Priča iz kvarta
Knjaz u gostima: ‘Nema faksa na kojem ćeš naučiti ono što možeš u Scotchu’
Lako je biti duhovit kad sjediš s društvom u kafiću, puno je teže kad ti je humor posao, kad moraš biti duhovit pod pritiskom. Kao kad prilaziš curi, priča Robert Knjaz. Između ostaloga…
Svako druženje s Robertom Knjazom ispadne živopisno, s gomilom smijeha, univerzalno dobrog humora, a masom priča sa svih strana svijeta… Bio je, kaže, nedavno u Papua Novoj Gvineji, ali između hrpe obaveza pronašao je vremena i za dolazak u Veliku Goricu, u “Prvu ligu”, emisiju City radija koja je u eteru svakog utorka od 10.40 minuta. Voditelj Vlado Boban zbog Knjaza je čak i promijenio koncept emisije, sve kako bi genijalac s TV ekrana dobio što više vremena za svoju spiku…
– Drago mi je što sam ovdje, na City radiju, baš je prava obiteljska atmosfera. Prvi put sam ovdje i mogu reći da mi se sviđa – rekao je uvodno Knjaz, oduševljen što je došao u emisiju čiji je temelj seoski nogomet.
– Uh, u seoskom nogometu se baš nalazim, ima taj neki šarm, ima ljepotu… Ma zapravo sam rođen za ovu temu. Mislim da mi je ovo vrhunac karijere – iskreno je priznao Knjaz.
Nego, čime se trenutno baviš?
– Radim serijal ‘Najveće svjetske fešte’ za HTV, kroz osam epizoda od 50 minuta obrađujemo, recimo, kotrljanje sa sirom u Glosteru, gađanje paradajzom u Valenciji, najveći svjetski susret blizanaca u Twinsburgu u SAD-u, festival čokolade, Oktoberfest… Uglavnom, bavimo se feštama, jer to su trenuci kad se svi malo opuste u ovom užurbanom svijetu. Iako, koliko god glupo zvučalo, ali gađanje paradajzom, gdje oni potroše oko 170.000 kilograma trulog paradajza, tamo privuče 50.000 ljudi. I tu se neki novčići zavrte… Pa možda kroz taj serijal i naši turistički djelatnici dobije neku ideju.
Cijelu karijeru živiš od humora, koliko je to teško?
– Ja mislim da svaki čovjek u sebi ima duhovitost, ali i za to postoji skala. Ako je ona od 1 do 100, onda ima ljudi koji su na 1, a ima i onih koji su na 150. Sjetite se samo svih onih priča u bircevima, pa svojih susjeda, koji mogu biti svakakvi, ali znaju lupiti dobru foru… Ukratko, humor je svuda oko nas. E sad, stvar je u tome kako biti duhovit pod pritiskom. Znaš ono, kad priđeš nekoj curi, pa sad moraš ispaliti najluđu foru da je nasmiješ da bi razbio led. I ne možeš! E, u tome je stvar, nije problem biti duhovit u kafiću, sa svojim društvom, puno je teže tome pristupiti kao poslu i sam sebe natjerati da budeš duhovit baš kad treba. A opet, sve je to uvjetno, jer na svijetu ima sedam milijardi različitih vrsta duhovitosti. Ono što je smiješno meni, ne mora biti tebi, Peri, Mirku ili Dobroglavu.
Kakvi su bili tvoji počeci?
– Lijepi, baš lijepi… Dragi moji Turopoljci, počeo sam tu nedaleko od vas, u Dugavama. To su bile osamdesete, vrijeme kad se, recimo, malo kasnije išlo u grad. Pa ja sam prvi put vidio tramvaj s 25 godina. Sve si imao u kvartu. Najveća škola u Jugi, s 2500 učenika, više od 20.000 stanovnika… I tu smo krenuli s tom malom televizijom, nešto sam snimao i po frontu, malo oko Turnja, pa u Pokupskom, kod mosta za Glinu… I sve to smo puštali u Dugavama, napravili jedan skeč, drugi, treći i tako je krenula ta televizija u našim rodnim, zelenim, bijelim, betonskim Dugavama.
Odakle se pojavila ideja za kultnu Svlačionicu?
– Gledaj, ljudi se i dan danas, što meni nikako nije jasno, oduševljavaju poznatim osobama. Takav stav mi je uvijek išao na jetra i zato sam odlučio napraviti ‘Svlačionicu’. Želio sam ‘svući’ te poznate, pokazati da su i oni ljudi od krvi i mesa, da imaju dobre i loše strane, da nikoga ne treba idealizirati. To što je netko poznat, ne znači da je bolji od bilo koga od vas, vaše susjede ili vaše punice, nema razloga misliti da je netko bolji od tebe ako je pet puta bio u novinama. Kao, recimo, Knjaz. Pa ja ni po čemu nisam ni bolji ni duhovitiji od, recimo, ekipe iz Scotcha.
