Povežite se s nama

Priča iz kvarta

‘Živio sam kao bohem! Zaradio sam puno, potrošio još više… I nije mi žao’

Igoru Mostarliću (35) kao dječaku su predviđali veliku nogometnu karijeru, koja će ga dovesti sve do Reala i Barcelone. Nikad do toga nije došao, ali iza njega je jedna živopisna i osebujna karijera, od koje bi se mogla napraviti i solidna filmska priča…

Objavljeno

na

Slika prva. Godina je 1996., tu negdje, možda i 1997., utakmica u popodnevnom terminu na HVIDRA-inom turniru za klince. I jedan poraz koji je bolio… Uglavnom, s ekipom iz kvarta prijavili smo se na turnir, vjerujući da smo barem solidni. A onda su nam Oni priuštili “šamaranje” najteže kategorije. Završilo je 9-1, veći dio utakmice zabavljali su se radeći budale od nas, moglo je biti i 20-1. I u svemu tome kao da je najviše uživao jedan klinac ošišan na ćelavo. Osobno me toliko “izvaljao” po parketu da mi se vrtjelo u glavi još danima.

– To ti je taj Igor Mostarlić.

Tako su mi objasnili. Čuo sam za tog tipa, dečka iz Lomnice koji igra u Dinamu, a toga dana sam doznao i malo više o njemu…

Slika druga. Godina je 2019., jedna iritantno kišna faza ranog proljeća, i kava u kafiću na izlazu iz grada. Sjedim s “malim ćelavim”. Ispričao sam mu svoju nogometnu traumu iz djetinjstva, očekujući da neće imati pojma o čemu pričam, ali on se samo smješkao.

– Sjećam se toga, kako ne… Doveo sam dečke iz Dinama na turnir, većinu smo utakmica tako dobivali – govori Igor Mostarlić.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

On je samo naizgled umirovljeni nogometaš, on je trener šestoligaša Lonje, on je suradnik jednog nogometnog menadžera, on je osnivač čak dva nova kluba… I on je, što je posebno slatko u ovoj priči, jedan od posljednjih nogometnih bohema. Vrsta je to koja izumire, koju surovi profesionalni nogomet ubija na sve moguće načine, zato su ove priče posebno romantične, na trenutke gotovo i nevjerojatne. Promijenio je 17 klubova u karijeri, a malo je onih u kojima je prošlo bez bizarnosti, nesreća… Zabio je na stotine golova, osvajao trofeje, ali i gradove. I na kraju, kaže, ni za čim ne žali.

– Znaš čega mi je jedino žao? Što nisam igrao nogomet nekih 20, 30 godina prije. U to se vrijeme moglo živjeti onako kako sam ja živio, a istovremeno i igrati nogomet na najvišoj razini. Meni su govorili da imam potencijal doći do Reala ili Barcelone, i ja sam vjerovao u to, ali nije se tako razvilo. Volio bih da sam napravio i više u karijeri, ali ni sekunde ne žalim što sam živio na svoj način, po onoj pjesmi ‘ostat će uspomena na posljednjeg bohema…’ – sa smiješkom nas uvodi u svoju priču Mostarlić, a mi se vraćamo na početak.

– Doma sam u Donjoj Lomnici, rodio sam se u Zagrebu 31. svibnja 1983, a nogometnu karijeru počeo sam u Dinamu, tada Croatiji. Imao sam 11 godina, otišao sam na probu i nakon dva tjedna su mi rekli onu čuvenu ‘donesi dvije slike i domovnicu. I ostao sam u Dinamu kroz cijelu omladinsku školu, bio sam i kapetan svoje generacije, jedne od najuspješnijih u povijesti Dinamove škole. Uz mene, tu su bili još i Niko Kranjčar, Eduardo, Ante Tomić, Marko Marić, pa Pelaić, Radas, Ćosić… Svi iz prvih 11 kasnije su igrali prvoligaški nogomet – prisjeća se Igor prijatelja iz djetinjstva.

Ta je generacija doslovno rušila sve pred sobom, osvojila sva prvenstva i kupove, uzimala međunarodne turnire, pobjeđivala i United, i Atletico… Nogomet je malome Mostarliću, naravno, bio cijeli život.

– Često nije bilo lako, težak je to život. Ako je škola ujutro, treninzi su popodne, i obrnuto. Vozili su me roditelji i brat, a kasnije sam išao i sam, na buseve, pa vukao dvije torbe sa sobom… Odeš od kuće ujutro i vratiš se navečer. Nije bilo puno vremena za bilo što drugo. Koliko sam puta vidio kako moji prijatelji početkom sedmog mjeseca odlaze na more, uživati i kupati se, a meni počinju pripreme. Tako je to bilo, ako si se mislio baviti nogometom, moraš zaboraviti na more… Ali unatoč svemu tome, ne bih taj period života ni za što mijenjao! – poentira Mostarlić, jedan od najboljih strijelaca u povijesti mlađih kategorija Dinama, kojem ni to nije bilo dovoljno da se ugura u prvu momčad kluba iz Maksimira.

E, to je poseban dio priče. U koju prvi put upada čovjek koji će i kasnije, još jedanput, značajno utjecati na karijeru Igor Mostarlića.

– Trebao sam potpisati ugovor s Dinamom, sve je već bilo dogovoreno s mojim roditeljima, u tom trenutku Marko Mlinarić bio je u školi nogometa, a Zlatko Kranjčar trener prve momčadi. A onda se dogodio veliki preokret. Za šefa škole došao je Ilija Lončarević, a ubrzo je Cico je otišao, a naslijedio ga je upravo Lončarević, s kojim nikad nisam mogao pronaći zajednički jezik. I mogu reći da sam se zato odlučio na odlazak iz Dinama – govori Mostarlić, jasno i konkretno, iako u nekakve konflikte ni u ludilu ne želi ulaziti.

– Detalji te priče? A možda i nema potrebe… Sad više nije ni važno je li u pravu bio on ili ja. O njemu kao stručnjaku ne mogu reći ništa loše, ali mislim da njegove ljudske osobine nisu na visokom nivou. Kad se danas sretnemo, pristojno ga pozdravim, jer puno je stariji od mene, tako sam odgojen, ali imam svoje mišljenje…

Kao najava da ova nogometna karijera neće biti nimalo obična poslužio je izbor njegova prvoga kluba nakon Dinama.

– Talijanska Pisa! Doduše, prije toga sam bio u Atletico Madridu, koji me jako želio, ali sve je propalo. Točnije, moj menadžer Jozo Terzić nije se uspio dogovoriti oko love… Predugovor je već bio potpisan, ali nakon desetak dana vratio sam iz Madrida. To je možda i jedino za čime zaista žalim u svojoj karijeri, taj Atletico… Uglavnom, vratio sam se od tamo i otišao u Italiju. Imao sam nepunih 17 godina kad sam potpisao ugovor s Pisom i vratio se doma na mjesec dana – nastavlja priču Mostarlić.

A baš se u tih mjesec dana, eto, igrao turnir u Kurilovcu…

– Prijatelji su me nagovorili, kažu ‘ajmo igrati’ i ja pristanem. I tu se dogodi da slomim nogu… Uletio mi je Berković iz Kuča, pamtim to i dalje… Čim su u Pisi to saznali, raskinuli su ugovor.

