Više od 110 sudionika iz različitih dijelova Hrvatske okupilo se na prvom izdanju Jurjevske biciklijade, održanom u sklopu proslave Dana Općine Lekenik i blagdana sv. Jurja.

Nakon završetka vožnje, program je nastavljen manifestacijom „Jurjevo na Jurjevcu“, gdje je sudionicima osiguran topli obrok, a druženje je nastavljeno uz kulturno-umjetnički nastup KUD-a Preslica iz Pešćenice, glazbeni program i paljenje tradicionalnog jurjevskog krijesa.

Sama biciklijada održana je u organizaciji Turističke zajednice Općine Lekenik i Biciklističkog kluba Roda iz Siska. Start je bio u Jurjevcu, a sudionici su vozili 25 kilometara dugu rutu koja je prolazila kroz više naselja – od Hotela „Dvorac Jurjevec“, preko Pešćenice i Lekenika, zatim kroz Lekeničku Poljanu i Cerje, sve do cilja kod lovačke kuće u Brežanama Lekeničkim.

Trasa je bila osmišljena tako da bude dostupna širokom krugu sudionika, bez većih fizičkih zahtjeva, čime je omogućeno sudjelovanje i djeci i iskusnim rekreativcima. Tijekom vožnje organizirana su zaustavljanja na nekoliko lokacija, gdje su sudionici imali priliku upoznati lokalnu povijest i znamenitosti te se kratko odmoriti.

Među sudionicima bio je i načelnik Općine Lekenik Božidar Antolec, koji je izrazio zadovoljstvo organizacijom i velikim odazivom te zahvalio organizatorima na inicijativi i uspješnoj provedbi događaja.

Velik interes za ovu biciklijadu potvrđuje potencijal razvoja aktivnog i održivog turizma na području Općine Lekenik, a iz Općine su zahvalili svima koji su sudjelovali u realizaciji događaja, uz najavu novih izdanja u budućnosti.

Fotogalerija/Općina Lekenik

Kalendar je baš tih dana napravio iskorak iz siječnja u veljaču, siva, sumorna i depresivna zima 2025/26. i dalje ne posustaje. Nekakav je utorak pri kraju, zapravo nikakav, jer hladnoća probija do kosti, a ne pomaže ni vjetar koji udara u mozak. Na željezničkoj postaji Gradići nema psa. Kasni su sati, uskoro će i ponoć, mrkli je mrak, tko bi i bio tu…

A opet, jedna figura nazire se u daljini. Posljednji vlak za Sisak upravo treba stići, a mladić sa sportskom torbom na leđima cvokoće zubima. I čeka. Dok čeka, razmišlja o izazovu koje nosi sutra. Četvrti razred gimnazije debelo je zagazio u svoje drugo polugodište, ključni ispiti su pred klincem sakrivenim iza vunene kape i šala prebačenog preko nosa. Mora taj sutrašnji ispit, razmišlja smrzavajući se, odraditi što je bolje moguće, jer neće na PMF primiti baš bilo koga, a to je jedina želja. A i derbi je za vikend, posebno važna utakmica…

Za to vrijeme jedan automobil skromnijih prostornih gabarita sve više odmiče od željezničke postaje Gradići. U automobilu su petorica odraslih muškaraca, svi visoki i snažni, a do koji trenutak prije toga bilo ih je i šest. Onaj šesti je, nesretnik, ostao čekati na stanici.

Uz neskriveno divljenje posvećenosti tog šestog, ova petorica ne prestaju pričati. A tema je samo jedna. Samo odbojka. Za volanom je trener, uz njega i oko njega raspoređeni su igrači. Neki od njih i stariji od trenera, prekaljenog stratega s navršene 22 godine, nitko tu nikome ne persira, ali ni ne upada u riječ. Ideje se vrte, analize rade, pričaju i kako su se zagrijavali u hodniku dvorane, kako su im malo ta tri termina za trening na tjedan, smišljaju kako će pomoći predsjedniku kluba da plati suce, putovanja… I kako će pobijediti za vikend.

Jer, sve se čini da se otvara lijepa prilika da svi oni, svim okolnostima unatoč, nepuna dva mjeseca kasnije izbore ulazak u elitu, među najbolje u državi!

A to se, pogađate, i dogodilo. Klinac iz uvoda je Ivan Čičak, mladi Siščanin koji je u borbi za plasman u Superligu za odbojkaše bio najbolji napadač OK Gorice, momčadi čiji je trener 22-godišnji Gašpar Škorić-Budimir, momčadi koja je društvo najboljih klubova u Hrvatskoj izborila unatoč svim ovim slikama iz uvoda.

Da, oni su doista ulazak u Superligu izborili s tri treninga na tjedan! Zato se i zagrijavaju u hodniku dvorane, jer vremena definitivno nema za gubljenje… Njima je ponajbolji igrač doista 18-godišnji klinac, trener im stvarno ima samo 22 godine, a nitko od njih od odbojke ne zarađuje ni jednog jedinog centa. Što i čudi ako znaš da je OK Gorica u svemu tome uspjela sa, pazite sad, osam tisuća eura?! Ne mjesečno, osam tisuća eura za cijelu sezonu…

I kad je tako, naravno da je jedina opcija za prvo pitanje nešto u ovom stilu: Pa dobro, kako je to moguće??

– Ha, moguće je… Ako ima dovoljno ljubavi prema tome što radiš, ako dovoljno dobro radiš to što radiš, onda je moguće – kaže Marko Barunović, predsjednik OK Gorice, 43-godišnji Velikogoričanin kojeg možda znate i kao začetnika pub kviz scene u našem gradu, ali odbojka je u ovoj priči bez ikakve dvojbe najveća ljubav i stras.

Postojao je ranije OK Velika Gorica, koji se 2007. podijelio na dva djela, pa je nastala i OK Gorica. Ovaj prvi klub ugasio se 2010. godine, a godinu poslije bivši igrač Mladosti Marko Barunović došao je pojačati ovaj drugi klub, koji se mučio na svim razinama. Od 2017. Bara je na poziciji predsjednika, između ostaloga i zato što nitko drugi to nije želio biti. Devet godina kasnije, situacija je bitno drukčija nego tad.

– Kad sam preuzeo klub, zatekao sam šest seniora i šest kadeta. Malo po malo, korak po korak, uspjeli smo sve skupa nekako pokrenuti, a onda je taman došla korona i opet smo se vratili na početak – sjeća se Barunović, koji je baš u vrijeme korone klub doveo do premijernog nastupa u Superligi.

Međutim, ples je trajao samo jedno ljeto, velikim dijelom i zato što klub nije bio spreman za takav iskorak. Danas je, dojam je, kudikamo spremniji.

– Promijenilo se stvarno puno toga. Prije četiri godine bio sam, rekao bih, potpuno sam u svemu tome, a u posljednje četiri godine dečki u klubu su odrasli, pomažu puno oko svega, a neki su postali i treneri. Stvarno smo se bitno pomaknuli organizacijski, ali i po pitanju kvalitete rada u školi odbojke. U svim kategorijama smo redovni na državnim prvenstvima, posljednjih pet godina praktički nema završnice na kojoj nismo, a u posljednje dvije godine funkcionira i Gorica II, mlada momčad koja se natječe u trećem rangu – s razlogom je ponosan predsjednik Marko.

