turisticka-zajednica-velika-gorica

Povežite se s nama

Priča iz kvarta

‘Živio sam kao bohem! Zaradio sam puno, potrošio još više… I nije mi žao’

Igoru Mostarliću (35) kao dječaku su predviđali veliku nogometnu karijeru, koja će ga dovesti sve do Reala i Barcelone. Nikad do toga nije došao, ali iza njega je jedna živopisna i osebujna karijera, od koje bi se mogla napraviti i solidna filmska priča…

Objavljeno

na

Slika prva. Godina je 1996., tu negdje, možda i 1997., utakmica u popodnevnom terminu na HVIDRA-inom turniru za klince. I jedan poraz koji je bolio… Uglavnom, s ekipom iz kvarta prijavili smo se na turnir, vjerujući da smo barem solidni. A onda su nam Oni priuštili “šamaranje” najteže kategorije. Završilo je 9-1, veći dio utakmice zabavljali su se radeći budale od nas, moglo je biti i 20-1. I u svemu tome kao da je najviše uživao jedan klinac ošišan na ćelavo. Osobno me toliko “izvaljao” po parketu da mi se vrtjelo u glavi još danima.

– To ti je taj Igor Mostarlić.

Tako su mi objasnili. Čuo sam za tog tipa, dečka iz Lomnice koji igra u Dinamu, a toga dana sam doznao i malo više o njemu…

Slika druga. Godina je 2019., jedna iritantno kišna faza ranog proljeća, i kava u kafiću na izlazu iz grada. Sjedim s “malim ćelavim”. Ispričao sam mu svoju nogometnu traumu iz djetinjstva, očekujući da neće imati pojma o čemu pričam, ali on se samo smješkao.

– Sjećam se toga, kako ne… Doveo sam dečke iz Dinama na turnir, većinu smo utakmica tako dobivali – govori Igor Mostarlić.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

On je samo naizgled umirovljeni nogometaš, on je trener šestoligaša Lonje, on je suradnik jednog nogometnog menadžera, on je osnivač čak dva nova kluba… I on je, što je posebno slatko u ovoj priči, jedan od posljednjih nogometnih bohema. Vrsta je to koja izumire, koju surovi profesionalni nogomet ubija na sve moguće načine, zato su ove priče posebno romantične, na trenutke gotovo i nevjerojatne. Promijenio je 17 klubova u karijeri, a malo je onih u kojima je prošlo bez bizarnosti, nesreća… Zabio je na stotine golova, osvajao trofeje, ali i gradove. I na kraju, kaže, ni za čim ne žali.

– Znaš čega mi je jedino žao? Što nisam igrao nogomet nekih 20, 30 godina prije. U to se vrijeme moglo živjeti onako kako sam ja živio, a istovremeno i igrati nogomet na najvišoj razini. Meni su govorili da imam potencijal doći do Reala ili Barcelone, i ja sam vjerovao u to, ali nije se tako razvilo. Volio bih da sam napravio i više u karijeri, ali ni sekunde ne žalim što sam živio na svoj način, po onoj pjesmi ‘ostat će uspomena na posljednjeg bohema…’ – sa smiješkom nas uvodi u svoju priču Mostarlić, a mi se vraćamo na početak.

– Doma sam u Donjoj Lomnici, rodio sam se u Zagrebu 31. svibnja 1983, a nogometnu karijeru počeo sam u Dinamu, tada Croatiji. Imao sam 11 godina, otišao sam na probu i nakon dva tjedna su mi rekli onu čuvenu ‘donesi dvije slike i domovnicu. I ostao sam u Dinamu kroz cijelu omladinsku školu, bio sam i kapetan svoje generacije, jedne od najuspješnijih u povijesti Dinamove škole. Uz mene, tu su bili još i Niko Kranjčar, Eduardo, Ante Tomić, Marko Marić, pa Pelaić, Radas, Ćosić… Svi iz prvih 11 kasnije su igrali prvoligaški nogomet – prisjeća se Igor prijatelja iz djetinjstva.

Ta je generacija doslovno rušila sve pred sobom, osvojila sva prvenstva i kupove, uzimala međunarodne turnire, pobjeđivala i United, i Atletico… Nogomet je malome Mostarliću, naravno, bio cijeli život.

– Često nije bilo lako, težak je to život. Ako je škola ujutro, treninzi su popodne, i obrnuto. Vozili su me roditelji i brat, a kasnije sam išao i sam, na buseve, pa vukao dvije torbe sa sobom… Odeš od kuće ujutro i vratiš se navečer. Nije bilo puno vremena za bilo što drugo. Koliko sam puta vidio kako moji prijatelji početkom sedmog mjeseca odlaze na more, uživati i kupati se, a meni počinju pripreme. Tako je to bilo, ako si se mislio baviti nogometom, moraš zaboraviti na more… Ali unatoč svemu tome, ne bih taj period života ni za što mijenjao! – poentira Mostarlić, jedan od najboljih strijelaca u povijesti mlađih kategorija Dinama, kojem ni to nije bilo dovoljno da se ugura u prvu momčad kluba iz Maksimira.

E, to je poseban dio priče. U koju prvi put upada čovjek koji će i kasnije, još jedanput, značajno utjecati na karijeru Igor Mostarlića.

– Trebao sam potpisati ugovor s Dinamom, sve je već bilo dogovoreno s mojim roditeljima, u tom trenutku Marko Mlinarić bio je u školi nogometa, a Zlatko Kranjčar trener prve momčadi. A onda se dogodio veliki preokret. Za šefa škole došao je Ilija Lončarević, a ubrzo je Cico je otišao, a naslijedio ga je upravo Lončarević, s kojim nikad nisam mogao pronaći zajednički jezik. I mogu reći da sam se zato odlučio na odlazak iz Dinama – govori Mostarlić, jasno i konkretno, iako u nekakve konflikte ni u ludilu ne želi ulaziti.

– Detalji te priče? A možda i nema potrebe… Sad više nije ni važno je li u pravu bio on ili ja. O njemu kao stručnjaku ne mogu reći ništa loše, ali mislim da njegove ljudske osobine nisu na visokom nivou. Kad se danas sretnemo, pristojno ga pozdravim, jer puno je stariji od mene, tako sam odgojen, ali imam svoje mišljenje…

Kao najava da ova nogometna karijera neće biti nimalo obična poslužio je izbor njegova prvoga kluba nakon Dinama.

– Talijanska Pisa! Doduše, prije toga sam bio u Atletico Madridu, koji me jako želio, ali sve je propalo. Točnije, moj menadžer Jozo Terzić nije se uspio dogovoriti oko love… Predugovor je već bio potpisan, ali nakon desetak dana vratio sam iz Madrida. To je možda i jedino za čime zaista žalim u svojoj karijeri, taj Atletico… Uglavnom, vratio sam se od tamo i otišao u Italiju. Imao sam nepunih 17 godina kad sam potpisao ugovor s Pisom i vratio se doma na mjesec dana – nastavlja priču Mostarlić.

A baš se u tih mjesec dana, eto, igrao turnir u Kurilovcu…

– Prijatelji su me nagovorili, kažu ‘ajmo igrati’ i ja pristanem. I tu se dogodi da slomim nogu… Uletio mi je Berković iz Kuča, pamtim to i dalje… Čim su u Pisi to saznali, raskinuli su ugovor.

I ostao je bez kluba. Nakon šest mjeseci oporavka ruku spasa pružio je Udarnik.

– Odigrao sam strašnu polusezonu, dao 20-ak golova u trećoj ligi, i došao je poziv iz Hajduka. Otišao sam u Split, odigrao prijateljsku protiv Dugopolja, a nakon nje smo se sve dogovorili. Međutim… – najavio je novi preokret u priči Igor pa nastavio:

– I Iz Maribora su me zamolili da dođem odigrati jednu prijateljsku. Brat i ja smo sjeli u auto i otišli, a odmah nakon utakmice su željeli da potpišem ugovor. Ipak sam otišao kući, razmislio i na kraju odabrao Maribor. I tad je to bio europski klub, a svidio mi se i rad trenera. Čovjek se zvao Matjaž Kek…

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Odluka da odbije Hajduk pokazala se dobrom.

– Mislim da nisam pogriješio. Osvajali smo titule, bio sam miljenik navijača, smišljali su pjesme za mene, a proglasili su me i najboljim igračem slovenske lige… Uživao sam u te dvije sezone – prisjeća se Mostarlić faze karijere koju će proglasiti najljepšom, a koju je prekinuo poziv Spartaka iz Moskve.

– Opet su raznorazni menadžeri sve zakuhali i transfer je propao! I ankon svega toga na kraju sam ostao nigdje…
I sve se odjednom okrenulo naopačke. Umjesto za moćni Spartak, zaigrao je za novog slovenskog prvoligaša Bele Krajine. Umjesto u Moskvu, preselio se u Črnomelj, mjestašce od šest tisuća ljudi.