Photo: Žarko Bašić/PIXSELL
Koje su ti omiljene Mjenjačnice?
– Super je bila emisija s Mirkom Filipovićem, pa s Hladnim pivom, kad su bili specijalci, a super mi je bilo i kad je Edo Maajka bio slijepac. Na opušteniji način smo uspjeli pokazati kako je biti osoba koja ne vidi. To sve se, inače, može vidjeti na mom YouTube kanalu, kojeg sam otvorio valjda zadnji na svijetu. Odupirao sam se, čupao rukama, nogama i noktima, ali posustao sam. Zove se Knjaz TV, sve te stare emisije možete tamo naći.
Pokojni Stjepan Spajić bio je trajna inspiracija?
– A joj, Spajki je bio legenda… To je jedini čovjek kojeg snimaš sat vremena, a dobiješ emisiju od sat i pol. On je bio duhovit, direktan i nikoga se nije bojao. Svi mi obično razmišljamo što ćemo izgovoriti, a imam osjećaj da on to nije radio. I zato je bio beskrajno simpatičan, slagao se netko s njegovim stavovima ili ne.
Kad smo već kod legendi, kakva je priča s bakom Slavicom?
– Ona je bila iz Adamovca, cijeli život provela je na Trešnjevačkom placu i prodavala domaće proizvode. Tamo smo je i našli, imala je više od 70 godina kad smo krenuli. Skužio sam da bi mi dobro došao suvoditelj, a bilo mi je bedasto da to bude neka zgodna mlada cura. Dobro, meni osobno nije bilo bedasto, ali bilo je očekivano. Ovo mi je bila veća fora. Pa nigdje na svijetu ne postoji voditeljica od 74 godine s rupcem na glavi, koja ne zna čitati ni pisati. Da, baka Slavica je bila nepismena, ali kad otvori usta, o bilo kojoj temi će ti reći takvu narodnu mudrost koju nitko od nas sa svim školama ne može izvaliti. Baka Slavica je bila biser! Biser narodne mudrosti.
Kako je bilo voditi baku po svijetu?
– Kad smo išli u Milano, prvi put je letjela avionom. I naravno da je u torbi nosila litru rakije i par kobasica, ali i mačetu kojom će si narezati kobase. Logično, na aerodromu u Milanu nastala je panika, a ona se jadna čudila čemu to kad je ona to ponijela za kobase.
Kako se snašla među navijačima Milana, gore na tribini?
– Čudila se svemu, gledala, ali nju je zapravo najviše nervirao golman. Da kaj se on sad hiće tu i brani dečkima da zabiju gol. I onda je na kraju zaključila: ‘Robi, ovaj je pun droge!’ Nije joj bilo jasno kaj se on hiće kad može fino utakmica završiti 73-72.
Spomenuo si školu, kakve škole si ti završio?
– Išao sam na preko nekoliko fakulteta. Završio sam ekomoniju i režiju na Akademiji, bio sam i godinu dana na novinarstvu u Americi, ali nije to nešto strašno. Puno više se namuče ljudi koji završe medicinu ili takvo nešto, toga sam svjestan. Uostalom, meni se najviše sviđa moj dugavljanski fakultet, novozagrebački. Evo, baka Slavica nije imala nikakav fakultet pa je bila puno pametnija od mene. Fakultet ne donosi pamet, važnije je da se družiš sa što više ljudi, saznaš i vidiš što više toga. To vrijedi više od bilo kojeg fakulteta. Gle, sretan sam ja što sam završio fakultete, ali bitnije mi je u životu, za ovo što radim, to gdje sam sve bio i što sam sve doživio. Od džungli Papua Nove Gvineje do ‘blizanaca’ u Americi. Ili, evo, u Scotchu. Pa takvog fakulteta nema nigdje.
Photo: Marko Prpic/PIXSELL
Imaš i neke ideje o zaštiti kulturne baštine?
– Da, mislim da bi gospođe u borosanama trebalo zaštititi. Ako smo zaštitili pršut, ojkalicu, gangu i reru, mislim da bi se Unesco trebao pobrinuti i za tete u borosanama. To je naše kulturno nasljeđe. Jesam radio nekad nešto u borosanama? Svašta ja radim u borosanama, ali to je za noćni program.
Jesi li ikad išta poduzeo po tom pitanju?
