Priča iz kvarta
Kapetani za kormilom: Jana, Milka i Čagi, pet godina poslije, u petoj ligi!
Hrvoje Jančetić, Damir Milanović i Igor Čagalj bili su vođe momčadi HNK Gorice koja je 2018. ušla u prvu ligu. Točno pet godina poslije krenut će u novu sezonu kao treneri Jelačića, Mraclina i Gradića u 4. NL Središte
Objavljeno
prije 2 godinena
Objavio/la
Marko Vidalina
Pregovori su trajalni nekoliko dana, ubacile su se u cijelu priču i godišnji odmori, i svadbene svečanosti, ali te kišne, za ljeto poput ovoga neobično hladne srijede, konačno smo uspjeli. Terasa “Barbare” na Galženici često okuplja ozbiljna nogometna imena iz našega kraja, ali skup organiziran te srijede ipak je bio nešto posebno.
S jedne strane stola Hrvoje Jančetić zvani Jana i Damir Milanović umjetničkog imena Milka, a s druge Igor Čagalj alias Čagi. Legendarni kapetan Gorice iz drugoligaških dana, čovjek koji je podigao pehar za prvake druge lige u kasno proljeće 2018., njegov frend iz djetinjstva i desna ruka iz te čuvene sezone, pa onda još i turopoljski zet i prvi sljedeći kapetan, prvi u prvoligaškoj povijesti Gorice… Pet godina poslije, tri ikone turopoljskog nogometa okupljene su zbog – pete lige!
– Kad smo se zadnji put ovako skupili? Njih dvojica su se vjerojatno vidjela jučer, ali da smo sva trojica ovako sjeli zajedno… Bojim se da nismo od tad, stvarno ima već pet godina – brojao je Jana vrteći glavom.
Svatko je otišao svojim putem, Jana se odmaknuo od nogometa na neko vrijeme, bio unutra kroz veterane Gorice, a Čagi i Milka uhvatili su se trenerskog posla. Četiri godine nakon završetka igračke karijere, taj put je odabrao i Jana. Iza sve trojice su ozbiljne prvoligaške karijere, na važno mjesto u nogometnim uspomenama smjestili su tu zajedničku nezaboravnu goričku sezonu u smirajima karijere, a nogometni putevi opet su ih spojili u 4. NL Centar.
Tri turopoljska predstavnika s trojicom kapetana na klupama! Kakva romantična nogometna priča…

Hrvoje Jančetić bio je kapetan momčadi koja je 2018. izborila 1. HNL, a momčad su s njim vodili Damir Milanović i Igor Čagalj… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Pa se uz jutarnju kavu vraćamo na njezin početak.
– Znali smo se mi svi s terena još otkad smo bili klinci, često smo igrali jedni protiv drugih, jer Milka i ja smo isto godište, Jana je godinu stariji… U tom smislu se znamo stvarno oduvijek – počeo je priču iz davnina Čagi, a nastavio Milka:
– Jana i ja igrali smo zajedno u Radniku kao klinci, sve do kadeta, kad smo se svi razbježali. On u Zagreb, ja u Dragovoljac. A kad smo bili u Radniku, Čagi je bio u Dinamu i uredno nas tamburao, u generaciji sa Zahorom, Šarlijom, Koretićem…
– Da, s Milkom sam igrao kao klinac, ali nije baš da smo se puno družili izvan terena. Nikad nismo bili ista ekipa kao klinci, ipak smo išli u druge škole, živjeli u različitim kvartovima… Ja sam bio u Šenoinoj, na igralištu od jutra do mraka, a Milka kod sebe u Cvjetnom. Znali smo im mi doći u goste, na hakl, ali rijetko, uglavnom smo bili u svom kvartu – zaključuje Jana rubriku “kad smo bili mali”.
Jana je nakon odlaska iz Radnika prošao školu NK Zagreba, kasnije igrao i za Inter, Međimurje, okušao se i u Grčkoj, čuvao velikog Rivalda, tad u dresu Olympiacosa… Kući se vratio 2012.
– To ljeto smo mi zajedno došli. Stvorili smo tad ozbiljan dream team, skupili se sa svih strana i, naravno, skoro ispali iz lige. Ali dobri smo bili, osim što smo imali deset igrača istog profila… – u svom stilu dobacuje Milka, koji je s Čagijem prvi put zaigrao desetak godina ranije.