– Tamo sam bio šest mjeseci, da bi stigao poziv iz Istre. Tad se klub zvao Pula Staročeško, a trener je bio Igor Pamić, veliki stručnjak. Ostali smo u ligi iako šest mjeseci nismo dobili niti jednu plaću. Snalazili smo se na sve moguće načine, pomagali su nam i roditelji… Eto, i taj dio HNL-a sam prošao.

U tim trenucima, ne zaboravite, Igor Mostarlić ima samo 21 godinu. I sve ovo iza sebe. I još gomilu toga ispred, ostanite s nama…

– S Pulom sam ostao u ligi, da bi na ljeto otišao u Međimurje. Došao sam u odličnu momčad, a ja sam bio prvi strijelac kluba i treći strijelac HNL-a, iza Bošnjaka i Eduarda. Međutim, na zimu se par ključnih igrača prodalo i do kraja smo se jedva spasili od ispadanja – pamti sve Mostarlić, kojem je karijera opet izgledala ružičasto.

– Te sezone zabio sam 14 golova i na ljeto sam dobio ponude nekoliko hrvatskih prvoligaša, ali i ruskih klubova, ali nisam želio u Rusiju. Opet me zvao i Hajduk, imao sam ponudu na stolu, gotovo sam i odlučio da idem dolje, ali kad se javio Ivo Šušak iz Osijeka, i drugi put sam odbio Splićane – otkriva Igor i nastavlja:

– Ivu Šuška cijenim najviše od bilo kojeg trenera u hrvatskom nogometu, to je jedan veliki gospodin i sjajan pedagog. Za pet minuta sam se sve dogovorio s Osijekom. I drago mi je što jesam, budući da sam imao veliku podršku i trenera, i direktora Alena Petrovića, ali i predsjednika Branimira Glavaša. I on je veliki gospodin, kojem skidam kapu i želim mu sve najbolje u životu…

Zbližio se s gazdom, a na terenu je sve bilo gotovo idealno… Međutim, naravno da opet slijedi “međutim”.

– Sezona je krenula odlično, bili smo u vrhu, da bi u jednom trenutku došlo do nezadovoljstva i Ivo Šušak je morao otići. I četiri, pet kola prije kraja sezone za trenera nam dolazi, nećete vjerovati, Ilija Lončarević… Do kraja, pogađate, nisam odigrao više niti jednu utakmicu – kiselo se smješka Mosta, kako ga zovu prijatelji.

– Kad je došao, baš sam imao tri žuta kartona, a kad je on to saznao, krenuo je naš nastavak priče iz Maksimira. Na to se nadovezala i moja svadba, koja je trebala biti tjedan dana nakon što sezona završi. No sezona se produžila i taj vikend se ipak igralo. S bivšim trenerom Šuškom i ljudima iz kluba imao sve dogovoreno, dozvolili su mi da izostanem, ali Lončarević je poludio kad je čuo. Na kraju su svi igrači, stožer i ljudi iz kluba bili gosti na mojoj svadbi. Svi osim Ilije Lončarevića, koji se nije pojavio.

I bilo je jasno da se osječka epizoda bliži kraju.

– Počele su pripreme za novu sezonu, a ja sam došao u top formi. Trenirao sam i individualno, a prvo testiranje pokazalo je da sam jedan od najspremnijih. Kad je Lončarević vidio rezultate, odmah je rekao da je to nemoguće i poslao me na doping kontrolu!

Teško je već i izbrojiti koja je to bila runda u obračunu Ilije i Igora, ali bilo je očito da će meč svaki čas završiti.

– Na testu se pokazalo da je sve ok, ali već tad mi je bilo jasno da neću moći psihički izdržati to njegovo ponašanje. Jednostavno se nismo našli na istoj valnoj dužini… U svemu tome odlučio sam igrati mali nogomet na Hvidri, tu u Gorici, zbog čega su me u klubu suspendirali. Oni su otišli na pripreme u Međugorje, a ja sam zatražio papire.
Osijek je, dakle, otišao u povijest, a budućnost je nudila potpis ugovora s Rijekom. Ali Mosta je i ovaj put imao svoj đir.

– Sve je već bilo dogovoreno s Rijekom, trener je bio Nenad Gračan, da bi mi navečer oko 23 sata, ležao sam doma u Lomnici, zazvonio telefon. Zove menadžer i pita me želim li ići u Izrael. Odmah mi je poslao ugovor, sve skupa trajalo je do tri sata u noći, a već ujutro sam imao let za Tel Aviv. Klub se zvao Maccabi, iz Herzliye, mjesta koja je od Tel Aviva kao Gorica od Zagreba, ujedno i najljepši grad u Izraelu – prepričao je Igor još jedan preokret u svojoj karijeri.

– U Izraelu su me svi super prihvatili, ostali smo u ligi, osvojili smo i Kup Izraela, prvi trofej u povijesti kluba. Sve je bilo stvarno odlično, nakon te sezone željeli su me i veći klubovi, no odlučio sam ostati. Sve mi je toliko odgovaralo da danas mogu reći da bi, osim u Hrvatskoj i mojoj Lomnici, jedino tamo mogao živjeti. Ozbiljno, isti tren bih spakirao kofere i otišao živjeti u Tel Aviv! Nadam se da ću jednoga dana kao trener završiti tamo… Klima čudo, kupanje od drugog do desetog mjeseca, grad živi 0-24, prekrasne plaže… Svakome bih preporučio da ode vidjeti Tel Aviv.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Iz ove perspektive zvuči pomalo nevjerojatno, ali u to je vrijeme navodno bio i blizu reprezentacije! I tako bi možda i završilo da je ovdje riječ o nekoj običnoj karijeri. Kao što nije.

– Bila mi je to baš sjajna faza karijere, stvarno se spominjalo i da me Slaven Bilić vidi na nekom širem popisu reprezentacije. A onda je krenuo peh! Na pripremama mi je popucao trbušni zid, pa se upalile pubične kosti… Oporavak se produžio i na više od šest mjeseci. Raskinuo sam ugovor s Izraelcima i otišao opet u Međimurje.
Opa, u ovoj se priči neke epizode i ponavljaju… Dakle, Čakovec je bio poznata sredina, ali kod Mostarlića bez komplikacija ne ide.

– U Međimurju me dočekala grčevita borba za ostanak u ligi, a u sklopu toga se rađala i čuvena afera ‘Offside’, ona puštanja utakmica… Kad sam saznao što se događa, sazvao sam sastanak igrača i uprave. Upozorio sam da se nešto tu događa, ali predsjednik mi je rekao da je to nemoguće dokazati. I ja sam odgovorio da u tom slučaju odlazim. Nisam želio sudjelovati u tome…

Što zbog ozljeda, što zbog namještanja, karijera Igora Mostarlića te je zime 2008. godine opet upala u rupu. I trebalo je pogoditi pravi put da se iz nje izađe. A naš je junak pogodio k’o prstom u govno.

– Otišao sam u Posušje i požalio. To je bilo strašno! Nakon svega što sam prošao, odjednom si u bosanskoj ligi, u kaosu. Jedno ti obećaju, drugo rade, petljaju i muljaju… I kreće kalvarija nakon koje sam odlučio da više ni ne želim igrati nogomet. Doslovno me prošla me volja za nogometom – priča Igor, koji je tad imao tek 25 godina!

– Vratio sam se doma i držao se svoje odluke, nisam igrao gotovo dvije i pol godine, pa otišao rekreativno igrati za Gradiće. Odigrao sam desetak utakmica, da bi mi došla ponuda iz Jedinstva iz Bihaća. Druga bosanska liga, ali sasvim druga priča. Svi su bili korektni, svi uvjeti su ispoštovani, u polusezoni sam zabio 15 golova i nakon toga dobio poziv iz Tuzle, iz Slobode. Sa zadnjeg mjesta došli smo do petog, zamalo izborili Europu. Padali su svi redom, od Širokog, Sarajeva, Željezničara… Sve je bilo idealno, želio sam ostati, ali onda je taj predsjednik koji nas je doveo doživio krah i otišao.

Nakon svega, i nije posebno šokantno što je tako završilo.

– Otišao sam u Krško, u Sloveniju, ali rastali smo se kad je počelo ‘štekati’ s novcima. I došao sam u HNK Goricu. Iskustvom i golovima pomogao sam Gorici da postane stabilan drugoligaš, ali na kraju sezone otišao sam svojim putem, iako je gospodin Črnko želio da ostanem – govori Mostarlić, koji je s 30 ulazio u zadnju fazu karijere.