– Godinama sam to slagao koliko sam mogao i stigao uz posao, no za mene angažman u odbojci nikad nije imao cijenu. To jednostavno volim i želio sam davati sto posto u svakom trenutku, budući da smatram da se jedino tako nešto može napraviti – dodao je.

Velika Gorica, 14.02.2026. Prva liga-13.kolo: OK Gorica-MOK Čazma 3:0. Foto: David Jolić/cityportal.hr

Odbojkaški klub Gorica, dakle, u novu superligašku avanturu ide bogatija za vrijedno iskustvo iz te prethodne epizode, ali tu prestaju sve priče o bogatstvu. A počinje ona priča o osam tisuća eura godišnje. Točno toliko, naime, ovaj klub dobije od Zajednice sportskih udruga, toliko je ovom klubu bilo dovoljno za, s obzirom na tu cifru, apsolutno senzacionalan uspjeh. I zato se sve one pozitivne emocije znaju pomiješati sa zabrinutošću…

– Je, emocije su baš pomiješane. Prevladava osjećaj sreće i zadovoljstva, ali s druge strane i znamo što nas čeka. Bili smo već prije četiri godine u Superligi, znamo koliko je to zahtjevno. I dosad smo putovali po cijeloj Hrvatskoj, tu se neće previše promijeniti, ali sad ćemo morati više ulagati u opremu, budući da ćemo biti i u televizijskim prijenosima, pa neke stvari treba dovesti na viši nivo, a skuplji su i suci, skuplje je sve… I s te strane, iskreno, baš se i ne veselim. Ali dobro, tu su naši gradski oci, tu je i naša Zajednica sportskih udruga, koja će svesrdno pomagati, kao i do sad – govori predsjednik Barunović.

Ako ne i više nego do sad, ubacujemo se s opaskom…

– Ako ne i više, naravno. Mi smo otišli na razinu više, a jedno vuče drugo, to tako ide…

Dok to izgovara, usne će se možda čak i raširiti u kiseli smiješak, jer svatko tko je ovdje primijetio dozu sarkazma, pazio je na satu.

– Uvjeti su, što se financija tiče, oduvijek bili minorni. Naša Zajednica broji nekih 55 članica, možda koju više ili manje, nisam ni siguran, ali znam da smo mi negdje 38. po visini prihoda. Evo, nemam problem reći da je tu riječ o osam tisuća eura godišnje. Znam da u gradu imamo nogometaše i rukometaše u najvišem rangu, možda i još nekoga, ali prilično sam siguran da nemamo 36 prvoligaša… Niti 36 klubova koji su na svim državnim prvenstvima, pogotovo u ekipnim sportovima – primjećuje Barunović.

A da se primijetiti i da odbojka u našem gradu nema status kakav bi možda trebala imati na temelju poveznica koje postoje…

– Ne znam koliko ljudi to znaju, ali velikogorički sport jedini trofej na seniorskoj razini ima iz odbojke, to je onaj Kup kojeg je osvojila Azena! Uz to, ni to ne zna previše ljudi, u Velikoj Gorici žive ili su živjeli ljudi čija imena nose hrvatski kupovi, Vinko Dobrić i Snježana Ušić sa svojom Sennom i curama, i Rade Malević, da ne pričam o Barbari i Vesni Jelić s roditeljima, pa sad i o kapetanu Mladosti Timofeju Žukovskom… Jako puno toga veže ovaj grad i odbojku, ali nikako da se to prepozna u punoj mjeri od strane Grada i Zajednice. Pogotovo kad pričamo o muškoj odbojci… Dobro, moram reći da nam je gradonačelnik Ačkar pomagao u doba kad smo igrali Superligu, bio je spreman pomoći kad god bismo ga zvali, a ja se nadam da će tako biti i dalje.

Bude li tako, bit će za nijansu lakše nastaviti ovaj put prema gore, koji je jedan od svojih vrhunaca doživio baš ove sezone. Kako je to moguće, da se vratimo na to pitanje, priča je od koje bi Ameri napravili jedan dobar sportski film, idealan za Netflix.

– Mislim da su naši treninzi dečkima bili zabavni, a zbog nedostatka vremena preskakao se onaj neobavezni dio, kojim se većina trenera bavi. U tih sat i pol saželi su se svi elementi, i tehnički i taktički, trener Gašpar Škorić-Budimir odradio je odličan posao, a za svaku utakmicu se odrađivala temeljita priprema. Znalo se tko što treba raditi, pazili smo na detalje, jako puno se razgovaralo i analiziralo, znamo doslovno svakog igrača u ovoj našoj ligi. Čak i kad igramo malu odbojku s djecom, pregledavamo utakmice suparnika, sve analiziramo čak i na toj razini, i na taj način tražimo prostor gdje bismo mogli osvajati poene – nudi ponešto odgovora prvi čovjek kluba.

I nije to baš cijele sezone izgledalo kao da će završiti ovako kako je završilo. Događali su se tu i usponi i padovi, bilo je i promjena i zaokreta.

– Počeli smo sezonu pobjedom protiv Rijeke II, da bi prvi dio sezone završili s učinkom od četiri pobjede i pet poraza, a usput smo i kao drugoligaš izborili osminu finala Kupa, u kojem smo igrali protiv Ribole Kaštela – ubacuje se u našu priču i mlađahni trener Gašpar Škorić-Budimir.

– Za drugu polusezonu dobro smo se pripremili, doveli i neka pojačanja, nekim igračima smo i zahvalili, malo pročistili svlačionicu, a dečki koji su ostali bili su željni rada. U drugi dio sezone krenuli smo sa četiri pobjede zaredom, a jedina dva poraza u cijeloj ovoj drugoj polusezoni doživjeli smo protiv osječkog Željezničara i Splita na domaćem terenu u pretposljednjem kolu. Dečki su fenomenalno radili, od prvog do zadnjeg, na čelu s kapetanom Matejem Šakotom, koji mi je bio i suigrač. Bilo je i nekih manjih iskakanja, trzavica koje smo brzo riješili, a nakon svega smo dobili izuzetno pozitivnu svlačionicu, ja bih rekao najbolju u državi. Svi smo se držali kao jedan, podizali se međusobno u teškim trenucima i, naravno, slavili zajedno kad se pobjeđivalo – sa smiješkom kaže trener.

Drugo mjesto u prvenstvu, vrijedno promocije, jer ispred je bila samo Mladost II, izborila je momčad u kojoj su i neki domaći dečki, poput ponajboljeg blokera lige Matije Klasnića i ponajboljeg libera lige Patrika Vidakovića, a tu su i neki igrači iz one prve superligaške epizode.