I ostao je bez kluba. Nakon šest mjeseci oporavka ruku spasa pružio je Udarnik.

– Odigrao sam strašnu polusezonu, dao 20-ak golova u trećoj ligi, i došao je poziv iz Hajduka. Otišao sam u Split, odigrao prijateljsku protiv Dugopolja, a nakon nje smo se sve dogovorili. Međutim… – najavio je novi preokret u priči Igor pa nastavio:

– I Iz Maribora su me zamolili da dođem odigrati jednu prijateljsku. Brat i ja smo sjeli u auto i otišli, a odmah nakon utakmice su željeli da potpišem ugovor. Ipak sam otišao kući, razmislio i na kraju odabrao Maribor. I tad je to bio europski klub, a svidio mi se i rad trenera. Čovjek se zvao Matjaž Kek…

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Odluka da odbije Hajduk pokazala se dobrom.

– Mislim da nisam pogriješio. Osvajali smo titule, bio sam miljenik navijača, smišljali su pjesme za mene, a proglasili su me i najboljim igračem slovenske lige… Uživao sam u te dvije sezone – prisjeća se Mostarlić faze karijere koju će proglasiti najljepšom, a koju je prekinuo poziv Spartaka iz Moskve.

– Opet su raznorazni menadžeri sve zakuhali i transfer je propao! I ankon svega toga na kraju sam ostao nigdje…
I sve se odjednom okrenulo naopačke. Umjesto za moćni Spartak, zaigrao je za novog slovenskog prvoligaša Bele Krajine. Umjesto u Moskvu, preselio se u Črnomelj, mjestašce od šest tisuća ljudi.

– Tamo sam bio šest mjeseci, da bi stigao poziv iz Istre. Tad se klub zvao Pula Staročeško, a trener je bio Igor Pamić, veliki stručnjak. Ostali smo u ligi iako šest mjeseci nismo dobili niti jednu plaću. Snalazili smo se na sve moguće načine, pomagali su nam i roditelji… Eto, i taj dio HNL-a sam prošao.

U tim trenucima, ne zaboravite, Igor Mostarlić ima samo 21 godinu. I sve ovo iza sebe. I još gomilu toga ispred, ostanite s nama…

– S Pulom sam ostao u ligi, da bi na ljeto otišao u Međimurje. Došao sam u odličnu momčad, a ja sam bio prvi strijelac kluba i treći strijelac HNL-a, iza Bošnjaka i Eduarda. Međutim, na zimu se par ključnih igrača prodalo i do kraja smo se jedva spasili od ispadanja – pamti sve Mostarlić, kojem je karijera opet izgledala ružičasto.

– Te sezone zabio sam 14 golova i na ljeto sam dobio ponude nekoliko hrvatskih prvoligaša, ali i ruskih klubova, ali nisam želio u Rusiju. Opet me zvao i Hajduk, imao sam ponudu na stolu, gotovo sam i odlučio da idem dolje, ali kad se javio Ivo Šušak iz Osijeka, i drugi put sam odbio Splićane – otkriva Igor i nastavlja:

– Ivu Šuška cijenim najviše od bilo kojeg trenera u hrvatskom nogometu, to je jedan veliki gospodin i sjajan pedagog. Za pet minuta sam se sve dogovorio s Osijekom. I drago mi je što jesam, budući da sam imao veliku podršku i trenera, i direktora Alena Petrovića, ali i predsjednika Branimira Glavaša. I on je veliki gospodin, kojem skidam kapu i želim mu sve najbolje u životu…

Zbližio se s gazdom, a na terenu je sve bilo gotovo idealno… Međutim, naravno da opet slijedi “međutim”.

– Sezona je krenula odlično, bili smo u vrhu, da bi u jednom trenutku došlo do nezadovoljstva i Ivo Šušak je morao otići. I četiri, pet kola prije kraja sezone za trenera nam dolazi, nećete vjerovati, Ilija Lončarević… Do kraja, pogađate, nisam odigrao više niti jednu utakmicu – kiselo se smješka Mosta, kako ga zovu prijatelji.

– Kad je došao, baš sam imao tri žuta kartona, a kad je on to saznao, krenuo je naš nastavak priče iz Maksimira. Na to se nadovezala i moja svadba, koja je trebala biti tjedan dana nakon što sezona završi. No sezona se produžila i taj vikend se ipak igralo. S bivšim trenerom Šuškom i ljudima iz kluba imao sve dogovoreno, dozvolili su mi da izostanem, ali Lončarević je poludio kad je čuo. Na kraju su svi igrači, stožer i ljudi iz kluba bili gosti na mojoj svadbi. Svi osim Ilije Lončarevića, koji se nije pojavio.

I bilo je jasno da se osječka epizoda bliži kraju.

– Počele su pripreme za novu sezonu, a ja sam došao u top formi. Trenirao sam i individualno, a prvo testiranje pokazalo je da sam jedan od najspremnijih. Kad je Lončarević vidio rezultate, odmah je rekao da je to nemoguće i poslao me na doping kontrolu!

Teško je već i izbrojiti koja je to bila runda u obračunu Ilije i Igora, ali bilo je očito da će meč svaki čas završiti.

– Na testu se pokazalo da je sve ok, ali već tad mi je bilo jasno da neću moći psihički izdržati to njegovo ponašanje. Jednostavno se nismo našli na istoj valnoj dužini… U svemu tome odlučio sam igrati mali nogomet na Hvidri, tu u Gorici, zbog čega su me u klubu suspendirali. Oni su otišli na pripreme u Međugorje, a ja sam zatražio papire.
Osijek je, dakle, otišao u povijest, a budućnost je nudila potpis ugovora s Rijekom. Ali Mosta je i ovaj put imao svoj đir.

– Sve je već bilo dogovoreno s Rijekom, trener je bio Nenad Gračan, da bi mi navečer oko 23 sata, ležao sam doma u Lomnici, zazvonio telefon. Zove menadžer i pita me želim li ići u Izrael. Odmah mi je poslao ugovor, sve skupa trajalo je do tri sata u noći, a već ujutro sam imao let za Tel Aviv. Klub se zvao Maccabi, iz Herzliye, mjesta koja je od Tel Aviva kao Gorica od Zagreba, ujedno i najljepši grad u Izraelu – prepričao je Igor još jedan preokret u svojoj karijeri.

– U Izraelu su me svi super prihvatili, ostali smo u ligi, osvojili smo i Kup Izraela, prvi trofej u povijesti kluba. Sve je bilo stvarno odlično, nakon te sezone željeli su me i veći klubovi, no odlučio sam ostati. Sve mi je toliko odgovaralo da danas mogu reći da bi, osim u Hrvatskoj i mojoj Lomnici, jedino tamo mogao živjeti. Ozbiljno, isti tren bih spakirao kofere i otišao živjeti u Tel Aviv! Nadam se da ću jednoga dana kao trener završiti tamo… Klima čudo, kupanje od drugog do desetog mjeseca, grad živi 0-24, prekrasne plaže… Svakome bih preporučio da ode vidjeti Tel Aviv.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Iz ove perspektive zvuči pomalo nevjerojatno, ali u to je vrijeme navodno bio i blizu reprezentacije! I tako bi možda i završilo da je ovdje riječ o nekoj običnoj karijeri. Kao što nije.