Slijedio je Kurilovec, pa u ambiciozni i bogati Savski Marof, a kad je i ovdje gazda doživio krah (?!), Mostarlić se odlučio vratiti kući.

– Da, vratio sam se u Lomnicu, odlučan da više neću igrati ozbiljan nogomet, da je vrijeme da pomognem svom selu. Brat je bio predsjednik kluba i odlučio sam podići NK Lomnicu, koja je bila u šestoj ligi. Posložili smo se na svim razinama i krenuli raditi. Bio sam trener i igrač, prve sezone bili smo drugi, sljedeće smo izborili viši rang – govori Mostarlić, kojeg je nakon tri godine sva ta količina posla u klubu iscrpila, potpuno potrošila.

– Previše sam toga radio sam i došlo je do zasićenja. Tri kola prije kraja, kad smo osigurali ostanak, otišao sam iz kluba.

Posljednju utakmicu u karijeri odigrao je upravo u dresu Lomnice, ali nju ne pamti po lijepome. U zapisniku delegata stajalo je da je fizički napao suca, da ga je pljuvao, stao mu kopačkom na nogu…

– Ne, mislim da mi to neće biti zadnja utakmica u karijeri. Ne želim na taj način završiti karijeru, vratit ću se sigurno. Ako bude zdravlja, naravno – započinje ovaj dio priče Igor pa se okreće detaljima:

– Utakmica se igra u Orešju, suci kasne pola sata, ali igralo se izuzetno korektno. Do zadnjih 15-ak minuta. Isprovocirale su me dvije, tri sudačke odluke i jednostavno sam ‘pukao’. Iako, nije to bilo baš onako kako se pričalo. Doslovno su me dočekali, željeli su me kazniti. Udaranja i pljuvanja nije bilo, ali psovki je, povlačenja za dres… Stao sam i kopačkom pomoćnom sucu na prste, od toga ne bježim. I dobio sam dvije godine suspenzije.

Uvjeren je Igor i dalje da je sve to bilo dio plana.

– Nikad u Lomnici nismo željeli raditi, recimo to tako, s nekim višim instancama. I zato zabili nož u leđa, zapravo pouzdano tvrdim da je to bila ‘sačekuša’… – zaključio je priču o svojoj karijeri Mostarlić.

A kad se podvuče crta, ostaje jedno ključno pitanje za svakog pravog Hrvata, koji voli pogledati u tuđi džep. Koliko se u svemu tome moglo zaraditi… E, tu se mangupski nasmijao.

– Mislim da bi bilo ružno kad bih rekao koliko sam zaradio, ha, ha… Zaradilo se dosta, potrošilo se još više! Eto, tako nekako… Ali glavno da sam živ i zdrav. Imam kuću, imam auto, imam od čega živjeti i ne žalim se – rekao je Mosta i otvorio onaj dio priče pod radnim nazivom “posljednji boem više se ne rađa…”

– Znam da me takav glas prati, ali opet kažem, ničega mi nije žao. Gdje god dođem, u svakoj sredini u kojoj sam igrao, vrata su mi otvorena, ljudi se vesele što me vide, a to je najvažnije – ističe Igor.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Veseljak je, voli društvo i zabavu, muzikaše i tamburaše…

– Je, bilo je stvarno svega, ali htio bih reći da nisam bio od onih koji nisu voljeli trenirati. Ali da, volio sam i zaružiti! Znali su nas više puta tamburaši i cigani trubači gotovo dopratiti na trening, na utakmicu… Uvijek sam si nalazio ekipu, nikad nisam bio sam u tome, ha, ha – s osmijehom na licu prisjeća se Mosta pa nastavlja:

– U Beloj Krajini smo imali utakmicu protiv Olimpije, ali zaružili smo večer prije i praktički smo došli na utakmicu direktno izvana. Trener i predsjednik pozvali su me na razgovor dva sata prije utakmice i rekli: ‘Sve znamo, gdje si bio i što si radio’. Predsjednik je rekao treneru da me ili stavi u prvih 11 ili da me uopće ne skida. I on me stavi, mi dobijemo tad iznimno jaku Olimpiju 1-0, a ja budem igrač utakmice! I znate dalje sve… Tamburaši i to, nastavljamo gdje smo počeli dan prije, ha, ha, ha…

Ukratko, ono što su na višim razinama bili Baka Slišković ili Paul Gascoigne, ovdje je bio Igor Mostarlić. Sjajni igrač i još bolji bećari.

– Volio sam život bohema, ali ja sam svoje na terenu uvijek odradio. Dođeš na trening, obučeš šuškavac i trenirku, izađe to iz tebe i idemo dalje. Tko zna, zna, tko ne zna, neka ne izlazi, ha, ha… Volio sam otići i u saunu. Tri puta po 15 minuta i k’o nov si! Svi su znali kakav sam i što sam, imali su razumijevanja, ali jedna je stvar tu ključna… Ako si pravi na terenu, izvan njega radi što god hoćeš!

Da je bilo malo više sreće, malo više samokontrole, igračka priča možda bi izgledala i nešto drukčije, no to je danas prošlost. Danas je trener, nakon Lomnice vodio je i Meštricu, a sad je u Lonji. Počeci su vezani uz niželigaški nogomet, a tu pogotovo ima bećara, možda i većih nego što je on bio. No znat će trener Mostarlić s njima…

– Prije svega, teško će me igrač moći prevariti u takvim situacijama. Nisam od onih koji bi bili isključivi po tom pitanju, razgovarao bih s njim, ispričao i svoje iskustvo, objasnio da prvi, drugi ili treći put tako može ići, ali četvrti baš i ne…

Na nogomet gleda sličnim očima kao, primjerice, Pep Guardiola ili Robert Prosinečki, to su treneri koje izdvaja kao neke svoje uzore, a usporedno s trenerskom gradi i karijeru u menadžerskom svijetu.

– Ne bih rekao da sam agent, moj suradnik i prijatelj Niko Antunović vodi brigu o igračima, a ja ih samo nalazim i treniram, dajem upute i savjete. Ja sam, recimo, stručni dio tog našeg tima – objašnjava Igor, koji s Nikom Antunovićem pokreće i jedan projekt koji bi mogao puno donijeti velikogoričkom sportu.

– Mali nogomet mi je prva ljubav. Igrao sam ga uvijek, kad god sam mogao. Na Kutiji šibica sam osvajao i momčadske i pojedinačne nagrade, uostalom i najbolji sam strijelac u povijesti Kutije, zabio sam 101 gol… – napravio je Igor kraći uvod pa najavio svoj projekt:

– Pokrenut ćemo Malonogometni klub Gorica. Ideja je da djeca već od predškolske dobi budu kod nas, da imamo cijeli omladinski, ali i seniorski pogon, koji će krenuti od druge lige, a zatim napasti i prvu. Gorica kao grad zaslužuje prvoligaša i u malom nogometu. Ponudit ćemo suradnju i HNK Gorici, ali mi smo projekt praktički već zatvorili. Krajem petog mjeseca krećemo, tad će sve biti isplanirano i posloženo za sljedeće dvije, tri godine.

Da ne završimo bez još jednog “međutim”, recimo i ovo… Međutim, nije malonogometni klub jedini kojeg će Mostarlić osnovati.

– Nas par prijatelja imamo plan sljedeće sezone osnovati i klub velikog nogometa, mislim da ću u njemu završiti karijeru. Nekoliko prijatelja žele da odigramo još malo velikog nogometa, pa ćemo osnovati klub, vjerojatno u Lomnici. Zvat ćemo se Lomnica, crtica, pa sponzorstvo. To kreće iz prijateljstva, ali ambicije će uvijek biti da se ide na prvo mjesto. Pa makar i u sedmoj ligi. Idemo, sedma, šesta, peta, pa dokle ide. Igramo nam se još, a dok god igramo, želimo pobjeđivati – završio je svoju ludu priču Mostarlić.

HOTNEWS

Glazba je dio njihova odrastanja, a u hitovima dječjeg zbora ‘Cvrkutavci’ uživaju i mladi i stari

Danas ovaj dječji zbor na svom repertoaru ima 30 autorskih popularnih dječjih pjesama, a vodi ih svestrana voditeljica, odgajateljica Višnja Orešković.

Objavljeno

na

Objavio/la

Oni su veseli, živahni, vole svirati, pjevati i nastupati. Tako opisuje svoje ‘Cvrkutavce’, voditeljica istoimenog goričkog dječjeg zbora i odgajateljica Višnja Orešković. Njihov glazbeni put krenuo je 2019. godine, a njena ljubav prema glazbi od malih nogu i rad u dječjem vrtiću potaknuo ju je da nakon suradnje s Ivanom Banfić i njenom glazbenom kućom pokrene nešto svoje.