– Matija i Patrik su Goričani, dugi niz godina su u klubu, Gabrijel Cindrić, Karlo Pejić i ja u klubu smo od vremena kad se prvi put igrala Superliga, a imamo i nekoliko igrača iz Zagreba, kao i neke dečke koji su došli ovdje na studij, pa nas ima i iz Šibenika, Nuštra, Siska… Tin Devald je bio naš najbolji igrač, inače aktualni prvak Hrvatske u odbojci na pijesku – predstavlja kapetan Matej Šakota momčad koju predvodi.

– Svi smo se poznavali od ranije, neki smo i igrali zajedno, a tako smo i stvorili pravu momčad. Da nismo imali takvo zajedništvo, takvu energiju, siguran sam da bismo bili daleko od ovog drugog mjesta. A nije bilo lako stvoriti takvu kemiju u samo tri treninga tjedno, dapače… Nema tu vremena da se radi na nekim automatizmima, nemamo mogućnosti kakve imaju drugi klubovi, ali imali smo u svakoj utakmici bolju povezanost i veću želju za pobjedom. Neke utakmice koje su se lomile na lopti ili dvije, dobivali smo glavom više nego rukama i nogama – govori Šakota i nastavlja:

– Uz sve to, jako smo mlada momčad. Luka Mačvanin najstariji je s 29 godina, ja sam s 26 treći najstariji, a svi ostali su mladi igrači, od 2003. do 2007. godišnta. Evo, konkretno, najbolji napadač nam je 2007. godište… Većinom su dečki studenti, i to na ozbiljnim fakultetima poput FER-u, TVZ-u, FSB-u i sličnim, a neki od nas i rade, ima i školaraca… Ima nas, dakle, raznih dobi i raznih interesa, ali kad izađemo na teren, osjeća se to neko zajedništvo. Svi imamo isti cilj, u apsolutno svakoj utakmici želimo pobjedu, bez obzira na to tko je s druge strane mreže. Siguran sam da će ova momčad ostati na okupu, a uz još poneko kvalitetno pojačanje i još koji trening više tjedno, mogli bismo ozbiljno zapapriti i nekim protivnicima u Superligi.

Poneki trening više trebao bi biti realnost, jer u pogon je konačno puštena balon dvorana, valjda će se dogoditi i nekakav financijski pomak, ali ovi će se dečki i dalje prije svega držati zajedno. Kakvi god uvjeti i mogućnosti bili.

– Ove sezone svi su bili sjajni, vozili su jedni druge, skupljali smo se i po Zagrebu i Gorici, pa se pola sata prije treninga već krenuli zagrijavati. A zagrijavali smo se u hodniku dvorane zato da što bolje iskoristimo tih sat i pol u dvorani. Točnije, i manje od toga, budući da moramo prije svega postaviti teren, stupove i mrežu, tako da ispadne da nam ostane nešto više od sat vremena efektivnog treninga. U takvim uvjetima teško je biti veliki trener, s velikim planovima, jer u sat vremena moraš proći jako puno toga… – priča trener Škorić-Budimir vraćajući film na tek završenu sezonu.

– Svi se mi poznajemo od ranije, igrali smo i zajedno, i jedni protiv drugih. Često se družimo, pijemo kave, čujemo se, a u svim tim druženjima ne pričamo o izlascima, curama ili nečemu takvom, nego o odbojci. Jako puno razgovora odradi se na tim kavama, u vožnji do treninga, kad se skupimo, a pripreme i analize nikad ne staju. Zna biti dana kad me ujutro probudi poziv našeg predsjednika, pričamo i analiziramo, šaljemo si linkove, imamo i statističara Miću, koji nam pomaže, a mi gledamo snimke, videe, predstavljamo to igračima, pri čemu smo svjesni da ćemo doći do uspjeha i ako napravimo barem pola od zamišljenog posla.

Eto, to su problemi. Kako napraviti nešto praktički ni iz čega. A pare, kako kaže pjesma, nisu problem, jer para nikad nema…

– Baš to što ne živimo od odbojke i najbolje govori koliko volimo odbojku. Svi znamo što ovdje možemo dobiti, a to su super treninzi, kompetitivne utakmice, dobru ekipu i puno prijatelja. Svi smo mi prijatelji, svi se družimo, a pomažu i naše djevojke, koje su se uključile u vođenje klupskog Instagrama, budući da su one jače u tome. A na kraju, kad se sve oduzme i zbroji, nikome od nas nije žao uložiti sve što treba za uspjeh kluba. Naravno, ima tu i težih situacija, pogotovo kod mlađih igrača, bude i nervoze i bezvoljnosti, najviše nakon nekih poraza, ali bilo je fascinantno koliko smo se brzo vadili iz tih loših perioda. Ali i ti teži dani grade svakog od nas pojedinačno, a grade i momčad. Prošli smo već puno toga i zato smo sad na razini na kojoj jesmo – kaže kapetan Šakota.

Pojačanja se, dakle, ozbiljno planiraju, a u pregovorima se neće govoriti o ciframa, na stolu će biti neke druge teme.

– Ja volim reći da smo mi profesionalci za nula eura. Točnije, ovo što mi radimo je besplatni profesionalizam. Nažalost, tako je… Svi koji kod nas dolaze, znaju što će dobiti: dobru atmosferu, dobre treninge, vrhunske utakmice i mogućnost igranja Superlige. To svaki pravi sportaš sanja, nosi u sebi, teži za boljim. Dečki koje mislimo privući znaju, poznaju ljude u klubu, sve nas. Želja su nam mladi igrači koji bi došli na posudbu iz Mladosti, možda i juniori… U svakom slučaju, cilj nam je dovesti mlade igrače, dečke koji se žele dokazivati na najvišoj razini. Ako to budu domaći igrači, tim bolje, kao što je recimo Stjepan Sokol iz Kravarskog, koji trenutačno igra za Mladost II. Kad bismo njega uspjeli vratiti, bio bi to velik uspjeh – ističe predsjednik Barunović, dodajući još i jednu anegdotu, vic, životnu mudrost, što li već…

– Stalno mi se vrti po glavi kako je jedan stari trener nedavno meni i Gašparu objasnio što je odbojka. Danima sam razmišljao o tome što je on nazvao vicem, a za mene je to mudrost. Kaže da su nogometaše pitali što imaju, a oni su rekli da imaju novac i aute. Kad su pitali košarkaše što imaju, rekli su da imaju novac i najljepše žene. Kad su pitali odbojkaše što imaju, rekli su da imaju odbojku… Tako je i s nama. Jednostavno smo ludi za tim, potpuno smo u tome, s time se budimo i idemo spavati. Pogotovo kad vodiš cijelu priču, kad imaš odgovornost prema tim mladim ljudima.

Mlad je, ako ste zaboravili, i trener. Mlad i lud u najboljem mogućem smislu.

