Priča iz kvarta
Klaf na odmoru: ‘Uživam među mostarskom rajom i živim nogomet 24 sata na dan’
Velikogorički trener Dean Klafurić iza sebe je ostavio sjajnu sezonu na klupi kultnog mostarskog Veleža, s kojim je nadmašio očekivanja i izborio Europu. Odmara se u svom gradu, a na posao se vraća nakon što oženi sin…
Kalendarsko je proljeće na izmaku, još malo pa će i službeno početi ljeto, a u svijetu nogometa to znači da je u tijeku famozna “sezona kiselih krastavaca”. Iz perspektive igrača i trenera, doba je to u kojem se treba odmoriti od prošle i pripremiti za novu sezone, a to je najbolje činiti u domaćem, obiteljskom okruženju. Takav tip predaha odabrao je i velikogorički trener Dean Klafurić (51), kojeg je uvijek lijepo sresti na ulicama njegova grada, a još je ljepše “privesti” ga na šalicu kave i čašicu razgovora.
Klaf je lokalna igračka legenda, nekoć plemeniti vezni sjajnog udarca, ali i tip koji će i godinama poslije priznati da bi “možda napravio i bolju igračku karijeru da već u to vrijeme nije razmišljao kao trener”. I sasvim je prirodno bilo da po završetku igrače priče sjedne na klupu, započne karijeru koja ga je u posljednja gotovo dva desetljeća vodila diljem Turopolja, Hrvatske, Europe i svijeta.
Cijela priča počela je u Kurilovcu, kojeg će uvijek nazvati svojim, obiteljskim klubom, nakon toga u juniorima Radnika, pa Poletu iz Buševca, ženskoj reprezentaciji, Gradićima, Vrbovcu, pa onda i u omladinskoj školi Dinama, u kojoj je ostavio dubok trag. Radio je i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskoj Arabiji, zatim poveo Goricu u posljednju drugoligašku sezonu pa preselio u veliku Legiju iz Varšave, s kojom je uzeo prvenstvo i kup. Imao je i kratku i nesretnu epizodu s Hrvatskim dragovoljcem, pa radio na Cipru, u Slaven Belupu i mađarskom Honvedu.
Posljednja, i dalje aktualna postaja Klafove trenerske priče smjestila se u Mostar, u kultni Velež, kojeg je preuzeo u kolovozu prošle godine. I napravio sjajan posao. Rođeni, kako je nadimak ovoga kluba, završili su sezonu na trećemu mjestu BiH Premijer lige, time su izborili i izlazak u Europu, a Dean Klafurić potvrdio je da je riječ o itekako ozbiljnom treneru.
– Kako je živjeti u Mostaru? Jako lijepo! – kaže uvodno, između dva srka espressa.
– Grad je prekrasan, okružen sam ljudima koji imaju toplinu, koji imaju vremena jedni za druge. Sve mi odgovara, od ljepote grada, prepunog drvoreda, od prirode, Neretve, staroga grada, Starog mosta, sve do mostarske raje, fantastične hrane… Ukratko, to je način života koji me podsjeća na život 80-ih kod nas. Kad se još na to nasloni i dobar rezultat, sve je još bolje i ljepše. Da nije dobar rezultat, sve bi bilo bitno drukčije, jasno mi je to, ali ovako je sjajno – govori sa smiješkom, pa nastavlja s dojmovima iz jedne specifične sredine.
– Mostarci imaju specifičan smisao za humor, koji sam imao priliku upoznati i ranije, budući da mi supruga ima rodbinu u Mostaru, tako da sam povremeno dolazio tamo zadnjih 20-ak godina. To mi je i olakšalo, ubrzalo adaptaciju. Ljudi su široke ruke, vole počastiti i ćevapima i kavom, malo kad uspijem nešto sam platiti. A kava je čudo… Ja sam mislio da mi pijemo najviše kave, ali oni su daleko ispred nas, ha, ha…
Grad je to podijeljen na dva dijela, istočni i zapadni, a nogometno se dijeli na Velež i Zrinjski.
– Nemam nikakvih problema s navijačima. To je rivalstvo kao i svako drugo, iako je to u ovom slučaju pojačano i nekim drugim stvarima, ali ja se bavim nogometom, ponašam se kao profesionalac i apsolutno nema nikakvih problema. Prošao sam sve tribine Dinamovog stadiona, znam kako funkcionira taj svijet, ali ja se bavim isključivo nogometom, samo to me zanima – objašnjava odnose Klaf.
Nije odradio baš cijelu prošlu sezonu na klupi, ali nije puno ni propustio.
– Došli smo krajem kolovoza, prvu utakmicu vodili smo u petom kolu. Kod dolaska s upravom kluba sam komunicirao kako je cilj biti četvrti, pokušati izboriti Europu, kako bi to bilo lijepo, a na kraju smo završili na trećemu mjestu. Dakle, sezona se može opisati jedino kao izuzetno uspješna u svakom segmentu – govori Dean i dodaje:
– Ne samo da smo napravili dobar rezultat, nego smo i prezentirali jako dobar, prepoznatljiv nogomet. Velež u tom smislu ima bogatu tradiciju, ono što je taj klub nekad predstavljao po pitanju stila nogometa velikim se dijelom poklapa s onim što ja želim od svojih momčadi. Sjećaju se stariji ljubitelji nogometa igrača kao što su Baka Slišković, Džemal Hadžiabdić, Enver Marić, Duško Bajević, Semir Tuce, Franjo Vladić, pa još i Predrag i Goca Jurić, Kajtaz, Tuce… Imali su strašne igrače, sjajne generacije, a svi oni igrali su prepoznatljiv nogomet. Ja sam se kao trener dobro uklopio u tu filozofiju i Velež je napravio stvarno dobar rezultat, svakako iznad očekivanja.
