Tradicija lake konjice Turopoljskog banderija, duga gotovo osam stoljeća, ovog je proljeća revitalizirana na središnjoj proslavi Jurjeva, kad je predvodeći povorku povijesnih postrojbi, šestorica veličanstvenih konja i konjanika, plemenitaški, dostojanstveno, prošlo kroz Veliku Goricu. Upravo je to bila ideja župana Plemenite opčine turopoljske, Juraja Odrčića, koja se i ostvarila na njihovu veliku, 30. obljetnicu.

– Htjeli smo nastaviti tu povijesnu tradiciju banderija na konjima. Imali smo i proteklih godina povremeno jahače, ali nikad na ovaj način. Ljudi su to odlično primili, puno nam se javljaju preko društvenih mreža, svidjela im se ta nova atrakcija našeg grada. Nastupat ćemo tijekom godine na nekim većim manifestacijama – najavio je župan POT-a.

Tko bi rekao, gledajući ih na jurjevskoj premijeri, kako su jahači s obukom krenuli prije samo četiri mjeseca. No zahvaljujući savjetima i stručnoj pomoći tima Konjičkog centra Miklin iz Bukevja i Željku Matejčiću Mati, zapovjedniku Kravat pukovnije, banderijski entuzijazam i upornost i vrhunski treninzi pokazali su se kao dobitna kombinacija.

Konji koji su prošetali goričkom promenadom iskusni su i istrenirani, a zagrebačkoj publici su poznati kao najjatraktivniji dio smjene straže na glavnom trgu hrvatske Metropole. Sad je red da malo pobliže upoznamo zvijezde lake konjice Turopoljskog banderija…

Prvi među jednakima je Gofi, jedini pastuh među “šestoricom veličanstvenih”, višestruki svjetski i domaći šampion, kasač i, sve u svemu, “jedan pravi gospodin koji ih je sve izdresirao”. Tako nam o njemu, s neskrivenim ponosom i ljubavlju, priča Ivan Miklin Gliba, iskusni trener i vlasnik Konjičkog centra Miklin iz Bukevja, iz kojeg dolaze ovi ljepotani.

– Gofi je imao pobjeda k’o u priči i to jakih, odlične je genetike, daje sjajne potomke, imao je i nevjerojatne zarade za, recimo to tako, karijeru jednog konja. Jako je cijenjen. Iznimno je dobar i u glavi, smiren, odličnog temperamenta, sve ostale konje je svemu naučio, to vam je trening kao i kod ljudi. Nije isto kad su na ranču ili na cesti, uz razne vremenske prilike, jer puno je tu treninga. Svi ga vole i on je glavni džek! – kaže nam Miklin i otkriva kako, poput većine konja, voli mrkve i jabuke, ali bi se prodao za kocku šećera.

22.04.2023. – Velika Gorica – Turopojsko Jurjevo 2023. – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Django je pak jedna sasvim posebna priča. Za njegovu bi se konjsku sudbinu slobodno moglo reći – od trnja do zvijezda! Jer, Django je doista zvijezda, i to brojnih serija, filmova, dokumentaraca, ali i član čak dvije povijesne postrojbe. Upravo je on predvodnik konjice Turopoljskog banderija, ali i Kravat pukovnije. To je njegov današnji život. Taj polunonius, križanac, prije ove konjske slave bio je “teški šljaker”, priča Miklin.

– On je zbilja prošao težak put, vukao je kola i klade iz šume i igrom slučaja je došao u naš konjički centar. Tu smo ga izdresirali za jahanje i sad je prava turistička atrakcija i na Trgu bana Jelačića i na našem Tuđmancu. A mogao je završiti u kobasama! – ispričao nam je Miklin.

Skoro pa idiličan život ima treći po redu grivasti ljepotan. Njegovo je ime Kodi, američki je kasač, a svemu što zna naučio ga je – tata! A to je nitko drugi nego prvospomenuti Gofi.

