Priča iz kvarta
Životna priča Silvija Kranjca: Bio je simbol nekih ljepših vremena…
Silvio Kranjac preminuo je kao najveći Turopoljac među Dalmatincima, a u slaganju mozaika njegove impresivne životne priče pomogao nam je prijatelj Vlado Stepanić
Život leti, juri, daje i uzima, a na kraju i – kako god okreneš – prolazi. I na kraju balade ostaje ono što si radio, ostaje sjećanje na čovjeka kakav si bio, jer trag koji ostaje iza tebe uvijek najbolje govori o tvome liku, djelu i naličju. A Silvio Kranjac, naš dragi Šime, iza sebe je ostavio samo i isključivo dobre priče. I to je, uz sve one silne do kojih je dolazio kao igrač i trener, njegova najveća pobjeda.
Kad smo krenuli riječima oslikavati život Silvija Kranjca, graditi mozaik kroz razgovore s ljudima koji su uz njega živjeli, s njime radili, igrali i trenirali, priča se bez iznimke svodila na jednu riječ – Ljudina. Da, upravo tako, velikim početnim slovom. Legendarni nogometaš Radnika, apsolutni rekorder po broju nastupa za svoj klub, jer nakupio ih je više od 500, pa kasnije uspješan trener brojnih turopoljskih klubova, a u međuvremenu i vrstan majstor, automehaničar kakvih nema puno. I Ljudina. Sve to bio je naš Šime…
Posljednji razgovor vodili smo prije nepunih mjesec dana, povod je bio odlazak Josipa Bobesića s ovoga svijeta, njegova dugogodišnjeg prijatelja. Tugovao je za Bobijem, a i sam je bio svjestan da će se uskoro opet sresti na nekom boljemu mjestu, gore iznad oblaka… Baš tih dana opaka bolest koja ga je napala kao manjem je udarala njegov organizam, bila je to sudačka nadoknada jedne utakmice u kojoj čak ni takav fajter nije imao šanse. A borio se, borio do kraja, do zadnjeg atoma snage. Drukčije, uostalom, nije ni znao.
– Uvijek je Šime, i kao mladi igrač, i poslije kao iskusniji, ali i inače u životu, imao jednu osobinu… Znate, bio je nizak rastom, noge su išle u iks, bio je i malo tromiji, sporiji, ali to je bilo takvo srce, takva borba, takav terijerski pristup… Igrač i čovjek kakvog bi svatko poželio uz sebe, nije ni čudo što je bio najstandardniji igrač Radnika u povijesti – s tugom u glasu govori Vlado Stepanić, dugogodišnji prijatelj, suradnik i kolega.
Naglasak turopoljski, smjer kučanski
Njega smo odabrali za sugovornika u jednoj tužnoj priči o životu i djelu Silvija Kranjca, čovjeka koji je po mnogočemu bio poseban. I koji je živio nogomet do posljednjeg dana. Posljednji put sreli smo se na goričkom stadionu, gore na tribini, došao je pogledati što Gorica može protiv Dinama. Okupila se njegova generacija Radnika, njih 12 vitalnih starih majstora, jedino je Silvio mislima bio negdje drugdje.
– Čovjeka prođe neka ugodna jeza kad vidiš njih 12 na okupu poslije toliko godina. Ipak je prošlo 50 godina otkad sam ih kao klinac gledao na Kolarevoj. I svi su jedri, lijepog i dobrog zdravlja, a na njemu se vidjelo da kopni, nestaje… Tu i tamo je pratio utakmicu, ali većinu vremena misli su mu lutale. Tako je bilo i meni. Manje sam gledao utakmicu, a više prema njemu, što radi i kako se ponaša. To je bila njegova zadnja tekma… – govori Stepanić koji dan nakon što se Silvio pridružio suigračima koji su mu negdje gore pripremali teren.
– Iz te generacije svi su živi osim Belog i Čape, dvojice najvećih mahera, koje je Bog prve pozvao sebi. Valjda se gore slaže neka repka… – dodaje Vlado Stepanić.
foto: arhiva M. Paviša, S. Kranjac
Nažalost, ta je repka dan prije Svih svetih dobila i desnog beka. Čvrstog, pouzdanog, jednog od onih koji bez velikog razmišljanja glavom idu na kopačku. Hrabrog, odvažnog, omiljenog gdje god se pojavio… Još otkad je kao 15-godišnjak iz rodnih Vodica došao u svoje Turopolje. Tih prvih dana je i nastao taj nadimak Šime, jer kako ćeš drukčije zvati malog Dalmoša koji se odjedanput pojavio u srcu Turopolja, konkretno u Kučama. Iako, taj mali Dalmoš brzo je postao Turopoljac, po svim kriterijima. Govor, način razmišljanja, afiniteti, klopa, cuga… Ukratko, teško je pronaći nekoga tko je bio toliki Turopoljac, a da pritom uopće nije bio Turopoljac.
– Gotovo je nevjerojatno koliko se brzo prilagodio ovom kraju. Bilo je ljudi koji su nakon 40 godina u Turopolju i dalje pričali kao onoga dana kad su došli ovdje, a Silvo je stvarno postao Turopoljac. Pričajući s njim, nitko ne bi rekao da je dalmoš. Naglasak ga je ‘odavao’ možda samo u početku, no to je brzo nestalo. Pripomogla je tu i žena, Kučani imaju naglašeni govor, morao se prilagoditi da može živjeti bez prevoditelja – kroz smiješak govori Vlado Stepanić, uz dodatak:
– Po svemu je bio Turopoljac, osim kad bi ga zvao netko njegov od dolje, pa bi u sekundi opet postao Dalmatinac. Ali sve turopoljsko njemu je jako pasalo, doista ne poznajem čovjeka kojeg je Turopolje tako brzo, agresivno i od srca prihvatilo, a i on je uzvraćao istom mjerom.
Pleso, Rakarje i jedan žustri Dalmatinac
Čekao je Silvio utakmicu dvaju svojih klubova, Hajduka i Gorice, spremao se opet doći na tribine, ali sudbina je htjela da nas napusti samo četiri dana uoči te utakmice.
– Je, bio je hajdukovac, volio je Hajduk kao što ga vole svi Dalmatinci, ali ne bih rekao da je baš bio zagriženi navijač. Znate kako se kaže, za Hajduk se ne navija, Hajduk se voli… Tako je bilo i s njim, ali na umjeren način – govori Stepanić.
Njegovi protiv njegovih igrali su bez njega, ali ne može se reći da Silvio nije bio tu. U mislima, u sjećanjima, ali i u onoj minuti šutnje koja je održana njemu u čast. I koja je prekinuta tekstom koji je najbolje opisao ono što je Šime bio.
“Ne sećam se ni jenoga Dalmatinca teri je ovo naše lepo i zeleno Turovo pole zavolel na taj i takov način, s tuliko srca i lubavi, iskreno i spontano – i z dušom i z telom. Ne pametim ni da su ti naši plemeniti Turopolci, još više vrbarci, bilo teroga Dalmoša tak mam prigrlili i zavoleli i zeli ga pod svoje. Baš zato, i dale te i zanavek voli, večito pameti i v srcu nosi tvoje zeleno i plemenito Turopole. Poštovani prijatel Silvo, dragi naš Šime, dragi moj priko, počivaj v miru i v blagoslovu i nek ti bu lefka ova tvoja i naša turopolska gruda…!”