Cijene ga izuzetno u Mostaru, uživa veliki ugled među navijačima i u samom klupskom okruženju, a i on cijeni sve što se događa oko njega.
– Osim u rezultatima, klub je rastao i u drugim segmentima, prije svega na polju infrastrukture. Gradi se četvrta tribina, s kojom će se stadion zaokružiti i biti vjerojatno najljepši u Bosni i Hercegovini. I sad je atmofera na stadionu uvijek sjajna, imamo najbolji teren u ligi, a sad će se to i poboljšati. Na utakmicama bude između tri i četiri tisuće ljudi, ponekad i više, ovisno o protivniku, a ponekad i manje, ovisno o vremenu. Tu su te čuvene mostarske kiše, a budući da stadion nije natkriven, vremenske prilike znaju dosta utjecati na broj gledatelja. Trenutačno stadion prima 7.000 ljudi, a s novom tribinom primat će 10.000. Ispod nove tribine bit će i moderne svlačionice, s VIP salonom i svim ostalim, pa će stadion biti potpuno spreman za europske utakmice, ali i za utakmice reprezentacije. Trebalo bi sve skupa uskoro biti gotovo, a uz to je napravljen i novi pomoćni teren za treninge. Uprava se jako angažira, pa je sve nekako lakše – priča Klaf i nastavlja:
– Uz građenje igre i momčadi, radili smo i na sistematizaciji radnih mjesta, strukturi kluba, što često dovodi do pada u rezultatima, što se nama nije dogodilo. A to je velika stvar, veliki uspjeh za Velež ove sezone.
Velikogorički stručnjak u Veležu nije samo trener, budući da je ujedno i na funkciji sportskog direktora, što je poprilično zahtjevno. Iako…
– Trenerski posao traži radni dan od 24 sata. Uostalom, uvijek kažem da to nije posao nego poziv. Treneri su obično fanatici nogometa, mi smo ljudi koji živimo takav život, posvećeni smo poslu maksimalno, i kad spavamo razmišljamo o igračima, o klubu, o tome kako unaprijediti igru i rezultate… Teoretski je to vrlo zahtjevno, ali meni osobno zapravo i nije. Puno mi je teže kad sam bez posla, kad nemam klub, kad ne znam gdje pripadam. U tim se trenucima ne osjećam dobro. Iskreno, koliko god mi je lijepo biti s obitelji, odmarati se i opuštati, sretniji sam kad radim nego kad sam na odmoru – priznaje Klaf.
Posljednjih desetak mjeseci radi s vrlo dobrom, prilično iskusnom momčadi, s igračima koji su u stanju slijediti njegove ideje, a među njima je i jedan Velikogoričanin.
– Da, s nama je i Vito Čaić, naš dečko, iz Velike Gorice. On je 2005. godište, došao je kao kapetan juniora Dinama, s kojim ima profesionalni ugovor. Došao je na posudbu, koja će se i nastaviti u sljedećoj sezoni, u kojoj će nam sigurno dati još više. U sezoni iza nas imao je problema sa sinusima i alergijom, tako da nije dao koliko se možda očekivalo, koliko je i sam očekivao, ali u svemu tome je dao vrlo solidan doprinos momčadi. U trenucima kad je bio zdrav, kad je uspio riješiti te probleme, bio nam je jedan od najboljih igrača. Pred operacijom je nosa, otkriveno je što je problem s alergijom i siguran sam da će biti samo još bolji – govori trener Veleža, u kojem je i još nekoliko igrača koje smo upoznali na hrvatskim travnjacima.
– Imamo Dubrovčanina Antu Oreča, koji je došao iz Kustošije prošlog ljeta, tu je i Dino Halilović, Alenov brat, kojeg sam trenirao još u kadetima Dinama, pa onda i Mihael Mlinarić, kojeg sam vodio u Hrvatskom dragovoljcu i Slaven Belupu, zatim golman Tomislav Duka, nekoć u Hajduku, Splitu i Istri… A sad smo doveli i dosadašnjega kapetana Cibalije Karla Išasegija – nabrojio je Klaf.
Na terenu uvijek mora biti barem jedan BiH igrač mlađi od 21 godine, a dozvoljena su tri stranca, pri čemu se igrači s prostora bivše Jugoslavije ne smatraju strancima. U Veležu su prošle sezone stranci bili Gruzijac u napadu, Brazilac u veznom redu i Iranac u obrani, a sve skupa je bilo dovoljno za vrlo uspješnu sezonu u okruženju jedne sve bolje lige.