– Kad pričamo o toj sljedećoj sezoni, predsjednik je tu da bude realan i da kaže da je cilj opstanak, a ja sam trener i moje je da budem lud i ambiciozan. I zato ću reći da ciljamo doigravanje. Pa neka završimo negdje između toga… Mislim da imamo zdravu podlogu, da ciljamo igrače iz jako dobre generacije, 2005. godište i mlađe, a s takvim klincima, željnima rada, uz seniore koje imamo, vjerujem da ni doigravanje nije toliko neostvariva ambicija – zaključio je ovo posebno odbojkaško druženje Gašpar Škorić-Budimir.

Priča je zaista filmska, nevjerojatna, a s ovakvim likovima bi i snimanje nastavka ovoga filma moglo imati ozbiljan smisao. Samo za vas, stiže blockbuster pod radnim nazivom “Profesionalni amateri i njihovih nula eura 2″…

On je olimpijski pobjednik iz Rija 2016. godine, on je svjetski rekorder u svojoj disciplini, jedan od najvećih frajera u svijetu streljaštva općenito, i svjetski i europski prvak, i pojedinačno i timski… On je i najbolji sportaš Hrvatske za prošlu godinu, a samim time je i, što je za ovu našu priču posebno važno, najbolji sportaš Zagrebačke županije u 2025.

– Jako mi je lijepo biti dio sportske zajednice Zagrebačke županije, ali ja sam dio te sportske obitelji već jako dugo. Na streljani u Lukavcu sam počeo s ozbiljnim treninzima, u pokupski bazen još od rane mladosti sam dolazio u lov, a praktički još od 2012. sam i stanovnik Zagrebačke županije, budući da sam se u Jastrebarsko oženio, tamo sam i osnovao klub… Tu sam doma – rekao je Josip Glasnović gostujući u serijalu “Sport Zagrebačke županije”.

Klub nosi njegovo ime, odnosno inicijale, a “J. G. Team” u ovom trenutku okuplja desetak strijelaca iz cijele Hrvatske. Želja je, naravno, raditi s mladima, dodatno popularizirati sport čija popularnost ionako konstantno raste, ali za takvo što tek se moraju stvoriti preduvjeti.

– Već duži niz godina radimo na projektu streljane u Jastrebarskom. Zatražili smo državnu zemlju, sve uvjete smo ispunili, a sad je ostala još lokacijska dozvola. Nadam se da će sve to biti završeno ove godine i da ćemo uskoro imati jednu modernu streljanu u Jaski, gdje bismo mogli odrađivati treninge, ozbiljno raditi s mladima, organizirati kampove i natjecanja, možda čak i svjetska i europska prvenstva, zašto ne? – otkriva planove Josip.

Glasnovići su iz Dubrave, Josip i njegov brat Anton odrastali su u kvartu kojeg prate razne priče i mitovi, ali i u obitelji u kojoj je puška uvijek bila tu negdje…

– Otac je lovac, pa smo brat i ja kao klinci išli s njim u lov. Streljanu smo prvi put vidjeli u Karlovcu, smještenu odmah pokraj lovačkog doma. Krenuli su me nagovarati da probam, na kraju sam pristao, probao i od deset goluba pogodio jednog! Ali tu se krenula rađati ljubav… Počeli smo ići na streljani, skupljati za pušku, malo po malo, da bi već 2003. završio kao treći na Europskom prvenstvu za juniore. Malo to ljudi zna, ali ta moja bronca bila je prva medalja u letećim metama koja je došla u Hrvatsku! – priča Glasnović.

Nakon toga slijedila su svjetska i europska juniorska srebra, zatim i seniorska svjetska bronca, pa peto mjesto u Pekingu 2008., na prvim Olimpijskim igrama. U Londonu četiri godine poslije nije bio, ali medalje su se nastavile nizati, najčešće zlatne, da bi kruna stigla tog ljeta 2016. u živopisnom Rio de Janeiru. Iako, samo četiri godine ranije umalo je “sviran kraj”.

– Bilo nam je teško, nije bilo novca, otac je sve to financirao, tako da sam 2012. čak i razmišljao da odustanem od svega. Srećom, 2013. javili su se talijanski sponzori iz Berette, imali smo ugovor i s tvornicom streljiva, a na taj način bilo je puno lakše funkcionirati. Kad su počele dolaziti i svjetske i europske medalje, kad je na sve to došao i Rio, shvatio sam da je ovaj sport moja sudbina. I danas sam zaista sretan što je tako, što mogu živjeti od sporta kojeg volim – ističe Glasnović.

Pojava sponzora važna je ovdje, naravno, iz više desetaka tisuća razloga. Godišnje.

– Rabljena puška stoji oko pet-šest tisuća eura, nova Beretta je oko sedam-osam, ali ima ih i do 20-30 tisuća eura… Ali dobro je to što pušku kupiš jednom i možeš je imati tijekom cijele karijere. Uz redovan servis, naravno – govori Josip i nastavlja:

– Prsluk košta do 250 eura, naočale i do 300, a slušalice su oko sto eura. Jedna serija goluba je sedam eura, a možeš ih ispucati i do deset dnevno. Nakupi se toga… Godišnje ispucam oko 30.000 metaka, što je puno, ali konkurencija u inozemstvu zna ispucati i puno više, čak i duplo više. Pomaže nam i Zajednica, i Grad, i klubovi, pokušavamo stalno olakšati strijelcima.

Osim tisuća i tisuća ispucanih metaka, za uspjeh u streljaštvu bitno je i biti fizički, a pogotovo mentalno spreman. A tu se priča opet vraća na djevojku zbog koje je Josip i došao u svijetu županijskog sporta.

– Puno radim na mentalnoj pripremi. Supruga je karijeru žrtvovala zbog mene, pa se upustila u psihološku pripremu sportaša. Magistrirala je psihosocijalno savjetovanje, i to na temu “Emocionalna inteligencija u sportu”, a mi radimo na principu pitanja. Kako? Svatko od nas je pod raznim utjecajima, često i negativnim, a s pitanjima koje si možeš postaviti odbacuješ takve utjecaje. Radimo na tome već godinama i rekao bih da se rezultati vide. Fizička sprema je važna, jer puška ima četiri kilograma, a podignem je 200 ili 300 puta svaki dan, ali mentalna je možda još i važnija. Ipak smo mi na streljani sami s puškom, znamo da ovisimo sami o sebi – opisuje Glasnović.

Dijete je zagrebačke Dubrave, živopisnoga kvarta, a porijeklo vuče s Janjeva.

– Naravno, u Dubravi je bilo svega i svačega, ali prošlo je to pokraj nas. Imam takvo prezime da sam na neki način uvijek bio zaštićeni u kvartu, ali bio sam i dobar klinac, ha, ha… A u Janjevu više nemam nikoga, sva rodbina je tu – zaključuje Josip.

Iskreno, ponosan sam na ovu knjigu i na povijesni doprinos koji mogu dati kao amater. Ljudski sam zadovoljan što sam dao svoj doprinos selu i i cijelome kraju, pogotovo zato što brojna mjesta u okolici nemaju svoje povjesnice. Kroz knjigu sam pokušao zapisati povijest mjesta kroz više stoljeća, a zbog oskudnog izvora informacija zapravo se najviše odnosi na posljednjih 200 godina…, priča nam Đuro Mesić dok u rukama drži tvrdo ukoričenu ediciju pod nazivom “Novo Čiče”.

