Iako se frižider često doživljava kao univerzalno rješenje za očuvanje svježine hrane, stručnjaci ističu da to nije uvijek najbolja opcija. Mnoge namirnice zapravo gube okus, teksturu, pa čak i hranjive tvari ako ih čuvamo na niskim temperaturama. Pitanje što ide u hladnjak, a što ne, nije samo stvar navike, već i znanstveno potkrijepljenih preporuka. Prema istraživanju koje američkog Ministarstva poljoprivrede koje prenosi 24sata, voće poput dinja i lubenica na sobnoj temperaturi razvija više antioksidansa nego u hladnjaku. Isto vrijedi i za rajčice, koje gube svoj bogati okus ako se izlože hladnoći.

Biljke, povrće i voće osjetljivo na hladnoću

Bosiljak, krastavci, paprika i patlidžani posebno su osjetljivi na niske temperature. Krastavci i paprika brzo gube hrskavost, a patlidžan smanjuje svoju aromu. Bosiljak pak pocrni i uvene, pa ga je bolje držati kao buket – s peteljkama u vodi i pokrivenog plastičnom vrećicom.

Koštuničavo voće – breskve, šljive, nektarine i marelice – dozrijeva najbolje na sobnoj temperaturi, dok hladnoća usporava taj prirodan proces. Avokado koji još nije zreo također bi trebao ostati vani dok ne omekša.

Namirnice kojima frižider šteti – kemijski i teksturalno

Krumpir i luk, česti stanari smočnice, gube kvalitetu u hladnjaku – krumpir razvija neželjeni slatkasti okus, dok luk zbog vlage brže trune, osobito ako je u blizini krumpira. Češnjak također voli suha, prozračna i blago hladna mjesta, daleko od hladnjaka.

Rajčica mijenja kemijske procese u sebi na niskim temperaturama – hladnoća usporava reakcije koje doprinose svježem okusu, a potiče one koje ga narušavaju.

Namirnice koje gube aromu i teksturu

Kava, čokolada i orašasti plodovi također ne pripadaju u frižider. Vlaga i promjene temperature loše djeluju na aromu kave, dok čokolada postaje zrnasta. Orašasti plodovi mogu trajati do tri mjeseca na sobnoj temperaturi ako su u hermetički zatvorenoj posudi.

Med se kristalizira i stvrdne ako ga držimo u hladnjaku. Slično tome, maslinovo ulje postaje gusto poput maslaca, što utječe na njegovu upotrebljivost.

Kruh i umaci – posebni slučajevi

Narezani kruh u frižideru brzo se osuši, stoga je bolje zamrznuti ga ili ga držati na pultu ako ga redovito konzumirate. Ljutim umacima hladnoća može smanjiti ljutinu, dok kiseli krastavci, već konzervirani u octu, mogu ostati vani bez problema.

Dinja i lubenica – ne dok ih ne narežete

Cijele dinje i lubenice razvijaju više korisnih spojeva ako ih držimo na sobnoj temperaturi. Tek nakon što ih narežete, preporučuje se čuvanje u hladnjaku kako bi se spriječilo širenje bakterija.

Navika da sve držimo u hladnjaku možda djeluje kao sigurna opcija, no u stvarnosti može rezultirati gubitkom hranjivih tvari, promjenom okusa i kraćim vijekom trajanja hrane. Sljedeći ove preporuke, ne samo da ćete sačuvati kvalitetu svojih namirnica, već ćete i uštedjeti prostor u hladnjaku

Riječ je o danu između Velikog petka, kada se obilježava Kristova smrt, i Uskrsa, dana njegova uskrsnuća. No, iako se često doživljava kao prijelazni dan između dva ključna događaja, Velika subota nosi vlastitu, snažnu poruku – tišinu, strpljenje i nadu.

U liturgijskom smislu, to je dan kada se Crkva suzdržava od euharistijskog slavlja. Oltari su ogoljeni, zvona utihnula, a vjernici pozvani na razmatranje Kristove žrtve i počinka u grobu. Taj mir i tišina ne znače odsutnost, već duboko promišljanje o smislu patnje i nade koja dolazi s uskrsnućem. Velika subota obilježena je brojnim tradicijama koje se razlikuju od regije do regije, ali svima je zajedničko jedno, a to je priprema za radost Uskrsa. U prošlosti, ovaj je dan bio posvećen postu i pripremi uskrsnog jela koje bi se blagoslovilo u crkvi. Košare s kuhanim jajima, šunkom, lukom, hrenom i slasticama još su uvijek prisutan prizor u mnogim hrvatskim mjestima, uključujući i naše područje.