– Milka i ja spojili smo se u seniorima Dragovoljca. Mislim da je to bilo ljeto 2001., on je došao iz juniora, a ja nakon što sam otišao iz Dinama pa odradio jednu sezonu u Segesti. Tad smo prvi put zaigrali zajedno, ali nije dugo trajalo – priča Čagi, pa se opet ubacuje sveprisutni Milka:
– Da, tako nekako. Ja sam ga dočekao u klubu, a onda su oni svi skupa, nakon jedne polusezone, mene ispratili iz kluba, ha, ha.
Ubrzo nakon toga, s napunjenom 21 godinom, Čagi je postao – Turopoljac. Oženio se, eto, vrlo rano, pa iz svojih Utrina doselio u Gradiće.
– Mi smo s 21 išli prema van, a on je s 21 došao ovdje, ha, ha – evo opet Milke, s kratkim intermezzom uoči Čagijeva izlaganja o nogometnom putu.

Dean Klafurić doveo je u Goricu svog sadašnjeg pomoćnika Milanovića i spojio ga s Jančetićem i Čagaljem
– Poslije tri godine Dragovoljca, bio sam godinu dana u Zaprešiću, pa godina Šibenika, pet u Rijeci, dvije u Puli, još tri u Dragovoljcu i na kraju dvije u Gorici, pa sam se spustio u niže lige, prvo Vinogradar i na kraju Ravnice – nabrojio je Čagi, a Milka je bio u niskom startu.
– Ukratko, sve klubovi koji su poslije toga morali ići u ozbiljnu renovaciju terena…
I Čagi se nasmijao, što će, pa kroz smijeh nastavio:
– Ja sam ti bio u svim klubovima koji su se borili za ostanak i u kojima nije bilo para! To je moj život u nogometu. Di je borba, tu je i Čagi!
O Milkinom putu se sve više manje zna, već je ispričana priča o liku koji je igrao u svih sedam rangova hrvatskog nogometa, u međuvremenu odradio i pristojnu inozemnu karijeru, pa ide u tom času pokušaj da se priča prebaci na Goricu. Pitanje glasi, prvo za Čagija: Je li mu druga liga s Goricom u ljeto 2018. jedini trofej u karijeri?
– Ha, uz ovo s Goricom, ušao sam s Ravnicama u višu ligu, sad na kraju karijere, ali svejedno. Čekaj, ima li još što… – zamislio se Čagi ima li tu još čega takvoga na nogometnom putu, pa podigao glas, ali opet kroz smijeh.
– Pa pas te jebo, jesam ti rekao maloprije da sam svugdje bio u krivo vrijeme. Pitaš me za trofeje, a sad ti pričam da sam bio jedino tamo di je borba i di nema para. Šta da osvojim?! Ostanak je za mene bio trofej svake sezone… I onda me pita jesam što osvojio! Jesam, trofej Laško sam osvojio…
Nema ni Jana puno toga, u CV-ju također piše “Gorica plus jedan”, uz jedan ali…
– Uz ovo s Goricom, s Trnjem sam bio prvak treće lige, ušao u drugu. Iako, ja volim brojati i onu sezonu kad je Zagreb bio prvak Hrvatske, ipak sam u prvih šest kola bio na klupi – s neskrivenim ponosom kaže Hrvoje, pa prepušta riječ Milki.

Hrvoje Jančetić odigrao je šest sezona u dresu kluba iz svoga grada… Foto: Jurica Galoić/PIXSELL
– S Videotonom sam bio prvak Mađarske, s Udarnikom sam osvojio četvrtu ligu, i ta sezona s Goricom. I svugdje sam bio važan kao Žan Tabak u NBA-u – zajebava se opet mladi Milanović, a dodatak ima Čagi…
– Jesi nas okupio, nisi mogao bolje da si tražio…
– Više medalja ima moja kćer u rukometu nego ja u nogometu. A ona ima 15 godina, ha, ha… – prisnažuje Milka.
Ukratko, sezona 2017/18. za svu trojicu nešto je posebno. A da stvar bude još bolja, malo je falilo da je nitko od njih ne odigra. Ni u Gorici ni bilo gdje drugdje.