– Radim kao odgajateljica dramsko-scenske grupe u Dječjem vrtiću Velika Gorica i kroz moj 30-godišnji odgojno-obrazovni rad primijetila sam da glazba pozitivno utječe na djecu i može se implementirati u sva razvojna područja – započinje nam priču naša sugovornica te dodaje kako današnja ekraniziranost dosta utječe na razvoj djeteta.

– Sve više djece ima razvojne teškoće u govoru i problem s koncentracijom. Upravo se pri tome glazba pokazala najefikasnijom. Djeca nisu mogla otpjevati svaku pjesmicu i to me ponukalo da stvorim nešto svoje što će biti primjereno za određeno dijete ili određenu grupu djece. Tu je krenulo prvo komponiranje – govori Višnja.

Foto: FB Višnjina Glazbalica i dječji zbor Cvrkutavci

Prve dvije autorske pjesme koje je napisala su ‘Moj tata’ i ‘Mišica i slon’, a kada su izazvale veliki uspjeh kod mališana bile su dodatan motiv i poticaj za osnivanje svog dječjeg zbora.

– Želja je bila da osnujem zbor koji će imati svoje autorske pjesme i pjevati samo njih, a istovremeno će biti jedan igraoničko-radionički tip gdje će dijete doći u doticaj s glazbom, razviti senzibilitet za glazbu kao i upoznati pojedine instrumente – ističe ova svestrana glazbenica koja aktivno svira flautu, klavir i gitaru te je članica Puhačkog orkestra DVD-a Velika Gorica.

Danas ovaj dječji zbor na svom repertoaru ima 30 popularnih dječjih pjesama, a ponosni su na svoj album ‘Cvrkutavci u srcu Turopolja’, a snimljen je i spot za pjesmu ‘Velika Gorica – himna moga grada’. Također izdana je i edukativna, kreativna i glazbena slikovnica ‘Djevojčica Vida u čarobnoj šumi’ koja govori o djevojčici s poteškoćama u govoru i kako pronalazi svoju put i mjesto u društvu.

21.11.2023. – Velika Gorica – Četvrt stoljeća goričke Zajednice KUD-ova – foto: Petra Škrinjarić/Cityportal.hr

Uz Višnju, koja potpisuje tekstove pjesama, aranžmane radi Igor Drvenkar novi pjevač popularnog Pranog valjka.

– Htjela bi da djeca kroz zbor razviju osobne vještine vezane uz glazbu i osnovna znanja što bi im danas/sutra bio preduvjet za upis u glazbenu školu. To nam je doista i uspjelo jer naših sedam bivših Cvrkutavaca polaznici su glazbene škole – kaže Orešković.

Svojim pjesmama uveseljavaju djecu i odrasle na brojnim gradskim događanjima poput Goričkih večeri, Gastra Turopolja, Adventa u Gorici…a sudjeluju i na glazbenim natjecanjima gdje su ostvarili zlatne, srebrne i brončane nagrade.

– Nedavno smo nastupali u Lisinskom na Hrvatskom dječjem festivalu i bilo je djece koja su prvi puta stala na tako veliku pozornicu i nastupala. Tu su probili led i savladali strah. Moramo se pohvaliti i da je naša solistica Tia nastupala na VOX natjecanju u govorenju i pjevanju gdje je izvela tri pjesmice i osvojila zlatnu nagradu, a konkurencija je bila zaista velika jer je bilo mnogo školovanje i glazbeno potkovane djece – prepričava nam voditeljica ovog malenog, ali veselog zbora i koja zaista uživa u tome što radi.

Foto: FB Višnjina Glazbalica i dječji zbor Cvrkutavci

– Uvijek sam voljela glazbu. Dok sam bila dijete i išla u glazbenu školu, sanjala sam da jednoga dana postanem kompozitor. No, putovi su otišli drugim smjerovima. Nisam u potpunosti završila glazbeno obrazovanje, već rad s djecom i to sam dobro povezala jedno s drugim. Zapravo sam ispunila sve što sam htjela u životu. Jako me to veseli i ta vesela dječica koja vam dođu i doslovce docrvrkuću odmah znam da radim dobru stvar – dodaje.

Ideje za tekstove pjesama pronalazi iz njenog promišljanja i svakodnevnog života i boravka s djecom, bilo u vrtiću ili zboru. Kaže kako ideje same dolaze kada ih promatra i razgovara s njima, a ponekad joj u osmišljavanju pomognu i njeni mališani iz grupe. Uskoro izlaze i dvije nove pjesme ‘Blagdanska’ i ‘Mama’.

Stoga, svako dijete u dobi od 3 do 10 godina starosti, koje se želi veseliti i pjevati, dobrodošlo je u ovaj zbor.

– Sastajemo se dva puta tjedno, ponedjeljkom i četvrtkom na adresi Radićev odvojak 104 u blizini Sajmišta. Podijeljeni smo u dvije grupe od 18 do 19 i od 19:30 do 20:30. Dijete koje želi može doći na probni sat, ne mora se odmah odlučiti da li nam se želi priključiti. Prvo može vidjeti što mi radimo, na koji način to funkcionira i nije potrebno prethodno nikakvo predznanje. Odlučila sam primiti svako dijete koje se želi baviti s glazbom jer smatram da će ono s vremenom razviti sluh i ritam – naglašava Višnja.

Foto: FB Višnjina Glazbalica i dječji zbor Cvrkutavci

Tko voli čuti i podržati dječju pjesmu i ove vesele raspjevane mališane može ih popratiti 9. prosinca kada će nastupiti na Adventu u Gorici, ali i 14. prosinca bit će u Božićnom selu.

– Veselim se svemu što dalje dolazi, toj djeci, novim pjesmama. Kada nešto tako stvorite to je jedan poseban osjećaj. Mislim da me to najviše drži. Kada vidite na koji način djecu što privlači. To je isto način učenja jer i oni vam daju povratnu informaciju koliko ste vi u tome uspjeli –zaključuje odgojiteljica iz naše priče, Višnja Orešković.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Kapetan Marko: ‘Tu sam već gotovo 20 godina, ali ova jesen je nešto posebno…’

Nogometaši Lukavca okončali su jesen gostujućom pobjedom 3-2 kod Vrapča i zaključili polusezonu za pamćenje. Kapetan momčadi Marko Grdenić prošao je puno faza u rastu svoga kluba, a s užitkom prolazi i ovu, najuspješniju u klupskoj povijesti

Objavljeno

na

Objavio/la

Velika kazaljka na zidnom satu već je prošla brojku 11, bio je to dovoljno pristojan trenutak za okrenuti broj kapetana Lukavca Marka Grdenića. Trebalo je pričekati barem do tad, jer ipak je večer ranije, možda i noć ranije, odrađena fešta povodom završetka jedne nogometne jeseni za pamćenje.

– Da, skupili smo se malo, proveselili se, iznajmili smo kuću u Buševcu i dobro proslavili kraj polusezone. Nisam ja predugo izdržao, jedva do iza ponoći, ali ovi mlađi su ostali i dalje, neki i do jutra. Znate kako to ide… – smije se Marko jutro poslije.

U subotu je Lukavec, u zadnjem kolu polusezone, gostovao na Vrapču. S druge strane bio je protivnik kojeg Lukavčani nisu uspjeli pobijediti u dosadašnja četiri pokušaja, ali ova lukavečka jesen mijenja i puno više od loših tradicija. Grozdek i Zenko u prvom, pa opet Grozdek u 73. minuti donijeli su vodstvo 3-0, koje je domaćin do kraja smanjio na konačnih 3-2.

Drugim riječima, Lukavec je uzeo nova tri boda, došao na ukupno 31, pet manje od vodeće Segeste, i okončao prvi dio prvenstva na diobi trećeg mjesta. U Vrapču se dogodila osma pobjeda ove sezone, a Lukavec ima i sedam remija, najviše u ligi, no još je i puno važnije da ima samo dva poraza, najmanje u ligi…

– Za seniore Lukavca igram od 16. godine, a ove jeseni navršio sam 35. Znači, tu sam zadnjih 19 godina, prošao sam cijeli put koji je klub u tom razdoblju prolazio i nemam nikakve dvojbe reći da je ovo što trenutačno imamo nogometno najbolje od svega što smo ikad imali! Ovo je ipak neka druga razina, dres Lukavca sad nose igrači koji su igrali i na najvišim razinama, a to se vidi i na rezultatima. Naravno da smo presretni i prezadovoljni, lijepo je stvarati povijesne trenutke za naš klub – govori Marko Grdenić, apsolutna legenda kluba s Lukavella.

Uz sve ostalo što donosi, ove jeseni donio je momčadi i jedan gol, i to vrijedan pobjede, tako da je izbor najljepšeg trenutka ove jeseni trajao jedva jednu sekundu.

