Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Turopolje usred Turopolja: Selo koje to nije, pilana, pruga i povijest 112 godina duga

Mjesto Turopolje najmlađe je od svih u našem kraju, s poviješću dugom tek nešto više od stoljeća, ali i s pričom koja ga razdvaja od drugih. Tu je bila prva radio postaja, tu nema plemenitaša, ali ima Kolonije, ima onih koji i žive na pruzi, ima toliko toga…

Objavljeno

na

Kad se krene iz Velike Gorice u smjeru Siska, pa se prođe uz Novo i Staro Čiče, zatim i Vukovinu, pa se popne na nadvožnjak, projuri i uz skretanje za Mraclin, taman prije nego što se dokopaš Buševca, jedno sasvim obično skretanje u desno otkriva jednu sasvim posebnu priču. Priču o Turopolju.

– Osnovna razlika između nas i svih ostalih sela u ovom kraju je u tome što mi nismo selo. Mi smo naselje. Točnije, radničko naselje.

Tim nas riječima u štoriju o svome mjestu Turopolju, smještenom u samom srcu tradicionalne regije Turopolja, uvode Zoran Smrekar i Patrik Čunčić. Prvi predsjednik mjesnog odbora, drugi zapovjednik mjesnog DVD-a. A obojica – zaljubljenici u Turopolje. Osjeti se to već od prvih rečenica, po načinu na koji na približavaju svih ovih “milijun” detalja od kojih ćemo izgraditi cjelovitu sliku njihova mjesta.

Nalazimo se u caffe baru Turopolje, smještenom odmah pokraj nogometnog igrališta, kultnog Leštanta, uz malu s toplim, s pogledom na prugu. Uz pilanu, upravo željeznica čini neizostavan fragment u priči koju slažemo.

– Nekih pet godina nismo uopće imali kafić u mjestu, ali sad se i to promijenilo. Prostorije nogometnog kluba smo prenamijenili i dali u najam, tako da imamo mjesto za okupljanje, za popiti kavu, družiti se… – priča nam dvojac domaćina, naoružan papirima, informacijama i sjećanjima, “artiljerijom” koja će dati i više nego dovoljno argumenata za tezu da se ovdje radi o mjestu koje se po malo toga može uspoređivati s bilo kojim drugim u kraju.

Grupa radnika iz Pilane u starom djelu Turopolja iza Pilane (Menza). Prvi s desna stoji Seki Ivan

Pogled na Pilanu Turopolje iz 1913. godine

Na komadiću planete na kojem je danas Turopolje, sve do 1862., godine Badela, bila je gusta šuma Turopoljskog luga. Tad je napravljena željeznička pruga, koja je prolazila trasom kojom prolazi i danas, nešto više od stoljeća i pol kasnije. Izradili su je Francuzi, pa tome dodali i nekoliko baraka za prve stanovnike na ovoj lokaciji, a malo potom izgrađena je i najstarija građevina u mjestu, smještena nekoliko metara uz prugu. Tu su i danas stanovi, u kojima ljudi žive, s prugom, uz prugu, na pruzi.

Povijesni zapisi govore čak i o tome kakve je fine cigarete pušio francuski gazda, kako je zgodnu ženu imao, kako su je fakini iz okolice dolazili “škicati”…

– To su ti nekakvi začeci, ali kao godina nastanka mjesta uzima se 1911. Godinu ranije bogati zagrebački industrijalac Filip Deutsch kupio je ovu zemlju od Plemenite opčine turopoljske i izgradio pilanu, kao dar svojoj trojici sinova. Doslovno odmah zatim izgrađene su i prve kuće za radnike, koje postoje i danas. To je naša čuvena Kolonija, danas Radnička ulica – uvode nas Patrik i Zoran u povijesni pregled događaja.

Tih prvih godina, čak i prvih desetljeća, cijelo je mjesto bilo formirano u krugu tvornice, i to sa “stražnje” strane, tamo gdje danas više nema ničega, jer te su prve nastambe u međuvremenu srušene.

– Upravo zato i kažemo da ovo nije selo. Ovo je radničko naselje koje je u tim počecima formirano za šumare dovedene iz Bosne, Like, Gorskog Kotara, ali i okolnih sela. Kako je tu od početka bilo nekoliko stotina radnika, predradnika, direktora i drugih, već od samim početaka se krenuo graditi i društveni život mjesta. Evo, mi smo vjerojatno najmlađe naselje u našem kraju, koje postoji 112 godina, a imamo najstariji nogometni klub, koji sljedeće godine slavi stotinu godina! Ali nije to sve, jer već u to vrijeme Turopolje je imalo i kino, školu, ambulantu, koju imamo sve do danas, kao i knjižnicu i čitaonicu, a tu je bila i streljana, kuglana, mesnica, brijačnica, javna kupatila, ugljenara, pekara, zgrade za samce, restoran… Također, uz sve to, tu je bila i razglasna postaja, odnosno radio stanica! Po cijelom naselju provedeni su stupovi i žice, mogao si doći tamo i naručiti pjesmu, dati oglas, kupovale su se ploče… I tako su se ljudi družili. Poslije posla bi se okupljali uz bunare, puštala bi se muzika i tako su se družili – prepričavaju nam Zoki i Patrik.

Zvučat će nevjerojatno, ali već u to doba, između dva velika rata, u Turopolje su postojali i radijski prijenosi nogometnih utakmica. Igralište je bilo ograđeno daskama, zato su ga i prozvali Gajba, a svi koji nisu platili ulaznicu i ušli unutra, preko radio stanice su mogli čuti što se događa na terenu…

Mjesto je, dakle, već od prvih dana živjelo punim plućima. Nije tu bilo izdvajanja, radničke plaće bile su otprilike jednake, ljudi su funkcionirali u otprilike jednakim uvjetima. I bili su sretni. U zlatnim vremenima u pilani je radilo oko 700 radnika, okupljenih sa svih strana, ali sa sličnim sudbinama. Radilo se u tri smjene, cijelo mjesto bilo je naviknuto na sirene koje su se oglašavale u 6 sati ujutro, pa opet u 14, i onda još jednom u 22 sata.

– Sve su to neke posebnosti našega mjesta, a najveća je ta što kod nas nije bilo plemenitaša. U svim selima u našem kraju postoje prezimena za koja znaš odakle su, jer tu su već stoljećima, a kod nas toga nema. Također, Turopolje je jedino mjesto u kraju koje je građeno planski. Sva druga sela rasla su oko jedne glavne ceste, iz koje idu manje ulice, a kod nas je potpuno drukčije. Tlocrt mjesta to jasno pokazuje, sve je tip-top isplanirano, sve ima svoj početak i kraj, svaki metar je zacrtan. Tu nema ni ljudi koji imaju velike količine zemlje, ovdje svatko ima obiteljsku kuću i dvorište oko nje, pri čemu su sve parcele otprilike iste. Na kraju krajeva, mi i govorimo drukčije nego ljudi iz okolnih sela. Često nam kažu da imamo govor kao da smo iz Zagreba, a ne iz Turopolja, što ima veze s tim specifičnim sastavom stanovništva, budući da tu nema autohtonog stanovništva, starijeg od tog jednog stoljeća – nabrajaju Zoran i Patrik posebnosti njihova Turopolja.

