Poveži se s nama

Priča iz kvarta

‘Živio sam kao bohem! Zaradio sam puno, potrošio još više… I nije mi žao’

Igoru Mostarliću (35) kao dječaku su predviđali veliku nogometnu karijeru, koja će ga dovesti sve do Reala i Barcelone. Nikad do toga nije došao, ali iza njega je jedna živopisna i osebujna karijera, od koje bi se mogla napraviti i solidna filmska priča…

Objavljeno

Slika prva. Godina je 1996., tu negdje, možda i 1997., utakmica u popodnevnom terminu na HVIDRA-inom turniru za klince. I jedan poraz koji je bolio… Uglavnom, s ekipom iz kvarta prijavili smo se na turnir, vjerujući da smo barem solidni. A onda su nam Oni priuštili “šamaranje” najteže kategorije. Završilo je 9-1, veći dio utakmice zabavljali su se radeći budale od nas, moglo je biti i 20-1. I u svemu tome kao da je najviše uživao jedan klinac ošišan na ćelavo. Osobno me toliko “izvaljao” po parketu da mi se vrtjelo u glavi još danima.

– To ti je taj Igor Mostarlić.

Tako su mi objasnili. Čuo sam za tog tipa, dečka iz Lomnice koji igra u Dinamu, a toga dana sam doznao i malo više o njemu…

Slika druga. Godina je 2019., jedna iritantno kišna faza ranog proljeća, i kava u kafiću na izlazu iz grada. Sjedim s “malim ćelavim”. Ispričao sam mu svoju nogometnu traumu iz djetinjstva, očekujući da neće imati pojma o čemu pričam, ali on se samo smješkao.

– Sjećam se toga, kako ne… Doveo sam dečke iz Dinama na turnir, većinu smo utakmica tako dobivali – govori Igor Mostarlić.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

On je samo naizgled umirovljeni nogometaš, on je trener šestoligaša Lonje, on je suradnik jednog nogometnog menadžera, on je osnivač čak dva nova kluba… I on je, što je posebno slatko u ovoj priči, jedan od posljednjih nogometnih bohema. Vrsta je to koja izumire, koju surovi profesionalni nogomet ubija na sve moguće načine, zato su ove priče posebno romantične, na trenutke gotovo i nevjerojatne. Promijenio je 17 klubova u karijeri, a malo je onih u kojima je prošlo bez bizarnosti, nesreća… Zabio je na stotine golova, osvajao trofeje, ali i gradove. I na kraju, kaže, ni za čim ne žali.

– Znaš čega mi je jedino žao? Što nisam igrao nogomet nekih 20, 30 godina prije. U to se vrijeme moglo živjeti onako kako sam ja živio, a istovremeno i igrati nogomet na najvišoj razini. Meni su govorili da imam potencijal doći do Reala ili Barcelone, i ja sam vjerovao u to, ali nije se tako razvilo. Volio bih da sam napravio i više u karijeri, ali ni sekunde ne žalim što sam živio na svoj način, po onoj pjesmi ‘ostat će uspomena na posljednjeg bohema…’ – sa smiješkom nas uvodi u svoju priču Mostarlić, a mi se vraćamo na početak.

– Doma sam u Donjoj Lomnici, rodio sam se u Zagrebu 31. svibnja 1983, a nogometnu karijeru počeo sam u Dinamu, tada Croatiji. Imao sam 11 godina, otišao sam na probu i nakon dva tjedna su mi rekli onu čuvenu ‘donesi dvije slike i domovnicu. I ostao sam u Dinamu kroz cijelu omladinsku školu, bio sam i kapetan svoje generacije, jedne od najuspješnijih u povijesti Dinamove škole. Uz mene, tu su bili još i Niko Kranjčar, Eduardo, Ante Tomić, Marko Marić, pa Pelaić, Radas, Ćosić… Svi iz prvih 11 kasnije su igrali prvoligaški nogomet – prisjeća se Igor prijatelja iz djetinjstva.

Ta je generacija doslovno rušila sve pred sobom, osvojila sva prvenstva i kupove, uzimala međunarodne turnire, pobjeđivala i United, i Atletico… Nogomet je malome Mostarliću, naravno, bio cijeli život.

– Često nije bilo lako, težak je to život. Ako je škola ujutro, treninzi su popodne, i obrnuto. Vozili su me roditelji i brat, a kasnije sam išao i sam, na buseve, pa vukao dvije torbe sa sobom… Odeš od kuće ujutro i vratiš se navečer. Nije bilo puno vremena za bilo što drugo. Koliko sam puta vidio kako moji prijatelji početkom sedmog mjeseca odlaze na more, uživati i kupati se, a meni počinju pripreme. Tako je to bilo, ako si se mislio baviti nogometom, moraš zaboraviti na more… Ali unatoč svemu tome, ne bih taj period života ni za što mijenjao! – poentira Mostarlić, jedan od najboljih strijelaca u povijesti mlađih kategorija Dinama, kojem ni to nije bilo dovoljno da se ugura u prvu momčad kluba iz Maksimira.

E, to je poseban dio priče. U koju prvi put upada čovjek koji će i kasnije, još jedanput, značajno utjecati na karijeru Igor Mostarlića.

– Trebao sam potpisati ugovor s Dinamom, sve je već bilo dogovoreno s mojim roditeljima, u tom trenutku Marko Mlinarić bio je u školi nogometa, a Zlatko Kranjčar trener prve momčadi. A onda se dogodio veliki preokret. Za šefa škole došao je Ilija Lončarević, a ubrzo je Cico je otišao, a naslijedio ga je upravo Lončarević, s kojim nikad nisam mogao pronaći zajednički jezik. I mogu reći da sam se zato odlučio na odlazak iz Dinama – govori Mostarlić, jasno i konkretno, iako u nekakve konflikte ni u ludilu ne želi ulaziti.

– Detalji te priče? A možda i nema potrebe… Sad više nije ni važno je li u pravu bio on ili ja. O njemu kao stručnjaku ne mogu reći ništa loše, ali mislim da njegove ljudske osobine nisu na visokom nivou. Kad se danas sretnemo, pristojno ga pozdravim, jer puno je stariji od mene, tako sam odgojen, ali imam svoje mišljenje…

Kao najava da ova nogometna karijera neće biti nimalo obična poslužio je izbor njegova prvoga kluba nakon Dinama.

– Talijanska Pisa! Doduše, prije toga sam bio u Atletico Madridu, koji me jako želio, ali sve je propalo. Točnije, moj menadžer Jozo Terzić nije se uspio dogovoriti oko love… Predugovor je već bio potpisan, ali nakon desetak dana vratio sam iz Madrida. To je možda i jedino za čime zaista žalim u svojoj karijeri, taj Atletico… Uglavnom, vratio sam se od tamo i otišao u Italiju. Imao sam nepunih 17 godina kad sam potpisao ugovor s Pisom i vratio se doma na mjesec dana – nastavlja priču Mostarlić.

A baš se u tih mjesec dana, eto, igrao turnir u Kurilovcu…

– Prijatelji su me nagovorili, kažu ‘ajmo igrati’ i ja pristanem. I tu se dogodi da slomim nogu… Uletio mi je Berković iz Kuča, pamtim to i dalje… Čim su u Pisi to saznali, raskinuli su ugovor.

I ostao je bez kluba. Nakon šest mjeseci oporavka ruku spasa pružio je Udarnik.

– Odigrao sam strašnu polusezonu, dao 20-ak golova u trećoj ligi, i došao je poziv iz Hajduka. Otišao sam u Split, odigrao prijateljsku protiv Dugopolja, a nakon nje smo se sve dogovorili. Međutim… – najavio je novi preokret u priči Igor pa nastavio:

– I Iz Maribora su me zamolili da dođem odigrati jednu prijateljsku. Brat i ja smo sjeli u auto i otišli, a odmah nakon utakmice su željeli da potpišem ugovor. Ipak sam otišao kući, razmislio i na kraju odabrao Maribor. I tad je to bio europski klub, a svidio mi se i rad trenera. Čovjek se zvao Matjaž Kek…

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Odluka da odbije Hajduk pokazala se dobrom.