Autor ovih riječi je, pogađate, Vlado Stepanić, a pljesak rasprodanog stadiona rekao je sve. I stavio točku na život i djelo koji ostaju za vječnost. I nije to bio jedini nogometni pozdrav Silviju Kranjcu, gotovo svi turopoljski klubovi na svoj su se način oprostili od legende. I od igrača koji je obilježio povijest turopoljskog i goričkog nogometa na svoj, poseban način.
– Ja sam tad bio dijete, imao sam nekih desetak godina kad je početkom 70-ih harala ta njegova, čuvena generacija Radnika. Bila je to jedna od onih momčadi koje su napamet znali svi gorički nogometni kibici. Deset igrača iz Gorice i okolice, većinom s Plesa i iz Rakarja, plus jedan Dalmatinac. S brojem dva na leđima, uvijek tu, neizostavan u svakoj kombinaciji – prisjeća se Stepanić
Lopta može proći, igrač nikako
Dok se vrte sve te priče iz davnina, anegdote iz nekih drukčijih, po mnogočemu ljepših vremena, nama mlađima gotovo dođe žao što nismo bili dio svega toga. Što nismo imali priliku doživjeti atmosferu stare Kolareve, igrališta u centru grada koje je s godinama pretvoreno u mit.
– Tih se dana znalo kako izgleda nedjelja. Rano ujutro misa, onda predigra Radniku na Kolarevoj oko 9 sati, pa onda seniori Radnika, pa rukometaši… Sve se događalo već do podneva i to je bio protokol koji se nije mogao izbjeći. I, ono što je bio raritet, uvijek oko 400 ljudi na utakmici! Pazite, tad je Gorica bila više puta manja nego danas, ali to je mnogima bio način života – pamti Stepanić.
foto: arhiva M. Paviša, S. Kranjac
Bila je to generacija u kojoj su glavne uloge imali Čapa Mesarić i Beli Plepelić, pa onda još i Mirko Babić, Števek Župetić, Filipančić, Pavela, Mesarić, pa Miro Župetić, Vlado Mirenić… I, s brojem 2 na leđima, Silvio Kranjac.
– Bio je igrač bez puno tehnike, bez velike filozofije, ali s ogromnim srcem. I oštar, britak… Nije mu bila strana ona ‘lopta može proći, igrač ni pod razno…’ Ali kažem, najstandardniji igrač u Radnikovoj povijesti, trajao je više od 15 godina. Mnogi su odlazili, on je ostajao. Zadnjih par utakmica je odigrao sa zetom, Željkom Koškovićem, toliko je dugo trajao. Ma fanatik… – opisuje Kranjca igrača prijatelj Vlado.
Nitko nikad nije prebacio brojku od 500 nastupa za Radnika, nitko osim malog Dalmatinca Šime. A kad je taj dio karijere završio, počeo je onaj trenerski dio. Inficiran nogometom, drugim putem nije ni želio ići. Samo je nastavio dalje, na svoj način, u svom stilu.
– Njegov trenerski opus zapravo je sličan igračkoj priči. Znali smo u vrijeme dok je bio u Udarniku i malo porječkati jer je spadao u kategoriju trenera koja je došla do jednog nivoa i nije bilo previše želje za dodatnom edukacijom, učenjem, nije pratio trendove nego je mislio da ima i drugih načina za doći do rezultata. Ni danas ga ne smatram vrhunskim trenerom i strategom, ali imao je nešto drugo… Ta animacija momčadi, motivacija, život s igračima, dovodio je do toga da niti jedan igrač ne može biti zakinut za bilo što. Što god je trebalo igračima, on je bio tu za njih. I tako je stvarao klapu, znao se s dečkima i podružiti… To je bio njegov način koji je u ono vrijeme prolazio – priča nam Vlado Mirenić, koji je godinama surađivao sa Silvijom kao predsjednik Udarnika.
Gradio svlačionice, kupovao autobuse
Međutim, Silviju Kranjcu nije bilo posebno važno kako se zove mjesto i klub u kojem radi. Stil je uvijek bio isti. Bio je trener u svojim Kučama, napravio je čudo uvođenjem malog seoskog kluba u treću ligu, a radio je i u Gradićima, Buševcu, Lomnici, Lukavcu, Kurilovcu… I gdje god je došao, pričaju nam svjedoci, pokretao je klub. Ne momčad, nego cijeli klub. Energiju i ambiciju koju je nosio sa sobom njegovi suradnici nazivaju čudesnom, pa tako postoji i nekoliko vrlo konkretnih priča.
Kad je došao u Buševec, već prvog dana rekao je da ne može raditi u klubu s takvom svlačionicom. Ali povlačenje nije bilo njegov stil. Već nakon tjedan dana u klub su stigle pločice i majstori, sve je bilo riješeno prije nego što je uopće ušao u bilo kakve rasprave. Nije kod njega bilo hoćeš-nećeš, stvari je rješavao odlučno i konkretno.
Pa onda Gradići… Čovjek je došao tamo i – kupio autobus! Ukazala se prilika, njegov prijatelj povoljno je prodavao autobus i Silvo je angažirao valjda pola sela, izveo cijelu akciju i evo autobusa u Gradićima. Bilo je to negdje u predratno vrijeme, djelovalo je gotovo nestvarno da jedan takav klub ima autobus s kojim se ide na svaku gostujuću utakmicu. Ali Gradići su imali autobus. Zato što su imali Silvija Kranjca…
– Ukratko, bio je pravi motor, pokretač, nije bio u stanju mirovati. Uvijek mi je bilo fascinantno što je, gdje god je došao, u koju god sredinu, njegov odnos bio isti. Nije ga bilo briga je li klub druga, treća, četvrta ili peta liga, uvijek se ponašao jednako – opisuje Kranjca njegov ‘priko’ Stepanić, dodavši još nekoliko važnih rečenica:
– U njegovu vokabularu ‘ne znam’, ‘neću’ i ‘ne mogu’ nije postojalo. Bio je čovjek koji nikad nije dozvolio da ga se za nešto moli, a to znam i iz osobnog iskustva. Recimo, čim čuje da netko ima problem s autom, odmah ga naruči: ‘Sutra u četiri budi kod mene’. I gotovo, nema priče. Čudno je to možda, ali on se valjda tako hranio, imao je potrebu davati sebe ljudima.
foto: arhiva M. Paviša, S. Kranjac
I upravo zato je valjda bio toliko omiljen. U društvu, na terenu, u radioni. Jer, osim što je bio nogometaš i trener, Kranjac je bio i vrhunski majstor. Automehaničar za kojeg nije bilo problema koji se ne može riješiti brzo i efikasno.
