Kad je Hrvatska početkom devedesetih stekla svoju samostalnost, u čemu su najveći doprinos dali mali, obični ljudi iz svih dijelova naše države, pa tako i oni s velikogoričkog područja, potkrao se tu jedan paradoks. Mnoge su sredine, posebno u okolici Zagreba, u novoj ustroju izgubili svoju, lokalnu “samostalnost”, tu su opet važnu ulogu, gotovo krucijalnu, odigrali upravo – Velikogoričani! Veliki finale cijele te akcije dogodio se 29. studenog 1995. godine, kad je oformljeno prvo Gradsko vijeće Grada Velike Gorice, a na “gorički vlak” tom su se prilikom ukrcale i neke druge sredine s istim željama…

Ideja o Velikoj Gorici kao izdvojenom gradu, a ne dijelu grada Zagreba, rodila se već 1990. godine, kad su Velikogoričani i Turopoljci shvatili da je lokalna vlast svedena na – područni ured. Goričkoj inteligenciji to nije bilo dovoljno. Kraj koji je prethodnih gotovo osam stoljeća, kroz Plemenitu općinu turopoljsku, imao neku vrstu samouprave, pretvoren je u periferiju metropole, što nije bilo opcija za naše ljude.

– Do uspostave samostalne Republike Hrvatske Velika Gorica je imala status općine. Budući da su 1990. godine sve općine ukinute, stvorene su četiri gradske općine, uslijed čega je Velika Gorica dobila samo taj Područni ured. A to je bilo daleko od onoga što je nekad imala kroz svoju općinsku Skupštinu. U Turopolju postoji tradicija lokalne vlasti, odnosno samouprave, a i svi drugi imali su svoje gradove i općine. Velika Gorica je kao ovako velika sredina nekako ostala izvan toga, zbog čega su se vrlo brzo počeli ujedinjavati i politički i svi drugi faktori u našem gradu – prisjeća se svjedok vremena Vlado Horina.

Upravo je Horina bio među osnivačima Odbora za povratak lokalne samouprave, osnovanog na inicijativu uglednih Velikogoričana. Predsjednikom tog Odbora imenovan je odvjetnik Antun Šagovac, a Horina je bio tajnik.

– U Odboru su bili predstavnici političkih stranaka, ali i nestranački ljudi. Sve skupa je i zamišljeno kao izvanstranačka akcija, što je ona i bila, s obzirom na sve aktivnosti koje su slijedile – priča Horina.

Otpor je, zapravo, počeo već u raspravi zakonskog prijedloga o ovakvoj administrativnoj podjeli našeg područja, jer Velika Gorica prestala je biti općina na sjednici zagrebačke Skupštine 14. studenog 1990., a već krajem rujna u našem je gradu održana tribina o metropolizaciji Zagreba, na kojoj se vodila žestoka diskusija i izražavale brojne sumnje i negodovanja na brojne točke prijedloga, o čemu je detaljno pisao prof. dr. sc. Branko Dubravica u knjizi “Teritorijalni ustroj Velike Gorice od kotara i općine do grada 1871. – 1995.”

Doznajemo tako iz istog izvora da su odlukom o ukidanju općina sve pravne kompetencije prebačene na zagrebačke gradske institucije. Područni ured Velika Gorica dobio je svoju tajnicu u Željki Klemenčić, koju je naslijedio Vlado Grbavac, a kasnije i Zvonko Kunić.

Već u ožujku 1992. godine u Saboru je otvorena rasprava o novom ustroju Republike Hrvatske, što je uključivalo diobu za županije, ali i promjenu statusa nekih gradova. U zadnjim danima ožujka gorički ogranak HSLS-a proveo je anketu pod geslom “Hoćemo svoju općinu Velika Gorica”, a o nacrtu zakona o lokalnoj samoupravi raspravljalo se i na tribini gradskog SDP-a.

Pojavila se u svemu tome i mogućnost da Velika Gorica ostane dio Zagreba, a okolna mjesta i općine završe u Zagrebačkoj županiji. Nešto slično dogodilo se Zaprešiću, a tu se negdje rodila i krilatica “Ne dijelite Turopolje”, proizašla iz potpisivanja peticije kojom su se ljudi pobunili protiv podjele Turopolja u dvije županije. Budući da peticija da Velika Gorica postane grad, održana u prosincu 1992. u organizaciji lokalnog HSLS-a, nije prerasla u širi pokret, definirana je odluka po kojoj Velika Gorica ostaje dio Zagreba.