– Apsolutno je taj trenutak onaj koji će se pamtiti. Igrali smo kod Ponikvi, baš mi je jako lijepo sjela, lijepo sam pogodio, a još je gol bio za pobjedu! Nisam se nauživao toga u karijeri, u ovih 19 godina u Lukavcu zabio sam možda desetak golova, tako da ću ovoga, prvog u trećoj ligi, svakako zapamtiti – kaže Marko.

Brat Marijan ponekad od starijeg Marka preuzme kapetansku traku

A pamti Marko i vrijeme kad je on kretao u seniorima Lukavca, sad već davne 2004. godine, ubrzo nakon selidbe sa starog igrališta na Lukavello. Od tih dana prošla su gotovo dva desetljeća, u klubu se promijenilo praktički sve. Odnosno, sve osim – zadnjeg veznog!

– Naravno da pamtim i te dane, zato i kažem da je ovo danas nešto posebno. Iako, jasno da se volim sjetiti i tog vremena, ere braće Borković, Mladena i Rajka, jer njihova generacija definitivno je obilježila jednu eru nogometa u Lukavcu. Međutim, bilo je to potpuno drugo vrijeme. I Lukavec je kao klub, svjestan sam i toga, tad imao potpuno drukčiji imidž, svi su Lukavčane smatrali nekakvim grubijanima, koji će te prvo istući a onda pobijediti, ali moramo biti svjesni da su i niže lige tad bile općenito puno “žešće” – priča Grdenić i nastavlja:

– U to doba bilo je i puno više domaćih igrača, na toj razini moglo je biti tako, a danas smo tu ja, moj brat Marijan, Hrvoje Humeljak i golman Nino Martin Luter. Ima, naravno, i dečki iz okolice, ima i onih koji su ovdje već toliko dugo da ih smatramo domaćima… Istina je da tu više možda nema toliko druženja, nije to baš kao nekad, ali to je i neizbježno, jer drukčija je i momčad. Tu je jako puno igrača koji su prošli ozbiljne klubove i visoke razine, pa su svojom kvalitetom nogometno podignuli klub na novu razinu. Adrian Zenko, recimo, iako ne samo on. Taj dečko doslovno drukčije udara loptu, doslovno vidiš da ne pripada ovdje, jer to je igrač koji je prošao i prvu ligu s Goricom, ali to što je on tu podiže i sve nas. Iskreno, kad vidiš koliko takav igrač daje na terenu, kako se ne štedi ni na trenutak, moraš i ti dati sve od sebe, ponekad i više nego što možeš.

Atmosfera u klubu i oko njega, vidi se to iz aviona, još je i na višoj razini od nogometa kojeg Lukavec igra. Vidi se to i po video sadržaju koji izlazi nakon svake pobjede. Pjesma “Kad dođem ja” od Vatrogasaca odavno je postala himna svlačionice, ali nikad se nije pjevala toliko intenzivno kao ove jeseni.

– U onim ranijim danima nakon pobjeda smo pjevali jednu tamburašku, tad nas je ipak bilo puno domaćih, a u jednom trenutku je Dario Janus, dečko koji je valjda 15 godina igrao za Lukavec, predložio da to malo moderniziramo. A budući da je on bio fan Vatrogasaca, modernizirao nas je s Vatrogascima, ha, ha… Čak je i malo forsirao u prvo vrijeme, ali na kraju se primilo i ostalo. Danas je cijela svlačionica oblijepljena papirima s isprintanim tekstom, a to su napravili novi igrači! Za one koji ne mogu zapamtiti tekst naš suigrač Mihovil Rašić je na poslu isprintao hrpu primjeraka i to donio na trening… Sad svi pjevaju – sa smiješkom priča Grdenić.

Vrijeme je sad za predah, i od nogometa i od Vatrogasaca, imat će kapetan Lukavca više vremena za suprugu i tromjesečnu kćerkicu, ali naravno da je pogled već usmjeren prema proljeću.

– Nekakav dogovor u klubu je da ćemo, ako to bude moguće, ići i na prvo mjesto. Nema imperativa, naravno, ali na nama je da napravimo sve da završimo prvi, pa nakon toga što bude. Osobno, mislim da je ova razina za Lukavec potpuno primjerena, da bi eventualni ulazak u viši rang bio prezahtjevan, da bi tražio puno promjena, ali zašto ne držati opcije otvorenima… Što se nas na terenu tiče, uživamo u situaciji u kojoj ulaziš u svaku utakmicu s mišlju da možeš i nadigrati i pobijediti protivnika. I u prvom redu želimo da tako bude i na proljeće, da zadržimo taj osjećaj – zaključio je nedjeljeni jutarnji razgovor Marko.

Ili, valjda će se i to primiti jednako kao pjesma Vatrogasaca, lukavečki Francesco Totti.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Zašto je Ante Budimir poseban nogometaš? Iz najmanje 17 razloga…

Broj 17 na kockastom dresu opet je u modi. Ono što je nekad radio njegov prethodnik Mario Mandžukić, zabijao ključne golove za reprezentaciju, u utorak navečer učinio je Ante Budimir, nogometaš koji je malo drukčiji od ostalih…

Objavljeno

na

Objavio/la

Nacija je oduševljena, pronašla je novog junaka, ime Ante Budimira ovih se dana vrti eterom taman onoliko koliko je zaslužio, kockasti dres s brojem 17 opet je u modi, gotovo jednako kao onomad, kad ga je nosio Mario Mandžukić. Ukratko, sad svi znaju ono što mi iz njegova grada odavno znamo:

Ante Budimir je poseban nogometaš.

Znaju to oni koji ga poznaju od njegovih početaka, iz godina kad je gazio blato na dobrom starom Radniku. I sanjao san. Da će jednoga dana igrati za hrvatsku reprezentaciju, zabijati važne golove, osvajati blještave medalje, doživljavati trenutke kao što je doček oduševljenih sugrađana nakon povratka s velikog natjecanja…

Sve te snove uspio je dosanjati, pretvoriti u predivnu javu, blato na Radniku zamijenili su “tepisi” najvećih svjetskih stadiona, godine i godine prošle su pritom, a on je ostao – naš Ante. Isti onaj dečko koji je rastao na svojoj Cibljanici i pješke išao na treninge do Radnika, isti onaj Ante koji se borio, tražio svoj put, vjerovao i kad mnogi drugi nisu. Prošao je puno toga na svom putu, proživljavao teške trenutke i uživao u glamuru vrhunskog nogometa, na razinama koje su mnoge promijenile, ali njega nisu.

On je i danas, baš kao što je bio i u tim prvim danima, ostao svoj. Skroman, odan obitelji, pristojan i pristupačan, s obje noge na zemlji, spreman na odricanja. U jednoj riječi, ostao je – normalan.

To je samo dio slagalice koja gradi sliku o Anti Budimiru, ali postoji, kako kaže i broj na dresu, još najmanje 17 razloga zašto je ovdje riječ o posebnom nogometašu. On je takav i zato što…

1) …IZ TEŠKOG DJETINJSTVA IZAŠAO JE JOŠ JAČI
Ante je rođen u Zenici, prvu godinu svoga života proveo je u selu Ozimica pokraj Žepča, no obitelj je već 1992. od rata pobjegla u Veliku Goricu. Otac mu je poginuo u prometnoj nesreći, odrastao je s majkom Janjom i sestrama Irenom i Renatom, a izlaz iz svih tih životnih tragedija pronašao je u nogometu.

2) …NIJE ODUSTAO NI KAD MNOGI DRUGI BI
U Radnikovim kadetima, kaže priča iz tih dana, nije spadao među najtalentiranije klince. Priznat će neki od trenera i da su ga slali da trči krugove dok su ostali trenirali, toliko je daleko bio od prvog plana, ali on nije potonuo. Umjesto da odustane od svega, cijelo vrijeme je radio k’o pas, trenirao i kad ostali nisu, pazio na prehranu… I čekao šansu. Kad je konačno stigla, povratka više nije bilo.

– Nije to nikako izgledalo, nije tu bilo lakoće ni elegancije, ali kako god bi zahvatio loptu, završavala je u golu – opisuju treneri iz tog doba klinca koji, kad je krenuo, više nije stao.

Sezonu poslije zabio je 50 golova u sezoni.

3) …USUDIO SE POKUŠATI SA SAMO 17
Trener Andrej Panadić otišao je u austrijski LASK, a kako je u Radniku upoznao 17-godišnjeg Antu, poželio ga je povesti sa sobom. Tinejdžer Budimir prihvatio je izazov, otišao u Linz pokušati, potražiti svoje mjesto pod suncem ovim putem. Nije išlo, brzo se vratio kući, u svoju Veliku Goricu, i u jedan novi nogometni projekt.

