Poveži se s nama

Priča iz kvarta

Životna priča Silvija Kranjca: Bio je simbol nekih ljepših vremena…

Silvio Kranjac preminuo je kao najveći Turopoljac među Dalmatincima, a u slaganju mozaika njegove impresivne životne priče pomogao nam je prijatelj Vlado Stepanić

Objavljeno

Život leti, juri, daje i uzima, a na kraju i – kako god okreneš – prolazi. I na kraju balade ostaje ono što si radio, ostaje sjećanje na čovjeka kakav si bio, jer trag koji ostaje iza tebe uvijek najbolje govori o tvome liku, djelu i naličju. A Silvio Kranjac, naš dragi Šime, iza sebe je ostavio samo i isključivo dobre priče. I to je, uz sve one silne do kojih je dolazio kao igrač i trener, njegova najveća pobjeda.

Kad smo krenuli riječima oslikavati život Silvija Kranjca, graditi mozaik kroz razgovore s ljudima koji su uz njega živjeli, s njime radili, igrali i trenirali, priča se bez iznimke svodila na jednu riječ – Ljudina. Da, upravo tako, velikim početnim slovom. Legendarni nogometaš Radnika, apsolutni rekorder po broju nastupa za svoj klub, jer nakupio ih je više od 500, pa kasnije uspješan trener brojnih turopoljskih klubova, a u međuvremenu i vrstan majstor, automehaničar kakvih nema puno. I Ljudina. Sve to bio je naš Šime…

Posljednji razgovor vodili smo prije nepunih mjesec dana, povod je bio odlazak Josipa Bobesića s ovoga svijeta, njegova dugogodišnjeg prijatelja. Tugovao je za Bobijem, a i sam je bio svjestan da će se uskoro opet sresti na nekom boljemu mjestu, gore iznad oblaka… Baš tih dana opaka bolest koja ga je napala kao manjem je udarala njegov organizam, bila je to sudačka nadoknada jedne utakmice u kojoj čak ni takav fajter nije imao šanse. A borio se, borio do kraja, do zadnjeg atoma snage. Drukčije, uostalom, nije ni znao.

– Uvijek je Šime, i kao mladi igrač, i poslije kao iskusniji, ali i inače u životu, imao jednu osobinu… Znate, bio je nizak rastom, noge su išle u iks, bio je i malo tromiji, sporiji, ali to je bilo takvo srce, takva borba, takav terijerski pristup… Igrač i čovjek kakvog bi svatko poželio uz sebe, nije ni čudo što je bio najstandardniji igrač Radnika u povijesti – s tugom u glasu govori Vlado Stepanić, dugogodišnji prijatelj, suradnik i kolega.

Naglasak turopoljski, smjer kučanski

Njega smo odabrali za sugovornika u jednoj tužnoj priči o životu i djelu Silvija Kranjca, čovjeka koji je po mnogočemu bio poseban. I koji je živio nogomet do posljednjeg dana. Posljednji put sreli smo se na goričkom stadionu, gore na tribini, došao je pogledati što Gorica može protiv Dinama. Okupila se njegova generacija Radnika, njih 12 vitalnih starih majstora, jedino je Silvio mislima bio negdje drugdje.

– Čovjeka prođe neka ugodna jeza kad vidiš njih 12 na okupu poslije toliko godina. Ipak je prošlo 50 godina otkad sam ih kao klinac gledao na Kolarevoj. I svi su jedri, lijepog i dobrog zdravlja, a na njemu se vidjelo da kopni, nestaje… Tu i tamo je pratio utakmicu, ali većinu vremena misli su mu lutale. Tako je bilo i meni. Manje sam gledao utakmicu, a više prema njemu, što radi i kako se ponaša. To je bila njegova zadnja tekma… – govori Stepanić koji dan nakon što se Silvio pridružio suigračima koji su mu negdje gore pripremali teren.

– Iz te generacije svi su živi osim Belog i Čape, dvojice najvećih mahera, koje je Bog prve pozvao sebi. Valjda se gore slaže neka repka… – dodaje Vlado Stepanić.

foto: arhiva M. Paviša, S. Kranjac

Nažalost, ta je repka dan prije Svih svetih dobila i desnog beka. Čvrstog, pouzdanog, jednog od onih koji bez velikog razmišljanja glavom idu na kopačku. Hrabrog, odvažnog, omiljenog gdje god se pojavio… Još otkad je kao 15-godišnjak iz rodnih Vodica došao u svoje Turopolje. Tih prvih dana je i nastao taj nadimak Šime, jer kako ćeš drukčije zvati malog Dalmoša koji se odjedanput pojavio u srcu Turopolja, konkretno u Kučama. Iako, taj mali Dalmoš brzo je postao Turopoljac, po svim kriterijima. Govor, način razmišljanja, afiniteti, klopa, cuga… Ukratko, teško je pronaći nekoga tko je bio toliki Turopoljac, a da pritom uopće nije bio Turopoljac.

– Gotovo je nevjerojatno koliko se brzo prilagodio ovom kraju. Bilo je ljudi koji su nakon 40 godina u Turopolju i dalje pričali kao onoga dana kad su došli ovdje, a Silvo je stvarno postao Turopoljac. Pričajući s njim, nitko ne bi rekao da je dalmoš. Naglasak ga je ‘odavao’ možda samo u početku, no to je brzo nestalo. Pripomogla je tu i žena, Kučani imaju naglašeni govor, morao se prilagoditi da može živjeti bez prevoditelja – kroz smiješak govori Vlado Stepanić, uz dodatak:

– Po svemu je bio Turopoljac, osim kad bi ga zvao netko njegov od dolje, pa bi u sekundi opet postao Dalmatinac. Ali sve turopoljsko njemu je jako pasalo, doista ne poznajem čovjeka kojeg je Turopolje tako brzo, agresivno i od srca prihvatilo, a i on je uzvraćao istom mjerom.

Pleso, Rakarje i jedan žustri Dalmatinac

Čekao je Silvio utakmicu dvaju svojih klubova, Hajduka i Gorice, spremao se opet doći na tribine, ali sudbina je htjela da nas napusti samo četiri dana uoči te utakmice.

– Je, bio je hajdukovac, volio je Hajduk kao što ga vole svi Dalmatinci, ali ne bih rekao da je baš bio zagriženi navijač. Znate kako se kaže, za Hajduk se ne navija, Hajduk se voli… Tako je bilo i s njim, ali na umjeren način – govori Stepanić.

