Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Životna priča Silvija Kranjca: Bio je simbol nekih ljepših vremena…

Silvio Kranjac preminuo je kao najveći Turopoljac među Dalmatincima, a u slaganju mozaika njegove impresivne životne priče pomogao nam je prijatelj Vlado Stepanić

Objavljeno

Život leti, juri, daje i uzima, a na kraju i – kako god okreneš – prolazi. I na kraju balade ostaje ono što si radio, ostaje sjećanje na čovjeka kakav si bio, jer trag koji ostaje iza tebe uvijek najbolje govori o tvome liku, djelu i naličju. A Silvio Kranjac, naš dragi Šime, iza sebe je ostavio samo i isključivo dobre priče. I to je, uz sve one silne do kojih je dolazio kao igrač i trener, njegova najveća pobjeda.

Kad smo krenuli riječima oslikavati život Silvija Kranjca, graditi mozaik kroz razgovore s ljudima koji su uz njega živjeli, s njime radili, igrali i trenirali, priča se bez iznimke svodila na jednu riječ – Ljudina. Da, upravo tako, velikim početnim slovom. Legendarni nogometaš Radnika, apsolutni rekorder po broju nastupa za svoj klub, jer nakupio ih je više od 500, pa kasnije uspješan trener brojnih turopoljskih klubova, a u međuvremenu i vrstan majstor, automehaničar kakvih nema puno. I Ljudina. Sve to bio je naš Šime…

Posljednji razgovor vodili smo prije nepunih mjesec dana, povod je bio odlazak Josipa Bobesića s ovoga svijeta, njegova dugogodišnjeg prijatelja. Tugovao je za Bobijem, a i sam je bio svjestan da će se uskoro opet sresti na nekom boljemu mjestu, gore iznad oblaka… Baš tih dana opaka bolest koja ga je napala kao manjem je udarala njegov organizam, bila je to sudačka nadoknada jedne utakmice u kojoj čak ni takav fajter nije imao šanse. A borio se, borio do kraja, do zadnjeg atoma snage. Drukčije, uostalom, nije ni znao.

– Uvijek je Šime, i kao mladi igrač, i poslije kao iskusniji, ali i inače u životu, imao jednu osobinu… Znate, bio je nizak rastom, noge su išle u iks, bio je i malo tromiji, sporiji, ali to je bilo takvo srce, takva borba, takav terijerski pristup… Igrač i čovjek kakvog bi svatko poželio uz sebe, nije ni čudo što je bio najstandardniji igrač Radnika u povijesti – s tugom u glasu govori Vlado Stepanić, dugogodišnji prijatelj, suradnik i kolega.

Naglasak turopoljski, smjer kučanski

Njega smo odabrali za sugovornika u jednoj tužnoj priči o životu i djelu Silvija Kranjca, čovjeka koji je po mnogočemu bio poseban. I koji je živio nogomet do posljednjeg dana. Posljednji put sreli smo se na goričkom stadionu, gore na tribini, došao je pogledati što Gorica može protiv Dinama. Okupila se njegova generacija Radnika, njih 12 vitalnih starih majstora, jedino je Silvio mislima bio negdje drugdje.

– Čovjeka prođe neka ugodna jeza kad vidiš njih 12 na okupu poslije toliko godina. Ipak je prošlo 50 godina otkad sam ih kao klinac gledao na Kolarevoj. I svi su jedri, lijepog i dobrog zdravlja, a na njemu se vidjelo da kopni, nestaje… Tu i tamo je pratio utakmicu, ali većinu vremena misli su mu lutale. Tako je bilo i meni. Manje sam gledao utakmicu, a više prema njemu, što radi i kako se ponaša. To je bila njegova zadnja tekma… – govori Stepanić koji dan nakon što se Silvio pridružio suigračima koji su mu negdje gore pripremali teren.

– Iz te generacije svi su živi osim Belog i Čape, dvojice najvećih mahera, koje je Bog prve pozvao sebi. Valjda se gore slaže neka repka… – dodaje Vlado Stepanić.

foto: arhiva M. Paviša, S. Kranjac

Nažalost, ta je repka dan prije Svih svetih dobila i desnog beka. Čvrstog, pouzdanog, jednog od onih koji bez velikog razmišljanja glavom idu na kopačku. Hrabrog, odvažnog, omiljenog gdje god se pojavio… Još otkad je kao 15-godišnjak iz rodnih Vodica došao u svoje Turopolje. Tih prvih dana je i nastao taj nadimak Šime, jer kako ćeš drukčije zvati malog Dalmoša koji se odjedanput pojavio u srcu Turopolja, konkretno u Kučama. Iako, taj mali Dalmoš brzo je postao Turopoljac, po svim kriterijima. Govor, način razmišljanja, afiniteti, klopa, cuga… Ukratko, teško je pronaći nekoga tko je bio toliki Turopoljac, a da pritom uopće nije bio Turopoljac.

– Gotovo je nevjerojatno koliko se brzo prilagodio ovom kraju. Bilo je ljudi koji su nakon 40 godina u Turopolju i dalje pričali kao onoga dana kad su došli ovdje, a Silvo je stvarno postao Turopoljac. Pričajući s njim, nitko ne bi rekao da je dalmoš. Naglasak ga je ‘odavao’ možda samo u početku, no to je brzo nestalo. Pripomogla je tu i žena, Kučani imaju naglašeni govor, morao se prilagoditi da može živjeti bez prevoditelja – kroz smiješak govori Vlado Stepanić, uz dodatak:

– Po svemu je bio Turopoljac, osim kad bi ga zvao netko njegov od dolje, pa bi u sekundi opet postao Dalmatinac. Ali sve turopoljsko njemu je jako pasalo, doista ne poznajem čovjeka kojeg je Turopolje tako brzo, agresivno i od srca prihvatilo, a i on je uzvraćao istom mjerom.