U novoj podjeli Grad Zagreb je definirao 182 naselja, od čega ih je čak 93 bilo iz bivše velikogoričke općine! Dakle, više od polovice… S druge strane, Zagrebačku županiju u tom su trenutku činili Samobor, Dugo Selo i općine oko Zaprešića, dok su sam Zaprešić i Velika Gorica ostali dio Zagreba. Upravo su iz Županije u jesen 1993. stigli snažni signali o podršci u pokušaju odvajanja tih dvaju gradova/naselja.

Grupa entuzijasta, predvođena mr. sc. Zdravkom Lučićem, 30. studenog 1993. je organizirala tribinu u tadašnjem Narodnom sveučilištu pod naslovom “Velika Gorica u sustavu lokalne samouprave”. Uz župana Ivicu Gažija, uvodničar je bio i dr. sc. Josip Kregar, docent s Pravnog fakulteta, a nakon rasprave ovaj se skup suglasio da treba nastaviti inzistirati na izdvajanju Velike Gorice iz Zagreba i dobivanju statusa grada.

Stajališta s tribine poslužila su kao osnova za okupljanje na kojem se 14. prosinca 1993. formirao, punim nazivom, Privremeni inicijativni odbor za povratak lokalne samouprave u Veliku Goricu, Turopolje, Posavinu, Pokuplje i Vukomeričke gorice. Na sjednici su bili predstavnici svih velikogoričkih političkih stranaka, predstavnici Udruženja obrtnika, ali i brojne nestranačke osobe. Predsjednik Odbora Šagovac i tajnik Horina najuže su surađivali s Josipom Bobesićem, predsjednikom Udruženja obrtnika, a akcija je krenula odmah.

Sljedeća tri tjedna na terenu su osnivani odbori po mjesnim zajednicama, koje su se i međusobno krenule povezivati, a uslijedio je i drugi sastanak inicijativnog odbora, s kojeg je u javnost poslana nedvosmislena poruka:

“Vraćanje lokalne samouprave koja je ovom području nepravedno oduzeta (a prema tradiciji postoji od 1225.) temeljna je zadaća Odbora za povratak lokalne samouprave u Veliku Goricu, Turopolje, Posavinu, Pokuplje i Vukomeričke gorice.”

Prefiks “privremeni” nestao je 7. siječnja 1994. godine, a Inicijativni odbor krenuo je s organizacijom prikupljanja potpisa za peticiju. Za velikogoričkim primjerom poveli su se i u Zaprešiću, gdje je krajem siječnja osnovan njihov Inicijativni odbor, a ta dva tima uskoro su se i blisko povezala te zajedno nastupala.

– Bilo je i drukčijih razmišljanja među Velikogoričanima, ali rekao bih da nije bilo toliko protivnika ideje koliko je bilo skeptika, onih koji su se bojali kako će Velika Gorica funkcionirati sama. Otpora je, naravno, bilo i s druge strane, iz Grada Zagreba. Vodili smo tu velike borbe na sve strane, znalo je biti i žestoko, a puno nam je značilo to što smo prikupili više od 20.000 potpisa Velikogoričana – kaže Vlado Horina.

Cijeli procesno trajao je otprilike dvije godine. U međuvremenu se priključilo i Pokupsko, ideja je bila da Orle i Pokupsko budu zasebne općine, puno je toga dvojbenoga bilo i u “razgraničenju” Zagrebačke županije i Grada Zagreba, a pojavila se i mogućnost da pet velikogoričkih naselja, uključujući Veliku Mlaku i Mičevec, pripadnu Zagrebu. To posljednje bilo je možda i najvažniji razlog što se cijela priča protegnula toliko dugo, jer Grad Zagreb nije se želio odreći Zračne luke i vodocrpilišta!

Raspravljalo se o podjeli na četiri zagrebačka kotara, što Goričanima opet nije bilo prihvatljivo, a dodatni udarac bilo je ukidanje mjesnih odbora.

“Ovime su naši građani ostali bez ikakvih imovinskih prava, a ispod je našeg ljudskog dostojanstva da i najmanji novac za lokalne potrebe moramo prositi u Skupštini Grada. Nužno je da se što prije oslobodimo od ovog maloljetničkog statusa i postane subjekti svih društvenih procesa u našem gradu i općinama, jer nema tih novčanih obećanja zbog kojih bi se odrekli stoljetne tradicije da budemo svoji na svom, istinski kreatori izgradnje svoga područja. Nitko ne može dati Velikoj Gorici i budućim općinama dušu i prepoznatljivost, osim njihovih žitelja”, oglasili su se iz Odbora nakon takve odluke.

