Povežite se s nama

Priča iz kvarta

‘Živio sam kao bohem! Zaradio sam puno, potrošio još više… I nije mi žao’

Igoru Mostarliću (35) kao dječaku su predviđali veliku nogometnu karijeru, koja će ga dovesti sve do Reala i Barcelone. Nikad do toga nije došao, ali iza njega je jedna živopisna i osebujna karijera, od koje bi se mogla napraviti i solidna filmska priča…

Objavljeno

na

Dizajn bez naslova 11

Slika prva. Godina je 1996., tu negdje, možda i 1997., utakmica u popodnevnom terminu na HVIDRA-inom turniru za klince. I jedan poraz koji je bolio… Uglavnom, s ekipom iz kvarta prijavili smo se na turnir, vjerujući da smo barem solidni. A onda su nam Oni priuštili “šamaranje” najteže kategorije. Završilo je 9-1, veći dio utakmice zabavljali su se radeći budale od nas, moglo je biti i 20-1. I u svemu tome kao da je najviše uživao jedan klinac ošišan na ćelavo. Osobno me toliko “izvaljao” po parketu da mi se vrtjelo u glavi još danima.

– To ti je taj Igor Mostarlić.

Tako su mi objasnili. Čuo sam za tog tipa, dečka iz Lomnice koji igra u Dinamu, a toga dana sam doznao i malo više o njemu…

Slika druga. Godina je 2019., jedna iritantno kišna faza ranog proljeća, i kava u kafiću na izlazu iz grada. Sjedim s “malim ćelavim”. Ispričao sam mu svoju nogometnu traumu iz djetinjstva, očekujući da neće imati pojma o čemu pričam, ali on se samo smješkao.

– Sjećam se toga, kako ne… Doveo sam dečke iz Dinama na turnir, većinu smo utakmica tako dobivali – govori Igor Mostarlić.

PXL 261214 9643824

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

On je samo naizgled umirovljeni nogometaš, on je trener šestoligaša Lonje, on je suradnik jednog nogometnog menadžera, on je osnivač čak dva nova kluba… I on je, što je posebno slatko u ovoj priči, jedan od posljednjih nogometnih bohema. Vrsta je to koja izumire, koju surovi profesionalni nogomet ubija na sve moguće načine, zato su ove priče posebno romantične, na trenutke gotovo i nevjerojatne. Promijenio je 17 klubova u karijeri, a malo je onih u kojima je prošlo bez bizarnosti, nesreća… Zabio je na stotine golova, osvajao trofeje, ali i gradove. I na kraju, kaže, ni za čim ne žali.

– Znaš čega mi je jedino žao? Što nisam igrao nogomet nekih 20, 30 godina prije. U to se vrijeme moglo živjeti onako kako sam ja živio, a istovremeno i igrati nogomet na najvišoj razini. Meni su govorili da imam potencijal doći do Reala ili Barcelone, i ja sam vjerovao u to, ali nije se tako razvilo. Volio bih da sam napravio i više u karijeri, ali ni sekunde ne žalim što sam živio na svoj način, po onoj pjesmi ‘ostat će uspomena na posljednjeg bohema…’ – sa smiješkom nas uvodi u svoju priču Mostarlić, a mi se vraćamo na početak.

– Doma sam u Donjoj Lomnici, rodio sam se u Zagrebu 31. svibnja 1983, a nogometnu karijeru počeo sam u Dinamu, tada Croatiji. Imao sam 11 godina, otišao sam na probu i nakon dva tjedna su mi rekli onu čuvenu ‘donesi dvije slike i domovnicu. I ostao sam u Dinamu kroz cijelu omladinsku školu, bio sam i kapetan svoje generacije, jedne od najuspješnijih u povijesti Dinamove škole. Uz mene, tu su bili još i Niko Kranjčar, Eduardo, Ante Tomić, Marko Marić, pa Pelaić, Radas, Ćosić… Svi iz prvih 11 kasnije su igrali prvoligaški nogomet – prisjeća se Igor prijatelja iz djetinjstva.

Ta je generacija doslovno rušila sve pred sobom, osvojila sva prvenstva i kupove, uzimala međunarodne turnire, pobjeđivala i United, i Atletico… Nogomet je malome Mostarliću, naravno, bio cijeli život.

– Često nije bilo lako, težak je to život. Ako je škola ujutro, treninzi su popodne, i obrnuto. Vozili su me roditelji i brat, a kasnije sam išao i sam, na buseve, pa vukao dvije torbe sa sobom… Odeš od kuće ujutro i vratiš se navečer. Nije bilo puno vremena za bilo što drugo. Koliko sam puta vidio kako moji prijatelji početkom sedmog mjeseca odlaze na more, uživati i kupati se, a meni počinju pripreme. Tako je to bilo, ako si se mislio baviti nogometom, moraš zaboraviti na more… Ali unatoč svemu tome, ne bih taj period života ni za što mijenjao! – poentira Mostarlić, jedan od najboljih strijelaca u povijesti mlađih kategorija Dinama, kojem ni to nije bilo dovoljno da se ugura u prvu momčad kluba iz Maksimira.

Dizajn bez naslova 12

E, to je poseban dio priče. U koju prvi put upada čovjek koji će i kasnije, još jedanput, značajno utjecati na karijeru Igor Mostarlića.

– Trebao sam potpisati ugovor s Dinamom, sve je već bilo dogovoreno s mojim roditeljima, u tom trenutku Marko Mlinarić bio je u školi nogometa, a Zlatko Kranjčar trener prve momčadi. A onda se dogodio veliki preokret. Za šefa škole došao je Ilija Lončarević, a ubrzo je Cico je otišao, a naslijedio ga je upravo Lončarević, s kojim nikad nisam mogao pronaći zajednički jezik. I mogu reći da sam se zato odlučio na odlazak iz Dinama – govori Mostarlić, jasno i konkretno, iako u nekakve konflikte ni u ludilu ne želi ulaziti.

– Detalji te priče? A možda i nema potrebe… Sad više nije ni važno je li u pravu bio on ili ja. O njemu kao stručnjaku ne mogu reći ništa loše, ali mislim da njegove ljudske osobine nisu na visokom nivou. Kad se danas sretnemo, pristojno ga pozdravim, jer puno je stariji od mene, tako sam odgojen, ali imam svoje mišljenje…

igor mostarlić 5

Kao najava da ova nogometna karijera neće biti nimalo obična poslužio je izbor njegova prvoga kluba nakon Dinama.