“Otac Turopolja” Filip Deutsch preminuo je 1919. godine, a njegovi sinovi držali su pilanu do kraja drugog svjetskog rata. Tijekom rata, zbog željeznice i svih drugih pogodnih okolnosti, u pilani je bila i baza vojske NDH, pa je često u mjesto dolazio i Ante Pavelić, tu su se snimali i propagandni filmići, a partizani su nekoliko puta zapalili pilanu, kao i parne lokomotive koje su vodile kroz selo i dalje u šumu, što je ljudima omogućavalo da lakše prevoze drva i drugu potrebnu građu.

Kako je obitelj Deutsch bila židovskog porijekla, nakon rata imovina im je nacionalizirana i tu je rođeno Drvno-industrijsko poduzeće Turopolje. Ili, skraćeno, DIP.

– Mi i danas to zovemo baš tako, DIP. Iako se odavno tako ne zove, i dalje se, kad dogovaraš sastanak s nekim, kaže “nađemo se kod DIP-a”. To je tako ostalo – govore dečki.

Vlasništvo nad DIP-om nakon rata je tako preuzela općina, odnosno država, ali sve do šezdesetih godina prihodi od pilane ostajali su u Turopolju. Koje je, najjednostavnije rečeno, cvjetalo. A onda je stigla odluka da se sva sredstva usmjeravaju u općinu, u Veliku Goricu. I nije slučajno da se baš tad, šezdesetih i sedamdesetih, Velika Gorica iz sela pretvorila u ozbiljno naselje.

– Je, tako je bilo, i upravo zato naši stariji ljudi kažu da je Turopolje izgradilo Veliku Goricu. U to vrijeme Turopolje je bilo svjetski poznato po izradi parketa i ostale drvne građe, tu se radilo o ogromnim sredstvima, a s tim novcem Gorica se gradila, rasla i širila. I ne samo Gorica, sredstvima i građom iz Turopolja gradila su se i sela u našem okruženju, od Rakitovca i Buševca pa na dalje – objašnjavaju Patrik i Zoran.

U to vrijeme Turopolje je krenulo u svoju gospodarsku stagnaciju, ali tih godina se i mjesto počelo ozbiljno širiti izvan kruga tvornice. Počele su nicati obiteljske kuće, ljudi su krenuli graditi, kućiti se, pa čak i slati djecu na školovanje. Do tad to i nije bilo toliko moguće, budući da su radničke plaće bile ograničavajući faktor, pa je uz djelomičnu stagnaciju došlo i do stabilizacije.

– Tamo negdje osamdesetih godina i pilana i parketarnica radili su u tri smjene, a ukupno je bilo zaposleno oko dvije tisuće ljudi! U tom smislu, to se može nazivati i zlatnim dobom pilane, u kojoj je radilo valjda 90 posto ljudi iz Turopolja. Danas je to bitno drukčije, iako je mjesto i dalje čvrsto vezano uz pilanu, no tamo sad radi nekih 20-ak posto mještana – uspoređuju naši domaćini.

Domovinski rat donio je promjene i u Turopolje, budući da su tad počele čuvene pretvorbe i privatizacije, pa je pilana jedno vrijeme bila i u stečaju. Vlasnici su se mijenjali kao na traci, jedan od njih bio je i koncern Agrokor, a sve skupa dovelo je i do radničkih prosvjeda.

– Je, dolazile su tu i televizijske kamere, a nas upućene to je podsjetilo na priče s kraja 30-ih godina. Tad je, naime, upravo ovdje organiziran vjerojatno prvi radnički štrajk u Hrvatskoj. Imamo i fotografije iz tog vremena, kad je svih 700-800 radnika pilane, ali i ciglane, koja je također radila sve do izgradnje kanala Sava-Odra, krenulo u borbu za radnička prava. I to spada u neku vrstu avangarde – ističu Čunčić i Smrekar.

U vrijeme Domovinskog rata upravo je u Turopolju sniman i prvi domaći film s tom tematikom, popularni “Vukovar se vraća kući”.

– Naše selo u filmu se zvalo Sokolovac, većina scena snimljena je tu na pruzi, a mi smo Fabijana Šovagovića i ostatak poznate glumačke ekipe susretali u dućanu, po mjestu… Neki od nas su imali i uloge statista, mi klinci u jednoj sceni smo igrali nogomet… Ali nije to i jedino što se snimalo, jer ovdje su snimane i neke scene “Crno-bijelog svijeta”, čak i Smogovaca, u kojima je ulogu imao naš sumještanin, pa onda i “12 žigosanih”, kao i još nekih serija. Iz nekog razlog je filmašima ovo zanimljiva kulisa.

Mnogi možda i ne znaju da Turopolje nema samo željezničku stanicu, jer tu je riječ o ranžirnom kolodvornu s pet kolosjeka. Na nekima od njih su i fiksni vagoni, u kojima stanuju djelatnici HŽ Infrastrukture, zaduženi za održavanje pruge na ovom području, a uz prugu i dalje su neizbježno raspoređeni drveni trupci. Posljednjih godina pilana je u vlasništvu austrijske Weitzer Grupe, cijela ta priča dodatno se ustabilila, a mjesto živi mirnim životom.

– Uz ovaj kafić, imamo i svoje udruge. Nogometni klub je najstarija sekcija, DVD je proslavio 80 godina postojanja, a tu su i Ribolovni klub Ribomania, koji je imao i državne prvake, a Vanda Kos je bila i viceprvakinja svijeta. Uz to, tu je i Udruga žena, Udruga umirovljenika, Belot klub Turopolje… Nemamo KUD ni tamburaše, i to baš zato što mi nismo selo, ali zato imamo Zakon šutnje, popularni bend koji je prije 31 godinu krenuo iz Turopolja, a kod nas u Domu imali su i prvu gažu – zadovoljan je naš dvojac aktualnim trenutkom.

S druge strane, nisu baš zadovoljni što Turopolje nema prostora za širenje. Omeđeni su sa svih strana, odmah iza tračnica počinje Buševec, odmah iza šume kod igrališta kreće Rakitovec, s druge strane počinje granica Kuča…

– Imamo mi zemlje za još jedno Turopolje, ali sve je to državna zemlja. I zato je puno problema s papirologijom, sve bi se to trebalo prenamijeniti, a to je velik i zahtjevan proces. Ljudi se i dalje ovdje doseljavaju, mjesto je zanimljivo mnogima jer tu nema tranzitnog prometa, malo smo odsječeni, odmaknuti od glavne ceste, pa se zadnjih godina moramo i upoznavati s novim sumještanima. Jedno vrijeme svi smo se međusobno znali, ali danas to više nije tako. Ima to veze i s otvaranjem Radne zone Rakitovec, u kojoj se otvorio velik broj radnih mjesta, a nas tu jedino muči taj naziv. Još 80-ih to se zvalo Radna zona Turopolje, kasnije i Turopolje-Rakitovec, a sad ideš prema Turopolju, a prolaziš uz RZ Rakitovec… Nije baš logično, ali dobro, to smo prihvatili, nema nam druge – dolazimo polako do kraja naše priče.