Pleso, Rakarje i jedan žustri Dalmatinac

Čekao je Silvio utakmicu dvaju svojih klubova, Hajduka i Gorice, spremao se opet doći na tribine, ali sudbina je htjela da nas napusti samo četiri dana uoči te utakmice.

– Je, bio je hajdukovac, volio je Hajduk kao što ga vole svi Dalmatinci, ali ne bih rekao da je baš bio zagriženi navijač. Znate kako se kaže, za Hajduk se ne navija, Hajduk se voli… Tako je bilo i s njim, ali na umjeren način – govori Stepanić.

Njegovi protiv njegovih igrali su bez njega, ali ne može se reći da Silvio nije bio tu. U mislima, u sjećanjima, ali i u onoj minuti šutnje koja je održana njemu u čast. I koja je prekinuta tekstom koji je najbolje opisao ono što je Šime bio.

“Ne sećam se ni jenoga Dalmatinca teri je ovo naše lepo i zeleno Turovo pole zavolel na taj i takov način, s tuliko srca i lubavi, iskreno i spontano – i z dušom i z telom. Ne pametim ni da su ti naši plemeniti Turopolci, još više vrbarci, bilo teroga Dalmoša tak mam prigrlili i zavoleli i zeli ga pod svoje. Baš zato, i dale te i zanavek voli, večito pameti i v srcu nosi tvoje zeleno i plemenito Turopole. Poštovani prijatel Silvo, dragi naš Šime, dragi moj priko, počivaj v miru i v blagoslovu i nek ti bu lefka ova tvoja i naša turopolska gruda…!”

Autor ovih riječi je, pogađate, Vlado Stepanić, a pljesak rasprodanog stadiona rekao je sve. I stavio točku na život i djelo koji ostaju za vječnost. I nije to bio jedini nogometni pozdrav Silviju Kranjcu, gotovo svi turopoljski klubovi na svoj su se način oprostili od legende. I od igrača koji je obilježio povijest turopoljskog i goričkog nogometa na svoj, poseban način.

– Ja sam tad bio dijete, imao sam nekih desetak godina kad je početkom 70-ih harala ta njegova, čuvena generacija Radnika. Bila je to jedna od onih momčadi koje su napamet znali svi gorički nogometni kibici. Deset igrača iz Gorice i okolice, većinom s Plesa i iz Rakarja, plus jedan Dalmatinac. S brojem dva na leđima, uvijek tu, neizostavan u svakoj kombinaciji – prisjeća se Stepanić

Lopta može proći, igrač nikako

Dok se vrte sve te priče iz davnina, anegdote iz nekih drukčijih, po mnogočemu ljepših vremena, nama mlađima gotovo dođe žao što nismo bili dio svega toga. Što nismo imali priliku doživjeti atmosferu stare Kolareve, igrališta u centru grada koje je s godinama pretvoreno u mit.

– Tih se dana znalo kako izgleda nedjelja. Rano ujutro misa, onda predigra Radniku na Kolarevoj oko 9 sati, pa onda seniori Radnika, pa rukometaši… Sve se događalo već do podneva i to je bio protokol koji se nije mogao izbjeći. I, ono što je bio raritet, uvijek oko 400 ljudi na utakmici! Pazite, tad je Gorica bila više puta manja nego danas, ali to je mnogima bio način života – pamti Stepanić.

foto: arhiva M. Paviša, S. Kranjac

Bila je to generacija u kojoj su glavne uloge imali Čapa Mesarić i Beli Plepelić, pa onda još i Mirko Babić, Števek Župetić, Filipančić, Pavela, Mesarić, pa Miro Župetić, Vlado Mirenić… I, s brojem 2 na leđima, Silvio Kranjac.

– Bio je igrač bez puno tehnike, bez velike filozofije, ali s ogromnim srcem. I oštar, britak… Nije mu bila strana ona ‘lopta može proći, igrač ni pod razno…’ Ali kažem, najstandardniji igrač u Radnikovoj povijesti, trajao je više od 15 godina. Mnogi su odlazili, on je ostajao. Zadnjih par utakmica je odigrao sa zetom, Željkom Koškovićem, toliko je dugo trajao. Ma fanatik… – opisuje Kranjca igrača prijatelj Vlado.

Nitko nikad nije prebacio brojku od 500 nastupa za Radnika, nitko osim malog Dalmatinca Šime. A kad je taj dio karijere završio, počeo je onaj trenerski dio. Inficiran nogometom, drugim putem nije ni želio ići. Samo je nastavio dalje, na svoj način, u svom stilu.

– Njegov trenerski opus zapravo je sličan igračkoj priči. Znali smo u vrijeme dok je bio u Udarniku i malo porječkati jer je spadao u kategoriju trenera koja je došla do jednog nivoa i nije bilo previše želje za dodatnom edukacijom, učenjem, nije pratio trendove nego je mislio da ima i drugih načina za doći do rezultata. Ni danas ga ne smatram vrhunskim trenerom i strategom, ali imao je nešto drugo… Ta animacija momčadi, motivacija, život s igračima, dovodio je do toga da niti jedan igrač ne može biti zakinut za bilo što. Što god je trebalo igračima, on je bio tu za njih. I tako je stvarao klapu, znao se s dečkima i podružiti… To je bio njegov način koji je u ono vrijeme prolazio – priča nam Vlado Mirenić, koji je godinama surađivao sa Silvijom kao predsjednik Udarnika.