– Počeo je radnu karijeru u Taxi remontu, bio je baš vrhunski automehaničar. Ispekao je tamo zanat i bio je jako tražen majstor, ljudi su ga baš cijenili. Kad se njegov otac ustabilio u Poljopreradi, i on je tamo otišao raditi, već od prvih dana bio je na poziciji voditelja voznog parka. I nikad mu vrag nije dao mira, želio je savladati još i ovo, i ovo… Održavao je i njihova postrojenja, bio je katica za sve. Slično kao na terenu – kaže nam Vlado Stepanić.
Bolest je “izdao” jedan roštilj…
Onako bucmast, rumen, sa širokim osmijehom na licu, djelovao je kao čovjek bez mana. Nikad se nije žalio na zdravstvene probleme, nikad ga ništa nije mučilo, doslovno je dao naslućivati da njemu nitko ne može ništa. Godinama je u ruci bio i Marlboro, Šime je bio strastveni pušač sve do prije nekih 15-ak godina.
– Sjećam se tog dana kad sam shvatio da je i on, tako snažan i zdrav, ipak ranjiv. Cijeli dan smo bili u klubu, popušili smo tko zna koliko, da bi njega nakon svega, negdje navečer, uhvatio takav kašalj da je gotovo pao u nesvijest. Desetak dana poslije prestao je pušiti i više nikad nije zapalio cigaretu – pamti Stepanić.
Upozorenje je Silvio shvatio ozbiljno, čuvao se koliko se mogao čuvati čovjek koji je volio društvo, kao i kompletnu turopoljsku gastronomsku ponudu, no početkom ove godine pojavio se nepobjedivi protivnik. I ponovno je sve krenulo, naravno, u klubu. Konkretno, na Udarniku.
U pitanju je bio nekakav roštilj, jedno od brojnih druženja, na kojem se moglo primijetiti da se nešto događa. Da mu ta klopa ne sjeda najbolje, da se muči sa svakim zalogajem, da ni gemišti ne klize onako kako je to bilo inače. Želudac ga ja baš jako mučio i shvatio je da mora otići na pregled. Dijagnoza je bila crna, ružna i grozna, karcinom je već uznapredovao…
Kako to već ide, doktor ga je pokušao utješiti pričom o polipu i priraslicama koje se mogu riješiti, ali svi oko njega znali su da to baš i nije tako. Negdje u rano proljeće i on je to shvatio, ali i prihvatio.
– Baš sam bio sa Dinkom Vulejlijom, mojim Dalmatincem, i on ima karcinom na želucu. Pa kaj je nas dalmoše napalo… – žalio se Silvo.
Borba traje do zadnje sekunde
Ali nije odustajao. Ma kakvi. Borac poput njega nikad ne ide tim putem. Borio se do posljednjeg trenutka, išao na kemoterapije, pregrizao i gubitak kose, pa dobio novu energiju kad je kosa opet počela rasti… Nažalost, ovo je proljeće označilo početak zadnje faze bolesti. Čovjek od stotinu i nešto kilograma počeo je rapidno gubiti na težini, vidjelo se da kopni, nestaje. Taj odvratni karcinom počeo se širiti i na druge organe, u zadnjim danima i na pluća, a to je značilo da je definitivno došao kraj…
– U zadnjoj fazi je jedva hodao, ali obavljao je sve obaveze, dva, tri puta tjedna dolazio je k meni u firmu, taj njegov borbeni duh nije ga napuštao sve dok se organizam nije predao i izgubio tu bitku. To je takav čovjek, borac do zadnje sekunde. Po tome ga ljudi i pamte, s njim je uvijek bila posebna atmosfera. Žale ljudi za tih vremenima, to je ipak bilo nešto posebno… – završio je Vlado Stepanić priču koja će ostati za vječnost.
I bilo je logično, nakon svega, što su groblje u Vukovini preplavile stotine ljudi, čak i tisuće. Bila je to posljednja oda jednom velikom čovjeku i legendarnom sportašu, majstoru staroga kova, Dalmatincu u Turopolju, Turopoljcu iz Dalmacije. Adio, naš dragi Silvo, udaraj po desnom boku po nebeskim prostranstvima. I pozdravi nam Čapu i Belog, i njima će biti lakše igrati za tu vašu repku kad im leđa čuva frajer poput tebe…
Priča iz kvarta
Naš doktor Fadi s mozgom čuda radi
Jedan od najčešćih savjeta za uspjeh je izbjegavati liniju manjeg otpora. Međutim, ovaj doktor koji je za svoju adresu odabrao Cibljanicu, odlučio je napraviti još jedan korak dalje. Osim što je upisao fakultet medicine, na njemu tada ne tako savršenom Hrvatskom jeziku, odlučio se za neurokirurgiju.
Njegov životni put vodi od školskih klupa u Dubaiju do operacijskih dvorana u KBC-u Dubrava i Rijadu, isprepleten kulturološkim izazovima, profesionalnim usponima i dubokom empatijom prema pacijentima. Ovo je priča o dr. Fadiju Almahariqu, čovjeku dviju domovina i jedne strasti – neurokirurgije
Susret dviju kultura
Životni put dr. Almahariqa započeo je u Dubaiju, gdje je rođen kao dijete Jordanca i Zagorke. Ovaj neobičan spoj kultura, kako sam kaže, smatra velikim bogatstvom. “To je ovako malo neobično, ali meni sad kad gledam retrogradno, jako veselo i jako vedro zato što sam imao priliku upoznati dvije kulture, hrvatsku tj. europsku i istočnjačku tj. arapsku. Mi smo zapravo bili privilegirani jer smo slavili Božić i Bajram. Gledali smo različite ljude, različite boje kože. Imali smo priliku naučiti najbolje iz ove, one i treće kulture”, prisjeća se dr. Almahariq. Odrastanje u multikulturalnom okruženju Dubaija, gdje je većinom bilo strano stanovništvo, pružilo mu je priliku za stjecanje prijatelja iz cijelog svijeta, iskustvo koje bi želio prenijeti i na svoju djecu.
Veza s Hrvatskom uspostavljena je preko njegovog oca, veterinara po struci, koji je davnih godina došao studirati u Zagreb. “Moj tata je došao negdje 1968./9. Onda je godinu dana učio Hrvatski jezik i onda je nakon godine dana upisao veterinu koju je završio 1976. godine”, objašnjava dr. Almahariq. Iako je otac nakratko radio u Jugoslaviji i tamo upoznao njegovu majku, dobio je poslovnu priliku u tada još uvijek pustinjskom Dubaiju. Obitelj se u Hrvatsku vraćala svake dvije do tri godine, a ti su posjeti malom Fadiju bili posebno iskustvo. “Bilo nam je fantastično, praktički godišnji, vidite nešto novo, zelenilo, kiša, šume, hladnoća, to je bilo nešto što nema tamo i naravno, nama je to bilo jako zanimljivo”, ističe nostalgično.