– Mislim da nisam pogriješio. Osvajali smo titule, bio sam miljenik navijača, smišljali su pjesme za mene, a proglasili su me i najboljim igračem slovenske lige… Uživao sam u te dvije sezone – prisjeća se Mostarlić faze karijere koju će proglasiti najljepšom, a koju je prekinuo poziv Spartaka iz Moskve.

– Opet su raznorazni menadžeri sve zakuhali i transfer je propao! I ankon svega toga na kraju sam ostao nigdje…
I sve se odjednom okrenulo naopačke. Umjesto za moćni Spartak, zaigrao je za novog slovenskog prvoligaša Bele Krajine. Umjesto u Moskvu, preselio se u Črnomelj, mjestašce od šest tisuća ljudi.

– Tamo sam bio šest mjeseci, da bi stigao poziv iz Istre. Tad se klub zvao Pula Staročeško, a trener je bio Igor Pamić, veliki stručnjak. Ostali smo u ligi iako šest mjeseci nismo dobili niti jednu plaću. Snalazili smo se na sve moguće načine, pomagali su nam i roditelji… Eto, i taj dio HNL-a sam prošao.

U tim trenucima, ne zaboravite, Igor Mostarlić ima samo 21 godinu. I sve ovo iza sebe. I još gomilu toga ispred, ostanite s nama…

– S Pulom sam ostao u ligi, da bi na ljeto otišao u Međimurje. Došao sam u odličnu momčad, a ja sam bio prvi strijelac kluba i treći strijelac HNL-a, iza Bošnjaka i Eduarda. Međutim, na zimu se par ključnih igrača prodalo i do kraja smo se jedva spasili od ispadanja – pamti sve Mostarlić, kojem je karijera opet izgledala ružičasto.

– Te sezone zabio sam 14 golova i na ljeto sam dobio ponude nekoliko hrvatskih prvoligaša, ali i ruskih klubova, ali nisam želio u Rusiju. Opet me zvao i Hajduk, imao sam ponudu na stolu, gotovo sam i odlučio da idem dolje, ali kad se javio Ivo Šušak iz Osijeka, i drugi put sam odbio Splićane – otkriva Igor i nastavlja:

– Ivu Šuška cijenim najviše od bilo kojeg trenera u hrvatskom nogometu, to je jedan veliki gospodin i sjajan pedagog. Za pet minuta sam se sve dogovorio s Osijekom. I drago mi je što jesam, budući da sam imao veliku podršku i trenera, i direktora Alena Petrovića, ali i predsjednika Branimira Glavaša. I on je veliki gospodin, kojem skidam kapu i želim mu sve najbolje u životu…

Zbližio se s gazdom, a na terenu je sve bilo gotovo idealno… Međutim, naravno da opet slijedi “međutim”.

– Sezona je krenula odlično, bili smo u vrhu, da bi u jednom trenutku došlo do nezadovoljstva i Ivo Šušak je morao otići. I četiri, pet kola prije kraja sezone za trenera nam dolazi, nećete vjerovati, Ilija Lončarević… Do kraja, pogađate, nisam odigrao više niti jednu utakmicu – kiselo se smješka Mosta, kako ga zovu prijatelji.

– Kad je došao, baš sam imao tri žuta kartona, a kad je on to saznao, krenuo je naš nastavak priče iz Maksimira. Na to se nadovezala i moja svadba, koja je trebala biti tjedan dana nakon što sezona završi. No sezona se produžila i taj vikend se ipak igralo. S bivšim trenerom Šuškom i ljudima iz kluba imao sve dogovoreno, dozvolili su mi da izostanem, ali Lončarević je poludio kad je čuo. Na kraju su svi igrači, stožer i ljudi iz kluba bili gosti na mojoj svadbi. Svi osim Ilije Lončarevića, koji se nije pojavio.

I bilo je jasno da se osječka epizoda bliži kraju.

– Počele su pripreme za novu sezonu, a ja sam došao u top formi. Trenirao sam i individualno, a prvo testiranje pokazalo je da sam jedan od najspremnijih. Kad je Lončarević vidio rezultate, odmah je rekao da je to nemoguće i poslao me na doping kontrolu!

Teško je već i izbrojiti koja je to bila runda u obračunu Ilije i Igora, ali bilo je očito da će meč svaki čas završiti.

– Na testu se pokazalo da je sve ok, ali već tad mi je bilo jasno da neću moći psihički izdržati to njegovo ponašanje. Jednostavno se nismo našli na istoj valnoj dužini… U svemu tome odlučio sam igrati mali nogomet na Hvidri, tu u Gorici, zbog čega su me u klubu suspendirali. Oni su otišli na pripreme u Međugorje, a ja sam zatražio papire.
Osijek je, dakle, otišao u povijest, a budućnost je nudila potpis ugovora s Rijekom. Ali Mosta je i ovaj put imao svoj đir.

– Sve je već bilo dogovoreno s Rijekom, trener je bio Nenad Gračan, da bi mi navečer oko 23 sata, ležao sam doma u Lomnici, zazvonio telefon. Zove menadžer i pita me želim li ići u Izrael. Odmah mi je poslao ugovor, sve skupa trajalo je do tri sata u noći, a već ujutro sam imao let za Tel Aviv. Klub se zvao Maccabi, iz Herzliye, mjesta koja je od Tel Aviva kao Gorica od Zagreba, ujedno i najljepši grad u Izraelu – prepričao je Igor još jedan preokret u svojoj karijeri.

– U Izraelu su me svi super prihvatili, ostali smo u ligi, osvojili smo i Kup Izraela, prvi trofej u povijesti kluba. Sve je bilo stvarno odlično, nakon te sezone željeli su me i veći klubovi, no odlučio sam ostati. Sve mi je toliko odgovaralo da danas mogu reći da bi, osim u Hrvatskoj i mojoj Lomnici, jedino tamo mogao živjeti. Ozbiljno, isti tren bih spakirao kofere i otišao živjeti u Tel Aviv! Nadam se da ću jednoga dana kao trener završiti tamo… Klima čudo, kupanje od drugog do desetog mjeseca, grad živi 0-24, prekrasne plaže… Svakome bih preporučio da ode vidjeti Tel Aviv.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Iz ove perspektive zvuči pomalo nevjerojatno, ali u to je vrijeme navodno bio i blizu reprezentacije! I tako bi možda i završilo da je ovdje riječ o nekoj običnoj karijeri. Kao što nije.

– Bila mi je to baš sjajna faza karijere, stvarno se spominjalo i da me Slaven Bilić vidi na nekom širem popisu reprezentacije. A onda je krenuo peh! Na pripremama mi je popucao trbušni zid, pa se upalile pubične kosti… Oporavak se produžio i na više od šest mjeseci. Raskinuo sam ugovor s Izraelcima i otišao opet u Međimurje.
Opa, u ovoj se priči neke epizode i ponavljaju… Dakle, Čakovec je bio poznata sredina, ali kod Mostarlića bez komplikacija ne ide.

– U Međimurju me dočekala grčevita borba za ostanak u ligi, a u sklopu toga se rađala i čuvena afera ‘Offside’, ona puštanja utakmica… Kad sam saznao što se događa, sazvao sam sastanak igrača i uprave. Upozorio sam da se nešto tu događa, ali predsjednik mi je rekao da je to nemoguće dokazati. I ja sam odgovorio da u tom slučaju odlazim. Nisam želio sudjelovati u tome…

Što zbog ozljeda, što zbog namještanja, karijera Igora Mostarlića te je zime 2008. godine opet upala u rupu. I trebalo je pogoditi pravi put da se iz nje izađe. A naš je junak pogodio k’o prstom u govno.