Njegovi protiv njegovih igrali su bez njega, ali ne može se reći da Silvio nije bio tu. U mislima, u sjećanjima, ali i u onoj minuti šutnje koja je održana njemu u čast. I koja je prekinuta tekstom koji je najbolje opisao ono što je Šime bio.

“Ne sećam se ni jenoga Dalmatinca teri je ovo naše lepo i zeleno Turovo pole zavolel na taj i takov način, s tuliko srca i lubavi, iskreno i spontano – i z dušom i z telom. Ne pametim ni da su ti naši plemeniti Turopolci, još više vrbarci, bilo teroga Dalmoša tak mam prigrlili i zavoleli i zeli ga pod svoje. Baš zato, i dale te i zanavek voli, večito pameti i v srcu nosi tvoje zeleno i plemenito Turopole. Poštovani prijatel Silvo, dragi naš Šime, dragi moj priko, počivaj v miru i v blagoslovu i nek ti bu lefka ova tvoja i naša turopolska gruda…!”

Autor ovih riječi je, pogađate, Vlado Stepanić, a pljesak rasprodanog stadiona rekao je sve. I stavio točku na život i djelo koji ostaju za vječnost. I nije to bio jedini nogometni pozdrav Silviju Kranjcu, gotovo svi turopoljski klubovi na svoj su se način oprostili od legende. I od igrača koji je obilježio povijest turopoljskog i goričkog nogometa na svoj, poseban način.

– Ja sam tad bio dijete, imao sam nekih desetak godina kad je početkom 70-ih harala ta njegova, čuvena generacija Radnika. Bila je to jedna od onih momčadi koje su napamet znali svi gorički nogometni kibici. Deset igrača iz Gorice i okolice, većinom s Plesa i iz Rakarja, plus jedan Dalmatinac. S brojem dva na leđima, uvijek tu, neizostavan u svakoj kombinaciji – prisjeća se Stepanić

Lopta može proći, igrač nikako

Dok se vrte sve te priče iz davnina, anegdote iz nekih drukčijih, po mnogočemu ljepših vremena, nama mlađima gotovo dođe žao što nismo bili dio svega toga. Što nismo imali priliku doživjeti atmosferu stare Kolareve, igrališta u centru grada koje je s godinama pretvoreno u mit.

– Tih se dana znalo kako izgleda nedjelja. Rano ujutro misa, onda predigra Radniku na Kolarevoj oko 9 sati, pa onda seniori Radnika, pa rukometaši… Sve se događalo već do podneva i to je bio protokol koji se nije mogao izbjeći. I, ono što je bio raritet, uvijek oko 400 ljudi na utakmici! Pazite, tad je Gorica bila više puta manja nego danas, ali to je mnogima bio način života – pamti Stepanić.

foto: arhiva M. Paviša, S. Kranjac

Bila je to generacija u kojoj su glavne uloge imali Čapa Mesarić i Beli Plepelić, pa onda još i Mirko Babić, Števek Župetić, Filipančić, Pavela, Mesarić, pa Miro Župetić, Vlado Mirenić… I, s brojem 2 na leđima, Silvio Kranjac.

– Bio je igrač bez puno tehnike, bez velike filozofije, ali s ogromnim srcem. I oštar, britak… Nije mu bila strana ona ‘lopta može proći, igrač ni pod razno…’ Ali kažem, najstandardniji igrač u Radnikovoj povijesti, trajao je više od 15 godina. Mnogi su odlazili, on je ostajao. Zadnjih par utakmica je odigrao sa zetom, Željkom Koškovićem, toliko je dugo trajao. Ma fanatik… – opisuje Kranjca igrača prijatelj Vlado.

Nitko nikad nije prebacio brojku od 500 nastupa za Radnika, nitko osim malog Dalmatinca Šime. A kad je taj dio karijere završio, počeo je onaj trenerski dio. Inficiran nogometom, drugim putem nije ni želio ići. Samo je nastavio dalje, na svoj način, u svom stilu.

– Njegov trenerski opus zapravo je sličan igračkoj priči. Znali smo u vrijeme dok je bio u Udarniku i malo porječkati jer je spadao u kategoriju trenera koja je došla do jednog nivoa i nije bilo previše želje za dodatnom edukacijom, učenjem, nije pratio trendove nego je mislio da ima i drugih načina za doći do rezultata. Ni danas ga ne smatram vrhunskim trenerom i strategom, ali imao je nešto drugo… Ta animacija momčadi, motivacija, život s igračima, dovodio je do toga da niti jedan igrač ne može biti zakinut za bilo što. Što god je trebalo igračima, on je bio tu za njih. I tako je stvarao klapu, znao se s dečkima i podružiti… To je bio njegov način koji je u ono vrijeme prolazio – priča nam Vlado Mirenić, koji je godinama surađivao sa Silvijom kao predsjednik Udarnika.

Gradio svlačionice, kupovao autobuse

Međutim, Silviju Kranjcu nije bilo posebno važno kako se zove mjesto i klub u kojem radi. Stil je uvijek bio isti. Bio je trener u svojim Kučama, napravio je čudo uvođenjem malog seoskog kluba u treću ligu, a radio je i u Gradićima, Buševcu, Lomnici, Lukavcu, Kurilovcu… I gdje god je došao, pričaju nam svjedoci, pokretao je klub. Ne momčad, nego cijeli klub. Energiju i ambiciju koju je nosio sa sobom njegovi suradnici nazivaju čudesnom, pa tako postoji i nekoliko vrlo konkretnih priča.

Kad je došao u Buševec, već prvog dana rekao je da ne može raditi u klubu s takvom svlačionicom. Ali povlačenje nije bilo njegov stil. Već nakon tjedan dana u klub su stigle pločice i majstori, sve je bilo riješeno prije nego što je uopće ušao u bilo kakve rasprave. Nije kod njega bilo hoćeš-nećeš, stvari je rješavao odlučno i konkretno.