– Bila mi je to baš sjajna faza karijere, stvarno se spominjalo i da me Slaven Bilić vidi na nekom širem popisu reprezentacije. A onda je krenuo peh! Na pripremama mi je popucao trbušni zid, pa se upalile pubične kosti… Oporavak se produžio i na više od šest mjeseci. Raskinuo sam ugovor s Izraelcima i otišao opet u Međimurje.
Opa, u ovoj se priči neke epizode i ponavljaju… Dakle, Čakovec je bio poznata sredina, ali kod Mostarlića bez komplikacija ne ide.

– U Međimurju me dočekala grčevita borba za ostanak u ligi, a u sklopu toga se rađala i čuvena afera ‘Offside’, ona puštanja utakmica… Kad sam saznao što se događa, sazvao sam sastanak igrača i uprave. Upozorio sam da se nešto tu događa, ali predsjednik mi je rekao da je to nemoguće dokazati. I ja sam odgovorio da u tom slučaju odlazim. Nisam želio sudjelovati u tome…

Što zbog ozljeda, što zbog namještanja, karijera Igora Mostarlića te je zime 2008. godine opet upala u rupu. I trebalo je pogoditi pravi put da se iz nje izađe. A naš je junak pogodio k’o prstom u govno.

– Otišao sam u Posušje i požalio. To je bilo strašno! Nakon svega što sam prošao, odjednom si u bosanskoj ligi, u kaosu. Jedno ti obećaju, drugo rade, petljaju i muljaju… I kreće kalvarija nakon koje sam odlučio da više ni ne želim igrati nogomet. Doslovno me prošla me volja za nogometom – priča Igor, koji je tad imao tek 25 godina!

– Vratio sam se doma i držao se svoje odluke, nisam igrao gotovo dvije i pol godine, pa otišao rekreativno igrati za Gradiće. Odigrao sam desetak utakmica, da bi mi došla ponuda iz Jedinstva iz Bihaća. Druga bosanska liga, ali sasvim druga priča. Svi su bili korektni, svi uvjeti su ispoštovani, u polusezoni sam zabio 15 golova i nakon toga dobio poziv iz Tuzle, iz Slobode. Sa zadnjeg mjesta došli smo do petog, zamalo izborili Europu. Padali su svi redom, od Širokog, Sarajeva, Željezničara… Sve je bilo idealno, želio sam ostati, ali onda je taj predsjednik koji nas je doveo doživio krah i otišao.

Nakon svega, i nije posebno šokantno što je tako završilo.

– Otišao sam u Krško, u Sloveniju, ali rastali smo se kad je počelo ‘štekati’ s novcima. I došao sam u HNK Goricu. Iskustvom i golovima pomogao sam Gorici da postane stabilan drugoligaš, ali na kraju sezone otišao sam svojim putem, iako je gospodin Črnko želio da ostanem – govori Mostarlić, koji je s 30 ulazio u zadnju fazu karijere.

Slijedio je Kurilovec, pa u ambiciozni i bogati Savski Marof, a kad je i ovdje gazda doživio krah (?!), Mostarlić se odlučio vratiti kući.

– Da, vratio sam se u Lomnicu, odlučan da više neću igrati ozbiljan nogomet, da je vrijeme da pomognem svom selu. Brat je bio predsjednik kluba i odlučio sam podići NK Lomnicu, koja je bila u šestoj ligi. Posložili smo se na svim razinama i krenuli raditi. Bio sam trener i igrač, prve sezone bili smo drugi, sljedeće smo izborili viši rang – govori Mostarlić, kojeg je nakon tri godine sva ta količina posla u klubu iscrpila, potpuno potrošila.

– Previše sam toga radio sam i došlo je do zasićenja. Tri kola prije kraja, kad smo osigurali ostanak, otišao sam iz kluba.

Posljednju utakmicu u karijeri odigrao je upravo u dresu Lomnice, ali nju ne pamti po lijepome. U zapisniku delegata stajalo je da je fizički napao suca, da ga je pljuvao, stao mu kopačkom na nogu…

– Ne, mislim da mi to neće biti zadnja utakmica u karijeri. Ne želim na taj način završiti karijeru, vratit ću se sigurno. Ako bude zdravlja, naravno – započinje ovaj dio priče Igor pa se okreće detaljima:

– Utakmica se igra u Orešju, suci kasne pola sata, ali igralo se izuzetno korektno. Do zadnjih 15-ak minuta. Isprovocirale su me dvije, tri sudačke odluke i jednostavno sam ‘pukao’. Iako, nije to bilo baš onako kako se pričalo. Doslovno su me dočekali, željeli su me kazniti. Udaranja i pljuvanja nije bilo, ali psovki je, povlačenja za dres… Stao sam i kopačkom pomoćnom sucu na prste, od toga ne bježim. I dobio sam dvije godine suspenzije.

Uvjeren je Igor i dalje da je sve to bilo dio plana.

– Nikad u Lomnici nismo željeli raditi, recimo to tako, s nekim višim instancama. I zato zabili nož u leđa, zapravo pouzdano tvrdim da je to bila ‘sačekuša’… – zaključio je priču o svojoj karijeri Mostarlić.

A kad se podvuče crta, ostaje jedno ključno pitanje za svakog pravog Hrvata, koji voli pogledati u tuđi džep. Koliko se u svemu tome moglo zaraditi… E, tu se mangupski nasmijao.

– Mislim da bi bilo ružno kad bih rekao koliko sam zaradio, ha, ha… Zaradilo se dosta, potrošilo se još više! Eto, tako nekako… Ali glavno da sam živ i zdrav. Imam kuću, imam auto, imam od čega živjeti i ne žalim se – rekao je Mosta i otvorio onaj dio priče pod radnim nazivom “posljednji boem više se ne rađa…”

– Znam da me takav glas prati, ali opet kažem, ničega mi nije žao. Gdje god dođem, u svakoj sredini u kojoj sam igrao, vrata su mi otvorena, ljudi se vesele što me vide, a to je najvažnije – ističe Igor.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Veseljak je, voli društvo i zabavu, muzikaše i tamburaše…

– Je, bilo je stvarno svega, ali htio bih reći da nisam bio od onih koji nisu voljeli trenirati. Ali da, volio sam i zaružiti! Znali su nas više puta tamburaši i cigani trubači gotovo dopratiti na trening, na utakmicu… Uvijek sam si nalazio ekipu, nikad nisam bio sam u tome, ha, ha – s osmijehom na licu prisjeća se Mosta pa nastavlja:

– U Beloj Krajini smo imali utakmicu protiv Olimpije, ali zaružili smo večer prije i praktički smo došli na utakmicu direktno izvana. Trener i predsjednik pozvali su me na razgovor dva sata prije utakmice i rekli: ‘Sve znamo, gdje si bio i što si radio’. Predsjednik je rekao treneru da me ili stavi u prvih 11 ili da me uopće ne skida. I on me stavi, mi dobijemo tad iznimno jaku Olimpiju 1-0, a ja budem igrač utakmice! I znate dalje sve… Tamburaši i to, nastavljamo gdje smo počeli dan prije, ha, ha, ha…

Ukratko, ono što su na višim razinama bili Baka Slišković ili Paul Gascoigne, ovdje je bio Igor Mostarlić. Sjajni igrač i još bolji bećari.