– Otišao sam u Posušje i požalio. To je bilo strašno! Nakon svega što sam prošao, odjednom si u bosanskoj ligi, u kaosu. Jedno ti obećaju, drugo rade, petljaju i muljaju… I kreće kalvarija nakon koje sam odlučio da više ni ne želim igrati nogomet. Doslovno me prošla me volja za nogometom – priča Igor, koji je tad imao tek 25 godina!

– Vratio sam se doma i držao se svoje odluke, nisam igrao gotovo dvije i pol godine, pa otišao rekreativno igrati za Gradiće. Odigrao sam desetak utakmica, da bi mi došla ponuda iz Jedinstva iz Bihaća. Druga bosanska liga, ali sasvim druga priča. Svi su bili korektni, svi uvjeti su ispoštovani, u polusezoni sam zabio 15 golova i nakon toga dobio poziv iz Tuzle, iz Slobode. Sa zadnjeg mjesta došli smo do petog, zamalo izborili Europu. Padali su svi redom, od Širokog, Sarajeva, Željezničara… Sve je bilo idealno, želio sam ostati, ali onda je taj predsjednik koji nas je doveo doživio krah i otišao.

Nakon svega, i nije posebno šokantno što je tako završilo.

– Otišao sam u Krško, u Sloveniju, ali rastali smo se kad je počelo ‘štekati’ s novcima. I došao sam u HNK Goricu. Iskustvom i golovima pomogao sam Gorici da postane stabilan drugoligaš, ali na kraju sezone otišao sam svojim putem, iako je gospodin Črnko želio da ostanem – govori Mostarlić, koji je s 30 ulazio u zadnju fazu karijere.

Slijedio je Kurilovec, pa u ambiciozni i bogati Savski Marof, a kad je i ovdje gazda doživio krah (?!), Mostarlić se odlučio vratiti kući.

– Da, vratio sam se u Lomnicu, odlučan da više neću igrati ozbiljan nogomet, da je vrijeme da pomognem svom selu. Brat je bio predsjednik kluba i odlučio sam podići NK Lomnicu, koja je bila u šestoj ligi. Posložili smo se na svim razinama i krenuli raditi. Bio sam trener i igrač, prve sezone bili smo drugi, sljedeće smo izborili viši rang – govori Mostarlić, kojeg je nakon tri godine sva ta količina posla u klubu iscrpila, potpuno potrošila.

– Previše sam toga radio sam i došlo je do zasićenja. Tri kola prije kraja, kad smo osigurali ostanak, otišao sam iz kluba.

Posljednju utakmicu u karijeri odigrao je upravo u dresu Lomnice, ali nju ne pamti po lijepome. U zapisniku delegata stajalo je da je fizički napao suca, da ga je pljuvao, stao mu kopačkom na nogu…

– Ne, mislim da mi to neće biti zadnja utakmica u karijeri. Ne želim na taj način završiti karijeru, vratit ću se sigurno. Ako bude zdravlja, naravno – započinje ovaj dio priče Igor pa se okreće detaljima:

– Utakmica se igra u Orešju, suci kasne pola sata, ali igralo se izuzetno korektno. Do zadnjih 15-ak minuta. Isprovocirale su me dvije, tri sudačke odluke i jednostavno sam ‘pukao’. Iako, nije to bilo baš onako kako se pričalo. Doslovno su me dočekali, željeli su me kazniti. Udaranja i pljuvanja nije bilo, ali psovki je, povlačenja za dres… Stao sam i kopačkom pomoćnom sucu na prste, od toga ne bježim. I dobio sam dvije godine suspenzije.

Uvjeren je Igor i dalje da je sve to bilo dio plana.

– Nikad u Lomnici nismo željeli raditi, recimo to tako, s nekim višim instancama. I zato zabili nož u leđa, zapravo pouzdano tvrdim da je to bila ‘sačekuša’… – zaključio je priču o svojoj karijeri Mostarlić.

A kad se podvuče crta, ostaje jedno ključno pitanje za svakog pravog Hrvata, koji voli pogledati u tuđi džep. Koliko se u svemu tome moglo zaraditi… E, tu se mangupski nasmijao.

– Mislim da bi bilo ružno kad bih rekao koliko sam zaradio, ha, ha… Zaradilo se dosta, potrošilo se još više! Eto, tako nekako… Ali glavno da sam živ i zdrav. Imam kuću, imam auto, imam od čega živjeti i ne žalim se – rekao je Mosta i otvorio onaj dio priče pod radnim nazivom “posljednji boem više se ne rađa…”

– Znam da me takav glas prati, ali opet kažem, ničega mi nije žao. Gdje god dođem, u svakoj sredini u kojoj sam igrao, vrata su mi otvorena, ljudi se vesele što me vide, a to je najvažnije – ističe Igor.

Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Veseljak je, voli društvo i zabavu, muzikaše i tamburaše…

– Je, bilo je stvarno svega, ali htio bih reći da nisam bio od onih koji nisu voljeli trenirati. Ali da, volio sam i zaružiti! Znali su nas više puta tamburaši i cigani trubači gotovo dopratiti na trening, na utakmicu… Uvijek sam si nalazio ekipu, nikad nisam bio sam u tome, ha, ha – s osmijehom na licu prisjeća se Mosta pa nastavlja:

– U Beloj Krajini smo imali utakmicu protiv Olimpije, ali zaružili smo večer prije i praktički smo došli na utakmicu direktno izvana. Trener i predsjednik pozvali su me na razgovor dva sata prije utakmice i rekli: ‘Sve znamo, gdje si bio i što si radio’. Predsjednik je rekao treneru da me ili stavi u prvih 11 ili da me uopće ne skida. I on me stavi, mi dobijemo tad iznimno jaku Olimpiju 1-0, a ja budem igrač utakmice! I znate dalje sve… Tamburaši i to, nastavljamo gdje smo počeli dan prije, ha, ha, ha…

Ukratko, ono što su na višim razinama bili Baka Slišković ili Paul Gascoigne, ovdje je bio Igor Mostarlić. Sjajni igrač i još bolji bećari.

– Volio sam život bohema, ali ja sam svoje na terenu uvijek odradio. Dođeš na trening, obučeš šuškavac i trenirku, izađe to iz tebe i idemo dalje. Tko zna, zna, tko ne zna, neka ne izlazi, ha, ha… Volio sam otići i u saunu. Tri puta po 15 minuta i k’o nov si! Svi su znali kakav sam i što sam, imali su razumijevanja, ali jedna je stvar tu ključna… Ako si pravi na terenu, izvan njega radi što god hoćeš!

Da je bilo malo više sreće, malo više samokontrole, igračka priča možda bi izgledala i nešto drukčije, no to je danas prošlost. Danas je trener, nakon Lomnice vodio je i Meštricu, a sad je u Lonji. Počeci su vezani uz niželigaški nogomet, a tu pogotovo ima bećara, možda i većih nego što je on bio. No znat će trener Mostarlić s njima…

– Prije svega, teško će me igrač moći prevariti u takvim situacijama. Nisam od onih koji bi bili isključivi po tom pitanju, razgovarao bih s njim, ispričao i svoje iskustvo, objasnio da prvi, drugi ili treći put tako može ići, ali četvrti baš i ne…

Na nogomet gleda sličnim očima kao, primjerice, Pep Guardiola ili Robert Prosinečki, to su treneri koje izdvaja kao neke svoje uzore, a usporedno s trenerskom gradi i karijeru u menadžerskom svijetu.

– Ne bih rekao da sam agent, moj suradnik i prijatelj Niko Antunović vodi brigu o igračima, a ja ih samo nalazim i treniram, dajem upute i savjete. Ja sam, recimo, stručni dio tog našeg tima – objašnjava Igor, koji s Nikom Antunovićem pokreće i jedan projekt koji bi mogao puno donijeti velikogoričkom sportu.