Povratak u Hrvatsku – novi izazovi i prve prepreke
Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, prije 25 godina, dr. Almahariq se odlučio vratiti u Hrvatsku, prvenstveno zahvaljujući želji njegove majke. “Naravno, tu je moja mama igrala veliku ulogu jer kako smo završili srednju školu, mama je imala veliku želju te dugoročni plan da svi tu dođemo studirati. Kad studirate tu onda praktički pustite sidro i korijene u Hrvatskoj. Tu je nekako vidjela svoju starost, da se vrati u domovinu.” Za osamnaestogodišnjeg mladića, dolazak u novu sredinu bio je značajan izazov. Iako je govorio hrvatski, stručni medicinski nazivi predstavljali su pravu prepreku. “Ja sam bio super đak, sve petice i mi smo znali Hrvatski, ali nije to bilo savršeno, pogotovo stručni nazivi. Ja nisam znao što je kisik jer smo mi govorili oxygen.”
Upis na Medicinski fakultet i suočavanje s jezičnom barijerom te zahtjevnim gradivom bili su formativno iskustvo. “Uz te nekakve stepenice upišete najteži fakultet, natječete se s najboljim studentima u Hrvatskoj koji imaju prosjek 5.0. Ja nisam nikad dobio ocjenu manju od 5, a ovdje sam prvi put pao ispit, što mi je bilo katastrofa i šok. Ja nikad ni četvorku nisam vidio, a sad sam pao. No, tu vas život nauči da kad padnete, morate se dići. To je nešto što ja sad svaki dan radim u operacijskoj dvorani”, iskreno priznaje dr. Almahariq. Prelazak s arapskog pisma na latinicu također je bio izazov, no srećom, prisutnost engleskog jezika u Dubaiju olakšalo mu je taj proces. Najveću poteškoću predstavljali su padeži i stručna medicinska terminologija, s obzirom na to da u to vrijeme nije bilo interneta ni alata za prevođenje.
Odabir neurokirurgije
Odluka za medicinu, a potom i za neurokirurgiju, proizašla je iz spoja obiteljskog utjecaja i osobne fascinacije. “Naravno, tu je utjecaj roditelja jer tata je kao veterinar htio da idem više prema medicini, a ne veterini, ali odmalena sam imao priliku gledati kako liječe te životinje i u principu da je teže liječiti njih jer pacijent vam ne može reći simptome. Medicina mi je bila jako zanimljiva jer je kompleksna, ljudsko tijelo je jako kompleksno, a kad sam već izabrao tu medicinu, htio sam ono najteže, a to je ljudski mozak.”
Neurokirurgija, za koju se često kaže da je jedna od najzahtjevnijih medicinskih specijalizacija, za dr. Almahariqa predstavlja neiscrpan izvor interesa. “Mislim da je to organ koji je dosta kompleksan i imamo još puno stvari koje možemo još istražiti. Imamo puno prilika ga proučit s raznih strana. Anatomske i naravno funkcionalne.” Osvrćući se na popularnu teoriju o iskorištenosti samo 10% mozga, dr. Almahariq se s njom ne slaže, naglašavajući kompleksnost čak i najjednostavnijih radnji. Ipak, priznaje da je ljudski mozak još uvijek nedovoljno istražen.
U njegovom poslu najviše ga fascinira spoj znanosti i manualne vještine te neposrednost rezultata operacija. “Neurokirurgija je struka koja nagrađuje i isto tako vas može spustit. Zato što se rezultat vidi odmah nakon operacije. Ne možete reći da ste odstranili tumor u cijelosti jer kada napravite magnet nakon operacije, vidjet ćete jeste li vi to stvarno odstranili u cijelosti ili niste. Ima li komplikacija, ima li krvarenja, je li pacijent dobro, miče li ruke, noge. To je nešto što vas cijelo motivira da budete još bolji.” Empatija prema pacijentima, posebno onima kojima je iznenada dijagnosticiran tumor na mozgu, također je važan dio njegovog pristupa.
Neurokirurgija obuhvaća širok spektar stanja i subspecijalizacija, od neurovaskularne i funkcijske neurokirurgije do spinalne, onkološke, periferne, neurotraumatologije i pedijatrijske neurokirurgije. Dr. Almahariq radi u KBC-u Dubrava, referentnom centru za stereotaksijsku i funkcijsku neurokirurgiju, gdje se fokusira na modulaciju funkcija mozga s pomoću elektroda kod pacijenata s degenerativnim bolestima poput Parkinsonove bolesti ili tremora.
Najveći izazovi u njegovom poslu često su povezani s ishodom operacija kod zloćudnih tumora, gdje unatoč uspješno obavljenom zahvatu, prognoze mogu biti loše. S druge strane, uspješne operacije dobroćudnih tumora i spašavanje života pacijenata daju mu motivaciju za daljnji rad. Uspješan neurokirurg, prema njegovom mišljenju, mora znati odvojiti privatni život od posla, biti manualno spretan, posjedovati znanje i neprestano se educirati. Također, mora zadržati hladnu glavu i mirnu ruku, posebno u trenucima komplikacija tijekom operacije, kada preuzima ulogu voditelja tima.
Neurokirurgija je grana medicine koja izuzetno brzo napreduje. Dr. Almahariq ističe kako je ono što je nekada bilo nezamislivo, danas postalo rutina, zahvaljujući napretku tehnologije poput mikroskopa, neuronavigacije i intraoperacijskog magneta. Posebno je ponosan na suradnju s Fakultetom strojarstva i brodogradnje koja je rezultirala razvojem hrvatskog robota za neurokirurgiju, koji pomaže u postizanju veće preciznosti tijekom operacija. Ipak, naglašava da je ljudski mozak neurokirurga ključan u upravljanju tim tehnologijama.
Nadalje, edukacija je za njega iznimno važna, s obzirom na brzi napredak u neurokirurgiji. Redovito putuje i usavršava se, prateći najnovije trendove i tehnike. Današnja neurokirurška sala opremljena je sofisticiranom i skupocjenom tehnologijom, što je čini različitom od drugih grana medicine koje su prisutne u svakoj bolnici. KBC Dubrava, prema njegovom mišljenju, prednjači u Hrvatskoj po opremljenosti i tradiciji u stereotaksijskoj i funkcijskoj neurokirurgiji.
Usporedba – Saudijska Arabija i Hrvatska
Posljednjih nekoliko mjeseci proveo je u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji, gdje je imao priliku upoznati tamošnji zdravstveni sustav. Iako je bolnica u kojoj radi opremljena najmodernijom tehnologijom, ono što ga je posebno impresioniralo je organizacija sustava, koji je kopija naprednih američkih, kanadskih i britanskih modela. Digitalizacija i primjena umjetne inteligencije u naručivanju pacijenata i pristupu medicinskoj dokumentaciji značajno olakšavaju rad liječnicima.
U usporedbi s Hrvatskom, dr. Almahariq smatra da naša operacijska dvorana ne zaostaje značajno u opremi, iako kvantitativno možda imaju više uređaja. Izostanak intraoperacijskog magneta u Hrvatskoj ne smatra velikim nedostatkom u krajnjem ishodu operacija. Boravak u Saudijskoj Arabiji pruža mu priliku da vidi širi spektar patologija i slučajeva koji nisu uobičajeni u Hrvatskoj, što doprinosi njegovoj edukaciji.