– Volio sam život bohema, ali ja sam svoje na terenu uvijek odradio. Dođeš na trening, obučeš šuškavac i trenirku, izađe to iz tebe i idemo dalje. Tko zna, zna, tko ne zna, neka ne izlazi, ha, ha… Volio sam otići i u saunu. Tri puta po 15 minuta i k’o nov si! Svi su znali kakav sam i što sam, imali su razumijevanja, ali jedna je stvar tu ključna… Ako si pravi na terenu, izvan njega radi što god hoćeš!

Da je bilo malo više sreće, malo više samokontrole, igračka priča možda bi izgledala i nešto drukčije, no to je danas prošlost. Danas je trener, nakon Lomnice vodio je i Meštricu, a sad je u Lonji. Počeci su vezani uz niželigaški nogomet, a tu pogotovo ima bećara, možda i većih nego što je on bio. No znat će trener Mostarlić s njima…

– Prije svega, teško će me igrač moći prevariti u takvim situacijama. Nisam od onih koji bi bili isključivi po tom pitanju, razgovarao bih s njim, ispričao i svoje iskustvo, objasnio da prvi, drugi ili treći put tako može ići, ali četvrti baš i ne…

Na nogomet gleda sličnim očima kao, primjerice, Pep Guardiola ili Robert Prosinečki, to su treneri koje izdvaja kao neke svoje uzore, a usporedno s trenerskom gradi i karijeru u menadžerskom svijetu.

– Ne bih rekao da sam agent, moj suradnik i prijatelj Niko Antunović vodi brigu o igračima, a ja ih samo nalazim i treniram, dajem upute i savjete. Ja sam, recimo, stručni dio tog našeg tima – objašnjava Igor, koji s Nikom Antunovićem pokreće i jedan projekt koji bi mogao puno donijeti velikogoričkom sportu.

– Mali nogomet mi je prva ljubav. Igrao sam ga uvijek, kad god sam mogao. Na Kutiji šibica sam osvajao i momčadske i pojedinačne nagrade, uostalom i najbolji sam strijelac u povijesti Kutije, zabio sam 101 gol… – napravio je Igor kraći uvod pa najavio svoj projekt:

– Pokrenut ćemo Malonogometni klub Gorica. Ideja je da djeca već od predškolske dobi budu kod nas, da imamo cijeli omladinski, ali i seniorski pogon, koji će krenuti od druge lige, a zatim napasti i prvu. Gorica kao grad zaslužuje prvoligaša i u malom nogometu. Ponudit ćemo suradnju i HNK Gorici, ali mi smo projekt praktički već zatvorili. Krajem petog mjeseca krećemo, tad će sve biti isplanirano i posloženo za sljedeće dvije, tri godine.

Da ne završimo bez još jednog “međutim”, recimo i ovo… Međutim, nije malonogometni klub jedini kojeg će Mostarlić osnovati.

– Nas par prijatelja imamo plan sljedeće sezone osnovati i klub velikog nogometa, mislim da ću u njemu završiti karijeru. Nekoliko prijatelja žele da odigramo još malo velikog nogometa, pa ćemo osnovati klub, vjerojatno u Lomnici. Zvat ćemo se Lomnica, crtica, pa sponzorstvo. To kreće iz prijateljstva, ali ambicije će uvijek biti da se ide na prvo mjesto. Pa makar i u sedmoj ligi. Idemo, sedma, šesta, peta, pa dokle ide. Igramo nam se još, a dok god igramo, želimo pobjeđivati – završio je svoju ludu priču Mostarlić.

Priča iz kvarta

‘Ja sam spartanac Ivan. Skačem preko vatre, ronim u ledu, pužem kroz blato…’

Velikogoričanin Ivan Zvonar jedan je od pionira utrka s preprekama, fizički i mentalno iznimno zahtjevnog sporta koji u Hrvatskoj tek stječe svoju popularnost. U našem jutarnjem programu predstavio je sebe i svoj sport…

Objavljeno

na

Objavio/la

Skakanje preko vatre, ronjenje u ledenoj vodi i penjanje preko žičanih ograda samo je dio jednog običnog radnog dana Ivana Zvonara. Velikogorički Spartanac, kako se ljudi iz njegovog sporta nazivaju, gostovao je kod naše Gianne Kotroman u jutarnjem programu City radija i pojasnio što se to krije pod engleskim nazivom OCR, odnosno “Obstacle Course Racing”.

– Najjednostavnije rečeno, to su utrke s preprekama, drukčijeg naziva za to nemamo. Radi se o kombinaciji trčanja na stazi, od 100 metara pa sve do 50+ kilometara. Trči se s prirodnim ili umjetnim preprekama, od bodljikavih žica, iskopanog rova s blatom, gdje moramo puzati i do dvjestotinjak metara, preko penjanja po konopcima visokim po deset metara, plivanja u hladnoj vodi… – uvodi nas u priču Ivan Zvonar pa nastavlja:

– Glavni šef Spartana odlučio je napraviti format od stotinu metara s deset prepreka, s čim će se ovaj sport pojaviti u Los Angelesu 2028. godine. To bi bilo nešto slično onome što smo kao klinci gledali u showu “Nindža ratnici”. Tko najbrže stigne do gumba, on je pobjednik…

Postoje tu razne discipline, od onih “početničkih” do doslovno elitnih.

– Glavne discipline su sprint od 10 kilometara, u srednjoj kategoriji se prelazi 15 kilometara s najmanje 25 prepreka, a u kategoriji “beast” staza je duga najmanje 21 kilometar i ima najmanje 30 prepreka. Uz sve to, postoji i “ultra”, utrka na 50 kilometara s više od 40 prepreka. To još nisam probao, prvo se pripremam za srednju kategoriju… – kaže Ivan.

Počeo se ovim sportom baviti 2015. godine.

– Trčim već više od 20 godina, član sam Maraton kluba Velika Gorica, a trčao sam i za reprezentaciju u planinskom trčanju. Puno sportova sam prošao u životu, ali još u osnovnoj školi shvatio sam da mi trčanje ide najbolje, jer tad sam već pobjeđivao na školskim natjecanjima. Kroz nogomet, tenis i stolni tenis skužio sam da sam za individualni sport, a ova priča krenula je prije desetak godina… Na YouTubeu sam naišao na jedan zanimljiv video, pogledao kako funkcionira taj Spartan i rekao sam sebi: Ajmo probati! Brzo sam se zaljubio u taj sport, budući da je dinamičan, a i poseban je osjećaj svaki put kad pređeš prepreku. Čovjek se osjeća snažno, motivirano, ispunjeno pozitivnom energijom – priča Ivan, koji je vrlo brzo postao i prilično uspješan.

– Neću nikad zaboraviti, u drugoj Spartan utrci u životu trčao sam s najboljim Spartancem Petrom Žiškom rame uz rame, a na kraju sam bio treći. Iznenadio sam i samog sebe, tako da mi je žao što nisam ponio hrvatsku zastavu… Bila mi je čast natjecati se s ljudima kojima sam se vidio, gledao ih na YouTubeu, pogotovo kad su mi na kraju i čestitati, stisnuli ruku. Nevjerojatan osjećaj – prepričava Ivan i dodaje:

– Bio sam treći u Europi u sprintu, na natjecanju u Mađarskoj 2018. godine, nakon čega sam imao malo dužu stanku zbog nekih ozljeda. Sad se vraćam, u lipnju sam bio na utrci “Mountain Madness” i osvojio prvo mjesto, na stazi od osam kilometara sa 20 dosta teških prepreka. Planiram se vratiti dosta jako, sljedeće godine čak bih volio biti i prvak Hrvatske.