– Mali nogomet mi je prva ljubav. Igrao sam ga uvijek, kad god sam mogao. Na Kutiji šibica sam osvajao i momčadske i pojedinačne nagrade, uostalom i najbolji sam strijelac u povijesti Kutije, zabio sam 101 gol… – napravio je Igor kraći uvod pa najavio svoj projekt:

– Pokrenut ćemo Malonogometni klub Gorica. Ideja je da djeca već od predškolske dobi budu kod nas, da imamo cijeli omladinski, ali i seniorski pogon, koji će krenuti od druge lige, a zatim napasti i prvu. Gorica kao grad zaslužuje prvoligaša i u malom nogometu. Ponudit ćemo suradnju i HNK Gorici, ali mi smo projekt praktički već zatvorili. Krajem petog mjeseca krećemo, tad će sve biti isplanirano i posloženo za sljedeće dvije, tri godine.

Da ne završimo bez još jednog “međutim”, recimo i ovo… Međutim, nije malonogometni klub jedini kojeg će Mostarlić osnovati.

– Nas par prijatelja imamo plan sljedeće sezone osnovati i klub velikog nogometa, mislim da ću u njemu završiti karijeru. Nekoliko prijatelja žele da odigramo još malo velikog nogometa, pa ćemo osnovati klub, vjerojatno u Lomnici. Zvat ćemo se Lomnica, crtica, pa sponzorstvo. To kreće iz prijateljstva, ali ambicije će uvijek biti da se ide na prvo mjesto. Pa makar i u sedmoj ligi. Idemo, sedma, šesta, peta, pa dokle ide. Igramo nam se još, a dok god igramo, želimo pobjeđivati – završio je svoju ludu priču Mostarlić.

Priča iz kvarta

‘Prvi put zapjevao sam u goričkom kinu, a onda su ovdje pjevali svi osim mene…’

Jacques Houdek proslavio je svojih 20 godina na sceni albumom “Glavom i bradom”, a tim je povodom dao opširan intervju za naš mjesečnik Reporter, koji je s izlaženjem počeo otprilike kad i ovaj velikogorički pjevač sa svojom karijerom. Ovo je Jacquesova gorička priča…

Objavljeno

on

Nekako u isto vrijeme kad su krenule i ove novine, tamo početkom ovog stoljeća, na svoj glazbeni put otisnuo se jedan naš klinac. Ime mu je bilo Željko, prezime Houdek, a njegov talent za pjevanje vrlo je rano bilo nemoguće ne primijetiti.

Usporedno s OŠ Eugena Kumičića, mali Željko pohađao je i glazbenu školu u svome gradu, a prvi nastup na daskama goričke kino dvorane imao je već u prvom razredu osnovne škole. I moglo se već tad nekako pretpostaviti da je riječ o dječaku kojeg čekaju velike stvari u budućnosti.

U međuvremenu je Željko postao Jacques, a njegov glas upoznala je cijela nacija, malo potom i Europa. Iza njega je 15 diskografskih izdanja raznih vrsta, iza njega je ostvaranje dječjeg sna kroz nastup na Eurosongu, a kroz televizijske show programe postao je itekako važan faktor na hrvatskoj glazbenoj sceni.

Drugim riječima, mali Željko je uspio.

I evo, već 20 godina je iza njega, puna dva desetljeća stvaranja, što se učinilo kao sasvim solidan povod za jedan opširniji razgovor…

Nedavno ste objavili pjesmu “Čudo je moguće”, jednu vrlo posebnu božićnu pjesmu. Kako je nastala i zašto je drukčija od svih ostalih božićnih pjesama na koje smo navikli?

– Pjesma “Čudo je moguće” za mene je doista čudesna, a način na koji je nastala prilično je zanimljiv. Nakon što smo godinu dana pokušavali pronaći neki termin da se nađemo, do mene je došao Marko Vucković, mladi glazbenik iz Samobora, kod kojeg moj David uči svirati gitaru. Još prije godinu dana zamolio me za savjet u vezi jedne pjesme koju piše, nije bio siguran koliko je to dobro… Donio mi je neke svoje skice, a prva pjesma koju mi je predstavio bila je “Čudo je moguće”. Doduše, pjesma je još bila u začecima, imao je samo prvu strofu, ali ona me toliko inspirirala da sam odmah dopisao ostatak pjesme. Sve se otvorilo i u dva sata smo dovršili pjesmu. Dan poslije smo je još izbrusili do kraja. I ta pjesma mi je stvorila problem, jer u tom sam trenutku bio u finalizaciji svog pop albuma s 20 pjesama, koji se zove “Glavom i bradom” i izašao je krajem prošle godine. U tom trenutku nije mi se činilo moguće uklopiti pjesmu “Čudo je moguće” u sve to, ali morala je izaći baš sada zato što govori o ovom trenutku, o ovoj specifičnoj godini, o neobičnoj situaciji u kojoj se našao cijeli svijet, pa tako i naša lijepa Hrvatska. Osjetio sam da ljudi to moraju čuti i u roku od nekoliko dana snimili smo pjesmu, a zatim i spot. To je svojevrsna čestitka mene i mog tima svim ljudima dobre volje, jedna vrsta ohrabrenja, jer čudo je doista moguće ako vjeruješ u njega. Da ne vjerujem u to, ne bih o tome ni pjevao. Atipična je božićna pjesma, inače pjevamo o zvončićima i pahuljicama, a ove godine to mi se činilo potpuno neprikladnim. Bavim se pop glazbom, zabavom, ali uvijek osjećam veliku društveno-socijalnu odgovornost da budem u duhu vremena.

Kako općenito gledate na ovo teško vrijeme, za sve nas, ali pogotovo za vas glazbenike? Kako koristite ovo vrijeme bez nastupa i koncerata, kako se nosite sa svime što prolazimo?

– Prošle godine imao sam jedan koncert i četiri nastupa. A to je, naravno, ništa… Nastojao sam kreativno nadopuniti to razdoblje radom na albumu, koji sam i bio dužan publici. Album “Glavom i bradom”, a 20 pjesama ima pomalo i u inat 2020. godini. Međutim, ovim albumom prije svega simbolično obilježavam 20 godina svoje karijere. Počeo sam 19. prosinca 2000., prvi koncertom u Saxu, zbog čega je i službeni datum izlaska albuma bio 19. prosinca 2020. To je moj odgovor na ovu situaciju. Nisam se žalio što nemam koncerte, iako mi je, naravno, jako teško… Ne samo emotivno, nego i logistički. Nema koncerata, nema života. Ima puno ljudi koji rade za mene, suradnika koji su uz mene već godinama i od toga živimo. Bilo je teško i izazovno, pri čemu ne očekujem da će se vrlo brzo situacija normalizirati. Glazba je zabava, a zabava dolazi zadnja, jer ona je neka vrsta luksuza… I na to ne možemo utjecati. Treba iz ove situacije izvući maksimum, a ja sam to i učinio ovim albumom. I, naravno, nadoknadio sam neka druženja s obitelji.

Vaša je karijera započela prije točno 20 godina, puno je toga iza vas. Što iz u tog razdoblja smatrate svojim najvećim i najvažnijim postignućem, jeste li ostvarili sve svoje želje i ambicije?

