Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Životna priča Silvija Kranjca: Bio je simbol nekih ljepših vremena…

Silvio Kranjac preminuo je kao najveći Turopoljac među Dalmatincima, a u slaganju mozaika njegove impresivne životne priče pomogao nam je prijatelj Vlado Stepanić

Objavljeno

Život leti, juri, daje i uzima, a na kraju i – kako god okreneš – prolazi. I na kraju balade ostaje ono što si radio, ostaje sjećanje na čovjeka kakav si bio, jer trag koji ostaje iza tebe uvijek najbolje govori o tvome liku, djelu i naličju. A Silvio Kranjac, naš dragi Šime, iza sebe je ostavio samo i isključivo dobre priče. I to je, uz sve one silne do kojih je dolazio kao igrač i trener, njegova najveća pobjeda.

Kad smo krenuli riječima oslikavati život Silvija Kranjca, graditi mozaik kroz razgovore s ljudima koji su uz njega živjeli, s njime radili, igrali i trenirali, priča se bez iznimke svodila na jednu riječ – Ljudina. Da, upravo tako, velikim početnim slovom. Legendarni nogometaš Radnika, apsolutni rekorder po broju nastupa za svoj klub, jer nakupio ih je više od 500, pa kasnije uspješan trener brojnih turopoljskih klubova, a u međuvremenu i vrstan majstor, automehaničar kakvih nema puno. I Ljudina. Sve to bio je naš Šime…

Posljednji razgovor vodili smo prije nepunih mjesec dana, povod je bio odlazak Josipa Bobesića s ovoga svijeta, njegova dugogodišnjeg prijatelja. Tugovao je za Bobijem, a i sam je bio svjestan da će se uskoro opet sresti na nekom boljemu mjestu, gore iznad oblaka… Baš tih dana opaka bolest koja ga je napala kao manjem je udarala njegov organizam, bila je to sudačka nadoknada jedne utakmice u kojoj čak ni takav fajter nije imao šanse. A borio se, borio do kraja, do zadnjeg atoma snage. Drukčije, uostalom, nije ni znao.

– Uvijek je Šime, i kao mladi igrač, i poslije kao iskusniji, ali i inače u životu, imao jednu osobinu… Znate, bio je nizak rastom, noge su išle u iks, bio je i malo tromiji, sporiji, ali to je bilo takvo srce, takva borba, takav terijerski pristup… Igrač i čovjek kakvog bi svatko poželio uz sebe, nije ni čudo što je bio najstandardniji igrač Radnika u povijesti – s tugom u glasu govori Vlado Stepanić, dugogodišnji prijatelj, suradnik i kolega.

Naglasak turopoljski, smjer kučanski

Njega smo odabrali za sugovornika u jednoj tužnoj priči o životu i djelu Silvija Kranjca, čovjeka koji je po mnogočemu bio poseban. I koji je živio nogomet do posljednjeg dana. Posljednji put sreli smo se na goričkom stadionu, gore na tribini, došao je pogledati što Gorica može protiv Dinama. Okupila se njegova generacija Radnika, njih 12 vitalnih starih majstora, jedino je Silvio mislima bio negdje drugdje.

– Čovjeka prođe neka ugodna jeza kad vidiš njih 12 na okupu poslije toliko godina. Ipak je prošlo 50 godina otkad sam ih kao klinac gledao na Kolarevoj. I svi su jedri, lijepog i dobrog zdravlja, a na njemu se vidjelo da kopni, nestaje… Tu i tamo je pratio utakmicu, ali većinu vremena misli su mu lutale. Tako je bilo i meni. Manje sam gledao utakmicu, a više prema njemu, što radi i kako se ponaša. To je bila njegova zadnja tekma… – govori Stepanić koji dan nakon što se Silvio pridružio suigračima koji su mu negdje gore pripremali teren.

– Iz te generacije svi su živi osim Belog i Čape, dvojice najvećih mahera, koje je Bog prve pozvao sebi. Valjda se gore slaže neka repka… – dodaje Vlado Stepanić.

foto: arhiva M. Paviša, S. Kranjac

Nažalost, ta je repka dan prije Svih svetih dobila i desnog beka. Čvrstog, pouzdanog, jednog od onih koji bez velikog razmišljanja glavom idu na kopačku. Hrabrog, odvažnog, omiljenog gdje god se pojavio… Još otkad je kao 15-godišnjak iz rodnih Vodica došao u svoje Turopolje. Tih prvih dana je i nastao taj nadimak Šime, jer kako ćeš drukčije zvati malog Dalmoša koji se odjedanput pojavio u srcu Turopolja, konkretno u Kučama. Iako, taj mali Dalmoš brzo je postao Turopoljac, po svim kriterijima. Govor, način razmišljanja, afiniteti, klopa, cuga… Ukratko, teško je pronaći nekoga tko je bio toliki Turopoljac, a da pritom uopće nije bio Turopoljac.

– Gotovo je nevjerojatno koliko se brzo prilagodio ovom kraju. Bilo je ljudi koji su nakon 40 godina u Turopolju i dalje pričali kao onoga dana kad su došli ovdje, a Silvo je stvarno postao Turopoljac. Pričajući s njim, nitko ne bi rekao da je dalmoš. Naglasak ga je ‘odavao’ možda samo u početku, no to je brzo nestalo. Pripomogla je tu i žena, Kučani imaju naglašeni govor, morao se prilagoditi da može živjeti bez prevoditelja – kroz smiješak govori Vlado Stepanić, uz dodatak:

– Po svemu je bio Turopoljac, osim kad bi ga zvao netko njegov od dolje, pa bi u sekundi opet postao Dalmatinac. Ali sve turopoljsko njemu je jako pasalo, doista ne poznajem čovjeka kojeg je Turopolje tako brzo, agresivno i od srca prihvatilo, a i on je uzvraćao istom mjerom.

Pleso, Rakarje i jedan žustri Dalmatinac

Čekao je Silvio utakmicu dvaju svojih klubova, Hajduka i Gorice, spremao se opet doći na tribine, ali sudbina je htjela da nas napusti samo četiri dana uoči te utakmice.

– Je, bio je hajdukovac, volio je Hajduk kao što ga vole svi Dalmatinci, ali ne bih rekao da je baš bio zagriženi navijač. Znate kako se kaže, za Hajduk se ne navija, Hajduk se voli… Tako je bilo i s njim, ali na umjeren način – govori Stepanić.

Njegovi protiv njegovih igrali su bez njega, ali ne može se reći da Silvio nije bio tu. U mislima, u sjećanjima, ali i u onoj minuti šutnje koja je održana njemu u čast. I koja je prekinuta tekstom koji je najbolje opisao ono što je Šime bio.

“Ne sećam se ni jenoga Dalmatinca teri je ovo naše lepo i zeleno Turovo pole zavolel na taj i takov način, s tuliko srca i lubavi, iskreno i spontano – i z dušom i z telom. Ne pametim ni da su ti naši plemeniti Turopolci, još više vrbarci, bilo teroga Dalmoša tak mam prigrlili i zavoleli i zeli ga pod svoje. Baš zato, i dale te i zanavek voli, večito pameti i v srcu nosi tvoje zeleno i plemenito Turopole. Poštovani prijatel Silvo, dragi naš Šime, dragi moj priko, počivaj v miru i v blagoslovu i nek ti bu lefka ova tvoja i naša turopolska gruda…!”

Autor ovih riječi je, pogađate, Vlado Stepanić, a pljesak rasprodanog stadiona rekao je sve. I stavio točku na život i djelo koji ostaju za vječnost. I nije to bio jedini nogometni pozdrav Silviju Kranjcu, gotovo svi turopoljski klubovi na svoj su se način oprostili od legende. I od igrača koji je obilježio povijest turopoljskog i goričkog nogometa na svoj, poseban način.