– Talijanska Pisa! Doduše, prije toga sam bio u Atletico Madridu, koji me jako želio, ali sve je propalo. Točnije, moj menadžer Jozo Terzić nije se uspio dogovoriti oko love… Predugovor je već bio potpisan, ali nakon desetak dana vratio sam iz Madrida. To je možda i jedino za čime zaista žalim u svojoj karijeri, taj Atletico… Uglavnom, vratio sam se od tamo i otišao u Italiju. Imao sam nepunih 17 godina kad sam potpisao ugovor s Pisom i vratio se doma na mjesec dana – nastavlja priču Mostarlić.

A baš se u tih mjesec dana, eto, igrao turnir u Kurilovcu…

– Prijatelji su me nagovorili, kažu ‘ajmo igrati’ i ja pristanem. I tu se dogodi da slomim nogu… Uletio mi je Berković iz Kuča, pamtim to i dalje… Čim su u Pisi to saznali, raskinuli su ugovor.

I ostao je bez kluba. Nakon šest mjeseci oporavka ruku spasa pružio je Udarnik.

– Odigrao sam strašnu polusezonu, dao 20-ak golova u trećoj ligi, i došao je poziv iz Hajduka. Otišao sam u Split, odigrao prijateljsku protiv Dugopolja, a nakon nje smo se sve dogovorili. Međutim… – najavio je novi preokret u priči Igor pa nastavio:

– I Iz Maribora su me zamolili da dođem odigrati jednu prijateljsku. Brat i ja smo sjeli u auto i otišli, a odmah nakon utakmice su željeli da potpišem ugovor. Ipak sam otišao kući, razmislio i na kraju odabrao Maribor. I tad je to bio europski klub, a svidio mi se i rad trenera. Čovjek se zvao Matjaž Kek…

PXL 110619 1036

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Odluka da odbije Hajduk pokazala se dobrom.

– Mislim da nisam pogriješio. Osvajali smo titule, bio sam miljenik navijača, smišljali su pjesme za mene, a proglasili su me i najboljim igračem slovenske lige… Uživao sam u te dvije sezone – prisjeća se Mostarlić faze karijere koju će proglasiti najljepšom, a koju je prekinuo poziv Spartaka iz Moskve.

– Opet su raznorazni menadžeri sve zakuhali i transfer je propao! I ankon svega toga na kraju sam ostao nigdje…
I sve se odjednom okrenulo naopačke. Umjesto za moćni Spartak, zaigrao je za novog slovenskog prvoligaša Bele Krajine. Umjesto u Moskvu, preselio se u Črnomelj, mjestašce od šest tisuća ljudi.

– Tamo sam bio šest mjeseci, da bi stigao poziv iz Istre. Tad se klub zvao Pula Staročeško, a trener je bio Igor Pamić, veliki stručnjak. Ostali smo u ligi iako šest mjeseci nismo dobili niti jednu plaću. Snalazili smo se na sve moguće načine, pomagali su nam i roditelji… Eto, i taj dio HNL-a sam prošao.

U tim trenucima, ne zaboravite, Igor Mostarlić ima samo 21 godinu. I sve ovo iza sebe. I još gomilu toga ispred, ostanite s nama…

– S Pulom sam ostao u ligi, da bi na ljeto otišao u Međimurje. Došao sam u odličnu momčad, a ja sam bio prvi strijelac kluba i treći strijelac HNL-a, iza Bošnjaka i Eduarda. Međutim, na zimu se par ključnih igrača prodalo i do kraja smo se jedva spasili od ispadanja – pamti sve Mostarlić, kojem je karijera opet izgledala ružičasto.

– Te sezone zabio sam 14 golova i na ljeto sam dobio ponude nekoliko hrvatskih prvoligaša, ali i ruskih klubova, ali nisam želio u Rusiju. Opet me zvao i Hajduk, imao sam ponudu na stolu, gotovo sam i odlučio da idem dolje, ali kad se javio Ivo Šušak iz Osijeka, i drugi put sam odbio Splićane – otkriva Igor i nastavlja:

– Ivu Šuška cijenim najviše od bilo kojeg trenera u hrvatskom nogometu, to je jedan veliki gospodin i sjajan pedagog. Za pet minuta sam se sve dogovorio s Osijekom. I drago mi je što jesam, budući da sam imao veliku podršku i trenera, i direktora Alena Petrovića, ali i predsjednika Branimira Glavaša. I on je veliki gospodin, kojem skidam kapu i želim mu sve najbolje u životu…

Zbližio se s gazdom, a na terenu je sve bilo gotovo idealno… Međutim, naravno da opet slijedi “međutim”.

– Sezona je krenula odlično, bili smo u vrhu, da bi u jednom trenutku došlo do nezadovoljstva i Ivo Šušak je morao otići. I četiri, pet kola prije kraja sezone za trenera nam dolazi, nećete vjerovati, Ilija Lončarević… Do kraja, pogađate, nisam odigrao više niti jednu utakmicu – kiselo se smješka Mosta, kako ga zovu prijatelji.

– Kad je došao, baš sam imao tri žuta kartona, a kad je on to saznao, krenuo je naš nastavak priče iz Maksimira. Na to se nadovezala i moja svadba, koja je trebala biti tjedan dana nakon što sezona završi. No sezona se produžila i taj vikend se ipak igralo. S bivšim trenerom Šuškom i ljudima iz kluba imao sve dogovoreno, dozvolili su mi da izostanem, ali Lončarević je poludio kad je čuo. Na kraju su svi igrači, stožer i ljudi iz kluba bili gosti na mojoj svadbi. Svi osim Ilije Lončarevića, koji se nije pojavio.

I bilo je jasno da se osječka epizoda bliži kraju.

– Počele su pripreme za novu sezonu, a ja sam došao u top formi. Trenirao sam i individualno, a prvo testiranje pokazalo je da sam jedan od najspremnijih. Kad je Lončarević vidio rezultate, odmah je rekao da je to nemoguće i poslao me na doping kontrolu!

DSC 0184

Teško je već i izbrojiti koja je to bila runda u obračunu Ilije i Igora, ali bilo je očito da će meč svaki čas završiti.