Jedan uspješan Spartanac, kaže, mora biti nekoliko sportaša u jednom čovjeku.

– Treninzi imaju tri segmenta, snagu, kondiciju i funkcionalne treninge. Kombiniramo teretanu, cross fit, street workout, trčanje u najvećoj mjeri… Pazim i na prehranu, jer bez toga ne ide. Jedem steakove, malo finije meso, sve što mi treba za regeneraciju, jer ipak treniram šest puta tjedno. U dane kad se utrka približava, malo smanjim taj volumen treninga, malo više odmaram, što je također dio cijelog procesa, jer organizam se mora i osvježiti.

Kad je Ivan Zvonar krenuo ovim sportom, te 2015. godine, u Hrvatskoj je malo tko i znao za ovaj sport. A u susjednom Mađarskoj se na utrkama okupljalo i po 10.000 natjecatelja! Prvi klubovi kod nas počeli su se osnivati tek prošle godine…

– U početku, kad sam se tek počeo baviti time, nitko mi nije pomagao jer nitko nije do kraja ni razumio što je to točno. Ljudi su mi se čak smijali kad bih znao trčati, pa se spustiti u stav za sklek i nastaviti puzati, mislili su da sam malo ćaknut, ali sve je to dio treninga. Tek od prošle godine se osnivaju klubovi u Hrvatskoj, a postoji i poligon u Kerestincu koji puno pomaže kod treninga – govori Ivan.

Trenira sam, bez trenera, brdske uvjete simulira u našem kraju, u Vukomeričkim goricama, ali svaka je utrka novo iznenađenje.

– Utrke budu najčešće u ski resortima, gdje su elevacije baš jake, a staze su svjesno napravljene tako da budu teške, uz ponešto ekstremnih uvjeta. Evo, na Mostecu u Ljubljani bila je utrka pod nazivom “Legionar”, na mjestu gdje se skaču skijaški skokovi. Popeli smo se na vrh i rekli su nam da se moramo spustiti dolje što brže. Jurili smo i do 90 na sat nizbrdo, kroz svu tu travu, pa kroz blato, preko zidova od dva metra, s balvanima od 20 kilograma na leđima, vreća s pijeskom, penjanja na užad, ponekad i gimnastičke karike, preko koji se moraš kretati desetak metara, otprilike kao Tarzan po lijanama… – nabraja Ivan i dodaje:

– Tijekom utrke svaka se prepreka mora proći i to označiti zvoncem. Ako to ne napraviš, slijedi kazna od 30 marinaca, što te jako usporava. Sve se snima kamerom i ako se utvrdi da si ih napravio 29, diskvalificiran si. To je taj spartanski moto, nema odustajanja, nema uzmaka… Na svakoj utrci prvih kilometar ili dva idu lakše prepreke, a kako utrka odmiče, to su prepreke teže. Na kraju zna biti vatra ispred samog cilja, to zna lijepo izgledati na fotkama.

Najčešće je na fotkama bez majice, ali ne zato da bi pokazao mišićavi torzo.

– Kod prelaženja prepreka često pucaju majice i zato je preporuka da se trči bez majice. Zato su sve slike bez majice – sa smiješkom kaže Zvonar.

Gianna ga je u njihovu radijskom druženju prozvala i “gorički Indiana Jones”.

– Ajde, ima nekih poveznica, pogotovo kad gledamo prvi film, u kojem Indiana Jones traži sveti gral, tako to nekako izgleda i kod nas. Jako je dinamično i zanimljivo, toliko da moraš potpisati da svaku utrku trčiš na vlastitu odgovornost, ali lako se zaljubiti u ovaj sport. Svatko tko voli adrenalin, tko misli da je psihički dovoljno jak, neka ode na stranicu ocr.hr i priključi nam se – pozvao je Ivan.

Planovi za nastavak njegova spartanskog puta već postoje.

– Pripremam se za utrku u Austriji u rujnu, natjecanje je opet u planinama, na Alpama, bit će jako teško, ali tu ću vidjeti gdje sam. I na čemu moram dodatno raditi. Nakon toga slijedi utrka u Pescari, u Italiji, koja će biti u listopadu – završio je velikogorički Spartanac.

 

IVANOVO GOSTOVANJE NA CITY RADIJU POSLUŠAJTE OVDJE

Nastavite čitati

Kultura

Iz “osmog marta” otišao u Pokupsko i stvorio svoju bajku o Turopolju

Mirel Huskić rastao je u “osmom martu”, a mir, spokoj i nešto dobre inspiracije je pronašao u Pokupskom. U suradnji s rijekom, za klince iz našega kraja osmislio je i režirao lutkarsku predstavu ‘Klinček turopoljski’

Objavljeno

na

Objavio/la

Bio je to topao, ali ugodan petak navečer, pravi proljetno-ljetni, pa se na Galženici tražila karta više za stol u kafiću. A gore, iznad glava, na drugom katu Centra za kulturu Galženica – kultura!

Mirel Huskić, dečko iz “osmog marta” s prebivalištem u Pokupskom, na daskama šarmantne dvorane Galženica uprizorio je lutkarsku predstavu za djecu koja je na premijeri pokazala da će trajati. “Klinček turopoljski” je lutkarska predstava koja prati putovanje malog Jurice kroz turopoljski kraj i povijest.

– “Klinček turopoljski” je predstava nastala u produkciji Štoos teatra, čiji sam i osnivač, zajedno s Anom Katulić i Lukom Kuzmanovićem. Zamišljena je kao mobilna lutkarska predstava za djecu, koja kroz radnju na sceni upoznaju svoj zavičaj, kraj u kojem odrastaju, neke toponime za koje su možda već negdje usputno čuli, pa zaboravili. Prvenstveno, namijenjena je najmlađima, djeci od pet godina sve do nižih razreda, ali ako netko stariji želi saznati nešto novo, dapače – govori nam Mirel Huskić, glumac i redatelj koji je ovaj put bio redatelj.

– Osim povijesnog-edukativnog aspekta, važno je najmlađe upoznati i s lutkarskom umjetnošću i igrom lutkarstva i te vrste kazališne umjetnosti. Nadamo se da će kroz sljedeću sezonu predstava zaživjeti i igrati po svim mjestima u okolici Velike Gorice, po vrtićima, školama, pogotovo u udaljenijim mjestima koje gravitiraju Velikoj Gorici i dio su zavičaja, a iz kojih je roditeljima nekad uz ostale obveze teže odvesti djecu u kazalište gledati predstavu – dodaje Mirel.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Kao i cijeloj toj generaciji rođenoj u prvoj polovici 80-ih, i njegovo je djetinjstvo obilježio rat. Rođen je u Tesliću, a 1992. s obitelji je stigao u Veliku Goricu. U trećem razredu osnovne škole.

– S obzirom na okolnosti, do tad sam promijenio par škola, a konačno sam se smjestio u OŠ Eugena Kvaternika. To je moja škola, iz tih dana imam i prijatelje, i puno poznanika – priča Huskić, koji je odrastao u centru grada, pa u jednom trenutku shvatio da to nije njegov đir.