– Ja sam tad bio dijete, imao sam nekih desetak godina kad je početkom 70-ih harala ta njegova, čuvena generacija Radnika. Bila je to jedna od onih momčadi koje su napamet znali svi gorički nogometni kibici. Deset igrača iz Gorice i okolice, većinom s Plesa i iz Rakarja, plus jedan Dalmatinac. S brojem dva na leđima, uvijek tu, neizostavan u svakoj kombinaciji – prisjeća se Stepanić

Lopta može proći, igrač nikako

Dok se vrte sve te priče iz davnina, anegdote iz nekih drukčijih, po mnogočemu ljepših vremena, nama mlađima gotovo dođe žao što nismo bili dio svega toga. Što nismo imali priliku doživjeti atmosferu stare Kolareve, igrališta u centru grada koje je s godinama pretvoreno u mit.

– Tih se dana znalo kako izgleda nedjelja. Rano ujutro misa, onda predigra Radniku na Kolarevoj oko 9 sati, pa onda seniori Radnika, pa rukometaši… Sve se događalo već do podneva i to je bio protokol koji se nije mogao izbjeći. I, ono što je bio raritet, uvijek oko 400 ljudi na utakmici! Pazite, tad je Gorica bila više puta manja nego danas, ali to je mnogima bio način života – pamti Stepanić.

foto: arhiva M. Paviša, S. Kranjac

Bila je to generacija u kojoj su glavne uloge imali Čapa Mesarić i Beli Plepelić, pa onda još i Mirko Babić, Števek Župetić, Filipančić, Pavela, Mesarić, pa Miro Župetić, Vlado Mirenić… I, s brojem 2 na leđima, Silvio Kranjac.

– Bio je igrač bez puno tehnike, bez velike filozofije, ali s ogromnim srcem. I oštar, britak… Nije mu bila strana ona ‘lopta može proći, igrač ni pod razno…’ Ali kažem, najstandardniji igrač u Radnikovoj povijesti, trajao je više od 15 godina. Mnogi su odlazili, on je ostajao. Zadnjih par utakmica je odigrao sa zetom, Željkom Koškovićem, toliko je dugo trajao. Ma fanatik… – opisuje Kranjca igrača prijatelj Vlado.

Nitko nikad nije prebacio brojku od 500 nastupa za Radnika, nitko osim malog Dalmatinca Šime. A kad je taj dio karijere završio, počeo je onaj trenerski dio. Inficiran nogometom, drugim putem nije ni želio ići. Samo je nastavio dalje, na svoj način, u svom stilu.

– Njegov trenerski opus zapravo je sličan igračkoj priči. Znali smo u vrijeme dok je bio u Udarniku i malo porječkati jer je spadao u kategoriju trenera koja je došla do jednog nivoa i nije bilo previše želje za dodatnom edukacijom, učenjem, nije pratio trendove nego je mislio da ima i drugih načina za doći do rezultata. Ni danas ga ne smatram vrhunskim trenerom i strategom, ali imao je nešto drugo… Ta animacija momčadi, motivacija, život s igračima, dovodio je do toga da niti jedan igrač ne može biti zakinut za bilo što. Što god je trebalo igračima, on je bio tu za njih. I tako je stvarao klapu, znao se s dečkima i podružiti… To je bio njegov način koji je u ono vrijeme prolazio – priča nam Vlado Mirenić, koji je godinama surađivao sa Silvijom kao predsjednik Udarnika.

Gradio svlačionice, kupovao autobuse

Međutim, Silviju Kranjcu nije bilo posebno važno kako se zove mjesto i klub u kojem radi. Stil je uvijek bio isti. Bio je trener u svojim Kučama, napravio je čudo uvođenjem malog seoskog kluba u treću ligu, a radio je i u Gradićima, Buševcu, Lomnici, Lukavcu, Kurilovcu… I gdje god je došao, pričaju nam svjedoci, pokretao je klub. Ne momčad, nego cijeli klub. Energiju i ambiciju koju je nosio sa sobom njegovi suradnici nazivaju čudesnom, pa tako postoji i nekoliko vrlo konkretnih priča.

Kad je došao u Buševec, već prvog dana rekao je da ne može raditi u klubu s takvom svlačionicom. Ali povlačenje nije bilo njegov stil. Već nakon tjedan dana u klub su stigle pločice i majstori, sve je bilo riješeno prije nego što je uopće ušao u bilo kakve rasprave. Nije kod njega bilo hoćeš-nećeš, stvari je rješavao odlučno i konkretno.

Pa onda Gradići… Čovjek je došao tamo i – kupio autobus! Ukazala se prilika, njegov prijatelj povoljno je prodavao autobus i Silvo je angažirao valjda pola sela, izveo cijelu akciju i evo autobusa u Gradićima. Bilo je to negdje u predratno vrijeme, djelovalo je gotovo nestvarno da jedan takav klub ima autobus s kojim se ide na svaku gostujuću utakmicu. Ali Gradići su imali autobus. Zato što su imali Silvija Kranjca…

– Ukratko, bio je pravi motor, pokretač, nije bio u stanju mirovati. Uvijek mi je bilo fascinantno što je, gdje god je došao, u koju god sredinu, njegov odnos bio isti. Nije ga bilo briga je li klub druga, treća, četvrta ili peta liga, uvijek se ponašao jednako – opisuje Kranjca njegov ‘priko’ Stepanić, dodavši još nekoliko važnih rečenica:

– U njegovu vokabularu ‘ne znam’, ‘neću’ i ‘ne mogu’ nije postojalo. Bio je čovjek koji nikad nije dozvolio da ga se za nešto moli, a to znam i iz osobnog iskustva. Recimo, čim čuje da netko ima problem s autom, odmah ga naruči: ‘Sutra u četiri budi kod mene’. I gotovo, nema priče. Čudno je to možda, ali on se valjda tako hranio, imao je potrebu davati sebe ljudima.

foto: arhiva M. Paviša, S. Kranjac

I upravo zato je valjda bio toliko omiljen. U društvu, na terenu, u radioni. Jer, osim što je bio nogometaš i trener, Kranjac je bio i vrhunski majstor. Automehaničar za kojeg nije bilo problema koji se ne može riješiti brzo i efikasno.

– Počeo je radnu karijeru u Taxi remontu, bio je baš vrhunski automehaničar. Ispekao je tamo zanat i bio je jako tražen majstor, ljudi su ga baš cijenili. Kad se njegov otac ustabilio u Poljopreradi, i on je tamo otišao raditi, već od prvih dana bio je na poziciji voditelja voznog parka. I nikad mu vrag nije dao mira, želio je savladati još i ovo, i ovo… Održavao je i njihova postrojenja, bio je katica za sve. Slično kao na terenu – kaže nam Vlado Stepanić.

Bolest je “izdao” jedan roštilj…

Onako bucmast, rumen, sa širokim osmijehom na licu, djelovao je kao čovjek bez mana. Nikad se nije žalio na zdravstvene probleme, nikad ga ništa nije mučilo, doslovno je dao naslućivati da njemu nitko ne može ništa. Godinama je u ruci bio i Marlboro, Šime je bio strastveni pušač sve do prije nekih 15-ak godina.

– Sjećam se tog dana kad sam shvatio da je i on, tako snažan i zdrav, ipak ranjiv. Cijeli dan smo bili u klubu, popušili smo tko zna koliko, da bi njega nakon svega, negdje navečer, uhvatio takav kašalj da je gotovo pao u nesvijest. Desetak dana poslije prestao je pušiti i više nikad nije zapalio cigaretu – pamti Stepanić.