– Ja sam to ljeto mislio da sam gotov. Još kad sam se vratio iz Istre, upisao sam trenersku školu i igrao drugu ligu u Dragovoljcu. U toj zadnjoj sezoni išla je već 36. godina, sjećam se da je bio 1. ožujka, igrali smo baš u Gorici protiv Gorice. I završi utakmica, a ja natjeravam trenera Sunaru po svlačionici. Htio sam ga tući, ozbiljno ti kažem! Poludio sam nešto na njega i predsjednik me suspendira – priča prvo Čagi svoju priču o ljetu 2017.
– Nakon toga, bio sam uvjeren da mi je igračka karijera gotova. Trčao sam tri mjeseca po nasipu u Gradićima, nisam znao ni gdje ću ni što ću, i sretnem u Gradićima svog susjeda Krešu Ačkara. Pita me gdje sam, ja rekoh da nisam nigdje, pitam ga da me spoji s nekim u Gorici, da krenem raditi kao trener… I tako je trebalo biti, trebao sam doći za trenera u školi nogometa i igrati za drugu momčad u petoj ligi, malo pomoći klincima. Međutim, kad je Dean Klafurić došao za trenera, želio me u svojoj momčadi, ali zapravo me doveo Milka!
– Da, ja sam bio pregovarač. Bio sam mu ipak najbliži, igrali smo zajedno, pa sam ga ja i zvao. Sve smo riješili u pet dana i tako je završila moja karijera vanjskog suradnika kluba, bio sam nešto kao Reno Sinovčić, ha, ha – kaže Milka.

Damir Milanović igrao je nakon Gorice još i za Gradiće, Kralj Tomislav i Polet, za koji je i dalje registriran
Jana je tu bio već pet godina, navršio je 36, pa je ideja u njegovu slučaju bila potpuno drukčija.
– Ni ja nisam trebao igrati su sezonu. S predsjednikom Črnkom već sam dogovorio da ću završiti karijeru i dobiti neku funkciju u klubu, nešto slično ovome što je danas Nindža. A onda me nazvao Klaf i izvrijeđao me! Da jesam ja normalan, da ne dolazi u obzir, da moram igrati… I da nije bilo Klafa, ne bih sigurno igrao tu sezonu – uvjeren je Jana, a kima glavom i Čagi, ponavljajući isto.
Jana se tad i zaposlio u firmi, a i Milka je, s rasturenim koljenom, završavao s ozbiljnim nogometom, s prvim trenerskim licencama u džepu okrenuo se tom dijelu nogometne priče, a uz to i radio u pošti, kao dostavljač paketa.
– Ideja je bila da budem uz Klafa i učim se trenerskom poslu, a da igram ako i kad bude trebalo. Trebalo je, naravno, samo tamo gdje su tereni loši, gdje je tučnjava, tako da sam igrao u Solinu, Novigradu… Sezonu ranije odradio sam u Udarniku i mislio sam da je to to, ali ispalo je drukčije – smješka se Milka.
Ispalo je sjajno, Gorica je kolo prije kraja sezone osigurala naslov prvaka, zahvaljujući bodu u onom mitskom sunčano-olujnom ogledu sa Šibenikom, ali na početku priče ništa nije upućivalo na takav rasplet.
– Ma taj ulazak u prvu ligu je doslovno čudo! Nije o tome bilo ni govora. Uz Antu Radoša, nas trojica bili smo jedini stariji igrači. Dobro, bili su tu i Marina i Kahlina, ali sve ostalo su bili klinci, doslovno juniori – pamti Čagalj svoje prve dojmove.
– Najjača je priča s malim Ljubom (Nemanja Ljubisavljević, op. a.). Menadžer mu napričao da je Gorica top klub, da idemo u ligu više, ulazimo sto posto… I priča mi poslije: “Ja došao, ovaj dolazi na trening obučen k’o poštar, s onom velikom torbom, ovaj Čagi ima 40 godina, ovaj radi ujutro, pa ne dođe na trening… I mislim si, gdje me to ovaj poslao?! Koji su ovo?! Di će ovi ući, ne mogu ući u podrum, a ne u prvu ligu…” – smije se Čagi.