– Na testu se pokazalo da je sve ok, ali već tad mi je bilo jasno da neću moći psihički izdržati to njegovo ponašanje. Jednostavno se nismo našli na istoj valnoj dužini… U svemu tome odlučio sam igrati mali nogomet na Hvidri, tu u Gorici, zbog čega su me u klubu suspendirali. Oni su otišli na pripreme u Međugorje, a ja sam zatražio papire.
Osijek je, dakle, otišao u povijest, a budućnost je nudila potpis ugovora s Rijekom. Ali Mosta je i ovaj put imao svoj đir.

– Sve je već bilo dogovoreno s Rijekom, trener je bio Nenad Gračan, da bi mi navečer oko 23 sata, ležao sam doma u Lomnici, zazvonio telefon. Zove menadžer i pita me želim li ići u Izrael. Odmah mi je poslao ugovor, sve skupa trajalo je do tri sata u noći, a već ujutro sam imao let za Tel Aviv. Klub se zvao Maccabi, iz Herzliye, mjesta koja je od Tel Aviva kao Gorica od Zagreba, ujedno i najljepši grad u Izraelu – prepričao je Igor još jedan preokret u svojoj karijeri.

– U Izraelu su me svi super prihvatili, ostali smo u ligi, osvojili smo i Kup Izraela, prvi trofej u povijesti kluba. Sve je bilo stvarno odlično, nakon te sezone željeli su me i veći klubovi, no odlučio sam ostati. Sve mi je toliko odgovaralo da danas mogu reći da bi, osim u Hrvatskoj i mojoj Lomnici, jedino tamo mogao živjeti. Ozbiljno, isti tren bih spakirao kofere i otišao živjeti u Tel Aviv! Nadam se da ću jednoga dana kao trener završiti tamo… Klima čudo, kupanje od drugog do desetog mjeseca, grad živi 0-24, prekrasne plaže… Svakome bih preporučio da ode vidjeti Tel Aviv.

PXL 261214 9643818

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Iz ove perspektive zvuči pomalo nevjerojatno, ali u to je vrijeme navodno bio i blizu reprezentacije! I tako bi možda i završilo da je ovdje riječ o nekoj običnoj karijeri. Kao što nije.

– Bila mi je to baš sjajna faza karijere, stvarno se spominjalo i da me Slaven Bilić vidi na nekom širem popisu reprezentacije. A onda je krenuo peh! Na pripremama mi je popucao trbušni zid, pa se upalile pubične kosti… Oporavak se produžio i na više od šest mjeseci. Raskinuo sam ugovor s Izraelcima i otišao opet u Međimurje.
Opa, u ovoj se priči neke epizode i ponavljaju… Dakle, Čakovec je bio poznata sredina, ali kod Mostarlića bez komplikacija ne ide.

– U Međimurju me dočekala grčevita borba za ostanak u ligi, a u sklopu toga se rađala i čuvena afera ‘Offside’, ona puštanja utakmica… Kad sam saznao što se događa, sazvao sam sastanak igrača i uprave. Upozorio sam da se nešto tu događa, ali predsjednik mi je rekao da je to nemoguće dokazati. I ja sam odgovorio da u tom slučaju odlazim. Nisam želio sudjelovati u tome…

Što zbog ozljeda, što zbog namještanja, karijera Igora Mostarlića te je zime 2008. godine opet upala u rupu. I trebalo je pogoditi pravi put da se iz nje izađe. A naš je junak pogodio k’o prstom u govno.

– Otišao sam u Posušje i požalio. To je bilo strašno! Nakon svega što sam prošao, odjednom si u bosanskoj ligi, u kaosu. Jedno ti obećaju, drugo rade, petljaju i muljaju… I kreće kalvarija nakon koje sam odlučio da više ni ne želim igrati nogomet. Doslovno me prošla me volja za nogometom – priča Igor, koji je tad imao tek 25 godina!

– Vratio sam se doma i držao se svoje odluke, nisam igrao gotovo dvije i pol godine, pa otišao rekreativno igrati za Gradiće. Odigrao sam desetak utakmica, da bi mi došla ponuda iz Jedinstva iz Bihaća. Druga bosanska liga, ali sasvim druga priča. Svi su bili korektni, svi uvjeti su ispoštovani, u polusezoni sam zabio 15 golova i nakon toga dobio poziv iz Tuzle, iz Slobode. Sa zadnjeg mjesta došli smo do petog, zamalo izborili Europu. Padali su svi redom, od Širokog, Sarajeva, Željezničara… Sve je bilo idealno, želio sam ostati, ali onda je taj predsjednik koji nas je doveo doživio krah i otišao.

Nakon svega, i nije posebno šokantno što je tako završilo.

– Otišao sam u Krško, u Sloveniju, ali rastali smo se kad je počelo ‘štekati’ s novcima. I došao sam u HNK Goricu. Iskustvom i golovima pomogao sam Gorici da postane stabilan drugoligaš, ali na kraju sezone otišao sam svojim putem, iako je gospodin Črnko želio da ostanem – govori Mostarlić, koji je s 30 ulazio u zadnju fazu karijere.

igor mostarlić 1

Slijedio je Kurilovec, pa u ambiciozni i bogati Savski Marof, a kad je i ovdje gazda doživio krah (?!), Mostarlić se odlučio vratiti kući.

– Da, vratio sam se u Lomnicu, odlučan da više neću igrati ozbiljan nogomet, da je vrijeme da pomognem svom selu. Brat je bio predsjednik kluba i odlučio sam podići NK Lomnicu, koja je bila u šestoj ligi. Posložili smo se na svim razinama i krenuli raditi. Bio sam trener i igrač, prve sezone bili smo drugi, sljedeće smo izborili viši rang – govori Mostarlić, kojeg je nakon tri godine sva ta količina posla u klubu iscrpila, potpuno potrošila.

– Previše sam toga radio sam i došlo je do zasićenja. Tri kola prije kraja, kad smo osigurali ostanak, otišao sam iz kluba.