Upozorenje je Silvio shvatio ozbiljno, čuvao se koliko se mogao čuvati čovjek koji je volio društvo, kao i kompletnu turopoljsku gastronomsku ponudu, no početkom ove godine pojavio se nepobjedivi protivnik. I ponovno je sve krenulo, naravno, u klubu. Konkretno, na Udarniku.

U pitanju je bio nekakav roštilj, jedno od brojnih druženja, na kojem se moglo primijetiti da se nešto događa. Da mu ta klopa ne sjeda najbolje, da se muči sa svakim zalogajem, da ni gemišti ne klize onako kako je to bilo inače. Želudac ga ja baš jako mučio i shvatio je da mora otići na pregled. Dijagnoza je bila crna, ružna i grozna, karcinom je već uznapredovao…

Kako to već ide, doktor ga je pokušao utješiti pričom o polipu i priraslicama koje se mogu riješiti, ali svi oko njega znali su da to baš i nije tako. Negdje u rano proljeće i on je to shvatio, ali i prihvatio.

– Baš sam bio sa Dinkom Vulejlijom, mojim Dalmatincem, i on ima karcinom na želucu. Pa kaj je nas dalmoše napalo… – žalio se Silvo.

Borba traje do zadnje sekunde

Ali nije odustajao. Ma kakvi. Borac poput njega nikad ne ide tim putem. Borio se do posljednjeg trenutka, išao na kemoterapije, pregrizao i gubitak kose, pa dobio novu energiju kad je kosa opet počela rasti… Nažalost, ovo je proljeće označilo početak zadnje faze bolesti. Čovjek od stotinu i nešto kilograma počeo je rapidno gubiti na težini, vidjelo se da kopni, nestaje. Taj odvratni karcinom počeo se širiti i na druge organe, u zadnjim danima i na pluća, a to je značilo da je definitivno došao kraj…

– U zadnjoj fazi je jedva hodao, ali obavljao je sve obaveze, dva, tri puta tjedna dolazio je k meni u firmu, taj njegov borbeni duh nije ga napuštao sve dok se organizam nije predao i izgubio tu bitku. To je takav čovjek, borac do zadnje sekunde. Po tome ga ljudi i pamte, s njim je uvijek bila posebna atmosfera. Žale ljudi za tih vremenima, to je ipak bilo nešto posebno… – završio je Vlado Stepanić priču koja će ostati za vječnost.

I bilo je logično, nakon svega, što su groblje u Vukovini preplavile stotine ljudi, čak i tisuće. Bila je to posljednja oda jednom velikom čovjeku i legendarnom sportašu, majstoru staroga kova, Dalmatincu u Turopolju, Turopoljcu iz Dalmacije. Adio, naš dragi Silvo, udaraj po desnom boku po nebeskim prostranstvima. I pozdravi nam Čapu i Belog, i njima će biti lakše igrati za tu vašu repku kad im leđa čuva frajer poput tebe…

HOTNEWS

Plan za stadion! Istočna tribina se ruši, grade se tri nove, nestaje atletska staza

Tamo gdje je nekad bilo plodno polje, na kojem su kukuruz i pšenica rasli kao ludi, izrast će moderni europski stadion. Takav je barem plan čelnika HNK Gorice…

Objavljeno

on

Kako mi se sviđaju reflektori? Ma super su, osvijetle mi cijelo dvorište, sad mi je k’o u Betlehemu, sa smiješkom nam govori Ivan Mišerić Pevi, legendarni predsjednik Radnika dok sjedimo uz kavu i razgovaramo o velikogoričkom gradskom stadionu jučer, danas i sutra.

Upravo je Pevi bio jedan od ključnih ljudi goričkog sporta u vrijeme dok se stadion gradio, a prošla su od tad više od tri desetljeća. Njegova obiteljska kuća odmah je pokraj stadiona, dolazak reflektora 31 i nešto godinu nakon što je stadion otvoren istovremeno mu je i veselje i besplatna rasvjeta.

– Dobro je to, jako dobro, baš lijepo izgleda. Ovo je jedan viši standard, koji će i koštati, ali objekt je dobio na vrijednosti – zadovoljan je učinjenim Pevi.

Čovjek je to koji je hodajuća enciklopedija goričkog sporta, nogometa prije svega, kao iz rukava baca datume, imena, sve važne detalje… Ljuti ga i dalje što više nema njegova Radnika, voljenog “djeteta”, kluba koji se prije devet godina ugasio, pritisnut dugovima, pa mjesto prepustio HNK Gorici. Uzruja se Pevi kad o tome govori, godine nisu ublažile razočaranje, ali to smo ipak morali ostaviti za neku drugu priliku, za neki drugi razgovor… I okrenuti se stadionu, objektu koji je dolaskom reflektora ušao u sasvim novu fazu svoga postojanja.

– Prije stadiona, tu je bilo pleško polje. Ljudi su se bavili poljoprivredom, najviše uzgojem kukuruza i pšenice, i bila je to izuzetno plodna zemlja. Nekad je tim područjem prolazila i Sava, što je vidljivo po šodericama na tom potezu – priča nam Pevi pa odmah nastavlja:

– Još sredinom sedamdesetih napravljen je urbanistički plan kojim je taj prostor uz Plešku ulicu predviđen prostor za sportsko-rekreacijski centar Velika Gorica. Zamisao je bila da se izgradi stadion s pomoćnim terenima, olimpijski bazen, dvorana, teniski tereni… Projekt je radio urbanistički institut Hrvatske, projektanti su bili bračni par Duška i Drago Bradić, svi idejni projekti bili su gotovi već tad, ali sljedećih desetak godina ništa se nije događalo.

Srećom, sredinom osamdesetih stigao je spasitelj zvan Univerzijada.

– Zagreb je 1985. dobio Univerzijadu, a u tu priču odmah se uključila i Velika Gorica. Otvorio se natječaj i mi iz sporta smo u dogovoru s ljudima iz vlasti odlučili pokušati konačno dobiti sportsko-rekreacijski centar. Osiguran je novac za sufinanciranje tog projekta, kandidirali smo se za izgradnju nogometnog stadiona i dvorane, a ta naša kandidatura je i prošla. Imali smo jake argumente, bili smo jedan od najsportskijih dijelova Zagreba, najbrojnije nogometno središte s 26 klubova, imali smo i već gotov projekt od deset godina ranije, ali naravno da smo morali i lobirati kod tadašnjeg zagrebačkog gradonačelnika Mate Mikića. Srećom, i on je shvatio sve naše prednosti – govori Mišerić.

Međutim, najteži dio posla tek je slijedio, Turopoljci su se morali između sebe dogovoriti o nečemu toliko važnom. Točnije, o tome gdje će se stadion graditi. Iako je cijeli projekt za stadion na sadašnjoj lokaciji bio završen, nogometaši se nisu tek tako željeli maknuti iz Kolareve, s lokacije u središtu grada na kojem je Radnik bio desetljećima.