Pa onda Gradići… Čovjek je došao tamo i – kupio autobus! Ukazala se prilika, njegov prijatelj povoljno je prodavao autobus i Silvo je angažirao valjda pola sela, izveo cijelu akciju i evo autobusa u Gradićima. Bilo je to negdje u predratno vrijeme, djelovalo je gotovo nestvarno da jedan takav klub ima autobus s kojim se ide na svaku gostujuću utakmicu. Ali Gradići su imali autobus. Zato što su imali Silvija Kranjca…

– Ukratko, bio je pravi motor, pokretač, nije bio u stanju mirovati. Uvijek mi je bilo fascinantno što je, gdje god je došao, u koju god sredinu, njegov odnos bio isti. Nije ga bilo briga je li klub druga, treća, četvrta ili peta liga, uvijek se ponašao jednako – opisuje Kranjca njegov ‘priko’ Stepanić, dodavši još nekoliko važnih rečenica:

– U njegovu vokabularu ‘ne znam’, ‘neću’ i ‘ne mogu’ nije postojalo. Bio je čovjek koji nikad nije dozvolio da ga se za nešto moli, a to znam i iz osobnog iskustva. Recimo, čim čuje da netko ima problem s autom, odmah ga naruči: ‘Sutra u četiri budi kod mene’. I gotovo, nema priče. Čudno je to možda, ali on se valjda tako hranio, imao je potrebu davati sebe ljudima.

foto: arhiva M. Paviša, S. Kranjac

I upravo zato je valjda bio toliko omiljen. U društvu, na terenu, u radioni. Jer, osim što je bio nogometaš i trener, Kranjac je bio i vrhunski majstor. Automehaničar za kojeg nije bilo problema koji se ne može riješiti brzo i efikasno.

– Počeo je radnu karijeru u Taxi remontu, bio je baš vrhunski automehaničar. Ispekao je tamo zanat i bio je jako tražen majstor, ljudi su ga baš cijenili. Kad se njegov otac ustabilio u Poljopreradi, i on je tamo otišao raditi, već od prvih dana bio je na poziciji voditelja voznog parka. I nikad mu vrag nije dao mira, želio je savladati još i ovo, i ovo… Održavao je i njihova postrojenja, bio je katica za sve. Slično kao na terenu – kaže nam Vlado Stepanić.

Bolest je “izdao” jedan roštilj…

Onako bucmast, rumen, sa širokim osmijehom na licu, djelovao je kao čovjek bez mana. Nikad se nije žalio na zdravstvene probleme, nikad ga ništa nije mučilo, doslovno je dao naslućivati da njemu nitko ne može ništa. Godinama je u ruci bio i Marlboro, Šime je bio strastveni pušač sve do prije nekih 15-ak godina.

– Sjećam se tog dana kad sam shvatio da je i on, tako snažan i zdrav, ipak ranjiv. Cijeli dan smo bili u klubu, popušili smo tko zna koliko, da bi njega nakon svega, negdje navečer, uhvatio takav kašalj da je gotovo pao u nesvijest. Desetak dana poslije prestao je pušiti i više nikad nije zapalio cigaretu – pamti Stepanić.

Upozorenje je Silvio shvatio ozbiljno, čuvao se koliko se mogao čuvati čovjek koji je volio društvo, kao i kompletnu turopoljsku gastronomsku ponudu, no početkom ove godine pojavio se nepobjedivi protivnik. I ponovno je sve krenulo, naravno, u klubu. Konkretno, na Udarniku.

U pitanju je bio nekakav roštilj, jedno od brojnih druženja, na kojem se moglo primijetiti da se nešto događa. Da mu ta klopa ne sjeda najbolje, da se muči sa svakim zalogajem, da ni gemišti ne klize onako kako je to bilo inače. Želudac ga ja baš jako mučio i shvatio je da mora otići na pregled. Dijagnoza je bila crna, ružna i grozna, karcinom je već uznapredovao…

Kako to već ide, doktor ga je pokušao utješiti pričom o polipu i priraslicama koje se mogu riješiti, ali svi oko njega znali su da to baš i nije tako. Negdje u rano proljeće i on je to shvatio, ali i prihvatio.

– Baš sam bio sa Dinkom Vulejlijom, mojim Dalmatincem, i on ima karcinom na želucu. Pa kaj je nas dalmoše napalo… – žalio se Silvo.

Borba traje do zadnje sekunde

Ali nije odustajao. Ma kakvi. Borac poput njega nikad ne ide tim putem. Borio se do posljednjeg trenutka, išao na kemoterapije, pregrizao i gubitak kose, pa dobio novu energiju kad je kosa opet počela rasti… Nažalost, ovo je proljeće označilo početak zadnje faze bolesti. Čovjek od stotinu i nešto kilograma počeo je rapidno gubiti na težini, vidjelo se da kopni, nestaje. Taj odvratni karcinom počeo se širiti i na druge organe, u zadnjim danima i na pluća, a to je značilo da je definitivno došao kraj…

– U zadnjoj fazi je jedva hodao, ali obavljao je sve obaveze, dva, tri puta tjedna dolazio je k meni u firmu, taj njegov borbeni duh nije ga napuštao sve dok se organizam nije predao i izgubio tu bitku. To je takav čovjek, borac do zadnje sekunde. Po tome ga ljudi i pamte, s njim je uvijek bila posebna atmosfera. Žale ljudi za tih vremenima, to je ipak bilo nešto posebno… – završio je Vlado Stepanić priču koja će ostati za vječnost.

I bilo je logično, nakon svega, što su groblje u Vukovini preplavile stotine ljudi, čak i tisuće. Bila je to posljednja oda jednom velikom čovjeku i legendarnom sportašu, majstoru staroga kova, Dalmatincu u Turopolju, Turopoljcu iz Dalmacije. Adio, naš dragi Silvo, udaraj po desnom boku po nebeskim prostranstvima. I pozdravi nam Čapu i Belog, i njima će biti lakše igrati za tu vašu repku kad im leđa čuva frajer poput tebe…

Priča iz kvarta

Josipa Afrička u akciji: ‘Pomozite djeci u Tanzaniji, ili kumstvom ili – kravom!’

Velikogoričanka Josipa Matić otišla je u Tanzaniju, među siromašnu djecu, i odlučila im pomoć. Pokrenula je akciju kumstva, u kojoj ljudi sponzoriraju i prate svoje kumče u Africi, a sredstva će se utrošiti na školovanje, prehranu i lijekove za HIV pozitivnu djecu

Objavljeno

on

Nismo ni svjesni koliko nam je dobro u životu dok se ozbiljnije ne okrenemo oko sebe. A ona ne da se okrenula, nego je spakirala kofere i otišla, ni više ni manje – u Afriku!

Riječ je o Josipi Matić, odgajateljica u Dječjem vrtiću Velika Gorica. Djevojka koja ne priča puno, ne hvali se, ali djeluje i stvara čuda. Prepoznao je to i Grad Velika Gorica koji joj je odao priznanje dodijelivši joj nagradu “Turopoljsko srce”.