Igor Čagalj odigrao je dvije sezone u dresu Gorice, po jednu u drugoj i prvoj ligi… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
– Krenulo je ludo već u prvom kolu. Izgubili smo 1-0 od Dinama II s igračem manje, Kahlina je još i promašio penal… Pazi koliko smo bili normalni kad ti golman puca penal u prvom kolu! To sve govori kakvi smo bili mi ostali. Nećeš se iznenaditi, ali Marina je dobio crveni, pa sam ja bez jedne noge ušao zadnjih pola sata… Takav je bio taj početak, ali mi i takvi u prvih šest kola uzmemo pet pobjeda! Nakon tog Dinama dobili smo pet zaredom i tek nakon toga, kad je došao Prela, počela se slagati momčad za prvo mjesto. Prvo je došao Maslowski, kasnije i Ojaama, Beli, Astafei, Gigi… – pamti svaki detalj Milka.
– A ja pamtim kad smo točno shvatili da smo dobri, da možemo: nakon što smo dobili Šibenika na Šubićevcu. Točnije, ubili smo ih! I tu smo shvatili da bi se moglo dogoditi – dodaje Jana.
– Na stranu sve te slabosti na početku, ali ta momčad imala je karakter. Nismo mi bili kvalitetniji od ostalih, ali bili smo karakterno top – ubacuje se Čagi.
I u tom trenutku, nekom ludom slučajnošću, našem stolu u “Barbari” prilazi – Matija Dvorneković! Ako je ovo do tog trenutka bio respektabilan skup u svijetu turopoljskog nogometa, sad se pretvorio u pravi mali spektakl.
– Lijepo vas je vidjeti sve na okupu, ali neću puno smetati… U prolazu sam, sa ženom i djecom, samo vi pričajte svoje – pokušao je Nindža na brzinu nestati, ali naravno da su šanse za uspjeh bile mizerne.
Ne prije nego što ga Milka ubaci u naši priču.
– E da, da ne zaboravim, bio je s nama i Nindža. Odradio je pripreme s nama pa na utakmici u Brežicama vidio kakvi smo i lijepo otišao na Island. Vidio čovjek da nije to to, da nam nema pomoći, pa pričekao zimu da se malo posložimo i opet se vratio. Dolazi majstor i govori: “Čekaj, kaj ćete bez mene u prvu ligu?”
– Mi se mučimo cijelu karijeru, a ovo je sve suprotno od toga. Maknuo se lijepo čovjek i vratio se pokupiti vrhnje – smije se Jana.
Smijao se i Nindža, muški podnio svoju porciju i nastavio u svom điru. A mi u svom.

I Nindža se nakratko priključio uglednom nogometnom društvu…
– Nakon Varaždina je bilo svega, kad smo dobili tri komada gore… Prela nije htio ni raditi sastanak, ali mi smo ga napravili sami. Jana je rekao svoje, Nindža je rekao svoje, a ja sam imao okršaj sa Žutićem. Dobio je treći žuti i rekao da ne zna hoće ići na sljedeću utakmicu u Solin, da bi možda išao s predsjednikom. Pa sam mu ja objasnio da neće ići s predsjednikom, nego će ići ili s nama busom ili nikako… A Čagi je samo stajao sa strane, kulirao se i rekao mi: “Milka, ništa ne brini, ako nešto krene po zlu, ja ću riješiti!” Kao i uvijek, uostalom. Pije kavu i stražari… – opisuje podjelu posla Milka, a nastavlja Čagi:
– Ja neću zaboraviti kad smo išli Hajduku, i to u srijedu. Klinci nas našamarali, ja mislim da je bilo 0-4, a u subotu nam dolazi Varaždin, utakmica za titulu. Dolaze kod nas, igra se 15. sekunda, a ja kao da imam šizofreniju! Lopta odlazi u aut, a ja urlam na suca da ubrza to, da se što prije lopta vrati u igru. Svi smo izašli na teren s pjenom u ustima, takvi smo bili od prvog do zadnjeg, i zato smo i uspjeli. U starijim igračima smo imali korektne ljude, koji su htjeli pomoći klincima. Pa mali Ljubo je tjedan dana nakon što je došao iz Srbije bio kod mene na ručku. Evo ti, što imam ja, imaš i ti… I to tako treba biti.