Vrhunac Velike subote i ujedno prijelaz u slavlje Uskrsa jest Vazmeno bdjenje, koje se slavi u subotu navečer ili u noći sa subote na nedjelju.

Osim liturgijskog aspekta, Velika subota obilježena je i brojnim narodnim običajima koji variraju od regije do regije. Jedan od najraširenijih običaja u Hrvatskoj je blagoslov jela. Vjernici pripremaju košare s hranom u kojima se nalaze kuhana jaja, šunka, hren, sir, kruh i kolači te koje se donose u crkvu na blagoslov. Ta hrana potom postaje dio uskrsnog doručka ili ručka u nedjelju.

U mnogim mjestima, osobito u kontinentalnim dijelovima Hrvatske, običaj je i paljenje uskrsne vatre, koja simbolizira pobjedu svjetla nad tamom, odnosno Kristovu pobjedu nad smrću. Neki vjernici cijeli dan provode u tišini, molitvi ili slušanju duhovne glazbe, čime se održava atmosfera poštovanja i unutarnjeg mira.

Velika subota nosi snažnu poruku iščekivanja, nade i tišine. To je dan kada je sve stalo, Krist je u grobu, njegovi učenici u strahu i neizvjesnosti, a vjernici pozvani na razmatranje smisla patnje i uskrsnuća.

U tom smislu, Velika subota simbolizira trenutke u životu svakog čovjeka kada se čini da je sve izgubljeno, kada nastupi tišina i neizvjesnost. No baš tada, u toj tišini, rađa se nova nada.

U prestižnom ugostiteljskom lokalu Pivnica u Velikoj Gorici, u utorak 15. travnja poslijepodne, okupilo se vrlo zanimljivo društvo dama u zrelim i takozvanim zlatnim godinama života te njihovi muški vršnjaci. Skup su organizirali Ivan i Stjepan Mikulčić.

– Svi okupljeni smo generacija koja je prije 60 godina u Velikoj Gorici završila osmogodišnje osnovno školovanje i tako stekla ondašnju malu maturu. Uglavnom smo rođeni 1950. godine i domicilni smo stanovnici Velike Gorice i susjednih mjesta; Plesa, Rakarja, Kurilovca, Novog Čiča, Okuja, Velike Mlake i još nekih. Red je da druženjem malo proslavimo zaista veliki jubilej rastanka od vjerojatno najljepšeg razdoblja života i prisjetimo se tih lijepih dana – uvodno je kazao Ivan Mikulčić Mika.

Dobro je zapamtio kako je izgledala Gorica tih davnih dana.

– Velika Gorica je tad još bila na početku svojeg razvoja pa smo prvi razred odradili na početku Zagrebačke ulice, s desne strane, nedaleko parka u samom centru grada, u jednoj tada prigodnoj zgradi, u kojoj je kasnije bila trgovina Ve-go. Učiteljica je bila Stanka Matijašec. Kasnije smo se selili na suprotnu stranu ulice, u prostorije današnjeg Veleučilišta, pa u takozvanu Kulu, u blizini zgrade DVD-a, sad Udruženje obrtnika, a na kraju u potpuno novu školu, danas OŠ Eugena Kvaternika – otkriva Mika i dodaje:

– U novoj školi dobili smo i malu dvoranu za tjelovježbu, pa nismo više morali kroz kukuruze prema Kolarevoj, nedaleko tadašnjeg legendarnog igrališta NK Radnika, gdje smo vježbali u jednoj prizemnici koja još i danas postoji, odmah iza glavne pošte i HEP-a, a zvali smo je “sokolana”. U novoj školi razrednica nam je bila Josipa Čeranić.

Generacija učenika koji su pohađali 8. A, njih 22, okupila se i prije dvije godine na istom mjestu, u Pivnici, pa Mikulčić ima vjerodostojne podatke o broju učenika koji su u osam godina prodefilirali razredom.

– Na popisu imam oko 60 učenika. Neki su zajedno odradili svih osam godina, neki su se odselili, neki stigli iz susjednih mjesta od petog razreda nadalje, neki promijenili razred ili školu, a kasnije je, nažalost, dosta njih i preminulo. Ovom novom okupljanju odazvali su se Ankica Kranjčina (rođena Črnjak), Đurđica Dolački, Đurđa Nemet (Đuksi), Ankica Kadabec (Mirenić), Višnja Pavša (Peternac), Nada Gršetić (Stanković), Đurđa Plepelić (Šapković), Marija Pupić (Vugrinović), Franjo Bartolić, Miro Brigljević, Kazimir Fabečić, Ivica Jancetić, Zlatko Katulić, Stjepan Kliček, Marko Krilić, Ivan Mikulčić, Stjepan Mikulčić, Mato Paviša, Ratko Radić, Stjepan Zagorec, Josip Zubec i Božidar Župetić. Prije dvije godine odazvali su se i Ivan Godinić te Zvonko Mučnjak, koji su ovaj put bili spriječeni zbog bolesti.

