Lijepi, prekrasni, najljepši dani ostali su iza obitelji Martin, mame Ivane, tate Damira i seke Mare, koja je možda i najsretnija zbog onoga što se dogodilo ove nedjelje. A dogodila se – Mila! Ivana Martin, nekoć Cvetnić, rodila je drugu kćerkicu, starija seka je presretna, baš kao i tata, proslavljeni hrvatski olimpijac, osvajač tri olimpijske medalje u veslanju, velikan hrvatskog sporta.

“Dragi prijatelji, našim pustolovinama se pridružila malena Mila. Supruga je školski odradila porod zahvaljujući doc. dr. sc. Gordanu Zlopaši i divnoj sestri Renati, koji su nas hrabro vodili kroz cijelu trudnoću, te dr. sc. Trpimiru Goluži i sestri Katici, koji su porod pretvorili u “šetnju parkom”. Hvala svima na prekrasnim željama, vole vas Martini”, objavio je ponosni tata na društvenim mrežama nekoliko dana nakon što smo sjeli uz kavicu u lokalu preko puta njihova velikogoričkog doma.

Tad je iščekivanje bilo u samoj završnici, uzbuđenje je raslo iz dana u dan, i naravno da je najbolja moguća vijest da je sve prošlo dobro. I da je prekrasnoj Mari stigla seka.

– Jedva smo čekali da nam Mila dođe, ali znamo i da će biti zahtjevno u razdoblju pred nama. Ivani nije bilo lako u posljednje vrijeme, općenito joj nije lako sa mnom, pogotovo u razdobljima kad su pripreme ili intenzivni treninzi. Ona stvarno drži i više od tri ćoška kuće, a baš zato i pokušavam uskočiti koliko god mogu, da joj olakšam, pogotovo u razdoblju visoke trudnoće. I inače se podijelimo sa zadacima, pri čemu su moji zadaci sve ono što Ivana ne stigne – sa smiješkom govori tata, suprug i jedan od najboljih svjetskih veslača u posljednjih 15-ak godina.

– Mara je jako aktivna djevojčica, vidjet ćemo kakva će biti seka, ali nemam nikakvih dvojbi da želim cure usmjeriti u sport. Iako, sve nešto razmišljam da im neću dati ni blizu veslanja. Ovo je prekrasan sport, ali težak je to kruh… Ne bih želio da one prolaze sve što sam ja prošao. Da se sport cijeni po litrama prolivenog znoja, mi bismo bili puno ispred nekih drugih sportova. I društveno, i financijski… U Engleskoj i Njemačkoj se veslanje smatra elitnim sportom, to su visoko cijenjeni sportaši, a kod nas je puno toga malo drukčije – ističe Damir, koji je siguran u jedno:

– Nema bolje odgajatelja od sporta! Od tjelesne i zdravstvene kulture do obrazovanja kroz sport, ne postoji bolji način!

Uz obitelj, koja je apsolutno i nedvojbeno na prvome mjestu, sport je zapravo život Damira Martina. Kroz njega je upoznao obje strane medalje, onu pozitivnu kroz dva olimpijska srebra i jednu broncu, kroz još gomilu uspjeha, ali događaju se i trenuci poput onih iz Pariza ovoga ljeta.

09.08.2016., Rio de Janeiro – Olimpijske igre Rio 2016. Veslanje, cetvrtfinale, Damir Martin.
Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Damir je stigao na svoje četvrte Igre, s navršenih 36 godina, po četvrtu medalju, idealan scenarij nudio je bajkovitu priču u kojoj jedan poseban sportaš dolazi do zlata, jedine medalje koja mu nedostaje, ali život često ulazi u sukobe s idealnim scenarijima. Dogodilo se to i ovoga puta, kad je Damir u polufinalnoj utrci završio na posljednjem, šestome mjestu.

– Nemam što kriti, nisam to baš lako podnio. Bio sam i tužan, i ljutit na sebe, ali sve je tog dana nekako išlo protiv mene. Čim je krenula utrka, već nakon nekih 500 metara, shvatio sam da neće biti prolaza. Da sam se ja dobro osjećao, s tim zaostatkom ne bih imao problema, ali jednostavno nisam bio pravi. Već nakon tih 500 metara postalo mi je teško, već sam počeo brojati zaveslaje… – analizira Damir s odmakom, dok sjedimo uz kavicu u lokalu preko puta njegova goričkog doma.

– Forma nije bila promašena, siguran sam u to, ali jednostavno se dogodio nedostatak… Ma nedostatak svega! Kad se dogodi takav dan, očekuješ od tijela da te izvuče, a ja u tome ovoga puta nisam uspio. Ostao sam nekako začahuren, utrka je prošla baš bezveze, i zaista sam u tim trenucima bio ljutit na samoga sebe – priznaje naš proslavljeni veslač, posljednjih šest godina Velikogoričanin.

Prihvatili smo ga kao svog u punom smislu tog izraza, što i nije nešto vrijedno posebnog isticanja, budući da nije baš da naš grad vrvi od osvajača olimpijskih medalja. Zato sam i pozorno pratili sve što se događalo oko njega u Parizu, zato nas je malo i rastužila najava da se povlači iz veslanja, koja je emitirana malo nakon utrke polufinala. Međutim, uskoro je stigao demantij, jer Damir je želio reći da neće više biti u disciplini skif, koja se s razlogom zove i “samac”.

