Poveži se s nama

Kultura

Životna priča Boška Prosenjaka: ‘I književnik može raditi toliko da kolabira…’

Božidar Prosenjak (70), kultni pisac, autor “Divljeg konja” i naš susjed, govorio nam je o svojim književnim počecima, karijeri, osnivanju izdavačke kuće u Velikoj Gorici, tajnama iz prošlosti…

Objavljeno

Iz perspektive jednog klinca koji je odrastao na četvrtom katu zgrade u središtu Velike Gorice, iskreno govoreći, bilo je prilično ‘cool’ doći u školu i pohvaliti se da je, kako smo tad govorili, “striček divlji konj moj susjed, živi na prizemlju u mome ulazu.” Pritom je, naravno, svima odmah bilo jasno da govorim o Božidaru Prosenjaku, slavnom književniku. Kao što je odmah bilo jasno i da je ovo jedina varijanta u kojoj nekoga nazoveš konjem, a to nije uvreda… O ne, nikako, svaki put kad bi ga netko od djece nazvao “striček divlji konj”, nosilo je to sa sobom dozu strahopoštovanja, divljenja, veličine. Jer on je – namjerno ide velikim slovom – Pisac!

A Božidar Prosenjak, ili striček Boško, kako smo ga mi susjedi zvali, nikad se nije ponašao kao veličina. Ni izbliza. On je skroman čovjek, beskrajno pristojan, odmjeren u svakoj svojoj rečenici, s glasom i nastupom koji odaje dojam intelektualca u punom smislu te riječi. Nije se zadržao predugo u mome susjedstvu, preselio se na kuću, u novi kvart, s misijom da još poneko dijete može reći “striček divlji konj je moj susjed”… Znate, naravno, da je “Divlji konj” – on je sve promijenio, kaže danas – najpoznatije djelo Božidara Prosenjaka, knjiga za djecu koja je već desetljećima obavezni dio osnovnoškolske lektire, da je po tome prepoznatljiv, ali možda ne znate što je sve Boško još radio u životu.

Nisam, iskreno, ni ja znao sve, koliko god su mi o tome govorili i roditelji, i učitelji, i profesori… I zato je bilo posebno zadovoljstvo sjesti s Boškom za stol godinama poslije, u ulozi novinara, pitati sve ono što sam uvijek želio, a nisam imao ovakvu priliku. Upravo je bio završio prijem kod gradonačelnika, gradski oci željeli su mu zahvaliti na svemu što je napravio u okruglih 50 godina svoje velike karijere, a kad je službeni dio završio, na svoje je došao diktafon…

– Iskreno, i danas mi je čudno, neobično razmišljati na način da stvarno sva djeca u Hrvatskoj čitaju moje knjige. Kad razmišljam o svojim počecima, uvijek se u mislima vratim na seljačko dijete koje je boso trčalo po prašini i doista mi djeluje kao čudo da se čovjeku može dogoditi ovo što se meni dogodilo – kazao je uvodno Prosenjak, dokazujući još jednom da su najveći često i najskromniji.

Već četiri desetljeća doma je u Velikoj Gorici, ali njegova životna priča počela je u selu Kuzminec u blizini Koprivnice.

– Kad se sjećam svoga djetinjstva, čini mi se da je i po noći sjalo sunce. Toliko mi je bilo lijepo dok sam bio dijete, da se uopće ne mogu sjetiti mraka. Kao da tog mraka nije ni bilo! Kad sam kao odrastao čovjek razmišljao odakle mi takav osjećaj, došao sam do zaključka da je to zato što sam bio okružen ljudima koje sam volio i koji su voljeli mene. Ta ljubav bila je sunce koje se nikad više u mome životu nije ugasilo. To je bila podloga, jer općenito vjerujem da čovjek kroz život prenosi ono što dobije u djetinjstvu – priča nam Boško.

I baš je tamo, u njegovu rodnom selu, počelo ono što će sam nazvati buđenjem dara.

– Sjećam se, jednom zgodom bila je velika svečanost u mom selu. Još nisam znao ni čitati, toliko sam bio mali, ali tetka me svejedno pitala bi li htio govoriti jednu pjesmicu. Odgovorio sam: ‘Bih, ali kako ću je naučiti kad ne znam čitati?’ No naša je rješenje, ona mi je čitala, a ja sam pamtio. Trajalo je to možda i više od mjesec dana, jer nije to bila neka dječja pjesmica, nego prava pjesma, od 10, 12 kitica. I kad sam to izgovorio, ljudi koji su došli iz Zagreba su bili u šoku, pitali tko je taj dječak… Tu pjesmicu izgovorio sam s tolikom sigurnošću da je bilo očigledno da je u meni neki dar, sposobnost. Međutim, ljudi često zaboravljaju da dar treba pothranjivati, on ne može sam sa sobom opstati – objašnjava Prosenjak.

Nije baš bilo uobičajeno da se seosko dijete toliko “zakači” za književnost, nije bilo ni previše razumijevanja kod roditelja, koji su se čak i malo plašili kakvu će budućnost imati jedan pisac, ali nisu ga ni sprečavali da ostvari snove.

– U petom razredu dobio sam jednog profesora koji mi se toliko svidio da sam imao dojam da gledam filmove dok on predaje. I u jednom trenutku sam odlučio da ću zbog njega napisati najbolju zadaću na svijetu! Baš me briga što su pisala djeca od početka svijeta, na cijeloj zemaljskoj kugli… I napisao sam tu zadaću, a taj profesor mi je dao toliko veliku peticu da je zauzimala cijelu rubriku, tako da i profesori iz drugih predmeta vide da je to nešto posebno. To je bio neki prvi poticaj – prisjeća se Boško, dodajući kako je dug i težak put od talentiranog dječaka do uspješnog pisca.