Važan korak u pravom smjeru napravljen je u listopadu 1994., nakon sastanka predstavnika Odbora s predsjednikom zagrebačke Skupštine Stjepanom Brolichom.

– Prema svemu što sam čuo, vjerujem da bi se naši zahtjevi mogli ostvariti najkasnije do jeseni 1995. godine – rekao je predsjednik Odbora Antun Šagovac nakon sastanka.

Pokazala se ta prognoza točnom, a pomoglo je i to što se lokalni HDZ aktivnije uključio u akciju. Dugo je gradski ogranak pratio ono što je dolazilo iz vrha stranke, bio u najmanju ruku distanciran od borbe za gradsku samostalnost, ali predsjednik goričkog HDZ-a Milan Krilić u tim se trenucima definitivno aktivirao. Naravno, najvažnije je bilo to što je predsjednik Tuđman shvatio da neke stvari u teritorijalnoj podjeli nove države nemaju logiku, uključujući i ono za što se borila gorička Inicijativa.

Prvi važan datum je tu 20. rujna 1995., kad je Sabor donio Zakon o Zagrebačkoj županiji. Njime su ustanovljene današnje granice županije, ali i dodijeljen status grada Velikoj Gorici, a status općina za Pokupsko i Orle. Prvi lokalni izbori u Velikoj Gorici održani su 29. listopada 1995., a na njima je osam vijećnika dobio HSLS, sedam HSS, šest HDZ, po dva HSP i nezavisne liste, a jedan HNS.

I ostvareni su tako svi preduvjeti da se – rodi Grad! Na povijesnoj konstituirajućoj sjednici Gradskog vijeća Grada Velike Gorice, 29. studenog 1995. godine za gradonačelnika je izabran Josip Bobesić iz HSS-a, a za njegova zamjenika Stjepan Rendulić iz HSLS-a. Prvi predsjednik Vijeća bio je Ivica Leder (HSLS), a već na drugoj sjednici drugim je zamjenikom gradonačelnika imenovan Vlado Horina iz HSS-a.

– Ničega tu glamuroznog nije bilo. Našli smo se, formirali Vijeće, odabrani vodeće ljude i razišli se. Nismo čak ni na pijaču otišli nakon te prve sjednice – smije se danas Horina, koji je ubrzo za ulogu prvog tajnika Gradskog vijeća angažirao Nevena Karasa.

– Negdje oko Božića 1995. godine, u mom sadašnjem uredu, prvi put razgovarali smo Vlado Horina i ja. Ideja je bila da postanem tajnik Gradskog vijeća, ali vladala je velika nesigurnost, bilo je puno nejasnoća. Imao sam siguran posao u Hrvatskim šumama i tražio sam tjedan dana da razmislim. Kad su me u firmi podržali, odlučio sam prihvatiti izazov. Na sjednici Gradskog vijeća 15. siječnja izabran sam za tajnika – pamti Karas, danas zamjenik gradonačelnika u drugome mandatu.

Što se lokalne samouprave tiče, uspostavljanja kompletnog sustava, bili su to počeci. I gradski, i njegovi.

– Ja sam u Hrvatskim šumama bio savjetnik za imovinsko-pravne odnose, a ovo je bilo sasvim nešto drugo. O lokalnoj samoupravi učio sam u hodu, a tu moram zahvaliti tajnici zagrebačke Skupštine Bernardi Jurčec, koja mi je puno pomogla. Na tjednoj razini me primala, davala mi savjete, odgovarala na sva moja pitanja… U tih prvih par mjeseci me usmjerila i uputila u sve detalje u formalno-pravnom smislu – kaže Karas i ističe:

– Prvih godinu dana bilo je stvarno jako teško, pamtim da smo prvi proračun napravili na dva lista papira, ali već nakon dvije godine došli smo do razine da su mene zvali iz cijele Hrvatske da pomognem njima. Toliko smo otišli naprijed da smo im i mogli pomoći, uspjeli smo se posložiti u popriličnoj mjeri, a danas smo došli do statusa na koji možemo svi biti ponosni.

U tim prvim danima Grada, tvrdi Horina, dalo se naslutiti u što se on može pretvoriti.

– Svi smo mi bili svjesni kakvu perspektivu ima Velika Gorica, u smislu Zračne luke, vode, izvorišta… I da su tu značajni potencijali. I da jedan takav grad, ako je dobro vođen, jednostavno ne može biti neuspješan – zaključio je Horina.

U srcu Turopolja,  u Buševcu nedaleko od Velike Gorice, ove se adventske sezone dogodilo nešto posebno.

Dok su se gradovi natjecali u svjetlima i gužvama, u jednom toplom salonu s peći na drva održan je beauty advent koji je ženama pružio ono najvažnije – trenutak za sebe. 