– Da, postojale su te dvije ideje i iz Univerzijade su nam rekli: ‘Vi u Gorici odlučite koju ćete odabrati!’ Mi iz nogometa željeli smo da se stadion gradi na mjestu na kojem je i bio, u Kolarevoj, tamo gdje su danas zgrade s kućnim brojem od 4 do 8. Bio bi to stadion koji bi izvana bio u staklu, s poslovnim prostorima s vanjske strane. Od pučkog učilišta, prema policiji i robnoj kući. Tu bi bilo dovoljno mjesta za glavno i pomoćno igralište, s tribinama za 6000 gledatelja – prepričava Pevi u jednom dahu pa ide dalje:

– To je isprva i prihvaćeno, ali ne može to proći bez vlasti… Urbanisti su tražili da se napusti stara lokacija i da se ide na prostor predviđen za sport. To su bile žestoke borbe, nismo se željeli odreći Kolareve, a iz Univerzijade su nam čak i zaprijetili: ‘Ili se odlučite što ćete, ili nećete dobiti ništa!’ Na kraju je pao dogovor da se ide na novu lokaciju, a da će rukometaši i košarkaši s betonca prijeći u dvoranu. U Kolarevoj je bila i kuglana, u prvo vrijeme s ručnim postavljanjem čunjeva, a kasnije i automatskim, pa smo tražili da se na stadionu napravi i kuglana. Pod tim smo uvjetima pristali na novu lokaciju.

Početak gradnje zapadne tribine izgledao je ovako…

Želio je Pevi još nešto ovdje dodati…

– Univerzijada je u projekt ušla s trećinom sredstava, jednu trećinu osigurao je Grad, a jednu trećinu Radnik. I to se mora znati, da je Radnik ostao bez terena u samom centru grada i zauzvrat dobio stadion!

Famozna “prva lopata” dogodila se iste te 1985., nije bilo vremena za čekanje.

– Sjećam se te prve lopate, kako ne… – kaže nam Pevi pa uzima svoju monografiju “NK Radnik”, lista i dolazi do fotografije na kojoj poznato društvo u dresovima stoji na raskopanoj zemlji.

– Evo, pogledaj, to je centar igrališta, ovo igrači stoje okolo – pokazuje jednu od fotografija pa prelazi na drugu.

– A ovo je, vidiš početak gradnje zapadne tribine – upućuje nas Pevi dok pokazuje nešto što nimalo ne nalikuje ovome što danas imamo.

Bila je to, kaže Pevi, totalna sinergija gradskih vlasti i ljudi iz goričkog sporta, svi su radili zajedno, kao jedan, i posao je dovršen na vrijeme. Konkretno, prva utakmica odigrana je u rano ljeto 1987.

– Otvorenje stadiona bilo je 30. lipnja 1987. godine, Radnik je igrao protiv studentske reprezentacije Jugoslavije. Na utakmici je bilo 10.000 gledatelja! – pamti svaki detalj Mišerić, u čemu mu pomažu i fotografije nevjerojatne gužve na stadionu kao podsjetnik na vrijeme kad su tribine “stajanje” bile normalna stvar, pa je i ljudi stalo puno više nego ikad poslije.

Na Univerzijadi je pet utakmica odigrano u Velikoj Gorici, počevši s visokih 6-0 SSSR-a protiv Brazila, pred 8.000 gledatelja. A kad je parada prošla, Velikoj Gorici ostao je stadion.

– Naravno da su igrači brzo prihvatili novu lokaciju, ipak su tu bili neusporedivo bolji uvjeti. U Kolarevoj smo imali dvije male svlačionice s jednom kupaonicom, voda se grijala u kotlu… A ovdje si imao sve uvjete. Lako se bilo naviknuti na bolje – ističe Pevi, svjestan da navijačima, ljubiteljima nogometa, nije bilo toliko jednostavno prihvatiti promjenu.

– Puno se pričalo o toj dislociranosti, ali ja kažem da ništa nije daleko ako se na vrijeme krene. Pa od vodotornja imaš desetak minuta hoda do stadiona… Iako razumijem to, ljudi su bili naviknuti na Kolarevu, tamo se uvijek nešto događalo, na stadionu su bile čim se spuste iz okolnih zgrada, svirao je jukebox, radila kuglana, bilo je živo, ljudi su se družili…

Međutim, došlo je novo vrijeme, nogomet se te 1987. i definitivno preselio iz Kolareve na stadion “na kraju grada”. Dvadeset i koju godinu poslije i Radnik je otišao u povijest, a na stadion se uselio redizajnirani gradski klub, danas vrlo aktualna HNK Gorica. Ta je priča svoje prve stranice ispisala 2009. godine. Vrijeme i okolnosti učinile su svoje u međuvremenu.

Igrači Radnika na centru današnjeg igrališta, na koje su preselili 1987.

– Kad smo krenuli, stanje na stadionu bilo je, rekao bih, korektno i uredno, ali nažalost s uvjetima na razini niželigaških natjecanja. Tereni su bili neodržavani, nije se ulagalo u infrastrukturu, tek se održavalo postojeće stanje, koje je bivalo sve gore. Glavni teren je za vrijeme kiša postajao močvara, prvi pomoćni je bio jako loš, a drugi neupotrebljiv – opisuje te prve dane predsjednik Gorice Nenad Črnko.

– Nismo imali računala, jedan zajednički ured koristili smo svi za sve i prvo smo tražili način kako sve prilagoditi da bude najfunkcionalnije, pa nakon toga zatvarati financijsku konstrukciju i tražiti sponzore za uređenje. Imali smo strpljenja i sve radili korak po korak, bez ‘divljanja’ na loše uvjete, kako sam tad svima govorio. I danas se ponosimo sa svime što možemo pokazati javnosti – dodaje Črnko.

Kako je rastao klub, tako je sve ljepše obrise dobivao i stadion.

– U početku su nam pomagali Frischeis i Croatia osiguranje, uz njihovu pomoć mnogo smo sponzorskog novca ulagali u infrastrukturu, malo po malo budila se i Ustanova, počela nas pratiti. Malo po malo, zadovoljavanjem kakvih-takvih uvjeta, uzimali smo organizacije svakakvih utakmica pod pokroviteljstvom HNS-a i za organizaciju dobivali financijske potpore koje smo opet ulagali u infrastrukturu. Malo po malo dogurali smo do organizacije Eura U-17, kad smo i najviše zaradili, ali i nakon čega smo najviše uložili u stadion. Odrekli smo se tužbe prema HNS-u i nagodbom dogovorili iznos kojeg smo se odrekli u korist terena sa umjetnom travom i uspjeli dobiti obrise reprezentativnog objekta – ponosan je predsjednik našeg prvoligaša.

Reflektori su poseban dio priče, o njima se pričalo godinama, sanjali smo tu rasvjetu na stadionu, ali velik je to izdatak, pa je opet bilo potrebno puno strpljenja.

– O rasvjeti smo pričali svaki puta kad su se stvarale naznake ulaska u prvu ligu, no nakon kvalifikacija s Cibalijom prije dvije godine postali smo svjesni da jednostavno moramo krenuti u taj zahvat. Već u siječnju ove godine krenuli smo u izmjene projekata prema novim standardima da bi grad na rebalansu osigurao kredit. Na ljeto, kad je Gorica postala prvoligaš, krenuli su radovi. Investicija je vrijedna ukupno nešto više od 7,3 milijuna kuna bez PDV-a i bez obzira na sve prijepore vjerujem da su sad svi oduševljeni vrijednošću koju je rasvjeta donijela u Veliku Goricu – rekao je Črnko i nastavio:

– Najvažnije od svega je to da nam tu rasvjetu nikad nitko neće odnijeti i da ona zauvijek ostaje tu. Postojala je i opcija s reflektorima sa stadiona Kamen Ingrada u Velikoj, u jednom trenutku bilo je vrlo izgledno da će se to i dogoditi, ali načelnik općine Velika i općinsko vijeće izigrali su dogovor. I iako sam u to vrijeme bio razočaran, osjećao se izigrano, zapravo su nam učinili uslugu. Tamo bi kupili staru rasvjetu upitne kvalitete, a s transportom, demontažom i montažom prošli bismo neznatno jeftinije i vjerojatno bismo već prve godine morali ulagati velik novac u održavanje. Ovako je ispalo najbolje moguće, danas se možemo ponositi možda i najboljom rasvjetom u državi, a nadam se da će Velika Gorica zahvaljujući toj investiciji nogometno i dalje rasti.