– Za pisca nije dovoljno imati samo dar. To je zanat koji se mora ispeći na neki način. Ja sam puno u tom smislu dobio kroz prevođenje na fakultetu. Prevodio sam francuske klasike, Moliera, Racinea, Baudelairea… Prijevod ‘Cvjetnova zla’ bio mi je i diplomska radnja, a u svemu tome ohrabrivalo me to što su profesori na moj rad pozitivno reagirali, što su mi uopće dopustili da to radim. A i studenti su počeli shvaćati da su to bolji prijevodi od onih koji su u upotrebi.

Početna ideja bila je vratiti se kući nakon studija, jer mladi Prosenjak bio je lud za svojim selom, ali književnost i kazalište toliko ga je obuzelo da je ipak ostao živjeti u Zagrebu.

– Silno puno sam pisao, ali mi iz omladine željeli smo i glumiti. Međutim, nismo imali scenarij. I tako sam ja otišao na jednu predstavu, pogledao je, otišao doma, napisao je i krenuli smo je igrati – pamti Prosenjak.
Nakon što je završio gimnaziju u Medulićevoj ulici, trebalo je odabrati fakultet. Prirodni predmeti nisu dolazili u obzir, a ni ovi društveni ga nisu previše zanimali. Kako studija književnosti u to vrijeme nije bilo, Boško Prosenjak upisao je jezike. Francuski i talijanski.

– Kako sam i engleski učio već osam godina, to je za mene bilo obogaćenje, budući da sam s 20 godina već baratao s pet jezika. Kako pet? Zato što ovaj jezik kojim sada govorimo nije moj materinji jezik, to je kajkavski. Ja sam hrvatski jezični standard učio kao i sve druge strane jezike – priča nam Boško sa smiješkom na usnama.

– Radio sam u Parizu, imao sam tamo poslodavca koji me toliko cijenio da me za jedan rođendan počastio putovanjem u Versailles i Chartres. Na tom izletu sam upoznao i jednog imućnog čovjeka iz Kanade, koji se oduševio kad je čuo da imam 20 godina, da govorim sve te jezike… Odmah mi je ponudio posao, želio da idem s njim u Kanadu, ali nisam se na kraju na to odlučio. I tad sam donio odluku da pisac mora biti sa svojim narodom, što god bilo. Od tad sam putovao u inozemstvo, ali nikad više s idejom da i ostanem vani.

Vratio se tako Boško kući. I ostao. Već se tad, na izlasku iz tinejdžerskih godina, smatrao piscem. Uostalom, tad je to nekad i krenulo.

– Kad sam maturirao, roditelji su mi kupili ‘topsicu’, pisaću mašinu. Na njoj sam napisao 20-ak priča i silno sam želio da se barem jedna objavi u Areni, u kojoj su tad izlazile priče. Uvezao sam to, skupio hrabrosti i otišao u Vjesnik. Koljena su mi klecala, drhtao sam od straha što će mi čovjek reći… Došao sam u redakciju i dočekao me jedan čovjek kojeg nikad neću zaboraviti. Naime, imao je vrlo neobične obrve, rekao bih ‘na tri kata’. Kratko smo razgovarali, pogledao je te moje priče i rekao: ‘Nešto ću vam objaviti’. Uh, sasvim sam drukčije silazio niz te stepenice nego što sam se njima penjao, gotovo sam letio! – prepričava nam Prosenjak i nastavlja:

– Čekao sam da mi objave tu priču, kupovao svaku Arenu, ali ništa nije izlazilo. Bio sam uvjeren da me čovjek prevario i prestao sam kupovati Arenu. Jednog dana čekao sam tramvaj na Kvaternikovu trgu, zvizdan, nigdje nikoga, nisam znao što ću sa sobom, kad sam ugledao jednu mladu ženu. Imala je prekrasan kostim, bila je vrlo lijepa, a u rukama je imala novine. Ne znajući više što bih od tog čekanja, došao sam do nje i preko ramena pogledao što čita. U tom trenutku shvatio sam da čita moju priču u Areni! I pomislio sam: ‘Uh, kad bi ti znala da sam ja to napisao…’ I to je bilo prvo što sam objavio. Bilo je to u studenom 1967. godine, to se službeno smatra kao moj književni početak.

Prvi korak je, dakle, napravio kroz Arenu. Bilo je vrijeme za drugi korak, treći, četvrti…

– Želio sam i dalje pisati, pa sam otišao u Književni klub Ivan Goran Kovačić. Ušao sam unutra sa strahom, triput sam ulazio i izlazio… Tamo su sjedila tri književnika i rekao sam im da bih se učlanio. Pogledali su me i pitali: ‘Imaš li ti kakvu pjesmu?’ Odgovorio sam: ‘Nemam, ali mogu je napisati!’ I napisao sam je, dao im da pročitaju, na što su mi rekli da to i nije baš nešto… No nisam se dao ‘predriblati’, rekao sam im da imam još jednu! I napišem tu drugu pjesmu, koja im se svidjela. Kad sam odlazio, čuo sam da između sebe razgovaraju da nitko još nije ovako brzo objavio pjesmu. Naime, upravo su pripremali novine, a ta moja pjesma odmah je ušla unutra – vraća film unatrag Prosenjak.

Nastavio je djelovati u sklopu književnoga kluba, no ubrzo je shvatio da je tamo malo tijesno… I omladinci su pokrenuli svoj književni klub, u kojem se počela pojavljivati i jedna Velikogoričanka.

– Tu sam upoznao Zlatu Cundeković, koja je bila iz Velike Gorice, radila u kulturi. Preko nje sam i ja došao ovdje, počeo raditi kao novinar – kaže Boško, koji je odmah počeo uviđati nedostatke u svom novom gradu.