– Proletjelo je ovih 20 godina. Ostvario sam puno više nego što sam inicijalno očekivao, jer u početku očekivanja zaista nisu bila velika. Želio sam se samo baviti glazbom, nisam imao viziju da ću biti nekakva velika zvijezda, bila mi je važna samo glazba. Iz tog aspekta sam nadmašio svoja očekivanja. Kad pogledam svoj CV, što sam sve napravio, mogu biti stvarno ponosan. Mogu izdvojiti 15 diskografskih izdanja u 20 godina, pa onda 22 koncerta u punom Lisinskom, pa četiri Porina i više od 20 nominacija, sve moguće nagrade diljem regije… Tu su i dva Eurosonga u ulozi autora, jedan u ulozi izvođača, jako puno talent showova u kojima sam redovito sudjelovao kao mentor i član žirija, pa tri pobjede u showu “Zvjezde pjevaju”, dvije pobjede mojih kandidata u “Voiceu”.
Ove godine sam otvorio i svoju školu pjevanja, odnosno vokalni studio… Dakle, bio sam vrijedan, puno sam radio, proputovao sam gotovo cijeli svijet i svakako sam nadmašio prvotna očekivanja, koja nisam ni imao. No to ne znači da više nemam želja, ambicija i snova. Apsolutno imam želje i snove, ipak sam još mlad, tek na ulazu u četrdesete, ha, ha.

Možete li izdvojiti svoju pjesmu koja vam je najdraža, najvažnija? Ili to spada u onu “pjesme su kao djeca, sve ih jednako volim”?

– Iskreno, to je inače jako teško, ali moram priznati da je pjesma “My friend” najdraža i najvažnija. To je ostvarenje jednog tridesetogodišnjeg sna, jer prvo sjećanje koje imam na Eurosong je iz dana kad sam imao šest godina i gledao Johnnyja Logana u bijelom odijelu. Kad mi se dogodilo da nakon toliko godina i sam odem na Eurosong, točno 30 godina poslije, vidio sam tu puno simbolike. Taj Eurosong smatram svojim velikim uspjehom i jako crticom u karijeri, zbog čega je ta pjesma ima posebno mjesto u mom srcu.

Snimili ste i nekoliko vrlo zanimljivih dueta, imate li još neku želju u tom smislu, nekog izvođača s kojim biste voljeli na taj način surađivati?

– Da, snimio sam jako puno dueta, ali koliko ih tek još želim snimiti, ha, ha… Uglavnom su u pitanju legende, i moram reći da mi je žao što nisam ništa uspio snimiti s Oliverom, ali imao sam priliku s njim zapjevati jednom u životu… Na moj 34. rođendan, bio mi je posebni gost u Lisinskom, to mi je bio najljepši mogući poklon. Izdvojit ću duet s Doris Dragović, koji mi je osobito drag, a nebrojeno puta sam snimao i s Vannom, Ivanom Kindl i Terezom Kesovijom, koja je moja ljubav… Imao sam priliku zapjevati i s Josipom Lisac, s Kićom Slabincem, no ima još puno ljudi s kojima bih volio surađivati. Dueti su jedna posebna disciplina, u kojoj se događaju ti neki izljevi ljubavi. Oni su, na neki način, čak i vođenje ljubavi, ha, ha. Kad se povežu dvije duše, kroz izraz koji im je najprirodniji, kad se spojimo u pjesmi koja nešto znači i jednom i drugom, onda je to suradnja koja dopire i do najdubljih sfera, do najdubljih emocija. Uvijek treperim na pozornici kad sam s tim svojim kolegama i kolegicama, gotovo osjećam uzvišenost kad pjevam duete. Volio bih snimiti još puno toga s domaćim, ali i stranim glazbenicima. Dobro, to su snovi koji će vjerojatno i ostati snovi, ali Bože moj, ha, ha.

Jacques je tijekom karijere surađivao s brojnim imenima s domaće glazbene scene… Foto: Tomislav Miletić/PIXSELL

Koliko ste često u ovih 20 godina nastupali u svome gradu, u Velikoj Gorici? I jeste li u svojim počecima mislili da će toga biti i više, češće?

– Dugo godina sam zamjerao vodstvu Velike Gorice što me nisu zvali ni za što osim kad je trebalo pjevati besplatno. To je priča koju mnogi moji kolege pričaju za svoje sredine. Valjda je to neki standard, da nisi nikad dovoljno zanimljiv da bi te tvoj grad ugostio… I kad sam se odselio iz Velike Gorice, sad je prošlo već 17 godina, praktički svaki tjedan dolazio u Goricu i viđao plakate za nastupe mnogih mojih kolega, i to svakakvih, čak i onih koje ne volim nazivati kolegama, svi su se oni tih godina ostvarili u mojoj Velikoj Gorici, u kojoj ja to nisam mogao. Osim, kažem, kad bi bila neka prigoda kao otvaranje nečega, Sveta Lucija, dani ovoga ili onoga… Međutim, jednu osobu moram izdvojiti kao pozitivnu figuru u cijeloj toj priči, a to je gospođa Snježana Špehar. Ona je svoju karijeru posvetila umjetnosti, programima koje je dovodila u Veliku Goricu, i uspjela je nametnuti kvalitetu. Kroz njezine programe i ja sam se razvijao, osjećam da me cijeni, mene i moj glazbeni put, a uvijek je navijala za Goričane i za sve nas. Da nije bilo nje, ne bi bilo ni mene previše u Velikoj Gorici. Puno joj se zahvaljujem i ovim putem. Ta se situacija ipak malo popravila posljednjih godina, imao sam prilike nastupati i za Grad, pjevao sam na goričkom Adventu… Pamtim svaki taj nastup, sve susrete s publikom iz moje Gorice, bilo to u maloj dvorani u Galženici, u dvorani POU-a ili na otvorenom. Svi ti nastupi jako su mi dragi, baš kao i oni prvi, upravo u našoj kino dvorani. Kao klinac sam baš tu prvi put pjevao solo, u prvom razredu osnovne škole. Velike su to emocije… Čak sam i snimao jedan dokumentarni film, koji je HRT radio o meni uoči odlaska na Eurosong, i velik dio toga snimali smo, naravno, upravo u mojoj Gorici. Tu sam završio i osnovnu glazbenu školu, tu sam odrastao.

Kakve vas uspomene vežu za odrastanje u Velikoj Gorici? Gdje i kako ste provodili vrijeme, gdje ste izlazili u tinejdžerskim godinama, što vam je posebno ostalo u sjećanju?

– Gorica je u to vrijeme bila mali gradić, čak i predgrađe Zagreba, bitno drukčija nego danas. I tad je bila mnogoljudna, ali osjećaj je bio sličan ovome koji imam danas, kad živim u Samoboru. I on je nadomak Zagreba, ali ima tu neku svoju klimu male sredine. Živim u prvom selu do Samobora, život je seoski, a to mi paše, to volim. U Gorici su još uvijek moja braća, sa svojim obiteljima, tu su mi i roditelji, tako da često dolazim u Goricu. Uz naš grad vežu me najljepše uspomene. Ekipa iz kvarta, iz moje ulice, nedavno se nažalost okupila na jednom pogrebu, pričali smo između sebe da se baš i nismo morali naći u takvoj prigodi… Pa smo se dotakli i djetinjstva, koje je zaista bilo predivno, s jako puno najljepših mogućih. Iako sam otišao davno, prvo za Zagreb, a onda prije četiri godine i za Samobor, iz Gorice moje srce nikad nije otišlo. Ne možeš negdje proživjeti 23 godine života, a da to ne ostane zauvijek. Uvijek mi je drago sresti ljude iz Gorice, iako to često bude i smiješno, jer ljudi misle da sam ih iz nekog razloga zaboravio. A jako bi se morali promijeniti da bi zaboravio svoje ljude. Ovim putem sve koji me znaju, iz tih dana mladost, najsrdačnije pozdravljam.

Koliko ste danas vezani uz Veliku Goricu, koliko često imate vremena doći u svoj grad, družiti se sa prijateljima iz djetinjstva?

– Često dođem, prvenstveno kod roditelja, a imam i puno prijatelja. S nekoliko njih sam i u stalnom kontaktu. Kad se sjetim tog vremena, svi smo mi zapravo gravitirali Zagrebu, pa sam i ja u Zagrebu krenuo u svoju karijeru. Kad pobrojim sve te intervjue u ovih 20 godina, sve detalje iz biografije, najčešće me ipak nazivaju velikogoričkim pjevačem, tako da je ovaj grad ipak prvi za mene.

