Nedavno sam u bespućima interneta naletjela na tekst nepoznatog autora pa sam ga prevela i uredila u fotografiju.
Sigurna sam da sam vam već ranije, ako ne i milijun puta, rekla da garanciju za sutra nemate. Nemam ju ni ja, pa mi je ova slika bila samo potvrda da je to ispravan stav.
Kad sam bila mala baka mi je rekla nešto što tada nisam shvatila, ali danas je to potpuno jasno. Rekla mi je da ako u životu budem imala prijatelja da ih mogu nabrojati na prste jedne ruke, tada će to biti puno. Tada sam imala prijatelja i prijateljica „na bacanje“. Svako je bio dobro došao u moj život i fakat sam svakog nazivala prijateljem, ne znajući što ta riječ zapravo znači.
Danas, gledajući na ovih 46 kvrgi iza mene, mogu sažeti riječ prijatelj u sljedećoj rečenici:
„Prijatelj je osoba koja zna sve tvoje tajne i dalje te voli i stoji uz tebe.“
E pa drage moje i dragi moji, danas ih je stvarno samo 5. I zahvalna sam na njima. Istina, kod mene povjerenje ima rok trajanja, pa tako i prijateljstva, i svjesna činjenice da previše toga dijelim s ljudima oko sebe, ali dalje svakog mogu pogledati u oči.
Foto: pexels-kampus-production
A zašto sam danas ovako „patetična“ i „mudra“…
Neki dan sam na društvenim mrežama vidjela post meni jako bliske osobe na kojoj je pisalo: „Nedostaješ prijatelju.“ Osoba koje je to objavila inače ne izražava emocije javno, nego više u krugu najbližih. Baš zato znajući kakav je, komentar me pogodio jer sam osjetila tugu i težinu. Odmah sam ga kontaktirala s pitanjem kako je i saznala da je srećom njegov prijatelj još uvijek s nama, ali je odselio i rutina koju su oni imali je nestala. Dakle, druženja na kavama tijekom kojih se raspravljalo ili o dobrim atributima pojedine konobarice, pa preko Jure Jarunskog i ima li života u svemiru, eto toga više neće biti. Zvuči vam beznačajno? Vjerujte da nije. Probajte si zamisliti kako bi se vi osjećali da je situacija onakva kakvom sam ju ja zamislila, tj. da je njegov prijatelj zauvijek zaspao. Zamislite si kako bi se osjećali da prijateljica s kojom već mjesecima odgađate kavu jer je posao preči, ili treba ispeglati veš ili počistiti kuću, jedan dan kad nađete vremena za nju ne odgovori na vaš poziv jer je više nema.
Nedavno sam pročitala rečenicu koju evo sada postavljam i svojim prijateljima i poznanicima: „Kako bi se osjećao kad bi znao da me nikad više nećeš vidjeti?“
Gadno zvuči, zar ne?
Ja sam u glavi vrtjela to pitanje danima i razmišljala sam baš o tom ljudima za koje nikako da nađem vremena ili ću se naći s njima kasnije.
Foto: pexels-andrea-piacquadio
I što sam napravila?
Zanemarila sam peglanje i prašinu, o poslu ne razmišljam kad zatvorim vrata ureda i pronašla sam način da zadržim u svom životu ljude koji su mi važni. Nisam se još svima javila, ali zovem i dosadna sam. I osjećaj je dobar jer su reakcije točno onakve kakve mi trebaju, pune ljubavi i iskrene emocije. Preporučujem i vama isto.
Ne ostavljajte za kasnije nikoga. Za kasnije ostavite obaveze, robovanje kući i televiziji, pa čak i čitanje knjiga, jer svega toga će biti, a ljudi nam odlaze brzo i tiho. Sigurna sam da sam i ja mnogima stavljena na popis „kasnije“ i to je sasvim u redu. Ja svoj popis smanjujem.
Foto: pexels-freestocksorg
Zato je danas ova kolumna kratka i jasna, jer moram vam reći, imam dva iznenadna posjeta odraditi i razveseliti meni drage osobe.
Budite i vi ludi kao ja. Skratite si popis „kasnije“.
Do iduće srijede, voli vas vaša N.