– Najčešće će me ljudi spojiti s Afrikom, ali i time da sam prošle godine organizirala prijevoz potrebitih školskih stvari i materijala za tamošnje vrtiće i škole. Bila sam u listopadu i studenom u Africi, a sad slijedi moja nova misija – kaže Josipa.

– Očekivala sam lošu situaciju, ali ni izbliza toliko lošu kakva je bila… No jako me veseli i iznenadilo me koliko su škole, profesori i djeca prigrlili tu akciju, nesebičan način darivanja, svojih igračaka i stvari. Djeca su me stvarno pozitivno iznenadili, a što je najljepše, i dalje se javljaju.

Obzirom da Afrika nije baš tu, u susjedstvu, nametnulo se pitanje zašto baš tamo. I kako, jer očito je da se u taj dio svijeta ne ide tek tako, da spakiraš kofere i samo odeš.

– Oduvijek je to čučalo u meni, da ću otići u Afriku. Kad mi se pružila prva prilika, našla sam sirotište koje me bilo voljno primiti k sebi na tri mjeseca, spakirala sam se i otišla. Prvih par dana sam bila u šoku, nisam to baš tako zamišljala, no imala sam sreće što su u to sirotište često dolazili volonteri, pa im bijelac nije bio baš tako strana pojava. Međutim, u gradu, u autobusu, svi su stalno gledali u mene, čak i pitali smiju li me dotaknuti. Djeca su znala plakati jer neki nikad nisu vidjeli bijelca. No, nije to bilo ništa strašno, zapravo sve skupa je vrlo zanimljivo, Tanzanijci su stvarno divan narod i ni u jednom trenutku nisam se osjećala ugroženo, opasno. Stvarno divno iskustvo – prisjeća se Josipa svog prvog posjeta Tanzaniji.

Ali nije joj to bio jedini put, vratila se opet zbog akcije koju je pokrenula i uspješno realizirala prošle godine. Tako je prvi put bila tri, a drugi put dva mjeseca. Za vrijeme posljednjeg boravka rodila se ideja o školovanju djece, i to HIV pozitivne.

– U Tanzaniji je svaki treći čovjek zaražen HIV-om, tako da smo ušli projekt u kojem želimo školovati HIV pozitivnu djecu, ali i poboljšati njihovu prehranu. Imunitet djece koja imaju HIV strašno pati, oni ne mogu bez kvalitetne prehrane, pune proteina, bez tableta – pojašnjava nam.

U Tanzaniji postoje privatne i državne škole. U državnim zna biti i po dvjesto učenika u jednoj učionici, a djeca sama moraju kupiti apsolutno sve, od drvenih klupa za kojima sjede, do bilježnica, uniformi…

– Surova realnost nas je zapljusnula, pa smo došli na ideju da ljudi iz Hrvatske, ili otkud već, budu kumovi toj djeci. To znači da će financirati određeno dijete, znati sve o njemu, pratiti njegov rast i razvoj kroz godine, biti mu kum koji će ga poduprijeti u životu – objašnjava ideju Josipa.

Trenutno je dvadesetero djece u programu, svatko ima svoju priču, a kad se netko odluči za kumstvo, Josipa pošalje priču o određenom djetetu, sve podatke, s kim živi, koliko ih je u obitelji zaraženo HIV-om, u koju školu i razred ide… Dobije i fotografiju djeteta, a sve to šalje se na e-mail. Većinu djece sama je obišla i skupljala informacije, fotografirala ih… Svi su pozvani da naprave ovo plemenito djelo.

– Iznosi su između 200 i 600 eura, ali u toj cijeni je i ta dodatna prehrana, na kojoj smo mi sami inzistirali. Odlučili smo dati 200 eura godišnje za takvu prehranu, imamo čovjeka koji će jednom mjesečno odlaziti na tržnicu i kupovati voće i povrće bogato proteinima. Eto, zato je malo skuplje – kaže Josipa.

Kumovati se može i grupno, nekoliko ljudi zajedno može biti kum djeteta, ali sigurno će biti i onih koji bi željeli to učiniti samostalno.

– Čovjek koji će dijeliti prehranu svaki put će nam poslati slike djece i zato apeliramo na ljude da je možda bolje da uzmu manji iznos, ali da se to školovanje produži na više godina. U interesu nam je da kum dijete pokuša pratititi što je duže moguće.

A ako netko ovome može govoriti iz prve ruke i prenijeti iskustva, to je upravo naša Josipa. I zapravo je teško ne pridružiti se.

– Tko god je ušao u ovu priču, iskustva su sjajna. Iz II. gimnazije imamo dvoje učenika koji su kumovi jednom dječaku i jednoj djevojčici. Kad sam prvi put bila u Africi, upoznala sam ljude koji su nakon devet godina školovanja svoje afričke djevojčice došli i upoznali se. To ne mogu ni opisati, jednostavno se taj susret ne da prepričati. Prošle godine doveli su je na mjesec dana u Hrvatsku, obišli zajedno cijelu zemlju, po prvi put malena je vidjela more. Priča s kumstvom uistinu može postati velika – emotivno prepričava Josipa Matić.

U Tanzaniji školovanje počinje već u vrtiću, a što je dijete starije, školarina je skuplja.

– Prehrana djece koja idu u školu je identična, žalosno je to jer nije baš toliki nedostatak hrane, a oni svaki dan jedu ugali i grah. Probajte zamisliti da svaki dan jedete jedno te isto. To je zemlja koja ima voće i povrće, avokado im stoji dvije kune, pun je protein, a ne mogu si ga priuštiti. S našom malom pomoći djeca će to imati – govori Josipa.

U Tanzaniji su vrlo needucirani, oni HIV ne gledaju kao mi iz naše perspektive. Ni ne shvaćaju da djeca trebaju piti dodatne tablete koje će im ojačati imunitet, i u tom smjeru se pokušava razgovarati s obiteljima.

– Na tu djecu odlučila sam se jer su ta djeca na neki način šikanirana, jer tamo smatraju da su bolesni pa ne trebaju ići u školu. A, što je najgore, oni ni ne znaju tko je sve zaražen!

Ako vas je ovo sve skupa zainteresiralo, javite se na Facebook stranicu “Rafiki – prijatelj djece”. Samo javite da želite biti kum. Ili pošaljite mail na rafiki.udruga@gmail.com.

Osim ovog, tu je još jedan projekt, Karibu kwetu za opremanje domova, jer maloprije spomenuti gimnazijalci, osim što su odlučili biti kumovi djece, zahvaljujući jednoj profesorici zbog koje se priča proširila po školi, u međuvremenu su skupili puno novca.