Gradio svlačionice, kupovao autobuse

Međutim, Silviju Kranjcu nije bilo posebno važno kako se zove mjesto i klub u kojem radi. Stil je uvijek bio isti. Bio je trener u svojim Kučama, napravio je čudo uvođenjem malog seoskog kluba u treću ligu, a radio je i u Gradićima, Buševcu, Lomnici, Lukavcu, Kurilovcu… I gdje god je došao, pričaju nam svjedoci, pokretao je klub. Ne momčad, nego cijeli klub. Energiju i ambiciju koju je nosio sa sobom njegovi suradnici nazivaju čudesnom, pa tako postoji i nekoliko vrlo konkretnih priča.

Kad je došao u Buševec, već prvog dana rekao je da ne može raditi u klubu s takvom svlačionicom. Ali povlačenje nije bilo njegov stil. Već nakon tjedan dana u klub su stigle pločice i majstori, sve je bilo riješeno prije nego što je uopće ušao u bilo kakve rasprave. Nije kod njega bilo hoćeš-nećeš, stvari je rješavao odlučno i konkretno.

Pa onda Gradići… Čovjek je došao tamo i – kupio autobus! Ukazala se prilika, njegov prijatelj povoljno je prodavao autobus i Silvo je angažirao valjda pola sela, izveo cijelu akciju i evo autobusa u Gradićima. Bilo je to negdje u predratno vrijeme, djelovalo je gotovo nestvarno da jedan takav klub ima autobus s kojim se ide na svaku gostujuću utakmicu. Ali Gradići su imali autobus. Zato što su imali Silvija Kranjca…

– Ukratko, bio je pravi motor, pokretač, nije bio u stanju mirovati. Uvijek mi je bilo fascinantno što je, gdje god je došao, u koju god sredinu, njegov odnos bio isti. Nije ga bilo briga je li klub druga, treća, četvrta ili peta liga, uvijek se ponašao jednako – opisuje Kranjca njegov ‘priko’ Stepanić, dodavši još nekoliko važnih rečenica:

– U njegovu vokabularu ‘ne znam’, ‘neću’ i ‘ne mogu’ nije postojalo. Bio je čovjek koji nikad nije dozvolio da ga se za nešto moli, a to znam i iz osobnog iskustva. Recimo, čim čuje da netko ima problem s autom, odmah ga naruči: ‘Sutra u četiri budi kod mene’. I gotovo, nema priče. Čudno je to možda, ali on se valjda tako hranio, imao je potrebu davati sebe ljudima.

foto: arhiva M. Paviša, S. Kranjac

I upravo zato je valjda bio toliko omiljen. U društvu, na terenu, u radioni. Jer, osim što je bio nogometaš i trener, Kranjac je bio i vrhunski majstor. Automehaničar za kojeg nije bilo problema koji se ne može riješiti brzo i efikasno.

– Počeo je radnu karijeru u Taxi remontu, bio je baš vrhunski automehaničar. Ispekao je tamo zanat i bio je jako tražen majstor, ljudi su ga baš cijenili. Kad se njegov otac ustabilio u Poljopreradi, i on je tamo otišao raditi, već od prvih dana bio je na poziciji voditelja voznog parka. I nikad mu vrag nije dao mira, želio je savladati još i ovo, i ovo… Održavao je i njihova postrojenja, bio je katica za sve. Slično kao na terenu – kaže nam Vlado Stepanić.

Bolest je “izdao” jedan roštilj…

Onako bucmast, rumen, sa širokim osmijehom na licu, djelovao je kao čovjek bez mana. Nikad se nije žalio na zdravstvene probleme, nikad ga ništa nije mučilo, doslovno je dao naslućivati da njemu nitko ne može ništa. Godinama je u ruci bio i Marlboro, Šime je bio strastveni pušač sve do prije nekih 15-ak godina.

– Sjećam se tog dana kad sam shvatio da je i on, tako snažan i zdrav, ipak ranjiv. Cijeli dan smo bili u klubu, popušili smo tko zna koliko, da bi njega nakon svega, negdje navečer, uhvatio takav kašalj da je gotovo pao u nesvijest. Desetak dana poslije prestao je pušiti i više nikad nije zapalio cigaretu – pamti Stepanić.

Upozorenje je Silvio shvatio ozbiljno, čuvao se koliko se mogao čuvati čovjek koji je volio društvo, kao i kompletnu turopoljsku gastronomsku ponudu, no početkom ove godine pojavio se nepobjedivi protivnik. I ponovno je sve krenulo, naravno, u klubu. Konkretno, na Udarniku.

U pitanju je bio nekakav roštilj, jedno od brojnih druženja, na kojem se moglo primijetiti da se nešto događa. Da mu ta klopa ne sjeda najbolje, da se muči sa svakim zalogajem, da ni gemišti ne klize onako kako je to bilo inače. Želudac ga ja baš jako mučio i shvatio je da mora otići na pregled. Dijagnoza je bila crna, ružna i grozna, karcinom je već uznapredovao…

Kako to već ide, doktor ga je pokušao utješiti pričom o polipu i priraslicama koje se mogu riješiti, ali svi oko njega znali su da to baš i nije tako. Negdje u rano proljeće i on je to shvatio, ali i prihvatio.

– Baš sam bio sa Dinkom Vulejlijom, mojim Dalmatincem, i on ima karcinom na želucu. Pa kaj je nas dalmoše napalo… – žalio se Silvo.

