Sport

Mali Klaf kreirao senzaciju! ‘Od tate sam naučio sve, a sad idem preko Trnja do zvijezda…’

Marko Klafurić, najstariji Deanov sin, sa 26 godina postao je trener šestoligaša NK Kralj Tomislav, s kojim je iz zagrebačkog kupa u srijedu izbacio trećeligaša Trnje! U tome su mu pomogla i braća Ivan i Luka…

Objavljeno

prije 7 mjeseci

9. listopada 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

Tata Dean gura jako dobro sa svojim Širokim Brijegom, drži četvrto mjesto u Premijer ligi BiH, baš je nekidan remizirao s Posušjem u gostima, ali ovoga puta u imeniku je valjalo odabrati drugoga Klafurića.

– Dobar dan, trebao bih najboljeg trenera u obitelji Klafurić? – glasio je pokušaj duhovitosti nakon što se javio Marko Klafurić, sin i kolega Deanov.

– Evo, sad ću ti poslati tatin broj… – spreman je bio Marko, jako dobro upoznat s razlog privremenog denunciranja vlastitoga oca.

Dan ranije, naime, 26-godišnji Marko, trener NK Kralja Tomislava, kluba iz 1. zagrebačke lige, šestog ranga natjecanja, iz zagrebačkoga kupa senzacionalno je izbacio Trnje! Šestoligaš je sredio trećeligaša, što je samo po sebi senzacija, a u mladoj trenerskoj karijeri Klafova sina ovo je sasvim sigurno najveća i najvažnija pobjeda. Izborena na penale, dramatično, idealno da se pamti još dugo, dugo…

– Kakav je osjećaj? Fenomenalan, kakav će biti – govori Marko dok sa smiješkom sjeda na kavu sazvanu povodom analize uzroka, povoda i posljedica ovog lijepog trijumfa.

– U pripremi utakmice svojim sam dečkima rekao da možemo puno dobiti, a ništa ne možemo izgubiti. I da moramo ići na pobjedu. Inače uvijek na papiriće zapisujem neke bitne detalje, pripremu prekida i takve stvari, pa to igračima dam prije utakmice, a ovoga puta na jednom sam papiriću napisao “Preko Trnja do zvijezda”. Trebala je to biti šala, da malo opusti dečke prije utakmice, a ispalo je da su me shvatili ozbiljno – kaže prestolonasljednik u nogometnoj dinastiji Klafurić.

Dan poslije, naravno, pamti svaki detalj velike pobjede.

– Bili smo svjesni da smo autsajderi, da će utakmica biti takva da ćemo moramo biti strpljivi, požrtvovni i borbeni, da ćemo morati “giljati” za svaku loptu. A to nije naš stil, jer inače smo, u našem rangu, mi ti koji drže loptu… Ali evo, uspjeli smo. Na taj spoj neopterećenosti, požrtvovnosti i timskog duha nadovezao se i jako dobar početak. Zabili smo gol nakon 35 sekundi, naš Pero Račić zabio je za 1-0, a već u devetoj minuti vodili smo 2-0! Njihova obrana digla se visoko, išla je duga lopta, moj brat Luka nekako se za nju izborio, opalio i ušlo je golmanu ispod ruke… Idealan start! – vrti film Marko.

Međutim, nije se baš i nastavilo u istom ritmu. Trnje je uspjelo zabiti za 1-2 u 32. minuti, a onda i izjednačiti netom prije odlaska na poluvrijeme.

– Vidio sam već na putu prema klupi da su igrači klonuli, ali rekao sam im u tom trenutku: “Čekajte, vama su glave dolje, mi smo razočarani s 2-2 protiv Trnja, a niste ni svjesni koliko je to zapravo dobro. I možemo ovo dobiti!” Ispalo je da je utakmica u drugom poluvremenu bila u egalu puno više nego u prvom, imali smo mi čak i neke prilike, imali su i oni svoje, ali na kraju je završilo 2-2 i išli smo u penale. Kapetan se odmah javio da prvi puca, još trojica za njim… I onda krene najgore moguće, oni zabiju, a nama kapetan promaši prvi penal! U trećoj seriji su oni fulali, a u sedmoj naš golman obranio, da bi Bruno Leskovec, rekorder kluba po broju nastupa, dečko koji je tu od prvog dana, zabio za konačnih 7-6. I to je to, pobjeda, klopa na gazdin račun i idemo dalje – s neskrivenim zadovoljstvom prepričava Marko.