– Davno sam htio otići u zagrebačko Gradsko poglavarstvo i tražiti da zaštite dvije, tri takve ‘ustanove’ u kojima su konobarice tete u borosanama. Dakle, antidepresiv ustanove s bijelim pločicama, gdje živčani brko galami, a svatko cuga solo. Znaš ono, 20 ljudi, a svatko je solo…
Imaš neka iskustva iz prve ruke iz takvih mjesta?
– Kako ne… Sjetit će se neki možda, nekad je postojala Poljoprivredna zadruga Vis, na kraju Palmotićeve, tu je žestica bila tri kune, a pivo sedam. To je to, u devet ujutro dođem tamo, 20-ak ljudi i svatko sjedi solo. Ja sam bio u prostoriji ‘na stajaća’ i gledam dva pajdaša, dečke od nekih pet banki. Obojica na konjaku, kad jedan kaže da ide pišati. Ovaj drugi, gledam ja od gore, čim je otišao, lizne mu malo konjaka. Ono, deset kapi, da se ne kuži, ali tek toliko. I ovaj se vraća s WC-a, izgovori jednu rečenicu, okrene se i kaže mu: ‘Kaj si mi pio konjak?!’ Pazi koje fotografsko pamćenje! Ovaj veli da nije, pa jesi, nisam… I njih dvojica ti se u devet ujutro počnu tući! Šamar, jedan, drugi… Ono, prijatelji su, ljudi od 50 godina, a potuku se jer mu je ovaj liznuo konjak. Uđem ja među njih, razdvojim ih i kažem: ‘Dečki, nemojte se tući, evo ja vrtim rundu!’ A runda od šest kuna. I onda reci da život nije lijep! I zato to treba zaštiti, japanski turisti takvo nešto ne mogu vidjeti ni u jednom lounge baru, samo na takvim mjestima. Žao mi je što toga više nema, premalo smo mi ponosan narod.
Jesmo li mi Hrvati iskompleksirani kao narod?
– Ne bih rekao da je generalno tako, ali ako gledaš kroz svakodnevnicu, jasno je da Hrvati generalno misle da je uvijek trava negdje drugdje zelenija. A s druge strane, kad pogledaš koliko ima siromaštva na svijetu, od Indije, Pakistana, Afrike, Kine… U Americi, recimo, 20 milijuna ljudi živi u kamp kućicama. I to je njima normalno. Ajde mi reci nekoga u Hrvatskoj da živi u kamp kućici, a da se nisu susjedi skupili i izgradili mu barem nešto. Dakle, imam osjećaj, možda i subjektivan, da velik dio svijeta živi gore od nas. Mi imamo i po dva auta, svatko ima kuću, a ljudi na zapadu rentaju cijeli život, umru i ništa ne ostave iza sebe. Mislim da bi mi u Hrvatskoj trebali biti puno zadovoljniji sami sobom i zemljom koju imamo. Moramo biti svjesni da je, unatoč svemu, ovo što mi imamo za mnoge hotel s pet zvjezdica.
Prošao si velik dio svijeta, ali koje ti je najdraže putovanje?
– Općenito najviše volim mjesta, kako mi to u ekipi kažemo, gdje još nije došao McDonalds. Evo, baš sam bio u Papui Novoj Gvineji. Krenuli smo u ponedjeljak, letjeli smo iz Zagreba za Dohu, onda iz Dohe za Singapur, opet sedam, osam sati leta, pa zatim do Port Moresbyja, glavnoga grada, i na kraju do Goroke. Kreneš u ponedjeljak, dođeš u srijedu. I usred džugle si, dva sata leta od glavnoga grada, ako te pojedu, nitko nikad neće saznati… I tamo ti desetak tisuća ljudi, koliko ih ima u gradu, sjede na ulicama. I sad ja pitam zašto su svi vani, što se događa, a čovjek mi kaže: ‘A kaj da rade?’ Nema telke, nema interneta, pa oni sjede vani i gledaju. I kad prolaziš, gleda te jedno tisuću, dvije očiju. I život je lijep. Sjede, gledaju i guštaju. Zanimljivo je to sve… Recimo, putopisac Davor Rostuhar bio je tamo i snimio ženu kako doji odojka! Tamo su svinje toliko bitne da im žene hrane odojke. Ne svugdje, ali u nekim područjima.
Što je najopasnije na tim putovanjima?