Preselio se u Pokupsko i pronašao mir.

– Odrastao sam u zgradi, u stanu, i vrlo rano sam zaključio da je vlastito dvorište zahvalna stvar. A uz njega polako nikne i mali vrt… Uspio sam kupiti kuću u Pokupskom, prošlo je sad već sedam godina, i za sad uživam. Ispunjujuće je živjeti u manjem urbanom mjestu, i još k tome uz rijeku. Djeluje umirujuće, balansira taj životni ritam koji često teško kontroliramo. Evo, trenutačni plan mi je kupiti čamac… – govori Mirel.

Mirel Huskić završio je glumu na Akademiji u Osijeku, a režiju na Akademiji u Zagrebu… Foto: Zvonimir Ferina

U suživotu s rijekom čovjek lakše dođe i do prostora za razmišljanje, za kreaciju, a tu je negdje rođena i priča o “Klinčeku turopoljskom”. Ideje koje se krenu rojiti po glavi i treba ih prebaciti na papir.

– Otprilike tako taj proces se razvija. Kazalište je društveno odgovorna djelatnost u svakoj svojoj pori. Prepoznaješ u sebi što bi htio raditi i onda se pitaš kako to može komunicirati s publikom, koristi li publici to što nudiš. Može biti korelacije, dodira, u trokutu između ideje, mene kao autora i najvažnije, publike. Tako sam i odlučio napraviti za klince, za kraj u kojem rastu, u kojem sam i sam rastao. Kroz istraživanje, povijesnih činjenica, kulturnih običaja, nardnih priča i legendi, kolažirao sam jedan koherentan sinopsis, ideju. Potom sam pozvao u tim mladu i već izvođenu spisateljicu, Ivonu Marciuš, koja je ispisala dramski tekst ideje, donoseći dodatne zaplete i događaje među likovima koji nastaju i koje onda treba uprizoriti kroz proces proba – kaže Huskić i nastavlja:

– Ideja je rođena tamo negdje prošle jeseni, ali zaživjela je tek nakon što smo uspjeli proći na gradskom natječaju. Bez financijske potpore te vrste ovo ne bi bilo moguće, Klinček bi ostao samo na papiru, u obliku brodića, i otplovio Kupom. Srećom, grad je imao sluha i prepoznao je ovaj projekt našeg Štoos teatra, priključila se i Plemenita opčina turopoljska, pa smo mogli početi s radom. Radili smo intenzivno nekih mjesec i pol dana, uglavnom u kazališnom prostoru dvorane Galženica – dodaje prvi čovjek projekta u kojem su sudjelovali još neki naši sugrađani.

– Ansambl predstave je iznio snažan i vrlo zaigran odgovor. To je sad u jednu ruku njihova predstava.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Uz višestruko nadarenu Hanu Kunić, koja je uz glumu djelovala i s dramaturškim zahvatima, tu je Karlo Bernik, koji tumači lik Klinčeka, inače vrlo mladi i izvrsni glumac koji igra u kazalištima u Zagrebu, te Franjo Đaković, glumac lutkarskog kazališta, vješt i iskusni praktičar, koji je odnedavno i stanovnik Velike Gorice, u koju se doselio s obitelji.

Međutim, ima tu još domaćih…

– Kreativni suradnici koji su autorski uobličili predstavu su Marta Crnobrnja s Podbrežnice, etablirano ime u scenografiji i radu hrvatskog kazališta. Glazbu i songove je radio divni Matija Antolić, također glazbeni suradnik mnogih produkcija Zagrebačkih kazališta, i vrlo važno, dizjan i izradu lutaka predstavio nam je Dražen Matijašević, lutkarski tehnolog. To je jedan uži kreativni tim koji uvezuje svoje vještine u ovu ideju da bi postala predstavom.

Uz glumačku izvedbu, kostimografiju i scenografiju, cijeli taj tim razmišljao je i o govoru. “Klinček turopoljski”, naime, veže se i uz turopoljsko narječje. Točnije, turopoljska narječja.

– Odmah smo željeli, uz sve ono o čemu govorimo, u predstavu implementirati i turopoljsko narječje. Usput smo doznali da u Turopolju postoje tri narječja; brežani imaju svoj govor, posavci svoju, a postoji i treća vrsta, koju koriste starosjedioci, uglavnom Kurilovčani. Sinteza koja će to objediniti ne postoji, ali postoje izolirani mali rječnici. Prvi je napisao Juraj Habdelić iz Kuča. To je prvi dokument koji pokušava objasniti turopoljski dijalekt. Ono što je Gaj radio za kajkavski, to je radio Habdelić za turopoljsko narječje kao varijaciju kajkavskog – upućen je u temu gospon režiser.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

I ispalo je odlično. Tako kažu mjerodavni, sudeći po vrisku.

– Dobili smo puno pozitivnih reakcija. Posebno se ljudima sviđa pozadina priče, tako da mislim da smo dobro odredili ideju i cilj.

Već idućeg jutra nakon premijere predstava je izvedena opet, a bit će još prilika za upoznati Juricu i Žireka…

– Sljedeća izvedba je u sklopu priredbe “Ljeto u Vukovini”, a na jesen planiramo obilaziti škole i vrtiće u okolici Velike Gorice. Neka gostovanja već smo dogovorili, a cilj i plan jest obići što više škola, vrtića, domova u okolici i u gradu… Da svi upoznaju “Klinčeka”.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar

Mirel Huskić jedan je od osnivača Štoos teatra, čiji dio je “Klinček”, novo ostvarenje u produkciji malog teatra.

– Tu je monodrama Ane Katulić “Roža, cura s greškom”, komediju Luke Kuzmanovića “Zlo-Čist-Oća”, a s “Uzbunomu plastičnom carstvu” već smo obišli više-manje sve osnovne škole u Velikoj Gorici i okolici. Postoji i jesenji Oglede festival koji djeluje pod Štoos teatrom. A evo, sad imamo i “Klinčeka”. Očigledno rezoniramo sadržajno s gradom i publikom. Samo, bez potpore u vidu trajnog prostora, ostane se lako bez daha – završio je Huskić.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

‘Konji su najveća ljubav… Ljudi će te iznevjeriti sto puta, oni neće nikada!’

Stjepan Slanec iz Hrašća nastavio je obiteljsku tradiciju i svaki slobodan trenutak provodi uz svoje konje. S njima se pojavljuje na manifestacijama, izložbama, natjecanjima…

Objavljeno

na

Piše: Gianna Kotroman

Konji su moja ljubav od rane mladosti, otkad znam za sebe. Imao sam tri ili četiri godine kad sam prvi put sjeo na konja. To je tradicija u mojoj obitelji, mi smo uvijek bili u tome, i pokojni otac, i djed, kojeg ja ni ne pamtim. Od malih nogu bavio sam se konjima. Sve moje igračke bili su konji, meni je konj bio i autić, i motor… Eto, tako je izgledalo moje djetinjstvo…, počinje svoju priču Stjepan Slanec iz Hrašća.