Od nogometa, realno, on nije mogao pobjeći sve i da je želio. Igrao je kao klinac u HNK Gorici, zaključno s uzrastom starijih pionira, zatim se prebacio na stolni tenis, pokušao se odmaknuti od “bubamare”. Nije išlo. Prvo je igrao futsal, nosio dres Nacional Gimke sve do isteka juniorskog staža, a velikom nogometu vratio se 2020. u dresu Poleta iz Buševca, za koji je igrao i dvije godine mlađi brat Ivan. No zajedno su vrlo brzo i promijenili destinaciju…

– Krešo Kundić, naš Velikogoričanin, koji je svojevremeno igrao za Radnik i Udarnik, a u međuvremenu napravio ozbiljnu poslovnu karijeru, veliki je zaljubljenik u nogomet i odlučio je osnovati klub. Znali smo se preko tate pa nas je prvo zvao na termine nogometa, a onda i pitao da se priključimo NK Kralju Tomislavu. Krenuli smo u ljeto 2021. iz zadnjeg, sedmog ranga, iz 2. zagrebačke lige, a nas dvojica od prvog smo dana tu. Iako sam imao samo 22 godine, bio sam jedan od najstarijih, a i volio sam klafrati, pa me trener odabrao za kapetana, prvog u povijesti kluba – priča Klafurić junior.

Klub je to koji je postavljen na zdrave temelje, projekt u kojem postoji jasan plan, a jedino mu nedostaje – dom. NK Kralj Tomislav tako je nomadski klub koji s djecom radi u Sesvetama, u Kelekovoj ulici, pokraj stare tvornice Sljeme, dok seniori treniraju na igralištu NK Nura na Borovju, a domaće utakmice igraju na Savici, na starom Chromosovom igralištu. Pravi nogometni nomadi…

– Odmah prve sezone otišli smo u viši rang, u kojem smo i sad, a od druge sezone priključio nam se i Marija Špičić, bivši igrač, a danas kondicijski trener Gorice, a skupa s njim i bivši igrač Kurilovca Ivan Horvat… Iako, nisu nam to jedine veze s velikogoričkim nogometom, jer kod nas je već treću sezonu Antonio Bakula, također bivši igrač Gorice, a već četvrtu Ladislav Roginić, koji je ranije igrao za Mraclin. Prošle sezone za nas je igrao i Martin Maloča, koji je igrao prvu ligu za Goricu, a pomoćnik trenera Dina Kluka bio je Marin Matoš, bivši kapetan Gorice i Kurilovca – nabrojio je Marko sve te silne poveznice njegova grada i njegova kluba.

Na kraju prošle sezone trener Kluk i pomoćnik Matoš obznanili su gazdi Kreši da oni više ne bi vodili momčad, a potraga za novim rješenjem završila je vrlo brzo.

– Iskreno, ja sam se sam ponudio. Rekao sam Kreši da bih pokušao, da ćemo okupiti mladu momčad i uživati u nogometu bez pritiska. Svi ti iskusni i etablirani igrači puno su nam pomogli da klub postane važan faktor u 1. zagrebačkoj ligi, ali sad smo odlučili etablirati mlade igrače, krenuti malo drukčijim smjerom. Krešo je pristao i krenuli smo raditi… Nije mi bilo jednostavno iz uloge suigrača preko noći prebaciti se u ulogu trenera, ali odabrao sam pristup koji za sad jako dobro prolazi. S dečkima sam prijatelj, podrška sam im, a na taj način pokušavam i voditi utakmice, planirati treninge… – govori Marko.