A kad je riječ o tome, o budućnosti, dolazi do kolizije prošlosti i sadašnjosti.

– Još kad se stadion gradio, željeli smo napraviti pravi nogometni stadion, s atletskom stazom oko pomoćnog terena, kako bi publika bila puno bliže, a ugođaj bio puno bolji – kaže Pevi Mišerić, a upravo o tome Nenad Črnko govori kad je riječ o planovima za naredno razdoblje.

Iako, ne samo o tome…

– Znam da će zvučati nestvarno, ali imamo ludi plan koji želimo ostvariti u sljedeće dvije godine. Želimo izgraditi pravi nogometni stadion, bez atletske staze, s europskim komforom za gledatelje i vrhunskim uvjetima za momčad i klub. Posljednjih dana ovu ideju brusim sa Nikom, potrošili smo hrpe papira u crtanjima i mislim da imamo vrlo izglednu ideju na stabilnoj konstrukciji za pravi nogometni kamp s nogometnim stadionom za desetak tisuća mjesta i UEFA komforom – otkriva Črnko i nastavlja:

– Trenutno smo u razvoju idejnog projekta, za početak bismo krenuli u izgradnju još jednog hibridnog trenažnog terena s vrhunskom atletskom stazom, kao i ostalom infrastrukturom za sve potrebe atletičara. Novi teren sagradili bismo uz ova dva postojeća trenažna, s rasvjetom i tribinom za tristotinjak gledatelja, i taj teren bi koristili isključivo naši seniori i atletičari za treninge i natjecanja.

Zapadna tribina trebala bi postati manja, a istočna veća, glavna… Photo: Igor Šoban/PIXSELL

Na tome se, naravno, ne bi stalo.

– Druga faza obuhvatila bi potpuno nove natkrivene tri tribine sadašnjeg stadiona, istok, sjever i jug, uz sami teren. Vrlo je važno spomenuti da bi se postojeća rasvjeta idealno uklopila u taj plan, a nakon zatvaranja cjeline posljednja faza bila bi rekonstrukcija zapadne tribine. Plan je kroz razne investicijske fondove i partnere osigurati možda i više od 70% sredstava, pa bi udio proračunskih sredstava u ovom zahvatu iznosio maksimalno 30%, odnosno nešto više od ovogodišnjeg ulaganja u rasvjetu – prenosi Črnko planove čiji je idejni začetnik dopredsjednik kluba Mindaugas Nikoličius, poznatiji kao Niko.

– Plan je realan i ostvariv. Najvažnije je to što ćemo za početak od Grada tražiti logističku potporu i osiguranje potrebne dokumentacije, a ono što će u budućnosti donijeti možemo mjeriti sa projektom nacionalnog stadiona. Za grad bi to bio kapitalan sportski objekt, a vrijednosti koje bi on donio u budućnosti su nemjerljive – uvjeren je Črnko.

I to je činjenica koju je teško pobiti argumentima, iako je logično da će opet krenuti priče o troškovima, o isplativosti ulaganja… No bude li po planu, sve uloženo će se itekako isplatiti.

– Zasad smo tek na početku, tek smo počeli razgovarati, vidjet ćemo koje su nam sve opcije – kaže Mindaugas Nikoličius, gorički Litavac koji također na jedan neobičan način povezuje prošlost i sadašnjost.

Naime, prva službena utakmica na našem stadionu, već spomenuta pobjeda SSSR-a 6-0 protiv Brazila, počivala je upravo na Litavcima. Naime, momčad SSSR-a činili su igrači Žalgirisa iz Kaunasa, kluba u kojem je i naš Niko proveo dio svoje karijere. Doista, neobična je ta veza daleke Litve i Velike Gorice…

Tek ćemo vidjeti koliko su realni ovi iznimno ambiciozni planovi ljudi iz kluba. Prva opcija bila je izgradnja sjeverne tribine za gostujuće navijače, kako bi domaći mogli ispuniti i istočnu i zapadnu, ali uvijek je bolje gledati širu sliku. Nacrti za cijeli projekt novog stadiona s popratnim sadržajima postoje još od 2012. godine, ali oni bi svakako išli na modifikaciju, dodatnu prilagodbu. Pa kad se izradi idejno rješenje, kad se ustanovi koliko se može dobiti iz europskih fondova, iz FIFA-inih fondova, možda i iz HNS-a, sve će dobiti puno ozbiljnije obrise. A zasad ćemo maštati. I sanjati europski stadion u Velikoj Gorici!

Nastavi čitati

HOTNEWS

Mlin na kraju grada: Priča o ratu, kreditima, znoju, žuljevima i tjestenini…

Mlin Pukanić, pogon koji još od 1942. hrani Goričane, počeo je kao mali obiteljski biznis, dugo je to i ostao, no braća Ivan i Franjo, praunuci, mijenjaju trendove

Objavljeno

on

Priča o Mlinu Pukaniću, obiteljskoj firmi koja se pretvorila u jedan od goričkih brendova, zapravo je priča o goričkoj povijesti. Franjo Pukanić udario je temelje ovog biznisa još 1942. godine, naslijedili su ga sin Ivan i unuci Franjo i Jure, a danas su glavni praunuci Ivan i Franjo. Otkrivamo kakve veze sa svim tim imaju njemački vojnici, neobično povoljni krediti i sasvim posebne tjestenine…

Prohladno jutro, sasvim prikladno jeseni koja se nemilosrdno spustila nad grad, jednog sasvim običnog utorka, poslužilo je kao dekor za priču zbog koje je trebalo nakupiti solidan broj koraka. Kreneš Sisačkom, pa skreneš u Kurilovečku, grabiš prema onom dijelu za kojeg će mnogi reći “tamo, na kraju grada”, pa dođeš do cilja. Do mjesta koje je na svoj način pisalo povijest ovoga kraja. Do Mlina Pukanić.

Mjesto je to neke sasvim posebne energije, zdanje kroz koje na ovaj ili onaj način prođe valjda cijela Gorica, točka na kojoj se nekako osjetiš živim. Mirisi tek prerađenog brašna miješaju se s oporim šmekom benzina iz kamiona koji dolaze i odlaze, zvuk nabrijanog viličara sudara se s grajom kakvu stvara jedan ovakav, prosječan radni dan. Ljudi dolaze i odlaze, jedni s tonama brašna, drugi s vrećicama tjestenine, treći s papirima na kojima su ispisane narudžbe za sljedeće dane… I sve je nekako zaokruženo teškom pozitivom, koliko god vidiš da se ljudi muče, da krvavo i naporno rade, jer ovo je takav posao. Krvav i težak.

– Je, nego kaj, uvek je tak bilo. Još od kad je moj deda krenul s ovim poslom – dočekuje nas Franjo Pukanić.

Mlin kao mali gradski trg

A odmah do njega – Franjo Pukanić. Sin starog Franje, ali i praunuk još starijeg Franje, čovjeka koji je ovu priču i započeo još tamo prije više od sedam i pol desetljeća. Odnekud u taj čas izlazi i Ivan, drugi sin Franje starijeg, brat Franje mlađeg, unuk dede Ivana, koji je Franjin tata…

– Sve kaj vas zanima pitajte mladog gazdu. Sve nas taj tjera! I ni’ko mu ništa ne smije reći. On je boss… Ali dobro, zna malo i popustiti. Pokaže zube, ali onda popusti – za*ebava se tata Franjo pokazujući prema sinu Franji prije nego počne nešto ozbiljnija priča.