– Ljudi su ljubazni i dragi, s njima se lako sporazumijeti, ali kulture su potpuno drukčije. U Tajlandu ne smiješ podragati dijete po glavi. Tako je i na Fidžiju. Ova zvrk iz kojeg kosa raste njima je duša. Ako podragaš dijete po glavi, to je kao da si se lički rukovao s njim. Na Fidžiju imaš žlice sa četiri kraka, a znaš zašto? Zato da ti oko ne bježi po tanjuru. Zadnjeg misionara su pojeli prije 120 godina, i to zato jer je poglavicu podragao po glavi. To je smrtna uvreda. Moraš jako paziti što radiš. Recimo, Masai narod. Kad smo bili, imali su svadbu, a oni uvijek za svadbu peku neku njihovu kravu. I žene ne smiju prilaziti. Maja Šuput je išla vidjeti što se događa i misliš da nije frajer izvukao mačetu, skoro je ubio?! Ne smije žena prići muškakrcima, jer ako priđe to je kletva na selo, bit će suša… I ne možeš ti njemu objasniti da je 2008., da to nema veze ni sa čim, ne ide to tamo tako. On ima mač, vesele je ćudi i zamalo ode glava.
Eto, toliko od Knjaza… Za kraj je još pozdravio prijatelje iz Gradića, pohvalio Ogranak seljačke sloge iz Buševca, sjetio se da je snimao nekoliko puta u Vukovini… I zaključio ovo druženje:
– Pozdrav svim Turopoljcima i onima koji se tako osjećaju!
Pozdrav i tebi, Knjaz…
Priča iz kvarta
Zoran Postić, naš susjed, svjetski prvak: ‘Jesam automehaničar, ali sam lovac u duši’
Na zadnjem Svjetskom prvenstvu u natjecanju lovačkih pasa i lovaca Sveti Hubert naš je sugrađanin s oštrodlakim njemačkim ptičarom imena Daffy osvojio titulu prvaka svijeta.
Možda već godinama stanje svog limenog ljubimca s punim povjerenjem predajete u ruke vještog automehaničara Zorana Postića iz Pleške ulice, a da ni svjesni niste kako je vaš majstor ujedno nositelj zlata za najbolji par lovačkog psa i lovca na svijetu!
Nije to mala stvar, pogotovo ako su vam u konkurenciji većinom profesionalci, jer Postić je u ovim natjecanjima iz čiste ljubavi. Ispričao nam je, među ostalim, sve o lovačkom zlatu, lovu nekad i danas, te o ptičarima Od Postića, koji su Veliku Goricu postavili u središte lovne kinologije na svijetu.
Na zadnjem Svjetskom prvenstvu u natjecanju lovačkih pasa i lovaca Sveti Hubert, održanom u Srbiji, naš je sugrađanin s oštrodlakim njemačkim ptičarom imena Daffy osvojio titulu prvaka svijeta.
– Prvi put sam pobijedio Svjetsko prvenstvo u Svetom Hubertu, a dosad sam bio dvaput viceprvak u toj disciplini, u Danskoj i Francuskoj. S mojim psom, koji se zove Ringo od Postića, Nikolina Koščević je osvojila i prvo zlato za žene na svijetu u radu pasa ptičara u Francuskoj 2013.godine – kazao je Postić.
Sveti Hubert je inače naziv za kinološko-lovačku disciplinu u kojoj se psi kroz teren kreću i love sa svojim vodičem, te se ocjenjuju na temelju njihovog međusobnog odnosa, odaziva psa, vještine gađanja i razumijevanja sigurnosti oružja, međusobnog razumijevanja psa i lovca te sposobnosti da love uz međusobno poštovanjem, temeljito i odgovorno.
Kao i kod većine lovaca kojima je lov hobi kojemu posvećuju svaki slobodni trenutak, tako se i kod Zorana Postića ljubav prema lovu razvila od ranog djetinjstva.
– To je nasljeđe. Praktički od kad sam prohodao počeo sam s ocem ići u lov i tu se ta ljubav potvrdila. Nažalost, on je rano umro, imao sam 13 godina, pa sam sam razvijao taj svoj put. Puno su mi pomogli moj stric i prijatelji, familija. Na kraju se došlo do ovakvih rezultata – kazao je naš sugovornik.
Kaže kako je od te ljubavi prema lovu, razvijanjem vještina i sigurnosti krenuo i s natjecanjima.
– Kad imaš dobrog psa i to ti ide, satisfakcija ti je da pokažeš svoje vještine, odmjeriš snage. Nakon rata sam krenuo na neka značajnija natjecanja. Meni je to hobi, no u svijetu u kojem se mi natječemo su većinom profesionalci, veći su im interesi, teško se izboriti za rezultat. Taj uspjeh je potvrda dobrog rada – rekao je.
Postićevi ptičari postavili Goricu u središte lovne kinologije na svijetu
Među lovcima su nadaleko poznate i njegove vještine dresure i uzgajanja lovačkih pasa. Postić pse uzgaja više od dva desetljeća, pa su nakon nekoliko generacija u jednom leglu izoštrene sve karakteristike njemačkog oštrodlakog ptičara.