– Kada škola skupi određena sredstva, mi ih spojimo sa svećenikom koji tamo radi i boravi, koji zna tko što treba i u kakvoj je situaciji. Škola će uskoro poslati prvi novac, pa je on rekao da će ići po obiteljima, nositi krevete i madrace onima koji ih nemaju i spavaju na podu ili vani. Nažalost, životni uvjeti su jako loši. Želimo opremiti te domove i da im se ti uvjeti poprave koliko toliko – kaže Josipa i ističe kako imaju čovjeka od povjerenja koji im šalje i potvrde o uplatama, tako da se točno zna u što je novac utrošen.

No, priči tu nije kraj. Ima još načina kako možete pomoći. Možete i kupiti kravu!

– Kod njih se bogatstvo mjeri u kravama. Što više krava imaš, to si bogatiji čovjek. Ideja je da se kupi krava pojedinim školama, obiteljima ili hostelima, tako da oni od te krave svakodnevno imaju mlijeko i izvor hrane.

Netko će reći da ima gladne i bolesne djece i u Hrvatskoj, ali ne trebamo tako usko razmišljati. Svako dijete je živo biće i zaslužilo je živjeti, gdje god se na ovoj kugli zemaljskoj nalazilo. I zato, pridružite se Josipinim akcijama, neće vam biti žao.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Žena koja je uzgojila koronu! ‘Od virusa me odmaraju trčanje i vatrogastvo’

Željka Mačak Šafranko molekularna je biologija iz Lazine Čičke, koja je uspjela u laboratoriju uzgojiti virus Sars-Cov-2, što je otvorilo brojne mogućnosti u svijetu znanosti. U vrijeme korone radila je od jutra do mraka i izbjegavala majku…

Objavljeno

on

Jedan za nju običan radni dan, jedan uobičajeni radni zadatak, lansirao je molekularnu biologinju Željku Mačak Šafranko iz Lazine Čičke na male ekrane i na stranice svih važnijih portala i novina. A Željki ni danas nije jasno zašto. Za nju je to, jasno, posao kao svaki drugi… Pitamo, zašto je došla u medije?

– Javnosti je bila zanimljiva informacija da smo na Klinici uspjeli uzgojiti virus. Kako se to radi? Iz uzorka brisa grla i nosa uzela sam malu količinu tekućine i u laboratoriju (koji inače nije onaj u kojem se radi dijagnostika, nego specijalan laboratorij višeg stupnja biosigurnosne zaštite) uzgojila virus. Znači, uzela sam stanice koje inače koristim za uzgoj drugih virusa i stavila na njih bris pacijenta pozitivnog na virus SARS-Cov-2 te nakon nekoliko dana došla pogledati što se događa sa stanicama. Uočila sam promjene koje ukazuju da se u njima virus razmnožio, što smo kasnije dokazali PCR testom – kaže Željka i nastavlja:

– To znači da se sad možemo raditi istraživanja na samom virusu, proučavati njegove karakteristike, možemo inficirati stanice imunološkog sustava i gledati kako se ponašaju, može se testirati antiviralne spojeve… Sad su mogućnosti neograničene. Za sad uzgojeni virus koristimo za poboljšanje dijagnostičkih postupaka i trenutno smo fokusirani samo na dijagnostiku, jer ne možemo biti raspršeni na sto strana. Inače, jedan od zadataka našeg laboratorija je dijagnostika i proučavanje virusa koji prelaze sa životinja na čovjeka. Stoga, kad god imamo priliku, iz kliničkih uzoraka izoliramo viruse kako bismo ih mogli istraživati, tako da SARS-CoV-2 nije bio prvi, a vjerojatno ni posljednji virus koji smo izolirali u laboratoriju – kaže Željka.

Virus SARS-Cov-2 poslan je u Njemačku, prof. dr. sc. Luka Čičin-Šain s Helmholtz centra za infektivna istraživanja u Braunschweigu zamolio je izolat, poslali su ga drugi dan nakon potresa, nazvali su ga Zagreb (službeno ime je SARS-CoV-2/Zagreb). U Njemačkoj razvijaju lijek na bazi antitijela koja imaju sposobnost neutralizirati virus, odnosno spriječiti virus da uđe u stanicu. To je dosta obećavajući pristup i nadamo se da će se pokazati uspješnim.

A njezin život s koronom…

– Moram reći, prekinula sam kontakt sa svojom majkom, koja je u rizičnoj kategoriji, ali nisam izdržala da ne zagrlim djecu. Nisam se bojala da ću se zaraziti u laboratoriju, iako smo računali s tim da bi nam se to moglo dogoditi, jer bili smo u doticaju s medicinskim osobljem koje je u kontaktu s oboljelima. Sjećam se kad je kolega Ivan-Christian Kurolt jedno jutro došao na posao sav blijed, svima u labosu je odmah bilo jasno da je detektirao prvog pozitivanog pacijenta na novi korona virus. Do tad se testiralo dosta pacijenata, svi su bili negativni, a sljedeće dane uslijedili su novi uzorci i shvatili smo da više nećemo ići kući tako skoro. Nekoliko dana smo radili od jutra do mraka, sve dok nam nisu u pomoć došli kolege iz drugih laboratorija, kako bismo ipak posložili neke smjene, da budemo slobodni barem osam sati – prisjeća se najtežih dana Mačak Šafranko.

Okolina je često pitala koliko ima pacijenata, što se to događa, je li to jako opasno, je li slično gripi. Kako kaže, nema tu još uvijek nekog pametnog odgovora. Kod gripe postoji cjepivo, ovdje ga nema, ali osobe starije životne dobi je nužno izolirati iz ostale populacije jer su najrizičnija skupina.

Kako ljudi mogu ozdraviti ako nema lijeka, pitanje je koje se danima provlači, a naša sugovornica pojašnjava da imamo imunološki sustav koji je najčešće dovoljan da bi čovjek ozdravio, iako ponekad, nažalost, kad je organizam oslabljen, virusna infekcija može rezultirati smrtnim ishodom.

Kako kaže Mačak Šafranko, stvari se polako vraćaju u normalu, iako i dalje imaju velik broj uzoraka za testiranje. Na sreću, uglavnom su negativni. Uskoro će se, prema svemu sudeći, moći odmaknuti isključivo od ovog virusa i vratiti se uobičajnim poslovima znanstvenice.