Osim pop glazbe, Jacques je radio i dječju glazbu, uključujući i popularnog “Bubamarca”… Foto: Sanjin Strukić/PIXSELL

Kako gledate na Veliku Goricu iz današnje perspektive, što vam se u ovom gradu sviđa, a što baš i ne?

– Ne mislim da sam u poziciji bilo što u gradu kritizirati, budući da već dugo ne živim ovdje. Danas ipak mogu kritizirati i opominjati ljude u Samoboru, jer stvari uvijek mogu biti bolje… Što se Gorice tiče, doista nemam potrebu kritizirati, jer ipak dolazim kao gost. Kao takav, mogu vidjeti jedan prekrasno uređen grad koji je baš nekako kad sam ja otišao krenuo cvjetati. I procvjetao je. Od onog prekrasnog Parka Franje Tuđmana, kod moje bivše škole, pa cijeli centar, koji je doživio potpuni makeover u ovih 15-ak godina. Vidim lijep grad u kojem se lijepo živi, koji se gradi, koji je dostojan modernog čovjeka, idealan za modernu obitelj. Gorica danas ima sve što nekad možda i nije imala, a zadržala je taj svoj neki šarm.

Budući da su i naše novine Reporter krenule kad i vaša karijera, 2000. godine, moramo vas pitati koliko ste često dolazili u doticaj s tim novinama? Pratite li i danas možda lokalne medije, koliko ste “unutra” po pitanju događanja u našem gradu?

– Pratio sam itekako Reporter, nekad je tu radio i Dalibor Petko, koji me uvijek kontaktirao u mojim prvim koracima, prvim festivalima, prvim Dorama… Mislim da imam i neke naslovnice Reportera koje čuvam, neke intervjue i razgovore. Bilo bi zanimljivo sad ih pročitati, vidjeti kako se čovjek razvija i mijenja kroz takvo razdoblje. Lokalne medije ne pratim, ali nemojte mi to uzeti za zlo. Često ni o sebi neke stvari ne pročitam, ne zanima me više nakon toliko godina svakakvih iskustava. O sebi pročitaš svašta, i što ima i što nema veze s istinom, pa ti prestane biti važno. Zamolio sam prijatelje da mi sačuvaju ako na nešto nalete, jer lijepo je imati nekakvu arhivu, ali ne pratim… Živimo u vrijeme elektroničkih medija, na telefonu smo stalno i ono što je bitno uhvatim, i u Samoboru, i u Zagrebu, i u Gorici. Ako ništa drugo, izvijeste me mama i tata o svemu.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Ovo je priča o Stipi Biliću, piscu koji to baš i ne želi biti…

Stipo Bilić rodio se u obitelji s desetero djece u Banjoj Luci, a u Velikoj Gorici dom je pronašao prije tri desetljeća. Goričani ga znaju kao vjeroučitelja i knjižničara, ali i autora nagrađenog romana “Slava”

Objavljeno

on

Pisac koji ne želi biti pisac u punom značenju te riječi… Tako bismo mogli opisati Stipu Bilića, čovjeka rodom iz Banja Luke, koji u svom romanu “Slava” opisuje život Slave Šenoe, žene Augusta Šenoe, inače rođene pl. Ištvanić, koja je živjela u Velikoj Gorici, pokraj župne crkve Navještenja BDM. S tim je romanom osvojio žiri i prošle godine dobio književnu nagradu Albatros.

– Moram priznati da je knjiga vrlo dobro prihvaćena kod publike. Ne znam točan podatak, ali znam da je prodana u velikom broju. Doživjela je nešto što ja nisam ni očekivao, pa čak ni želio. To je bila knjiga koju sam pisao iz duše, za sebe, a ne za druge, no na kraju je ispalo potpuno drukčije – kaže Bilić.

Prije nekoliko dana promovirano je i zvučno izdanje ove knjige, iako je ideja nastala još i prije prošlogodišnje dodjele nagrade Albatros. Sve je snimljeno još tamo u rano proljeće, u travnju je trebala biti promocija, no korona je sve malo usporila.

– Nisam siguran, ali mislim da je to prva zvučna knjiga stavljena na jedan ovakav poseban zvučni mediji, odnosno USB, što je puno praktičnije od CD-a, koji se danas gotovo više i ne koristi.

Banjalučanin Bilić odrastao je s desetero braće i sestara. Roditelji se nikad nisu miješali u to u koju će školu djeca ići, pa je tako u obitelji širok raspon zanimanja, od majstora do doktora. Stipo je nakon gimnazije otišao služiti vojsku, a nakon toga završio filozofiju i religijsku kulturu na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. A onda ga je životni put doveo u Veliku Goricu.

Stipo Bilić na recitalu u gimnazijskim danima

– Nakon fakulteta radio sam u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika u Velikoj Gorici kao vjeroučitelj. Bilo mi je odlično raditi s djecom, i dan danas se sretnem s njima. To više nisu djeca, to su ljudi, ali ja ih i dalje zovem svojom djecom. Bilo mi je najvažnije da djeca sama sebe grade, da mogu samostalno razmišljati, postaviti sami sebe na noge, da budu svoji ljudi, a ne da ovise o drugima, što je danas jako teško – ističe Bilić.

Nakon što je otišao iz nastave, neko vrijeme proveo me putujući po svijetu, da bi nakon toga počeo raditi u Gradskoj knjižnici Velika Gorica. Međutim, nedavno je ponovno promijenio posao, ali nije otišao daleko. Ista zgrada, drugi ulaz. Nakon što je Miljenko Muršić otišao u zasluženu mirovinu, postao je voditelj izdavačke djelatnosti u POU-u.

– Želio bih neke stvari probati podići na jednu višu razinu, ići u korak s današnjom tehnologijom, približiti sve to skupa ljudima širom svijeta. Primjerice, ‘Povijest plemenite općine turopoljske’ Ivana Rožića djelo je koje treba promovirati. Ima naših ljudi, Turopoljaca, ali i drugih u svijetu koji bi to htjeli pročitati, a najlakši način za dostaviti tu knjigu je da je pretvorimo u tzv. e-knjigu, koja se može dostaviti u par klikova. Ima i nekih starijih izdanja koje bismo tako mogli poslati u svijet – govori Bilić o svojim idejama.

Tridesetak godina već broji otkad je došao u ovaj grad koji smatra velikim potencijalom, zajedno s okolicom. U slobodno vrijeme, kaže, bavi se pisanjem, istraživanjem, a voli i hodati, planinariti, biciklirati…

– Prošetao sam ovo proljeće po našim Vukomeričkim goricama, obišao sam ih i biciklom i pješice. Gorica stvarno ima puno prekrasnih mjesta za vidjeti i otići, ali to premalo koristimo.

Da Stipina veza sa zajednicom bude još snažnija, pomoglo je i to što je dugi niz godina pomagao u župi Navještenja BDM. Bavio se i arhivom, pa su mu tako mnoge stvari došle pod ruku, pogotovo kad je riječ o starim stvarima s tavana, gdje je pronašao koješta, uključujući puno starih dopisa iz Amerike o Turopolju i Turopoljcima koji su se tamo vjenčali… I sve to ga je zaintrigiralo.

– Kako volim takve stvari, sve sam to skupio, te je jedan dio objavljen u mojoj prvoj knjizi “Župa Navještenja Blažene Djevice Marije”.
Ističe kako je siguran da postoje ljudi, kroničari svog vremena i mjesta, te kako bi bilo lijepo da se sve nađe na jednom mjestu.