Posljednju utakmicu u karijeri odigrao je upravo u dresu Lomnice, ali nju ne pamti po lijepome. U zapisniku delegata stajalo je da je fizički napao suca, da ga je pljuvao, stao mu kopačkom na nogu…

– Ne, mislim da mi to neće biti zadnja utakmica u karijeri. Ne želim na taj način završiti karijeru, vratit ću se sigurno. Ako bude zdravlja, naravno – započinje ovaj dio priče Igor pa se okreće detaljima:

– Utakmica se igra u Orešju, suci kasne pola sata, ali igralo se izuzetno korektno. Do zadnjih 15-ak minuta. Isprovocirale su me dvije, tri sudačke odluke i jednostavno sam ‘pukao’. Iako, nije to bilo baš onako kako se pričalo. Doslovno su me dočekali, željeli su me kazniti. Udaranja i pljuvanja nije bilo, ali psovki je, povlačenja za dres… Stao sam i kopačkom pomoćnom sucu na prste, od toga ne bježim. I dobio sam dvije godine suspenzije.

Uvjeren je Igor i dalje da je sve to bilo dio plana.

– Nikad u Lomnici nismo željeli raditi, recimo to tako, s nekim višim instancama. I zato zabili nož u leđa, zapravo pouzdano tvrdim da je to bila ‘sačekuša’… – zaključio je priču o svojoj karijeri Mostarlić.

A kad se podvuče crta, ostaje jedno ključno pitanje za svakog pravog Hrvata, koji voli pogledati u tuđi džep. Koliko se u svemu tome moglo zaraditi… E, tu se mangupski nasmijao.

– Mislim da bi bilo ružno kad bih rekao koliko sam zaradio, ha, ha… Zaradilo se dosta, potrošilo se još više! Eto, tako nekako… Ali glavno da sam živ i zdrav. Imam kuću, imam auto, imam od čega živjeti i ne žalim se – rekao je Mosta i otvorio onaj dio priče pod radnim nazivom “posljednji boem više se ne rađa…”

– Znam da me takav glas prati, ali opet kažem, ničega mi nije žao. Gdje god dođem, u svakoj sredini u kojoj sam igrao, vrata su mi otvorena, ljudi se vesele što me vide, a to je najvažnije – ističe Igor.

PXL 110619 1036

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Veseljak je, voli društvo i zabavu, muzikaše i tamburaše…

– Je, bilo je stvarno svega, ali htio bih reći da nisam bio od onih koji nisu voljeli trenirati. Ali da, volio sam i zaružiti! Znali su nas više puta tamburaši i cigani trubači gotovo dopratiti na trening, na utakmicu… Uvijek sam si nalazio ekipu, nikad nisam bio sam u tome, ha, ha – s osmijehom na licu prisjeća se Mosta pa nastavlja:

– U Beloj Krajini smo imali utakmicu protiv Olimpije, ali zaružili smo večer prije i praktički smo došli na utakmicu direktno izvana. Trener i predsjednik pozvali su me na razgovor dva sata prije utakmice i rekli: ‘Sve znamo, gdje si bio i što si radio’. Predsjednik je rekao treneru da me ili stavi u prvih 11 ili da me uopće ne skida. I on me stavi, mi dobijemo tad iznimno jaku Olimpiju 1-0, a ja budem igrač utakmice! I znate dalje sve… Tamburaši i to, nastavljamo gdje smo počeli dan prije, ha, ha, ha…

Ukratko, ono što su na višim razinama bili Baka Slišković ili Paul Gascoigne, ovdje je bio Igor Mostarlić. Sjajni igrač i još bolji bećari.

– Volio sam život bohema, ali ja sam svoje na terenu uvijek odradio. Dođeš na trening, obučeš šuškavac i trenirku, izađe to iz tebe i idemo dalje. Tko zna, zna, tko ne zna, neka ne izlazi, ha, ha… Volio sam otići i u saunu. Tri puta po 15 minuta i k’o nov si! Svi su znali kakav sam i što sam, imali su razumijevanja, ali jedna je stvar tu ključna… Ako si pravi na terenu, izvan njega radi što god hoćeš!

Da je bilo malo više sreće, malo više samokontrole, igračka priča možda bi izgledala i nešto drukčije, no to je danas prošlost. Danas je trener, nakon Lomnice vodio je i Meštricu, a sad je u Lonji. Počeci su vezani uz niželigaški nogomet, a tu pogotovo ima bećara, možda i većih nego što je on bio. No znat će trener Mostarlić s njima…

– Prije svega, teško će me igrač moći prevariti u takvim situacijama. Nisam od onih koji bi bili isključivi po tom pitanju, razgovarao bih s njim, ispričao i svoje iskustvo, objasnio da prvi, drugi ili treći put tako može ići, ali četvrti baš i ne…

Trener Meštrice Igor Mostarlić

Na nogomet gleda sličnim očima kao, primjerice, Pep Guardiola ili Robert Prosinečki, to su treneri koje izdvaja kao neke svoje uzore, a usporedno s trenerskom gradi i karijeru u menadžerskom svijetu.

– Ne bih rekao da sam agent, moj suradnik i prijatelj Niko Antunović vodi brigu o igračima, a ja ih samo nalazim i treniram, dajem upute i savjete. Ja sam, recimo, stručni dio tog našeg tima – objašnjava Igor, koji s Nikom Antunovićem pokreće i jedan projekt koji bi mogao puno donijeti velikogoričkom sportu.

– Mali nogomet mi je prva ljubav. Igrao sam ga uvijek, kad god sam mogao. Na Kutiji šibica sam osvajao i momčadske i pojedinačne nagrade, uostalom i najbolji sam strijelac u povijesti Kutije, zabio sam 101 gol… – napravio je Igor kraći uvod pa najavio svoj projekt:

– Pokrenut ćemo Malonogometni klub Gorica. Ideja je da djeca već od predškolske dobi budu kod nas, da imamo cijeli omladinski, ali i seniorski pogon, koji će krenuti od druge lige, a zatim napasti i prvu. Gorica kao grad zaslužuje prvoligaša i u malom nogometu. Ponudit ćemo suradnju i HNK Gorici, ali mi smo projekt praktički već zatvorili. Krajem petog mjeseca krećemo, tad će sve biti isplanirano i posloženo za sljedeće dvije, tri godine.

Da ne završimo bez još jednog “međutim”, recimo i ovo… Međutim, nije malonogometni klub jedini kojeg će Mostarlić osnovati.