Ivan Mikulčić dodao je i kako je red da se spomenu oni koji su, nažalost, puno prerano preminuli.

– To su Josip Bratković, Vlado Brigljević Šterna, Zlatko Brigljević Riba, Diana Daubachy, Stjepan Kavur, Nenad Kos, Stjepan Kovačić, Ivan Ljeljak, Ivan Lisec, Višnja Mikša, Ivan Munđer, Marica Plepelić, Branka Postić, Štefica Poturić, Milan Šipušić, Branko Trdić, Ivan Veselić, Marica Zubec i Mijo Gusić -pokazao je Ivan Mikulčić svoj precizan istraživački rad, pa i pamćenje.

Mika je bio ponajbolji učenik razreda, a kasnije je postao diplomirani inženjer prometa. Od 1977. do 1989. godine bio je djelatnik Gradske uprave grada Zagreba, u tadašnjem Sekretarijatu za promet. Godine 1981. autor je idejnog rješenja jednosmjernog prometa kroz Veliku Goricu, koje je i sprovedeno, a egzistira i danas. Bavio se i sportom, odlično igrao nogomet za velikogorički Radnik, a u bivšoj državi bio je prvoligaški sudac, kao i u hrvatskoj ligi. I drugi učenici iz ondašnjeg A razreda bili su kasnije zapaženi u društvenom i osobnom životu.

– Pokojni Neno Kos bio doktor radiolog, Višnja Peternac bila je dugogodišnja tajnica tad jedine škole u Velikoj Gorici, koju je i pohađala, Stjepan Mikulčić radio je kao sanitarni inspektor na tada državnoj razini, a bio je i branitelj u Domovinskom ratu, kao i Ratko Radić, Josip Zubec i Franjo Bartolić. Ivan Godinić imao je također diplomu sanitarnog inspektora, Marija Vugrinović ima svoj OPG, Stjepan Zagorac uspješni je obrtnik koji ima čak pet obrtničkih diploma, Vlado Odrčić radio je kao kontrolor leta u zračnoj luci na Plesu, gdje je 43 godine radio i Stjepan Kliček, Marko Krilić u Velikoj Gorici pokraj crkve Navještenja Blažene Djevice Marije ima svoju trgovinu uredskog materijala… I mnogi drugi bili su i jesu uspješni, čestiti pa i cijenjeni građani Velike Gorice i okolnih mjesta uz svoje obitelji – zaključio je Ivan Mikulčić.

Druženje je organizirano ciljano u Velikom tjednu, kako bi i oni koji možda žive van Lijepe naše bili prisutni, jer za Uskrs obavezno stižu u svoju Goricu. Zbog takvog termina nije bilo muzike i plesa, ali svečano, dostojanstveno i mirno svakako je bilo. Najprije je prisutne pozdravio jedan od organizatora Ivan Mikulčić te predstavio one koji nisu bili na druženju prije dvije godine. Razlog? Mnogi se možda ne bi međusobno ni prepoznali nakon 60 godina, što je i razumljivo.

Na samom domjenku opet su osvježene uspomene i sjećanja na prekrasne davno minule dane kad se za kino u Gorici vikendom tražila karta više, kad su dečki nedjeljom u deset jurili masovno na utakmicu NK Radnika u Kolarevu, a dame, one mlađe i starije, išle na misu. Kad se plesalo i slušao tadašnji odličan lokalni bend Dingosi, kad se išlo na kolače ili sladoled u jedinu slastičarnu, kad se šetalo Goricom i poznavalo gotovo sve koje se srelo. Danas baš i nije tako…

Sklopljena su tada mnoga prijateljstva, možda i simpatije. Svjedoče tome i poneka međusobna posjećivanja, a najsvježiji primjer je posjeta Juraju Šipušiću koji zbog bolesti nije mogao na druženje. Što ti je život, kao školarac bio je vjerojatno najbrži u Velikoj Gorici, pa i šire, štete je što se nije bavio atletikom.

Slavljenici i oni koji nisu mogli do Pivnice danas imaju oko 75 godina i svjedoci su zavidnog dijela povijesti svoje voljene Velike Gorice, pa i kultnog mjesta gdje su se okupili. Spomenimo na kraju da je jedan od prisutnih slavljenika svima poklonio primjerak svoje knjige o sportu, barem za uspomenu povodom prekrasnog druženja.