Ideja je da NK Kralj Tomislav, kao klub u kojem se ozbiljno radi i trenira, bude svojevrsni most za mlade igrače koji na nešto višim razinama ne mogu dobiti minutažu, što se pokazalo vrlo uspješnim na dva primjera. Naime, uz 24-godišnjeg brata Ivana, trener Marko od ove sezone vodi i 18-godišnjeg Luku, najmlađeg brata, strijelca protiv Trnja. Zajedno s Kristijanom Dobrenićem stigao je iz Kurilovca, a ispalo je da obojica igraju puno, igraju dobro i uživaju u uredno posloženom i ambicioznom klubu.

– To je ideja i cilj, nuditi priliku mladim igračima za prve korake u seniorskom nogometu, i zato mi je posebno drago što su se obojica tako dobro snašli. Evo, i protiv Trnja su obojica igrala, Kristijan svih 90 minuta, a Luka do pred kraj – kaže trener, a ujedno i brat Marko.

– Kako je trenirati braću? Zasad sve ide kako treba, nema sukoba interesa, ali ako se tijekom sezone krenu javljati nezadovoljstva statusom, morat ćemo se razdvojiti u prijevozu doma, ha, ha…

Brat Ivan također je trener, obojica su prihvatila ponudu Kreše Kundića da ih pošalje na trenersku akademiju, pa u ovako mladim godinama već imaju B licenciju. Nije nemoguće da će njihovim putem jednog dana i najmlađi Luka, a lako je moguće da netko od njih jednoga dana dostigne i prestigne tatu.

– Od tate sam naučio gotovo sve što znam o nogometu. Kad me ljudi pitaju koliko često razgovaramo o nogometu, kažem da uglavnom pričamo o nogometu. S mojim tatom, uostalom, i ne možeš drukčije, kod njega je to posebna razina opsjednutosti nogometom. Puno sam naučio i pasivno, samim time što sam živio s njim, ali naravno da smo i jako puno razgovarali, da sam puno toga usvojio. Iako, uvijek kažem da nisam postao trener zbog toga što je tata trener, nego unatoč tome. Uz njega sam, naime, dobio cjelovitu sliku toga posla, a ne samo ono lijepo.

Nogomet je u obitelji Klafurić, shvatili ste već, i doručak i ručak i večera. Na “zadovoljstvo” mame Maje.

– A joj, nije njoj bilo lako… Znali smo satima igrati nogomet u dvorištu, na dva mala gola, to su bili teški klasici. Tata i jedan od nas protiv preostale dvojice, od jutra do mraka… Kako su blizu i vrata terase, koja vode u dnevni boravak, nastradalo je tu nekoliko vaza, a sve slike po zidovima i policama su bez stakla. Obično bi to zaboravili reći mami, pa bi nastradali kod prvog sljedećeg brisanja prašine, ha, ha.

Sin Marko i tata Dean već neko su vrijeme i kolege treneri

Uz nogomet, ostalo je nešto vremena i za školu, pa je Marko diplomirao psihologiju. Uskoro bi trebao i početi raditi u struci, a to će biti samo još jedan važan dio mozaika u kojem ključne uloge imaju supruga Alisa i sinčić Niko. Drugim riječima, ako netko nije znao, Dean Klafurić je deda.

– Da se nisam oženio i dobio dijete, mislim da se nikad ne bih predložio za trenera seniora. Moja Alisa velika mi je podrška, zahvaljujući njoj mogu biti posvećen nogometu, a Niko je naša najveća moguća sreća – emotivno govori Marko, koji u istom “modeu” ostaje i kad priča o roditeljima.

– Imam stvarno super roditelje i danas bih kao otac volio ponoviti sve što su oni uspjeli napraviti. Tu prije svega mislim na moj odnos s braćom, koju obožavam. Nas trojica smo ujedno i najbolji prijatelji, a to je u prvom redu zasluga mame i tate – svjestan je mali Klaf.

Prvo sljedeće okupljanje zakazano je već za ovaj vikend. Tata Dean stiže na kratki odmor u svoju Veliku Goricu, jer u tijeku je reprezentativna stanka, a možda to bude prilika da se odigra još jedna partija na dva mala u dvorištu…

Nogometna dinastija Klafurić ide jako!