Borba traje do zadnje sekunde

Ali nije odustajao. Ma kakvi. Borac poput njega nikad ne ide tim putem. Borio se do posljednjeg trenutka, išao na kemoterapije, pregrizao i gubitak kose, pa dobio novu energiju kad je kosa opet počela rasti… Nažalost, ovo je proljeće označilo početak zadnje faze bolesti. Čovjek od stotinu i nešto kilograma počeo je rapidno gubiti na težini, vidjelo se da kopni, nestaje. Taj odvratni karcinom počeo se širiti i na druge organe, u zadnjim danima i na pluća, a to je značilo da je definitivno došao kraj…

– U zadnjoj fazi je jedva hodao, ali obavljao je sve obaveze, dva, tri puta tjedna dolazio je k meni u firmu, taj njegov borbeni duh nije ga napuštao sve dok se organizam nije predao i izgubio tu bitku. To je takav čovjek, borac do zadnje sekunde. Po tome ga ljudi i pamte, s njim je uvijek bila posebna atmosfera. Žale ljudi za tih vremenima, to je ipak bilo nešto posebno… – završio je Vlado Stepanić priču koja će ostati za vječnost.

I bilo je logično, nakon svega, što su groblje u Vukovini preplavile stotine ljudi, čak i tisuće. Bila je to posljednja oda jednom velikom čovjeku i legendarnom sportašu, majstoru staroga kova, Dalmatincu u Turopolju, Turopoljcu iz Dalmacije. Adio, naš dragi Silvo, udaraj po desnom boku po nebeskim prostranstvima. I pozdravi nam Čapu i Belog, i njima će biti lakše igrati za tu vašu repku kad im leđa čuva frajer poput tebe…

Priča iz kvarta

Mato proslavio 90! Priča o mlijeku, mesu, metlama, kefama i – Bakariću…

Mato Grgar proslavio je 90. rođendan, ali i 72. godišnjicu braka sa svojom Baricom. Između dva plesa u stilu Johna Travolte vitalni Mato prisjetio se detalja iz povijesti našega kraja – tramvaja s konjskom zapregom, tvornica, ratnih i poratnih godina…

Objavljeno

on

U Novom Čiču nikad nije dosadno. Prije nekoliko dana u dvorani lokalnog DVD-a organizirana je velika fešta. Mato Grgar iz Novog Čiča slavio je 90. rođendan. U sali za stolovima, uz tamburaše KUD-a Novo Čiče, okupilo se oko 120 uzvanika, rodbine i bližih prijatelja, a na meniju su, uz ostale delicije, bile i četiri pečenice s ražnja, prasad barem duplo veća od odojka.

– Nije samo rođendan, slavila se i 72. obljetnica braka s mojom Baricom. Organizatori su bili članovi moje uže obitelji -uvodno nas je dopunio vitalni Mato i nastavio:

– Rođen sam 2. travnja 1929. u susjednoj Ribnici, na broju 4. Svoju Baricu zaprosio sam 1947., kada sam imao samo 18 godina, i priženio se kod njezinih Stepančića. Podigli smo kćerku Baricu i sina Stjepana dok su unuci Dubravko (ranije prvoligaški nogometaš Hrkovac), Diana i Margareta. Praunuci su Fabrizio, Franciska i Ivan – nabrojio je svoje najbliže 90-godišnji Mato, nevjerojatno jasne i bogate memorije, koji još naveliko vozi automobil pa i traktor.

Mato Grgar je član Udruge umirovljenika i DVD-a Novo Čiče i živa je, a vrlo zanimljiva enciklopedija svojeg kraja.

– Živio sam u četiri države: Kraljevini Jugoslavije, NDH, Jugoslaviji i danas Hrvatskoj. Najteže se živjelo prije 2. svjetskog rata i za vrijeme tih tragičnih događaja. Dobro se sjećam, u Ribnici u jednoj kući, ili bolje kazati velikoj sobi, živjelo je nas dvadeset i dvoje!!! Otac Imbro imao je braću Josipa, Matu i Đuru te sestre Maru i Ljubu. Moja braća bila su pak Stjepan, Franjo i Slavko, a sestre Agata, Ruža i Barica. Živjeli smo vrlo teško od poljoprivrede i motike (teško je bilo doći i do kruha) na onda dobro znan starinski, a mukotrpan način, dok se oralo konjima gotovo još drvenim plugom, a već kao dijete morao sam čuvati guske, pure, svinje, krave i konje. Dobro pamtim kada mi je jedan Rom nomad dojurio na konju i iz jata od 40 gusaka ukrao jednu. Plačući sam odjurio doma, a majka mi je kazala da je sve u redu, važno da nije ukrao i mene – pričao je uvijek dobro raspoložen slavljenik Mato.

Na slavlju je gostovao i poznati zabavljač TV-a Z1 Drago Rubala, a prisutan je bio i lokalni župnik Marijan Prepeljanić.

– U crkvu sam morao već sa šest godina i također dobro pamtim sve župnike jer u Novom Čiču je tada bio dekanat. Prvi, koji je i najduže služio, je dekan Andrija Busija. Zatim negdje od 1960. Stjepan Domitrović iz Kravarskog, pa Ljubo Vlašić iz Krašića, Franjo Horvat iz Čakovca, Ivan Zlodi iz Šiljakovine, Siniša Hegedušić i sada Marijan Prepeljanić. Usjekla mi se u sjećanje polnoćka 1944. godine, jer je odmah kad je krenula misa planula Busijina staja. Ljudi i vatrogasci krenuli su gasiti, ali velečasni nije prekinuo polnoćku, već je odradio do kraja. I danas redovito idem u crkvu i gotovo na svaki sprovod.