– Još kao dijete primijetio sam da Koprivnica već od sredine 30-ih ima izdavačku djelatnost, dok u Velikoj Gorici nije bilo ničega. I to me šokiralo. Govorio sam tad i našim političarima, s kojima sam kao novinar često komunicirao: ‘Ljudi, sve što radite bit će ugašena žarulja. Nitko za to neće znati ne bude li postojala izdavačka djelatnost. Možete napraviti čuda, ali to nitko neće znati, sve to ostat će prašina, u mraku…’ – govori Prosenjak i dodaje:

– Prvo sam u novinama pokrenuo rubriku u kojoj su mladi pisci objavljivali svoje pjesme. Odaziv je bio prilično velik i odlučio sam osnovati književni klub. Bilo je tu prelijepih susreta… Političari su u to vrijeme jako lijepo uredili Klub 100, jer tu su namjeravali kartati, družiti se. Međutim, našli su neko drugo mjesto, koje im je više odgovaralo, a ovaj prostor ostao je prazan. Ja sam to prozvao Plavi salon i tu smo po zidovima imali izložbe, pa razne susrete, došao je i Tadijanović… Sjećam se da je stalno ponavljao da mora ići doma, a ostao je do jedan sat iza ponoći. Bila je tu i jedna ekipa glazbenika koji su svirali u simfonijskom orkestru. Rekli su mi samo da osiguramo klavir, da će oni tu svirati za svoj gušt. Tako je i bilo, imali smo u tom prostoru vrhunske glazbenike… Ljudi su počeli dolaziti i tu sam shvatio da postoji jedno pravilo – ako sam čovjeka dobio tri puta, ako je došao tri puta, on je i ostajao, uvijek je dolazio!

Ambiciozan kakav već jest, Božidar Prosenjak brzo je napravio i novi korak.

– Taj naš klub jako je dobro funkcionirao i odlučio sam da je vrijeme da pokrenem izdavačku djelatnost, ono što je Velika Gorica morala imati. Govorio sam direktorima u Sveučilištu o tome, bio sam im dosadan, stalno su mi nešto obećavali, ali najviše je napravila Zlata Cundekovića. Ona je znala doći do novca, pa sam imao drugi pristup. Prvo bismo skupili novac, a tek nakon toga bih došao do direktora i pitao možemo li to objaviti. On bi pitao imamo li novca za to, ja bih odgovarao da imamo i tako smo počeli objavljivati.

Bilo je to zlatno vrijeme goričke kulture, prije svega izdavačke djelatnosti.

– Vjesnik je jednom prilikom objavio da je pokretanje naše izdavačke kuće kulturni događaj godine. Vidio sam na planu cijele Hrvatske određene pogreške. Naime, velike kuće, kao primjerice Mladost, imale su novca, pa su pjesnicima objavljivale zbirke od 70, 80, 100 stranica. Naravno da takve knjige nitko želio i ostajale bi u skladištu. Radnici su te knjige nazivali ‘beton’, jer to se ne miče. I stvorila se klima koja traje sve do danas, da pjesme nisu zanimljive, da se ne prodaju. Kako sam vidio tu pogrešku, išao sam drugim putem. Radili smo knjige od dva arka, 30-ak stranica. Dovoljno da pisac pokaže što zna i što ne zna. Za sve ostale će pokazati samo što ne zna. Tako smo radili male knjižice, koje je bilo problem tiskati u takvom izdanju. Otpilili su me iz tiskare, ali nisam se dao. Došao sam opet i tražio istu stvar, ali nisam rekao da bih štampao jednu knjigu, nego šest odjedanput. E, to je već bio novac… – priča nam Boško, uz nastavak:

– Biblioteka je krenula kad je otvoren i Dom kulture na Galženici, nakon čega smo krenuli raditi ozbiljne stvari. U jednom trenutku moj budžet bio je veći nego za 80 preostalih ljudi u Sveučilištu. I onda sam došao na još jednu ideju… Ajmo izabrati tri najjače kulturne institucije, neka svaka radi za sebe, ali idemo zajedno napraviti jedan projekt. I tako je nastao prvi srokovni rječnik hrvatskoga jezika, koji je i danas u upotrebi.

Posao književnika i izdavača, ne biste možda rekli, zna biti opako naporan i zahtjevan.

– Sjećam se da sam jedanput, radeći na Gospodarskim imenicima, doslovno kolabirao. Došao sam u ambulantu, odmah su me polegli na stol, jedva sam ostao živ… – kaže nam Prosenjak, koji se rado sjeća svih tih dana.

– Goričko Narodno sveučilište Juraj Kokot u tom je trenutku bilo najjača institucija toga tipa u Jugoslaviji. K nama su dolazili iz cijele države, da vide kako mi radimo. Ne sam iz bivše države, čak je i jedan Englez, tajni agent, došao ispitivati što radimo. Sjedili smo s njim, razgovarali, moj direktor se hvalio… I sljedećeg dana dolaze ljudi iz naše tajne službe. Pitali su nas znamo li uopće tko je taj čovjek, rekli nam da nas je sve ispitao i odmah otišao na aerodrom, za zbriše iz Jugoslavije. I na kraju nam kazali: ‘A sad nam recite što ste mu sve ispričali, da znamo i mi kako radite…’ Eto, toliko je Sveučilište bilo jako, poslije Velkoma bilo je to drugo najjače poduzeće u Velikoj Gorici.

Takva vremena, nažalost po sve kulturnjake, danas su stvar prošlosti. Međutim, temelji koji su tad postavljeni drže se i desetljećima poslije.

– Osjetio sam da se nalazim u jednom povijesnom trenutku. Znao sam da ga moram iskoristiti ili tad ili nikad više. Time je Velika Gorica dobila kontinuitet izdavačke djelatnosti. Progurao sam 1980. i pokretanje književne nagrade, nazvao je Albartos. Govorili su mi da je radije nazovemo po nekom narodnom heroju, ali suprotstavio sam se tome, govoreći da ćemo morati mijenjati ime ako dođe neko drugo vrijeme… To se pokazalo proročanstvom, a ime je ostalo – ponosno ističe Prosenjak.