– Od 1985. godine imamo njemačke oštrodlake ptičare, a uz mene su moj prijatelj i kum Stjepan Kenig, Željko Peterlin i Čedomir Postić. To je jedna grupa koja se bavi s tim psima, jer teško čovjek to sam može obavljati, puno je tu posla. Uz taj posao sa psima, koji mi je zapravo hobi, sam automehaničar po struci i od toga živim, vodim svoju radionu. Od ovog hobija nema zarade, to radiš, jer to voliš. Jesam automehaničar, ali sam lovac u duši – priča Zoran Postić.
Kaže kako mu je teško izdvojiti nekog od brojnih pasa, jer puno je izuzetno dobrih pasa sa sjajnim rezultatima.
– Ares, pa Daffy, Ringo… Velika Gorica je što se tiče lovne kinologije sigurno jedno od najjačih središta ne samo u Hrvatskoj.nego i u svijetu – kaže naš lovac.
Što se tiče lovstva danas, moglo bi to i bolje, smatra.
– Naslijeđe lovstva je od davnina, no u početku je ono bilo rezervirano za plemstvo, za elitu. Nakon ovog našeg rata dosta se sve srozalo, ukinute su neke stvari poput stažiranja, red neki. Danas nažalost ljudi plate 500 kuna, polože ispit, dobiju dozvolu za nošenje oružja i oni su lovci. Teško je sad tu nekoga kriviti, ali sigurno da nije dobro. Taj staž za lovca je nekad bio od godinu do dvije godine i postojao je mentor koji je obučavao, čitava grupa je odlučivala je li netko spreman za ispit, koji je bio dosta strog. No, danas se srećemo s ljudima koji nisu zadovoljili osnovne kriterije, niti baratanje oružjem, niti lovačkog znanja i etike i to baca jako ružnu sliku na nas lovce. Sigurno bi trebalo nešto mijenjati. Ako smo sve kopirali od Europe, povedimo se za njihovim primjerom, gdje oni imaju prezentacije sa školskom djecom – ispričao je Postić.
Govoreći o potrebi puno dužeg pripremanja za stjecanje titule lovca, Postić se prisjeća jednog od njemu najvažnijih mentora:”To je svakako Hari Herak, koji je bio 27 puta prvak svijeta u raznim disciplinama s raznim psima. Od njega sam puno učio i naučio, puno mi je pomogao savjetima i iskustvom, on je jedna od ikona tog sporta u svijetu, gdje je više priznat nego doma.”
Obzirom kako je osvojio sve što se u ovim natjecanjima može, Postića veseli mentoriranje nekih novih talenata, od kojih ističe Josipa Sovinu.
– Više se treba poraditi na edukaciji, jer lov nije ubijanje. Čovjek je tijekom povijesti poremetio prirodnu ravnotežu i sad se čovjek treba brinuti da se ona dalje održi – poručuje Zoran Postić, naš susjed, svjetski prvak.
CityLIGHTS
Buševski čuvar vremena David Dodić vraća sjaj starim satovima
U svojoj kolekciji ovaj strastveni sakupljač satova ima 150 primjeraka, a najstariji je iz 16. stoljeća.
Kada je davne 1988. godine u Njemačkoj kupio prvi sat, David Dodić iz Buševca, nije mogao niti pomisliti da će taj sat postati njegova budućnost. Za vrijeme svog rada i života u Njemačkoj upoznao je čovjeka koji je na njega prenio ljubav prema antiknim satovima. Upravo oni već više od 20 godina okupiraju Davidovu pažnju te su postali važan segment njegova života.
– Bilo je to davno kada sam kupio svoj prvi sat. No, nakon nekog vremena “vura“ je stala i zamolio sam prijatelja koji se razumio u satove da ju pogleda i popravi. Tada me on naučio kako se to radi i tu se rodila ta ljubav prema satovima i njihovoj restauraciji – započinje nam David svoju priču.
Prvi sati koji je David kupio 1988. godine u Njemačkoj – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Na žalost, prijatelj koji ga je naučio tajnama tog zanata je preminuo, ali u nasljedstvo mu je ostavio nekolicinu satova i alat koji David i danas čuva.
– Kada sam se vratio u Hrvatsku 2016. godine, nisam imao gdje sa svim tim prikupljenim satovima pa smo prostor koji je nekada bio štala, preuredili i prenamijenili u radionu i prostor u kojem čuvam svoje primjerke. Danas brojim oko 150 satova. Radi se o selekciji satova iz 50-tih godina, od putnih do satova za kamine i spavaće sobe. Raznih su materijala poput mesinga, drva, sa staklom, a neki su i ručno oslikani – ističe ovaj strastveni hobist.
Svoje satove David kupuje na raznim sajmovima, uglavnom onima koji imaju antikvitete, ali i od ljudi koji ih više ne žele.