Veliki petak jedan je od najsvetijih dana u kršćanskom kalendaru, a obilježava se diljem svijeta kao dan Isusove muke, raspeća i smrti na križu. U Katoličkoj Crkvi jer označava vrhunac korizmenog vremena, trenutak kada vjernici ulaze u duboko promišljanje o žrtvi, patnji i otkupljenju.

Prema evanđeljima, Isus Krist je uhićen u četvrtak navečer nakon Posljednje večere, a već u petak ujutro bio je izložen suđenju, prebijanju i naposljetku razapet na križu na brdu Golgoti, izvan zidina Jeruzalema. Njegova smrt bila je, prema kršćanskom vjerovanju, čin otkupljenja čovječanstva od grijeha.

Veliki petak dolazi kao vrhunac trodnevlja, koje započinje Velikim četvrtkom, a završava Uskrsom. Za razliku od Uskrsa, koji je dan radosti i slavlja, Veliki petak je dan tišine, tuge i sabranosti. U crkvama se tog dana ne slavi misa, što je jedinstveno u liturgijskoj godini. Umjesto toga, održava se obred Muke Gospodnje, koji uključuje čitanje evanđelja o Isusovoj muci, klanjanje križu i svetu pričest.

Tradicionalno se posti, izbjegava se meso, a mnogi jedu samo jedan obrok dnevno. Također, Veliki petak je dan tišine. Televizori i radio ostaju ugašeni, a djeca se uče poštivanju ovog posebnog dana kroz tiše igre i razgovore. Križevi u crkvama su zastrti, zvona ne zvone, a glazba se izbjegava. Sve to pridonosi atmosferi žalosti, ali i iščekivanja nečeg većeg, to jest uskrsnuća.

Ovaj dan je poziv na unutarnju promjenu, dan u kojem se čovjek prisjeća da su patnja, žrtva i ljubav međusobno povezani. U svijetu punom buke, Veliki petak nudi rijetku priliku za tišinu. A upravo u toj tišini, moguće je čuti ono najvažnije.

Veliki četvrtak zauzima posebno mjesto u liturgijskom kalendaru Katoličke Crkve. Ovim danom započinje Sveto trodnevlje, najsvetiji dio godine za kršćane, koje vodi prema vrhuncu liturgijske godine – Uskrsu. U središtu Velikog četvrtka nalaze se tri ključna događaja. Posljednja večera, ustanovljenje Euharistije i svećeničkog reda, te čin pranja nogu, kojim Isus pokazuje što znači biti istinski vođa, onaj koji služi.

Prema evanđeoskim zapisima, na Veliki četvrtak Isus se posljednji put sastaje sa svojim učenicima prije nego što će biti izdan. Taj susret je bio pun simbolike i poruka koje i danas oblikuju identitet kršćanske zajednice. Isus lomi kruh i dijeli vino, govoreći „Uzmite i jedite… ovo je tijelo moje“ te „Pijte iz njega svi… ovo je krv moja.“ Tim riječima, kako vjeruje Katolička Crkva, ustanovljena je Euharistija, sakrament koji predstavlja središte kršćanske liturgije.

Još jedan od poznatih trenutaka Posljednje večere je čin pranja nogu. Isus, Učitelj i Gospodin, pere noge svojim učenicima, zadatak koji je u to vrijeme bio rezerviran za sluge. Time daje snažan primjer da pravi autoritet ne dolazi iz moći, nego iz služenja drugima. Ovaj čin i danas se simbolično obnavlja u crkvama diljem svijeta, gdje svećenik pere noge dvanaestorici vjernika.

Veliki četvrtak također se smatra danom kada je Isus ustanovio svećenički red. Ulogom svećenika postaje služenje zajednici kroz slavljenje sakramenata, osobito Euharistije. Zato se na Veliki četvrtak često održavaju mise posvete ulja koja se koriste u sakramentima tijekom cijele godine. Svećenici na ovaj dan obnavljaju svoje zavjete, podsjećajući se na poziv koji su prihvatili, ne na moć, nego na služenje, na poniznost, na ljubav bez granica.

Običaj je da se na ovaj dan, kao i na ostale dane Svetog trodnevlja, ne obavljaju težački poslovi.

Mise se slave navečer, u znak sjećanja na Posljednju večeru. Nakon mise, Presveto se prenosi na sporedni oltar ili posebno uređen prostor, simbolično mjesto Isusove samoće i molitve u Getsemanskom vrtu. Tada crkva uranja u tišinu, sve do Uskrsne noći.