4) …OSTAJE ZAPISAN U POVIJEST SVOGA KLUBA
Ante Budimir odradio je prvu sezonu i pol postojanja HNK Gorice, a onda krajem siječnja 2011. preselio u Inter iz Zaprešića, klub iz najvišeg ranga. Tom je prilikom Inter uplatio Gorici i odštetu od 20.000 eura, što je prva odšteta u povijesti HNK Gorice. Vjerojatno i najmanja, ali od nečega treba i krenuti.

5) …NIJE IŠAO UTABANIM PUTEM
Malo je onih koji su do reprezentacije došli bez Dinama ili Hajduka u igračkom CV-ju, ali Ante je i u tome uspio. Iz Intera je otišao u Lokomotivu, pa u njemačku drugu ligu, u talijansku Serie B, pa onda i Serie A, Primeru…

6) …PROHODAO SA ŽENOM – NA BICIKLU!
Moja Monika je također Goričanka, također izbjeglica, ona je stigla iz Vukovara. Upoznali smo se ispred goričkog kina, vozio sam je doma na biciklu i tu je sve počelo…, prepričao je Ante u jednoj od rijetkih “shobizz” ispovijesti. Bili su još klinci, ali ljubav traje i danas, u sretnom su braku, imaju trojicu sinova.

7) …POSTAO PRVOLIGAŠ SVOJOM ZASLUGOM
U njemačkom St. Pauliju, drugoligašu, Ante nije prošao. Zabio je samo jedan gol, na trenutku bio i u drugoj momčadi… Otišao je u Crotone, klub s dna talijanske druge lige, željan samo i jedino prilike, koju je u Kalabriji i dobio. Crotone je, pogađate, ušao u Serie A, a Budimir je bio najbolji igrač kluba. I dokazao da je – prvoligaš.

8) …NIJE IMAO PROBLEM OTIĆI KORAK UNATRAG
Nakon što je blistao u Crotoneu, uzela ga je slavna Sampdoria, ali tamo je došlo do novog zastoja. Dobio je nepunih 500 minuta, podijeljenih u 14 nastupa, zabio je jedan gol i odlučio prihvatiti novi poziv iz Crotonea. Gdje je opet dokazao da zaslužuje više i bolje, da je netko u Genovi ipak fulao. Kod njega se, međutim, ništa nije mijenjalo, Ante je imao svoj put.

9) …I TREĆI PUT MOŽE PREKO DRUGE LIGE
Sljedeća postaja na Antinu putu bila je španjolska Mallorca. Potpuno novo okruženje, potpuno drukčiji stil nogometa i način života, ali za Antu nije bilo problema. Mallorca je bila u drugoj ligi, ali njegovim golovima vratila se u Primeru, u društvo velikana poput Reala i Barcelone.

10) …NE MOŽE SVATKO ZABITI DVAPUT NA NOU CAMPU
Bio je sedmi dan prosinca 2019., Mallorca je gostovala kod Barcelona na velebnom Nou Campu. I morao se Ante, istrčavajući na takav stadion, sjetiti i goričkog blata, svojih početaka… A onda je, kad je utakmica krenula, zabio dva komada! Nije bilo dovoljno, Barca je dobila utakmicu 5-2, ali Ante je još jednom pokazao što zna. Čak i kad su s druge strane tipovi kao što su Messi, Suarez, Griezmann, Busquets, Rakitić…

Ante Budimir debitirao je za reprezentaciju u listopadu 2020. godine… Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

11) …NIJE LAKO ČEKATI ŠANSU DO 29.
Tek deset mjeseci nakon dva gola Barceloni, početkom listopada 2020., konačno se dogodilo: Zlatko Dalić dao je prve minute u kockastom dresu Anti Budimiru! Igrala se prijateljska utakmica protiv Švicarske, a naš je Ante dosanjao jedan od svojih snova. I ubrzo postao neizostavan dio reprezentativnog kadra, momčadi koja je dvije godine ranije postala druga na svijetu.

12) …I SA SVJETSKOM BRONCOM DOĐE NA UDARNIK
U tijeku je bio doček brončanih Ante i Broza, fešta na sve strane, dijelio je milijun autograma, ali nije imao nikakav problem na pitanje lokalnog novinara “hoćeš mi doći sutra ujutro na radio u emisiju” odgovori s jednom rječju i jednim pitanjem: “Može. Kad treba doći?” I pritom će uvijek pitati za frendove iz kvarta i škole, za sve goričke klubove, sve će ga zanimati onako kako zanima ljude koji nemaju brončanu medalju sa Svjetskog prvenstva oko vrata. Malo potom će doći i odraditi trening na Udarnik ili na Gradski stadion, usput zastati sa svakim, popričati, nasmijati se, odgovoriti milijun puta na ista pitanja.

13) …I KAD JE OTPISAN, ON TO RADI DRUKČIJE
Ante Budimir je primjer kako se jedan igrač, pravi profesionalac, treba ponašati. Ispao je iz reprezentacije, ali nije se gurao preko novinara i menadžera. On je radio, borio se i na terenu zaslužio novu priliku, rekao je izbornik Zlatko Dalić nakon što ga je “otpisani” Ante odveo na Euro u Njemačku. Godinu dana ga nije bilo, još od povratka sa SP-a u Kataru, prilika se nudila cijelom nizu napadača, ali na kraju je Dalić morao okrenuti njegov broj. Dok je bio izvan kadra govorio je kako je “bio sretan kad je pozivan, kao što su danas sretni neki drugi igrači”. A usput je i – zabijao. Ove sezone sedam puta za svoju Osasunu, taman dovoljno da riješi gorući problem nacionalne momčadi. I zabije gol odluke.

14) …GOL KARIJERI POSVETI “SVOJIM CURAMA”
Dan ranije na treningu mi je rekao da “njuši” da bi se moglo dogoditi baš ovo što se dogodilo…, otkrio je Borna Sosa, asistent za Budimirov gol protiv Armenije, gol vrijedan odlaska na Euro, gol koji ga je doveo u fokus. Sosa je ubacio slijeva, Ante glavom loptu proslijedio u mrežu i maksimirske tribine su eksplodirale.

– Kome posvećuje gol? Mami, ženi i bakama. One uvijek pitaju gdje je taj gol, kad ću zabiti, tako da ovo mora biti za njih – sa smiješkom je rekao Ante i pobrao sve moguće simpatije.

I, naravno, još jednom pokazao koliko je poseban.

15) …DOKAZUJE DA ŠKOLA IDE UZ NOGOMET
Znamo i neke nogometaše koji su rano odustajali od škole, većina ih taj dio odradi “tek toliko”, ali Ante Budimir i po tome je drukčiji. On je upisao Ekonomski fakultet, posvetio se i školovanju, pri čemu popusta nije bilo. Uostalom, bile su to godine kad je malo tko znao njegovo ime kroz nogomet…

– Kako sam uspio? Ha, sve se može kad imaš volju. Učio sam, pripremao ispite i na putovanjima s momčadi, u hotelima, na pripremama. Suigrači su malo drukčije ubijali vrijeme, a ja sam se posvećivao faksu – ispričao je Ante.

Senad Harambašić, trener s njegovih početaka, kojem je Ante organizirao i “praksu” u Crotoneu, ugostio ga i pomogao mu, sa smiješkom kaže da ga obožava, kad god se sretnu ili čuju, naljutiti pitanjem “jesi završio faks”, ali zapravo i nije tako daleko. Još par ispita i evo diplome za našeg Antu… Svaka čast!

16) …STARICU IZ SUSJEDSTVA VOZIO U BOLNICU
Mari Carmen Sierra Castillo ima 78 godina, živi u Pamploni, jednako kao i zvijezda Osasune Ante Budimir, čak i u istome kvartu. Starica je čekala taksi koji će je odvesti na terapiju u bolnicu, budući da boluje od raka, no taksi nije dolazio. Naišao je zato Ante, popričao sa ženom i ponudio je da je on odveze do 70 kilometara udaljene bolnice!

“Svaka čast Osasuni što dovodi dobre ljude, a ne zvijezde”, objavila je njezina kći Myriam na društvenim mrežama, čime je priča i izašla u javnost.

I, naravno, izazvala novu dozu oduševljenja.

17) …ISPRED DINAMA I HAJDUKA BIRA – GORICU
Hoću li se vraćati u HNL? Ne znam što će se događati, ali zašto ne…, rekao je Ante u jednom intervjuu, da bi ga odmah potom pitali i bi li radije u Dinamo ili Hajduk. Međutim, Ante je, ako niste dosad shvatili, poseban nogometaš.