Satovi sa staklenim zvonom – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Među njegovom kolekcijom nalaze se i neki posebni primjerci, poput velikog stojećeg drvenog sata koji krasi dnevni boravak kuće Dodić, a potječe iz 1940. godine. Osim njegovog specifičnog zvuka koji je poput crvenog zvona, ovaj je sat poseban i zbog težine utega. Naime, jedan njegov uteg teži čak 4,5 kilograma.
– Da bi sat u potpunosti funkcionirao svaki uteg mora biti točno precizan. Ako ima gram ili dva manje, sat neće raditi – stručno nam objašnjava David ističući kako je najstariji sat koji posjeduje minijatura crkvenog sata iz 16. stoljeća. U potpunosti je izrađen od željeza, ide na špagu, a utezi su mu kamen. Sve to David i supruga Nena, doznali su proučavajući stručne časopise i knjige kako bi saznali nešto više o svakom od satova koji posjeduju.
Davidova kupnja nikada nije ciljana, a uvijek kupi neispravne satove s namjerom da ih popravi i restaurira. Kaže kako su nekada satovi bili više na cijeni, dok se danas cijene kreću od oko 100 do 200 eura, najviše. Lošeg sata, dodaje David – nema.
– Meni su svi satovi dobri, nema niti jednog za kojeg bi rekao da nije dobar jednostavno me toliko privlače. Ne mogu vam to niti opisati. Kada popravim sat i krene kucati baš poput srca, sreća je neopisiva i taj osjećaj me u potpunosti ispunjava – s osmijehom će David, a dok priča o svojim satovima u oku mu se vidi istinska sreća i veselje.
Popravaljanje satova ga smiruje i opušta – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
– Neke stvari jednostavno moraš voljeti, inače to ne funkcionira. To je zapravo jedan jako precizan posao i mehanizam koji zahtjeva puno strpljenja. Ako se imalo živciraš, gotovo je. Ne radim ovo kako bih zaradio, već iz ljubavi i zadovoljstva – dodaje.
Sati, dani i mjeseci utkani su u svaki sat koji je prošao kroz te vrijedne ruke. Ponekad, Davidu u pomoć pri popravku priskoči i supruga Nena.
– Obično feder u satu zna stvarati probleme, pa tu uskočim kada treba pomoći i pridržati, jer za taj dio posla ipak treba više ruku. I sama volim satove. Jednostavno, daju mi tu neku toplinu, mir i zadovoljstvo. Uvijek se iznenadim svakom satu koji kupi, jer svaki je posebniji i drugačiji. No, mene više fascinira i zanima njihovo porijeklo jer svaki je sat različit i ima svoju priču. Rado bih da znamo što je prošao, gdje je bio i što je sve doživio – ističe Nena.
Mještani i prijatelji koji znaju čime se njihov susjed bavi su oduševljeni i često znaju donijeti svoj sat na popravak ili servis, a David ga s radošću prihvaća i odrađuje posao u kojem najviše uživa. Kolika je zapravo Davidova volja, ali i ljubav prema tome što radi pokazuje i nedavni slučaj kada mu je prijatelj donio sat na popravak.
– David bi ga najradije otvorio isti čas, istu sekundu bi pogledao što to ne štima s njim. Imam osjećaj da je to ponekad baš kao što se malo dijete veseli čokoladi, tako se i on veseli kada vidi sat – sa smiješkom nam govori Nena.
David i sat koji je izradio vlastitim rukama – foto: Petra Škrinjarić/Citypotal.hr
Posebnu čar i vrijednost imaju još dva sata iz Davidove kolekcije. Njih je, naime, od postolja do posljednjeg kotačića, izradio sam, vlastitim rukama.
– Izradio sam ih još dok sam radio. Svaki dan kad bi došao s posla, poslije ručka i odmora, uzeo sam si dva ili tri sata vremena i bacio se u izradu. Nekako mi se čini da sam prije kada sam još radio imao više vremena nego sada kada sam u mirovini – šali se David.
Kada uđete u Davidovu radionicu ne možete ostati ravnodušni. Prostor je to koji odiše nekim prošlim vremenom, a svaki sat tajnu svoju čuva. Nikada u isto vrijeme ne rade svi, jer njihovu zvonjavu i kucanje, vjerojatno bi čulo cijelo selo. Baš poput susjedovog psa koji je prije nekoliko godina lajao i na samo nekolicinu puštenih satova.
– Tijekom zime satovi ne rade jer prostorija u kojoj se nalaze nije grijana. Zbog njihove starosti i materijala temperatura mora biti identična kako se ne bi stvarala kondenzacija i vlaga koja može naštetiti samom mehanizmu, ali i drvu. Po zimi ih ne diram previše, neke pustim da prorade koji nisu toliko osjetljivi – kaže, a ista ta prostorija prije dvije godine poslužila je i kao kulisa za snimanje video spota.