– BiH ligu pratio sam posljednjih godina, budući da sam bio u pregovorima s nekoliko klubova u tom razdoblju, i mogu reći da je liga u ekspanziji. Kvaliteta terena sve je veća, situacija je po tom pitanju puno bolja nego ranije, jer događa se nešto slično što se događalo u HNL-u prije nekoliko godina, stalno se rade novi tereni. S druge strane, odluka da igrači s prostora bivše države ne budu stranci povećala je i kvalitetu same lige – istaknuo je Klafurić, koji nije mogao izbjeći ni pitanje o usporedbi HNL-a i BiH lige.
– Jako je teško to uspoređivati, ali možda bi najbolja usporedba BiH lige bila sa slovenskom. To je otprilike ta razina. Najbolji klubovi iz BiH, recimo to tako, bili bi negdje u sredini HNL-a. Ali opet kažem, teško je to uspoređivati, praktički nemoguće, znam samo da je HNL svakako viša razina, u prvom redu po obučenosti mladih igrača – procjenjuje Klaf.
Pomaže mu i cijelom procesu i njegov dugogodišnji suradnik Damir Milanović, poznatiji kao Milka, još jedan izdanak uspješne goričke trenerske ekipe koja radi po cijeloj Europi.
– On mi puno znači. Uvijek sam imao dobre suradnike, a Milka je već dugo sa mnom. Bili smo i suigrači, ja sam ga uveo u trenerski posao i jako sam sretan što je definitivno izrastao u pravog trenera. Posao koji radim u Veležu puno mi je lakše raditi uz njega, budući da je sazrio kao trener, da imamo istu filozofiju, da smo radili zajedno i u Gorici, i na Cipru, i u Mađarskoj – priča Klafurić o svom suradniku, pa se okreće HNL-u, kojeg je pratio s distance, jednako kao i Goricu, jedan od svojih klubova.
– Bilo je zanimljivo pratiti HNL kroz prizmu borbe za naslov, a na kraju je Dinamo prvi došao do cilja zahvaljujući i iskustvu i kvaliteti. Kao dinamovcu, naravno da mi je drago što je tako završilo. Gledajući cijelu ligu, žao mi je jedino što je sezona bila malo “mliječna” zbog Rudeša, jer nije bilo pravih tenzija u donjem domu – govori Klaf, pa se okreće Gorici.
– Pratio sam, naravno, uvijek i svugdje pratim Goricu. Dinko Jeličić mi je prijatelj i kolega kojeg jako cijenim, pod njim je Gorica u prvom dijelu sezone igrala jako dobro i žao mi je što na proljeće to nije bio slučaj, što je sve skupa otišlo u krivom smjeru. U svakom slučaju, želim sve najbolje Gorici u svemu što slijedi, nema dvojbe da je čeka izazovna sezona, ali svaka je takva…
Izazovna sezona čeka i Velež, kako u prvenstvu, tako i europskim natjecanjima. Rođeni kreću od prvoga pretkola Konferencijske lige.
– Rezultat u nogometu često je varljiv. Najvažnije je zadržati mirnoću u lošim razdobljima, ostati strpljiv, što je jako teško. S druge strane, kad se dođe blizu maksimuma, vrlo lako se poleti i postane nerealan. To su trenuci kad klubovi pokazuju koliko su ozbiljni, tu se vidi razlika između većih i manjih klubova. Mi smo u toj situaciji, kad smo došli blizu maksimumu i naravno da su očekivanja velika – kaže Klafurić i nastavlja:
– Logično je da mi u stožeru, zajedno s igračima, želimo najviše moguće, da ćemo dati sve od sebe da budemo što bolji, ali definitivno neće biti lako. Nismo nositelji, među klubovima koji su nam mogući protivnici ima svega i svačega, pa je jako teško i pripremiti te utakmice. Puno je tu igrača i momčadi koje su nepoznanica, za koje je teško procijeniti koja su razina, a to je novost i za naš klub. Svima će nam to biti novo iskustvo, puno je tu zahtjeva, moguća su i daleka putovanja, čime se gubi i vrijeme za trening… Ali dobro, to Europa nosi, treba biti spreman na sve. Moramo napraviti što bolje pripreme, pokušati proći to prvo pretkolo, pa ćemo dalje vidjeti – s obje noge na zemlji stoji Klafurić.
Neće još dugo uživati u Miru svoga grada, pripreme kreću već 17. lipnja, a dva dana prije toga trebat će odraditi i veliku feštu. Ženi se sin Marko, najstariji od trojice sinova, a samo dva dana poslije tata ide za svojim poslom.
– Sva tri sina su u nogometu, uživam s njima ovih dana. Supruga Maja često dolazi u Mostar, to je ok, a dečki su više dolazili u Budimpeštu, budući da je dosta bliže. Problem su i njihove obaveze, jer osim što igraju nogomet, Marko i Ivan rade i kao treneri, tako da su im vikendi ispunjeni. Marko ima 25 godina, Ivan 23, obojica igraju za NK Kralj Tomislav, a tamo i treniraju mlađe, odnosno i starije pionire. Bacili su se u trenerski posao, vole to, posvećeni su, već se vidi da je to i njihov poziv. Ne pitaju previše, ali te stvari su nam svakodnevna komunikacija. Idu svojim putem, što mi je jako drago, ali naravno da imamo sličan pogled na nogomet. Tu je i najmlađi Luka, on ima 17 godina i igra za kadete NK Kurilovca – završio je Klaf.