– U tim trenucima sam stvarno rekao da mi je dosta veslanja, da mi je dosta svega, što je logično nakon takve utrke. To stvarno nije lijep osjećaj i naravno da u tom trenutku ne želiš nastaviti. Međutim, nakon prospavanih noći sam se malo pribrao i shvatio da definitivno želim nastaviti veslati, ali na neki drukčiji način – pojasnio je ovu priču Damir.

01.08.2024., Pariz, Francuska – XXXIII. Olimpijske igre Pariz 2024. Veslanje, polufinalna utrka samaca, Damir Martin, Hrvatska. Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Prije nego što smo se okrenuli budućnosti i planovima koji postoje, još smo se malo vratili na taj dan koji je obilježio pariški nastup.

– Lijepo je iskustvo biti na Olimpijskim igrama, živjeti tih dana u Olimpijskom selu, jer to ima neku posebnu draž, ali što se mene tiče, Pariz je prošao otprilike kao i cijela moja sezona. S puno nestabilnosti, s propadanjima u formi… Prošlu jesen, zimu i proljeće odradio sam fantastično, ali tamo negdje u svibnju krenula je stagnacija iz koje se nisam znao iščupati. Promijenio sam i čamac, na kojeg se nikako nisam uspio prilagoditi do kraja i neka tri mjesta nisam napredovao ni za milimetar, nisam se uopće dizao u formi. Doduše, zadnjih mjesec dana prije Igara bilo je odlično, na Perući smo jako dobro radili i uspio sam se podići, ali nedostajala su mi ta tri mjeseca… – svjestan je Martin.

– Osjećao sam i prije Igara da nisam u idealnom stanju, ali rekao sam si: ‘Ajmo, idem to izvući’. I nisam se loše osjećao, ali ta tri mjeseca su donijela nestabilnost forme, jer kad postoji takva rupa, a stvari se krenu urušavati, uruše se za ozbiljno.

Nije u svemu tome pomogla ni noć uoči utrke.

– U sobama u Olimpijskom selu nije bilo klima i jako sam loše proveo tu noć prije utrke. I onu prije jednako tako, ali tu posebno… Budući da je utrka bila na rasporedu u 9:30 sati, buđenje je bilo već oko 5:15, a po mene je loše krenulo već na doručku. Organizacijski sve skupa nije bilo kako spada, pa tako nisam mogao odraditi svoju rutinu, koja uključuje zobene pahuljice, voće i kavu. To radim cijeli život, tim redom, a tog jutra nije bilo zobenih! Možda nekome zvuči kao sitnica, ali to su moji rituali, koji su mi poremećeni pred najvažniju utrku – ispričao je Damir i nastavio:

– Neplanirano dugo smo i putovali do staze, gotovo sat vremena, a to je najgore što ti se može dogoditi u takvom trenutku. Imaš previše vremena za razmišljanje, gledaš u prazno, vrtiš film je li ti taj doručak štetio, pa sam sebe uvjeravaš da je to samo doručak, ništa posebno, da neće utjecati na performanse… A čovjek tako sam sebi oteža. I još nam, nakon svega, otkažu planirali trening na stazi zbog magle, pa sam mogao samo trčkarati okolo za zagrijavanje. Ništa se nije poklopilo i to se, nažalost, vidjelo na stazi.

Ostao je tako Damir Martin na “samo” tri olimpijske medalje. Dva srebra i jedna bronca na najvećoj mogućoj pozornici nekome drugome bi značilo i ostvarenje svih ambicija, želja i snova, ali gorički zet Damir malo je drukčiji tip…

– Iščekujući nastup u Parizama, najgore mi je bilo kad bi mi netko rekao tu rečenicu: “Baš te briga, ti si svoje napravio, pa da više ništa ne napraviš…” Znam da mi je svatko tko je to izgovorio želio pomoći, imao najbolju namjeru, ali mene je to izluđivalo. Tko god mi je to rekao, koliko god su mi ljudi željeli dobro, išlo mi je na zlo. Nisam želio tu vrstu komforne zone, a posljedično sam počeo biti nekako premiran. A sportaš mora biti gladan rezultata, mora gristi, drukčije ne možeš biti na najvišem nivou – objašnjava Martin.

Na najvišem nivou želi biti i dalje, ali to se sasvim sigurno više neće događati u istoj disciplini. Dosta je bilo života u samoći.

– I tijekom sezone se javljala mogućnost da idem u dvojac na pariće i da izazovem braću Lončarić. U svakom slučaju, da promijenim disciplinu. Ipak, odlučio sam ostati u svom skifu, boriti se do kraja i vidjeti što će to donijeti. Međutim, vukla me ta pomisao da nisam sam na treningu, da imam nekoga na koga se mogu osloniti. Jer, skif je dosta specifičan, kao i svaki individualni sport. Kad je dobro, sve je super, a kad krene nizbrdo… Često to na vrijeme ne prepoznaš, a kad i prepoznaš, nemaš se za koga prihvatiti, da se iščupa, da ti pomogne. Sav taj put moraš prolaziti sam – priča Damir i nastavlja:

– Kako to izgleda na treningu? Ha, imaš sat i pol do dva sam sa sobom u čamcu. Pokraj tebe bruji trenerski čamac, imaš svoje zadatke i ajmo… Kod svakog zaveslaja misliš na tehniku, disanje, intenzitet. Ukratko, vrijeme jako sporo prolazi.