Najveći izazov predstavljao je mentalitet pacijenata, koji su zahtjevniji i skloniji tužbama. Također, rad u novom okruženju s nepoznatim timom zahtijevao je prilagodbu i stjecanje povjerenja kolega. Ipak, uspješno obavljene kompleksne operacije donijele su mu poštovanje i olakšale daljnji rad.
Unatoč primamljivim ponudama za ostanak u Saudijskoj Arabiji, dr. Almahariq planira povratak u Hrvatsku. “Iako oni nude dobre ponude da se ja preselim i ostanem kod njih, a moram priznati da je lijepa atmosfera tamo, međutim ovdje sam iza sebe napravio puno i nije jednostavno sve to ostaviti jer tu sam neurokirurg 15 godina, doktorirao sam, docent sam i imam svojih pacijenata i jako mi je teško kad mi netko pošalje poruku doktore, kad se vraćate i ja kažem za 3-4 mjeseca i oni se već naručuju u moju ambulantu kad se ja vratim. To je jedno povjerenje koje mi je jako teško ostaviti i cilj ovog boravka je da budem još bolji kako bi naš pacijent ovdje dobio onu svjetsku neurokirurgiju koju nudi cijeli svijet.” Također, smatra da njegov rad u inozemstvu promovira hrvatsku medicinu i stručnost.
Njegova dosadašnja međunarodna iskustva uključuju suradnju i edukaciju u regiji (Bosna i Hercegovina, Srbija) te na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi (Saudijska Arabija, Egipat, Alžir, Maroko). Svako putovanje i susret s drugim stručnjacima pruža mu priliku za učenje novih vještina i trikova koji ga čine boljim kirurgom.
Dr. Almahariq s ponosom ističe da Velika Gorica ima još jednog vrhunskog neurokirurga, njegovog mentora i učitelja, dr. Darka Chudya, koji je čak i dobio nadimak “Doktor Čudo.” Baš kao i dr. Fadi, dr. Chudy je također veoma cijenjeno ime među neurokirurzima.
Foto: večernji.hr
Mladi i neurokirurgija
Nažalost, interes mladih za neurokirurgiju danas nije na visokoj razini. Dr. Almahariq objašnjava da neurokirurgija nije atraktivna za privatnu praksu, a radi se o izuzetno teškoj struci s emocionalno zahtjevnim ishodima. “Rezultati su jako teški i ljudske sudbine su jako tužne i morate puno dati za neurokirurgiju, a ne dobijete feedback. Na kraju dana, svi mi imamo ženu, djecu i obitelj i trebamo si priuštiti nešto za djecu. Zato su sve velike grane postale manje atraktivne našim studentima jer žele ići na nešto jednostavnije gdje je zarada brža.”
Ipak, oni koji se odluče za neurokirurgiju obično su izuzetno strastveni i posvećeni. Dr. Almahariq s ponosom ističe da nije upoznao lošeg specijalizanta neurokirurgije ili kardiokirurgije. Zdrava konkurencija među mladim kolegama potiče ih na daljnji napredak. Ohrabruje ga sve veći broj studenata koji pokazuju interes za neurokirurgiju, fascinirani kompleksnošću mozga i znanošću.
Pacijent na prvom mjestu
Na kraju razgovora, dr. Fadi Almahariq naglašava da je najveća nagrada u njegovom poslu dobrobit pacijenta. “Na kraju dana, mi smo svi sretni kada je naš pacijent sretan i ne smijemo to zaboraviti jer meni ništa ne znači da sam poznat i popularan ako moj pacijent nije zadovoljan. Najsretniji sam kada mi pacijent dođe i kaže hvala, vi ste mi spasili život. To je kruna koju bi svaki neurokirurg htio imati.” Njegova predanost, znanje i iskustvo, prožeti multikulturalnim razumijevanjem i neprestanim usavršavanjem, čine ga vrijednim članom hrvatske medicinske zajednice i nadom za mnoge pacijente. O njegovoj predanosti pacijentima govori i titula “Najdoktora” iz 2024.
Priča iz kvarta
Darko Lacković Laci – U četiri ujutro s dočeka sam išao popravljati semafor, nikad mi nije bilo teško
Darko Lacković, poznatiji kao Laci radio je kao voditelj PJ održavanja javne rasvjete i uređaja za prometnu signalizaciju u VG Komunalcu. Jedan je od onih ljudi koji su godinama tiho, ali neumorno, brinuli da Velika Gorica svijetli, da semafori rade i da promet teče sigurno. Nakon toliko godina predanog rada, odlazi u zasluženu mirovinu, iako, kako kaže, „neće biti mirovanja”.
Rani život i prvi koraci u karijeri
Rođen je 20. svibnja 1960. godine u Slavoniji, no već od svoje druge godine života počinje živjeti u Velikoj Gorici odakle i potiče. „Moji su podrijetlom iz Velike Gorice, tata se tamo priženio, a mi smo se kasnije vratili“, prisjetio se Laci početaka. Osnovnoškolske dane proveo je u tadašnjim školama Antuna Cvetkovića i 10. lipanj, a srednju školu započeo je u Velikoj Gorici, da bi treću i četvrtu godinu nastavio i završio u zagrebačkoj Selskoj, najprije na adresi 119, a zatim na broju 83.
Kako kaže, od malih nogu je znao čime će se baviti. „Doma sam znao tati u garaži pomagati, a stric mi je također bio električar i radio je u HEP-u. Jednostavno me to uvijek držalo“, govori nam Laci. Već u srednjoškolskim danima počinje njegov konkretni doticaj sa strukom koja će ga pratiti cijeli život. Praksu je obavljao u tada renomiranoj firmi „Vlado Četković“, gdje je radio na elektroinstalacijama, gromobraniji i, što je za njegov kasniji put posebno važno, postavljanju i održavanju javne rasvjete.
„Radio sam u Velikoj Gorici na Galženici, od gromobranije, struje po stanovima, javna rasvjeta i tako dalje. Mnogo puta znam svojim radnicima reći ‘dečki, to sam ja postavljao još kao učenik’.“
Nakon završetka srednje škole, 1979. godine odlazi na odsluženje vojnog roka u Travnik. Tamo ne ostaje samo kao vojnik već postaje električar na održavanju Doma JNA, što mu donosi dodatno iskustvo i samostalnost u radu. Po izlasku iz vojske, ne gubi vrijeme, već tri dana kasnije dobiva posao u poznatoj privatnoj firmi u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, kod Manzina. „To je bila firma koja je radila na području grada Zagreba, još i danas postoji, samo što je vodi sin tadašnjeg vlasnika. Dobar sam si s njima i dan danas.“
Tamo je proveo nekoliko godina, radio na raznim elektroinstalaterskim poslovima i ujedno mentorirao brojne mlade učenike. Jedan od njih bio je i Ivan Grđan, poznatiji kao Pilek iz grupe Sjaj.
Početkom Domovinskog rata, Laci se priključuje rezervnom sastavu MUP-a, gdje ostaje do formiranja 10. brigade. Potom prelazi u 153. velikogoričku brigadu i sudjeluje u operaciji „Oluja“, ali i u borbenim djelovanjima kod Pokupskog i Dubrovnika.