– Nas par prijatelja imamo plan sljedeće sezone osnovati i klub velikog nogometa, mislim da ću u njemu završiti karijeru. Nekoliko prijatelja žele da odigramo još malo velikog nogometa, pa ćemo osnovati klub, vjerojatno u Lomnici. Zvat ćemo se Lomnica, crtica, pa sponzorstvo. To kreće iz prijateljstva, ali ambicije će uvijek biti da se ide na prvo mjesto. Pa makar i u sedmoj ligi. Idemo, sedma, šesta, peta, pa dokle ide. Igramo nam se još, a dok god igramo, želimo pobjeđivati – završio je svoju ludu priču Mostarlić.

Priča iz kvarta

‘Kad je Maradona umro, punica je odlučila: Ti preuzimaš, tradicija se mora nastaviti…’

Kad sam dobio otkaz u firmi i kojoj sam radio, punac Ešref uzeo me pod svojim i učio svim tajnama ovog zanata. Zadnjih 20-ak godina radio sam s njim, a sad ga i naslijedio, priča nam Veis Muharemi

Objavljeno

na

Objavio/la

Dizajn bez naslova 10

Prije sedam mjeseci gradom se proširila tužna vijest, preminuo je legendarni gorički kestenjar, Ešref Sulejmani – Maradona. Otišao je mirno, u snu, ni tjedan dana nakon što je s obitelji proslavio 72. rođendan. Brojne je stanovnike Velike Gorice, ali i okolice, to duboko rastužilo, jer brojne su generacije naših sugrađana upravo kod Ešrefa kupile svoju prvu mjericu kestena.

– Radio je do zadnjeg dana, ne zbog potrebe, nego je toliko volio Goricu i ljude, morao je bar jedan krug napraviti po gradu svakoga dana, to mu je bila duševna hrana – objašnjavali su nam tad iz njegova obitelj.

No život ide dalje, a tradicija prodaje kestena na dobro poznatoj lokaciji, iza “robnjaka” u Kolarevoj, ostala je u obitelji. Novi kestenjar u gradu, Veis Muharemi, zasigurno je mnogima već dobro poznato lice, jer upravo je od majstora Maradone naučio sve tajne najboljih pečenih kestena u gradu i s njime pohodio sve značajnije manifestacije zadnjih dvadesetak godina. Uostalom, Veis je Ešrefov zet.

kestenjar1 1

Ešref Sulejmani zvani Maradona kroz godine se pretvorio u jednog od simbola našega grada… Foto: Miljenko Milanović/Cityportal.hr

Odluku da, upravo zbog velike ljubavi između njenog pokojnog supruga Ešrefa i stanovnika velikogoričkog kraja, kesteni moraju biti ponovo na starom mjestu i zbog novih generacija, da tradiciju treba nastaviti najstariji zet, donijela je Veisova punica Atidža.

– Na nagovor punice preuzeo sam njegovu lokaciju, ona ne bi dozvolila da se ta tradicija ugasi. Sad pečem kestene za moje drage Goričance i Turopoljce, ali to zapravo radim već 20-tak godina, jer pokojni me punac uveo u posao nakon što sam dobio otkaz u firmi. Uveo me u sve tajne i tajnice posla, radio sam na drugim lokacijama, a on je ‘držao’ Goricu’ – priča nam Veis dok priprema frišku turu kestena.

– Rođen sam na Kosovu, a 80-ih godina sam došao ovdje, upoznao Maradoninu kćer i ostao tu živjeti. U sretnom sam braku, imam kćer i sina, a imam i unuka starog pet mjeseci. Svaki dan dolazim iz Ivanje Reke, gdje živim, ali u Gorici i Turopolju sam s pokojnim puncem posvuda bio, pomagao mu po feštama, u kinu, po utakmicama… Tako da se ovdje osjećam kao doma. Ljudi ovdje su pravi ljudi, dosta poznajem ljude iz čitavog kraja, sve sam to prošao s puncem, i nigdje nismo imali nikakvih problema.

Kaže kako se već naviknuo na rad na hladnoći.

– Dobro se obučem, zaštitimo si štand, a i toplo je kraj kestena. Zna biti malo zeznuto kad su pravi minusi, ali zasad je dobro. To je ionako sezonski posao, sve je to stvar navike.

kest kupci scaled

No, čini se kako je kestenjara sve manje i manje, a kako se čini taj će se trend i nastaviti.

– Kakva je budućnost kestenjara? Iskreno, ne vjerujem da će ova tradicija živjeti još dugo… Poznajem dosta kestenjara, puno ih je pozatvaralo svoje štandove po Zagrebu, a dosta ih je i otišlo u inozemstvo. Nije stvar u interesu, ljudi vole pečene kestene, ali nove generacije baš nisu zainteresirane za uličnu prodaju, nije to ni jednostavan ni lagan posao.

Otkrio nam je i kako je tajna najfinijih pečenih kestena u dobrom, friškom plodu kestena, dobrom rezanju i “što manje petljati oko njih”. Ove godine sezonu je započeo sa sljemenskim kestenima, ali pokazalo se kako je drvo bilo bolesno, pa su ih zamijenili zdravim talijanskim marunima.

– Ovdje ide najviše mala mjerica kod klinaca, a srednja je najprodavanija. Za Martinje su išle veće, jer vino i kesteni su ljubav stara.

kestenjar scaled

Razgovor su svako malo prekidali kupci, koji imaju samo riječi hvale, ali se i sa sjetom prisjećaju dragog Maradone.

– Bili smo tužni kad smo to čuli, zbilja je bio jedan simbol našeg grada i drago mi je da se tradicija nastavlja. Obavezno kad smo u šetnji svratimo po mjericu, finih, slatkih pečenih kestena na štand kod Robne kuće, još od malena, a sad i s familijom – kaže nam sugrađanin koji je došao po svoju mjericu.