Zbog svega toga, Damir Martin složio je plan koji jako dobro zvuči.

– Ima jedna lijepa grupa dečki do 23 godine, koji su bili na Europskom U-23 prvenstvu, tamo su četverac bez kormilara i dvojac na pariće osvojili srebro. S njima šestoricom ću ići u neke kombinacije. Počet ćemo s dvojcima, a možda formiramo i četverac, pošto prema tome gledaju i Sinković i Lončarići… U četvercu sam veslao sa Sinkovićima i Šainom, gledat ću prema tome, da složimo ekipu s tim mlađim dečkima. Mislim da ćemo svi tako profitirati. Meni će biti puno lakše biti dio ekipe, a njima sigurno mogu pomoći iskustvom, vođenjem, mentoriranjem… – kaže Martin.

– Nije rijetkost da stariji veslači kreću s mlađim generacijama, da ti dečki nisu sami na startu nekih prvih velikih utrka. Puno toga mogu sugerirati, od priprema, zagrijavanja, same utrke… A meni će opet biti gušt ići na treninge. Dosad je uvijek sve bilo isto, sam si sa sobom, a sad će možda netko imati loš dan, pa će izazov biti izvući taj trening. I obrnuto, kad je meni loš dan, potrudit ću se da ga ne upropastim ostalima.

U svemu tome, unatoč ozbiljnim godinama za vrhunski sport, postoji jasna ambicija i želja, smještena u Los Angeles 2028.

– Naravno da ganjam još jedne Olimpijske igre! Mi veslači živimo za nastup na Igrama, to je apsolutno najveće natjecanje. Imamo mi i europsko i svjetsko prvenstvo svake godine, ali nakon što sam osjetio čar olimpijske medalje, sve drugo su mi, koliko god to ružnu zvuči, samo usputne regate. Ni u kojoj drugoj situaciji motivacija mi sigurno nije na nivou kao kad su u pitanju Olimpijske igre – priznaje Damir.

Posložio si je naš sugrađanin sve u glavi, zna što želi i kako doći do toga, a to se moglo dogoditi jedino kroz kvalitetan odmor.

– Odmaram se ja i dalje. Do nedavno je to bio pasivni odmor, cijelih mjesec dana odrađivao sam civilne i obiteljske dužnosti, a sad sam opet aktivan, spreman ići dalje!

Usporedno s dolaskom bebe, u obitelji Martin u tijeku su i pripreme za selidbu. Kupili su kuću u Velikoj Gorici, majstori rade punom parom na renovaciji, do kraja godine sve bi i po tom pitanju trebalo biti završeno. A Martini će se i definitivno vezati uz naš grad.

– Velika Gorica je odličan grad. Cijeli život u Hrvatskoj, nakon povratka iz izbjeglištva u Njemačkoj, proveo sam na Knežiji i to mi je kvart po mjeri. I onda dođem u Goricu i shvatim da je to malo veća Knežija! Mirno je, ugodno, sve je blizu, ima puno vrtića i škola… Život je, pogotovo za mlade obitelji, jako siguran, a to mi je također iznimno važno. Gdje provodim vrijeme? Pa, uglavnom po dječjim parkovima, tu me se najčešće može sresti – kaže Damir.

A kad ga Goričani sretnu na ulicama, nerijetko i priđu…

– Iznenadili biste se koliko se to često događa. Ljudi me prepoznaju, čestitaju na rezultatima kad ih ima… Često i vidim u pogledima da gledaju je li to taj lik iz novina, a neki me pitaju i “jesi ti onaj Sinković”, ha, ha. Ukratko, Goričani su me stvarno prihvatili kao svog. Jako se dobro osjećam ovdje – kaže Martin, koji bi volio i da su neku potencijalu u našem i njegovu gradu nešto bolje iskorišteni.

– Da, općenito mislim da Velika Gorica nije iskoristila sav svoj potencijal što se sporta tiče. Ima tu kapaciteta i za još veći bazen, i za još sportskih dvorana… Siguran sam da postoji i vizija razvoja u tom smislu, ali zasad, u ovom obliku, potencijal nije iskorišten – vjeruje proslavljeni olimpijac, koji ima i jasan plan što će raditi jednog dana, kad više ne bude aktivan sportaš.

– Ne da bih volio ostati u sportu, nego ću sigurno ostati u sportu. Ne znam gdje točno i na koji način, ali to je svakako plan. Evo, mogu puno toga prenijeti i pomoći bilo kome tko se odluči prihvatiti uređenja Čiča. To može biti još bolji Jarun, u obliku sportsko-rekreativnog centra, sa šetnicom okolo, sadržajima na sve strane… To je i dalje stopirano zbog iskopa, ne znam do kad, ali znam da je Čiče fenomen, jer to je jezero koje se zimi ne smrzava, na njemu se može trenirati cijele godine, što s Jarunom nije slučaj. Jako je blizu grada, lako je dostupno, veže uz sebe okolna sela, puno djece s potencijalom… Šteta je to ne iskoristiti – zaključio je Damir Martin, suprug, otac dvoje djece i institucija hrvatskog sporta.