U to vrijeme teret života postaje iznimno težak. Supruga mu je nezaposlena, a on ima troje male djece o kojima mora sam skrbiti. Tada odlučuje osnovati vlastitu firmu i okušati se kao privatnik, ali kako kaže, nije mu baš najbolje išlo. „To je bio dosta raspašoj. Naplata ovako i onako, sve me to koštalo nekoliko tisuća maraka”.
Kao da to nije bilo dovoljno, život mu zadaje još jedan težak udarac. Supruga mu obolijeva i, nažalost, umire. Nakon svega toga, Laci dolazi u VG Komunalac, gdje će započeti novo i, kako će se pokazati, najznačajnije poglavlje njegovog života. Također, oženio se i drugi put 2017.
Rad u Komunalcu
Dolazak u VG Komunalac Laci pamti po izazovnom početku. „Sama firma nije imala moju djelatnost registriranu jer je prije toga HEP bio zadužen za to“, objašnjava. No, nakon odluke da se javna rasvjeta prebaci u komunalni sustav, stvari su se promijenile. „Na početku je bilo jako teško, oko mene su sve bili mladi dečki. Nije bilo jednostavno, a moje dežurstvo je trajalo 24 sata.“ U njegov posao spadale su kompletne elektroinstalacije mreže, postavljanje svjetiljaka, trafostanice i ormari te semafori.
Lacijeva predanost poslu brzo je postala legendarna. Mnogi su znali kako je i sam s autom odlazio provjeriti je li sve u redu, bez obzira na doba dana ili noći.
„Sjećam se jednog dočeka Nove godine s jednim društvom. U 4 sata zove policija da semafor ne radi. Ja sam odmah sjeo u auto, riješio problem i otišao doma spavati. Meni to nikad nije bilo teško, ja sam jako volio taj posao“, prisjeća se Laci.
„Puno puta se znalo dogoditi da se dogodi saobraćajka po noći, moraš prvo isključiti struju i tako dalje, a onda se gleda koliko se može popraviti. Danas na sreću postoje i znakovi, ali znalo se dogoditi da se slomi i cijeli znak. I onda brzo to složi po noći oko 3 – 4. Nekad sam išao sam, a nekad sam zvao i druge dečke“.
Kaže, posebno pamti jedan slučaj u Vukovini, tijekom priprema za Veliku Gospu. „Uglavnom ja sam došao doma i tuširam se, a mobitel ludi. Ja se brzo obrišem i vidim 15 propuštenih poziva. Zvao me i tadašnji gradonačelnik Dražen Barišić i pita me zašto u Gorici nema struje. Ja sam primijetio da je i meni nestalo struje u kući, ali nisam u tom trenutku znao što se događa. Tada su govorili kako smo mi nešto krivo spojili, ali nije bilo do nas. Zvao sam tada Elektru i ustanovili smo da nije do nas. No tada se baš diglo sve na noge, od direktora, gradonačelnika, ali kažem nije stvarno bilo do nas“.
Najveći izazovi bili su, bez sumnje, noćni izlasci na teren. „Bilo je tu puno poziva stanara da nema struje u cijeloj ulici. Danas evo tu je ta nova tehnika, ali tad kad bi netko pogodio stup, cijela ulica ili cijelo naselje nema struje. Ništa, izađeš na teren i napraviš koliko možeš. Bilo je dosta takvih situacija. Uglavnom te noćne smjene su baš bile najproblematičnije. Jer gledajte, policija vas zove kad oni naprave uviđaj, a vi imate tek onda puno toga za odraditi. Zato sam im i znao reći da kad se takvo nešto dogodi da me zovu odmah da se stignem pripremiti. Ovako kad me zovu tek kad oni odrade, ja moram pronaći stup, znakove za postaviti i tako dalje, ali eto“.
Njegov se posao s vremenom znatno mijenjao, prvenstveno zahvaljujući tehnološkom napretku. „Pa tehnologija je danas, recimo LED tehnologija, to je daleko kvalitetnije nego ono što smo imali prije“, objašnjava Laci. „U početku smo imali žarulje pa čak i od žive, a onda smo sve prebacivali na natrij. Današnji LED ipak treba još usavršiti. Na nekim mjestima, trafostanicama, LED svjetiljke su postavljene, ali same uređaje još treba dotjerati jer zna se dogoditi da u cijelom kvartu nestane javne rasvjete zato što je tamo bacio automatski osigurač koji naravno netko mora doći popraviti ili promijeniti“.
Teških trenutaka također nije nedostajalo. „Iskreno, u zadnje vrijeme ima dosta izlazaka na teren i stvarno postaje posao bez radnog vremena, ali kao što sam rekao, meni nikad nije bilo problem u bilo koje doba dana ili noći, doći i otkloniti kvar“, priznaje Laci. Čak ni zdravstveni problemi nisu ga zaustavili. „Iskreno, ja sam se vratio na posao gotovo odmah po izlasku iz bolnice“, govori o borbi sa zloćudnim tumorom na gušterači. „Znao sam se javljati još i iz bolnice i dijeliti dečkima zadatke. Doktorica mi je čak rekla da će mi uzeti mobitel, a ja sam joj rekao sve samo to ne“, smije se Laci.
Nema mirovanja ni u mirovini
Nakon toliko godina predanog rada, odlazak u mirovinu za Darka Lackovića Lacija predstavlja velik izazov. „Da budem iskren, to mi jako teško pada. Ne znam kako i što. Dok smo imali feštu, baš sam pričao s direktorom i rekao mu da cijelu noć nisam mogao spavati. Malo me to pogađa i jako mi je teško“.
Ipak, mirovanje za Lacija ne dolazi u obzir. Planira nastaviti raditi sa sinom, koji je također u struci i završio je fakultet te otvara vlastitu firmu. „Bit ću mu savjetnik i desna ruka. Tako da mislim da ću nastaviti sa svojim poslom i dalje kako bi pomogao i njemu. Nema mirovanja. Evo baš danas popodne neki troškovnik radim za njega. Ne mogu bez ovog posla“.
Foto: Krešimir Ačkar/Instagram
Na Lacijev odlazak u mirovinu osvrnuo se i gradonačelnik Krešimir Ačkar. „Darko Lacković Laci godinama je brinuo o osvijetljenosti naših ulica, trgova i parkova kao voditelj održavanja javne rasvjete VG Komunalca. Svojim radom uvijek je pokazivao koliko voli ovaj grad. Danas smo ga ispratili u zasluženu mirovinu. Dragi prijatelju, želim ti sretne umirovljeničke dane! Veliko hvala na svemu“, napisao je Ačkar na svom Instagram profilu.