Telefon je tijekom razgovora zazvonio više od nekoliko puta, obaveza je koliko hoćeš, jer tako to ide kod ljudi s dvije funkcije. Ali dobro, za tipove poput njega, za nogometne fanatike ove kategorije, dvije funkcije puno su bolje od nijedne. Pogotovo kad ide ovako dobro, kad se kući na odmor vraća sretan, zadovoljan i ispunjen. Neka se tako i nastavi…
CityLIGHTS
Pitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!
Bogata povijest, odlična pozicija, ali i svijetla budućnost?
Priča iz kvarta
Ponos grada!
Ante Budimir je golom protiv Francuske oduševio cijelu naciju, a sve nas iz njegova grada po tko zna koji put učinio ponosnima. Zbog onoga što radi na terenu, ali još više zbog onoga što radi izvan terena…
U trenutku kad je Ivan Perišić u 26. minuti poljudskog ogleda Hrvatske i moćne Francuske odradio dribling i dotaknuo loptu u namjeri da je centaršutem pošalje prema protivničkom petercu, Ante Budimir bio je, izračunali su, 12 metara od mjesta gdje će ta lopta pasti. Kulerski je u tom trenutku napao prvu stativu i u idealnom trenutku bio je na toj lopti. Završila je prvo na njegovu čelu, da bi se odmah potom “ušuljala” u francuski gol, a Poljud je – eksplodirao!
Ante Budimir raširio je ruke, raširio je i lice u prepoznatljivi osmijeh, a jedan petogodišnji dječačić u njegovoj Velikoj Gorici skakao je od sreće.
– Tata, tata, Budimir je zabio gol, on je iz Gorice! – vikao je uzbuđeno proslavljajući gol za vodstvo.
I nije taj velikogorički dom bio jedini u kojem se u tom trenutku osjetila posebna sreća i zadovoljstvo. I poseban ponos. Ante Budimir opet je oduševio, po tko zna koji put, kao što sve nas koji ga poznajemo ili srećemo na gradskim ulicama tijekom (pre)kratkih dolazaka kući, oduševljava to što je sve ovom posebnom dečku definitivno počelo dolaziti na naplatu.
Sport, kažu, uvijek vrati za sve što mu daš, a Ante je sportu godinama davao. I zaslužio je najmanje sve ovo što mu se događa. A događaju mu se velike stvari, jer Ante Budimir konačno je, sa 33 godine, došao do statusa zvijezde. Ne samo u Pamploni, gdje mu je privremeni dom, nego i u njegovoj domovini, u njegovu gradu. Dugo je bio nepravedno podcijenjen, sa svih mogućih strana, ali sad je konačno “na štihu”. I ima puno pravo uživati u svemu što mu se događa.
Iako, nije Ante tip koji će tražiti pozornost, koji će se osjećati potpuno komforno u ulozi zvijezde, pod svjetlima reflektora.
– Ne očekujem da će hodati iza mene u Velikoj Gorici i davati mi priznanje, tapšati me, to sigurno ne. Najbitnije mi je priznanje od trenera, suigrača, da sam prihvaćen u tom, da funkcioniram dobro s njima – rekao je Ante u nedavnom intervjuu, želeći reći kako mu neka velika pozornost nije potrebna.
Oduvijek je tako funkcionirao, oduvijek se bavio sobom i svojim nogometom, vjerujući da će se nekad negdje vratiti. I bio je u pravu, na vlastito zadovoljstvo, na zadovoljstvo svoje obitelji, prijatelja, poznanika, navijača, još više ne zadovoljstvo suigrača i trenera koji ga okružuju. I, to je bilo posebno lijepo vidjeti, na posebno zadovoljstvo tog najmanje jednog petogodišnjeg dječaka koji odrasta u gradu u kojem je i on odrastao…
Put Ante Budimira prema vrhu, prema trenutku u kojem ga cijeli stadion ispraća ovacijama, bio je sve prije nego lagan i jednostavan. Još od prvih dana, od prvih haklova na betoncu na Cibljanici, gdje se “tukao” sa starijima, od prvih treninga na Radniku.
– Nikad nije spadao među najtalentiranije klince u generacije, čak je bio i malo nespretan, nezgrapan, ali s tom svojom “lopatom”, neobično velikom nogom, uvijek bi nekako utrpao loptu u gol. Puno više od talenta izdvajalo ga je to što je uvijek radio više od drugih, što je vjerovao da može prebaciti svoje limite, što je bio maksimalno pošten prema nogometu. I zato je uspio – govorio je svojevremeno Senad Harambašić, njegov trener iz dječačkih dana.
Budem li se vraćao u HNL, neću ni u Dinamo ni u Hajduk, nego u Goricu, čuvena je Antina izjava… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
I on će priznati da ga je na trenutku možda i podcijenjivao, da ga je znao slati da niže krugove oko igrališta na kojem su igrali neki drugi klinci. Nije odustajao, tu se negdje počeo graditi karakter koji ga je oduvijek razlikovao od svih drugih. Tu, ali i u obitelji, kojoj nije bilo lako. Ante i njegove sestre rano su ostali bez oca, koji je poginuo u prometnoj nesreći, a nova nevolja stigla je početkom rata. Budimiri su morali pobjeći iz njihova sela Ozimica pokraj Žepča, a odabir je pao na Veliku Goricu.