I, ponosni smo na to, naš sugrađanin!

Vrijeme nije bilo idealno, kiša je prijetila tijekom cijele ove nedjelje, ali ništa na ovome svijetu nije moglo pokvariti ono što se događalo na ŠRC Udarniku u Kurilovcu. Rijeke ljudi slijevale su se od 13 sati prema mjestu na kojem je organizirana velika humanitarna akcija za pomoć nesretno stradalom Ivanu Šćepini, 18-godišnjaku iz Gradića koji je nakon teškog pada zadobio vrlo ozbiljne ozljede glave.

Komuniciralo se posljednjih dana da se skuplja iznos od čak 250.000 eura, koliko će stajati dugotrajna rehabilitacija, a Velikogoričani su shvatili poruku. I ne samo oni, jer na Udarniku se okupilo “more” ljudi iz svih krajeva Hrvatske, ujedinjenih u plemenitom cilju.

– Stvarno nisam očekivala ovoliki odaziv, nisam se uspjela sa svima ni pozdraviti, ljudi mi stalno prilaze, daju podršku… Malo smo svi skupa i umorni, ali prije svega nas obuzima radost i sreća kad vidimo da toliko dobrih ljudi pomaže i sudjeluje. To su i ljudi koje poznajemo, i oni koje ne poznajemo, neki su došli izdaleka… Nemam riječi. Ugodno sam iznenađena, presretna, ne mogu vjerovati da je sve ovo izazvalo toliki interes – govorila je Ivanova mama Ružica gledajući oko sebe.

Ovaj je čudesni događaj, ovo prelijepo okupljanje, promijenilo i njezinu dnevnu rutinu, koja uključuje svakodnevne odlaske u Krapinske toplice.

– Javili smo mu se, budući da danas nisam bila u mogućnosti otići k njemu, pripremila sam ga na to. Obišla ga je obitelj, vidjeli smo se preko video poziva, sretan je jako, pogotovo zato što je vidio prijatelje. Baš sam razgovarala s djecom iz njegovog razreda i mogu vam reći da se primijeti da nije s njima. Uvijek je bio zabavljač, dobri duh tog društva, veseljak, s puno prijatelja, kako iz škole, tako i s nogometa… Imam osjećaj da je baš voljen, tek sad sam shvatila koliko ga svi pozitivno doživljavaju – ponosna je bila Ivanova mama.

A ponosni su na sebe mogli biti i svi okupljeni, jer ovo su trenuci u kojima se jasno očituju prave vrijednosti u životu.

– Sve ovo mi je i dalje nestvarno, mislim da nismo ni svjesni što smo napravili. Vidim oko sebe jako puno ljudi dobrog srca i s velikom željom da pomognu Ivanu. Imamo više od 50 volontera, koji su odradili ogroman posao… Mi Hrvati znamo se svađati oko gluposti, ali kad su ovakve stvari u pitanju, spremni smo ujediniti se sa zajedničkim dobrim ciljem – rekao je Nino Košković, pokretač cijele ove priče.

Prije nego što su u 20 sati počeli “prašiti” dečki iz benda Zakon šutnje, na malonogometnom turniru sudjelovalo je čak 38 momčadi!

– Da, skupilo se 38 ekipa, a odbili smo ih više od 20, tako da bi ih bilo i više od 60 da je to bilo moguće organizirati. Odazvao se daleko veći broj ljudi od svih očekivanja. Sve smo prodali od hrane, više od tisuću porcija, majice su sve otišle i prije nego što je koncert uopće počeo… A donacije se mogu uplatiti putem računa koji je objavljen na društvenim mrežama i dalje. Mi ćemo javnost obavještavati o svim akcijama koje će tek slijediti, kao i o Ivanovu napretku, tijeku rehabilitacije… – istaknuo je Nino.

Društvo iz Kurilovca ovo je sve pokrenulo, no teško bi bilo sve skupa izvesti bez pomoći našeg VG Legacyja.

– Potpora smo Ninu i ekipi iz Kurilovca, odradili smo svu proceduru, ali divimo se njemu i njegovim dečkima na svemu što su napravili. Nisam uopće iznenađena što je to ovako ispalo, jer Velika Gorica je takav grad. Znala sam da će biti puno ljudi, da će se Goričani uključiti, iako je činjenica već dugo nismo vidjeli ovakvo okupljanje, ovakav odaziv… Prekrasno je! Nama nije problem ni tih par kapi kiša, jer mi smo ovdje donijeli sunce – kazala je Dalija Zubek iz VG Legacyja i dodala:

– Stvarno sam ugodno iznenađena što su se uključili i sportaši, i estradnjaci, ali to nam je i trebalo, jer riječ je o velikom iznosu kojeg treba skupiti. Svaka čast svima!