Lijepim riječima pridružio se i direktor VG Komunalca, Jurica Mihalj. „Laci će nam nedostajati, bio je vrlo važan kotačić u našem sustavu. Radio je u dosta osjetljivoj jedinici u kojoj nije lako sve „poloviti“. Puno je lampi, semafora u gradu i okolici, a samim time i dosta kvarova, a svatko naravno očekuje reakciju i popravak istog trenutka. Naravno da to nije uvijek moguće, ali Darko je bio uvijek u najkraćem roku na sanacijama u bilo kojem dobu dana ili noći i na tome mu hvala. Dečkima koji ostaju nakon njega sigurno neće biti lako, ali Laci je bio dobar mentor tako da ne sumnjam da će sve biti u redu i dalje.“
Poruku svojim kolegama koji će preuzeti posao Laci je jasno sročio. „Trebaju slijediti ono što sam ih naučio. Najvažnije je da budu uvijek dostupni i naravno da savjesno obavljaju svoj posao. Mislim da imaju dosta znanja za rad. Imamo i puno novih dečkiju. Danas je i teško naći električara da ima donekle znanja. Čak ih je i manje nego prije. Malo ih se i upisuje u ovu struku. Sad svi viču idi u keramičare, ali dobar električar je također tražen.“
Darko Lacković Laci je cijeli svoj radni vijek, od prakse do umirovljenja, posvetio Velikoj Gorici i njenoj infrastrukturi, ostavljajući iza sebe trag neizmjerne predanosti i ljubavi prema poslu i gradu. „Velika Gorica, volim ovaj grad i voljet ću ga dok sam živ“, zaključuje Laci.
Priča iz kvarta
Đaci 60-tih ponovo na okupu nakon više od 60 godina
Danas imaju unuke i praunuke, no uvijek su ZA zabavu i ples.
HOTNEWS
Susret trenera Ive Šuška i igrača Dubravka Hrkovca nakon 40 godina
U Primoštenu su obnovljene uspomene iz Dinama, Zagreba, sjećanja na Zvonu, Žutog, Komu, Župsa…
Nekadašnji nogometaš i golgeter s mnogih prvoligaških utakmica Dubravko Hrkovac Hrki za prvosvibanjski vikend boravio je u Primoštenu na jednoj svadbi iz kruga obitelji supruge. Nakon povratka u Novo Čiče u predgrađe Velike Gorice, Hrki je najprije spomenuo svojeg trenera iz Dinama Zagreb, Ivu Šuška.
–Za mene nevjerojatno, prošlo je već 40 godina kako me Ivo vodio kao trener u juniorima Dinama Zagreb. Nenadani susret u Primoštenu bio je vrlo emotivan pa je bilo i suznih očiju. Bila su to još ona romantična vremena kad se nije ubirala članarina, kad su treneri odlazili u škole mladih igrača i vodili brigu o budućnosti istih, kad su za primjer Ivo Šušak i pokojni Ivan Đalma Marković ishodili da na stadionu Dinama dobijem smještaj i prehranu a nakon odlaska mojeg oca koji je iznenada preminuo, dobio sam i stipendijski ugovor. Veliko hvala obojici ali i pokojnom Rudiju Cveku, Rudiju Belinu i ostalim trenerima koji su me trenirali – otkriva Hrkovac koji danas vodi ugostiteljski lokal Kavalir u rodnom mu Novom Čiču.
Hrki je kasnije igrao za ondašnje prvoligaše Radnik Velika Gorica, Zadar, Zagreb, Segestu i Inker.
–Šušak je između ostalih trenirao Zvonu Bobana, Roberta Prosinečkog, Dubravka Pavličića, Fabijana Komljenovića, i Odorjana…Dobro pamtim turnir u Beogradu 1985. godine na pomoćnom igralištu Zvezde, kad smo osvojili drugo mjesto nakon što smo u finalu izgubili 1:2. Svjedoči to i fotografija na kojoj stoje: Knapić, Pavličić, Komljenović, Prosinečki, Dominko, Šušak (trener), Vugrinčić, Pleša, Mioć, Crnogaj, Miletić. Čuče: Berišić, Odorjan, Zvonimir Boban, Nekret-Katić, Martinčić, Hrkovac, Vidak – prisjeća se davno minulih dana Hrkovac.
–Ivo Šušak u Primoštenu ima kuću gdje boravi ljeti a zimi je u Zagrebu. Supruga mu je umrla i to se osjeti u komunikaciji ali ipak je naglasio da se od igrača iz Turopolja najradije prisjeti uz moju malenkost još i Željka Župetića Župsa (na fotografiji gore Župetić sjedi drugi s lijeva a Šušak peti), kojeg pozdravljam ovom prilikom. Župetića je trenirao u seniorima Zagreba kad su iz trećeg ranga stigli do ondašnje 1. Lige koja 90.-tih nije ni startala zbog nadolazećeg Domovinskog rata. Koliko je Ivo bio cijenjeni trener govore i činjenice da je nakon zagrebačkog Kemičara (kasnije Cromos) radio u omladinskoj školi Dinama, vodio seniore Zagreba, Izole, Osijeka, Marsonije, mladu selekciju Hrvatske U-21, Maribor, Dinamo Tbilisi, reprezentaciju Gruzije, a sve je zaokružio kao voditelj škole nogometa u najdražem mu klubu Dinamu Zagreb – zaključio je Dubravko Hrkovac priču o svojem bivšem treneru.
Na fotografiji dolje Hrkovac kao kapetan juniora Dinama čuči u sredini a stoje prvi s lijeva trener Ivan Đalma Marković i legendarni igrač plavih Stjepan Lamza.
HOTNEWS
Ekologija, tradicija, poduzetništvo i ljubav prema zajednici! Ovo je priča o Vladimiru Štarkelju
„Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca.”
Kada se govori o ljudima koji ostavljaju trag u svojoj zajednici, nezaobilazno je ime Vladimira Štarkelja. Ovaj svestrani Velikogoričanin već desetljećima neumorno djeluje na različitim poljima, od očuvanja tradicije i kulturne baštine, preko ekologije, pa sve do poduzetništva.
Više od tisuću čuvara tradicije i kulturne baštine prodefiliralo je kroz dva vikenda pozornicom Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici, gdje su na jubilarnoj, 25. smotri folklora oživjeli duh prošlih vremena pričajući priče kroz glazbu, pjesmu, ples i narodne nošnje. Gradska smotra koreografiranog, izvornog i dječjeg folklora tradicionalno je organizirana od strane Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Gorice, na čijem je čelu od samih početaka upravo Vladimir Štarkelj.
„Kulturni amaterizam je neizmjerno bogatstvo Velike Gorice, njime se ljudi bave iskreno i od srca i zbog tog iskrenog davanja njihov rad je plemenit. Zajednicu čine ljudi koji se već godinama, čak i desetljećima bave amaterskim i profesionalnim folklorom te diljem svijeta prenose ljepote naše kulturne baštine. Ponosni smo na naše članice koje djeluju već cijelo stoljeće, a okupljaju niz različitih generacija. Veliku pažnju posvećujemo najmlađim čuvarima kulturne baštine koji se redovito sastaju, pjevaju, plešu, uče o tradiciji i druže se u okruženju koje potiče razvoj pozitivnih osobina i vrijednosti”, istaknuo je predsjednik Štarkelj i naglasio kako se upravo zajedništvom i slogom jača kulturno-umjetnički amaterizam.