Malo je, jako malo Goričana koji barem jednom nisu navratili u Mlin Pukanić. Kad se tu malo duže zadržiš, shvatiš da to njihovo dvorište mlina dođe kao nekakav mali gradski trg. Tu ćeš sresti i one koje mjesecima nisi vidio, tu ćeš se dobro nasmijati, doznati gradske novosti… I vidjeti kako se radi ozbiljan posao s ozbiljnom tradicijom.

– Sve ovo pokrenuo je moj pradjed Franjo, to ti je bilo 1942. godine. Nakon njega posao je nastavio moj deda Ivan, pa tata Franjo i stric Jura, a sad smo tu brat Ivan i ja. A stari pomaže koliko može, stalno je i on tu – priča nam Franjo zvani Buco, 35-godišnji mlađi sin koji odavno nije buco, ali nadimak je morao ostati u ovoj specifičnoj obiteljskoj nomenklaturi.

Jedan u pogon, drugi u papire

Brat Ivan je dvije godine stariji, a njih dvojica kombinacija su koja dozvoljava tati da mirno može u mirovinu. Iako, mlin je njemu odavno u krvi, teško mu je maknuti se iz njega, svaki dan obavezno navrati, provjeri treba li što, pomogne…

– Evo, već pet meseci sam u penziji, sad mi dečki daju džeparac, da imam za gablec – opet se smije tata Franjo dok sin Buco vrti glavom i prebire po papirima.

I to je njegov dio posla, iako će Pukanići odmah objasniti da nema tu prave podjele posla.

– Znaš kako ti to ide… Ko kaj prvi primi, to radi. Ajde, okvirno je Ivan više u proizvodnji, s radnicima, a ja u ovome ostalome. Do nedavno sam radio i knjigovodstvo, pa kupci, dobavljači, svi problemi… Sve prođe kroz tebe. Od krivo napisanog računa, do loše pšenice, do banke, općine, države, radnika… I do utovara. Pa s pekarima, s ratarima. Uvijek je sezona nečega, ili je berba, ili je žetva… Više ni sam ne znam što sve radim, ali tako to ide, mali smo i moramo se krpati tako da radimo sve – priča Buco.

U vrijeme opće digitalizacije, modernizacije, gotovo je raritetno vidjeti ovakav pogon. Nema megalomanije, samo upornosti, žuljavih ruku i bratske sloge. I to je vjerojatno tajna uspjeha u poslu u kojem su mnogi mlinovi ovakvog tipa odavno potonuli. I nestali.

– Uvijek smo bili smo relativno mali, barem u svijetu mlinova, jer mi smo i danas među najmanjim mlinovima u Hrvatskoj, sve su to veliki sistemi. Radili smo sve i svašta, i stočnu hranu, i za velike pekare… Radilo se. Dobra je okolnost i to što smo blizu Zagreba, jer to nam je jako puno značilo. Da smo bili stotinjak kilometara dalje, tamo prema Slavoniji, danas vjerojatno više ni mi ne bismo postojali – govori stariji brat Ivan prije nego se ispriča i vrati se poslu koji ne staje.

– Tržište je veliko, a mi pokušavamo držati kvalitetu, trudimo se maksimalno, ulažemo stalno u nove pogone, nove proizvode… I to je to, ne mogu reći da postoji neki univerzalni recept zbog kojeg smo mi uspjeli, a neki drugi nisu – nadovezuje se Buco.

Prva zarada je bila – postotak

Iza njih je, dakle, tradicija duga 76 godina. Četiri generacije, gomila problema i stalni rast. Malo po malo, postepeno, bez preskakanja stepenica.

– Kad je moj deda s tim krenuo, još ni struja nije došla u Kurilovec. Nije bilo baš ni mlinova po selu, tako da je posla od početka bilo. Iako, krvav je to posao… – prepričava tata Franjo, pa dodaje anegdotu vezanu uz same početke.

– Znam da je deda taman htio početi graditi prvi dio mlina, dovezel je cigle da počne zidati, ali baš je počeo drugi svjetski rat i došle Švabe k njemu! Kažu mu: ‘E, te cigle ćemo mi sebi uzeti’. I kaj će deda, kaj buš im rekel osim ‘samo si vi to zemite’… Pravili su bunkere tu kod željezničke stanice, pa im je trebalo, a na odlasku taj njihov glavni kaže mom dedi da buju mu to vratili. A deda si misli ‘ma kaj bute vi vratili…’ I pomirio se s tim da više neće vidjeti cigle.

Međutim, ova priča dobila je neočekivani obrat.

– Kad ono, jebate, za par mjeseci evo njih, dopeljali cigle! I to su dopeljali duplo više nego kaj su odnesli. I deda napravi mlin i krene delati…

U početku se tu nije vrtio novac nego roba.

– To je bio mali, kameni mlin. Ljudi bi imali svoju pšenicu i tijekom godine donosili do mlina i radili brašno. Mi bi uzimali ušur, dio koji nama ostaje od usluge mljevenja. Ljudi bi, recimo, donijeli 100 kila pšenice, a mi bi se naplaćivali tako da bi uzimali određeni postotak te pšenice. I namiriš se iz toga, to ti je zarada – zna i Buco za priče iz davnina.

‘Policijski’ kredit za uspjeh

Desetljećima je to bio isključivo obiteljski biznis, težak i mukotrpan.

– Je, moglo se živjeti od toga u ta vremena, ali bilo je teško. Nije bilo ni kredita ni ničega, bilo je puno teže nešto stvoriti – govori Franjo, prisjećajući se još jednog važnog trenutka u razvoju mlina.

– Kad smo delali ovu drugu zgradu, vi’š tu – pokazuje rukom u stražnji dio objekta.

– To ti je bilo osamdesete, baš sam se ja ženil. To je prije toga bila velika drvarna i unutra vršilica. Ljudi su na polju vezali ječam i pšenicu u snoplje, to dopeljali tu s kolima, pa se odvajala košenica od slame… A osamdesete je tata odlučil to srušiti i napraviti zgradu – kaže nastavak njegove priče.

Onoga čega nije bilo ranije, kredita, sad je bilo. Iako deda Ivo nije previše znao o tome.

– Sjećam se, došel je tu jedan policajac, naš sused Ilija, i veli mom starom: ‘Ivo, ti radiš zgradu, pa odi si u banku, sad su ti povoljni krediti, nikad više ti ne budu takvi’. Stari se bojal toga, ali zdigel je 30 hiljada marki, nije se usudil uzeti više. Sve je zazidal, napravil, kad za par meseci evo inflacije! Da je znal, digel bi sto hiljada, jer sve je to inflacija požderala – kaže tata Franjo.

Polako je i deda Ivo posustajao, pa je posao odlučio ostaviti sinovima Franji i Juri.

– Deda je to mudro napravio, jedan brat je napravio podjelu imovine na dva dijela, a drugi je prvi birao koji će dio uzeti. Na taj način niti jedan ne može reći da je zakinut – ubacio se Buco, a njegov otac nastavio:

– Ovak ti je to bilo… Imali smo dva mlina. Kad je stari videl da više ne može, rekel je ovak: ‘Dečki, ja bum vam to podelil. Ti imaš jednu stranu, ti drugu’. I tak je Jura, moj brat, prvi biral. Tam naprijed je sve bilo već uhodano i on je uzeo taj dio, a ja ovaj drugi.