– Uvijek me zanima kako će završiti moja Gorica. To je moj klub. I ako bih se ikad vraćao kući, u HNL, želio bih igrati tamo gdje mi je dom, u mojoj Gorici. Živim pet minuta od stadiona. U Osasuni igra dosta igrača iz njihove omladinske škole. Ti klinci žive za taj klub i za dres koji nose. Kad vidite takav odnos prema klubu, onda i sami poželite igrati za klub koji nosite u srcu. Za mene, to je Gorica – rekao je Ante.

Poseban nogometaš. Iz najmanje 17 razloga.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Traži se centar grada! Kako su “terase” izgubile bitku od Galženice…

GORIČKA ŠPICA? Ne tako davno dvojbi nije bilo, “terase” su dominirale, ali zadnjih godina to se mijenja, najveći “mooving” sad je na jedinom našem trgu, ali ni to rješenje ne čini se idealno… Što je, po Vašem mišljenju, centar Velike Gorice?

Objavljeno

na

Objavio/la

Naoko je to samo jedan od detalja koji čine jedan grad onakvim kakav jest, možda i nije ključno ni presudno pitanje, ali u Velikoj Gorici nikako ne možemo pobjeći od činjenica da i dalje nemamo pravi centar grada. Zbog specifične konfiguracije samoga grada, zbog prometnog uređenja, kao i zbog ubrzanog razvoja i rasta, naš grad nema onu centralnu točku koja okuplja, od koje sve počinje, na kojoj sve završava.

Odnosno, ima ih nekoliko, zbog čega će valjda svaki stanovnik ovoga grada imati svoje mišljenje i davati drukčiji odgovor na pitanje “što je i gdje je centar Gorice?”. Javljaju se po tom pitanju dvojbe, čak i trojbe, a jasnog odgovora i dalje nema. Neće ga ni biti sve dok se jedna od lokacija koje su “u điru” ne odredi kao pravi, službeni centar grada, što se pojavilo kao opcija u trenucima kad je sužena cesta na ulasku u grad iz smjera Siska, kad je krenula priča o zatvaranju dijela ceste, pretvaranju u šetnicu, koja bi u takvoj situaciji definitivno preuzela ulogu gradskog središta.

U tom smislu, međutim, ništa se konkretno i dalje ne događa, a dok čekamo da se dogodi, preostaje jedino davati svoja mišljenja, eventualno nuditi potencijalna rješenja, dijeliti vlastite dojmove… Živeći u ovom gradu iz dana u dan, u svakom dijelu dana, dojam je tako da se stvari po ovom pitanju mijenjaju od trenutka do trenutka. I da se težište društvenog života ovoga grada, mjesto gdje se ljudi u najvećem broju okupljaju, mijenja od razdoblja do razdoblja.

Povijesno i tradicijski gledano, središte grada trebalo bi biti u dijelu oko zgrade Gradske uprave i Tržnog centra, ali iskustveno gledano to ipak nije tako. Zato što nema tržnice na lokaciji na kojoj je zamišljeno da bude, zato što nema prostora koji otvara mogućnost za veća okupljanja, a važna stavka u ovoj priči su i kafići, koji ipak okupljaju najviše ljudi, zadržavaju ih na jednome mjestu, kao i manifestacije koje se održavaju po gradu…

Ovaj posljednji kriterij ima tri segmenta, budući da u događanjima koja okupljaju veći broj ljudi možemo uživati i u parku pokraj Muzeja Turopolja, i u Parku Franje Tuđmana, i na Trgu Stjepana Radića, odnosno na Galženici. Prostor uz Muzej idealan je za Advent, za Gastro, za Petek na Gorice, ali nije idealan i za kreiranje gradskog središta na toj lokaciji. Barem zasad, dok se ne realizira ideja o šetnici, dok taj dio grad ne prestane biti toliko vezan uz cestu s najčešće vrlo gustim prometom.

Preostaje tako izabrati je li trenutačno centar grada “Tuđmanac” ili Galženica. A nekako najtočnije bilo bi reći, ako se opet vratimo na dojam, da svatko ima svoje vrijeme. Tamo na prijelazu stoljeća, nakon što je otvoren čuveni Trgovački centar, popularan i pod kolokvijalnim nazivom “terase”, pa onda i uređen Tuđmanov park, težište društvenog života grada definitivno se preselilo na tu lokaciju. Mjesto u kafićima na terasama u ljetnim je mjesecima često bilo nemoguće pronaći, tamo su se i pile kave i odlazilo u večernje izlaske, tamo je kreirano ono što možemo nazvati i goričkom “špicom”. Ukratko, Goričani svih generacija u tim su godinama znali gdje ići ako si želio, kako se to lijepo kaže, vidjeti i biti viđen…

Međutim, posljednjih godina stvari su se po tom pitanju dramatično promijenile. I dalje se, pogotovo u ljetnim mjesecima, pogotovo povodom brojnih manifestacija, ljudi na toj lokaciji okupljaju, druže, ali duh cijelog prostora ipak se promijenio. Kao što su se, kao posljedica, promijenile i navike ljudi. Nekad kao šipak pune terase danas su najčešće prazne ili poluprazne, gužve su iznimka puno više nego pravilo, osim u jednom kafiću, koji zapravo i nije dio “terasa”. Sam Trgovački centar danas je u velikoj mjeri zapušten, na nekim dijelovima i oronuo, nimalo u skladu s vremenom, a upravo u tome možda i treba tražiti razloge zašto više nema ulogu kakvu je nekad imao.

Istovremeno, stvari se bitno mijenjaju i nekoliko stotina metara dalje. Laganom šetnjom od nekoliko minuta, naime, dođe se do Trga Stjepana Radića, jedinog pravoga gradskog trga, koji živi svoje lijepe dane. U godinama kad su “terase” dominirale, na Galženici je sadržaja bilo relativno malo, baš kao i razloga za zadržavanje. Ljudi su ovuda prolazili, prelazili trg, ali uporno je nedostajalo života, živahnosti, one lijepe gungule koja krasi važne dijelove grada. Danas to više nije tako, posljednjih godina Galženica preuzima sve važniju ulogu, okuplja sve više ljudi i, da se još jednom vratimo na dojam, postaje centar grada. Naravno, u mjeri u kojoj je to moguće biti s obzirom na sve okolnosti…

Bilo je i ranije ovdje kafića, bilo je i terasa koje donose najviše u smislu živahnosti, ali u nekim prošlim godinama bile su to u određenoj mjeri – gostione. Ružno je to možda reći, ali daleko od toga da je nevažno u cijeloj ovoj našoj maloj analizi. U međuvremenu su gostione postale lijepi, uređeni kafići, ugodna mjesta za sve vrste gostiju, a to je prilično bitan segment.

Možda i ključan trenutak u svojevrsnom preporodu Galženice dogodio se, zanimljivo, tijekom korone. Tad su kafići dobili dozvole da prošire svoje terase, dobili smo i još jedan novi kafić, na poziciji koja do tad nije bila korištena na taj način, a sve skupa dovelo je do puno više prostora za provođenje vremena upravo ovdje, u “novom centru grada”. Baš kao nekad na terasama, danas su na Trgu Stjepana Radića kafići puni, često se dogodi da je teško pronaći slobodan stol, tu se ljudi nalaze, druže, tu se piju kave i ide se čak i u večernje izlaske.

Tu je, između ostaloga, i dovoljno ostalih lokala i usluga koji privlače ljude, dovode ih na trg, sa čije je svake strane i po jedno dječje igralište. I to je, naravno, u gradu poput ovoga vrlo bitna stavka, jer puno je tu mladih obitelji, pa je puno i dijelova dana u kojima odrasli sjede na terasama i uživaju uz kavicu, a djeca se zabavljaju po cijelom trgu i stvaraju onaj najljepši mogući žamor, koji donosi dodatnu draž i čar cijelom prostoru, koji ga u još većoj mjeri pretvara u trenutačno najbolji mogući oblik goričke “špice”.

A to je, kad se sve sagleda, možda i najbolje rješenje. Fizički možda i nije u samom srcu grada, ali Galženica se definitivno prometnula u centar grada. I bacila u lice rukavicu izazova svim drugim lokacijama koje to pretendiraju biti.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Gogine priče s placa: ‘Na tržnici je moje utočište. I rođendan ću slaviti uz svoj štand’

Gordana Brozović iz Rakitovca okitila se titulom prve pratilje na izboru za najuzorniju hrvatsku seosku ženu. Velikogoričani je znaju s tržnice…

Objavljeno

na

Objavio/la

Kad se dođe na velikogoričku gradsku tržnicu, može se primijetiti da je za jednim štandom posebno veselo. Na njemu ima svega, od domaćeg, friško ubranog povrća do bobičastog voća, a posebno jagoda. Štand je to uvijek vedre i nasmijane Gordane Brozović, Rakitovčanke koja se udala u Botinec, ali životni put vratio ju je u rodno selo. Budući da je relativno nedavno postala prva pratilja u izboru za najuzorniju hrvatsku seosku ženu, učinilo se to dobrim razlogom da sjednemo s Gogom na kavu i poslušamoo njezinu priču.