Sport

Svjetski prvak u gostima: ‘Njegovo znanje za nas je odskočna daska’

Društvu iz Kluba obaranja ruku Viking VG u goste je došao Rino Mašić, institucija u svijetu njihova sporta. Oduševljen je bio Mašić, oduševljeni su bili i gorički obarači ruku…

Objavljeno

prije 8 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Redakcija Cityportala

Gorički klub za obaranje ruke Viking VG posjetio je svjetski prvak u obaranju ruke Rino Mašić, koji je održao mali seminar o obaranju ruke, treningu i natjecanjima, kao i općenito o pristupu sportu i psihologiji sporta.

U prostorijama kluba okupilo se na desetke obarača koji su željno upijali znanje te, postavljajući pitanja i kroz lagani sparing sa svjetskim prvakom, puno naučili o obaranju ruke i treningu.

“Sam Rino Mašić bio je oduševljen prostorijama kluba i opremom te je u ugodnoj atmosferi održao odličan i poučan seminar, na kojem mu je klub Viking VG zahvalan, jer će znanje koje je podijelio s nama biti još jedna dobra odskočna daska za daljnji napredak našeg kluba.

Nadamo se i budućim posjetima našeg svjetskog prvaka, jer znamo da još puno toga imamo za naučiti, a on ima još puno toga za podučiti nas”, objavili su iz kluba.

Nastavite čitati

Moja županija

Maške, legendo: ‘Da mi je netko ovo pričao, rekao bih mu da je lud…’

Ante Mašić je s navršenih 40 godina odigrao svoju posljednju utakmicu, punih 11 godina nakon što je došao u Veliku Goricu i odjenuo dres KK Gorice. A do tad je u našem gradu bio ukupno – jedanput?!

Objavljeno

prije 8 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Kad je te 2015. godina Ante Mašić na zaslonu mobitela ugledao “Josip Sesar zove…”, nije ni slutio da će si pritiskom na zelenu tipku promijeniti život.

– Dođi, treniraj s nama. Ako ti se svidi, možeš i ostati…

Došao je, probalo je, svidjelo mu se i – ostao je. Evo nas, 11 godina poslije, Ante Mašić otišao je u mirovinu kao legenda KK Gorice. Igrač koji je obilježio najuspješniju eru u povijesti velikogoričke košarke, čovjek kojega su duže od desetljeća u velikogoričkoj košarci voljeli i poštivali, kapetan koji nije morao puno govoriti da bi se čulo sve što ima za reći.

U posljednjoj utakmici ove sezone u Gradsku dvoranu stigao je Novi Zagreb, rezultatska važnost bila je minimalna, ali trenutak je bio poseban. Lopta je podbačena, otišla je i zadnji put u ruke igrača s brojem 8 u bijelom dresu, a onda je krenuo aplauz.

– Hvala ljudima iz kluba što su zaista lijepo sve to organizirali, bilo je baš jako lijepo. Doduše, u jednu je ruku bilo i čudno, emocije se miješaju u tom trenutku, ali prije svega je bilo lijepo. Je, priznajem, zastala je i suza u oku. Nije pobjegla niz lice, ali bila je tamo… – kaže Maške, kako ga zovu u svijetu košarke, nakon što je okačio visoke tenisice o klin.

I opet, tko bi te 2015. rekao da će se stvari rasplesti baš tako. Da će bivši igrač Cibone i onog euroligaškog Zagreba, košarkaš s ozbiljnim imenom i prezimenom, najveći dio svoje karijere vezati baš uz naš grad i klub.

– U tom trenutku bio sam bez kluba i kad me trener Sesar nazvao, odlučio sam pokušati. Iskreno, do tad nisam znao baš ništa ni o klubu ni o velikogoričkoj košarci. Čak me ni put nije vodio prema ovdje, mislim da sam jedanput u životu bio u Velikoj Gorici. Doslovno nikakve veze s ovim krajem nisam imao. Da mi je netko tad rekao da ću ostati ovdje toliko dugo, rekao bih mu da je lud… A opet, sve se nekako slagalo jedno za drugim i danas mogu reći da je iza mene prelijepih 11 godina karijere. Bolje nisam mogao poželjeti – kreće Mašić u analizu svoje goričke ere gostujući u “Sportu zagrebačke županije”.