Stigli su 1992. godine, Ante je u to vrijeme bio šestomjesečna beba, zbog čega nemamo nikakve dvojbe da ga imamo pravo smatrati potpuno našim. Ovdje je rastao, ovdje se gradio u impresivnog čovjeka kakav je danas, ovdje je, u Radniku, nedaleko od svoga obiteljskog doma, počeo svoj trnjem i teškom mukom popločeni nogometni put.
Nakon što je prošao neuspješnu i traumatičnu epizodu u LASK-u iz Linza, gdje ga je odveo Andrej Panadić, Ante Budimir sudjelovao je u samim počecima HNK Gorice, bio je i prvi igrač koji je klubu donio novac od transfera, onih famoznih 20.000 eura, koliko je u zimu 2011. uplatio Inter iz Zaprešića. Ne Dinamo, ne Hajduk, ne Rijeka, ne Osijek… Ne, to bi bilo prejednostavno. Ante je preko Zaprešića zaslužio poziv u Lokomotivu, ali nitko iz “velike četvorke” i dalje nije reagirao. I opet je Ante morao ići okolnim putem.
Prva prilika u inozemstvu otvorila se daleko od naslovnih stranica, u drugoj njemačkoj ligi, u dresu St. Paulija. I opet nije išlo lako ni jednostavno, nije se tamo snašao, nije dobio povjerenje, pa je krenuo dalje. U drugu talijansku ligu, maleni Crotone, a tamo su stvari polako počele sjedati na svoje mjesto. Bio je najbolji igrač kluba koji je prvi put u povijesti izborio Serie A, a kad je stigla ponuda iz kultne Sampdorije, činilo se da će to biti – to!
Međutim, bilo bi prejednostavno… Opet nije dočekao pravu šansu, ni tu mu nisu do kraja vjerovali, pa se vratio u Crotone, na mjesto sreće. Od tamo se otvorila nova mogućnost, slijedio je odlazak u španjolsku Mallorcu, opet u drugu ligu. I opet je blistao, zabijao, zaslužio ljubav navijača i – izborio ulazak u Primeru. I tamo se potvrdio, u ekskluzivnom okruženju, pa je 2020. godine stigla ponuda Osasune. Prihvatio je izazov i malo po malo izrastao u apsolutnu klupsku legendu, najboljeg strijelca, ljubimca djece, navijača i bakica, jer igrao je sjajno, a ponašao se još bolje od toga…
U skladu s cijelom njegovom pričom, prožetom stalnim dokazivanjem i potvrđivanjem, prilika u reprezentaciji stigla je tek nekoliko mjeseci nakon 29. rođendana, u kolovozu 2020. godine. Stvari su i po tom pitanju sjele na svoje mjesto, bio je dio momčadi koja je u Kataru stigla do svjetske bronce, a onda… Opet osporavanje, opet nepravda, opet trnje pod nogama.
Izbornik Zlatko Dalić otpisao ga je nakon te bronce, odabrao je vjerovati nekim drugim igračima, a Ante je ostao Ante.
– Nema ljutnje, nema razloga za to. Izbornik ima svoj izbor, a ja ću uvijek biti tu ako me zatreba – govorio je u to doba i osvojio još nekoliko doza simpatije sa svih strana.
Usput, igrao je u klubu toliko dobro da ga Dalić više nije imao pravo ignorirati. Vratio ga je u kadar taman prije odlučujuće utakmice za odlazak na Europsko prvenstvo, koju je Hrvatska dobila 1-0. Strijelac jedinoga gola bio je, naravno, Ante Budimir.
Nije ni to pomoglo da opet završi u drugome planu, da čuva leđa Matanoviću i društvu, ali Ante je opet šutio i radio. Jedino tako i zna funkcionirati, jedino takav pristup od prvoga je dana smatrao ispravnim. Golom Francuskoj, njegovim četvrtim u dresu reprezentacije, još jedanput se potvrdio, dokazao svoju vrijednost i kvalitetu, još jedanput nas je učinio ponosnima svojim izvedbama na zelenom travnjaku.
Iako, još smo za nijansu ponosniji na našeg prijatelja i susjeda zbog svega što pokazuje izvan terena. Uvijek maksimalno normalan, pošten, prizeman, skroman, pristojan, pametan, promišljen… I potpuno isti kao što je bio onih prvih dana, kad je pod Senadovim vodstvom svojom “lopatom” zabijao prve golove.
Nikad nećemo zaboraviti da je dan nakon povratka iz Katara bez ikakvog razmišljanja pristao sljedećega jutra doći na City radio, podijeliti svoju priču sa svim nama, iako bi mnogi drugi u tim trenucima odgovorili: “Radije ne bih, umoran sam, iscrpljen, nemam vremena…” Za Antu to nije bila opcija.
Slično je reagirao i kad ga je trener Senad nazvao i zamolio da mu pomogne s praksom za dobivanje PRO licence.
– Možeš li mi srediti da dođem u Crotone i pratim treninge? – zamolio je Senad, a već iduće sekunde sve je bilo riješeno.