– Moja je priča krenula iz Zagreba. Muž i ja s terase naše kuće često smo promatrali plantažu jagoda nasuprot nas te smo jednog dana odlučili prošetati i vidjeti kako to izgleda. Svidjelo nam se i rekli smo: idemo pokušati! Prve godine smo odradili sve školski, sezona je bila jako dobra s hrpom jagoda. Drugu godinu smo duplo više posadili, zatim smo kupili plastenike – prepričava nam Gordana i prisjeća se svojih prvih poljoprivrednih koraka.

Od tada je prošlo već 20 godina. Toliko dugo se bavi proizvodnjom jagoda, a zadnjih deset na šest hektara plantaže u Rakitovcu proizvodi i povrće.

– Lijepa je jesen pa još uvijek ima dosta zelenjave. Ima tu zelja, kelja, mahuna, poriluka, salate… Svega pomalo. No najradije bi se bavila samo plasteničkom proizvodnjom jagoda, kupina, malina i ostalog bobičastog voća, jer povrće zahtjeva puno više posla, a nažalost nema tko raditi – požalila nam se Goga.

– Svaka čast svima, ali ljudi ne žele raditi. Nema radne snage. Nema te satnice koju bi ja mogla nekome platiti da dođe raditi. Većinom koji mi dođu brati jagode su zaposleni ljudi pa dođu nakon posla, a oni nezaposleni ne žele baš raditi. Na kraju proizvodim onoliko kolike su mi potrebe za Veliku Goricu. Posadio bi čovjek i više i radio više, ali uvijek nam ostane to jedno polje koje ni ne taknemo jer ne stignemo – dodaje.

Foto: Gordana Brozović/Cityportal.hr

Budući da ima 24 tunela plastenika jagoda, uvijek se dogodi da se nešto i ne proda, ali Goga i za to ima rješenje. Sve pretvara u prave domaće delicije. Fine i ukusne džemove, likere i sokove prema tradicionalnoj domaćoj recepturi.

Mnogi koji je poznaju reći će da je ona dobri i plemeniti duh ovog kraja i Velike Gorice, pa nije niti čudo, da je upravo ona izabrana za prvu pratilju najuzornije hrvatske seoske žene. Izbor je ove godine održan u Svetom Petru u Šumi, a našu goričku i županijsku predstavnicu deseteročlani žiri izabrao je između 17 kandidatkinja.

– Počašćena sam. Ipak sam predstavljala cijelu Zagrebačku županiju. Bilo bi mi žao da nisam ništa osvojila. Nisam željela biti prva, jer ipak su tu i obaveze za koje ja vjerojatno ne bi imala vremena. Nemam ni sada dovoljno vremena se tome posvetiti, ali mi je drago što sam ipak dobila titulu prve pratilje zbog svih ljudi koji su bili samom. Inače kada već ideš na takvo natjecanje u psihi ti je da bi htio nešto osvojiti – kaže Brozović koja je još uvijek pod dojmom da ju je na to putovanje pratilo puna tri autobusa, a mnogi su stigli i automobilima.

Foto: Turopoljka, Goga Brozović, prva je pratilja izbora za Najuzorniju seosku ženu 2023./TZVG

Inače, Turopoljci su poznati po tome da gdje god dođu naprave pravu feštu, bilo je to tako i ovaj put u Istri.

– Zaokupili su livadu u mjestu i rasprostrli stolove i klupe koje smo donijeli. Bilo je jela i pila, tamburaši su svirali. Oni su feštali dok sam ja u dvorani prezentirala našu Veliku Goricu i Zagrebačku županiju. Moram zahvaliti Gradu Velikoj Gorici i našim Turističkim zajednicama što su osigurali da imam sve potrebno na Izboru. Kažu mi da nitko nikada nije imao toliku potporu od Grada kada je išao odavde – ponosno će Gordana.

Prošlo je već neko vrijeme, iako nije osvojila prvo mjesto, za mnoge Velikogoričane i ljude koji poznaju ovu našu vedru sugrađanku ona je najuzornija. No i s titulom prve pratilje došle su i neke nove obaveze. Goga uz sve što radi, mora svojim obavezama pridodati i obaveze predstavljanja i promoviranja seoske žene.

11.10.2023. – Prijem Goge Brozović prve pratilje najuzornije seoske žene – foto: Petra Škrinjarić/cityportal.hr

Bila je tako na prijemu kod gradonačelnika Krešimira Ačkara koji joj je čestitao na velikom uspjehu i poručio da bude i ostane primjer svima kao što je to bila i do sada. Bila je Brozović i u Saboru kod samog predsjednika Gordana Jandrokovića i predsjednice saborskog Odbora za poljoprivredu Marijana Petir.

– Bio mi je to prvi posjet Saboru. ‘Imaju fine mekane tepihe’ kroz smijeh će Goga.

– Lijepo je iskustvo. Prvo smo se sastale i popile kavu s gđom. Petir, a nakon toga nas je ugostio g. Jandroković. Bio je to prvi takav prijem kod predsjednika sabora. Do sada to nije bila praksa – kaže naša uzorna te dodaje kako su žene danas zmajevi u pozitivnom smislu.

– Sposobne su, fletne i brze. No, to nije dobro. Stavile smo veliki teret na sebe – ističe.

Velik dio posla u Obiteljsko-poljoprivrednom gospodarstvu Brozović, uz našu sugovornicu, odrađuju i članovi njene obitelji. Svi su uključeni u posao, od muža, sina i snahe pa sve do njenih predivnih unuka, a pohvalila nam se i kako će uskoro postati baka po četvrti put.

– Nikol je najstarija unuka, fenomenalna je. Čak je i piceke s nama čistila. Pomaže i brati i prodavati. Navršila je 13 godina i zaista je predivna mlada djevojka. Dok mog desetogodišnjeg Petra ne zanima polje. Ispred kuće imao je posađen svoj grah, ali polje mu se nikako ne sviđa. Najmlađa je Sara, koja ima 3,5 godine. Njoj se to jako sviđa. S tri godine nam je pomagala brati jagode. Vrijedno je i znatiželjno slagala mjerice jagoda u kašete. Brala je čak i krumpire. Sve mi se čini da je to neki znak da će žene naslijediti dalje. Bilo bi mi drago da netko nastavi – s osmijehom će Brozović, koja nije mislila kako će se na kraju njezin život vrtjeti oko poljoprivrede.

Foto: Gordana Brozović/Cityportal.hr

Ništa joj nije problem, voli raditi i biti s ljudima, a tržnica je, kaže, njeno utočište.

Duh mi ne dozvoljava da sjedim u uredu osam sati. To više nikako ne bi mogla. Kada dođeš na polje, iako i tu ima stresa ako ti nešto ne uspije, ali to nije ta vrsta stresa koja bi previše utjecala na psihološko stanje. Pozitivan je to stres. Imaš svoj mir, još ako ti je dobra godina i sve je lijepo, onda je još ljepše – kaže Gordana koja na goričkoj tržnici prodaje već deset godina, otkako je tržnica u Školskoj ulici.

Provodeći dan i vrijeme među ljudima, uvijek tu bude i anegdota, Goga prepričava kako tu bude svega, a najdraže joj je kad se jednom mjesečno prijatelji okupe i sastanu kod nje na štandu.

– Moji prijatelji ti kod mene dođu jednu subotu kad se svi uskladimo i imamo iza 11 sati mali domjenak. Okupi se tu veselo društvo, Kiki iz Mraclina stigne sa svojim fenomenalnim limunčelom i viljamovku. Nađe se tu i slavonskih delicija pa sve do krumpiruša. Uvijek ti je na klupi iza mene što za popit i pojest i tako već godinama. Tko god kaj donese uvijek donese k meni i tamo se okupljamo – sretno će naša sugovornica. Na pitanje odbrojava li do mirovine, Goga kao iz topa odgovara – ne!

– Pa mi s placa ne idemo u penziju. Mi dok moremo hoditi delamo. Deset godina svakak još budem na placu. Na kraju, trebaš voljet svoj posao da bi ga dobro odrađivao, ali i trebaš voljeti ljude i imati puno tolerancije da bi ga mogao raditi. Ove godine planiram čak i rođendan proslaviti na placu, taman mi pada u subotu 25. studenog pa će vjerojatno i tada biti neka dobra fešta – zaključuje na kraju priče naša glavna junakinja.

Nastavite čitati

Reporter 432 - 16.11.2023.

Facebook

Izdvojeno