– Tu ima prekrasnih starih slika u obiteljskim albumima, na tavanima obiteljskih kuća. Znam što govorim jer sam vidio neke stvari. To bi bilo zanimljivo ne samo u našem kraju nego i šire. I treba ostati budućim generacijama, jer to je vrijednost, a ne da stoji u nekom kutu…

Njegov prijevod knjige o poznatom trapističkom samostanu Marija Zvijezda, uz koji je odrastao, uvršten je u Nacionalnu biblioteku Njemačke u Leipzigu, što je još jedno priznanje.

– Povijest tog samostana je nevjerojatna i svakim danom se otkriva nešto novo. Trenutačno istražujem njihovo naseljavanje u Južnom Tirolu nakon Prvog svjetskog rata, o čemu nitko nije do sada znao.

Bilić aktivno istražuje sve vezano uz stari samostan Marija Zvijezda

Njegovo prvo pojavljivanje u javnosti datira još iz 1994. godine, kad je u tadašnjem Velikogoričkom listu počeo pisati seriju tekstova o Turopolju. Dao si je truda i počeo istraživati, te su počeli izlaziti kratki članci o kapelama kojih danas više ni nema, o starom groblju svetog Lovre na mjestu kojeg je današnji Vatrogasni dom…

I u svom romanu “Slava” spomenuo je to groblje te kaže da se nada da će jednog dana biti zabilježeno da su tu pokopani mnogi znameniti ljudi koji su ostavili velik trag za ovaj grad.

A nakon uspješne “Slave”, naš pisac koji to ne želi biti piše i dalje. Trenutno su u glavi dvije ideje koje želi realizirati, jedna opet vezana uz Turopolje, a druga uz rodni kraj, Banja Luku.

– Ako zima bude jaka i ne bude dozvolila puno šetanja po vani, to će ići puno brže. Nisam od onih koji sjednu i samo pišu. Ja svoju ideju nosim u glavi, kad misli sjednu na svoje mjesto, to i zapišem. Nisam profesionalni pisac, ne želim to niti biti – zaključuje Bilić.

Nastavi čitati

Priča iz kvarta

Odlazak kralja ulice: Legenda o Čamazi, frajeru koji je opalio šamar Arkanu…

IN MEMORIAM – ZLATKO BOGDAN ČAMAZA Velikogorički kraj potresla je vijest koja je stigla 8. kolovoza – umro je Čamaza. U 55. godini života koji zaslužuje knjigu preselio je iznad oblaka, kod svoje Dude, a iza njega je ostala životna priča koja bi bila sasvim pristojan predložak za filmski scenarij…

Objavljeno

on

U središtu Bratislave, grada kroz čiju je povijest prošla gomila važnih i velikih ljudi, odmah pokraj čuvene kavane Mayer, stoji i kip koji oživljava sjećanje na Ignaca Lamara. Ne, nije to bio ni državnik, ni književnik, ni pjesnik, dobri stari Ignac bio je – boem. Jedan od onih likova koje cijeli grad zna, zaštitni znak Bratislave svoga vremena, čovjek koji je uveseljavao sugrađane, unosio dozu onog uličnog šarma, duha koji osvaja, emociju koja ne ostavlja ravnodušnim. I čovjek je, eto, dobio spomenik.

Jednog će dana možda – bilo bi to lijepo – u Velikoj Gorici ili u njegovu selu Turopolju, nešto slično dobiti i “naš Ignac”. Naš Čamaza. Kralj ulice, boem i pustinjak, čovjek koji je više od svega volio prazniti čaše i boce, smijati se i veseliti, širiti pozitivu i, prije svega, ljudskost. Jer upravo to je ono što najbolje opisuje Čamazu. Bio je, važnije od svega drugog, Gospodin Čovjek.

Složiti cjelovitu i potpunu priču o Zlatku Bogdanu, kako mu je bilo puno ime i prezime, praktički je nemoguće. U pripremi ovog teksta, zamišljenog kao pitoreskna balada s posvetom, razgovarali smo s više ljudi iz njegova okruženja, pokušali dobiti što više informacija, no rijetki su oni koji znaju dovoljno. I nije to ni neobično, jer Čamaza nije bio jedan od onih koji će “udaviti” pričom o svome životu, koji će se upuštati u bilo kakve priče koje ne spadaju u ono što je najviše volio. U zajebanciju. I samo su rijetki znali puno o njegovim mukama, problemima, poteškoćama…

A njih je, realno, bilo. Krio ih je negdje duboko u sebi, vješto maskirao osmijehom i zalijevao pivom i žestokim, no životna priča mu je miljama daleko od savršene, bajkovite. Koliko god se sa strane možda činilo da čovjeku poput njega i ne treba više od onoga što je imao. Iako, to je potpuno jasno, nije imao previše.

Kišni dan i brat u drvenim tačkama

Cijeli život proveo je u “koloniji” u Turopolju, selu kojeg je obožavao. U trošnoj drvenoj kućici, bez ikakvih luksuza, u ulici Ljudevita Gaja, jedinoj slijepoj ulici u selu. Otac mu je bio Rom, mještani ovoga kraja pamte ga kao Stevu Cigana, koji je oženio domaću, lokalnu djevojku, i s njom dobio dva sina. Čamazo je stariji brat, koji je za mlađeg brata, Alena, brinuo na svoj način.

Gomila je priča, gotovo mitova koji se vežu uz Čamazu, a jedan od njih datira još tamo iz sredine 70-ih. Klinci iz Buševca vozili su se biciklima, bio je to jedan kišni dan, posvuda okolo grabe pune vode… A iz suprotnog smjera Čamaza u drvenim tačkama, koje se gotovo raspadaju, vozi brata. Dječak je mogao imati godinu, dvije.

– Čamaza, ajde baci malog u grabu – uglas su ga krenuli nagovarati fakini na biciklima, misleći kako će sve na tome i ostati, da će se dobro nasmijati i otići dalje.

Međutim, već sekundu kasnije Čamaza je izvrnuo malog iz kolica, i to ravno u grabu punu vode! Fakini s biciklima, kad su vidjeli što se događa, brzo su skočili i krenuli vaditi dječaka iz grabe, gotovo u panici. A Čamazo se smijao. Spakirao je dječaka natrag u tačke i nastavio svojim putem.

Takvih i sličnih priča ima koliko ti srce želi, ali sve one danas se prepričavaju sa smiješkom. I s tugom zbog odlaska jednog osebujnog čovjeka kojeg si morao voljeti.

Možeš izbaciti Čamazu iz busa, ali ne i iz prtljažnika…

Društvo iz njegove generacije ne pamti baš da su ga viđali u školi, njegov nemiran duh nije mu dopuštao robovanje normama i svemu onome što ostatak svijeta prihvaća kao neizbježno. Za njega ništa nije bilo takvo, sam je određivao svoja pravila. I svoj način. Društvo, zajebancija, nogomet i, već od najranijih dana, cuganje. Svjedoci i danas pamte klinca od 13, 14, možda 15 godina, koji je bocu piva mogao popiti na eks u deset sekundi! I nastaviti dalje normalno, kao da se ništa nije dogodilo.

Pivo i nogomet, inače, bila je kombinacija koja ga je najlakše i najbolje hranila energijom. Od svog NK Turopolja, na čijim je utakmicama znao biti i jedini navijač, preko svih drugih turopoljskih klubova, pa sve do Dinama, kojeg je ludo volio. U navijačkim krugovima nisu znali tko je Čamaza, za njih je on bio Brada. Brada iz Gorice. Legenda je i u tim krugovima, priča o anegdotama s gostovanja na kojima je pratio Dinamo ima “mali milijun”. Uključujući i iskustvo s puta u Bergamo 1990., kojeg je prepričao jedan svjedok događaja.

– Mnogi su prošli granicu krijući se u bunkerima buseva. Policija je neke pronašla i ostavila na sadašnjoj talijansko-slovenskoj granici. Sjećam se da smo kroz prozor vidjeli kako su izbacili pokojnog Bradu. Njega su svi znali. Nije imao nikakve dokumente. Dok su ga odvodili, hladno je pušio pljugu i kulerski mi dobacio: ‘Stari, hoćeš se kladiti da ću stići prije vas u Bergamo?’ Odgovorio sam mu: ‘Nema šanse, pa kako ćeš preko grane?’ Uzvratio je: ‘Ništa se ti ne brini.’