Kolekcija zidnih satova – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr
Osim toga, prije mjesec dana Davidovu radionu posjetila su i djeca iz drugog razreda Područne škole Buševec u sklopu terenske nastave. S obzirom na to da su učili o satovima, ovo im je bila idealna prilika da se upoznaju s mehanizmima, ali i da vide primjerke koje do sada nisu imali gdje vidjeti. A o satovima je ovaj njihov kolekcionar pričao i najmlađim mještanima u buševskom vrtiću.
Iako će ove godine proslaviti 70. rođendan, David će nastaviti sa svojim hobijem dokle god će ga služiti dobro zdravlje.
– Zadovoljan sam što sam izabrao taj hobi jer me popravljanje i boravak uz satove posebno opušta. Ponekad sjednem u prostoriju, pustim laganu glazbu i jednostavno uživam – zaključuje David, čuvar i restaurator satova.
HOTNEWS
FOTO Jezero na Tuđmancu meta vandala – nevjerojatno što su sve u njega pobacali!
To traje već danima, a jutrošnji ‘ulov’ poprilično je uzrujao djelatnike VG Čistoće i VG Komunalca. Među bačenim stvarima se našlo čak i jedno vozilo!
Plastične vrećice, boce i slično smeće u jezercu u parku dr.Franje Tuđmana i nije neki šokantni pronalazak za djelatnike VG Čistoće. No, danas smo ih tamo zatekli prilično uzrujane. Naime, kako su nam ispričali, nepoznati vandali u jezero doslovno svakoga dana bace obližnji koš za smeće, a danas je ‘ulov’ bio posebno bogat – osim koša, tu su se našli i jedan stol iz nekog od obližnjih kafića i ni više, ni manje nego li Boltov električni romobil! Zbilja nevjerojatna scena usred vodene oaze u centru grada.
– Već tjedan dan netko namjerno baca taj koš za smeće u jezero ovdje u Tuđmanovom parku. Svaki dan, mi ga izvadimo i sutra opet isto. Ne znamo jel ‘osoba bolesna il’ se napiju, zdrogiraju i onda bacaju koš u fontanu i jezero. Ljudi onda tu nemaju gdje bacati smeće, nema koša. Izvukli smo sad i stol iz kafića, i Boltov romobil s punom baterijom, pa dajte si zamislite! Da nam je znati tko je da ga prijavimo policiji – ispričao nam je Darko Šešerin, čistač iz VG Čistoće, kojeg smo našli u akciji nesvakidašnjeg čišćenja s kolegama iz VG Komunalca.
Foto: Koš za smeće, stol iz kafića i Boltov e-romobil završili u jezercu na Tuđmancu/G.Kiš, cityportal.hr
Foto: Koš za smeće, stol iz kafića i Boltov e-romobil završili u jezercu na Tuđmancu/G.Kiš, cityportal.hr
CityTV
VIDEO Godinama čiste goričke ulice, ali Stjepan, Šeško i Kruno ljudima vraćaju i izgubljeno
Rade po svim vremenskim uvjetima, no nikada im nije problem napraviti dobar posao.
HOTNEWS
Siniša Drobnjak: Trčite sa mnom za jednu od najljepših velikogoričkih priča – Judo klub Fuji!
Motivaciju za ovaj izazov s plemenitim ciljem naš sugrađanin nije dugo tražio, jer kaže: ‘Oni su pravi mali heroji, koji nas uče da budemo ponizni i zahvalni, te da ništa u životu ne uzimamo zdravo za gotovo’.
Velikogoričanin, poduzetnik Siniša Drobnjak, u petak 13. siječnja u 13 sati s parkinga Hipermarketa Interspar, kreće prema zadanom cilju u humanitarnoj akciji kroz sportski izazov pod nazivom ‘4x4x48’, koja se sastoji u tome da će trčati u Velikoj Gorici svaka četiri sata iznova i tako punih 48 sati kako bi podignuo i probudio svijest o potrebi potpore radu Judo kluba osoba s invaliditetom ‘Fuji’.