Obišli smo i Društveni dom, prošetali do Kolonije, bacili oko i na kuću pokojnog i neprežaljenog Ćamaze, prošli uz ambulantu i jedini preostali hrast u mjestu, zavirili i u prekrasne prostorije DVD-a, pa se opet vratili tamo uz prugu. I zaokružili priču o selu koje to nije. O Turopolju usred Turopolja.

Zoran Smrekar i Patrik Čunčić ispričali su nam priču o Turopolju jučer, danas i sutra

Priča iz kvarta

‘Tek mi je 90! Iza mene ostale su i sreće i tuge, a najvažniji u životu su – red i rad!’

Franjo Janković iz Novog Čiča proslavio je 30. rujna svoj okrugli, 90. rođendan! I dalje vitalan, kad zatreba čak i radno sposoban, ugostio nas je u svome domu i otkrio tajnu svoje vitalnosti, prisjetio se djetinjstva, otkrio od čega strahuje…

Objavljeno

na

Objavio/la

Potpisnik ovih redaka ispratio je svoju suprugu u utorak, 30. rujna, u večernjim satima, na uobičajeno zborno pjevanje u KUD Novo Čiče. A onda je neočekivano dugo čekao da se vrati!

– Naš istaknuti i najstariji član zbora Franjo Janković slavi(o) je 90. rođendan i bilo nam je super. Nazočio je i predsjednik KUD-a Stipo Duvnjak. Treba to doživjeti, neka naš Franjo samo poživi još puno ljeta pjesme i veselja – kazala mi je supruga Ana nakon povratka.

Iduće jutro, pak, nenadana posjeta Đure Mesića, autora nedavno objavljene monografije o Novom Čiču.

– Mato, znaš li da ti je sumještanin Franjo već proslavio 90. rođendan, a eno ga doma još tulumari?! Idemo ga posjetiti! – predložio je Đuro, a takav prijedlog se ne odbija.

I zaista, Franju smo zatekli na njegovu ranču kako vani timari svoju ljubimicu mica macu.

Bio je tu i sin Damir, nasmijan mu i gostoljubiv.

– Tata, stigli su gosti i čestitari. Idemo u kuću, ajde pričaj malo o svojih 90…

Nakon što smo ljubezno odbili “jednu ljutu”, Franjo je, bistrog i veselog pogleda te jasne misli, krenuo kronološki.

– Od majke Ane i oca Stjepana, rođen sam 30. rujna 1935. u mjestu Vranovci nedaleko Slavonskog Broda. Rano sam ostao bez roditelja i već 1947. godine morao sam preseliti u Požegu u internat, odnosno đački dom. Tri godine kasnije nova destinacija bio je Slavonski Brod, gdje sam 1953. godine u poznatom poduzeću “Đuro Đaković” završio školu za kovinotokara i tu ostao raditi devet godina – otkrio je kao iz rukava Franjo na početku razgovora, bez ikakvih dodatnih pisanih pomagala.

Mladi majstor Franjo zaposlio se u “Đuri Đakoviću” i ondje proveo devet godina prije odlaska u Zagreb

Svaka čast, svjedoči to i iduća super precizna rečenica!

– U Zagreb sam se preselio 15. svibnja 1962. i zaposlio se u MEBI, tvornici mjernih instrumenata u Fijanovoj ulici. Sedam godina kasnije, 1969., imali smo integraciju s OKI-jem. Tri godine radio sam i u Njemačkoj, a u mirovini sam od 1. ožujka 1991. godine – govorio je vrlo precizno o svojem radnom vijeku još uvijek vitalni Franjo.

Cijeli radni vijek proveo je uz strojeve, a ni danas mu nije problem navratiti do radionice i stati za tokarilicu…

Slavljenik nije zaboravio ni svoju obitelj.

– Oženio sam suprugu Mariju daleke 1961. godine, a svadba je bilo u Vinkovcima. Odgojili smo sina Damira i kćerku Željku. Imam četvero unučadi i šestero praunučadi. U Novom Čiču smo od 1994. godine i živimo na Zavrtnici 67. Kuću smo gradili više godina i sretni smo ovdje. Imamo određen mir, a osima pjevanja u KUD-u uživam šetajući i drugim aktivnostima. U lijepoj uspomeni su mi i dani provedeni u Velikoj Gorici, na Visokom Brijegu, od 1975. do odlaska u Novo Čiče 19 godina kasnije – prisjeća se samozatajni gospodin Janković.

 

Zanimalo nas je čime se još bavio kroz život.

– U rodnim Vranovcima bio sam član nogometnog kluba koji se tada zvao Bratstvo. Bilo je u mladim danima i ribičije, a dok sam živio u Zagrebu djelovao sam kao član Uprave boksačkog kluba Metalac. I evo me sad u KUD-u Novo Čiče, prošao sam put od boksa do pjevača – uz smiješak će naš slavljenik, koji ima i jedan mali svakodnevni ritual.

– Žlica kestenova meda, a zatim jedna rakija! To je obavezno, svako jutro. Ali ne dvije, samo jedna rakijica – šarmantno otkriva Franjo.

A kako je proteklo slavlje povodom rođendana kojeg bi većina nas itekaka voljela doživjeti?

– Slavilo se u krugu obitelji, rodbine iz Slavonskog Broda te prijatelja iz Novog Čiča i okolice, uz iće i piće, pjesmu i ples. Bila je živa glazba, a lijepo i svečano bilo je i u društvu mojih prijateljica i prijatelja sa zbora KUD-a Novo Čiče – zaključio je vitalni 90-godišnji Franjo Janković za City portal.

Na kraju, i mi sa City portala pridružujemo se čestitarima i najljepšim mogućim željama Franji Jankoviću!

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Drago ima svoj svijet: ‘Ja, četiri mačke, jedan pas i – 140 egzotičnih ptica!’

Drago Krnjić bavi se uzgojem egzotičnih ptica u svome domu u Donjem Podotočju. Svojim im je rukama izradio kaveze, koji ih čuvaju od svih vrsta predatora…

Objavljeno

na

Piše: Gianna Kotroman

Kao u pravom prirodnom ornitološkom rezervatu, nebom iznad našega kraja leti velik broj raznovrsnih vrsta ptica. Posebno to vrijedi za područje tamo oko Jagodnog i Donjeg Podotočja, koje je i mjesto radnje u ovoj našoj priči.

U zaselku Peternaci u Donjem Podotočju, naime, svoj je dom pronašao 53-godišnji Drago Krnji. Uzgajivač i veliki ljubitelj ptica, ali ne onih ptica koje lete inače nebom iznad nas.

– Ne, ja imam samo egzotične ptice! – kaže nam uvodno susjed Drago pa nas odmah uvodi u svoj svijet u kojem su ljudi i životinje sustanari.

– Ljubav prema životinjama rodila se još u najranijem djetinjstvu, oduvijek imam ljubimce, a vrlo rano sam shvatio da želim samo one životinje koje nitko drugi nema. I to me, eto, dovelo do toga da se bavim egzotičnim pticama. Krenuo sam skromno, sa dva-tri para, a sad sam dogurao do 20 “radnih” parova. Ukupno imam oko 140 ptica svih vrsta.