Ugostio ga je, napravio sve da se osjeća kao kod svoje kuće, bio mu je pri ruci u svakom trenutku njegova boravka u Italiji, pomogao koliko god je mogao. Jer Ante je, jednostavno, takav.
Pamtimo i onu nevjerojatnu priču iz Španjolske, kad je 78-godišnju baku, kojoj se nije pojavio taksi, odvezao u 70 kilometara udaljenu bolnicu na terapiju kojom se borila protiv raka.
“Hvala Osasuni što ne dovodi zvijezde nego dobre ljude”, javila se kći oduševljene bakice.
I to je konačna istina. Vidjelo se to i nedavno, kad je Ante, kako bi obilježio rušenje rekorda po broju golova u dresu Osasune u La Ligi, ručkom počastio kompletan klub, od predsjednika do čistačice. Odveo ih je u svoj omiljeni restoran u kojem ga, pogađate, obožavaju.
– Ante je legenda Osasune, velik igrač, ali još je bolji čovjek – komentirala je vlasnica restorana.
Mogli bismo tako nabrajati unedogled, postoji otprilike milijun razloga da budemo ponosni na dečka sa Cibljanice, ali tu se više zapravo i nema što objašnjavati.
Ante Budimir je nogometna i ljudska veličina. On je, u punom smislu te semantičke konstrukcije, ponos grada.
– Tata, tata, on je iz Gorice…
Je, sine, naš je. I čudesan je.
Kultura
Roža (Bir böcek olan kız)! ‘Kako sam predstavu na kajkavskom odvela u Istanbul…’
Predstava “Roža (cura s greškom”, koju su Ana Katulić i Žak Valenta osmislili na temelju pripovjetke “Svoga tela gospodar” gostovala je u Turskoj. Ana je glumila na kajkavskom, išli su i turski titlovi, a o svemu tome doznajemo iz prvog lica…
U prvom licu: Ana Katulić
Kad si samostalni umjetnik, obrtnik, samozaposlen, na nezavisnoj sceni, kad vodiš umjetničku organizaciju te si u njoj i glumac/glumica i autor, producent, i vozač i računovođa i tajnik i marketing i novinar, najkraće rečeno – katica za sve – onda znaj da, uz brojne velike i male radosti koje ovaj poziv ostavlja na kraju dana, on ujedno otvara i Pandorinu kutiju svih sila koje nisu uvijek ugodne i često su egzistencijalno upitne.
Ljudi nam se dive jer smo kreativni, inovativni, hrabri, probitačni, radimo ono što volimo i želimo, no druga strana medalje je ta da od umjetnosti često izazovno živimo i da se rijetko posvećujemo samo umjetničkom procesu (eh, da je barem tako!). Većina našeg posla, ili bar dobrih 60 posto, uvijek je administracija, dan na kompjuteru, mejlovi, natječaji, tiskara, komunikacija i tako u krug. Kamo sreće kad ostane moment za kreativu.
No, na dnu Pandorine kutije je nada, a ja sam po prirodi optimist, pa ovo nije tekst o tome kako umjetnici teško žive već potvrda da se svaki trud, upornost i rad isplate. Uvijek. Osim toga, jedan moj poznanik mi je lani za Božić poželio da “od svog rada živim, a ne preživljavam”, pa sam tu njegovu rečenicu uzela kao mantru ili lajtmotiv ove godine, koja je krenula poprilično dobro i uspješno.
Tu, naravno, prvenstveno mislim na Rožu (curu s greškom), moj prvijenac, cjelovečernju autorsku predstavu našeg goričkog Štoos teatra koju smo na scenu lani postavili Branko Žak Valenta, moj dobar prijatelj, koreograf i umjetnik, i ja, prema motivima Kolareve pripovijetke “Svoga tela gospodar”.
Kvalitetna se ekipa okupila u radu; Ivan Grobenski, koji je fantastično odradio glazbu, mladi kipar Matej Vuković, s kojim je suradnja počela 2023. na Ogledima, koji je napravio masku Pisave, multimedijalna umjetnica Mia Štark, koja je složila vizual i radila sa mnom na pokretu. Roža se rađala u prostoru FA Turopolja i nakon što je premijerno odigrana lani u Gorici i Zagrebu, to je bilo to.
Za nezavisni Štoos teatar, koji nema svoju kazališnu dvoranu, postavljaju se vječna pitanje: Gdje ćemo igrati? Za koga? I kada? Neka gostovanja smo dogovorili; bit će još koje u Gorici (vjerojatno oko Goričkih večeri), u KNAP-u, mogli bismo igrati kao lektira za osnovne ili srednje škole, zovu nas u Buševec, u Koprivnicu i Krapinu…
Treba opet sjesti za laptop; “Poštovani, mi smo Štoos teatar iz Velike Gorice…” i nuditi predstavu. Sreća je htjela da mi je kolegica poslala link za festival u Bursi, u Turskoj. Bio je to Balkan festival, na koji stižu razne izvedbe iz cijelog svijeta. Prijavnicu sam ispunila, priložila sve materijale; fotografije, video snimku predstave, plakate, tehnički rider… I drži fige.