– Oduvijek sam znala da ću biti znanstvenica, samo nisam znala koje vrste. Zanimao me rad sa životinjama, fizika, astronomija, astrofizika…Krenulo je to već u četvrtom ili petom razredu osnovne škole, a kao srednjoškolka doznala sam za studij molekularne biologije. To mi je zazvučalo odlično, kao nešto što bih mogla studirati. Puno sam čitala, knjigu Carla Sagana “Cosmos” pročitala sam nebrojeno puta, fascinirali su me astronomija, zvijezde… Tata je puno sa mnom razgovarao o prirodi i životinjama, puno smo gledali dokumentarce, i mogu reći da sam uz njega zavoljela znanost – otkriva Mačak Šafranko kako je krenula ljubav prema njezinu pozivu.

Išla je u Kemijsku školu u Zagrebu, za kemijskog tehničara. Kako kaže, svi njeni išli su u tu školu, kemija joj je bila super, voljela ju je, voli je još uvijek, te joj znanje koje je stekla tamo uvelike koristi što se tiče samog laboratorijskog posla.

– Ono što sam učila na fakultetu mi je malo manje korisno – kaže kroz smijeh.

Završila je molekularnu biologiju na PMF-u i zaposlila se na Institutu “Ruđer Bošković”. U početku se bavila proučavanjem virusa koji uzrokuje genitalni herpes, a kasnije je proučavala spolne razlike osjetljivosti na oksidacijski stres i starenje.

Na Institutu je provela nešto više od deset godina, a nakon toga se zaposlila u Klinici za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević i tamo je od 2016. godine. Kako kaže, ovo je nešto potpuno drugačije od Ruđera. Ujedno i najbliže oneme o čemu je maštala kao dijete, a da se može raditi u Hrvatskoj.

I sve je to neki prirodan slijed događaja, za Željku poziv, a ne posao koji je ovih dana više nego ikada došao do izražaja, što nam je i sama potvrdila kroz razgovor.

– U ovim uvjetima bilo je užasno stresno i naporno raditi, totalno nam se preokrenuo svakodnevni život. Prije smo radili normalno radno vrijeme, od 8 do 16 sati, sa slobodnim vikendima, a sad radimo u smjenama, vikendima i praznicima. Radimo isključivo dijagnostiku, usput pokušavamo usavršiti testove, dobivamo testove različitih proizvođača, pa ih uspoređujemo, a pokušavamo pomoći i drugim kolegama u drugim institucijama da uspostave dijagnostiku, da se i nama malo olakša. Mi radimo tzv. PCR test, koji detektira komadić virusnog genoma u uzorku brisa pacijenta. To je za sad službeni način dijagnosticiranja, no postoje još serološki testovi, koji detektiraju prisutnost antitijela na sam virus u krvi, ali oni još nisu do kraja pouzdani za samu dijagnostiku – pojašnjava nam.

Također, ističe kako nikakvog straha od posla s virusima nema. Postoje određena pravila, dobro su zaštićeni, i lakše se zaraziti bilo gdje drugdje nego u laboratoriju.

– Moj život prije korone bio je ugodan, radila sam svoja znanstvena istraživanja, zaposlena sam na EU projektu Znanstvenog centra izvrsnosti za virusnu imunologiju i cjepiva, i moj posao je da proučavam rani imunološki odgovor na hantaviruse, koji se na čovjeka prenose s malih glodavca i uzrokuju takozvanu ‘mišju groznicu’.Za vrijeme epidemije te groznice skupljala sam uzorke krvi pacijenata i njihove kliničke podatke, a u laboratoriju sam radila istraživanja sa samim virusom. To je sve bilo vrlo ležerno, no otkad se pojavila korona, sve je to stalo i promijenilo se.

U slobodno vrijeme Željka se, zabavlja sa svoje dvoje djece, igra se sa svoja tri psa, a ispušni ventil joj je trčanje.

– Prije korone sam u slobodno vrijeme trčala, to je moja velika strast, jako sam voljela ići na utrke, između ostalog i zbog druženja i sjajne atmosfere na startu, ali i cilju svake utrke – kaže Mačak Šafranko.

Članica je i DVD-a Lazina Čička. Prvo se učlanio suprug, a zatim i ona. Položila je za vatrogasnog časnika i, iako je obuka bila vrlo zahtjevna, kaže da joj se to jako svidjelo, jer to je jedan potpuno novi svijet. Za sad je iza nje jedna intervencija gašenja požara na otvorenom, no kako kaže DVD se tek razvija i tek nabavljaju opremu, pa do sad nije bilo ni mogućnosti sudjelovati na većim intervencijama.

A prošla je s vatrogascima i razne trkačke izazove, od Turopoljske trke, međunarodne vatrogasne utrke na Malom Lošinju, do Zagreb Firefighter Stair Challengea prošle godine, koji je bio pravi izazov. Tamo je istrčala 600 stepenica u zgradi u Strojarskoj ulici, u vatrogasnom odijelu, ali bez vatrogasnog aparata, jer njezin DVD to još nema. Iako, kako kaže, i oprema koja je bila propisana bila je posuđena, i u tome je bilo jako zahtjevno trčati. Međutim, odradila je pripreme u stambenoj zgradi u kojoj joj živi majka, a i kod je trčala kuće po stepenicama. Ponosna je jer je to bio još jedan način promicanja DVD-a Lazina Čička.

Dodaje kako bez podrške obitelji ne bi mogla ovako raditi svoj posao.

– Bez njih sigurno ne bih dogurala do kuda jesam, a u ovoj novonastaloj situaciji i djeca su mi preko noći morala odrasti i snalaziti se – priznala je Željka.

Na Klinici ima ugovor do 2022., no ne razmišlja što će biti kad on istekne. Nema ambicija otići raditi u inozemstvo i vjeruje da će dobar posao pronaći ovdje, u Hrvatskoj. Uostalom, rezultati joj imaju vrijednost…

Nastavi čitati

Kultura

Glumica bez televizije: ‘Skupljam nagrade i čekam šansu u filmovima i serijama’

Dobila sam već drugu Nagradu hrvatskoga glumišta, ali tek čekam pravu šansu u filmovima i serijama. Iako, doduše, doma ni nemam televizor…, kaže Marija Kolb, nagrađivana velikogorička glumica. Priča o svojim snovima, strahovima, ambicijama…

Objavljeno

on

Samo su odabrani u ovih 27 godina uspjeli ugurati se među dobitnike Nagrada hrvatskoga glumišta, koje se dodjeljuju od 1992. Samo su se posebni na toj listi našli više od jedanput. Među takvima, dvostruko priznatima, od kraja studenog je i Marija Kolb. Glumica koja se školovala na osječkoj Akademiji, ali i djevojčica koja je odrastala ovdje, kod nas, u Velikoj Gorici, uspješna mlada žena koja se nakon studija vratila ondje gdje je dom.