Drago Krnjić u svome dvorištu ima četiri mačke, sve četiri ih je udomio, a ima i jednog psa. Ima, kaže u šali, i par krtica i poneku voluharicu, glodavace koji navrate s vremena na vrijeme, ali odnos je prema svima njima poseban, malo drukčiji. Životinje su očito velika ljubav, a sama “specijalizacija” rodila se naknadno.

– Egzotičnim pticama bavim se posljednjih 15 godina. Od početka mi je to bio hobi, a hobi mi je i danas. Uživam u životu sa svojim pticama, idemo i po izložbama, a ići ću i dalje. Najpoznatija je ona u Nedelišću, ali bude ih i po Velikoj Gorici, pogotovo u zimskim mjesecima, redovno sam tamo… – objašnjava Drago.

Može se pohvaliti zaista bogatom kolekcijom ptica, među kojima su…

– Zelenokrilni dijamantni golubići, senegalske simetnice, brončani golubi, gvinejski golubi, zlatni fazani, kanarinci gould amadine… Imam i nekoliko vrsta kokošiju, ove velike su vrste brahme, a uz njih su i ukrasne male kokice, više vrsta. Iako, uvijek tražim i gledam nove vrste ptica. Kad god vidim neku vrstu koju nemema, ili ih kupim, ili razmijenim s prijateljima. I uživam u svemu tome, ovo je hobi koji baš volim – govori Krnjić.

Prva bi pomisao bila da je i skupo i zahtjevno imati 140 i nešto ptica, održavati ih, hraniti, brinuti se… Međutim, ništa od toga!

– Ma nije ni skupo ni teško. One vam zapravo same sebe “pokrivaju” što se tiče hrane. Neke prodam, neke zamijenim za hranu… Ovo stvarno nije skup hobi. Važnije je da ovo voliš, jer kad je tako, sve je to jednostavno. Ja mislim da me sve skupa mjesečno dođe nekih 30 eura! Ne više od toga – objašnjava Drago i odmah nastavlja:

– Sve sam kaveze radio sam. Svakom paru treba otprilike metar sa metar prostora, a radio sam ih u skladu s prirodom, da bi se mogle pariti, da imaju mlade. I skoro svaki tjedan ih očistim, volim da im je uredno, a naravno da su i ptice zadovoljnije kad im je čisto, svježa voda… A sve to meni je usput… Shvaćam da bi ljudi mogli pomisliti da je to nekakva muka, jer ipak tu ima 30 volijera, ali za sve to mi laganim ritmom treba 20-ak minuta.

U tim volijerima, odnosno kavezima za ptice, djeluje prava mala tvornica mladih ptica.

– “Radni” parovi su ptice koje su kod mene najmanje dvije-tri godine i koje dobivaju mlade kroz cijelu godinu. Konkretno, ja zadnjih četiri-pet godina imam iste ptice, koje stalno daju mlade, ali moram reći da nije sve to tako jednostavno. Tek nakon tri godine počeo sam dobivati prve mlade, jer ipak se ptice moraju uklopiti u sredinu u kojoj žive, priviknuti na sve slike i zvukove…

Kavezi za ptice su izrađeni od paleta, poklona Dragina prijatelja, ima tu i nešto lamperije, Drago će dodati i da bi dobar dio toga završio na otpadu da ga on nije uzeo i upotrijebio. Umjesto u smeću, palete su tako završile kao dio konačnog proizvoda koje pticama nudi prirodno okruženje, udobnost, ali i, ništa manje važno, maksimalnu sigurnost.

– Susjedi su znali imati problema s lisicama, znali su im odnijeti kokoši, ali ja nikad nisam imao takvih situacija. Viđao sam uokolo i lisice i jazavce, ali kod mene oni ne mogu ući. Napravio sam kvalitetne gajbe, u njih je nemoguće ući, jer znam da predatora uvijek ima i na to sam posebno mislio – govori nam Drago dok oko nas šeću kokoši svih vrsta, a u pozadini ne prestaje pjev njegovih ptica.

Dio ptica ima i vrijeme za “šetnju”, odnosno dio dana kad izađu iz kaveza i polete nebom iznad Donjeg Podotočja. Odrade let, dobro se razgibaju, pa se vrate kući, u svoju gajbu, svojoj životnom partneru i svojim reproduktivno-izložbenim obvezama.

– Da, golubice lete slobodno, bez nadzora, ali u 99 posto slučajeva se vrate. Jedino što im se može dogoditi je da ih jastreb rastjera ili, još gore, uhvati…

Kreće se Drago, jasno, u društvu ljudi sličnih interesa, uzgajivača ptica u Hrvatskoj ima, ali nove generacije sve se rjeđe odlučuju na hobije poput ovoga.

– Ima dosta ljudi koji se bave pticama, posebno se to vidi kad dođe zima i te izložbe, ali problem je jedno što nema baš mladih, uglavnom su to ljudi stariji od 40 godina. Nadam se da će se i to promijeniti, da će se i mladi “zakačiti” – zaključuje svoju priču Drago Krnjić.

Nastavite čitati

Kultura

Moć poezije Zdenke Mlinar: ‘Inspiraciju pokreće životna radost koju pretačem u stihove…’

NAGRADE SE NIŽU Živim u Zagrebu, ali moja Velika Gorica za nas je mirna luka, sredina koje se ne želimo odreći, jer s ovim gradom sam zajedno rasla, a tu su i moji poetski počeci, kaže Zdenka Mlinar u malo drukčijem intervjuu…

Objavljeno

na

Objavio/la

Njezin svijet je poezija. Kako na grčkom jeziku “poiesis” znači stvaranje, slobodni smo nazvati je našom stvarateljicom stihova. Dar koji je krasi odmalena, danas Zdenku Mlinar, koja živi u Zagrebu i Velikoj Gorici više od pola svojega života, svrstava u istaknute hrvatske književnice čije stvaralaštvo prepoznaje i inozemna publika.

Klasična poezija, haiku, aforizmi… Riječi koje niže u svojoj suštini nose duboku poruku o istinskoj važnosti života, a njezino umijeće uvijek iznova prepoznaje struka. Svojoj brojnoj kolekciji, nedavno je dodala još jednu nagradu, povom koje smo joj čestitali, a ona nam je otkrila svu svoju svestranost.

Zdenka, već smo ranije pisali o vašem poetskom stvaralaštvu i zaista kod vas nema praznog hoda. Koliko je vremena prošlo od vaše prve napisane pjesme do danas? Što se mijenjalo u stihovima, a što je i danas potpuno isto?

Lijepo je znati, a i pročitati da pratite moj rad, kao i to da ste primijetili da nemam praznog hoda. Jer, koliko god mislili i govorili kako radimo za našu dušu i osobno zadovoljstvo te da je to rad iz ljubavi, lijepo je radost stvaranja s nekim i podijeliti, ma kakav rezultat ili povratna informacija došla do nas. To bih usporedila s toplinom sunca, s blagoslovom kiše pa i sa snježnom bjelinom, čija ljepota, a ponekad i težina, ne bi imali smisla bez da nekog usreće, opomenu, pouče… To nam svima treba, koliko god mislili da tomu nije tako. Slijedeći takav stav i želeći osjećati navedeno, mislim da živim puninu života, a ona me mijenja, jača i čini svjesnijom onoga što jesam ili što i tko bih trebala biti.