Slavonac je, iz Požege, ali Đuro je u rekordnom roku postao Turopoljac. S obzirom na način na koji se uključio u društveni život sela, ali i Velike Gorice, s obzirom na knjigu koju drži u rukama, teško je shvatiti da ovdje nije ni puna dva desetljeća.

– Da, prije 19 godina život me doveo u ovaj kraj. Budući da su u to vrijeme djeca bila u Zagrebu, supruga i ja željeli smo im biti bliže, pa smo iz Požege doselili u Turopolje, točnije u Novo Čiče. Zašto baš Čiče? Zato što je ta kuća, od svih koje smo gledali, jedina imala čiste papire… Eto, zapravo slučajno – govori Đuro.

– Brzo sam se uklopio u zajednicu, stariji ljudi, moji novi susjedi, prihvatili su me jako lijepo. Uključio sam se u nogomet, kojeg sam nekoć i igrao, ali bio i u drugim ulogama u Požeštini, a završio sam u rukometnom klubu. Želio sam pomoći koliko mogu, kroz poznanstva iz cijelog mog životnog puta. Kroz tvornicu Zvečevo, a kasnije i kroz rad na razminiranju, taj me moj životni put vodio po cijeloj Hrvatskoj, upoznao sam jako puno ljudi…

I gdje god je došao, gdje god se predstavio, svrstavali su ga među Ličane, što se pokazalo kao ključan “okidač”.

– Domovinski rat me osvijestio po pitanju moga porijekla, utjecao na mene kao čovjeka, ali i pisca. Moji preci su, naime, u Slavoniju došli prije 170 godina i tamo su smatrani starosjediocima. Tijekom rata kao pirotehničar sam radio na čišćenju oslobođenih područja i put me odveo prvo u Karlovac, a zatim i u zadarsko zaleđe, nakon akcije Maslenica. I na svim su me tim mjestima ljudi koje bih upoznao smještali među Ličane, odnosno na prostor Brinja. A ja sam bio uvjeren da s Likom nemam nikakve veze. I to me potaknulo da počnem istraživati moje prezime, odnosno rodoslovlje. Kako sam imao puno poznanstava, čak i u policiji, dao sam si truda i svojom upornošću sam uspio saznati odakle su moji preci – objašnjava Đuro.

Na posao se bacio vrlo ozbiljno.

– Skupljao sam građu i materijale, ali bio sam neuk u tom području. Obratio sam se profesoru Enveru Ljuboviću iz Senja, koji je dosta pisao o Mesićima i o Lici općenito, i kad je vidio sve što sam skupio, sva moja saznanja, rekao mi je da to ni slučajno ne smije ostati u ladici, morate napisati knjigu. Gledao sam ga u čudu, gdje ću ja napisati knjigu, no odmah mi je rekao da će mi pomoći, a uputio me i na doktora povijesti Željka Holjevca u Zagrebu. Obratio sam se profesoru Holjevcu, puno mi je pomogao, i ja sam složio rodoslovlje svoje obitelji – ističe Mesić i nastavlja:

– Došao sam do podataka da su moji porijeklom iz Brinjske Kamenice, te da su u Slavoniju doselili krajem 1853. godine, budući da sam našao dokumente u kojima stoji što su sve kupili po dolasku u Požegu. To klupko se odmotalo i ja sam odlučio napisati knjigu. Gospodin Holjevac tu je napravio ogroman posao, a nakon svega je i promovirao knjigu. I tako je krenulo…

A kad je krenulo, Đuro više nije znao stati.

– Drugu knjigu napisao sam povodom 50 godina mog nogometnoga kluba, NK Golobrdci. Nakon toga napisao sam i tri knjige o ličkoj župi i mjestu Podlapača, iz koje porijeklo vuče otac moje supruge. Kao dijete od šest godina ostao je bez oca, majka se udala u Slavoniju i on više nikad nije bio u tome mjestu. Nije poznavao ni svoju rodbinu, a kako sam baš tamo radio na razminiranju, počeo sam kopati i o tome. Mjesto je to koje je 1900. godine imao tri tisuće stanovnika, a danas ih ima manje od stotinu… Puno ljudi iz dijaspore, među kojima je i američki senator Mark Bebich, javljaju mi se i traže knjige, a pomogao sam mnogima i kod dobivanja hrvatske putovnice. Ja sam vam u Hrvatskoj postao sinonim za Podlapaču…

Pogađate, tek rođeni skriboman na tome nije stao.

– Sva podrška koja je dolazila ohrabrila me da napišem knjigu i o svom rodnom selu Golobrdci, kao i o selu Donji Emovci, rodnom selu moje majke. Nakon svega toga, na nagovor župnika u Požegi, napisao sam knjigu o mjestu značajnom po monsinjoru Jozi Devčiću, koji je svojevremeno bio u zatvoru zbog mozaika posvećenog kardinalu Stepincu.

Screenshot

Nakon svega, vrlo logičnom djelovala je ideja da napiše knjigu i o Novom Čiču.

– Nakon 19 godina života u Novom Čiču, smatrao sam da se i tome mjestu moram odužiti na neki način. Tim ljudima, mojim prijateljima, ali to je zapravo i doprinos Turopolju. Ovaj kraj ima svoje povjesnice još od starih vremena, ali o Novom Čiču u tim knjigama nema spomena zato što je neko vrijeme pripadalo prostoru koje se zvalo Zagrebačko polje – počinje Đuro opisivati svoje djelo.

– Susreo sam se usput s puno nedoumica, ali bio sam uporan kao i obično, pa sam uspio otkriti puno toga što je do sad bilo nepoznato. Imao sam i sreće u nesreći, budući da se zbog potresa morao rušiti stari vatrogasni dom, u čijim je temeljima bila sačuvana spomenica koja je otvorila cijelu priču. Moje sve knjige bazirane su na temeljnim dokumentima, a ne na rekla-kazala varijanti. Imao sam i sreću što sam došao do gospođe koja je sačuvala spomenicu škole, dosad nepoznatu. Na osnovu te spomenice mogao sam pisati o školi od osnivanja, jer tu su imena svih nastavnika, zapisi o svim zidanjima objekata, popisi svih ljudi vezanih za vatrogastvo… Tu su značajne i crkvene knjige, kroz koje možemo pratiti prezimena koja su tu živjela, ljude koji su sve to i stvarali. Danas je u Novom Čiču, zahvaljujući svim tim migracijama, jako malo prezimena iz tih dokumenata. Kroz knjigu sam ih sve spomenuo, sve koji su bili značajni za društveni život mjesta.

Jedan dio posebno je impresivan.

– U knjizi je i popis svih župnika od 1501. godine do danas, a o većini njih tu je i kratki životopis!

Štošta je Đuro otkrio i dokumentima potkrijepio, što važnost ove knjige diže na ozbiljnu razinu.