Nakon što se sve zbroji i oduzme, nakon što se dojmovi slegnu, slijedit će nastavak borbe. VG Legacy će na Gastro Turopolja također skupljati sredstva za Ivana, a u planu je i aukcija potpisanih dresova naših nogometaša. Sve to trebalo bi pomoći Ivanovu oporavku, koji će bez ikakve sumnje biti iznimno zahtjevan.

– Točne prognoze nitko ne može dati, nitko nam ne može reći koliko će se točno oporaviti. U svakom slučaju, čeka ga duga rehabilitacija, najmanje godinu dana, možda i dvije, može biti i četiri… Za sad je u Krapinskim Toplicama, čeka ga puno fizikalnih terapija, robotska rehabilitacija i još puno toga. Želimo mu omogućiti sve što možemo – govori majka Ružica, koja će već u ponedjeljak nastaviti sa svojim dnevnim rutinama.

– Pokažemo mu poruke koje mu prijatelji snime, jer rano je još za velike posjete, iako on stalno pita tko će mu doći. Umara ga sve to, čak i kad mi dođemo, pred kraj dana se vidi da mu je jako naporno. Lovi ga i tuga, ali pokušavamo to što više izbjeći, ne damo mu da se prepusti negativnim mislima…

Oni koji Ivana bolje poznaju uvjereni su da će imati snage za sve što ga čeka.

– Znam da je srčan, hrabar i uporan dečko, u društvu omiljen, siguran sam da će mu ovo biti samo dodatna motivacija da se izvuče iz svega što ga je snašlo. On je borac i uvjeren sam da će dati sve od sebe da se rehabilitira na najbolji mogući način – zaključio je Nino Košković.

Bravo za njega i njegovu ekipu, bravo za sve koji su se uključili, bravo za naš grad…

Ivane, uz tebe smo!

Prvi je dan priprema, vruć i sparan ponedjeljak, kasni kolovoz. Uz rub parketa Gradske sportske dvorane sjedimo s Damirom Miljkovićem, poznatijim kao Cici, novim trenerom košarkaša Gorice. Sunce prži kroz prozore dvorane, nešto je malo manje od sat vremena do početka prvog treninga seniorske momčadi. Kadeti upravo odrađuju svoje, pod paskom Ante Mašića, koji je preuzeo i njih i juniore, a vrata dvorane se otvaraju…

Ulazi visok, suhonjav, kratko ošišan tip, odjeven za trening, spreman da krene.

– Treneru, hoću smetati ako malo šutiram tu sa strane? – upitao je Cicija nakon pozdrava, pa onda isto pitanje ponovio i prema treneru/suigraču Mašiću.

Kristijan Validžić, 30-godišnjak iz Zagreba, tako je započeo svoju eru u KK Gorici. Uz Bornu Dramaliju i Leona Kalinića, Kristijan je jedno od tri dosadašnja pojačanja Gorice za novu sezonu. Najstariji od njih trojice, ali i s malo drukčijom životnom pričom, prepunom izazova i teških trenutaka, ali u svakom slučaju vrijednom pričanja…

Sjetit će se mnogi možda priče s početka 2007. godine, priče o 11-godišnjem dječaku koji je pet puta u deset dana pobjegao od kuće! Ukrcavao bi se na vlakove i vozio se u nepoznato, po cijeloj Hrvatskoj, spavao je na kolodvorima… Tek nakon što je i peti put pobjegao, tek nakon što su se i mediji već uključili u tolikoj mjeri da su Kristijanu nadjenuli nadimak “Dječak Koji Voli Vlakove”, javio se Centar za socijalnu skrb.

Kristijan je završio u dječjem domu u Zadru, na puno sretnijem mjestu, daleko od roditelja, uz koje je život bio nepodnošljiv.

– Situacija iz koje sam bježao bila je jako teška i stresna. I hvala Bogu da sam imao puno slobode da neke stvari mogu sam odlučiti i da sam bio svjestan da trebam napraviti promjene. Strah me gurao da napravim promjene u životu – pričao je Kristijan u velikoj ispovijesti deset godina nakon što je otišao od roditelja.

– To je dvoje ljudi koji nisu obrazovani, koji nisu ni dovoljno inteligentni da bi odgajali djecu, percipirali neke stvari važne za odgoj… I jako su sebični ljudi. Bilo je puno zlostavljanja, fizičkog, psihičkog… A najviše mi je smetalo izgladnjivanje. Ne dobiješ jesti po par dana, a najgori je osjećaj kad si gladan. Bio sam gladan do te mjere da sam jeo i sirovu tjesteninu – ispričao je Kristijan, uz nastavak:

– Živjeli su od dječjeg doplatka i socijalne pomoći. U jedan dan potrošili bi sve do zadnje kune, a mi djeca ne bismo vidjeli ništa od toga. Bilo je tu i vrijeđanja, često su znali govoriti da sam kopile, da nisam njihovo dijete, da su me trebali ostaviti u bolnici kad sam se rodio… Na psovke i ružne riječi sam bio i navikao, ali te neke rečenice pamtit ću do kraja života. To nitko ne zaslužuje čuti od svojih roditelja.

Nakon svega, Kristijan je u Domu bio puno sretniji.