Administrativno je to dio Zagreba, ali i sami puni naziv govori čiji je to kraj – Hrašće Turopoljsko. Malo istočno od Odre, na rubu Zagreba i Turopolja, Hrašće je preraslo nekadašnje seoske okvire, ali i dalje je to – selo. U mjestašcu s tisuću dvjesto i nešto stanovnika ljudi i dalje drže životinje, svatko po svome guštu i(li) potrebi, a junak naše priče, eto, drži konje! I ne samo da ih drži, jer on se konjima ozbiljno bavi, s njima radi, trenira, s kočijom se pojavljuje na raznim manifestacijama…

– Imam četiri grla. Kobile Vidra i Ruba, stare 12, odnosno sedam godina, utrenirane su za taj posao. S njima odrađujem sve manifestacije na koje me ljudi zovu, svadbene svečanosti, razne prigode… Ljudi iz različitih razloga žele da ih vozimo, a mi se rado odazivamo. Imam i dvije mlade ždrijebice, koje imaju po godinu dana i tek su u pripremi za taj posao – kaže Stjepan.

– Vidru sam kupio na poznatom sajmu u Gudovcu, kao ždrijebe od šest mjeseci, a Ruba se oždrijebila kod mene i na kraju ostala. Bila je mezimica od prvoga dana, a to je i ostala. Evo, već 12 godina je u mojoj štali – dodaje naš “konjanik”.

Nije slučajno da su svi njegovi konji cure, odnosno ženke.

– Ja uvijek preferiran ženke, jer one su mirnije, staloženije. Mužjaci su malo nabrijani, neću reći kao i ljudi, ali ima sličnosti… I oni stalno gledaju gdje su ženke, pogotovo one ljepše, a cure su većinom koncentrirane na vožnju. Zato uvijek gledam da izaberem ženke – otkriva “šaptač konjima” iz Hrašća.

Iako, nema tu neke velike priče…

– Ne bih baš rekao da s konjima razgovaram. Oni imaju svoju komunikaciju, na svoj način se dogovaraju, ali naravno da im se mora posvećivati pozornost. Moje kobile jako su mi dobre, sve odrađuju jako lijepo i volim ih povremeno nagraditi s kojom mrkvom, pohvaliti… Inače, najviše vole jesti zob i pogotovo tek pokošenu travu u rano proljeće. To im dođe kao nekakav desert, to su njihove palačinke, ha, ha… Vole dobiti i kocku šećera, to im je uvijek poslastica – priča Stjepan.

Recept za uspješan rad s konjima, kaže, leži u odnosu prema životinji.

– Prvo, konj mora steći povjerenje u čovjeka. Uvijek kažem da je svaka životinja ogledalo gazde. Ja sam kupio puno konja koji su bili otpisani, praktički spremni za Italiju, odnosno za klaonicu, što nije opcija koju preferiram… S konjem treba biti pažljiv, oni su plemenite životinje, oni prepoznaju što im želiš i možeš dati. Koliko daješ životinji, toliko ćeš od nje i dobiti. To mogu garantirati, jer cijeli život sam uz konje. Imam 40 godina, a najmanje 30 ozbiljno se bavim konjima. I nikad me konji nisu iznevjerili. A ljudi jesu, stotinu puta – poentira Slanec.

Rado će se pohvaliti da je već nekoliko puta u Gudovcu pobjeđivao u natjecanju u vožnji kočije kroz čunjeve, odlazi sa svojim kobilama i na izložbe, nerijetko osvaja nagrade, ali temelj priče je vožnja kočije.

– Najdraže mi je kad me netko pozove na neku manifestaciju, pa se malo provozamo s kočijom, jer tu vidiš da se trud isplati. Ljudi reagiraju vrlo pozitivno, pogotovo djeca, koja su željna druženja sa životinjama. Ljudi su nekad na selu radili s konjima, bili su im svakodnevnica, a danas je potpuno drugo vrijeme i djeca vole vidjeti konja. Znalo je biti i manifestacija na kojima djeca nisu znala o kojoj je životinji riječ! Nažalost, došli smo do toga da je rijetkost vidjeti konja i zato je lijepo pružiti tu priliku djeci – govori Stjepan.

Za njega je to pitanje emocije, načina života, ali čak i kad puno toga znaš i možeš sam, nije jeftino imati konje.

– Nisu konji toliko skupi koliko je skupo njihovo održavanje. Hrana, kovač, veterinari… Iako, mi koji imamo životinje većinom te stvari radimo sami, jer kad bi sve plaćali, bilo bi stvarno preskupo. Jedan prosječan konj, hrvatski hladnokrvnjak, odnosno hrvatski posavac, ima vrijednost između dvije i tri tisuće eura. Sve ovisi o tome što konj zna, je li “ujahan”, vozi li kočiju, služi li samo za ukras… Konj koji je dobro utreniran, koji zna voziti kočiju, koji je ujahan, možda čak i osposobljen za terapeutsko jahanje, može ići i do četiri tisuće eura – kaže Stjepan i nastavlja:

– Zato ja svoje kobile kupim kao ždrijebad, kad su mlađe od godinu dana, pa ih učim, pripremam… Pritom uvijek ide jedna mlada i jedna starija, uz koju se ova mlađa uči. Kao i kod ljudi, recimo kao u autoškoli. Evo, ove dvije mlađe sad su navršile godinu dana, polako ćemo ove godine početi raditi neke jednostavne stvari, a sljedeće već možemo ići za ozbiljno.

Bitno je, naravno, da se konj ne boji ljudi, ali ni automobila. Kao što je često bitno da se ljudi ne boje konja.

– Konja se nemamo zašto bojati. Dobro, uvijek mora postojati doza opreza, ali konji koje ljudi sreću su jako pametni i dobro utrenirani. Moraju biti takvi, jer uvijek je tu puno ljudi, djece, starijih… Ja nikad ne idem van s konjima prije nego što su potpuno uvježbani i spremni, prije nego što steknem potpuno povjerenje u njih.

Život uz konje zahtjeva, naravno, i jako puno prostora, kojega Stjepan Slanec ima.

– Dvorište mi je široko 30 metara, to najbolje shvatim kad idem kositi. Moram si uzeti mini godišnji, ha, ha… Ali ima to i svoje prednosti, možeš konje pustiti van, promatrati ih, a to je za mene kao dijete sa sela jako važno. Našao sam se u tome, posvetio sam se tome, imam lijepo dvorište i svi koji žele vožnju kočijom, mogu se slobodno obratiti, ja sam uvijek na raspolaganju – poručio je Stjepan, kojem su konji najveća ljubav, ali zapravo hobi.

– Radim u jednoj firmi u blizini, kao dostavljač u firmi za električne uređaje. I da, konji su mi hobi, ali kad spojiš ugodno s korisnim, to je jako dobra stvar – zaključio je Konjanik iz Hrašća.

 

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Na bureku kod Zvone. Bez Zvone…

Prošlo je mjesec dana otkad nas je napustio Zvonimir Šimić, među Velikogoričanima omiljeni Zvone. Njegova radnja na placu, čuvena i izvan goričkih okvira, bila je zatvorena 11 dana, ali sad opet radi. Bez uobičajenih jutarnjih poziva…

Objavljeno

na

Objavio/la

Dugo ga već nije bilo tamo gdje smo navikli da bude, dugo je već na pitanje “kako je Zvone” slijedilo slijeganje ramenima, pogled u pod i odgovor u stilu “nije dobro”. Opaka bolest mučila je i izmučila Zvonimira Šimića, čovjeka koji je na svoj način obilježio posljednja desetljeća u životu našega grada. Zauvijek je zaspao 28. svibnja, a te je srijede ogroman broj Velikogoričana pustio i poneku suzu, jer tamo na placu, kod Zvone, više neće biti Zvone…

Njegova mala i šarmantna, nadaleko poznata radnja u našem Tržnom centru godinama je bila sinonim za vrhunski burek. I daleko šire od našega kraja znalo se za čuveni Zvonin burek, a svi mi koji smo dolazili malo češće znali smo da nije tajna samo u odličnom bureku. Tajna je bila u njemu, u njegovom pristupu i nastupu.