– Osim što sam poduzetnik, ujedno sam i član Rotary kluba Velika Gorica, pa smo nedavno imali već jednu akciju za taj jedinstveni klub u Hrvatskoj. Nevezano za Rotary, odlučio sam nešto napraviti osobno, jer ‘Fuji’ je po meni jedna od najljepših velikogoričkih priča. Ta djeca nemaju priliku biti svoji, nemaju biti priliku ‘normalnim’ članovima društva zbog svojih ograničenja, a klub ‘Fuji’ je mjesto gdje mogu biti svoji, imaju priliku dosegnuti svoj potencijal. Mislim da je to jedno sigurno mjesto za njih, bez komentiranja i osuđivanja, to mi je vrijedno podržati. Znam koliko takva djeca imaju poteškoća u našem obrazovnom sustavu, nema dovoljno osobnih asistenata, prepušteni su sami sebi, a u tom klubu dobiju i emociju i dijele je s djecom koja s njima treniraju, a nemaju poteškoća. Sve se to umnožava, to ja tako vidim. Djeca mojih prijatelja treniraju s njima i sama kažu kako im je to iskustvo promijenilo život – priča nam Siniša Drobnjak.
Foto: Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’/FB
Svoju je akciju objavio putem društvenih mreža, a cilj mu je prikupiti početnih 3.000 eura, koji bi trebali prerasti u puno veću svotu.
– Dugoročni cilj je da dođemo do šest tisuća eura kako bismo putem našeg Rotarya aplicirali za projekt prema Rotary International za dodatnih 30 tisuća eura, a to je već ozbiljan financijski doprinos klubu ‘Fuji’ – otkriva.
Foto: Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’/FB
Stoga poziva sve koji mogu da mu se priključe u ovom sportskom izazovu humanitarnog karaktera, uz napomenu kako mu se možete pridružiti i putem video poziva, glavno je sudjelovati. Organizacijsku podršku pružit će mu njegova kćerka Emma.
– Izazov je vrlo jednostavan, sastoji se u tome da svaka četiri sata trebam pretrčati četiri milje, odnosno 6,4 kilometara i tako 48 sati. Krenut ću u petak, 13.siječnja u 13 sati s parkinga kod Hipermarketa Interspar, onda odmor do 17 sati, pa opet krećem u 21 sat navečer i tako 48 sati, pa i tijekom noći. Moram 12 puta zaredom istrčati tu dionicu. Nisam sportaš, privatni sam poduzetnik, sportom se bavim rekreativno, ali vjerujem da ću uz podršku svoje kćeri Emme to uspijeti. Njen je zadatak da me svaka četiri sata izbaci van, hahaha..Ona je podrška, da imam što pojesti, preobući i slično – kaže.
Foto: Siniša Drobnjak, velikogorički poduzetnik i humanitarac/privatni album
Ističe kako mu se već javilo nekoliko prijatelja koji će mu se pridružiti, a neki će se uključiti i iz inozemstva.
– Neki nisu u Hrvatskoj, pa ćemo se pratiti putem video poziva, poput moje prijateljice koja će trčati čak u Egiptu. Znači, pozivam sve koji žele sudjelovati bez obzira gdje se nalazili, samo neka se jave da se to zabilježi. Zadnjih par godina rekreativno se bavim trčanjem, ništa ozbiljno, ne ganjam rezultate, ovo je baš utrka izdržljivosti. Može se i prehodati, nikakav problem – poziva Drobnjak.
I za kraj smo ga pitali imali li kakve simbolike u ove dvije 13-stice, polazak 13. siječnja baš u 13 sati?
– Ne, nikakve, to je ispalo sasvim slučajno, jer mi to prvi slobodni petak. Osobno vjerujem u supjeh, jer 13 je moj sretni broj, možda mi to malo pomogne..Tko god je voljan mi se pridružiti, svi su dobrodošli. Mogu me kontaktirati preko Facebooka, a objavit ću i točne polaske, bila bi to lijepa priča za Veliku Goricu – završno poručuje humanitarac i poduzetnik, Siniša Drobnjak.
Donacije se prikupljaju putem platforme FundRazor.
Judo klub osoba s invaliditetom ‘Fuji’ osnovan je u kolovozu 2012. godine i prvi je takav registrirani klub u Hrvatskoj. U radu kluba sudjeluje oko 40 djece i mladih s cerebralnom paralizom, Down sindromom, intelektualnim teškoćama, motoričkim teškoćama, poremećajima autističnog spektra i dr.a, o čemu je pričala. Prošle su godine tako obilježili prvih 10 godina postojanja, a o svemu što su postigli pričala je osnivačica i predsjednica kluba, Marina Drašković. Članak možete pronaći OVDJE.
-
Sportprije 3 danaZa jednog igrača Gorice bore se Dinamo i Rijeka, za drugog dva bundesligaša?!
-
Sportprije 4 danaPerica više nije Zagorec: ‘Ne dopuštam priče da mi igrači piju i prodaju utakmice!’
-
Vijestiprije 3 danaEvo kako rade trgovine u Velikoj Gorici na Tijelovo
-
CityTVprije 4 danaVIDEO Čudesna priča o odbojci po selima. I o jednom posebnom profesoru…