Uči me čak i tomu da nemamo i ne bismo trebali imati praznoga hoda. Jer, naša prolaznost je i prebrza i neizbježna. I doista, mislim kako je neiskorišten dan, dan bačenog života koji, u meni osobno, ostavlja prazninu, a ona me pak čini nesretnom, beskorisnom i nekom vrstom parazita. Iskreno, grijeh mi je jutrom se probuditi s mislima što ću taj dan jesti, piti ili, ne daj Bože, nekome učiniti kakvo zlo. Ali, kako bezgrešnost ne postoji, utješit ću se i najmanjom korisnom sitnicom za bilo koga i bilo što.

Od moje prve napisane pjesme, ako ne računam pubertetsko stihovanje, prošlo je više od dvadeset godina, a bio je to moj dar kćeri za 18. rođendan, kojeg nije mogao zamijeniti nikakav sjaj nakita ili markirane odjevne krpice. Pomislih tada: Lijepa riječ, savjetodavna roditeljska riječ pa još u stihu… To ću joj pokloniti. Unikatno je, nema ga za kupiti i, ono najvažnije, nisam pogriješila. Pale su i suze radosnice. Puno se od tada promijenilo, što u fizičkom, što u intelektualnom smislu, kako u cijelom društvu, tako i u mojoj obitelji, pa i u pisanju koje mi je iz terapeutskog preraslo u ovisno.

Kritičari hvale vaš stil razumljiv svima, lakoću nizanja riječi koje bude emociju i potiču na razmišljanje. Je li to ono što struka prepoznaje kao izvrsnost?

Svatko od nas u pisanju, poetskom ili proznom, ili ima svoj stil, ili ga tek pronalazi. Svaki ga čitatelj drugačije doživljava, osjeća. Svi radovi iz te branše nekome su “fuj”, a nekome “uj” i jedino što nas od loših ili dobrih kritika može zadržati na zacrtanim ciljevima jest prihvatiti ono što nam može biti od koristi, a ignorirati ono što će nas rastužiti do mjere odustajanja, što je najgora opcija. Uvijek sam mišljenja da treba osjećati sebe i živjeti svoje snove, a ne tamo nečije.

Jasno je da ne možemo svi biti dobri pisci, dobri modni kreatori, kuhari ili majstori bilo koje struke, kao i da je sve u očima promatrača ili korisnika usluge. Toga moramo biti svjesni, prihvaćati dobronamjernost, ali znati i odbaciti ono što bi nas činilo nesretnima ili onakvima kakvi nismo u svojoj nutrini. Tako je i s ocjenama manje ili veće izvrsnosti nekog djela o kojem će, primjerice, pet kritičara imati pet različitih ocjena i mišljenja.

Stoga je logično da pozitivna ocjena struke, pogotovo inozemne, autorici ili autoru posve nepoznate, može razveseliti i biti vjetar u leđa. Biti čista pozitiva.

Upravo ste dobili još jedno međunarodno priznanje. Koje je to po redu i na koji način se vaša djela prezentiraju ‘vani’?

Nedavno priznanje dodijeljeno mi je od strane rumunjske Svjetske književne akademije, osnivača i predsjednika, akademika Trandafira Simpetrua, koji je osnovao i platforme, odnosno ogranke u drugim europskim državama, pa i u našoj regiji, gdje smo sa svojim radovima mogli aplicirati na materinjem jeziku. Ovaj put, Međunarodna manifestacija (W.P.A) World Poets Association održana je u Sarajevu i u suradnji s Platformom u Crnoj Gori, što je bilo prihvatljivo kako jezično i geografski, tako i financijski.

No, spomenutu zadnju nagradu “Zlatno pero” dobila sam kao znak zahvalnosti za angažiranost u promoviranju književnosti širom svijeta, a ne za neki određeni poetski ili prozni rad. Razlog tomu je vjerojatno prepoznatljivost mojih putovanja koja nisu niti laka niti po cijeni od nula eura i u koja se ulaže veliki dio sebe i komfora cijele obitelji. Dakle, tu nemalu cijenu moje knjiške angažiranosti i putovanja do odredišta na kojima se održavaju književne manifestacije, uz moj angažman, itekako plaćaju i članovi moje obitelji, bez kojih ne bih ni mogla ostvariti te svoje male/velike želje. Što se tiče odgovora na upit koje mi je ovo priznanje po redu, mogu reći da sam ih prestala brojiti, a mnoga su još uvijek i u online formama, tako da bi brojanje i traženje istih potrajalo.

Koliko je zahtjevno prevesti pjesme na strani jezik, a da se ne izgubi vaša čarolija pisana hrvatskim jezikom?

Što se tiče “muka” po prijevodima, bez kojih je teško izaći iz hrvatskih književnih okvira, priča bi također potrajala i bila malo vjerojatna. No, upornost mi je životna pratilja pa ide, nekako. Snalazim se, učim, vjerujem…

Lani ste imenovani veleposlanicom mira i počasnom članicom “Lanca žena za mir, pravdu i zaštitu okoliša”. Je li se ljubav prema životu i pjesništvu odrazila i na taj angažman?

Statusi veleposlanice mira i počasne članice “Lanca žena za mir, pravdu i zaštitu okoliša”, velika su mi čast, ali i obaveze. Jer, kao i kod drugih imenovanja, oni zahtijevaju i zalaganje za sve navedeno: mir, pravdu, zaštitu okoliša. Svaka od ovih tema žedno vapi za djelovanjem svih nas na svakom životnom polju i to ujedinjenih, a ne razdvojenih, posvađanih, negativnih, zatrovanih mržnjom ili plakanjem i optuživanjem svega i svakoga. U prilog tomu ide i većina mojih poetskih naslova napisanih zadnjih godina. Svaki blagoslivljam bezgraničnom ljubavlju cijeloga svoga bića i bojim najsjajnijim bojama zemlje i neba.

Spomenuti “Lanac žena”, osnovan od strane talijanske Udruge “VerbumlandiArt”, osnivačice cijenjene talijanske književnice i humanistice RegineBis Resta, organizira susrete na kojima se jasno iznose stavovi i ciljevi svih članica i počasnog muškog članstva, a tom prilikom se obavezno postavlja i likovna izložba vrsnih slikarica i slikara, kao dobrovoljni prilog za rad Udruge i djelovanje “Lanca žena” u njegovoj misiji pružanja pomoći potrebitima. Nemjerljiva je moja radost sudjelovanja u tome, makar jednom riječju ili jednim korakom.

Nerijetko ističete važnost obitelji koja vam je velika inspiracija i podrška. Zato pitamo, tko je Zdenka kad ne piše? Čime zaposli ruke? Gdje još teče vaša kreativnost?