– Stvarno je bio duša od čovjeka, uvijek nasmijan i svakome bi izmamio osmijeh na lice – kaže nam jedna mušterija dok čeka u redu pogledavajući prema vrijednim djelatnicama.

– Nisam mogla vjerovati kad sam čula, njegov odlazak je veliki gubitak za Veliku Goricu, izgubili smo čovjeka koji je bio dobri duh našega grada, duša od čovjeka – nadovezala se druga mušterija, sublimirajući zapravo sve ono što misli i osjeća i najveći dio naših sugrađana.

Cijelih 11 dana radnja je bila zatvorena, rješavala su se birokratska pitanja, a onda je posao krenuo dalje. Burek je jednako dobar, ali nije to više isto bez gazde.

– Ma on i nije bio šef u punom smislu, nije tu bilo šefovskog autoritet… Zvone je svima nama prije svega bio prijatelj, uvijek smo se šalili, mogli reći što god želimo. Takvih ljudi nema puno – kaže nam jedna od njegovih zaposlenica.

Neobičan je bio taj šarm koji je Zvonimir Šimić nosio u sebi, valjda zato što ga je nosio i dijelio tako lako, jednostavno i neopterećeno. U svakoj komunikaciji bio je isti, svoj, pun duha i empatije.

– Kad god bi se dogodilo da nekome fali novaca, da nema za platiti, to nije bilo problem. Uvijek bi dao burek, govorio ljudima da ne moraju ni platiti… Koliko puta se dogodilo da netko uzme pet bureka, a on mu stavi i šesti. Ili netko uzme deset kiflica, a on ih stavi 15… Ne znam, možda su ga i zato ljudi voljeli. Uvijek je tako radio, a govorio je o tome i u ovom posljednjem razdoblju. Puno puta je ponovio: “I kad mene ne bude, radite na isti ovaj način…” – prenosi nam jednu od posljednjih poruka njegova dugogodišnja kolegica.

Ispratila ga je cijela ekipa iz radnje na posljednji počinak, i gotovo mjesec dana poslije knedla je ostala u grlu kad krene priča o Zvoni, a tog se osjećaja još barem neko vrijeme neće riješiti.

– Dugo ga već fizički nije bilo, zbog bolesti nije mogao dolaziti, ali svako jutro bi obavezno zvao i raspitivao se ide li sve po planu. Pa još nekoliko puta tijekom dana. I stvarno je osjećaj kao da nam fali jedan dio svih nas. Kao da se nešto odlomilo… Ali to je tako, ideš dalje, nema druge.

Više od dva i pol desetljeća rado smo ga viđali, još radije častili nepce njegovim proizvodima, burekom koji je drukčiji.

– Nema tu neke tajne. Radimo sa istim sastojcima kao i svi drugi, jedina razlika je što nema nikakvih aditiva i što stavimo malo više mesa nego ostali. Ne postoji misterij, i mi koristimo sol, papar i luk, jaje koje poveže smjesu i to je to. Možda je stvar u tome da se osjeti kad netko radi s puno ljubavi, volje i truda. A mi oduvijek tako radimo. Dobro smo se osjećali uz njega, radili smo s guštom i rekla bih, ako postoji, da je u tome tajna – priča nam Zvonina djelatnica.

– Hoće li sve ostati isto? Iskreno, ne znam. On je bio duša cijele ove priče i teško je reći kako će to funkcionirati bez njega…

Zvone porijeklo vukao iz Bosne i Hercegovine, odnosno s Kupresa. Doduše, rodio se u Slavoniji, iz koje je početkom rata i stigao u Veliku Goricu, a od kuće je ponio ljubav prema pitama. Počeo je raditi već na izlasku iz tinejdžerskih godina, prvi posao dobio je na Trgu bana Jelačića, a ubrzo je otvorio radnju na placu zajedno s Jurom Grlićem, poznatijim kao Burek Jura. Ubrzo je ta suradnja prekinuta, a Zvone je nastavio raditi sam. Potrajalo je to više od 25 godina, sve do one tužne srijede kad je zauvijek otišao.

Mirno spavaj, dobri čovječe…

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Tevenovela s turopoljskim snagama! Filip i Gianna zajedno u sceni vjenčanja

Goričke glumačke snage – poznati kazališni, televizijski i filmski glumac i televizijski voditelj Filip Detelić rodom iz Buševca i gorička radijska voditeljica City radija i glumica Gianna Kotroman, snimili zajedničku scenu u popularnoj seriji Nove TV ‘”U dobru i zlu”.

Objavljeno

na

Naša Gianna Kotroman, koja vas radnim danom budi u programu City radija Velika Gorica, našla se u novoj TV ulozi. Ovoga puta ulozi matičarke.

Pridružila se velikom setu na snimanju hrvatske serije, koja svake večeri gledatelje “priljubi” uz male ekrane.

Odglumila je dio scene vjenčanja koju su gledatelji s nestrpljenjem i napetošću iščekivali jer se do zadnjeg trenutka nije znalo hoće li Toma Benčić (Filip) oženiti Niku Sriću, svoju ljubav u seriji “U dobru i zlu”, koja je nedavno prikazana na Novoj TV, a gledatelji su u utorak mogli pogledati posljednju epizodu ove serije prije ljetne stanke.

Snimanje je bilo interesantno i izazovno sa puno glumaca i statista tzv. masovka. Da bi scena nakon ton/kamera/akcija bila snimljena, osim teksta i uživljavanja u ulogu, treba znati svoju poziciju ispred kamera, naučiti tekst svih koji glume, budući da nema ubacivanja “preko reda ” i na kraju odraditi posao najbolje moguće opisala je Gianna.

Očito joj ova uloga leži, budući da je već jednom utjelovila matičarku.

U “Larinom izboru” vjenčala sam Dinka i Lejlu a glumila sam i serijama “Ljubav u zaleđu”, “Kumovi”, “Sjene prošlosti”, “Blago nama”, a u seriji “Drugo ime ljubavi” pojavila sam se u ulozi medicinske sestre Mirjana Šikić, gdje sam morala savladati naglasak. Svaka uloga nosi svoje, nova ekipa, tekst, drugačiji karakter u koji se moraš uživiti, ali bez obriza na to, snimanje na setu je vrlo interesantno i dinamično, malo remek djelo u nastajanju – dodala je.

Spomenimo kako je upravo ulogom medicinske sestre Mirjane Šikić bila dio glumačke ekipe koja je osvojila nagradu za najbolju regionalnu seriju.

Kaže da se i dalje veseli novim projektima i novim ulogama, jer je to neprocjenjivo iskustvo, a mi se pitamo, nakon matičarke i medicinske sestre, u koju će sljedeću ulogu uskočiti?

Nastavite čitati

Reporter 450 - 26.06.2025.

Facebook

Izdvojeno