Mato Grgar je završio četiri razreda osnovne škole i prisjeća se tih dana.

– Tada nije bilo moguće, ili vrlo teško, ozbiljnije se školovati, jer se moralo raditi na zemlji. Četiri razreda završio sam u školi u Novom Čiču, danas uređenoj zgradi nedaleko crkve o kojoj se brine KUD Novo Čiče. Svaka čast članovima KUD-a jer zgrada dans izgleda kao 1936., dok je bila nova. Pamtim da je u školu dolazio i Vladimir Bakarić jer mu je tu kao učiteljica radila teta. Bila je jednom velike frke jer su lokalni fakini malog Vladimira zatvorili u podrum.

Sjećanja su navirala, priče slijedile jedna drugu.

– Iz mladih dana pamtim i tramvaj koji je tada imao trasu iz Čiča do željezničkog kolodvora u Velikoj Gorici, a vagon je vukao konj. U Čiču su tada bile tvornice u kojima se proizvodio špirit, metle i kefe, bila je tu i farma s mljekarom, pa mlin, čiji je vlasnik bio Nijemac… Novo Čiče je nadaleko bilo poznato i po proštenju Svetog Ivana Krstitelja. Dolazili su tada vjernici iz čitave Posavine i mjesta sve do Siska. U Čiču se tada i noćilo – otkrio je vremešni Grgar.

Vrlo zanimljiva je Matina priča o vožnji mlijeka u Zagreb.

– Početkom 1941. braća su mi morala u rat, a ja sam dobio zadatak biciklom voziti mlijeko u Zagreb. Natovarili bi mi između 55 i 120 litara i put pod noge, oko tri sata poslije ponoći. Trasa je išla danas starom velikogoričkom cestom na Remetinec pa onda razvažanje mušterijama Savskom, Selskom, Horvaćanskom, Končarevom, po Trnju i Trešnjevci. Povratak kući bio je negdje oko 11 sati – pričao je Mato pa nastavio:

– Bilo je i šverca. Vladala je nestašica i velika potražnja za mesom. Doma smo zaklali tele i onda sam u Zagreb vozio meso u kantama za mlijeko. Bilo je u to vrijeme i stravičnih događanja, a nastojim zaboraviti 44 obješena tamo negdje oko Odre i Remetinca. Bili su to ratni dani, jednom sam zamalo i sam zaglavio – s boli u očima prekinuo je Mato priču iz tog vremena i prisjetio se poratnih dana.

– U Novo Čiče iz Ribnice sam doselio 29. ožujka 1952. godine, na grunt Stepančićevih. Prestao sam voziti mlijeko u Zagreb, a negdje 60-ih godina prošlog stoljeća zaposlio sam se u Geofizici i život je tada postao lakši – kaže Grgar, s kojim smo razgovarali u ugostiteljskom lokalu u Novom Čiču “Kavalir”, u vlasništvu unuka mu Dubravka Hrkovca, ranije profesionalnog nogometaša.

– Ovaj lokal mogao bi ispričati bogatu, a za mnoge i nevjerojatnu povijest Čiča i njegovih stanovnika, pa i šire. Zgradu je 1915. godine izgradio član obitelji Čačić, koji je bio u Americi. Lokal je mijenjao ime i vlasnike, ali svi ga najbolje znaju pod imenom Vaga. Ranije, dok je vladao drugačiji, za mene bolji stil života, ispred lokala je bila ugrađena velika vaga na kojoj se vagala stoka kao konji, krave, telad, svinje te najupečatljivije sijeno, koje su Posavci vozili na sajam u Veliku Goricu. Tu se ponekad dogovarala i sam trgovina, a i proslavila trampa – ispričao nam je 90-godišnji Mato Grgar.

Kažu da je na svojoj fešti plesao, pa i drmeš, do jutarnjih sati. Već se raspituje kada je i gdje slijedeća ruta umirovljenika koji si priušte putovanja i fešte po čitavoj Lijepoj našoj. Samo naprijed, ima još Mato Grgar mnogo toga obaviti, barem do stotke. Živjeli!!!

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Buvljak za Lorenu: ‘Ovaj put moramo prodati sve, do zadnjeg komadića!’

Na prvom buvljaku u ovoj godini, u organizaciji naših Buvljakuša, u subotu od 10 do 14 sati prodavat će se uskršnje dekoracije koje su vlastitim rukama napravili naši građani. Prijaviti se i dalje može, pozvani su svi, a jedini cilj je pomoći maloj Loreni Rinčić…

Objavljeno

on

Evo nas opet, napokon je vrijeme za naš Proljetni buvljak. Pozivamo sve da dođu u subotu u OŠ Eugena Kumičića, Buvljak počinje u 10, a završava u 14 sati. I, ove godine moramo prodati sve, do zadnjeg komadića!, ambiciozno svoju novu akciju najavljuju Sandra Barić i Gordana Lazić.

Sveprisutne su goričke Buvljakuše, svako malo krenu u akciju, trude se i angažiraju u svom humanitarnom radu, pa je gotovo postalo i čudno da se mjesec ili dva ne čuje za njih, za neku njihovu priču.

– Ne, nismo spavale zimski san, ne radi se o tome, nego smo razmišljale. O tome kako organizirati naše sljedeće humanitarne akcije, što ponuditi ljudima, kome pomoći, kako i čime, na koji način… Muče nas teme, jer one su ključne da bismo privukli što više ljudi. Moramo stalno smišljati nešto novo, ljudima privlačno, da nas se ne zasite nego da ih dođe još više – sinkronizirano govore cure.