U prisjećanju na ovu sezonu često je Jana znao pogledati u pod, zamisliti se, ušutjeti, ali lako je i to objasniti. Na jesen je bio standardan, kapetan, vođa momčadi, a u nastavku sezone pao je u drugi plan.
– Da, sezonu sam počeo kao kapetan, ali Čagi je poslije nosio traku. Ja sam prvi dio sezone odigrao standardno, igrao sam i prvu utakmicu proljeća, a onda sam praktički ispao iz kadra. Prva sljedeća utakmica mi je bila i zadnja za Goricu, ona čuvena protiv Šibenika, u kojoj smo osigurali ostanak. Nisam prije toga igrao dva mjeseca, bio sam potpuno izvan ritma, ali Gigi se nešto ozlijedio… Kako je bilo rečeno da neću više igrati, glavom sam bio tko zna gdje, a pred nama najvažnija utakmica sezone – prisjeća se Jana i nastavlja:
– I krenemo igrati, meni moj igrač pobjegne, zabije gol i mi gubimo. Sjećam se da me Čagi pogledao kao da će me ubiti… Nisam ušao u blok na vrijeme, a to su situacije u kojima se vidi jesi li unutra ili nisi. Htio sam lupati glavom u zid, nisam mogao vjerovati. Sva sreća da je dobro ispalo na kraju.

20.05.2018. Zagreb – Druga hrvatska nogometna liga, 33. kolo GNK Dinamo – HNK Gorica. Foto: David Jolić / cityportal.hr
Ispalo je sjajno, gol vrijedan boda za prvu ligu zabio je Estonac Ojaama, i blatna fešta mogla je početi.
– Igrao sam i ja tu utakmicu, valjda jedino zato što je pala kiša. Kažem ti, ja sam bio samo za takve situacije – govori Milka, a Čagi dobacuje da je u toj i onoj sljedećoj sezoni, prvoj prvoligaškoj, propustio jednu jedinu utakmicu.
– I u međuvremenu je imao dvije generalke motora – smije se Milka.
A kad je ta titula proslavljena, došao je i kraj zajedničkoj priči naše trojice junaka. Čagi je ostao igrač, kapetan, Milka se pola godine poslije vratio kao trener u omladinskoj školi, a Jana se posvetio obitelji, klincima, poslu u firmi… A sad će se posvetiti i trenerskom poslu.
– Njih dvojica su već iskusni, radili su i s klincima i sa seniorima, a ja sam ipak još zelen u tom trenerskom poslu. Zajedno s Milkom polagao sam A licencu, razlika je što je on ostao u tome, a ja nisam. Vraćam se nogometu, oni su u ovom trenutku u prednosti, ali nadam se da ću ih poloviti – kaže Jana, do kojeg s raznih strana dolaze priče da ga čeka jako težak posao, da Jelačić u kadru baš i nema kvalitetu za ovu ligu, ali…
– Ja se s tim neću složiti! Igrača ima dovoljno, s tim nemamo problema, i idemo raditi. Pa ćemo vidjeti gdje će nas to dovesti – odlučan je i ambiciozan novi trener Jelačića.

Gradići su prošle sezone završili na sedmome mjestu, a Mraclin na trećem… Foto: Vitomir Štuban
Čagi ulazi u svoju drugu sezonu u Gradićima, ide u obranu sedmoga mjesta.
– U Gradićima je uvijek isto – ok! Iako, otišla su nam tri najbolja igrača: kapetan Ivan Rajić, ponajbolji vezni igrač lige Toni Borovac i najpotentniji mladi igrač Matej Godinić. I to sva trojica u Mraclin – izgovara Čagi, a Milka se s druge strane stola podlo smješka.
– Evo ga, tu je, sjedi sa mnom i pije kavu… Barem nek’cugu plati – ima Čagi ideju za iskupljenje.