– Danas kad dođem u Sveučilište, vidim neke druge ljude, koji ne znaju za svu tu povijest koja se događala… Ali dobro, drugo je vrijeme – sa smiješkom je zaključio striček Boško.

Kave je već odavno nestalo u šalici, moglo je ovo potrajati dovijeka, toliko toga ima za ispričati, ali negdje je trebalo stati. I završiti priču uz još poneki smiješak i toplu, ljudsku poruku. Na kakve smo od njega, realno, nekako i navikli.

– Pozdravi mi roditelje, puno ih pozdravi… I sve susjede!

Kultura

KUD “Pokuplje” iz Pokupskog upisuje nove članove. Pridružite im se!

Pridružiti im se možete na plesnim, pjevačkim i tamburaškim probama u Domu kulture Opatija srijedom i petkom od 20 sati…

Objavljeno

on

Jel ti do rekel? Da postojimo!! – upitali su na svom Facebook profilu članovi KUD-a “Pokuplje” iz Pokupskog i time ujedno pozvali sve zainteresirane da im se priduže.

Kako ističu iz društva, pozivaju na druženje, zabavu i putovanja te da se prijave svi sa i bez iskustva i time postanu dio njihove folklorne obitelji.

– Pridruži nam se na plesnim, pjevačkim i tamburaškim probama u Domu kulture Opatija srijedom i petkom od 20 sati. Prijaviti se možete na brojeve telefona 0916260798(Patrik) ili 098702200(Magdalena) ili na e-mail: kudpokuplje@gmail.com.Požuri dok još ima mjesta – pozivaju iz KUD-a.

 

Nastavi čitati

Kultura

Priča o “vječnom pročelniku” Zvonku: Tri stranke, devet gradonačelnika i 24 godine na istoj funkciji…

Zvonko Kunić otišao je u mirovinu nakon što je posljednja tri desetljeća proveo na nekoj od pozicija u gradskom vodstvu. Priča o karijeri čovjeka koji je dva i pol desetljeća bio na istoj funkciji priča je o političkoj povijesti ovoga grada…

Objavljeno

on

Evo, danas bi mi bio tek sedmi radni dan da nisam otišao u mirovinu, tako da mi još ne stigne biti čudno, ali vjerujem da će s vremenom biti. Iako, lijep je osjećaj buditi se ujutro bez onih misli da moraš ovo, moraš ono…, počinje svoju priču Zvonko Kunić, dok sjedimo kod prijatelja i kolege Rojca, koji se “odjavio” taman prije nego što je diktafon uključen.

Bilo je, naravno, unaprijed jasno da će ovdje voditi razgovor koji će donijeti političko-društvena priču o posljednja tri desetljeća ovoga grada, s gomilom sočnih detalja. Jer, s druge strane stola, nasmiješen, raspoložen i pun neke pozitivne energije, sjedio je čovjek koji je bio akter apsolutno svih političkih, ali i društvenih promjena od 1990. pa naovamo.

Zvonko Kunić odlazi u mirovinu s 42 godine radnog staža, od toga 26 u gradskoj upravi, uključen u vođenje grada još od 1990. Bio je tajnik gradske uprave u vrijeme kad se Velika Gorica odvojila od Zagreba i postala samostalan grad, bio je i zamjenik gradonačelnika, potpredsjednik Gradskog vijeća, ali Zvonka Kunića pamtit ćemo – kao “vječnog pročelnika”.

Za neupućene, pročelnik je u gradskoj upravi isto što i ministar u Vladi, a Zvonko Kunić je pročelnik za društvene djelatnosti bio 24 od svojih 26 godina u gradskoj upravi. Dvaput je imao pauzu, ispričat će nam i zašto i kako, ali uvijek se vraćao, da bi bio…

– Pročelnik, naravno! – sa širokim osmijehom nadovezuje se Zvonko.

I doista, jedna vrsta fenomena je taj Kunićev slučaj. Pročelničko mjesto je u najvećoj mjeri politička funkcija, a junak naše priče ostajao je tu, na istoj funkciji, kod devet od ukupno deset velikogoričkih gradonačelnika, bez obzira na to iz kojih su opcija dolazile.

Nema nikakve dvojbe, posebna je to vrsta političke snalažljivosti, taktike, spremnosti na kompromise, jer sve te godine Kunić je ostajao pročelnik iako je promijenio tri političke stranke, iako je jednom prilikom čak i izgubio izbore od HDZ-ova kandidata, pa nakon izbora sačuvao svoje mjesto…

– Naravno da je moja radna karijera usko vezana uz politiku. Crpio sam određenu snagu iz politike, jer ne bih baš mogao ostati pročelnik 25 godina bez asistencije politike – svjestan je Kunić.

Od pripravnika do šefa prodaje u Modnoj konfekciji Goričanka…

Posljednjeg dana 2021. i ta je priča, eto, došla svome kraju. Zvonko je otišao u mirovinu, “vječni pročelnik” više nije pročelnik, svima nama koji smo u gradskom điru bit će neobično imati nekog drugog na mjestu pročelnika za društvene djelatnosti, jer cijeli to jedan vijek, ali sad će barem imati više vremena za obrađivanje okućnice, za vrt uz koji je odrastao…

– Rođen sam u Gorici, odrastao u Velikoj Mlaki, gdje i danas živim, praktički u istoj kući. Prvih desetak mojih godina živjeli smo u jednoj staroj kući iz 1912. godine, a onda preselili u kuću u kojoj sad živimo. Na istoj sam adresi, 50 metara od ulaza u kapelu Svete Barbare – počinje svoju životno-radno-političku priču svježi penzić Zvonko.

Kunići nisu plemenitaši, ali prezime je velikomlačko, ovdje su živjeli i djedovi Zvonkovih pradjedova. Mama je iz Hrašća, što će reći da je Turopolje u krvi. I Velika Mlaka pogotovo.