Koncem 2024., međutim, stiže pozivnica na International Women Playwrights Theater Festival u Istanbulu. Istanbulu?! Istanbulu??! Čekaj malo, pa ja nisam prijavljivala Istanbul. Zovem Žaka: “Jesi li nas ti možda prijavio?”, malo sam zbunjena. Žak odmahuje, prvi glas.
Ono što je ostao moj zaključak do danas (jer drugog nema) jest da je ekipa iz Burse prepoznala našu predstavu i proslijedila prijavnicu Istanbulskom nacionalnom kazalištu. Oni su pogledali snimku predstave, odlučili je uvrstiti u program i poslali nam pozivnicu za Festival. I tad kreće jedan fini miks sreće, uzbuđenja, pozitivne treme, panike i brige, pa malo zabrinutosti , pa opet uzbuđenja i tako u krug do veljače.
Trebalo je napraviti predprodukciju, dogovoriti tko od ekipe ide, što ćemo nositi od scenografije, a što nam mogu osigurati organizatori, gdje ćemo biti smješteni, što možemo nositi sa sobom u avionu i kako pakirati opremu i tehniku. Trebalo je masku Pisave dobro zapakirati za avion da se ne bi u transportu oštetila jer je rađena od kaširanog papira i lako je lomljiva.
Osim toga, trebalo je osigurati i riješiti financije za put i još puno tehnikalija. Jedna od njih bio je i prijevod predstave. Na turski. Odmah zovem predsjednika Hrvatsko-turske udruge prijateljstva, Gorana Beusa Richembergha, i pitam za preporuku. On me spaja s turkologinjom Leom Kizilkayom i iza Nove Godine prijevod je već u Istanbulu. Ja sam sretna jer organizacija dobro protječe, rokovi se poštuju, nema nepoznanica i sve ide prema planu.
U Istanbul stižemo 8. veljače, Domagoj Klasić (tehnička podrška), Ivan Grobenski (glazba, ali u ulozi tehničara za titlove) i ja. Žak je ostao u Rijeci, slomila ga gripa, bodri nas porukama. Subota je, let je kratak, ugodan, a i Pisava je stigla u jednom komadu.
Ana i Žak Valenta, koji zbog bolesti nije putovao u Istanbul
Na aerodromu nas dočekuje domaćin iz kazališta, glumac Emir Üstündağ koji nas s kolegom, u kombiju, sa svim našim osobnim stvarima i kazališnom rekvizitom vozi do hotela i do kazališta. Vožnja od aerodroma traje kao da ideš od Zagreba do Ljubljane, sva sreća da su hotel i kazalište na pet minuta pješice.
Gostoprimstvo koje su nam ukazali domaćini rijetko se viđa. Smješteni smo u drevnoj četvrti Üsküdar, na azijskoj strani kopna. Ova strana puno je tradicionalnija i tiša, a tu se može vidjeti Istanbul kakav je bio nekad; netaknute malene četvrti i kućice, domaće radnje bez velike izgradnje i užurbanog ritma ovog milijunskog velegrada, koji je velik kao četiri Hrvatske.
Kazalište u kojem igramo jedna je od pet zgrada, koliko ih Nacionalni teatar ima po Istanbulu. Ova je zgrada nekad davno bila tvornica piva i cigareta, ima jednu veću i jednu manju kazališnu dvoranu, pet dvorana za probe ansambla, prostorije muzeja u kojem se čuvaju artefakti iz nekadašnje tvornice, prostorije za kostimografe, scenografe i umjetničke voditelje, administraciju, kafić za publiku i kuhinju za glumce i zaposlenike.
Organizatori festivala uvijek su nam na usluzi; nose čaj, kuhaju kavu, donose perece, pitaju kako smo, je l’ sve u redu, što nam treba… Turci slabo govore engleski, sreća pa je tu Google prevoditelj. Pričamo u mobitel, on prevodi, domaćini čitaju, smijemo se. Razumijemo se.
Festival traje sedam dana, upoznajemo trupu iz Makedonije, oni izvode dan prije nas. Tu su još ansambli iz Bugarske, Grčke, Rusije, Srbije, Španjolske, Njemačke i Italije, te domaćini iz Turske. Sve je odlično organizirano, uređeno, nema nepoznanica, poštuje se raspored i organizacija.
U Istanbulu provodimo četiri dana, pa imamo vremena za sve. Prvi dan odlazimo preko Bospora do Europskog kopna, do Aya Sofie, Plave Džamije, do Bazara. Kad smo tu, prilika je da sve posjetimo. Ne sprečava nas ni kiša koja nas neumoljivo prati sve dane. Pijemo tursku kavu, jedemo baklave i tradicionalna turske jela nalik na raviole (i kebab, naravno), opuštamo se i prepuštamo zavodljivosti istoka. A onda idući dan – izvedba.
Do podne i popodne provodimo u kazalištu, slažemo scenu, isprobavamo titlove. U tim trenutcima razmišljam kako će publika reagirati, hoće li razumjeti predstavu i kako će je razumjeti. Ovo je prvi put da Roža i ja gostujemo izvan Hrvatske, to je publika koja nikad nije čula za Slavka Kolara, predstava je na kajkavskom, prati li to i prijevod i što je sve izgubljeno u prijevodu u odnosu na original?