Već pri ulasku u Frizerski studio Lara osjetio se miris topline doma: pucketanje drva u peći, ugodna atmosfera i osmijesi koji su goste dočekivali kao stare prijatelje. Bio je to prostor u kojem vrijeme usporava, a stres svakodnevice ostaje pred vratima. 

Gošće su uživale u profesionalnim frizerskim uslugama, uz jednaku kvalitetu preparata kakvu nude i veliki gradski saloni. Dok su se frizure oblikovale s pažnjom i stručnošću, stolom se širio miris ručno rađene, domaće štrudle — simbol gostoljubivosti i tradicije koja se u Buševcu njeguje s ponosom. 

Poseban interes izazvao je pregled lica, gdje su žene imale priliku dobiti savjete prilagođene svojem tipu kože, uz vrhunske preparate koji, iako korišteni u najvećim gradovima, ovdje dobivaju dodatnu vrijednost zbog osobnog pristupa i topline ambijenta. 

Beauty advent u Buševcu pokazao je da za kvalitetu, njegu i poseban doživljaj nije potrebno putovati daleko. Dovoljna je mala zajednica, puno srca i želja da se ženama pruži osjećaj kao kod kuće.

Upravo u toj jednostavnosti i iskrenosti krije se čarolija ovog događaja — mala seoska priča koja grije jednako snažno kao i peć na drva u salonu. 

Dobar dio nas odrastao je uz kultnu “Normalnofobiju”, osebujan humoristični serijal u izvedbi Denisa Obadića zvanog Ziher i Gorana Brozovića Strehe. Vrijeme kad su si selotejpom lijepili banane za lice i pjevali “Medu i zeku”, kao i brojne druge hitove naše generacije, danas je davna prošlost. Dečki su u međuvremenu otišli u druge sfere, bave se ugostiteljstvom, poduzetništvom, ali Ziher se i dalje voli s vremena na vrijeme podružiti s mikrofonom.

Učinio je to i ovih dana, jer na svom Facebook profilu objavio je spot za pjesmu “Božićno selo”. Stvar je, kao što će i samo ime otkriti, posvećena našem nadaleko poznatom Božićnom selu, slamnatoj oazi na goričkom Adventu, omiljenom okupljalištu naših klinaca u ovim blagdanskim danima.

A izvedba je – ziherovska…

Ima tu poznatih lica, redaju se i prekrasni kadrovi našega grada, popraćeni žestokim ritmovima i likom dobrog starog Djeda Božićnjaka. Uostalom, pogledajte…

Ako vam se ikada učini da su vam potonule sve lađe, da su vaši problemi najveći i da vaš život nema smisla – pročitajte Renatinu životnu priču. 

Bila je na rubu  smrti. U visokom stupnju trudnoće, najvjerojatnije tijekom epileptičnog napada – 26-godišnja Renata Celjak iz Velike Gorice pala je s tri metra visokog balkona katnice u kojoj je živjela s tadašnjim suprugom.  

Okolnosti pada se ne sjeća, od šoka.  

Ona i njena obitelj, povodom današnjeg Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, pristali su ispričati kako su se tih dana nosili s teškom situacijom – i kako invaliditet utječe na cijelu obitelj. 

– U tom periodu ja sam bila trudnica u 7. mjesecu trudnoće i najvažnije mi je bilo da mi je dijete živo i zdravo. Nakon pada sam imala teška krvarenja i moja obitelj nije znala hoću li uopće preživjeti. Bio je to travanj 2003. godine. Hvala Bogu, preživjela sam, a iz bolnice sam prebačena u toplice. Tada sam bila druga trudnica u povijesti toplica koja je tamo bila na rehabilitaciji. Dva i pol mjeseca sam čekala na porod i prvo sam mislila da nećemo moći izgurati uopće trudnoću, ali hvala Bogu uspjela sam i rodila sina Bornu carskim rezom. Ništa mi nije bilo teško vezano uz brigu o djetetu, ne mogu reći da mi je bilo prelagano, ali ja sam si u glavi posložila ako ne za sebe, onda moram zbog njega živjeti, što mi je na psihičkoj bazi jako puno pomoglo, jer već nakon pada sam se morala suočiti s teškom viješću – da više ne mogu hodati… 

Ali, to nije bio jedini šok. Bornin otac nije se mogao nositi s novonastalom situacijom supruge paraplegičarke i zatražio je razvod. 