– Dosad je bilo nepoznato i da je u Novom Čiču 1896. godine osnovano pjevačko društvo “Javor”. Bilo je aktivno do drugog svjetskog rata, a nakon rata je osnovano Kulturno-umjetničko društvo Antun Cvetković. Nakon dužeg prekida, prije 20 godina osnovano je KUD Čiče, a jedan sam i od autora knjige o tih prvih 20 godina Društva. Kulturni život u Novom Čiču, dakle, traje već 130 godine – priča Đuro i nastavlja:

– Prvi zapisi o Novom Čiču postoje još iz 1210. godine, a crkveni dokumentni Župu spominju od 1334. godine. To su najstariji zapisi o mjestu koje sam uspio pronaći.

Detalja je u cijeloj priči koliko ti srce želi…

– Puno toga vezano je uz industrijski razvoj, uz grofove koji su držali ove posjede i tvornici koja je bila u Želinu, izdvojenom grofovskome mjestu par kilometara sjevernije od Novog Čiča. Samo mjesto imalo je značaj zbog tvornice pjenice, metli i četki, koja je bila u Čiču od 1870-ih godina. Ta je tvornica bila značajna za cijeli kraj, budući da je tu bilo puno zaposlenih, koji su tu radili, živjeli i ostajali živjeti, stvarali obitelji. Razvojem tvornice počele su i migracije u Novo Čiče. Uz to, tvornica je bila značajna i za Veliku Goricu, jer konjski tramvaj kojnača i uveden je zbog radnika koji su putovali na posao u Novo Čiče. Kojnača je imala tri stanice u Velikoj Gorici i jednu, posljednju, ispred tvornice. Tramvaj je krenuo 1907. godine, a postoje i pisani tragovi koliko je tereta prevezeno, koliko je putnika prevezeno, tu su i financijski podaci, cijelo poslovanje… To je trajalo sve do pred drugi svjetski rat, kad je postao neisplativ.

Tu je i industrijski dodatak:

– Došao sam i do podatka da se u Čiču proizvodio šećer, ali nisam uspio pronaći nikakav dokument o tome. Uz to, u krugu tvornice bila je i najveća mljekara u kraju, koja je imala svoje trgovine i u Zagrebu.

Ukratko, u selu se dobro živjelo.

– Čiče je u to vrijeme imalo i svoje trgovine, a i danas imamo trgovinu u kući u kojoj je bila prva trgovina u mjestu, stara 120 godina. Bilo ih je više, što znači da je kraj bio dosta razvijen, zahvaljujući u prvom redu industriji. Poljoprivreda je bila beznačajna, jer ovo su bila naplavna područja i kopanjem kanala oko grada, ali i oko Čiča, isušivao se prostor, davala prilika za veću poljoprivredu i za veće naseljavanje.

Česte poplave bile su ozbiljan problem za cijeli kraj, ali ljudi su se snalazili.

– Kod izgradnje druge osnovne škole, ali prve građevine koja je građena s namjenom da bude škola, zbog čestih poplava su je izdigli za jedan metar, što je značajno poskupilo cijeli posao. Prva zgrada škole, otkupljena od grofa Erdödyja krajem 18. stoljeća, danas je obnovljeni dom KUD-a Čiče… Ali da, poplave su stvarale velike probleme, imamo i neke povijesne razine tih poplava, a imamo i zapise da je jedne godine župnik išao blagoslivljati kuće čamcem!

Većina kulturnih i društvenih aktivnosti u selu vezana je uz župnike, koji su imali i svoj izvor financiranja.

– Došli smo i do spoznaja da je u Župi bio organiziran Caritas, da je postojao pjevački zbor, ali i da je Župa imala svoje veliko gospodarstvo. Na taj način župnik je i održavao objekte. Imali su vinograde na bregima, oranice, šume… Župljani su pomagali u tome, a Župa se tako financirala, tako su i građeni razni objekti, prije svega kapelice. Crkva je nekad, naravno, bila drvena, a 1905. izgrađena je kapelice Ranjenog Isusa, koja je bila proštenište za cijeli ovaj kraj. Tu su dolazili ljudi izdaleka – kaže Đuro pa nastavlja:

– Dvaput je u Novom Čiču bio i kardinal Stepinca, prvo 1938. godine, pa opet za vrijeme rata. Dolazio je zbog blagoslova obnovljene župne crkve, a zatim povodom krizme. Na ulazu u selo, na današnjem raskršću kod Konzuma, bio je slavoluk i tu se dočekivalo velike uzvanike poput njega. Pješke bi se išlo kroz selo u procesiji, sve do crkve. Ako bi biskupi dolazili s druge strane, slavoluk se radio na mostu u Jagodnom… Na odlasku se uzvanika pješke ispraćalo do izlaza iz sela.

Screenshot

Najstarije društvo u Novom Čiču je vatrogasno društvo.

– Osnovano je 1985. godine uz pomoć školskih i vjerskih struktura. Prvi predsjednik vatrogasnog društva bio je župnik, što govori o dobroj strukturi svih suradnji. Tvornica je imala svoje vatrogasce, no nakon nekih požara u mjestu pokazalo se da to nije dovoljno. Imamo i fotografiju prve pumpe, koja će biti izložena u novom vatrogasnom domu. U knjizi su popisani svi predsjednici, tajnici, komandiri, zamjenici…

Zapisao je Đuro Mesić u svojoj knjizi i sve važno za nogometni klub, osnovan 1948., kao i o tri godine starijem Lovačkom društvu Trčka, koje svoj dom ima u Bukevju. Tu su i fotografije narodnih nošnji stare i po stotinu godina, kao i zapisi o pjevačkom društvu “Javor”, KUD-u Antun Cvetković i današnjem KUD-u Čiče te nekadašnjoj udruzi žena i današnjem Društvu žena Novo Čiče, ali i sve važno o Čičkim novostima, seoskim novinama koje je početkom ovoga stoljeća izdavao mjesni odbor. Uz sve ostalo, tu je i popis poginulih iz Župe u posljednja tri rata.

– U prvom svjetskom ratu Župa je imala 38 poginulih, a u drugom 42. U Domovinskom ratu poginuo je jedan župljanin, Stjepan Zubek iz Ribnice – zaključuje Đuro svoju priču o skribomaniji, lokalpatriotizmu s više adresa i, prije svega, doprinosu povijesti našega kraja.

Hvala, gospon Đuro!

Legenda o jezeru: Od oranica do kupališta na koje svi dolaze

Naravno, priča o Novom Čiču ne može proći bez jezera Čiče, za mnoge prvu asocijaciju na ovo mjesto.

– Jezero je nastalo kopanjem šljunka za potrebe izgradnje Velike Gorice. Do sedamdesetih godina tamo su bile oranice, zna se i kad je i tko otkupljivao tu zemlju, a onda je krenulo kopanje… Na širem području Gorice u to je vrijeme bilo više jezera, to je poznata stvar, i sva ona bila su istovremeno i kupališta. Tako je bilo i u Novom Čiču, gdje se jezero širilo, pa je brzo niknuo i kafić, i kabine za presvlačenje… Na jezeru su se održavale i utrke čamaca, tako da su tu bile i tribine, mnogi i dalje pamte Čič Beach. Za to kupalište znali su i moji prijatelji iz Požege koji su studirali u Zagrebu, svi su dolazili.