Ipak, jednom kad je publika ušla, kad su se svjetla ugasila i scena zasvijetlila tom magičnom svjetlošću, bilo je jasno da jedinstven jezik kazališta svi razumiju. Na početku sam ih “pridobila” s nekoliko turskih izraza i pozdrava; dobra večer, dobro došli (İyi akşamlar, hoş geldiniz, tur.) i do samog kraja nisam izgubila njihovu pažnju.
Pljesak i dijalog s publikom koji je nakon završetka predstave potrajao pa skoro kao i predstava sama, odgovorili su na sva moja pitanja i sumnje. Bilo je zaista neponovljivo. Na međunarodnoj sceni, u drugoj državi ( i kontinentu!) primiti pohvale, pljesak i čestitke iz publike među kojom je bila i hrvatska konzulica u Istanbulu, Ivana Zerec.
To je publika koja je angažirana, koju zanima kazalište, koja pita. Predstava je komunicirala i na mnoge je načine dotaknula i progovorila. Negdje smo se osjetili, pronašli i povezali. I to ne samo na razini žena, nego na razini naroda i ljudi, kolektivne svijesti i izazova koji su sveprisutni i svima nam slični. Bilo je to jedno neponovljivo gostovanje koje nam je dalo adrenalina i krila za dalje. Na nezavisnoj sceni. Dan po dan. Može se. Isplati se!
“You have home in Türkiye now”, poručili su nam domaćini na odlasku.
I vjerujte nam, znamo da je to istinski tako.
Priča iz kvarta
Ivan Šćepina opet kod svoje kuće! Odmah je otišao svojim dečkima na Udarnik…
Nakon što je odradio ovu fazu rehabilitacije u Krapinskim toplicama, Ivan Šćepina vratio se kući i odmah poželio otići na Udarnik i pogledati utakmicu svojih prijatelja i suigrača, koji su mu dobrodošlicu kući poželjeli – pobjedom!
Petak iza nas bio je velik i važan, poseban dan za obitelj Šćepina iz Gradića. Sin Ivan vratio se kući s rehabilitacije u Krapinskim toplicama, završio je s tom fazom svoga oporavka nakon teške nesreće prošloga ljeta i započeo novu. U kojoj će i dalje biti potrebno jako puno borbe, kako njegove, tako i njegovih roditelja Ružice i Darija, ali u ovom trenutku važno je samo da je obitelj ponovno na okupu, da je Filip dočekao svog starijeg brata…
Puno se toga događalo oko Ivana Šćepine u mjesecima iza nas, njegova nesreća ujedinila je Hrvatsku, ali u prvom redu njegov grad, iz kojeg je i krenula akcija skupljanja sredstava za skupu rehabilitaciju. Uz njega su, kao velika potpora u najtežim trenucima, bili i obitelj, i susjedi, i prijatelji iz škole, i suigrači iz NK Kurilovca, čiji je Ivan bio član do kobnog pada u lipnju prošle godine. Unatoč svemu što je prošao, Ivan je ostao zaljubljen u nogomet, što je pokazao već u nekoliko navrata.
Došao je tako ispratiti utakmicu između Zagorca i Kurilovca u Krapini, utakmicu organiziranu s ciljem da se dodatno pomogne njemu i njegovoj obitelji, a ove je subote, samo dan nakon što je stigao kući, prvi put otišao na Udarnik. Igrali su njegovi dečki, njegova generacija, kadeti Kurilovca, a s druge strane bio je Samobor. Ivanov dolazak na utakmicu, koju je pratio uz rub terena, dodatno je motivirala njegove prijatelje iz kluba, koji su pobijedili Samoborce s visokih 3-0, uz dva gola Gabriela Čolića i jedan Mihaela Blaževića. Istog protivnika rezultatom 1-0 pobijedili su i juniori, a sve skupa imalo je posebnu posvetu.
“Današnji trijumfi kadeta i juniora posvećeni su posebnom gostu, Ivanu Šćepini, koji je pratio utakmicu svojih suigrača. Ivane, prekrasno te vidjeti opet na našem Udarniku, na terenu, s loptom, s tvojim suigračima i frendovima! A vama dečki kapa do poda za trud, te što ste Ivanu omogućili da zajedno sa vama proslavi pobjedu!”, oglasili su se iz Kurilovca.
Pred Ivanom je i dalje teško razdoblje, dug je put do potpunog oporavka, ali uz ovakvu podršku sa svih strana sve će to ići barem za nijansu lakše…
Priča iz kvarta
Pevecovih 60: Jedno posebno prijateljstvo, dva dima cigarete i poneka suza…
Povodom 60. rođendana omiljenog klupskog oružara Franje Kovačića Peveca, HNK Gorica predstavila video u kojem mladić s Kozjače otkriva tajne rituale, ali i odgovara na pitanje je li buncek bolji u Hrvatskoj ili Rumunjskoj
-
Crna kronikaprije 5 danaPreminuo Daren Lučinger, mladi kardiolog iz Velike Gorice
-
Prirodaprije 3 danaVodostaji rastu! Evo gdje je najkritičnije
-
Obrazovanjeprije 3 danaFOTO Održan Sajam Vježbeničkih tvrtki Ekonomske škole Velika Gorica
-
Sportprije 4 danaFOTO Iznenađenja na startu proljetne polusezone u Ligi veterana