–Ostala sam na neki način ovisna o pomoći moje obitelji. Uz epilepsiju, invaliditet, majčinstvo – nisam mogla sama. Podigli smo ga na noge, svi skupa, posebno sestra koja mi je jako puno pomogla. Borna sada ima 22 godine.

Renatina sestra je TV glumica i radijska voditeljica City radija Gianna Kotroman, koja je uz nju provela prve, najteže trenutke. 

Sestre Renata i Gianna

– Prvih 96 sati je bilo upitno hoće li Renata i Borna preživjeti. Prvo je operirana u traumatološkoj u Zagrebu i hitno prevezena na Rebro gdje je bila u posebnom koritu, za osobe koje imaju ozljede kralješnice. Znam da mi je iz njega pružila ruku, imala je krvarenja, išla joj je krv iz nosa, iz ušiju, iz usta. Ja sam joj stisnula tuku i tješila je da će  sve biti dobro. Tih 96 sati nitko nije spavao. Srećom…ipak molitvu netko čuje. Kad je došlo vrijeme za porod, ginekolozi su u Petrovoj stvarno pristupili u ovom posebnom slučaju jako stručno. Stigao nam je Born, a ja sam otkazala podstanarski stan i vratila se doma k mami da zajedno budemo uz nju. Znači baka Nada je tu odigrala jednu pravu lavovsku ulogu, puno je pomogla, jer sam ja radila. Nismo htjeli da bude zakinut za bilo što, i što se tiče društvenog života i šetnji u parku. Trudili smo se živjeti kao da se to nije dogodilo, a Renata je također bila čvrsta, stabilna osoba koja je tako svojom snagom volje uspjela prebroditi sve, uz našu pomoć. Kada je Borna imao maturalnu večer, išli smo nas troje zajedno, jako smo bliski, uvijek smo bili bliska obitelj, a ova cijela priča nas je sve još nekako očvrsnula. Moj pokojni brat trudio se biti očinska figura. Svi smo davali dio sebe – ispričala je Gianna, a njihova mama Nada, Bornina baka i dan danas na sjećanje o tim danima ne može pričati bez da je ne guše suze. 

–Bilo je strašno. Osjećala sam se grozno jer sam bila bespomoćna kao majka čije dijete pati. Bojala sam se da li ću joj moći dovoljno pomoći… 

Život se okrene na neki način za 360 stupnjeva, sve se mijenja, od šetnji s bebom, odlaska kod liječnika, cijele svakodnevice, ispričala je Renata, no neugodnih situacija vezanih uz invaliditet – nije imala. 

Renata sa sinom na maturalnoj večeri

– Ja osobno nisam imala neugodnih situacija, pogledi su znali biti, kad sam se znala voziti sama bez djeteta i moje sestre kroz Goricu, ali obično su to bila djeca koja su svoje roditelje pitala: Što se dogodilo ovoj teti? Žao mi je što u tim situacijama roditelji nisu ništa govorili ili objašnjavali, samo bi povukli radoznalo dijete za ruku. Možda bi bilo ljepše s par rečenica objasniti da je ta osoba ozlijedila leđa i da više ne može hodati…Svijetli primjer je recimo situacija kad je moj Borna još išao u vrtić. Došao je dečkić sa 4 godine u vrtić u invalidskim kolicima i ta sva djeca su se socijalizirala skupa s njim, pomagala su mu, da se dijete dobro osjeća u tom ambijentu. Ako me pitate za barijere u gradu – nisam imala problem s pristupom. To je u Velikoj Gorici dobro izregulirano. Idem sama do Doma zdravlja ili u šoping. Za veću kupovinu, prijevoz na atletska prvenstva, kino i slično u Zagreb recimo, na raspolaganju mi je kombi prijevoz zahvaljujući Gradu Velikoj Gorici. Među prvima smo uveli kombi za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, tako da to je veliki plus, jer možemo ga koristiti dva puta u tjednu za takve nekakve naše potrebe. To nam je svima jako dobro. 

Mali Borna odrastao je uz mamu u invalidskim kolicima, a zadirkivanje u školi nije ga zaobišlo. 

–Sjećam se prvog roditeljskog sastanka u osnovnoj i srednjoj školi. Roditelji su bili u šoku kad su me vidjeli da ulazim u kolicima. Ispitivali su svoju djecu zašto je Bornina mama u kolicima. Bilo je zadirkivanja i ispitivanja jer im je to bilo nepoznato i čudno. Mislim da se Borna ipak dobro nosio s tim. 

Kako je i u mladosti bila atletičarka, bavljenje sportom Renati nije bilo strano, tako da je uključivanje 2009. godine u Para atletski klub “Uspon” Velika Gorica gdje je bacačica diska. 

