog liječenja – ističe direktor Morić iza kojeg je 25 godina radnog iskustva u veterini i nekada je odrađivao i po 100 noćnih intervencija.
Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
– Bilo je to 2006. godine, i tada je bilo daleko lakše stvoriti iskustvo koje danas posjedujemo ja i moje starije kolege za razliku od mlađih kolega danas – kaže Morić i dodaje kako je veterinarstvo poziv, a ne zanimanje.
– Osobno sam doživio četiri ili pet Božića u štali, par Novih godina, baš kao i moja kolegica. Svi zajedno smo se smijali, a mogu reći da su mi to bili jedni od ljepših dočeka. Upravo su ti neki događaji zbog kojih se netko odlučuje na ovaj posao – prepričava te nastavlja:
– Na žalost, bilo je i loših situacija. Prošle sam godine bio u Slavoniji. To su zaista bile stresne situacije za sve nas. Školovali smo se da bi spašavali domaće životinje, no nažalost u tim situacijama smo radili ono suprotno. To su bili najteži trenutci i vrijeme u mojoj karijeri – zaključuje Morić.
Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Njegovu ljubav prema životinjama i strast prema ovoj vrsti posla dijeli kolegica Ksenija Arbanas Cvitaš koja je već kao dijete znala čime se želi baviti u životu, a sve to djelomično zahvaljujući i veterinaru Kozačinskom.
– Kada sam bila mala moji djed i baka bili su poznati stočari u ovom kraju, a gospodin Kozačinski dolazio ih je liječiti. To se meni svidjelo i tako sam odlučila krenuti njegovim stopama. I dan danas držim brojne domaće životinje na imanju u Lomnici. Iako mi to sve već postaje i malo teško, ali radit ćemo to dok ćemo moći – govori nam Ksenija koja veterinarski posao radi već 25 godina.
– Na terenu više nema toliko posla. No, vesele me ljudi koji još uvijek, unatoč svemu, drže stoku. Uglavnom su to stariji ljudi. Mladi to ne žele, rastuži me ta činjenica – kaže Arbans Cvitaš.
Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
– Ksenija je jako dobar veterinar. Spretna je i kod telenja, prašenja, ali i liječenja malih životinja. Ponosno stoji uz bok svim muškim kolegama, u pogledu svih veterinarskih poslova – ponosno ističe njen bivši kolega Kozačinski koji je u goričkoj Veterinarskoj stanici proveo više od 35 godina, a u sjećanje mu se posebno urezala jedna zanimljiva priča koja se dogodila jedne zime tik pred Božić.
– Sjećam se da je te noći padao snijeg, a netko mi je oko 2 sata u noći pozvonio na vrata stanice. Ugledao sam čovjeka s malim sinčićem koji je bio sav šmrkav koliko se plakao. Dječak je otklonio kaput, a pod njim je imao ozlijeđenog praščića. Očistio sam ranu, sašio i dao lijekove, a oni su otišli – priča Kozačinski.
Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
– Nekoliko godina kasnije sreo sam ih na jednom sajmu. Kazali su mi kako je praščić živ, ali na kraju su ga na prevaru morali prodati. Stigla je, nakon 15-godina, i razglednica iz Njemačke. Čovjek mi u njoj čestita Božić i pita me sjećam li se još uvijek onog ‘malog šmrkavca’ s praščićem. Zahvalio mi se na tome i napisao kako mi nikada to neće zaboraviti – sentimentalno će ovaj umirovljeni gorički veterinar.
Praščiće za kućne ljubimce, kao i ostalu stoku danas su zamijenile uglavnom slatke četveronožne njuške. Naime, broj registriranih pasa na području Velike Gorice je 6 500 tisuća.
– Veliki problem i dalje rade psi koji nisu registrirani, ali dobrom suradnjom s lokalnom zajednicom pokušavamo riješiti taj problem na način da povećavamo broja kastracija. Također, imamo i koncesiju nad Skloništem za životinje Velika Gorica koje se nalazi u Jagodnom. Uz sve ove životinje, u porastu je broj konja. Ima tu mladih ljudi koji su iz urbanih sredina stigli u ruralnu gdje su kupili ili naslijedili imanja, te želeći se okušati život svojih predaka dosta ulažu u razvoj konjogojstva – zaključuje na kraju direktor Morić.
Foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
HOTNEWS
Više od 2 tisuće goričkih srednjoškolaca dobilo potporu Grada
Na račune im je sjelo 120 eura.
-
Crna kronikaprije 2 danaPoznati detalji nesreće u kojoj je stradao 75-godišnji pješak u Velikoj Gorici
-
Sportprije 2 danaŠroki, kralj Gabele: ‘Živim u Čapljini, zabijam i asistiram, a usput i pratim Goricu’
-
Crna kronikaprije 4 dana
FOTO Auto udario pješaka kod Županijskog suda
-
Sportprije 4 danaFOTO Osma pobjeda VG Boysa, Kurilovec iznenadio u Buševcu