– Odrastao sam u Velikoj Mlaki, koja je bila pravo selo, s kapelicom i školom. U to je vrijeme nismo imali asfalt, sjećam se kako su postavljali prvu javnu rasvjetu, pa vodovod… Ukratko, svjedočio sam rastu Velike Mlake iz pravog sela u jedno naselje kakvo je danas, sa svim gradskim sadržajima. Imamo dječji vrtić s oko 220 djece, novu školu, ambulantu i ljekarnu, poštu… Imamo sve što jedno naselje takvog tipa mora imati. A sredinom 50-ih, kad sam se ja rodio, bili smo seoce sa 600-700 stanovnika.

Bio je učenik prve generacije Eksperimentalne škole 10. lipanj, završio 13. gimnaziju, zatim i Fakultet za vanjsku trgovinu, pa dobio posao pripravnika u Modnoj konfekciji Goričanka.

– Od te 1983. do 1990. godine prošao sam sve stepenice, od pripravnika do šefa prodaje. Bilo je to jedno dobro, propulzivno, izvozno orijentirano poduzeće, u kojem se radilo po zapadnim kriterijima. Nažalost, to je branša u kojoj su plaće bile niske, iako smo jako puno izvozili. Njemačke firme su nam dostavljale kompletan materijal, a mi smo prodavali samo uslugu, što nije bilo posebno unosno, ali firma je dobro funkcionirala, pokojni direktor Pavao Hanzir vodio je to manirom iskusnog stručnjaka. U privatizaciji je 1993. firmu kupio Josip Gucić – pamti Kunić.

I sve je, sjećamo se, brzo otišlo kvragu. Tvornica koja je imala oko 400 zaposlenih, pretežito žena, 80 posto izvoza, zatvorena je kao i mnoge slične po cijeloj Hrvatskoj.

– Realno gledajući, takva sudbina Goričanke bila je i logična. U to je vrijeme svaki manji grad imao tekstilnu industriji, od Krapine, Varaždina, Gline, Otočca, Siska… Za zaposliti krojača nema velikog ulaganja, zato se to i forsiralo, kako bi se podignula zaposlenost, ali kad je došla konkurencija, kad se tržište otvorilo, nije bilo moguće opstati.

Kako je Velika Gorica od predgrađa postala grad…

I tu počinje novo poglavlje u karijeri Zvonka Kunića. U tom trenutku, 1990. godina je u pitanju, imao je 34 godine, bez doticaja s politikom do tad, ali uvjeren da je ovo pravi trenutak.

– Bili smo u najboljim godinama i nismo mogli ostati neutralni u svemu tome što se događalo. Događaju se velike promjene u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, i nisam želio sjediti skrštenih ruku – prisjeća se prvih političkih dana Zvonko Kunić.

Tadašnjom općinom je upravljalo Izvršno vijeće, u Skupštinu općine su poduzeća davala svoje odbornike, a u Goričanki je odabran Kunić. Krajem 1990. Velika Gorica ulazi pod Grad Zagreb i zapravo postaje zagrebačka ispostava, sa svojim voditeljem/tajnikom, koji nije imao nikakve važne ovlasti.

Tih godina sve goričke političke stranke su se zalagale da Velika Gorica dobije status grada.

– Da, sve opcije bile su za to, postojao je i Odbor za povratak lokalne samouprave, razne inicijative, ali to smo na kraju realizirali mi, odnosno HDZ, koji je bio na vlasti. Osobno sam se bavio obilaskom terena, razgovarao s ljudima, nakon čega smo ovo područje podijelili na grad Veliku Goricu i tri općine, Pokupsko, Kravarsko i Orle. Postojala je opcija da svoju općinu dobije i Dubranec, ali na kraju smo od toga odustali – pamti sve detalje Kunić.

Bio je prisutan, naravno, i na prvoj, konstituirajućoj sjednici prvog velikogoričkog Gradskog vijeća.

– Kolegica Ksenija Keleminčić bila je tajnica Gradske uprave, ja sam joj bio pomoćnik, a kad je ona 1993. otišla, i tajnik. Odluka da dobivamo status grada donesena je u travnju 1995., u listopadu su bili izbori, da bi 29. studenog 1995. bilo konstituirano prvo Gradsko vijeće Grada Velike Gorice. Izabran je prvi gradonačelnik Josip Bobesić, a ja sam bio potpredsjednik Vijeća. I paralelno sam radio u Gradskoj upravi – vrti film svoje karijere i funkcija “vječni pročelnik” u nastajanju.

Prvi gradonačelnik Bobesić bio je iz HSS-a, nakon godinu i pol dana mandata naslijedio ga je Zoran Pišl iz HSLS-a, a HDZ je bio u oporbi, sa šest vijećnika.

– Ivan Šuker, Milan Krilić, Ljiljana Granić, Zvonko Pušić, Ivan Jurkin i ja, nas šestero smo bili baš aktivna oporba – smješka se Kunić.

No, ta je situacija donosila i probleme s funkcijama u Gradu pa je Kunić neko vrijeme bio neraspoređen, prije nego što je u lipnju 1996. otišao u Ured za gospodarstvo Grada Zagreba.

– Bile su to stvari izvan političke logike, nisam se mogao dogovoriti s tim temperamentima, no vratio sam se iz Zagreba već u lipnju 1997. Na redovnim izborima HDZ je imao relativnu većinu, a uz pomoć tri HSS-ova disidenta, Buševčana Bobesića, Kosa i Katulića, gradonačelnik je postao Milan Krilić, a zamjenici Branko Jelekovac i ja. On za komunalni dio, ja za društveni.