– Živio sam na puno boljem mjestu, ali pogađala me usamljenost, to što se ne mogu osloniti na nekoga… Nije to baš lako – pričao je Kristijan u svojoj iskrenoj ispovijesti.

Tužna Kristijanova priča privukla je i pažnju medija, koji su te 2007. godine pomno pratili cijeli slučaj

Dotaknuo se u svemu tome, naravno, i košarke. Narančasta lopta, obruč, mrežica i teren za njega su činili utočište, sigurnu luku, mjesto na kojem se osjeća kao svoj na svome. Možda i nije slučajno da se sve to događalo upravo u Zadru, gradu u kojem vole reći da su “izmislili košarku”.

– Bez obzira jesam li dobar košarkaš ili ne, to meni nije samo sport. Košarka je meni ljubav, život. Ne mogu zamisliti život bez košarke. Najsretniji sam kad sam na terenu i kad imam loptu – kaže Kristijan, koji je tu strast prema ovom sportu sa sobom ponio i u Veliku Goricu.

– Šime Vidaković bio je moj prvi trener u Zadru, on me uvukao u košarku, pokazao mi lijepu stranu ovoga sporta, koji me zaintrigirao, u kojem sam ostao do danas… Zbog njega je košarka moja prva ljubav. A usput mi je usadio i taj zadarski košarkaški mentalitet, hvala mu i na tome. Nije mi problem priznati da sam prgav igrač, sportski bezobrazan, jedan od onih koji potpaljuju vatru, a to sam dobio u Zadru. Kad prođeš tu školu, sve nakon toga je puno lakše – kaže danas 28-godišnji Kristijan.

Košarka mu je uvijek bila spas, ali velika karijera nije se dogodila. Igrao je Kristijan Validžić za zadarske klubove, zatim i za Samobor, lani za Podsused, a sad je odabrao Goricu. Pomoći će kvalitetom, ali energijom, pozitivnim stavom koji na prvu upada u oči.

– Mislim da će biti izuzetno teško, s obzirom na to da se roster puno promijenio, da su nositelji igre više-manje otišli, ali na nama je da radimo, da rastemo kao momčad, a vjerujem da ćemo to uz Cicija i raditi. Poznajem ga, znam kako radi i siguran sam da ćemo biti dobri. Očekujem da ćemo izvući maksimum iz ove momčadi – optimističan je Kristijan.

Uz 39-godišnjeg Antu Mašića i 32-godišnjeg Kristijana Šutala, bit će jedan od najstarijih i najiskusnijih u kadru trenera Miljkovića.

– Da, jedan sam od starijih i naravno da želim pomoći mlađima, a u tom smislu mi je jako pomogla prošla sezona. Vjerujem da sam kroz nju do kraja sazrio kao igrač, čak i na toj mentorskoj razini. Inače sebe baš i ne bih smatrao dobrim izborom za mentora, ali trener Podsuseda Edin Hadžić jako je vjerovao u mene i uspjeli smo momčad sastavljenu od igrača koji su tek izašli iz juniora dovesti do trećeg mjesta u Drugoj ligi. Ja sam bio vođa tog “čopora”, klincima je dobro došao moj bezobrazluk i baš mi je zbog Edina Hadžića jako drago što smo napravili tako dobar rezultat – ističe Kristijan.

Dobrom rezultatu nadat ćemo se i ove sezone, s Validžićem u dresu Gorice, a on će košarku gurati usporedno s poslovnom karijerom. Kristijan je, naime, voditelj animacije u jednom hotelskom lancu, sa četiri hotela pod sobom.

– Moj prvi posao u životu, odmah po završetku srednje škole, bio je posao animatora u hotelu. Radio sam iz sezone u sezonu, dogurao do mjesta voditelja tima, a onda i do ovoga što sad radim. To je više-manje menadžerski posao, odgovornost je velika, ali jako volim to raditi, tako da nije problem. Nije problem ni uskladiti posao s košarkom, tako da se veselim svemu što nas čeka – zaključio je Kristijan svoju priču.

Priču s teškim dramaturškim elementima, ali i – sve govori tako – s happy endom…

Godina je, u sportskom smislu, za Velimira Šandora počela fantastično, jer u njezinoj prvoj fazi uzeo je srebro na Svjetskom prvenstvu u japanskom Kobeu, ali ova 2024. može biti i još malo bolja.

Prvog dana rujna, naime, Velimir će već treći put nastupiti na Paraolimpijskim igrama, u Parizu će napraviti sve da kompletira svoj olimpijski set. U Riju je osvojio srebro, u Tokiju, broncu, a fali još..

– Zlato, naravno! – javio se Velimir dan prije nego što će poletjeti za Pariz.

– Ne pada mi napamet najaviti zlato, reći da je to bilo kakav imperativ, ali jasno da mi je to i želja i cilj. I da ću napraviti sve što je u mojoj moći da se to i dogodi, da uzmem i posljednju olimpijsku medalju koju još nemam.

Pripreme su bile naporne i zahtjevne, a u velikoj mjeri bilo je tu govora o ponavljanju prokušanog recepta.