– Došao nam je u centar kao ždrijebe od šest mjeseci i s dvije godine smo ga počeli trenirati za utrke. No nije se pokazao kao potencijal, pa smo ga orijentirali na škole jahanja, snimanja i povijesne postrojbe. Klinci baš uživaju jahati na njemu. Miran je, pouzdan, staložen. Kakav otac, takav sin – zaključuje naš sugovornik.

I tu smo završili s konjskom gospodom, jer u lakoj konjici Turopoljskog banderija na snazi je potpuna ravnopravnost. Prva koju predstavljamo među elegantnim konjskim damama, da ne kažemo kobilama, polukrvna je Ribica, čija je priča pomalo dramatična. Naime, na bukevski je ranč došla doslovno na rubu smrti, iz jednog zaprešićkog konjičkog centra, gdje su dali sve od sebe, ali više joj nisu znali pomoći.

– Bila je u takvom stanju da smo pomislili kako ćemo je morati uspavati. No naši uvjeti, te otvorene štale, očito su jako dobro utjecali na nju, promijenili smo joj i prehranu, i oporavila se. Divnog je karaktera, jako staložena, mirna, pouzdana – otkriva nam Miklin.

Tu je još i kasačica Roza, koja je došla iz Slavonije. Mirna je i pouzdana i, kao i svi njeni konjski prijatelji iz ekipe, obučena je za školu jahanja, razna snimanja i povijesne postrojbe.

Šesta članica ekipe je Čedna, punokrvna kobila, mirne naravi, omiljena u školi jahanja, koja je preko Srbije i Slovenije svoj konjski dom pronašla u Bukevju.

22.04.2023. – Velika Gorica – Turopojsko Jurjevo 2023. – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Miklin nam još posebno ponosno ističe kako je prava rijetkost to što su svi iste, tamne boje, vranci. Kaže kako je to rijetkost u bilo kojoj štali u Hrvatskoj.

Sad kad smo pobliže upoznali šest grivastih ljepotana i ljepotica koji su oplemenili Banderij, da čujemo iz prve ruke kako su se snašli prvi konjanici banderijci: Luka Bačurin, Tomislav Hodalj, Josip Knapić, Nikola Trumbetaš, Krunoslav Stepanić, predvođeni zapovjednikom Darkom Cvetkovićem?

– Jedino je zapovjednik Darko imao iskustva s konjima, drugi dečki nikad na konja nisu sjeli. Znali su da ima četiri noge i rep, za grivu su mislili da se zove kosa, prvi prvom susretu ih je bilo i malo frka. Lijepo to izgleda na televiziji, ali drugo je to uživo, velika je to i moćna životinja. Kad su projahali, vidjeli su da to nije ništa strašno. U početku su gutali knedle, sad jedva čekaju novi trening, sad im je to pravi gušt – priča nam.

I nakon četiri mjeseca treninga…

– Vrhunski su to odradili za Jurjevo, izgledalo je sve to jako lijepo, bio sam iznimno zadovoljan i sretan – ocjena je njihovog trenera Ivana Miklina Glibe.

Upravo zapovjednik banderijske lake konjice otkriva kako je jahati konja otprilike kao i voziti bicikl. Jednom kad naučite, uvijek ga znate “voziti”. Davnih dana se bavio treniranjem konja kasača i, baš kao i svih 40 banderijaca, bio je oduševljen idejom župana Plemenite opčine turopoljske Juraja Odrčića da se za veliku obljetnicu njihova povijesna postrojba oplemeni lakom konjicom.

– Odazvalo se nas 100 posto, svi su htjeli jahati. Ja sam imao neko iskustvo, a ostali dečki su izrazili najveću želju i entuzijazam. K’o djeca u vrtiću, jedva su čekali svaki sljedeći trening. Krenuli su od nule i dobro su to svladali, od teorije do prakse. Prezadovoljan sam kao zapovjednik – kaže nam Darko Cvetković.

– Zahvalio bih ekipi konjičkog centra i Željku Matejčiću, koji su odličan tim, puno su pomogli dečkima bez ikakvog iskustva s konjima. Jedno jako pozitivno i sasvim posebno iskustvo – ističe za kraj.