– Da, ovdje sam odrasla, u Velikoj Gorici, išla sam u OŠ Eugena Kumičića, Umjetničku školu Franje Lučića, baletnu školu… Tu sam upisala i srednju školu, prva dva razreda išla sam u Opću gimnaziju, a onda smo se preselili u Utrine. Tamo sam završila treći i četvrti razred, u jezičnoj gimnaziji, a nakon toga sam otišla na studij u Osijek. Kad sam i to završila, vratila sam se ovdje, u Veliku Goricu. Odrasla sam na Galženici, a sad živim u ‘osmom martu’ – uvodi nas u svoju priču Marija.

Sjedimo i razgovaramo, prigodno, u kafiću par stotina metara od njezina stana. Stigla je s predavanja na fakultetu, na kojem je već godinama u ulozi umjetničke suradnice, a mjesto susreta odabrala je metodom koju će mnogi nazvati stereotipno ženskom.

– Ajmo tamo, tu mi se najlakše parkirati…

A opet, teško je reći da je Marija tipična djevojka, uobičajena mlada žena. Jer i ovoga je puta, kao i uvijek, bila naoružana neobičnom energijom, govorila je vrlo ekspresivno i malkice teatralno, kako valjda i mora biti kod glumica koje žive svoj poziv, a za početak je sama objasnila razlog jedne kasnoposlijepodnevne kave s novinarom.

– Dobila sam Nagradu hrvatskoga glumišta za glumačko ostvarenje u radio drami. To je moja druga Nagrada hrvatskoga glumišta, prvu sam dobila 2009. za najbolju ulogu u predstavama za djecu i mlade, za predstavu ‘Pipi Duga Čarapa’, a radio drama za koju sam sad nagrađena zove se ‘Tuga’. Redateljica je Stephanie Jamnicky, a tema je obiteljska, u smislu gubitka voljene osobe. Brat nazove sestru kako bi joj priopćio da im je umro otac, što ona nikako ne može prihvatiti. Ostaje u tom svom balonu misli i emocija, bježi od istine i zatvara se u sebe, izgovara razne nebuloze, prestaje se javljati na telefon… – opisuje Marija.

I odmah će odbaciti priču koju često “prodaju” kolegice i kolege, onu kako nagrade nisu važne, kako je to samo još jedan predmet s kojeg treba brisati prašinu…

– Ma ne, puno mi znači ova nagrada. Pokazuje mi da sam na pravom putu, da je struka primjetila moj rad, da me se cijeni… Nije lako samostalnim umjetnicima, kad nisi dio ansambla teško se i rijetko dobivaju uloge, pogotovo glavne, vrijedne uloge. Glumice koje su dio nekog sustava imaju puno veće šanse za takve uloge, za velike komade s poznatim redateljima. Kao samostalni umjetnik sam si tražiš posao, a na nezavisnoj sceni dosta je teško izboriti se za prostor, kamoli za projekte i prilike koji nude šansu da budeš dio velikog ansambla. Naravno da mislim da je ona rezultat timskog rada, bez svih tih sjajnih kolega ovo ne bi bilo moguće.

Ova nagrada stigla je u kategoriji radio drame, umjetničke forme za koju je teško reći da je u svom najboljem trenutku. Još se teže, naime, mnogima od nas sjetiti kad smo posljednji put poslušali radio dramu…

– Jako volim tu formu, baš uživam u tome. Strašno mi je zanimljiva mogućnost da samo glasom pokažem cijeli spektar nečijih misli i osjećaja. To je i dosta zahtjevno, jer nemaš tijelo kao alat za izražavanje. Sve se radi uz pomoć mikrofona, što ima i svoja pravila, zadane okvire koje moraš jako dobro poznavati kako bi njima znao, možda je to ružno reći, ali manipulirati – objašnjava Marija, svjesna da se publika koja voli radio drame baš i ne broji u milijunima.

– Je, činjenica je da je to forma u izumiranju, ali s druge strane se javljaju naznake da se sprema veliki povratak audio knjiga. U inozemstvu se tržište totalno pomamilo za tim, ljudi žele slušati knjige, a sve to otvara i prostor za revitalizaciju radio drame. Ukratko, ima to svoju publiku, ali svjesna sam da ona nije velika.

Priča nam Marija dalje kako radio drame nastaju u specifičnim uvjetima, kako postoje prostorije koje simuliraju interijere i eksterijere, kako je mikrofon “partner” u igri i kako treba znati proizvoditi razne zvukove i pritom koristiti rekvizitu… Na prvu možda ne djeluje pretjerano zahtjevano, ali i ovoga puta prvi dojam vara.

– Događalo mi se da unutar jedne radio drame moram glumiti po četiri životinje i troje ljudi. E, to je urnebes! Jednom sam igrala Malu princezu, Gospođicu Neću, umišljenu Patku, Zmaja kričavca, Mamu koja se boji miševa, malo zaostalog Mirka i Kockicu šećera u jednoj priči… Sve to zahtjeva karakterističan glas i zvuk, a takve transformacije izazov su za glumca.

Iza nje je cijeli niz različitih uloga, no kad bi trebalo izdvojiti omiljenu, najdražu…

– Jako volim uloge heroina, junaka, u kojima se može prikazati cijeli spektar emocija. Često me takve uloge i zapadaju, poput Grete Meier u Unterstadtu, pa onda Pipi Duge Čarape… E, to je bila fizički i emotivno izuzetno zahtjevna uloga, ali mogu reći da sam puno naučila od te djevojčice, od najjače djevojčice na svijetu. Učim kroz sve uloge, tako se gradi i karakter – vjeruje Marija, pa već koju sekundu potom vraća priču na svoje same početke.

– Moram zahvaliti svojoj učiteljici Pavici Veselić iz OŠ Eugena Kumičića. Učitelji imaju važnu ulogu u prepoznavanju afiniteta i talenta kod djece, a ona je mene obilježila za cijeli život. To što me uzela u školsku predstavu, jednu, drugu pa treću, odredilo je moju karijeru. Za prvu predstavu odabrala me zato što sam već išla u glazbenu školu, prednost je bila što imam sluha, a jesam li joj s neke druge strane bila interesantna, scenična… Nemam pojma, bila sam premalena da bi to kužila. Išla sam u četvrti razred kad sam bila u prvoj predstavi, ‘Maloj princezi’. Bilo je tu i treme, a moram reći i da je učiteljica Pavica bila prilično stroga. Nismo to tek tako odrađivale, inzistirala je da sve to bude kako treba, od početka me ‘šarafila’ i ja sam joj na tome zahvalna. Zavoljela sam glumu već tad i ostala u tome do danas – prisjeća se Marija, dodajući kako se treme nije u potpunosti riješila sve do danas.