Iz Lazine Čičke dolazi priča o djevojci koja je već u srednjoškolskim danima pokazala da se trud, talent i znatiželja itekako isplate.

Ana Šantek, bivša učenica Ekonomske škole Velika Gorica i dobitnica nagrade Zlatna kreda za učenicu godine, jedna je od onih mladih osoba koje ne miruju. Dok su drugi još razmišljali što će nakon škole, ona je već pokretala školski podcast, pjevala na vjenčanjima, istraživala glas i gradila iskustva koja danas prirodno vode prema njezinom studiju – logopediji.

Priča o Ani zapravo je priča o tome kako znatiželja, hrabrost i malo onog poznatog “zašto ne?” mogu otvoriti vrata koja možda na početku ni ne vidiš.

U vremenu kad se često pitamo jesu li mladi dovoljno angažirani, jedna djevojka iz našeg kraja tiho, ali uporno gradi svoj put i to tako da se svaka njezina aktivnost prirodno nadovezuje na sljedeću. Kod Ane Šantek ništa nije slučajno.

Ona je jedna od onih mladih osoba zbog kojih shvatiš koliko potencijala ima u našem kraju. I koliko je važno dati priliku, podršku i prostor da taj potencijal raste.

Ovo je priča o djevojci iz Lazine Čičke koja svoj glas ne koristi samo da bi se čuo, nego da bi nekome značio.

Podcast koji je krenuo iz učionice, a završio kao ozbiljna referenca u CV-u

Prije nego što je upisala logopediju, Ana Šantek već je iza sebe imala projekt na kojem bi joj pozavidjeli i stariji kolege: školski podcast koji je pokrenula doslovno iz male učionice.

Danas podcast „Koji faks upisati?“ vodi nova generacija učenika, a Ana to gleda s posebnim zadovoljstvom.

– Jako mi je drago što projekt nije stao našim odlaskom, nego je dobio nastavak. Sada ga preuzima ekipa iz drugog razreda, dok ja imam prostor za neke nove ideje – rekla je Ana.

I tu se već vidi ono što je pokretalo cijelu priču: nije poanta bila u njoj, nego u ideji koja će trajati.

A iza kadra – potpuna gerila produkcija. Snimali su u maloj školskoj učionici koju su na ekranu pretvarali u “mali dnevni boravak”. U stvarnosti? Kamera pričvršćena za školske stolice, improvizirana pozadina na zavjesama i set koji je izgledao uvjerljivo samo dok ga se ne pomakne za koji centimetar. Tko bi došao na snimanje, ostao bi iznenađen koliko je cijela priča zapravo bila kreativna improvizacija. Drugim riječima, low budget, high volja.

Veliku ulogu imalo je i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, koje financira izvannastavne aktivnosti poput sporta, umjetnosti i tehnologije. Ana i ekipa prijavili su se na natječaj i prošli.

– S time smo si kupili opremu, kamere, mikrofone, fotelje, pozadinu, ma sve – rekla je Ana.

Prvi gost došao je preko brata. Studira na Fakultetu elektrotehnike i računarstva, a predložio je prijatelja koji je preddiplomski završio u Hrvatskoj, a danas studira na Harvard Universityju.

– Ispalo je da nam je prva epizoda bila s dečkom koji je danas na Harvardu – očito znamo prepoznati potencijal – našalila se Ana.

Nakon toga sve se počelo širiti po onom poznatom principu, znam nekoga tko zna nekoga. Ubrzo su pokrili medicinu, stomatologiju, logopediju, FSB, FER i niz drugih fakulteta, donoseći realne, studentske perspektive.

Promocija je išla i preko TikToka, ali s mjerom.

– To je super način da se promoviramo jer nas gosti onda podijele na svom profilu, ali nisam se htjela previše fokusirati na to. Često sam gledala kroz prizmu studentskog zbora da bude realan prikaz faksa, a ne samo neke snimke s TikToka – otkrila je Ana istaknuvši kako cilj nije bio viralnost nego autentičnost.

– Krenula sam s tim kako bismo prikazali kako zapravo funkcionira određeni fakultet i time potaknuli ekipu te im olakšali odabir. To je jako bitna odluka koja može, iako ne mora, odrediti smjer u životu. Svi imamo neke predrasude o fakultetima zbog tračeva koje čujemo, a htjela sam pokazati kako zapravo jest – rekla je Ana.

I nisu svi gosti dolazili s pričom “kod nas je sve savršeno”. Upravo suprotno, govorili su realno, s dobrim i lošim stranama. A nekad su se, kad se za podcast pročulo, javljali i sami.

Iako danas o tome govori smireno, priznaje da odluka o pokretanju podcasta nije bila bez dvojbi. U glavi su se vrtjeli razlozi “zašto ne”, ali kod nje, kaže, uvijek na kraju prevlada ono retoričko “zašto ne?”. Vodi se mišlju da će joj više biti žao stvari koje nije pokušala nego onih koje možda nisu uspjele. Strah od tuđeg mišljenja postoji, ali, kako kaže, nije dovoljno važno da bi je zaustavilo.

Možda najzrelija rečenica koju je izgovorila odnosi se baš na ono što mladi često podcjenjuju: “Sve što napraviš izvan klupe će ti se jako dobro spojiti s onim što ćeš raditi, iako u tom trenu tako ne izgleda.”

Podcast je započeo kao inicijativa za upoznavanje fakulteta i olakšavanje upisa, a završio kao ozbiljna stavka u životopisu. Projekt koji je bio kreativan, organizacijski zahtjevan te komunikacijski i produkcijski intenzivan. Donio joj je sigurnost pred kamerom, vještine vođenja razgovora, umrežavanje, ali i ono najvažnije, potvrdu da se ideje isplati realizirati, čak i kad su kamere pričvršćene za školske stolice.

Glas koji prati “da” – ali u crkvi, ne u sali

Ali to nije sve. U Aninom portfelju postoji još jedna, izrazito osobna priča: pjevanje na vjenčanjima. I to, kako sama naglašava, na vjenčanjima, ne na svadbama.

– Uvijek svi pomisle da pjevam na svadbama, ali ne, pjevam na vjenčanjima – smije se.

Nije, kaže, tip koji bi nastupao na svadbenim feštama. Smatra da osobnost itekako utječe na stil pjevanja, boju glasa i način prenošenja emocije. Budući da je emotivna i suosjećajna, osjeća da joj upravo duhovna glazba najviše pristaje.

– Moraš biti prisutan u tome i znati prenijeti misao, jer duhovna glazba je zapravo molitva. To mi je najljepša činjenica u cijeloj ovoj priči – ističe Ana.