I nakon tog zimskog razmišljanja, rodila se ideja. Bliži se Uskrs, pa je i tema vezana uz Uskrs.

– Osnovna ideja temelji se na dekoracijama za Uskrs. Ovaj put nismo uključili ni škole ni vrtiće, nego smo prvi put zamolili građane da nešto naprave, da pokažu svoje kreativne ručice. Sve što ljudi naprave, idu u prodaju, a prihod u humanitarne svrhe. Pa ćemo vidjeti koliko nas Goričani vole… Već su nam se neki javili, kažu da su već počeli, da rade… I mi se veselimo vidjeti kako će to ispasti, i nama je ovo nova forma, moguća su iznenađenja svih vrsta – pričaju Sandra i Goga, pa dodaju:

– To će vam biti k’o na hreliću, bit će cjenkanje na najjače, jer što više naplatimo, više ćemo pomoći onima kojima je to potrebno.

Mjesta i dalje ima, dovoljno je javiti se u inbox na Facebook stranicu Buvljakuša i prijaviti se.

– Kotizacija je 30 kuna i sav taj novac ide u donacije, u našu čuvenu škrabicu. Žene koje prodaju same određuju cijenu, moraju nam se i unaprijed javiti… Škrabica je uvijek tamo, tko želi, može donirati i dodatno. Uvijek imamo i onaj jedan naš stol za klince, s igračkama i plišancima, da si djeca izaberu, a onda mame i tate daju koliko žele ili misle da trebaju. A nekad i sami klinci daju. To nam je i najdraže, kad izvade svoje dvije kunice iz svoje škrabice i ubace u našu. To je najvrednije i najslađe – slažu se buvljakuše.

Ova je njihova gotovo isključivo je ženska, ali i to će se u subotu promijeniti.

– Da, da, prvi put nam se prijavio muškarac! – pohvalile su se cure pa dodale:

– Voljeli bismo da ljudi do kraja shvate što je buvljak, da se ne radi tu samo o dječjoj ili ženskoj odjeći. Tako je bilo u početku, sad se od toga pokušavamo odmaknuti, ali ne ide nam baš najbolje.

Svaki buvljak, naravno, ima i svoju konkretnu svrhu, pa će tako biti i ovoga puta.

– Odlučile smo se priključiti našim Goričanima VG. Ove godine rade šestu Humanitarku, super su uspješni, a mi smo im i zahvalni, ali i zavidni u jednu ruku. Baš to odrade vrhunski. Skupljaju za djevojčicu iz OŠ Eugena Kumičića, za malu Lorenu Rinčić. Cifra je pozamašna, skuplja se 54.000 kuna. Treba terapije koje su poprilično skupe, i zato ćemo se i mi priključiti. Sve što skupimo na Buvljaku, odnijet ćemo kao donaciju na Humanitarku. To će biti naš doprinos.

Priču o Loreni pročitajte OVDJE.

Priča naših Buvljakuša je, dakle, ekstremno pozitivno. Kao i uvijek. I baš zato je važno da što više ljudi prepozna to što rade, da im se Goričani i Turopoljci priključe…

– Želimo veliku posjećenost na Buvljaku, zato molimo ljude… Nemojte se bojati kiše, uzmite velike kišobrane i dođite k nama, neka vam ne bude teško. Neka svi imaju na umu da ne dolaze tamo zbog nas, ne dolaze ni zbog same kupovine. I pet kuna nekome puno znači. Kuna po kuna i skupi se, a osjećaj je neprocjenjiv kad znaš da si nekome pomogao – zaključile su Gordana i Sandra.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Gorički zet od srebra: Ljubav rođena uz šalicu čaja…

Oboje smo znali što želimo, a još više što ne želimo. Našli smo jedno u drugome ono što smo cijelo vrijeme tražili, kaže Damir Martin, proslavljeni hrvatski veslač, koji je od Stare godine naš, velikogorički zet. Njegova Ivana goričkoj djeci predaje tjelesni

Objavljeno

on

Kad smo se upoznali, moja Ivana nije imala pojma tko sam ja. U jednom trenutku pitala me: ‘A čime se ti baviš u životu?’ Kad sam joj rekao da sam sportaš, da se bavim veslanjem, pogledala me i opet pitala: ‘Dobro, sportaš, ali što radiš?’ I opet sam ponovio isto: ‘Pa veslam…’, kroz smijeh priča Damir Martin (30).

No brzo je Ivana, naša Velikogoričanka – bivša gimnazijalka, a danas profesorica tjelesnog u OŠ Nikole Hribara i OŠ Vukovina, a ujedno i trenerica u svom fitness klubu Fit u Velikoj Gorici – shvatila s kim ima posla. S čovjekom koji je sam vrh svjetskog veslanja, s osvajačem dvije olimpijske srebrne medalje, s vrhunskim sportašem, s frajerom kojeg su 2017. godine službeno proglasili najspremnijim sportašem na svijetu… I sa sudionikom one čuvene utrke s OI-ja u Riju, kad mu je u okršaju s velikanom tog sporta, Novozelanđaninom Maheom Drysdaleom, zlatna medalja izmaknula u nevjerojatnom raspletu, za samo pet tisućinki!