„Uz obnovu folklornog nasljeđa, pratimo i tijek umjetnosti u razvoju suvremenog plesa, pjesme, ali i dramske umjetnosti. Baština je sustav vrijednosti koji treba čuvati stalnim ponavljanjem i izvođenjem, a Zajednica marljivo i sustavno djeluje na tom polju, značajnom za razvoj društva u cjelini”, dodaje ovaj rođeni Velikogoričanin.
Inače, Štarkelj je odrastao u Mičevcu, a osim što je poznat po svom kulturno-umjetničkom angažmanu, osnivač je i član brojnih udruga poput ‘Zelene akcije Mičevec’ kroz koju se posvetio očuvanju okoliša te je voditelj nekoliko ekoloških projekata poput revitalizacije javnog prostora, postavljanje solarnih klupa u dvorište škole u Mičevcu te nabava električnog bicikla za zeleno redarstvo.
foto: Vladimir Štarkelj
„Kroz sve projekte koje provodimo, naš cilj je osnažiti lokalnu zajednicu i podići svijest o važnosti očuvanja okoliša. Vjerujem da svaka mala akcija, bilo da je riječ o edukaciji, sanaciji ekoloških problema, doprinosi stvaranju održivijeg i zdravijeg života za nas i buduće generacije”, kaže Štarkelj. Dodaje i kako smatra da je ekologija izuzetno važna te da bi se boljim sustavom gospodarenja otpadom postigao održivi razvoj.
Ovaj naš svestrani sugrađanin, 2017. godine osnovao je i Udrugu „Povijesna postrojba ban Gašpar Alapić” s ciljem očuvanja i promocije baštine slavne hrvatske plemićke obitelji Alapić. U sklopu Udruge djeluje povijesna postrojba s gardistima, topnikom i bubnjarom u povijesnim odorama iz 16. stoljeća i iza sebe ima stotine nastupa u Hrvatskoj, ali i šire.
No, tu ne staje. Kao veliki zaljubljenik u starodobna vozila, ali i kolekcionar, na radost brojnih entuzijasta, 2021. godine osnovao je Oldtimer klub Turopolje, čiji je ujedno i predsjednik. Bila je to dugogodišnja želja mnogih vlasnika starodobnih vozila, a o velikom uspjehu kratkog djelovanja kluba pokazuje broj članova, njih 216, dok je njihova manifestacija Oldtimer show Turopolje koja u centar grada dovodi najljepše i najstarije primjerke starodobnih vozila, postala prepoznatljiva i van granica Lijepe naše.
„Naši članovi su iskreni entuzijasti željni druženja i zaštitnici tehničke kulturne baštine. Kada je u pitanju sama restauracija ona može trajati mjesecima, pa sve do nekoliko godina. Za sve to je potrebno puno truda, financija i odricanja, ali zato je osjećaj uspjeha velik. To u vama pokreće motivaciju te s velikom strašću nastavljate dalje, pogotovo kad pronađete potpuno zapušteno vozilo kojeg imate želju obnoviti do razine potpuno novog”, priča nam ovaj strastveni kolekcionar.
„Uglavnom većina naših članova restauriraju sami svoja vozila koliko im to financijske mogućnosti dozvoljavaju te posjeduju ili razmjenjuju znanja. Pomažemo jedni drugima raznim savjetima oko nabavke dijelova i obnove, a neki su s godinama postali pravi stručnjaci. Sreća je da danas postoje interes i kod mlađih osoba, te im stariji prenose svoja znanja od autoelektrike, limarije, lakiranja i mehanike”, objašnjava Štarkelj te dodaje kako im nikad ne nedostaje entuzijazma.
Foto: Oldtimer show Turopolje, Vladimir Štarkelj, predsjednik OTK Turopolje u dogovorima/G.Kiš, cityportal.hr
Uz sve nabrojeno, uspješno vodi i obiteljski posao. Naime, suvlasnik je poznate goričke auto-kuće koju je osnovao 1990. godine s ocem Vladimirom i bratom Ratkom.
„Sve je počelo sredinom šezdesetih godina kada je otac otvorio svoju prvu auto električarsku radionicu. Početkom sedamdesetih je kupio staru kovačnicu na adresi Zagrebačka 28. Uskoro odustaje od autoelektrike i postaje ovlašteni serviser marke Citroen. Sredinom osamdesetih otvaramo i Renault servis te se s bratom Ratkom uključujem u rad radionice i osnivanje auto-kuće. Naša najveća snaga je da funkcioniramo kao obitelj, da smo svi podređeni istom cilju. Zapravo smo školski primjer kako se upornošću, odricanjem i vjerom u sebe i svoje sposobnosti može postići cilj”, govori nam Štarkelj kojemu je kako kaže, najveća podrška u svemu što radi supruga Sanja i njegovo troje djece.
Za sebe kaže da je radoholičar što se može vidjeti kroz brojne projekte koje ima pod svojim krilom. S time bi se složio i njegov blizak prijatelj koji smatra da Vladimir ili radi ili spava.
„Uvijek imam neke ideje, ambicije i tome jednostavno nema kraja. Koliko me umara toliko i veseli. Iz toga crpim i vrijeme, jer uvijek imaš vremena za ono što žarko želiš”, naglašava Štarkelj.
Za svoj rodni grad, Veliku Goricu, kaže da je njegov dom, ali i mjesto koje ga je oblikovalo i koje voli.
„Ovdje imam brojne prijatelje od djetinjstva što mi je najvažnije u životu, a povezuje nas poslovni, obiteljski i društveni život. Moj životni cilj uvijek je bio doprinositi zajednici, bilo kroz poduzetništvo ili angažman u društvenom životu. Kroz to iskustvo naučio sam kako povezivati ljude, ideje i resurse. Iako se naš grad već može pohvaliti sjajnim gradonačelnikom Ačkarom, koji svojim radom donosi konkretne promjene, važno je da i dalje radimo na tome da Velika Gorica bude prepoznata u svakom segmentu. Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca. Nadam se da će se Velika Gorica i u budućnosti nastaviti ovako rasti i razvijati se”, zaključuje Štarkelj.
Foto: Vladimir Štarkelj na Oldtimer Showu Turopolje 2023/OTK Turopolje
Bilo da predvodi folklornu smotru, postavlja solarnu klupu, restaurira oldtimer ili razvija obiteljsku tvrtku, Štarkelj iza svakog projekta ostavlja trag ljudskosti i predanosti. Njegov primjer pokazuje da istinska promjena ne dolazi od velikih riječi, već od upornog, svakodnevnog rada na stvarima do kojih nam je istinski stalo.
-
Sjećanjaprije 3 dana‘Dragi Jura, tvoje ime ostat će trajno urezano u srcima svih nas…’
-
Moja županijaprije 3 danaLOKALNI UZBORI Privremeni rezultati – Kožić “šije” Zmajlovića s više od 3.000 glasova
-
Udrugeprije 5 danaFOTO Udruga žena Općine Kravarsko pobjednica na 3. Mini Gastru u Šćitarjevu
-
HOTNEWSprije 5 danaVIDEO/FOTO Šćep proslavio 19. rođendan – osmjeh, hrabrost i – koraci!