– Najveći dio priprema odradili smo u Medulinu, gdje imamo zaista sve uvjete. Tu je hotel, tu je bacalište, tu je teretana, imamo i bazene… I sve je na praktički nekoliko metara udaljenosti. Od početka srpnja do sad tri puta smo bili u Medulinu, doma bismo dolazili samo na par dana, čisto da promijenimo kofere i vidimo svoje bližnje. Iako, i tih smo dana žestoko trenirati na stadionu i u našoj teretani, a znao sam i otići do Kutine kako bih radio s trenerom za tehniku. Ukratko, radili smo praktički sve isto kao prije Tokija, jer tad se to pokazalo kao jako dobra varijanta – prepričao je posljednje razdoblje života Šandor.

Posljednja, najnapornija faza priprema, krenula je već koji dan nakon još jednog iznimno važnog događaja. Posljednjeg vikenda u lipnju, naime, Velimir se vjenčao sa svojom Anom, pa će mu pariške Igre biti prvo natjecanje u statusu supruga.

– Zadnjih godinu dana Ana i ja živimo zajedno, a sad smo odradili i ovaj dio, i to baš onako kako smo zamislili. Na plaži u Pokupskom, pod vedrim nebom, okupili su otprilike 220 gostiju, obitelji i dragih prijatelja, a sve skupa prošlo je fenomenalno. Bilo je veselo, fešta je bila baš vrhunska, kao i klopa, muzika… Baš smo uživali, takav tulum uvijek bih rado ponovio – priča Velimir, koji nije slučajno odabrao baš plažu u Pokupskom za mjesto radnje.

Naime, upravo se na tome mjesto dogodio i ključan trenutak kad je riječ o ovoj ljubavnoj priči.

– Bio sam na plaži u Pokupskom na koncertu Slavonskih lola i sreo sam Mariju Martinović, koja me pozvala da idem s njima u Umag na nekakvu konvenciju. Na prvu mi se baš i nije išlo, ali uspjela me nagovoriti i otišao sam tamo. Da nisam, nikad ne bih upoznao Anu, jer ona je tamo bila kao predstavnik tvrtke koja se bavi ortopedskom opremom. Ovako smo se upoznali, ostali u kontaktu i sve je dalje išlo svojim tijekom – sa smiješkom govori Šandor.

Uz djevojku, a po novome i suprugu, sve je u Velimirovu životu postalo za nekoliko nijansi ljepše, čak i lakše.

– Je, malo sam se i ulijenio, jer ranije sam sve morao raditi sam, a sad imam nju uz sebe, što značajno olakšava stvari – priznaje Šandor, koji u Ani ima u veliku podršku kad je sport u pitanju.

– Naravno, uvijek je uz mene, velika je potpora, a bit će tako i u Parizu. Doći će i ona tamo dan prije natjecanja, a kući ćemo se vraćati zajedno, dva dana poslije. Nadam se da ćemo se vraćati sretni i zadovoljni zbog ostvarenog rezultata – poželio je Velimir.

Velimir Šandor u Parizu brani srebro osvojeno u Tokiju prije tri godine… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

Pred sebe neće postavljati nikakve imperative, čak i ako se isključe sve one priče o zlatu, jer konkurencija će biti vrlo ozbiljna. Kao što je, uostalom, bilo na svim natjecanjima posljednjih godina, na kojima Velimir gotovo u pravilu prolazi jako dobro.

– U mojoj kategoriji uvijek je naš šest ili sedam koji smo tu negdje, uvijek sposobni za hitac vrijedan medalje. E sad, pitanje je tko će imati svoj dan, tko će se bolje osjećati, tko će se najbolje snaći… Naravno da odlazim tamo sa željom da se kući vratim sa zlatom, ali jednako tako sam svjestan da mogu završiti i sedmi, jednako kao što mogu završiti i prvi. Sve je moguće. Prema nekim predviđanjima, za medalju će u Parizu biti potreban hitac od preko 20 metara, a ja takav hitac ove godine još nisam imao. Što ne znači da ga neću imati baš sad, kad bude najpotrebnije, kad se i osjećam najspremnije – govori Šandor.

Bit će ovo i njegovo treće iskustvo života u Olimpijskom selu, što je uvijek poseban doživljaj, drukčiji od svega drugoga što jedan sportaš može doživjeti.

– Je, drukčije je i zanimljivo, ali zapravo je svaki put različito. U Riju smo mogli ići gdje god smo željeli, obišli smo i čuveni kip Isusa, i Maracanu, bili smo i na Copacabani… U Tokiju, s druge strane, i dalje je trajala korona, tako da nismo baš ništa vidjeli. Tamo smo bili gotovo kao u zatvoru. Vidjet ćemo kako će biti u Parizu, ali u svakom slučaju znam da se ne idem tamo zabavljati. OK, bude tu i druženja i zafrkancije, ali u danima prije natjecanja najviše volim biti sam sa sobom, potpuno se fokusirati na ono što me čeka i ne zamarati se bilo čim drugim. Uostalom, nije baš da ćemo tamo biti dva tjedna, dolazimo dva dana prije natjecanja, a odlazimo dva dana nakon njega – priča Šandor.

Foto: Facebook/Velimir Šandor

A kad i ovaj izazov ostavi iza sebe, kad se vrati iz Pariza, veći će fokus ići na obiteljski život, ali i na poslovne projekte.