Na lokaciji u Kolarevoj novi kestenjar u gradu, Veis Muharemi, ostaje još samo do 1. prosinca, kad se obiteljski Obrt za pečenje plodina (kokice, kesteni, košpice, kikiriki i ostale zanimacije) seli na gorički Advent. A tamo će to biti bez pečenih kestena.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Mural i dva grafita za Pilota: Legenda o Jadranku Cumbaju, heroju s maljutkom…

U petak u 17.30 sati, na zidnoj ogradi kod spajanja Sajmišne i Malogoričke ulice, bit će predstavljeni mural i dva grafita u spomen na Jadranka Cumbaja, heroja Domovinskog rata stradalog u Oluji

Objavljeno

na

Objavio/la

Dizajn bez naslova 1

Tog 5. kolovoza 1995. godine cijela je Hrvatska bila u euforiji, slavila se velika pobjeda hrvatske vojske u čuvenoj akciji Oluja, na televiziji su svako malo objavljivali nove dosege i uspjehe hrabrih hrvatskih vojnika… Slavilo se i u kući obitelji Cumbaj, u Sisačkoj ulici u Velikoj Gorici, sve se pratilo s posebnom pozornošću, a neskrivenim ponosom, i to s jakim razlogom.

A onda je, oko 18 sati, zazvonio telefon.

“Nažalost, moramo vas obavijestiti da je vaš Jadranko poginuo…”

Majka je od šoka pala u nesvijest, otac je posrnuo, u očaj je potonula i 16-godišnja sestra Jadranka. Obitelji Cumbaj tog se dana svijet srušio. Njihov Jadranko, u tom trenutku 27-godišnji pukovnik Hrvatske vojske, položio je svoj život u borbi za domovinu, jedan je od ukupno 239 vojnika koji nisu dočekali kraj Oluje, i sve što se događalo tih dana za Cumbaje se pretvorilo u ogromnu, neizdrživu bol.

Na bojište je Jadranko Cumbaj otišao već na početku Domovinskog rata, u okolnostima koje su tad bile na snazi nije dvojio treba li staviti svoj život na čekanje i pomoći u obrani svoje Hrvatske. Bio je u tom trenutku uspješni student Strojarskog fakulteta, pomagao je ocu u tokarskoj radionici, igrao nogomet za NK Vatrogasac iz Kobilića, kao pasionirani lovac obnašao ulogu tajnika Lovačkog društva Srna, uživao je u ribolovu, druženju s prijateljima i u – čitanju. Svjedoci kažu da bi znao pročitati i po dvije knjige u danu…

Sa samo 24 godine sve je to bacio u drugi plan i postao vojnik. Zapravo, vojničina. Ratne priče, potvrđene od više izravnih svjedoka, kažu da je uništio ukupno 29 neprijateljskih tenkova i oklopnih vozila. Također, ostao je zapamćen i kao prvi u Domovinskom ratu koji je uz pomoć termovizijskog sustava tijekom noći uništio neprijateljski tenk… Na odsluženju vojnog roka u Crnoj Gori upoznao se s “maljutkom”, koju je toliko vješto koristio i koju godinu poslije, kad je rat krenuo. I silno je želio upravo u Oluji tu svoju brojku zaokružiti na 30.

Hrabar, odvažan i nepokolebljiv, tog kobnog 5. kolovoza nije želio posebno se opremati, odlučio je da neće nositi ni pancirku, a to ga je na kraju koštalo života. Izašao je iz zaklona kako bi došao do naoružanja kad je pala granata, čiji su geleri “zakačili” i Jadranka. Nije mu bilo spasa, kao ni cijelom nizu suboraca koji su nastradali na tom dijelu petrinjskog bojišta toga dana. Kažu upućeni da je neprijatelj upravo na tom dijelu bojišta bio najjači, najbolje opremljen…

I ostale su, eto, samo uspomene. Na mladića kojeg će danas svi odreda opisati “ljudinom”, na vojnika koji se isticao hrabrošću i talentom, na ratnika za primjer. I na čovjeka koji zaslužuje da ga pamtimo, da ga se sjećamo, da ne dopustimo da legenda o Jadranku Cumbaju iščezne. Tih se ratnih godina oženio svojom djevojkom Slavicom, dobili su i sina Kristijana, ali uz obitelj, ovo je čovjek koji zaslužuje da ga se još dugo, dugo sjećaju i mnogi drugi.

Upravo zato su mu njegovi lovci iz LD Srna postavili spomen-čeku u Kušancu, upravo zato se ovih dana dovršava mural i dva grafita u čast palog branitelja kojeg su, zbog pilotske značke koju je uvijek nosio, prozvali Pilot. Gradska četvrt Stari grad u petak u 17.30 sati organizira svečano otvorenje grafita i murala na zidnoj ogradi kod spajanja Sajmišne i Malogoričke ulice, bit će to prilika da svatko od nas dođe na tu lokaciju i još jednom se pokloni uspomeni na Jadranka Cumbaja.

Jer, znate to, heroji nikad ne umiru…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Dan kad je Gorica postala jednosmjerna! ‘Tog se dana našim ljudima život promijenio…’

Ove se nedjelje, 2. listopada, navršava 40 godina od uvođenja jednosmjernog prometa u Veliku Goricu. Autor idejnog rješenja tog projekta Ivan Mikulčić nije želio da ovaj dan prođe samo tako. Pa smo sjeli na kavicu kod Rojca…

Objavljeno

na

Objavio/la

Dizajn bez naslova 47

Takve stvari uvijek se rade u noći s petka na subotu, čisto da se ljudi do ponedjeljka barem malo naviknu na promjenu. I tog 2. listopada 1982. bila je subota. Malo nam je problem pričinjavalo to što je u tijeku bio “par-nepar” režim, pa su na benzinskoj na ulasku u Goricu, na uglu današnjeg parkinga iza Tržnog centra, ljudi u kolonama stajali do 5 ujutro, ali tu je policija odradila velik dio posla. I uspjeli smo, te noći krenuo je jednosmjerni promet kroz Veliku Goricu…

Tim riječima naše druženje s povodom, uz malu s mlijekom kod prijatelja Rojca, počinje Ivan Mikulčić. Čuveni velikogorički nogometni sudac, jedini iz našega grada koji je sudio jugoslavensku prvu ligu, ali i prometni stručnjak s posebnom ulogom u ovoj priči. I ponosni Goričanin koji nije želio da jedna ovakva obljetnica prođe nezapaženo.

– To je bila jako važna promjena u životu našega grada, šteta bi bilo propustiti reći da se 2. listopada obilježava 40 godina od trenutka kad je uveden prometni sustav kakav imamo i danas – govori nam gospon Mikulčić.

Ne bi mu se reklo, ali u životnom kalendaru su već 72 ljeta, što će reći da je u vrijeme dok se sve ovo događalo bi u ranim tridesetima.