Prva njegova gorička sezona bila je dobra, uspješna, no već idućega ljeta mijenjaju se trener i dio momčadi, a s tim stižu i problemi. Gorica je ispala iz elitnog ranga, no Maške je, brojnim ponudama unatoč, odlučio ostati.

– Već u prvoj sezoni imao sam neke ponude da idem van, ali odlučio sam to odbiti i jednostavno ostati. Ljudi u klubu su me željeli, meni je odgovaralo biti doma, uz obitelj, a sve je to utjecalo. Kad smo ispali u drugu ligu, opet su me zvali neki iz prve lige, ali nešto me tjeralo da ostanem. Kao da je bilo suđeno – govori Mašić.

Vratio se tad na klupu Sesar, složena je momčad koja je drugu ligu osvojila s 22-0, pobjeđujući i po 50-60 razlike, pa se Gorica ekspresno vratila u elitu. Naravno, s Mašićem u sastavu. A zlatne godine su dolazile.

– Sve nakon toga je povijest. Igrali smo polufinala prvenstva, završnicu kupa, čak i ABA 2 ligu… Cijela ta petorka, u kojoj su uz mene bili Majcunić, Kapusta, Mazalin i Baković, danas igra na puno višem nivou, a svima je njima Gorica bila jako dobra odskočna daska.

Ni u tim godinama, kao ni danas, Velikogoričani nisu imali naviku dolaziti u dvoranu na košarku.

– Ta priča s gledateljima nekako nas uvijek prati… Svi bismo mi voljeli da bude barem malo više ljudi. Dvorana je mala, tu da dođe 300 ljudi, već bi se napravila ozbiljna gužva i dobar ambijent. Tad smo igrali na razini na kojoj gorička košarka možda više nikad neće biti, a bilo je otprilike jednako ljudi kao danas, kad smo u drugoj ligi. Zapravo, možda bih ih mogao većinu i nabrojati…

Gorica je, dakle, ponovno u drugoj ligi. Ispala je još jedanput, u proljeće 2023. godine, a Maške je opet ostao. Sad je situacija bila drukčija, ušao je u veteranske godine, ponuda više nije bilo, ali nije bilo ni dvojbi.

– Ma naravno, nisam ni razmišljao. Tu sam doma, želio sam ostati, ljudi iz kluba odmah su mi rekli da žele da ostanem, i krenuli smo dalje zajedno. Graditi neku bitno drukčiju priču, ali u pravom smjeru. Budući da sam završio i višu trenersku školu, da sam već krenuo u tom smjeru, jedino logično bilo je ostati.

Preuzeo je svoje prve omladinske kategorije kao trener, a usporedno je davao sve što je mogao kao igrač. U ograničenoj minutaži, u ulozi tihog i diskretnog mentora mlađim igračima, jednog od onih koji svojim ponašanjem nude primjer.

Košarkaši gledano, Mašić je sad već u potpunosti naš, ali zapravo je riječ o momku iz Tomislavgrada, koji se teškom mukom probijao do uspjeha. Danas je zadovoljan činjenicom što je uspio živjeti od košarke, a to ima najmjeru i dalje činiti. Od iduće sezone vodit će juniore u njihovoj ligi, ali i u trećoj seniorskoj ligi, gdje će gorički talenti igrati za KK Velgor.

– Uživam u radu s djecom, u njihovu napretku, i tu se zasad vidim. Vidim se u budućnosti i kao seniorski trener, ali idemo polako, korak po korak – zaključio je legendarni Maške.

Nastavite čitati

Sport

Cijeli svijet gleda prema Amerikama, a Goričani čekaju – Euro!