– Tek mjesec dana nakon što smo se upoznali sam konačno pogledala tu utrku. Mnogi mi ne vjeruju, ali stvarno nisam imala pojma tko je on kad smo se upoznali.Evo, za braću Sinković sam znala, ali sumnjam da bi i njih prepoznala da sam ih negdje srela. A kamoli njega… Znala sam da se bavi veslanjem, ali nisam znala koliko ozbiljno. Tek kad mi je kum pokazao tu utrku shvatil sam o čemu je tu riječ – objašnjava Ivana.

Njihova ljubavna priča rodila se u božićno vrijeme 2017., u romantičnom okruženju najljepšeg Adventa u Europi.

– Da, upoznali smo se na Adventu u Zagrebu. Baš sam bio operirao madež pa sam imao nešto više slobodnog vremena i odlučio sam izaći van s našim zajedničkim prijateljem Krešimirom Lušićem, koji mi je bio i kum na svadbi – započinje njihovu priču Martin, a ubacuje se odmah i njegova Ivana:

– Krešo je, inače, profesor tjelesnog u Zrakoplovnoj školi, on je bio poveznica jer smo radili zajedno, a ujedno je i jedan od prvih Damirovih trenera veslanja – priča Ivana dok sjedimo u jednom goričkom kafiću.

Gledaju se zaljubljeno, dovršavaju rečenice jedno drugome, očito uživaju u zajedničkom životu. A prvi dojam baš i nije bio osobito obećavajući.

– Sad mi govori da joj se nisam baš svidio, da sam joj bio totalno antipatičan – smješka se Damir, a više detalja donosi Ivana:

– Da, prvi dojam nije bio baš nešto… Bio je asocijalan, tipkao je po mobitelu, gledao u pod… Kasnije se malo opustio, a vrlo brzo se i javio s pitanjem ‘kad ćemo se naći na čaju?’ I tako, jedan čaj, drugi, treći…

Ljubav uz šalicu čaja? Tako je nekako to izgledalo…

– Imala je tih dana neku gadnu upalu pluća, što li već, kašljala je kao luda, tako da je i njoj dobro došlo malo čaja, ha, ha – prisjeća se Damir.

Malo po malo, došao je i trenutak da Ivana predstavi Damira roditeljima. Iako, za veliko predstavljanja nije bilo potrebe.

– Mama je odmah znala tko je on, a tata… On je znao visinu, težinu, opseg podlaktice, nadlaktice, ma sve! On i stric su sportski frikovi, napamet uče Sportske, sve živo znaju, a tad je baš bila aktualna i ta priča da je Damir najspremniji sportaš na svijetu. Ali svejedno je tata morao sve to vidjeti na svoje oči, od A do Ž – kroz smijeh priča Ivana i dodaje:

– Ma ljubav je odmah rođena, mama se isti čas oduševila, samo on je postao važan, ha, ha.

To upoznavanje dobro pamti i glavni lik događaja.

– Tata Mirko bio je malo mrk, nije mi bilo svejedno, ali nakon par šala i on se opustio, ha, ha. Ali sad mogu reći da smu mi punica i punac stvarno prva liga, doslovno su me prihvatili kao sina – kaže Damir danas.

Od upoznavanja do vjenčanja, na Staru godinu 2018., prošlo je tek nešto više od godinu dana. Prebrzo? Njima nije.

– Oboje imamo 30 godina, dosta toga smo prošli, znamo što želimo, a još više znamo što ne želimo. Jedno u drugome smo našli ono što smo tražili cijelo vrijeme, tako da se nije bilo teško odlučiti. To su stvari koje se odmah skuže. Iskreno, meni je već tih par čajeva bilo dovoljno da mi sve bude jasno, da osjetim tu kemiju – objašnjava Damir, a Ivana se opet nadovezuje:

– Kad je to to, onda je to to. Možeš hodati s nekim deset godina pa da to ne osjetiš…

Kad je “odrađen” taj prvi dio, kad su sve shvatili, preostalo je krenuti u akciju. I zaprositi…

– Joj, on je valjda mjesec dana bio u stresu, malo tužan, malo u nekom svom filmu… Već sam mislila da ćemo prekinuti, što li već, jer frajer je skroz čudan! Stalno na mobitelu, šalje poruke, gugla… A kad ga pitam što radi, samo kaže ‘ma ništa, ništa’. A on je stalno bio na liniji s curama iz Prahira, slao fotke prstena, kombinirao, još mu je bilo lakše jer tamo radi i Ana, moja prijateljica iz srednje škole. Određivali su veličinu, birali kamen… – kaže Ivana.

Dok se ona pitala što se događa, on je želio požuriti cijelu stvar. Valjda da ne pobjegne…

– Htio sam napraviti nešto posebno, ali ona ne voli bilo kakve javne prosidbe i to me malo ohladilo. Nisam znao što ću, kad su mi javili da je prsten gotov, taman sam bio na pripremama. Nisam mogao dočekati da dođem doma. Istu večer sam otišao po prsten i sakrio ga. Ej, tu noć nisam mogao spavati – govori Damir, koji je cijelo to vrijeme smišljao kako to izvesti.

– Imali smo običaj da, kad gledamo film, narežemo malo špeka i sira, da imamo lijepu proteinsku, sportsku večeru, sa špekom umjesto čipsa. I tako sam došao na ideju da izrežem špek u obliku prstena! Bila je to čista špek-prosidba, ha, ha.

– Znao je da neću odoljeti, ha, ha – priključila se priči Ivana.

– Tu večer smo gledali TV, a on se sav uzvrpoljio. Otišao je u sobu, vratio se i počeo govoriti da mu je nešto ispalo. Ja sam krenula gledati, saginjati se, a on je čučnuo i odjedanput mi u nos nabio prsten, ha, ha. Iskreno, uplašila sam se u tom trenutku, počela plakati, totalni stres… Sve dok me nije pitao ‘dobro, hoćeš nešto reći ili?’