Kako je Bosanac sredio stvar

I tu u priču upada jedan novi lik. Nazvat ćemo ga Bosanac.

– To ti je bila ’94., kad je u Gorici bilo dosta izbjeglica iz Bosne. Jedan dan mi je došao taj jedan Bosanac, sterali su ga iz Bosanske Dubice, i pita jel bi mogel on tu delat kao fizički radnik. Rekoh, bi, kaj ne bi mogel… I kad je videl kaj se tu događa, kaže: ‘Ja sam to delal tam u firmi, mogu vam ja vodit i papire, i fizički delat…’ Došel nam je ko bog. I malo po malo smo sve to počeli slagat, ali trebalo je par godina dok sve nije selo na svoje mesto – sjeća se Franjo.

Nije prošlo dugo, a već je došlo vrijeme za mlađe. Dvojica Franjinih sinova, Ivan i Buco, ubacili su se u posao čim su završili školovanje.

– Da, čim sam završio srednju školu, počeo sam raditi. Naravno da ti prolazi kroz glavu da probaš nešto drugo, pogotovo jer znaš da će te mlin čekati, prije ili kasnije. Upisao sam faks, ali vanredno, tako da sam većinu vremena bio u mlinu. I nije mi žao što sam tu završio. Što prije počneš to raditi, to bolje. I brat je počeo odmah raditi, čim je završio školu. To je najbolje rješenje, najlogičnije – vjeruje Buco, koji nije bio jedini s dvojbama o nastavku obiteljske tradicije.

– Kad je bio mojih godina, ni moj stari nije radio u mlinu nego je bio autoprijevoznik. Imao je kamion i vozio je šoder, zemlju, sve i svašta. Evo, to je taj kamion, iz ’74… – pokazuje Buco na narančasti kamion koji ne odustaje.

– I dan danas ga koristimo kad pšenicu vozimo iz silosa u mlin. Desetak godina se stari time bavio, ali došao je trenutak kad je netko morao preuzeti mlin…

Naravno da tu više dvojbe nije bilo, veza s mlinom ipak je prejaka.

– Ja sam od djetinjstva stalno u mlinu. Kako su deda i baka živjeli u kući koja je u sklopu mlina, a to je i rodna kuća mog tate, ja sam tamo bio po cijele dane. Pogotovo prije nego što sam krenuo u školu, tamo sam i spavao, jer sve to mi je bilo zanimljivo, u mlinu se uvijek nešto događalo – objašnjava Buco.

Tjestenine kakve bi sam poželio

U mlinu se i zadnjih godina uvijek nešto događa. Pogotovo zadnjih godina. Nove, mlade snage donijele su i nove ideje.

– Ha, gledaj, širimo se… Do prije desetak godina smo mljeli samo pšenicu, a sad meljemo i raž, i kukuruz, imamo i heljdino brašno, i pirovo… Zapravo sve vrste brašna koje se mogu raditi. Prije tri godine smo počeli raditi i vlastitu tjesteninu, a sad pripremamo i pekaru… Uvijek nešto novo. Svi radimo, i tata, i brat, i ja, u mlinu smo po 10-12 sati dnevno i malo po malo smo došli do toga da smo zadovoljni – govori Buco.

Poseban hit je tjestenina, jer Pukanići to rade drukčije nego drugi.

– Meni su i prije toga 70 posto prehrane bile tjestenine. Obožavam ih i htjeli smo napraviti nešto što bi nas same zadovoljilo, uz pretpostavku da bi automatski to i ljudima bilo zanimljivo – otvara Buco ovo poglavlje razgovora.

– Prijavili smo projekt za poticaje iz EU fondova, ali na kraju nam nisu odobrili sredstva. Kako je sve već bilo gotovo i spremno, odlučili smo u to krenuti sami, vlastitim sredstvima.

Ideja je bila, kaže, puno više od pukog posla.

– Željeli smo napraviti nešto domaće, tjesteninu koja nije od uvoznog brašna, od duruma, od kojeg se radi 99 posto tjestenina koje ljudi jedu. Durum je vrsta pšenice, Talijani sve svoje tjestenine rade od toga, kao i svi naši najveći proizvođači. To je čak i skuplja varijanta, ali jednostavnija je proizvodnja, jer tu nisu potrebna jaja. A mi smo odlučili napraviti tjesteninu isključivo od domaće pšenice, koja uspijeva u Hrvatskoj, nešto čega nema na tržištu, a znamo da je i fino, i triput zdravije nego strane tjestenine – objašnjava Buco.

Živimo zdravo zajedno

Reakcije ljudi su, kaže, isključivo pozitivne.

– Ljudi su oduševljeni. Recimo pir, divlja sorta pšenice koja se ekološki uzgaja, jako je zdrava, a tjestenina od nje je ekstremno fina, ali i zdrava. Moje načelo i je da čovjek mora živjeti zdravo, stremiti zdravlju i ispravnom načinu življenja, što je također imalo utjecaja na odluku da radimo nešto takvo – govori Buco gotovo sa sjajem u očima.

– Znaš što, da mi je netko prije pet godina rekao da ću raditi tjesteninu i imati pekaru, rekao bih da je lud. Već je tad bilo dovoljno briga, problema i odgovornosti, ali sve to ide jedno za drugim. Prilike i okolnosti su takve, počneš se baviti stvarima koje su zahtjevne, ali i logične. Ipak imaš glavnu sirovinu, imaš tržište na kojem te ljudi znaju, pa zašto ne proširiti ponudu.

Nema zasad njihove tjestenine u velikim trgovačkim centrima, ali ima u 15-ak prodavaonica u Zagrebu, desetak u Splitu… Posao se širi, raste.

– Mi najviše živimo od maloprodaje. Najveći kupci su nam pekare, ali imamo i dućan u dvorištu, kroz koji prolazi gotov novac, a to je spas. Da ovisimo o pekarima, već bi davno zatvorili. Plaćanja su kod nas katastrofa, od kašnjenja, muljanja… Kad je o tome riječ, nema jačih od nas Hrvata – s kiselim smiješkom govori Buco.

Tu se opet ubacuje tata Franjo. Ne skriva zadovoljstvo načinom na koji su sinovi nastavili obiteljski posao.

– Oni smišljaju stalno nešto novo, a ja im velim: ‘Dečki, samo bute imali više brige, manje bu vremena za ženu, za decu…’ Ali dobro, oni znaju najbolje. Ugodno sam se iznenadil kako to sve vode. Kad vidim tu tjesteninu, pa pekaru koju rade… Rekel sam im: ‘Dečki, svaka čast, ali samo se vas dvojica slažite’. To je tak, ak se budu slagali, sve će to ići. Ja se, evo, sa svojim bratom nisam tako dobro slagao, nije to baš lako. I zato kažem, samo nek se drže skupa – savjetuje tata.

Pekara krenula, a sad – na Mars

I trajalo je to naše druženje u mlinu, trajalo i trajalo, jer svako malo netko naiđe, telefoni zvone, nije lako tijekom radnog dana odrađivati još i taj nekakav razgovor za novine. Pogotovo jer su u tijeku i zadnji radovi na otvaranju pekare u sklopu mlina. Krenut će uskoro, samo što nije.

– To je već uhodan posao, mi smo samo preuzeli, ali još treba vidjeti kako će to sve funkcionirati. Zasad je dobro, u ovih prvih mjesec dana, samo što je posla još puno, puno više – govori Buco.

Mali obiteljski mlin tako se polako pretvara u ozbiljnu firmu s više od 20 zaposlenih.