I doista, nije bilo razloga za brigu.

– Stigli smo u grad, izlazimo iz autobusa, a tamo se Brada cereka: ‘Lovu na sunce.’ Zaustavio je neke gastarbajtere iz Bosne koji su išli u Milano. Oni su ga prošvercali u prtljažniku i istovarili u Bergamu!

Čovjek s frakom, dva udarca štapom i – batine…

Posebno luda priča, za koju mnogi vjeruju da je samo mit, veže se uz jedno gostovanje u Beogradu. Prepričavao je to i sam Čamaza poslije, bez želje da se hvali, ali u navijačkim krugovima pamte ga i kao “čovjeka koji je opalio šamar Arkanu”. Da, pravom Arkanu! Bilo je to vrijeme kad je beogradski kriminalac bio jedan od vođa tek formiranih Delija, a Čamaza je u jednom sukobu odlučio izvesti svojevrsni harakiri.

Boysi su, priča nam jedan od aktera događaja, u skupini išli Beogradom i naišli na suparničke navijače. A ispred svih njih, odjeven u nekakav bizaran frak, što li već, sa štapom u rukama (?!), neki nepoznati lik. Krenuli su pregovori, mogu li Boysi proći tom i tom ulicom, a sve je prekinuo – Brada. Došao je do tipa u fraku i opalio mu šamar koji se pamti. A ovaj je, ide priča dalje, samo dvaput štapom udario o beton, što je za gomilu iza njihovih leđa značilo – u napad. Batine koje su tad “popili” dečki iz Boysa pamte i danas… Tek godinama poslije shvatili su s kim su imali posla, da je pred njima stajao zloglasni Arkan, a Brada je zbog tog šamara ušao u legendu.

S godinama je Čamaza odustao od odlazaka u slične avanture i okrenuo se lokalnom nogometu. Na utakmicama NK Turopolja galamom je znao izluditi sve aktere, trčao je uz ogradu i sebi svojstvenim frekvencijama dijelio “savjete” igračima, trenerima, sucima… Ali nije se ograničavao samo na svoje selo. Stotine je vikenda proživio na terenima diljem Turopolja, jurio s jedne utakmice na drugu, ostavljajući u nevjerici ljude koji su bili sigurni da su ga maloprije vidjeli na nekom potpuno drugome mjestu, a sad ga evo ovdje, pred njima.

I gdje god bi u Turopolju došao na utakmicu, navijao bi za gostujuću momčad! U Buševec je tako, u vrijeme kad je Polet igrao treću ligu, na utakmicu protiv Mladosti iz Petrinje došao s paštetom od Gavrilovića oko vrata, a protiv Lokomotive odjeven u kondukterski šinjel, s kondukterskom kapom na glavi… Zašto? Jednostavno, zato što gostujući navijači nikad nisu žedni i s njima se isplatilo biti u dobrim odnosima.

Stevo Cigan u zamrzivaču, džezva u rukama i – na spavanje…

To je bio Čamaza. Uvijek prisutan, uvijek među ljudima, omiljen u cijelom Turopolju. Zbog njegova nastupa, galame koju je uvijek donosio sa sobom, tog nekog prvog dojma, mnogi su znali u startu i zazirati od njega, ali brzo bi shvatili da je pred njima dobričina, čovjek pun duha, sa specifičnim smislom za humor. I bez trunke iskvarenosti. Zato su ga voljeli i poštovali, zato su iza njega ostale samo najpozitivnije moguće priče. Iako je, realno, bilo i onih drugih.

Jednom je prilikom, tako, završio u zatvoru na tri mjeseca. Došlo je do nekakve alkoholom uvjetovane čarke s pokojnom Dudom, ženom koja je bila ljubav njegova života i suputnica u skitanjima Turopoljem i Goricom, pa je Čamaza dograbio nekakvu džezvu i zamahnuo… Duda je odmah pozvala policiju i – bajbukana! Požalila je što je zvala policiju čim se otrijeznila, ali povratka više nije bilo. I Čamaza je tri mjeseca imao priliku spavati u toplom i čistom, uz tri obroka na dan… Kad se vratio u selo, pitali su ga kako je sve to proživio.

– Joj, ljudi, nikad u životu se nisam ovak dobro naspaval! – odgovarao je sa smiješkom.

Kruže priče i kako je oca jednom prilikom, kad mu je ovaj odbio dati novac za cugu, strpao u škrinju! Koju je svakih nekoliko sekundi uviđavno otvarao i provjeravao je li Stevo Cigan možda promijenio mišljenje… Međutim, ništa od tih i takvih pričica neće potamniti sliku koja je ostala iza Čamaze. Hrabrog, odvažnog čovjeka s velikim srcem i duhom koji je osvajao. Sve to najbolje je pokazao u ratnim danima. Jer, on ni sekunde nije dvojio kad se trebalo uključiti u obranu domovine, svoga kraja.

Jednom rukom se vozi, u drugoj je piva

Jedna od čuvenih priča tako je i ona iz noći kad je hrvatska vojska pokušavala prijeći rijeku Kupu. Plan nije bio idealno posložen, stvari su krenule po zlu i hrvatske snage imale su velik broj poginulih i ranjenih. Bio je tamo i Čamaza, koji je, vidjevši što se događa, skinuo majicu i bez razmišljanja uskočio u Kupu, mrzlu kakve rijeke već jesu krajem studenog. Vadio je ranjene suborce iz hladne rijeke, jednog po jednog, nadljudskom snagom i energijom, a svjedoci kažu da ih je izvukao deset, dvadeset, možda i više… Toliko je života, eto, spasio Čamaza. I zato je, između ostalog, bio i ostao puno više od dobroćudnog cugera, kako su ga mnogi vjerojatno doživljavali.

Čamaza je preživljavao žicajući deset ili 20 kuna, s ciljem da dan izgura do kraja, a kad bi novac posudio, vraćao bi u kunu, u dan! Bez iznimke. Volio je i raditi kad bi dobio priliku, ljudi su ga voljeli koristiti kad im je trebala pomoć u dvorištu ili u polju, a voljeli su mu za to i platiti. I uvijek su, ali baš uvijek, bili sigurni da ništa neće ukrasti. U Čamazinu svijetu to nije postojalo. Pošteno, pa kako bude, bila je egida kojom se vodio, njegov put koji ga je odveo u vječnost.

Pamtit će ga njegovi Goričani i Turopoljci, jer Čamaza je doista bio nezaboravan lik. Od druženja u birtijama, koje je uredno obilazio, preko Turopoljskih trka na kojima se znao i rušiti, pa slaviti pobjedu po izlasku iz kola Hitne pomoći, biciklističkih utrka na kojima je sudjelovao vozeći poluraspadnuti bicikl jednom rukom, jer u drugoj je bila piva, pa sve do anegdota iz BBB vremena i herojskih priča iz rata…

Eto, to je pokušaj priče o Čamazi. Pronaći će se vjerojatno u svemu ovome i poneka netočnost ili pretjerivanje, ali sve to zapravo je sporedno ako smo uspjeli barem donekle složiti legendu o jednoj legendi. O čovjeku koji će – bilo bi zaista lijepo – možda jednom u svojoj slijepoj ulici dobiti i spomenik koji će ga sačuvati u vječnosti. A on će sve to gledati negdje s oblaka, u društvu svoje Dude, zavaljen s pivom u ruci. I smijati se, jer to je uvijek najbolje znao.

Počivaj u miru, nemirni čovječe.

Nastavi čitati

Reporter 403 - 22.04.2021.

Facebook

Izdvojeno