– I prije nego što se o tome počelo službeno razgovarati, sjeo sam doma i dva-tri dana polako crtao kako bi to izgledalo. Gdje bi išla koja cesta, gdje semafori, gdje pješački prijelazi, gdje biciklističke staze… Sve to stavio sam na papir A3 formata i čekao pravi trenutak.

A on je ubrzo i došao. Kao što je do našeg stola u tom trenutku došao i gazda, Miljenko Rojc, pravi čovjek da nam dočara kako je to izgledalo u vrijeme dok se Zagrebačkom vozilo dvosmjerno, jer kuća mu je odmah tu, prvi red do ceste.

– Kako je bilo? Kao da smo živjeli na prikolici od kamiona! – slikovit je Rojc, kao i obično.

– Buka kamiona koji su ovuda jurili bila je nesnosna. Mi stanari znali smo nakon nekog vremena kad koji kamion prolazi, što vozi, a po tome smo i odlučivali kad ćemo ići spavati. Nema smisla ni lijegati u krevet prije nego prođu oni koji će te svakako probuditi… Sve u svemu, nepodnošljivo – objašnjava Rojc.

dvosmjerni promet

Ova je fotografija snimljena u svibnju 1982., nekoliko mjeseci kasnije ovako se automobili više nisu mogli mimoilaziti… Foto: Višnja Huzjak/Muzej Turopolja

 

Kako se radilo o ravnoj cesti, često su tu vozači znali nagaziti papučicu, velikom brzinom prolaziti kroz središte grada, a česte su bile i prometne nesreće, u nerijetkim slučajevima i sa smrtnim posljedicama. Problema su imali i autobusi, pa je ubrzo došlo do konsenzusa – nešto se po ovom pitanju mora promijeniti.

– Tadašnji načelnik općine Nikola Kovačević, vrlo odlučan i odrješit čovjek, okupio je ljude iz policije, ZET-a, a pozvao je i mene, koji sam u tom trenutku bio na funkciji šefa odsjeka za regulaciju prometa Grada Zagreba, u čijem sastavu je bila i općina Velika Gorica. Ljutio se, galamio, govorio da ništa ne radimo, a ja sam mu mirno odgovorio: “Ali ja već imam idejno rješenje, cijeli projekt…” Tu je i on malo zastao, iznenadio, možda malo i naljutio što sam to radio prije nego što je on to odobrio, ali dobro mu je došlo u pokretanju cijele te priče – prisjeća se Ivan Mikulčić.

U Zagrebu su se nerado odlučivali na velika ulaganja u “selske” općine, kako su tad nazivali sve okolne dijelove Zagreba, uključujući i Veliku Goricu, ali prezentacija ove priče, s gotovim rješenjem, ubrzo je prihvaćena. U proljeće 1982. krenuli su radovi, koji su do početka listopada bili u potpunosti završeni.

– U to se vrijeme iz Zagreba dolazilo jednim kolnikom, također dvosmjerno, i tako je bilo sve do ulaska u Podbrežnicu, gdje se po novome skretalo desno na današnju ulicu Matice Hrvatske, odakle se u dvije trake išlo sve do Sisačke. Postavili smo 11 novih semafora napravili nekoliko ugibališta za autobusne stanice, a najveći posao bio je posložiti sve oko tadašnje tržnice, danas Tržnog centra. Tu smo jedan manji park pretvorili u stanicu na koju i danas staju autobusi iz Zagreba, a zbog autobusa iz smjera Siska napravili smo iznimku i dodali treću traku, kako bi autobusi sa Sisačke mogli doći do kolodvora vozeći tih par desetaka metara u suprotnom smjeru. Sve druge opcije bile su neizvedive, iako smo zbog te trake morali ukloniti nekoliko stabla kestena – pojašnjava nam Mikulčić.

Do uspostave novog sustava autobusi iz Zagreba su išli do mjesta na kojem smo sjedili, do križanja na kojem je i kafić Rojc, pa danas “sakrivenim” odvojkom išli desno do današnje Matice Hrvatske, i zatim lijevo prema kolodvoru. Istim putem su se autobusi i vraćali. Uz jednosmjerni promet to se promijenilo, pa je uspostavljen model kojim autobusi voze i danas.

krizanje HBZ Zagrebacka

Odvojak kojim su nekad skretali autobusi danas je “sakriven” žardinjerama i nema prometnu funkciju

– Dio ljudi se bunio u početku, to je uvijek tako, jer vrijeme putovanja od točke A do točke B nekima se produžilo, ali ubrzo su svi shvatili da je ovaj model puno bolji. Pohvale smo dobili i od autobusnih prijevoznika, i od policije, jer smanjen je broj nesreća, ali i od običnih ljudi. Možda i najveće oduševljenje izazvala je biciklistička staza po Zagrebačkoj. Čak i oni koji dotad nikad nisu vozili bicikl sad su poželjeli isprobati novu stazu, provozati se Goricom, nastalo je malo biciklističko ludilo – sa smiješkom govori Mikulčić.

Nabraja gospon Ivan i brojne druge detalje, o kojima čovjek ne razmišlja u svakodnevnom životu, a svakako su bitni pri izradi jednog ovakvog plana. Dobili smo tako i prvi gorički zeleni val, budući da su to tad semafori radili bez ikakve koordinacije.

– Mislim da smo do tad imali četiri semafora, ali toliko loše posložena da su dva stalno bila ugašena. I na to su se ljudi neko vrijeme navikavali, s novih 11 semafora puno se toga promijenilo, pa je u prvo vrijeme znalo dolaziti i do zabuna, do lakših sudara… Ali opet kažem, novi ustroj prometa donio je cijeli niz poboljšanja i to su ljudi itekako prepoznali.

Cijeli projekt trebalo je nekako i financirati, a rješenje je pronađeno u kombinaciji SIZ-a za lokalne ceste i gradske ulice Grada Zagreba i SIZ-a komunalnih djelatnosti općine Velika Gorica. Prvi su financirali svu projektnu dokumentaciju, sve semafore i signalizaciju, drugi izgradnju autobusnih ugibališta te sve radove oko tržnice i na autobusnom kolodvoru.

I Velika Gorica je tako ušla u novu fazu svog života.