– Zaposlen sam u velikogoričkoj Zajednici sportskih udruga, odrađujem im neke administrativne poslove i zahvaljujem ljudima iz Grada i Zajednice na toj prilici. Omogućili su mi da se potpuno posvetim sportu, a ja im obećajem da ću im sve vratiti kad Pariz prođe. U planu je i pokretanje obrta za knjigovodstvo, ali ajmo mi prvo riješiti Pariz, pa ćemo se time baviti – završio je Velimir.

Piše: Gianna Kotroman

Ljubavlju, a ne riječima njegujemo diplomaciju na relaciji Filipini – Novo Čiče. Priča je to kojoj ništa nisu mogli tisuće i tisuće kilometara udaljenosti, epidemija Covida, karantena, Tihi ocean… Ništa. Opstala je unatoč svim životnim testovima.

Akteri priče su Filipinka sa otoka Cebu , Tiffany Pearl Barišić i Ivan Barišić iz Novog Čiča. Slučajno ili ne oboje zaposleni u Zračnoj luci Zagreb. Jedna zračna luka im je presudila.

Slučajno namjeran pogled i škicanje na filipinskom aerodromu završilo je brakom sa dva vjenčanja. Civilnim na Filipinima i crkvenim u Ščitarjevu i 13- mjesečnim bebačem Filipom.

Cijela štorija je počela prije pet godina, kad je Ivan Barišić iz Novog Čiča, atletski trener u Maraton klubu Velika Gorica, putujući poslovno na Novi Zeland iz jednog pogleda na filipinskom aerodromu skenirao Filipinku Tiffany sa otoka Cebu iz grada Balambana, grada poznatog u svijetu po brodogradnji.

Cijela priča se zalaufala od razgovora, par finti, kave, dugogodišnjeg dopisivanja zbog karantene i korone koja je stavila njihovu ljubav na test i čekanje do Yes, I Do.

Nakon povratka za Hrvatsku – Ivan je svratio te ostao na Filipinima da bolje upozna Tiffany, za našu percepciju malo neuobičajeno. Ne kao kod nas po kavama, dejtovima, nego po džunglama, rijekama.

Bolje su se upoznali, zbližili, zaljubili se, hodali pet godina i odlučili se vjenčati. Cijela procedura oko vjenčanja je bila komplicirana. Puno previše papira se tražilo. Ali manje nego kod nas u Hrvatskoj. Jer su imali dva vjenčanja. Filipinci jako drže do ceremonije uplovljavanja u bračnu luku. Dan prije vjenčanja imaju photo shooting, svadbe u odnosu na naše koje traju do jutra, tamo su par sati, ali iznimno vesele.

Upoznali su se dok u Hrvatskoj nije bilo stranih radnika poput Nepalaca, Filipinaca i Ivan nije puno znao o Filipinima. Osim da imaju lijepe žene.

Iako su na prvu Ivanovi roditelji bili malo iznenađeni, “odakle Filipinka?”, super su reagirali, kao i Tiffanyna obitelj. Dobro je prihvaćena sa svih strana.
Filipinci su veseli, vole društvo i dobri su domaćini, opisuje ih Ivan.

Tiffany i Ivan žive u Novom Čiču, imaju trinaestomjesečnog sina Filipa, s kojim mama komunicira na engleskom, tata, baka i djed na hrvatskom. Tiffany i Ivan međusobno razgovaraju na miksu engleskog i hrvatskoj, za kojeg Tiffany kaže da je težak za naučiti. Obzirom na to da radi u zračnoj luci, polako uči hrvatski.

Na Filipinima koji imaju 7100 otoka je službeni jezik tagalog. Imaju i stotinu drugih jezika. Tifanyn, koja ima i španjolske krvi, zove je cebuan. Rodom je s otoka Cebu, gdje su zmije i ogromni pauci domaće životinje.

Na Filipinima se jako puno koristi engleski, španjolski i japanski.

Od fine filipinske kuhinje koja je mješavina meksičke i azijske Tiffany najčešće priprema nešto slično mini bureku sa chili začinom, adobo – gulaš, riža na tisuća načina, minodo i puno zelenjave. Sva jela su ljutkasta.

Filipinci, za razliku od nas, jedu lišće batata, puno kokosa, octa… I banane, kojih ima na svakom uglu i na desetke vrsta.

Uspoređujemo li Hrvatsku i Filipine, tražeći prve asocijacije, Ivanov odgovor je bio vulkani, koralji i jako puno banana. A Tiffanyn – božićno drvce! Iz klimatoloških razloga, na Filipinima nemaju pravi zimski ugođaj Božića, za kojeg se počnu pripremati već u rujnu…

Na pitanje kako se Tiffany, koja je godinu i pol ovdje, sviđa Velika Gorica, Novo Čiče i Hrvatska, kaže:

– Sretna sam ovdje uz supruga i dijete, imam bolji životni standard, ljepši način života, okružena sam prekrasnom prirodom, ljubaznim susjedima, obitelji… I što mi više treba!

Na kraju balade, za pravu ljubav prepreka nema. Ne postoje.

Na dalekim Filipinima kaže se “gugma nga walay utlanan”, a u Novom Čiču – ljubav nema granica.