Pjeva, kaže, otkad zna za sebe. U osnovnoj je sve nekako stalo jer nije vidjela gdje bi se dalje razvijala, ali početkom srednje ponovno se priključila crkvenom zboru u Čiču. Upravo je tamo počela ova priča. Poznanica iz zbora i glazbene škole, koja je već pjevala na vjenčanjima, uputila ju je u tome smjeru. Preko nje je i Ana dobila priliku.

Prvi nastup dogodio se sasvim spontano. Paula je trebala biti kuma na jednom vjenčanju i nije mogla pjevati. Predložila je Anu.

– Za to sam se vjenčanje spremala tri mjeseca. Te pjesme sam toliko uvježbavala… Naravno da nije bilo savršeno, ali bilo je predivno. I danas pogledam snimke – rekla je Ana te istaknula kako to vjenčanje pamti kao trenutak u kojem je sve kliknulo.

Vjenčanje je bilo u crkvi Alojzija Stepinca u Velikoj Gorici i upravo je taj nastup bio početak svega. Prilika koja se pojavila neočekivano, ali u savršenom trenutku. I stvarno, Bog uvijek nađe načina.

Danas iza sebe ima tri do četiri godine iskustva. No početak nije bio bajka. Nakon prvog nastupa, sljedeći je došao tek deset mjeseci kasnije. Pa onda jedan u tri mjeseca. “Ne ide to odmah”, priznaje. Sve je raslo polako, kroz preporuke i ono najstarije oglašavanje, od usta do usta. Otvorila je i Instagram profil, ali ključ je bio dobar glas koji se širio među mladencima.

U jednom trenutku vjenčanja su postala mjesečna. Danas ih ima toliko da ponekad, nažalost, mora i odbiti.

Posebnu dimenziju cijeloj priči daje činjenica da najčešće nastupa s tatom. On svira, ona pjeva. Vikendi ih tako vode po cijeloj Hrvatskoj. Spoje nastup i mali izlet, stanu na kavu putem, upoznaju nova mjesta i ljude.

Iako iza sebe ima velik broj otpjevanih vjenčanja, trema ne nestaje. Zapravo, kaže da je na vjenčanjima trema veća nego na natjecanjima ili drugim nastupima.

– Ja bih jako pomno birala tko bi meni pjevao na vjenčanju. Zato mi je spoznaja da netko baš mene odabere predivna – rekla je Ana.

Zato to naziva najljepšim “poslom” na svijetu – iako ga, iskreno, uopće ne želi zvati poslom.

– Uvijek mi je žao to naplatiti, jer meni je to takav doživljaj da bih najradije ja njima platila samo da mogu sudjelovati – istaknula je Ana te kaže da je razlog taj što uljepšava jedan od najvažnijih trenutaka u nečijem životu. Sudjeluje u danu koji je mladenka možda sanjala godinama.

Uz vjenčanja, Ana nastupa i na različitim glazbenim događanjima, poput festivala Prvi glas Zagorja, gdje se fotografirala s voditeljem Mirkom Fodorom.

Glas kao poziv: Od mikrofona do logopedije

Iako je završila Ekonomsku školu u Velikoj Gorici i jedno vrijeme očekivala da će nastaviti u tom smjeru, odluka je na kraju pala na nešto sasvim drugo. Danas studira logopediju i to nimalo slučajno. Do te je odluke došla još prije nego što je snimila podcast epizodu o tom fakultetu, kroz razgovore sa studentima i vlastito promišljanje o tome gdje se dugoročno vidi.

Logopedija joj se, kaže, pokazala kao logičan izbor. Cijeli život bavi se glasom, kroz pjevanje, istraživanje vokalne tehnike, izražavanje emocije. Upravo je glas u središtu ove interdisciplinarne znanosti koja spaja medicinu, psihologiju, pedagogiju i lingvistiku. Kod nje se tako spojila kreativnost i znanost, emocija i struktura.

Zanimljivo je i to da svoju odluku nije dijelila sa svima. Svjesna koliko je logopedija jedan od najtraženijih studija u Hrvatskoj, planove je zadržala za uzak krug ljudi. Čak je i u podcast epizodi o tom fakultetu pazila da ostane objektivna, iako je već tada znala da je to njezin smjer. Taj pristup, tiho raditi, a glasno ostvariti dosta govori o njoj.

Za srednju školu kaže da joj je bila lijepa, ali studentski život opisuje kao predivan. A kad se sve zbroji, od podcasta, preko pjevanja, do studija, ispada da se cijela njezina priča zapravo vrti oko glasa. Samo sada taj glas dobiva i znanstvenu dimenziju.

Tamo gdje glas dobiva smisao

Za kraj, možda i najtiši, ali najvažniji dio njezine priče.

Ana danas volontira u Centru za djecu, mlade i obitelj Velika Gorica. Naravno, i to je nekako došlo prirodno, kao produžetak svega što već radi. Kod nje se stvari ne događaju stihijski; svaka nova stepenica logično se nadovezuje na prethodnu.

Prije upisa na logopediju htjela je provjeriti kako izgleda prijemni ispit i što se zapravo traži. Nazvala je logopedicu iz Centra, objasnila situaciju i pitala može li doći na razgovor, čisto da iz prve ruke vidi kako izgleda rad u struci. Umjesto kratkog savjeta dobila je poziv na edukaciju isti dan. Tako je, bez velikog plana, započelo volontiranje.

Iako u tom trenutku, usred mature i priprema za fakultet, nije razmišljala o dodatnim obvezama, odlučila je prihvatiti priliku. Želja za logopedijom bila je jača. A rad s predškolcima, upravo ono što je zanima, pokazao se kao idealna “praksa” i prije same prakse.

Danas radi u grupi predškolaca kojima je odgođen polazak u školu zbog govornih teškoća, što joj je posebno dragocjeno jer je izravno povezano sa strukom. U Centru je sudjelovala i u programima za buduće prvašiće koje pripremaju za školu, ali i za učenike od trećeg do petog razreda koji se suočavaju s poteškoćama u ponašanju ili socijalizaciji. S njima kroz radionice uče prepoznavati i imenovati emocije, razvijati samokontrolu, nositi se s ljutnjom, rješavati sukobe razgovorom, graditi samopouzdanje i osjećaj pripadnosti. Male, ali važne vještine koje često čine veliku razliku.

Jedna joj je situacija posebno ostala urezana. Na jednoj radionici djevojčica joj je izradila narukvicu. Ana ju je nosila tijekom učenja i priprema za prijemni ispit. Kaže da joj je baš ta narukvica bila dodatna motivacija, podsjetnik zašto želi taj poziv i za koga ga želi raditi.

Još jedan dokaz da je veći propust ne pokušati nego pokušati pa ne uspjeti.

Volontiranje, kaže, možda zvuči kao klišej u rečenici “ja volontiram”, ali u stvarnosti je daleko od toga. To je prostor učenja, rasta i konkretne pomoći drugima, ali i sebi. U njezinu slučaju, to je i mjesto gdje se sve njezine priče spajaju u jednu: glas, djeca, znanje i želja da ono što voli ima smisao.