Shvatili ste već, rekla je “da”.

– Vjenčali smo se na Staru godinu. Njemu izvan sezone, meni tijekom praznikaDobili smo bend koji smo htjeli, salu koju smo htjeli, a gostiju je bilo 320. Teško je moglo biti manje, jer on je Slavonac, i ja imam veliku obitelj… Šokiralo nas je kad smo vidjeli da je u crkvu došlo valjda 200 ljudi. Velečasni Kujavec mi je rekao: ‘Ivana, pa ja nikad nisam vidio ovoliko ljudi u crkvi’ – zadovoljno prepričava Ivana, a Damir nastavlja:.

– Na izlasku iz crkve su me dečki dočekali s veslima, to je običaj u našoj ekipi. Prošli smo kroz špalir od osam pari vesala, a onda je krenuo vatromet. Šogor je napravio pravi spektakl.

Spektakularno je izgledalo i kad su došli kod Muzeja…

– Gosti su otišli prema sali, a mi smo išli na fotkanje i kuhano vino na gorički Advent. Hodala sam u toj vjenčanici i usput čula klince kako viču roditeljima ‘mama, gle princeza je došla!’ – smije se Ivana, da bi se njezin suprug opet nadovezao:

– Da, i onda ta mama kaže ‘nije to princeza, to ti je profesorica iz tjelesnog’, ha, ha, ha.

Fešta je na svadbi bila, kažu, sjajna, plesalo se od prve do zadnje minute, a poseban dio bio je onaj s podvezicom.

– Nisam je bacao, nego sam dijelio bocu viskija s podvezicom. Ali nisam je dao džabe, morali su se dečki malo potruditi, pa su radili sklekove. Išla je pjesma ‘Sally Up’, u ritmu su se radili sklekovi, i na kraju dvojica izdrže do kraja! Moj prijatelj iz veslanja i njezin rođak, koji se bavio tajlandskim boksom. I gledam što ćemo sad… Za ‘pripetavanje’ su radili ‘marince’, no nitko nije želio odustati. Došli su do 42 kad je Ivanin rođak rekao da nema više smisla… Jedan je dobio bocu Jack Danielsa, a drugi ‘balić’ s podvezicom – priča Damir.

Kad je fešta prošla, krenuo je bračni život. Prvo na planini…

– Već dva dana poslije išao sam na pripreme. Svake godine idem na skijaško trčanje, to nam je zamjena za veslanje. Radi cijelo tijelo, a možeš ‘peglati’ po tri sata. Srce radi, rade i svi mišići u tijelu, dobro je i za koordinaciju, a aktiviraju se i neke skupine mišića koje nisu toliko u pogonu u veslanju. Za to vrijeme Ivana i kumovi su se skijali – objasnio je Damir, koji trenira sedam dana u tjednu, najčešće po šest sati na dan…

– Kako je živjeti sa sportašem? Odlično, samo pereš i peglaš, ha, ha. I kuhaš, naravno – kaže Ivana, koja je u početku bila šokirana koliko toga Damir može (i mora) pojesti..

– Veslanje je visoko energetski sport, u danu potrošim i do 6000 kalorija. Ali uopće nije problem to sve pojesti kad ona tako fino kuha… Fakat rastura žena! – kaže Damir, a malo više detalja donosi Ivana:

– Recimo, pojede cijelo pile za ručak! Meni batak, on riješi sve ostalo. Nekidan je za večeru pojeo kilu tortelina! Veliko pakiranje, za četvero ljudi, pa još jedno manje, uz kiselo vrhnje i dva parmezana. Taman za večeru… Pa skoro kilu lungića sredi, sa gljivama i njokima. Sve to i košta, čovjeka je lakše obući nego nahraniti. Napuniš frižider i za dva dana više nema ničega.

Dvostruki srebni olimpijac volio bi veslanju učiti velikogoričku djecu… Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Od toliko napora treba se i dobro odmoriti, naspavati.

– Po noći moram skupiti osam sati, plus još jedan, između dva treninga. I uvijek mogu zaspati. Da mi sad kažeš ‘imaš pet minuta da zaspeš’, ja ću zaspati za dvije. U Gorici mi je posebno lijepo spavati, neusporedivo ugodnije nego u Zagrebu – kaže Martin, koji na pitanje “što ti fali u Gorici” odgovara:

– Još 200 metara Čiča! Da to imam, mogao bih i ovdje trenirati. Nakon Igara u Tokiju malo više ću se angažirati oko toga, jer velika mi je želja pokrenuti školu veslanja na Čiču. Točnije, školu vodenih sportova s naglaskom na veslanje,. Bilo bi super kad bismo mogli napraviti klub za djecu, za to je Čiče idealno, budući da se zimi ni ne zaledi, za razliku od Jaruna, što znači da se može veslati tijekom cijele godine. I ja bih mogao tu odraditi trening… Sve je idealno osim što nemamo objekt za čamce, jedan manji hangar i jedan ‘pontonac’ – istaknuo je Damir, koji će barem još neko vrijeme kilometre na treninzima nizati negdje drugdje.

– O čemu razmišljam dok treniram? Samo o lijepom i ugodnom. Recimo, o druženju s mojoj ženicom – završio je Damir njihovu priču sa smiješkom.

Nastavi čitati

Reporter 381 - 18.04.2019.

Facebook

Izdvojeno