–Bavim se već dugi niz godina tim sportom, puno mi pomaže i općenito u socijalizaciji, prošli smo puno toga kroz sport, treninzi mi pomažu i u zdravstvenom odnosno fizičkom smislu. Ali i psihički, naravno. Recimo nisam imala problem s depresijom ili anksioznošću, kao što nažalost imaju mnoge osobe s invaliditetom jer se ne mogu nositi s takvim dijagnozama. Ali ja sam hvala Bogu, izvukla najbolje što sam mogla i drago mi je. 

Renata danas živi ispunjen život. Ima podršku obitelji i zajednice, podršku kluba. A kako sama priznaje – može otići gdje god želi. 

–Mogu odlaziti u kafiće, mogu otići u kino, mogu otići u kazalište, svake godine imamo nagrade za sportaša Grada Velike Gorice za osobe sa invaliditetom, kad se dodjeljuju, onda smo i mi u sklopu toga. Mogu otići na koncerte, imamo pristup praktički svugdje gdje imaju pristup i osobe koje nemaju invaliditet. Tako da mogu stvarno otići svugdje, recimo danas mi se ide u Samobor, ja ću otići s nekim u auto, nije bitno k’o mi dođe od prijatelja, idemo u Samobor.  

Kada slušamo Renatu kako na priča, ne bismo rekli da joj kralježnicu drže pločice i vijci, da ima osteoporozu i početak skolioze, povremeno dekubitus, inkontinentna je, doživjela dva naknadna pada gdje je ozlijedila nogu i bedrenu kost. No, i dalje je pozitivna, a ispričala je i kako izgledaju liječnički pregledi – koji su nama ženama neophodni. 

–Za ginekološki pregled mi u Gorici imamo ginekologinju kod koje imamo ginekološki stol koji je prilagođen osobama s invaliditetom. Ja sam osobno bila na otvorenju, mene su zvali da idem na otvorenje, ali uglavnom ništa posebno za razliku od vas zdravih žena i cura, osim što nema sa strane stranica da se mi možemo lakše popeti iz kolica na stol i sve ostalo je isto. Kod zubara sam baš nedavno bila, isto bez problema. Moja zubarica recimo ima stolicu koja se pomiče, a naslon se isto pomakne kao u autobusu.  

Bornina maturalna večer

Invaliditet je stanje s kojim se moraš pomiriti i iz toga izvući najbolje što možeš – poručila je Renata na kraju našeg razgovora, odgovarajući na pitanje kako se nositi s teškim dijagnozama koje mijenjaju život zauvijek. 

–Neka moj primjer bude vodilja da se sve može, da nije lako ali da se može. Sve prvo treba posložiti u glavi. Mani je jako puno pomogao sport i onda kroz taj sport vidiš zapravo kakvih nas sve ima. Život ide dalje i na žalost moraš gurati, razmišljati pozitivno – koliko god i kada god možeš –  to je najvažnija stavka! 

Da život zaista nije siv, pokazuje Renatina volja i snaga, koja uz veliku podršku obitelji, svoj život boji toplim bojama. Ponavlja iznova da nema predaje, nema ne mogu.  

Da, neki dani znaju biti koma, ali – tko ih, zapravo nema? Sve je u prihvaćanju i gledanju – naprijed. 

Ponedjeljkom u Alkaru i Chellosu, utorkom u Ozirisu i Vegosu, srijedom u Chellosu, četvrtkom u Ozirisu, petkom u Alkaru… Tako nekako izgleda raspored kvizova u velikogoričkim kafićima, što će reći da je kvizaška scena u našem gradu na ozbiljnoj razini. I da se sve više širi, raste, buja.

– U usporedbi s ostalim gradovima u Hrvatskoj, Velika Gorica ima jako dobru kvizašku priču. Naravno, Zagreb je tu nedodirljiv, jako puno kvizova igra se i u Splitu, a od manjih gradova nekako prednjače Požega i u posljednje vrijeme Sisak. Tu je negdje, u tom društvu, i Velika Gorica, koja ima jako ozbiljne kvizove u oba smisla, i što se tiče sastavljača kvizova i što se tiče kvalitete i brojnosti sudionika kvizova – pričaju nam Hrvoje Barić iz Lomnice i Riječanin s velikogoričkom adresom Ivan Oškera.