Krajem svibnja i početkom lipnja na Euru U-17 naš će prvoligaš imati trojicu predstavnika, a najmanje jednog trebali bismo imati i na Euru U-19, koji će se igrati krajem lipnja i početkom srpnja

Objavljeno

prije 8 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

Marko Vidalina

Do početka Svjetskog prvenstva broji se sitno, u geopolitički izazovnim vremenima čeka nas povijesni Mundijal, na kojem će prvi put nastupiti 48 reprezentacija, neobični će biti i termini utakmica, pa svijet nogometa s nestrpljenjem čeka da sve skupa konačno krene. A svi mi, naravno, vjerujemo i nadamo se da Hrvatska može ponovno biti dobar, barem na tragu onoga kakva je bila na posljednja dva prvenstva…

A dok se sve to događa, u debeloj sjeni traju pripreme za neka druga prvenstva koja uključenima “život znače”: od 25. svibnja do 7. lipnja u Estoniji će se igrati Europsko prvenstvo U-17, a nešto više od mjesec dana kasnije, između 28. lipnja i 11. srpnja, svoj će Euro igrati reprezentacije do 19 godina. I oba ta turnira bit će važna i za velikogorički nogomet, budući da će HNK Gorica, kako trenutačno stvari stoje, imati svoje predstavnike na oba ta turnira.

Posebno snažan gorički pečat ima U-17 selekcija, koju vodi izbornik Marijan Budimir. Selekcija je to koja je u prvoj rundi kvalifikacija iza sebe ostavila i vršnjake iz Nizozemske, da bi u onoj drugoj izborila prvo mjesto u konkurenciji Irske, Poljske i Slovačke. Važnu ulogu na tom putu imali su igrači Gorice Juraj Frigan, Mihael Kelava i Lovro Lojen, a dio ciklusa u tom je društvu proveo i još jedan njihov klupski igrač, Francis Chinedu Echue. Uz njih trojicu, odnosno četvoricu, tu je i Lovro Trupčević, dečko iz Šćitarjeva koji je preko Mladosti iz Obrezine već kao sedmogodišnjak otišao u Dinamu, čiji igrač je i danas.

Lovro je u ovom društvu poseban jer je jedini u punom smislu “naš”, budući da je Kelava iz Donje Stubice, Frigan iz Zeline, a Lojen sa zagrebačke Peščenice. Međutim, logično je da će baš njih trojica biti u fokusu iz perspektive našega kluba, koji na ovim klincima gradi budućnost. Lovro Lojen posebna je priča, s obzirom na to da je jedan od rijetkih u “klasi 2009” koji je godinu mlađi, rođen u srpnju 2010. Unatoč tome, Lovro je neupitni prvi golman ove selekcije, u kojoj svoje mjesto uspješno pronalazi i Frigan, iako često to mora činiti i na pozicijama koje mu nisu omiljene. Važnu ulogu tu će imati i Kelava, iako u posljednjoj rundi kvalifikacija nije imalo preveliku minutažu.

Ne dogodi li se nešto nepredviđeno, sva trojica Goričana, baš kao i Trupčević, trebali bi biti na popisu izbornika Budimira za Euro koji će biti iznimno izazovan. Na njemu će se pojaviti samo osam selekcija, a Hrvatska je u skupini s Belgijom, Španjolskom i domaćinom Estonijom. Otvaranje je 25. svibnja protiv Belgije, tri dana poslije igrat će se u Tallinnu protiv Estonije, a još tri dana poslije protiv Španjolske.

Mjesec dana kasnije u Walesu će svoj Euro igrati U-19 reprezentacija, koju vodi izbornik Siniša Oreščanin, a njezin dio je naš Luka Vrzić. Ova će selekcija biti u skupini sa Srbijom, Italijom i Ukrajinom, a Vrza će se od prvog dana priprema boriti za što bolji status. U kvalifikacijama je i zabijao golove, imao ozbiljne partiture, ali dojam je da zasad nije zaradio puno povjerenje izbornika. U kadru bi svakako trebao biti, a za minute na terenu predstoji mu borba…

Nastavite čitati

Sport

FOTO Meštrica petardom do sedme proljetne pobjede

Objavljeno

prije 14 sati

30. travnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Meštrica je u 24. kolu Jedinstvene 1.ŽNL pobijedila momčad Pušće rezultatom 5:0, hattrickom Nikole Šebeka i s dva gola Antona Gašija. Bila je to sedma pobjeda Meštrice u devet utakmica proljetne polusezone.