Ovo pitanje mi je lijepo baš koliko i ljubav prema mnogim svestranostima koje su ili rođene sa mnom ili naučene u najranijoj mladosti. Dakle, još u roditeljskom domu u kojem su red, rad, poštovanje, dijeljenje i zajedništvo bili svetinja; u kojem također nije bilo mjesta praznom hodu. Gradeći svoju obitelj, cijeli svoj mladi, a sada i zreli život, dio toga blaga želim prenijeti i na svoju djecu te djecu svoje djece. Tu zadaću smatram i uvijek ću smatrati svojom najvažnijom obavezom i najvrjednijom životnom ostavštinom. Jer, gledati njihove težnje za uspjehom i životne želje, korisne zajednicama i društvima u kojima žive, najveća je sreća. Ne znam ima li što veće od živih primjera da naša ili bilo čija djeca nisu teret, već ponos države koja im je druga mati, gnijezdo u kojem svijaju svoju i tuđu sreću. Činjenice su to vrijedne svakog buđenja i životnog radovanja, koji i ne mogu biti ništa drugo do inspiracija. Inspiracija za skuhati fini obiteljski ručak, za očistiti dom u kojem ćemo ga objedovati, za dočekati ih s osmijehom sunca i kada vani sijevaju munje i grme gromovi.

No, uvijek ostaje žal što su takvi dani i trenuci rijetki do te mjere da postaju čudesni i dragocjeniji puno više nego što mislimo da jesu.
Voljela bih imati više vremena i za stvaranje raznih rukotvorina, koja su mi nekada bila svakodnevica, a danas su, čini mi se, vrijednija nego onda kada imadoh vremena za njih. Baš kao i ono kada mi je uz obiteljsku sreću mlade obitelji, život krasilo i dvorište puno cvjetne ljubavi i zelenila, što mi je danas tek dio sjećanja na neka druga vremena.

Ljubav je to koja ne blijedi i koja će u meni uvijek živjeti. Za utjehu, i danas si priuštim neka odjevna prekrajanja, dodavanja i oduzimanja, u želji da od starog napravim novo i to prilagodim ovom vremenu i ovoj sebi. Lijepi su to osjećaji, pogotovo kad nešto, baš, uspije. Tu je i ljubav prema slikanju, za koje zadnjih godina nemam vremena. No, dogodi mi se i poneka likovna kolonija, s odraslima ili s djecom, a i u našoj Udruzi umjetnika “Spark” organiziramo likovne radionice.

Jesu li vaš poetski dar pokupili potomci?

O, da. Moji potomci, blago svake majke i svake obitelji… Na ovo pitanje odgovaram kratko: Moja djeca ne pišu poeziju, ali ispisuju i oslikavaju svoje životne stranice znanstvenim ili nekim drugim radovima. Svestranosti im ne nedostaje, ali svi su, pa i oni najmlađi, okupirani stotinama obaveza da radost iskazivanja ljubavi koriste u onim brzinskim minutama i rijetkim slobodnim satima. No, mijenja se vrijeme, a i mi s njim pa nikad se ne zna.

Živite u Zagrebu. Na koji način ste i dalje povezani s Velikom Goricom?

Zagreb i Velika Gorica moje su velike i podjednake ljubavi. Rad i život u njima, isto tako. I oni su, kao gradovi, jedan drugome takvi. Ne mogu jedan bez drugoga iz milijun razloga. U Zagrebu su neki moji novi počeci i sve moje tuge i radosti tih početaka. Ostalim članovima moje obitelji, također. Naša je početna, a vjerojatno i zadnja stanica. U njemu su mi djeca, jedni druge uvijek trebamo i trebat ćemo.

Velika Gorica je nerazdvojivi dio toga i neka naša mirna luka. Sredina u kojoj je sve “pri ruci” i ne želim/o se toga odreći. U njoj su i moji poetski počeci, moja mala škola pisanja i bezgranično davanje sebe, svojih najljepših godina; rasta s njom. Ponosim se i Zagrebom i Velikom Goricom, uživajući u njima, a vjerujem i oni u meni jer ljubav se ljubavlju vraća.

Obično kraj razgovora nosi pitanje o novim izdanjima zbirki, no mi ćemo, poznajući vas, samo pitati – kada?

Istina, ne jenjava želja i potreba za objavom nekih novih knjiga. Razlog tomu su svakodnevna mala stvaranja koja tijek vremena pretvara u malo veća, željna iskoraka iz obiteljskog doma baš kao i djeca kada odluče biti svoji. Ni želje i brojni pozivi na nova gostovanja i putovanja nisu ništa manji i teško im je odoljeti. Tim više jer su rasadnici novih poznanstava, susretanja s drugim kulturama i otvaranja novih mogućnosti za biti boljom u svemu što volim, činim i što je moj život. To su putevi mira i ljubavi, zajedništva i dijeljenja radosti stvaranja. To su molitve za bolje sutra koje smo dužni ostaviti budućim generacijama i njihovoj majci nad svim majkama, Majci Zemlji.

Nastavite čitati

Moja županija

Čuvari Kravarskog: ‘Požari, potresi, poplave, zmije i stršljeni… Mi smo spremni na sve!’

Dobrovoljno vatrogasno društvo Kravarsko dobilo je Povelju Zagrebačke županije za sve učinjeno u posljednjem razdoblju, uključujući i vrijeme potresa, ali i cijeli niz intervencija svake vrste, od tragičnih do komičnih…

Objavljeno

na

Objavio/la

U podnožju crkve, glavnog ukrasa svake razglednice iz Kravarskog, nalazi se mjesna trgovina, a iza njezinih leđa, odmah uz prekrasno novo igralište, smjestio se i Društveni dom, koji je ujedno i – vatrogasni dom. U kojem su nas sa širokim smiješkom i čvrstim stiskom ruke dočekali predsjednik DVD-a Kravarsko Stjepan Tičarić i zapovjednik Zvonko Čunović. Povod za druženje vuče se još iz srpnja, od one svečane dodjele županijskih nagrada, na kojoj je svoju Povelju dobio i njihov DVD.

– Nismo vam mi ni znali da smo nominirani sve dok nije javno objavljeno da smo među dobitnicima nagrade – govori uvodno predsjednik Štef.

– Tek nakon što smo na portalima vidjeli da smo nagrađeni krenuli smo provjeravati odakle mi u toj priči. Doznali smo da nas je nominirala Udruga mladih općine Kravarsko, s kojom surađujemo pri svakoj njihovoj manifestaciji. Zaslužujemo li mi tu nagradu? Ha, vjerojatno zaslužujemo… Bilo bi grijeh reći da nešto slično ne zaslužuje bilo koje društvo u županijskoj vatrogasnoj zajednici, ali činjenica je da mi odrađujemo puno toga unazad nekoliko godina. Jednako kao i druga društva, naravno, ali možda je presudilo to što smo mi samostalno društvo, jedno od osam takvih u županiji. Sami pokrivamo našu općinu, a jedno vrijeme naši susjedi iz Pokupskog nažalost nisu imali ni garaže, ni vozila, ni cisterne, pa smo dvije godine pokrivali i njihov teritorij. Kad su bile poplave, čak smo pokrivali i dio općine Lekenik – dodaje Tičarić.

– Mi smo uvijek spremni pomoći, a budući da imamo i opremu koju imamo, surađujemo sa svim udrugama koje djeluju na području naše općine. I jako nam je drago što su nas iz udruge mladih odlučili predložiti. Naravno, svako ovakvo priznanje donosi i još veću obavezu, sad će se od nas možda očekivati i više nego što se očekivalo dosad, ali zato i jesmo tu – nadovezao se zapovjednik Zvonko.