– Ma joj, svaki put imam tremu na sceni. To je više neki pozitivni adrenalin, ali moram priznati da na dan premijere uopće nisam svoja. Taj dan ne mogu jesti, ne javljam se nikome… Spavam do 15 sati, pa meditiram dva sata, jer sve to mi je jako veliki stres i moram se nekako smiriti. Nakon toga pojedem nešto, tek toliko da ne umrem, pa idu zadnje pripreme… Poslije predstave dugo ne mogu zaspati, iscrpi to, izmoriš se, a zapravo si i dalje jako budan. Po mojoj teoriji, to je i jedan od razloga zašto glumci vole popiti…

Ona, kaže, s tim nema problema, piće ili dva nakon stresne premijere ne spadaju u tu kategoriju, no postoje stvari koje su joj ipak problematične u svemu ovome. Kao, recimo, moguća golotinja na sceni…

– Ma joj, najrađe ne bih, ha, ha… – nasmijala se Marija pa pomalo sramežljivo nastavila:

– Bio bi mi to izazov, iako bih voljela da imam neku ‘escape’ tipku, da mogu prekinuti kad želim, ha, ha. Nisam baš toliko slobodna, koliko god sam svjesna da je to djelomično hendikep za glumicu. Ali sigurna sam da bih, da dođe do toga, hrabro pregrmila i takav izazov. Dosta je to zahtjevno, no moje tijelo i glas su moji alati, pa gledam na to kao na barikade u glavi koje se ruše tako da se s njima suočiš.

Igrala je u gotovo 30 predstava, radila predstave za djecu, briljira na radiju, sinkronizirala je i crtić… Jedino što joj zasad nedostaje su filmske i televizijske uloge.

– Iskreno, htjela bih se malo više okušati u filmu i na televiziji, jer dosad nisam imala puno prilika. Osječka akademija nema smjer režije i produkcije, zbog čega se nismo imali priliku upoznati s mladim ljudima koji kasnije postanu tvoji kolege, koji te zovu… Snimila sam jedan kratki film, glumila sam epizodnu ulogu u seriji ‘Luda kuća’ i to je to. A to me zanima, mislim da bih tu mogla puno dati. Sapunice? I one imaju svoje zakonitosti koje treba razumijeti i njima ovladati, mogla bih i to probati, zašto ne – kaže Marija.

Krenula je tu priča i na kvalitetu hrvatskih serija, filmova, ali tu je stiglo iznenađenje… Ona, naime, malo toga gleda.

– Ne, ne gledam baš… Iskreno, doma uopće nemam televizor – otkrila je Marija pa opisala kako je to živjeti bez TV-a…

– Odlično! Zadnji televizor mi je bila ona ‘kanta’, a kad je trebalo prijeći na tanke varijante, nikad ga nisam kupila. Ima već desetak godina, tu negdje, da sam bez TV-a. Skinem seriju na laptop, odem u kino, ali pažljivo selektiram sadržaj koji gledam.

Osim toga, nema Marija ni idole, uzore… Spomenut će Anthonyja Hopkinsa, Meryl Streep, a onda će i tu zastati. Omiljenoga glumca ili film ona nema.

– Ne, puno kolega cijenim i poštujem, ali teško mi je reći tko je najbolji. Nikad nisam ni lijepila postere po zidovima, nisam taj tip – kaže Marija, koja uživa živjeti u svome gradu.

– Volim Goricu zato što ima kilometre staza za rolanje, što ima bazen, na kojem sam triput tjedno… Grad je ugodan za život, miran, idealan za obitelj – misli Marija, koja je jedva dočekala pitanje je li i koliko glumila na goričkim daskama.

– Jesam, radila sam nešto, ali nadam se da ću u budućnosti raditi i više, i predstave za odrasle. Dosad sam radila dvije predstave za djecu, za šest uloga u predstavi ‘Dječak koji je tražio zmaja’ sam i nagrađena, a igrala sam i u ‘Uličnim skitačima’. Iako, šteta je da me nema u predstavama za odrasle, kad sam već tu, na dispoziciji, nema putnih troškova, ha, ha.

‘Joj, samo da se ne moram ljubiti…’

Ne mislim da sam manekenski tip ili seks bomba, ali smatram se ljepuškastom osobom, a nikad mi nisu dali da igram zavodnice! I hvala Bogu na tome, barem se nisam morala ljubiti na sceni, kroz smijeh kaže Marija, koja je svih ovih godina tek jednom bila blizu…
– Jednom sam se morala samo cmoknuti s Robertom Ugrinom na kraju predstave ‘Kroćenje goropadnice’, gdje sam igrala Katarinu, a on Petruccia, i to je to. Drago mi je što me to svo ovo vrijeme mimoilazi, ne znam kako bih to preživjela. Lijepo je na sceni vidjeti dvoje kako se vole, no ljubav i strast se mogu vidjeti i u pogledu, u oku – iskreno kaže Marija.

Pipi Duga Čarapa dubi na glavi i hoda na rukama…

Glumci moraju biti u jako dobroj fizičkoj kondiciji, jer to je jedini način kako se tijelo može odazvati na impulse koji mozak zamisli. Kad sam igrala Pipi Dugu Čarapu, morala sam tijekom predstave dubiti na glavi, hodati na rukama, napraviti špagu i premet, popeti se na kućicu visoku četiri metra u nekoliko sekundi… Ja se održavam kroz plivanje i rolanje, zasad mi je to dovoljno, priča nam Marija i dodaje:
– Općenito glumci moraju puno raditi na sebi, prije svega na glasu! Nije lako dobaciti do zadnjeg reda kazališta, to iziskuje posebnu razinu govora, nimalo sličnu običnom razgovoru kakav, recimo, mi sad vodimo. Za to te Akademija priprema, ali treba stalno raditi vježbe za glas, disanje i artikulaciju… I glas je mehanizam koji se bilda, koji mora biti u formi.

Nastavi čitati

Reporter 393 - 21.05.2020.

Facebook

Izdvojeno