– Postepeno smo rasli. Kako smislimo nešto novo, tako to iziskuje dodatnog čovjeka. Sad nas je 14, uz deset novih, koji će raditi u pekari. Pa ćemo vidjeti kako će to ići – završava Buco naše druženje.

Obaveze zovu, mušterije čekaju, telefoni opet zvone. Radni dan još nije ni blizu kraju, treba ići i do silosa vagati utovarenu robu, pa se vratiti natrag, naručivati, dopremati, otpremati… A u međuvremenu navrate i prijatelji, evo baš su tu, u prolazu, pa zašto ne stati malo kod Buce i Ivana. Koji već smišljaju što je sljedeće na redu.

– Što nakon pekare? A nemam pojma, mislili smo osnovati koloniju na Marsu, pa možda gore posaditi pšenicu – za*ebava se sad i Buco.

Iako, s tim Pukanićima nikad ne znaš, možda i nije za*ebancija, tko će ih znati…

Nastavi čitati

CityLIGHTS

Tamo gdje danas pijemo kavu i igramo nogomet, nekad su se ljudi kupali, zaljubljivali i – utapali

U pripremi je fotomonografija “Velikogorička jezera – tragom sjećanja i uspomena”, mala škola velikogoričke povijesti

Objavljeno

on

Zamislite scenu: jedete pizzu u pizzeriji kod groblja, s pogledom na kupače koji uživaju u osvježenju u jezeru veličine nogometnog igrališta. Ili jednostavno preplivate Cvjetno naselje, betonsko igralište na kojemu se danas igra popularna Humanitarka. E pa prije kojih četrdeset godina, kad Gavran nije bio ni u planu, a organizatori Humanitarke se nisu ni rodili, takve scene ne biste trebali zamišljati. Bile su stvarne. Sjeća se toga i Darko Derganc, 37-godišnjak iz Velike Gorice.

– Moji su se doselili iz Zagreba 1978., a osamdesetih je, brata i mene, otac često vodio na ribičiju na Tri jezera. Nama iz Podbrežnice je to bilo blizu i tamo je cijeli kvart dolazio na kupanje. Kad se to zatrpalo, imao sam oko 20 godina. S vremenom me uhvatila nostalgija i bilo mi je krivo što nemam niti jednu fotografiju, već samo lijepe uspomene – kaže nam Darko, koji je odlučio raspitati se ima li tko fotografije Tri jezera.

Skener na zadnjem sjedištu

Malo po malo dolazio je do starih knjiga i ljudi koji se tog razdoblja sjećaju, a onda otkrio da je u Gorici, gradu u kojem je odrastao, bilo još jezera. I, kako bi sačuvao uspomenu na to vrijeme, poželio je napraviti fotomonografiju posvećenu goričkim jezerima kojih više nema. Na mjestima na kojima su se ona nekad nalazila, danas su zgrade i igrališta, pa je krenuo kucati od vrata do vrata i raspitivati se kod stanara znaju li što o tome.

– Bilo je svega, neki su znali biti neprijateljski nastrojeni, no bilo je i simpatičnih situacija. Neki bi, recimo, odložili kavu kako bi taj čas potražili fotke. Budući da u autu imam skener i laptop, riješili bi to vrlo brzo.
Sakupio je oko 200 fotografija, no prevario bi se svatko tko bi pomislio da su u današnje vrijeme društvene mreže najzaslužnije za takvo što.

– Pokrenuo sam Facebook stranicu, na kojoj imam preko dvije tisuće ljudi, no samo troje-četvero javilo mi se tim putem. Sve ostalo klasičnim načinom, od vrata do vrata – smije se Darko.

Kupanje na Bageru 1966. Foto Darko Derganc

Zatrpana i zbog tragedija

Zagrizao je od početka za ovu ideju i bio uporan. O svom trošku napravio je letke, njih oko pet tisuća, i dijelio ih po goričkim sandučićima, u čemu mu je puno pomogao prijatelj iz djetinjstva Nikica Hornung.
– Znalo se dogoditi da podijelim letke, odem doma u Špansko, gdje trenutno živim, a netko je taman pogledao letak i zove me da ima fotografiju. I što ću drugo nego vratiti se natrag u Goricu, govori.
S vremenom je postao hodajuća enciklopedija za ovu tematiku.

– Velikogorička jezera, odnosno šoderice, nastala su u Drugom svjetskom ratu, točnije 1943., za vrijeme eksploatacije šljunka za gradnju zrakoplovnih pista i zračne luke Pleso od strane Nijemaca. Na gradskom području postojala su Tri jezera kod aerodroma (između sletne staze i aerodromske ceste), Bager (kod groblja, između Bijelih zgrada i Gavrana), Kordićeva šodrana (na livadi i igralištu u Cvjetnom naselju, od današnjih “Mandekovih” zgrada do Srednjoškolskog centra), Klaonica (uz Rakarsku cestu) i Odrčićeva šodrana (u Kurilovcu) – detaljno nabraja Darko.
Istražujući, susreo se i s mnogim tajnama koje kriju gorička jezera.

– Doznao sam da se 1943. talijanski zarobljenik utopio na šodrani u Kurilovcu, kao i da su se dvije djevojčice utopile 1980. godine na jezeru kod groblja. Tragedije su se često događale i puno se ljudi utopilo u tim jezerima, što je i jedan od razloga njihovog zatrpavanja. Također sam saznao da su nakon Drugog svjetskog rata Nijemci na povlačenju u sva, osim u Tri jezera, pobacali ogromne količine streljiva i oružja – otkriva nam Darko.
Već je sakupio velik broj fotografija za planiranu fotomonografija, no sve želi izvesti polako kako mu nešto ne bi promaknulo.

Tri jezera (drugo jezero) prve polovice 1980. Foto Darko Derganc

Supruga kao potpora

Dao si je težak zadatak, budući da se u to vrijeme rijetko fotografiralo, a ako se nešto i fotografiralo moralo je ostati sačuvano pola stoljeća.

– Susreo sam puno ljudi koji su mi pričali o druženju sa stjuardesama na Tri jezera, pijanim anegdotama sa zaleđenih jezera, ljetnih tuluma i roštiljada, sutona uz zvuke gitare i zaljubljivanja. Takvima će fotomonografija sigurno potaknuti nostalgiju i probuditi uspomene. I mogu vam reći da sam jako ‘zagrizao’ za sve ovo, iako je ljudima sa strane to često čudno – ističe Darko.
No, postoji osoba koja mu je maksimalna podrška. Supruga Dijana.

– Ona jedina na svijetu razumije zašto to sve radim, neka druga žena bi do sad vjerojatno već odavno pobjegla od mene – smije se Darko.

I, doista, u današnje vrijeme nije lako razumjeti zašto netko ulaže toliko vremena i novca u nešto poput ovakve fotomonografije, ali da nema takvih ljudi, povijest ovoga grada ostala bi uskraćena za jedan svoj važan dio. I zato, ako i Vi negdje u svojim škrinjicama uspomena čuvate koju fotografiju ovog tipa, javite se Darku. Ili na broj 091/3101-982 ili putem Facebook stranice “Jezera Gorička”. Kad danas u našem kraju kažeš “goričko jezero”, ljudi pomisle jedino na Čiče, i zato je lijepo saznati više o nekadašnjem izgledu mjesta na kojima ljudi danas žive, piju kave, igraju nogomet… I stvaraju neke nove priče, ne znajući za sve one davno zaboravljene tajne koje ta mjesta skrivaju.

Nastavi čitati

Reporter 377 - 08.11.2018.

Facebook

Izdvojeno