Upravo su njih dvojica, predsjednik i zapovjednik, u ime DVD-a preuzeli nagradu.

– Možete misliti kakav je to osjećaj… Tamo je i premijer, i ministri, i župan, i dožupan, i predsjednik i zapovjednik Vatrogasne zajednice Zagrebačke županije… Malo i trnce osjetiš kad te pozovu na binu. Malo se poslikaš, usput razmišljaš o svemu, tako da je stvarno lijep osjećaj – kaže Tičarić, pa se opet nadovezuje Čunović:

– Dobar je osjećaj kad shvatiš da je netko vidio i primijetio da nešto radiš. A mi stvarno radimo. Gotovo svake druge srijede imamo vježbe, a kad treba ići na hitne intervencije, često nas se skupi i toliko da si ne stanu na kamion. I lijepo je kad sve to netko primijeti. Osjećaj je odličan, jer to je puno sati uloženog truda, malo je dana da se nas dvojica ne nađemo ovdje, da nešto ne dogovaramo, ne radimo…

Vatrogasno društvo u Kravarskom, lijepo piše na amblemu, postoji od 1952. godine, ali svega je tu bilo u više od sedam desetljeća koja su slijedila.

– Moj tata je bio jedan od osnivača, bilo ih je 12 kad su pokretali društvo. Kravarsko je tad imalo i nešto više stanovnika nego danas, sva naselja su bila brojnija, ali nisu vatrogasci bili opremljeni za intervencije. Sjećam se da je moj tata od opreme imao jednu kapu! I ništa više. Izlazili su na intervencije gotovo golim rukama, a poslije su dobili i zaprežnu pumpu koju su vukli konji, pa su se nekako snalazili… U jednom razdoblju to se društvo ugasilo, tamo negdje početkom 70-ih, a početkom osamdesetih društvo je ponovno registrirano. Nove probleme donio je početak rata. Na frontu je poginuo jedan od dozapovjednika, jako je ranjen predsjednik društva, a sva oprema, koja je bila smještena u jednom podrumu, misteriozno je nestala. Netko je odnio i pumpe i sve što je bilo vrijedno… U ovih zadnjih 20-ak godina mi držimo DVD u svojim rukama i mislim da to kvalitetno radimo – prevrtio je povijest DVD-a predsjednik Štef.

Nova era započela je prije 19 godina.

– Maksimalno ozbiljno krenuli smo 2006. godine. Tad smo imali volju, ali opremu nismo. Krenuli smo doslovno od nule. Imali smo jednu pumpu, koja je u ratu bila spremljena kod bivšeg predsjednika u podrumu, tako da nije nestala onda kad je nestalo sve ostalo. A cijevi koje smo zatekli mogli smo jedino baciti u smeće. Prvog TAM-a i Ladu Nivu dobili smo od vatrogasne zajednice Grada Zagreba, s tim smo krenuli. U Tamića smo instalirali tu pumpu i krenuli raditi… – kaže zapovjednik Zvonko.

Na njihovu popisu trenutačno je nešto više od 140 članova DVD-a, među kojima je 25 operativnih vatrogasaca, onih koji su obučeni i osposobljeni za intervencije.

– Članova koji su završili tečaj imamo nešto više od 80, no ovih 25 ima i završen tečaj i odrađen liječnički pregled. Kad se sve zbroji, može se reći da imamo oko 40 aktivnih vatrogasaca, dok su ostali uvijek tu negdje, spremni uskočiti i pomoći kad mogu i gdje mogu. Neki pomažu kod osiguranja nekih događaja, a ima i onih koji dobro dođu kad treba ispeći roštilj za neku od naših fešta… Imamo i 30-ak klinaca u podmlatku, s njima rade tri voditelja, tako da s brojnošću stvarno nemamo problema – objašnjavaju dečki.

Posebno “živahno” bilo je u vrijeme potresa krajem 2020. godine, to se vrijeme posebno pamti.

– Pojedinačno gledajući, u vrijeme potresa bili smo DVD s najviše intervencija u županiji. Druga mjesta imala su gradske Zajednice, ali gledajući društva izolirano, mi smo tu prednjačili – ističe Čunović, a Tičarić to prisnažuje brojkama.

– Puna 22 dana zaredom, ujutro od šest, sve do ponoći, bili smo na nogama. Ljudi su išli na posao i odmah po povratku kući dolazili na intervencije, i tako doslovno 22 dana bez odmora.

Vatrogasci iz Kravarskog podijelili su se u to doba u tri ekipe, svako jutro okupljali su se na brifingu u Domu, a na kraju dana bi se pisala izvješća. Podaci kažu da je već prvoga dana zabilježeno gotovo 40 intervencija, a u svemu tome sudjelovali su i drugi stanovnici.

– I sam načelnik u prvom je trenutku bio malo skeptičan po pitanju uključivanja ljudi u cijeli proces, ali kad je vidio da to ide “kao voda”, i on je bio zadovoljan – pamti Zvonko.

S obzirom na razinu koju su dostigli od 2006. na ovamo, zapravo i nije bilo iznenađujuće što je sve išlo kao po špagi.

– Mi se stalno obučavamo, pripremamo, usavršavamo za svaku vrstu neprilike. I mi smo zbilja u svakom trenutku spremni na sve, što se i pokazalo stotine puta u zadnjih 15-ak godina. Podigli smo nivo spremnosti toliko da možemo parirati svakoj situaciji, od potresa, požara, poplava, do svih tehničkih intervencija – ponosan je predsjednik Stjepan.

Uigrano je ovo i vrlo angažirano društvo, što se potvrdilo u cijelom nizu vrlo konkretnih situacija.

– Prije dvije godine, sjećam se, radio sam noćnu smjenu na Novu godinu. Na povratku kući, bio sam u šumi kod Bune, bilo je 7:12 sati, kad me iz županijskog centra zovu da imamo požar kuće za odmor u Podvornici. Mladi su čekali novu godinu i dobro su “hajcali”, sve dok se kuća nije zapalila. A oni su spavali… I pričam s operaterkom, tražimo rješenje, jer ja idem iz noćne, Nova godina je, sedam ujutro, nemam pojma tko će mi moći doći. I rekao sam joj: ‘Zovi gorički JVP, a ja kad dođem u Kravarsko, vidjet ću tko može doći’. Kad sam došao do naših prostorija, šestero ljudi već me čekalo! Na novu godinu ujutro! Odmah smo odjurili na intervenciju, uspjeli smo naći rješenje i vratio sam JVP natrag u Veliku Goricu na pola puta do lokacije – prepričava Čunović.

Naravno da je osnovni posao vatrogasaca boriti se s požarima, ali svaki DVD, uključujući i hrabre dečke iz Kravarskog, ima posla i s drugim neprilikama. Pritom se proživljavaju razne situacije, često i one s kojima se teško nositi.