Međutim, nije to bila je i jedina njegova funkcija, jer bio je i…

– Pročelnik, naravno! – opet će istaknuti sa širokim smiješkom, pa nastaviti priču:

– Zašto trošiti novac na dva čovjeka?! Mene su vam, zbog tih mojih sklonosti štednji, u Mlaki zvali Židov. Kao, taj špara na svemu… Tu svoju ćud sam pokazao i na ovom primjeru, no treba reći i da je tad gradska uprava imala puno manje ovlasti. Sve do 2002. na nama nije bilo ni osnovnoškolstvo ni vatrogastvo, samo dva vrtića, Pučko otvoreno učilište i Muzej Turopolja. I da, pročelnik sam od tad, od svibnja 1997. pa sve do kraja prošle godine, ali imao sam još jednu pauzu…

I ova je stigla vrlo brzo, i ova je stigla, naravno, iz političkih razloga.

– Nakon izbora 2000. godine gradonačelnik je postao Zvonimir Šimičić iz SDP-a, a za mene je to značilo frku! Razriješili su me i poslali na burzu, od studenog 2000. do početka 2002. bio sam nezaposlen i vodio sudski proces s Gradom, u kojem smo dokazali smo da smo nezakonito dobili otkaze. A onda su opet došli novi izbori…

Kako sam doveo Vesnu Škare Ožbolt u VG politiku…

A na njima je Kunić bio na pobjedničkoj strani, iako više ne kao član HDZ-a.

– U HDZ-u sam bio od prvih dana, ali razočarao sam se nakon što je stranka okrenula leđa Mati Graniću kao svom predsjedničkom kandidatu, a HDZ-om počeo drmati Ivić Pašalić. Priklonio sam se onoj drugoj opciji i 2000. godine osnovali smo Demokratski centar, s Matom Granićem i Vesnom Škare Ožbolt na čelu, s Miljenkom Rojcom kao predsjednikom u Velikoj Gorici.

Foto: Slavko Midžor/PIXSELL

Kao član DC-a ponovno je zasjeo u fotelju pročelnika za društvene djelatnosti, u timu gradonačelnika Ivana Šukera, zatim i njegova nasljednika Franje Severa, a pročelnička serija nastavljena je i nakon što je dotadašnji partner HDZ izgubio izbore.

– Uoči izbora 2005. godine Šuker nije želio koaliciju s nama, HDZ je na izbore izašao sam, i na kraju im je falio jedan vijećnik. A mi smo ostali na četiri posto. Vrlo netaktično. Nije želio podržati slabijeg partnera i mi smo mu odlučili pokazati kako se to radi. Uvozimo igrača koji ima popularnost, dobivamo tri vijećnika i rješavamo stvar kako je jedino bilo moguće. Niste nas trebali, ne trebamo ni mi vas. I izaberemo Piculu. A ja sam, normalno, bio pročelnik – najavio je Kunić dio priče o potezu koji je možda i obilježio njegovu političku karijeru.

– Dolazak Vesne Škare Ožbolt u velikogoričku politiku nije bila njezina ideja, nego moja! – ističe Kunić.

– Godinu prije dobili smo četiri posto sa mnom kao nositeljem liste, a tu pričamo o trenutku u kojem su nositelji lista HDZ-a i SDP-a tad aktualni ministar financija i bivši ministar vanjskih poslova! Kako da im se suprotstavi jedan Zvonko Kunić? I tu procjenjujemo da ne možemo proći. Nema šanse. Bili smo u “Bonusu” na kavi, razgovarali, i ja velim: “E, kad bi htjela Vesna Škare Ožbolt…” Jedan kolega je odmah nazove i kaže: “Pristala je!” Odmah se preselila u Veliku Goricu, promijenila prebivalište, što je zakon omogućavao, mi izađemo na izbore i dobijemo dest posto! I radimo tri godine jedan normalan posao u Gradu. Korektan i pošten, a koliko uspješan, o tome se može razgovarati.

Svi moji gradonačelnici…

Izbori 2009. godine donijeli su prve neposredne izbore za gradonačelnika i političku borbu Dražena Barišića i Tonina Picule, kojem je kandidat za zamjenika bio – Zvonko Kunić! Pobjedu je odnio Barišić, a kandidat za zamjenika njegova protukandidata ostao mu je pročelnik. I mit o “vječnom pročelniku” je rođen.

– Barišić je bio bistar, lukav gradonačelnik, koji si nije stvarao protivnike. Nije ih stvarao ni u nama, iako smo u tom trenutku bili u oporbi. Sjećam se i sporazuma, kojem je kumovao Šuker, na kojem smo dogovorili suradnju HDZ-a i DC-a na nacionalnoj razini, ali još najbitnije, i podršku Barišiću u Velikoj Gorici. A bio je vrlo operativan gradonačelnik. Imao sam osjećaj da uvijek zna što misliš, a s njim nikad nisi znao na čemu si i kad će te preveslati. Kopčao je jako brzo, bio je efikasan, a budući da je bio gradonačelnik u tri mandata, puno se toga i napravilo – započeo je Kunić analizu “svojih” gradonačelnika.

– Svi su naši gradonačelnici bili OK ljudi, s dobrim i lošim stranama, naravno, ali sa svakim od njih trebalo je samo pronaći prostor za suradnju. Krilić je iz Mlake, s njim sam se baš dobro razumio, čovjek velikog srca i prijatelj… Šuker je bio vrlo operativan i poduzetan gradonačelnik, bio je ‘živi vrag’ za posao, čvrst, jak, koji put i težak, šef koji puno daje, ali puno i traži… Kod Picule mi je bilo nekako najmirnije. Imao je jedan kulturan nastup, odnos, dijalog, uvažavao je partnera i bio je čovjek od riječi. Njemu je riječ zakon. Bio je pravi diplomat u komunikaciji… Sve u svemu, imao sam sreću što se s tim ljudima dalo komunicirati. Doduše, uz nešto snage u Gradskom vijeću, pa su neki i morali biti pristojni, htjeli-ne htjeli… Uvijek smo imali dva-tri vijećnika koja je trebalo respektirati, a u zadnjem mandatu i četiri.

Foto: Davor Višnjić/PIXSELL

Da, cijela priča bude bolja, posljednjih nepunih šest godina, Zvonko Kunić bio je pročelnik i suradnik naših gradonačelnika kao član svoje treće stranke u političkoj karijeri.