– Ponosan sam što sam kao mladi inženjer ovim projektom doprinio razvoju svoga grada, vjerujem da je to apsolutno napravljeno na dobrobit svih mojih sugrađana – ističe Ivan Mikulčić.

U to je vrijeme problem bio ulazak u grad s obje strane, pogotovo na dolasku iz Zagreba, jer tek pet godina poslije, uoči Univerzijade, napravljen je i drugi kolnički trak, što je dodatno rasteretilo gradski promet. U desetljećima koja su slijedila dobili smo i zaobilaznicu, ozbiljnu prometnu ulogu dobila je i Ulica Andrije Kačića Miošića, ali temelj je i dalje ono što je Ivan Mikulčić nacrtao na papiru A3 formata.

– Danas imamo dobru prometnu infrastrukturu, mislim da je nama u Velikoj Gorica ona puno manji problem od parkinga, kojeg kronično nedostaje. Tranzitni promet maknuo se iz središta grada, ali vjerujem da tu ima još prostora za poboljšanja. Treba motivirati ljude da idu zaobilaznim pravcima, da što manje ulaze u gradsko središte, a to se najlakše radi zaobilaznicama, ali i autocestom, koja bi morala biti besplatna. Dođe li do svega toga, prometna situacija u gradu bit će nam još i puno bolja, a ja vjerujem da se zaobilaznica koja će ići uz radar, i izlaziti na skretanju za Čiče, jednog dana mora izgraditi. Uostalom, područje prema Vukovini, gdje je i poduzetnička zona, jedini je prostor gdje se grad još može širiti – gleda u budućnost Mikulčić.

Ivan Mikulcic

Do 1977. godine Ivan Mikulčić bavio se goričkim prometnicama, pa otišao u Grad Zagreb, od 1989. do 2010. bio u ministarstvu prometa, a do 2015. direktor Županijskih cesta

Gleda i situaciju u prometu po gradu, gleda i vidi rješenja.

– Rotori! Oni bi riješili problem na ulasku u grad s obje strane. Staviti dva velika rotora, jedan veliki rotor kod Zubaka, jedan kod veterinarske stanice, i dva manja, kod ulaza na Podbrežnicu i s druge strane kod Pivnice Turopolje. I svi čepovi bi se riješili, jer mnogi bi se i puno lakše odlučivali na zaobilaznicu – uvjeren je gospon Mikulčić.

Ova nedjelja, dakle, za njega je poseban dan. Kao što je, na neki način, poseban dan i za sve nas. Točno 40 godina prošlo je od promjene koja je unaprijedila život u našem gradu, promijenila ga, dala mu specifičnost i prepoznatljivost…. Od jednog od trenutaka koji će masnim slovima biti upisani u povijest Velike Gorice.

I zato, sretan ti rođendan, gorički jednosmjerni prometu!

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

VIDEO ‘Zakon šutnje vlada već 30 godina. A za sve je kriv Chuck Norris…’

Velikim koncertom na Udarniku, večeras od 20 sati, naš kultni bend Zakon šutnje slavi svoj “okrugli” rođendan. Posjetili smo ih u njihovoj “buksi” i zajednički pogledali tri luda desetljeća unatrag…

Objavljeno

na

Zakon sutnje

Njih trojica, u nježnim godinama, ranim tinejdžerskim, naumili su osnovati bend. I krenuli tražiti nekoga tko će im svirati bubnjeve i klavijature.

– Daniel, Sebastijan i ja započeli smo u potragu i, iskreno, nismo bili posebno uspješni. Jedina opcija koja nam se nudila bili su Stjepan i Danielov brat Igor, koji nisu imali još ni 13 godina. To su za nas bili klinci, ali kako nije bilo druge, pozvali smo ih na jednu probu. Došli su i ostali, evo, punih 30 godina – priča nam Damir Sever u “buksi” koja je okupljalište kultnog goričkog benda Zakon šutnje.

Prije sad već punu 21 godinu priključio se i Ivan, prije deset godina i Nina, a u tom sastavu bend na čijem ste nastupu sigurno nekad bili slavi svoj 30. rođendan. Cijela serija glazbenih avantura ostala je iza njih, gomila uspomena i razloga za zadovoljstvo i ponos, a tako će sigurno biti i nakon rođendanskog koncerta ove subote (17. rujna) na Udarniku.

– Pripremili smo brojna iznenađenja, a zasad možemo otkriti da će nam doći Crvena jabuka i tamburaški sastav Harmonija, kao i da će koncert imati humanitarnu notu, budući da dio prihoda ide Dorianu Pucekoviću iz Kuča – ističu dečki iz benda.

Posjetili smo ih u njihovoj šarmantnoj “buksi” u mjestu Turopolje, prevrtjeli s njima godine i desetljeća iza nas, pa sve to ukomponirali u video koji smo nazvali “Priča o nama”…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

VIDEO Lud za driftom: ‘Za jednu utrku ode mi 100 litara benzina i 14 pari guma…’

Marko Brdek i njegova “zvijer” s nevjerojatnih 520 konja najuspješniji su hrvatski dvojac u driftu, atraktivnoj auto moto disciplini koja je sve popularnija i kod nas. Bili smo mu u gostima u obiteljskoj radionici…

Objavljeno

na

Dizajn bez naslova 40

Imamo svoju automehaničarsku radionu, tu i ja radim, a nakon posla se okrećem svojem trkaćem autu. I ne da mi nije teško, nego mi je to čisti užitak. Oduvijek sam u auto moto sportu, već s deset godina vozio sam karting, a kad sam prvi put vidio natjecanje u driftu, odmah sam rekao: ‘Ovime ću se baviti u životu!’, priča nam Marko Brdek, kojeg smo posjetili u obiteljskoj radionici u središtu Velike Gorice.

Automobil koji je pripremio za utrke ne smije na cestu, nemoguće ga je registrirati, ali to mu i nije važno. Zvijer od 520 konjskih snaga namijenjena je isključivo za utrke u driftu, disciplini u kojoj nije važno biti samo brz, nego i tehnički dobar, vješt s volanom i hidrauličnom ručnom kočnicom… A sve to Marko, sudeći po rezultatima, itekako jest.

Upoznajte ga kroz sljedeći video…

Nastavite čitati

Reporter 421 - 17.11.2022.

Facebook

Izdvojeno