– Nažalost, u ovih zadnjih 17 godina imali smo sedam intervencija sa smrtnim slučajevima. Rijetka su društva s tolikim brojem takvih nesreća… Bilo je tu stradavanja u požaru, prevrtanja s traktorom, suicida… Nisu to nimalo jednostavne situacije, čak štoviše, ali nitko od nas ne želi na licu mjesta pokazati koliko nas to pogađa – priznaje Štef.

– Evo, zadnju takvu intervenciju imali smo nakon prevrtanja traktora. Imali smo samo informaciju da se to dogodilo i na putu do lokacije razmišljaš što će te dočekati, u kakvom je stanju čovjek… Pa onda na Božić, kad smo imali požar u Lijevim Štefankima, izgorio je moj susjed. Gorjela je drvena kuća i po dolasku tamo kažu nam da je čovjek unutra. A ja znam tko živi u toj kući, znam da je to čovjek s kojim sam odrastao… Ali eto, nekako to pregrmiš, izguraš, koliko god je teško – dodaje Zvonko.

Bude tu, jasno, i priča drugačijega karaktera, potreba za pomoći druge vrste.

– Ljudi nas često zovu zbog uklanjanja gnijezda stršljenova, a čak smo izvlačili i zmije iz škrinje. Smjestila se čovjeku u paletu ispod zamrzivača, možda je tu bila i godinama, dolazila i odlazila, ali naravno da nije ugodno. Čovjek me zove da ima zmiju u kući, mi dođemo i sve raščistimo, a na kraju nađemo velikog guša. Primiš ga, izneseš i to je to… Ja sam pčelar, to su moja zaduženja. Pustili smo je u prirodu, što drugo… – priča Štef, a Zvonko se ubacuje:

– Ja to nikad ne bih mogao, svaka čast Štefu što može… Zvali su nas i da ih riješimo puhova, ima i toga. Kad odemo u posjet našim školarcima, uvijek nas pitaju i skidamo li mačke s drveća i krovova, jer to vide na televiziji, ali mi takvih slučajeva dosad nismo imali. Valjda su mačke na selu malo pametnije, one znaju same sići, ha, ha.

U svim tim intervencijama vatrogascima iz Kravarskog pomaže i oprema koja je danas na ozbiljnoj razini.

– U vrijeme kad je gospodin Šuker bio ministar financija, a Damir Trut ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje, našla su se sredstva za cisternu. Kupili smo kamion, dali smo ga preurediti i krenuli raditi. Danas imamo tu istu cisternu, sa 5800 litara vode, imamo pick upa Forda Rangera i kombi. Međutim, oprema na cisterni je neusporediva s onim što smo imali u počecima, jer sad imamo i zračne jastuke, komplete za šumske požare, komplete za intervencijski dio, duple kacige, duple čizme… To smo prije mogli samo sanjati. Uvijek može bolje, uvijek ima potreba, ali stalno se i nadograđujemo. Kad se ukaže potreba na intervenciji, pokušavamo doći i do novih alata – kaže zapovjednik Zvonko.

– Glavni izvor financiranja je općina Kravarsko, kojoj smo jako zahvalni, ali mi se javljamo na sve moguće natječaje, što god se pojavi. Tu smo izvukli značajna sredstva, našim angažmanom u zadnje četiri i pol godine uspjeli smo doći do opreme vrijedne 140.000 eura. Prijavljujemo se, angažiramo, a na to dolazi nešto više od 20.000 eura godišnje od općine. Mi smo svi, naravno, isključivo volonteri – dodaje predsjednik Štef, koji će spremno i izreklamirati svoje mjesto.

– Život u Kravarskom je lijep. Nadomak smo Gorice i Zagreba, šest kilometara je do ulaza na autocestu, a tu je i brza cesta. Doseljava se jako puno mladih obitelji, jer imamo novu školu, sportsku dvoranu, vrtić, novo igralište, ljekarnu, dom zdravlja, zubara… Sve što je potrebno za jedno ovakvo mjesto!

A ima, naravno, i svoje vatrogasce. Ljude koji su istinski čuvari svoga kraja…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Donja Lomnica je izgubila svog Gumenog – “Kaj je god trebalo napraviti ili popraviti uvijek je bio tu”

Bio je rođen za šalu, oko njega je uvijek bilo zabavno.

Objavljeno

na

Objavio/la

Foto: Goran Šafran/FB

Josip Šafran, čovjek koji je desetljećima bio dobri duh sela, preminuo je u subotu, 9. kolovoza 2025. godine, utopivši se u rijeci Kupi. Imao je 77 godina.

Bio je na fešti i rekao je da se ide osvježiti malo na Kupu dok se ne ispeče odojak, ali kako ga nije dugo bilo, oni su ga krenuli tražiti. Uzeli su čamac i nakon kilometar i pol su ga pronašli u šašu utopljenog”, priča nam Josipov sin Goran. “Gledajte, što se plivanja tiče, on je Kupu mogao 10 puta preplivati, to njemu nije bio problem, znači da je mu je vjerojatno srce puklo, ali čekamo još nalaze obdukcije.”

Josip je rođen i odrastao u Lomnici, završio je Školu učenika u privredi i zaposlio se u Vazduhoplovnom zavodu Zmaj, gdje je radio sve do početka Domovinskog rata. “Za vrijeme rata je s kolegama stavio hrvatsku zastavu na Zmaj i svi su dobili otkaz. Nakon toga se mobilizirao i prebacio se na vojni dio aerodroma Pleso, radio je na održavanju aviona i svih objekata i tako je tamo ostao i do penzije”, kaže Goran.

Nadimak “Gumeni” zaradio je na sportskim terenima Zmaja. “Zmaj je imao puno tih sportskih delegacija, on je igrao ping pong, odbojku, nogomet i onda je one ‘mrtve lopte’ spašavao, one za kojima se nitko nije htio bacati na beton”.

Bio je poznat po smijehu i nevjerojatnim zgodama i može se reći da pored njega nikad nije bilo dosadno. “Bio je u Libiji, uhvatio je neke ribe tamo i sve su bile sive, a njemu je bilo dosadno pa ih je on ofarbao u crven-bijeli-plavi. Igrao je i ping pong s pokojnim Dragecom Šurbekom i on je rekao da nije upoznao luđeg čovjeka”, priča nam Goran.

No, iznad svega, Gumeni je bio čovjek za druge. “Donja Lomnica ima nogomet, folklor, a on je uvijek bio ‘kaj trebate, recite i tu sam’. Tako je i ofarbao vatrogasni toranj od 17-18 metara i nije htio naplatiti. Pitali su vatrogasci ‘kaj smo dužni’ i on je rekao ništa. Dobio je počasnu plaketu i njemu je to bilo dosta. Najvažnije mu je bilo da je za svoje mjesto nešto ostavio. Nije bio čovjek koji se javno eksponirao, volio je svoj mir”.

Sprovod Josipa Šafrana – Gumenog bit će u srijedu, 13. kolovoza, u 10 sati na Gradskom groblju u Velikoj Gorici.

“To kako je on živio, normalan čovjek ne bi preživio jedan cijeli tjedan. Bio je rođen za šalu, oko njega je uvijek bilo zabavno”, zaključuje Goran.

Nastavite čitati

Reporter 453 - 22.09.2025.

Facebook

Izdvojeno