Njih su dvojica pokrenuli projekt pod nazivom “OIB kviz studio” i aktivno se bave sastavljanjem i organizacijom kvizova širokoga spektra. Trenutačno su jedina domaća, gorička ekipa koja radi kvizove u našem gradu, dok su ovi ostali neka vrsta franšize najjačih kvizova u državi. Međutim, kakvi god kvizovi bili, odakle god dolazili, kvizaši su jedna vrsta zajednice, krug ljudi koji se poznaje, druži, viđa na redovnoj bazi. I nalazi na otprilike istim mjestima, jer četiri kafića navedena u uvodu funkcioniraju kao “srce i duša” goričke kvizaške scene.

– Ako pričamo o zaista aktivnim kvizašima, ljudima koji su redovni na svim tim kvizovima, pričamo o sigurno više od stotinu ljudi iz našega grada. Dobro, bude tu i ekipe iz Zagreba, dođu nam i oni u goste, ali najveća većina tog društva su Goričani svih generacija. Imamo klince iz srednje škole, ljude iz srednje generacije, ali i umirovljenike. Evo, konkretno u Alkaru redovno kvizove igra ekipa sastavljena od ljudi u kasnim šezdesetima, i to igraju fenomenalno! – govore Barić i Oškera.

Ivan Oškera i Hrvoje Barić ni sami ne mogu odlučiti vole li više igrati ili kreirati kvizove

Upravo je Alkar, kafić na Bijelom brijegu, naglašavaju spremno obojica, “kultna kuća goričke kvizaške scene”.

– Upravo u Alkaru sve je počelo još tamo 2015. godine, tamo su održavani prvi kvizovi u našem gradu. Ubrzo se u tu priču uključio i Vegos, tako da možemo reći da su uz ta dva kafića vezani počeci ove naše scene o kojoj pričamo. Na razini Hrvatske sve je počelo u zagrebačkoj Booksi 2010. godine, tamo su održani prvi kvizovi ovakvog tipa, nakon čega se to vrlo brzo raširilo po cijeloj Hrvatskoj, a logično je da se u relativno ranoj fazi uključila i Velika Gorica – objašnjava Barić, koji je kvizove počeo igrati još kao srednjoškolac.

Njegova generacija danas u najvećoj mjeri i drži kompletnu kvizašku scenu, svatko u svojoj sredini, a pokušaja da sve skupa zaživi u ovim današnjim okvirima bilo je jako puno. Igralo se tako i u još nekim goričkim kafićima, igralo se čak i u Hrvojevoj Lomnici, ali i još nekim mjestima u našem kraju.

– Nas dvojica smo se i upoznali na kvizovima. Često su naše ekipe sjedile jedne pokraj drugih, pa bismo nakon završetka kviza ostali sjediti svi zajedno, nešto bi se tu i popilo, razmjenjivala su se iskustva, a kroz sve to i nas dvojica smo došli na ideju da napravimo nešto zajedno. Nije bilo lako krenuti, pronaći svoje mjesto, ali u jednom trenutku otvorio se prostor u Alkaru i tu smo počeli. Sad kvizove radimo i u Alkaru, i u Ozirisu, a jedanput mjesečno odemo gostovati i u Rijeku – kaže Oškera.

Najčešće su to kvizovi općeg znanja, bude ih i specijaliziranih, odnosno tematskih, ali Ivan i Hrvoje drže se provjerenog recepta.

– Za kviz je važno prije svega da bude dinamičan i raznovrstan, da pokriva razna područja, od povijesti, zemljopisa, glazbe, filma, sporta… Koncept mora biti takav da svi budu u igri praktički do posljednjeg pitanja, da je svaki odgovor važan, odnosno da je svima zanimljivo igrati, sudjelovati, da se ljudi požele vratiti. U svemu tome ključan je balans težine pitanja, a to je zapravo i najteži dio. Ljudi lako odustanu ako im je kviz pretežak, ali i ako im je prelagan. Nama je cilj da najlošija ekipa ima oko 50 posto točnih odgovora, a naravno da su uvijek tu i pitanja koja rade razliku, za koja pet pametnih glava moraju jako dobro upregnuti moždane vijuge – objašnjava Oškera, a nadovezuje se Barić.

– Poanta je u tome da kviz bude takav da četiri liječnika s prestižnim nagradama mogu pobijediti četiri maturanta iz gimnazije! Bit je da se odmaknemo od takozvanog “elitizma” u pitanjima, da u kvizu nema pitanja koja su nerješiva.

Sastavljanje kvizova, logično je zaključiti, ozbiljan je posao. Pogotovo kad ih, kao u slučaju našega dvojca, sastavljaš dva tjedno.

– Svaki kviz nastaje kroz nekih sedam do osam sati krvavog rada. Puno je tu razmišljanja, promišljanja, osmišljavanja koncepta, ali i čitanja, pregledavanja podataka. Nas dvojica već smo namješteni na taj “mode”, praktički bez prestanka razmišljamo o pitanjima, razmjenjujemo poruke s idejama… – govori Ivan.