– Vesna Škare Ožbolt je 2015. flagrantno i na svoju ruku „utopila“ DC u HDZ. Nisam ni znao da se to sprema, pročitao sam u novinama naslov “DC prelazi u HDZ!” A ne možeš to napraviti. Ona je zapravo preko noći ugasila Stranku. Sazvali smo sjednicu, okupili članove DC-a i postavili si pitanje: “Ljudi, što ćemo?” Imali smo u to vrijeme Tajanu Amšel Zeleniku i Željka Tominčića u Gradskom vijeću, Zlatu Filipović i mene u Županijskoj skupštini, ukupno četiri vijećnika. Bilo nas je 30-ak, ljudi su razmišljali hoćemo li biti nezavisni, jer DC-a više nema… I tad smo se dogovorili da se priklonimo novoj, tek osnovanoj stranci Milana Bandića!

Dva viskija i suradnja u stranci s Milanom Banićem…

I tako je Zvonko Kunić, s onim “BM365” u zagradi uz svoje ime, djelovao u Vijeću, izlazio na izbore… I surađivao s Bandićem, čovjekom o kojem će svatko imati svoje mišljenje. Ima ga, naravno, i Kunić, prvi i zasad jedini predsjednik velikogoričke podružnice ove stranke.

– U trenutku kad smo se odlučili pridružiti njegovoj stranci, Bandića sam poznavao 22 godine. Upoznali smo se još 1993., kad je on kao tajnik zagrebačkog SDP-a došao na primopredaju prostorija goričkog SDP-a u Cvjetnom naselju. Potpisali smo zapisnik, popili po dva viskija i nakon toga se često sretali, pri suradnjama Zagreba i Gorice – priča Kunić i nastavlja:

– Odlučili smo se te 2015. za njegovu stranku jer nam je Bandić uvijek izazivao simpatiju zbog tog neposrednog komuniciranja, jednostavnosti, ali i uspješnosti u realizaciji projekata. Iako, to mu je bila i greška i prednost! Nije on imao živaca čekati da se riješe birokratske začkoljice, preskakao je prepreke, a to mu je često bio gaf. Ne možeš preskakati procedure, jer tako dolaziš na rub pravila, a lako je i prijeći taj rub. To je rizik, ali želio je tako raditi, nije želio voditi grad iz ureda, puštati da prilike prolaze.

Foto: Davor Višnjić/PIXSELL

I nije tu gospon Zvonko stao s pričom o liku i djelu Milana Bandića, jer njegov je pogled kudikamo drukčiji od onog koji prevladava u javnosti.

– Jedno je priča o Milanu Bandiću, ona koju pričaju novinari i ljudi koji misle da znaju. To je, rekao bih, voda duboka. Sva moja iskustva s Bandićem su jako pozitivna, vrlo korektna. Naravno da mi je smetalo sve što se vezalo uz njega, ali ne znate što je tu istina. I što je koji kontekst. Pripisivali su mu sve i svašta, govorili da je zapošljavao i konduktere i ravnatelje bolnica… Ma nemoj! Baš se imao vremena sa svim tim baviti. Nemoguće je što se sve pričalo, ali vaši kolege novinari ne mogu servirati nešto mlako, traži se žestoko. A Milan Bandić nije ni blizu bio ono što se priča. Što se događalo “ispod žita”, teško mi je reći, ne mogu znati s kim je popio piće, gdje je što radio, s njim nisam bio prečesto, no politička suradnja je funkcionirala. Dao mi je odriješene ruke i u vodstvu županijske i gradske organizacije, a mi smo svjesni da smo na izborima u županiji dobili 14, a u Gorici 11 posto prije svega na račun njegova imena. Je, imao je tisuću repova iza sebe, ali u toliko godina moraš ih imati, da si najispravniji na svijetu – uvjeren je Kunić.

Cijeli kvintal knjiga je na čekanju…

Sad, kad je u mirovini, imat će više vremena za političko djelovanje, bavit će se organizacijom ogranaka po cijeloj Županiji, ali bit će vremena i za sve ostale, klasične umirovljeničke stvari.

– Nemam nekih posebnih strasti, hobija kojima ću se sad posvetiti, ali dobra je okolnost što živim u kući, i to u svojoj Velikoj Mlaki. Imaš svoje dvorište, svoj vrt, svoju ulicu… Uvijek se ima što za raditi. Evo, trenutačno se bavim sušenjem mesa! Vrtom se volim baviti, pogotovo travnatim površinama. Održavamo i javni dio prostora izvan naših dvorišta, a to je zdrava fizička aktivnost koja meni baš godi. Uostalom, ima i sigurno kvintal knjiga koje čekaju da budu pročitane. Skupilo se toga kroz godine, puno je toga na čekanju…

Pogled na karijeru, kaže, danas će ga učiniti ispunjenim čovjekom, ponosan je na vrtiće, škole i dvorane, na ceste, nogostupe, vodovode i biciklističke staze koji su izgrađene u posljednja tri desetljeća, a posebno ga veseli i jedan projekt koji je u realizaciji. Riječ je o Interpretacijskom centru Muzeja Turopolja iza nekadašnjeg rodilišta, u kojem je na svijet došao i junak naše priče. No, najvažnije je da će umirovljeničke dane provesti u Gradu koji ima sve veću kvalitetu života.

– Gorica je dostigla razinu kvalitete življenja o kojoj smo mogli samo sanjati prije 15 ili 20 godina. To je činjenica. Koristimo prednosti blizine velikoga grada, a život u Gorici nešto je jeftiniji, s dovoljno sadržaja. Naravno, javljaju se problemi, postoji opasnost da se ovaj visoki standard života ne poremeti, zato, u prvom redu u kontekstu prometa, javnog prijevoza, školstva i predškolskog odgoja, treba održavati ovu razinu. A onda i, jasno, gledati kako biti još bolji – zaključio je Kunić.