– Pitanja za kviz svuda su oko nas! Da, koristimo tu puno internet i literaturu, kopamo i tražimo, ali izvori za nova pitanja pojavljuju se doslovno u svakom trenutku života. Od filma koji sam taj vikend pogleda sa ženom, preko propovijedi koju sam čuo u crkvi, sve do nečega što čujem u prijenosu utakmicu, u kafiću ili vidio u šetnji gradom – dodaje Hrvoje.

Svi sastavljači pitanja, a ovi naši pogotovo, u prvom planu drže zabavu. Da, usput ćeš i provjeravati vlastito znanje, ali poanta je da sve skupa prođe uz dobro druženje, poneku cugu i puno smijeha.

– Upravo tako, zato i želimo svima, pogotovo onima koji se još nisu iskušali u tome, poručiti da dođu i da se zabave. Ne moraju se bojati da nešto neće znati, nije u tome ni poanta, naš je glavni cilj zabaviti ljude, družiti se – zaključili su Ivan Oškera i Hrvoje Barić svoju priču o goričkoj kvizaškoj sceni.

Sceni koja, prema sve što smo doznali, doseže ozbiljnu razinu. I zato nije ništa čudno što s vremena na vrijeme u televizijskom kvizovima naletimo na ljude iz Velike Gorice, često i među onima koji uzimaju lijepe novce… Prostora za trening, eto, ima koliko hoćeš.

A evo i izbora pitanja s goričkih kvizova kojima možete provjeriti vlastito znanje:

1. “Eroica” je naslov koje po redu Beethovenove simfonije?
A) 1.
B) 3.
C) 7.
D) 9.

2. Rizik, jedna od najpopularnijih strateških društvenih igara, doživio je razne varijacije, s temama iz filmskih ili serijskih franšiza. Mi vas pitamo koji od navedenih serijala nije doživio izdanje na ploči Rizika?
A) The Last of us
B) Game of Thrones
C) Lord of the rings
D) Narnia

3. Koja od navedenih zemalja nikad nije dala osvajača Zlatne lopte?
A) Belgija
B) Bugarska
C) Danska
D) Sjeverna Irska

4. Vladavina Kleopatre kronološki je bliža izlasku novog iPhonea nego izgradnji piramida.
TOČNO                               NETOČNO

5. Na području koje zemlje je hrvatski jezik službeni?
A) Slovenija
B) Mađarska
C) Austrija

6. Tko nije rođen u Hrvatskoj?
A) Milan Borjan
B) Miroslav Škoro
C) Vlatka Pokos

7. Rođena je usred oluje, iako je trebala biti dijete bogataša, završila je u siromašnoj obitelji. Rođena je slijepa, a za njezino ozdravljenje molile su se i naše bake. O kojoj je istinskoj heroini riječ?

8. Po kojem pecivu je ime dobila torba modne kuće “Fendi”, koja je popularna još od kraja 90-ih?

9. Koliku vrijednost ima kovanica koju Amerikanci nazivaju Nickel?

10. U kojem je gradu smještena glavna tvornica i sjedište kompanije Peugeot, koja se prije proizvodnje vozila bavila većinom proizvodnjom mlinaca za kavu?

11. Kako glasi posuđenica iz grčkog jezika čiji bi prijevod doslovno glasio “raštrkanost”, a posebno je popularna u vrijeme izbora?

12. Freddie Mercury rođen je u Tanzaniji
TOČNO                              NETOČNO

13. Koji je bio službeni naziv Berlinskog zida koji su koristile vlasti tadašnje Istočne Njemačke?
A) Zid sigurnosti
B) Antifašistički zaštitni nasip
C) Zid jedinstva
D) Granica mira

14. Koji je jedini drugoligaš koji se probio do finala Kupa Hrvatske u nogometu?

15. Koji grad biva do temelja uništen u potresu 1667.?

16. Kako se zove najviši vrh Žumberačkoga gorja, poznat po tome što je vrh zapravo širok i valovit proplanak dugačak oko 300 metara? Oko ovog vrha Slovenija i Hrvatska imale su granične prijepore…

ODGOVORI

1. B, 2. A, 3. A, 4. TOČNO, 5. C, 6. C, 7. Esmeralda, 8. Baguette, 9. pet centi, 10. Sochaux, 11. dijaspora, 12. NETOČNO, u Zanzibaru, 13. B, 14. Uljanik, 15. Dubrovnik, 16. Sveta Gera