I moglo bi ovo trajati još tko zna koliko, jer i sam će za sebe reći da voli pričati, doista i je jedan od onih kojima ne treba postavljati previše pitanja, ali za ovu priliku ćemo završiti ovu priču o Zvonku Kuniću, koja je ujedno i priča o posljednja tri desetljeća društvenog i političkog života Velike Gorice. I priča o vječnom pročelniku, o čovjeku s tri stranke, o “nervčiku” iz Velike Mlake.

Nastavi čitati

Kultura

U Dvoranu Gorica stiže lutkarska predstava “Medo Đuro ne želi spavati”

U posljednje dvije sezone Medo Đuro postao je jedan od omiljenih likova najmlađe publike Kazališta Lutaka…

Objavljeno

on

Krenula je prodaja ulaznica za dječju predstavu „Medo Đuro ne želi spavati“ koju posljednju nedjelju u mjesecu 30.siječnja, u Veliku Goricu donosi Zagrebačko kazalište lutaka.

Velik broj djece u nekom trenutku odrastanja osjeti nelagodu kod odlaska na spavanje. Ponekad je to povezano s prelaskom u novu sobu, ponekad i sa spavanjem u vrtiću, a najčešće s – mrakom. Medo Đuro nije iznimka pa će i on jedne noći susresti svoje strahove koji možda i nisu baš tako strašni kada ih se upozna.

U posljednje dvije sezone Medo Đuro postao je jedan od omiljenih likova najmlađe publike Kazališta Lutaka. Jednako je popularan kod roditelja i djece jer svaka nova pustolovina ovog medvjedića obrađuje neki od izazova s kojima se djeca predškolskog uzrasta svakodnevno susreću.

Lutkarska predstava za najmlađe Goričane će biti u Dvorani Gorica u 17 sati, a ulaznice možete kupiti na blagajni Učilišta ili online po cijeni od 30 kuna.

 

 

Nastavi čitati

Kultura

Kći Ive Pukanića imat će izložbu fotografija u Galženici

Poznati novinar i publicist Ivo Pukanić, koji je poginuo u atentatu 2008. godine, počeo je kao novinar i fotograf, a upravo se fotografijom bavi i njegova kći, danas studentica…

Objavljeno

on

Smrt poznatog novinara Ive Pukanića, Velikogoričanina koji je krenuo iz svoga grada pa na kraju pokrenuo tjednik Nacional, šokirala je hrvatsku javnost tog 23. listopada 2008. godine. Pukanić je poginuo u atentatu, zajedno sa suradnikom Nikom Franjićem, i ostavio svoje najbliže u dubokoj boli…

Kći Sara tad je bila djevojčica, koja je odrastala uz oca novinara, poznatog po drugim stvarima, ali nekadašnjeg fotografa. I tu se negdje vjerojatno rodila ljubav. Sara Pukanić danas je studentica diplomskog studija fotografije pri Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. I od kraja ovog mjeseca imat će izložbu u svome gradu.

Na Noć muzeja, 28. siječnja, otvara se izložba naziva “Toga su dana svi u kući bili sretni”, koja uključuje tri serije analognih fotografija koje, kako je opisano, obilježava intimistički pristup obiteljskom naslijeđu, sjećanju na preminule članove obitelji i ispitivanju fragmentarnosti vlastita identiteta. Svaka je serija jedan “čin” priče o gubitku, bliskosti, nedovršenosti i čežnji, ali u cjelini funkcioniraju kao prolog za budućnost.

Izložba ostaje otvorena do 4. ožujka.

Nastavi čitati

Kultura

Muzej Turopolja postao filmska kulisa!

Središnje mjesto kulturnog života našega grada, Muzej Turopolja, odglumio je “Muzej Grada Nuština”, izmišljenog gradića iz serije Dalibora Matanića. “Područje bez signala” prikazuje se ponedjeljkom u 21.05 sati…

Objavljeno

on

U prethodne tri sezone HTV je prikazivao iznimno uspješnu, nagrađivanu seriju Dalibora Matanića “Novine”, a od ove sezone isti redatelj izašao je s novim proizvodom. “Područje bez signala” priča je koja se odvija u izmišljenom hrvatskom gradiću, a snima se najvećim dijelom u Dugoj Resi.

Međutim, svoj doprinos dala je i Velika Gorica, odnosno jedna naša kultna građevina…

“Pratite najnoviju i nagrađivanu seriju ‘Područje bez signala’, koja se prikazuje na Prvom programu HRT-a svakog ponedjeljka u 21:05 sati? Onda ste možda primijetili da su pojedine scene snimane u Muzeju Turopolja!

Serija ‘Područje bez signala’ djelo je redatelja Dalibora Matanića i producentice Ankice Jurić Tilić, a nastala je prema istoimenom romanu Roberta Perišića. U šest epizoda pratimo priču dvojice Zagrepčana koji dolaze u od svih zaboravljen gradić Nuštin, s ciljem da ožive odavno propalu tvornicu, kako bi za misterioznog naručitelja proizveli turbinu kakva se već odavno ne proizvodi. Serija okuplja istaknuta glumačka imena poput Renea Bitorajca, Krešimira Mikića, Tihane Lazović, Gorana Bogdana, Jovane Stojiljković i brojnih drugih.

Prvi kat našeg muzeja postao je Muzej grada Nuština! Prostorije muzeja možete vidjeti u drugoj i trećoj epizodi koje su već emitirane, a ako ste ih slučajno propustili pogledajte ih na platformi HRTi”, objavio je Muzej Turopolja na svojoj Facebook stranici.

Eto, možda je i to dodatni razlog da obratite pažnju na novi uradak Dalibora Matanovića. Koji je, usput rečeno, ponovno odličan…

Nastavi čitati

Reporter 411 - 16.12.2021.

Facebook

Izdvojeno