– Oslabljeni smo, ali nije mi to ništa strano, jer prošle godine u ovo vrijeme imao sam puno goru situaciju. Krenem s pripremama i pojavljuju mi se jednom tri igrača, drugi put njih pet… Pa meni je prva pripremna utakmica bila kup u srijedu, a u subotu mi kreće prvenstvo! Skupljali smo se kako smo znali… Ovo ljeto je drukčije, meni je baza momčadi ostala na okupu, nekih 14-15, igrača, nešto smo i doveli, i sad imam njih 14-15 za rotaciju. I siguran sam da ćemo opet biti konkurentni, kao što smo bili i prošle sezone. Bit ćemo u stanju “pofajtati” se sa svima – vjeruje strateg Gradića, pa odmah nastavlja:
– Prošla sezona bila mi je prva u seniorskom nogometu i puno mi je pomoglo to što sam naletio na stvarno karakternu skupinu igrača. Kapa im do poda. Znam da ih je još sedam-osam imalo nekakve ponude, mogli su otići, ali odlučili su ostati. Svaka im čast, zbog takvih stvari je i užitak sve ovo raditi. Uživam s njima svaki dan!
Bio je tu i još jedan dodatak.
– Ovdje obavezno moram istaknuti i našeg Franju. Ljudi njegovu ulogu nazivaju ekomom, oružar, kako već, ali ja ću reći da je on za nas i puno više od toga. I hvala mu na svemu što radi!
Pričekao je Milka da Čagi ispriča svoje, pa nam približio situaciju u Mraclinu. Koja je, ukratko, jako jako dobra.
– Prošle godine bili su u vrhu, treći, a meni je, uz to što je ostala baza, još i došlo pet-šest igrača. Prije svega, naravno, iz Čagijevih Gradića. Pogotovo nam je važan Rajić, stoper, iskusan igrač, vođa. On će mi biti kapetan bez trake, jer prvi kapetan je ipak Livaja iz Kuča. Doveli smo njega, kao i Dianaževića, koji nam donose kvalitetu, ali u dogovoru s upravom tražili smo prije svega mlađe igrače. Borovec, Godinić, Harambašić, Rakas… Imamo dosta kvalitete za ovaj rang, ali tek ćemo vidjeti hoćemo li opet biti gore, u vrhu. Za ovu razinu imamo i iznenađujuće puno igrača, čak 24 u kadru, što potencijalno može biti i problem, jer uvijek će biti nezadovoljnih, svatko želi igrati – govori Milka.
Svoje prve trenerske okršaje imat će u šestom kolu, kad igraju Mraclin i Gradići, u 12. kolu sudaruju se Mraclin i Jelačić, a u zadnjem Jelačić i Gradići.
– Igramo mi s Gradićima i prijateljsku prije toga, pričekat ću još malo da se poslože pa da mu uzmem još dva igrača. On mi dođe kao skaut, čovjek mi radi godišnju selekciju – smije se Milka, pa se sekundu potom prebacuje u mrvicu ozbiljnije izdanje.
– Te utakmice između nas će biti najteže utakmice! Lokalni derbiji su nešto posebno, takve utakmice i donose draž ovim nižim ligama, tu su i tenzije veće. Tako mi je bilo i sezonu prije u Mraclinu, kad smo ulazili u ovu ligu, najteže je bilo protiv Buševca, Jelačića i Kuča! Bili smo mi kvalitetniji od svih njih, ali to ne možeš dobiti da se ubiješ! Evo, Mraclin igra prvo kolo protiv Sv. Nedelje i kažu, kao, to je derbi. Meni će veći derbi biti protiv Vukovine i Gradića, tu će doći više ljudi, to je nešto sasvim drugačije. I nije tu bitno tko je bolji, kome što pričaju, kome fali igrača… Onaj koji ne zna hodat po terenu, taj dan je Messi. I onda ti moj Hajduk i ovi veći igrači u tim ligama malo zaglume, krenu driblati, pa te samo poklopi. Nije to jednom bilo tako. Sjećam se, igramo protiv Buševca i moj kum Sule nas pobijedi bez jedne noge…
Čagi je pričekao da kolega završi, kratko ga pogledao, pa zaključio:
– Ma mene će Milka sigurno ispaliti! To već znam! Isprovocirat će me sto posto. Još sad ima i ekipu, posložio se, i to će biti baš zanimljivo. Već me ispalio s igračima, ali ovo će biti baš zabavno – svjestan je Čagi svog zapaljivog karaktera, koji takvima poput Milke došao kao naručen.
– Ljepše će mi biti igrati protiv Jane, on će biti fokusiran na svoju momčad, raditi svoje… On se ne lovi na te moje fore, a Čagi je k’o šaran, njemu kažeš dvije riječi i gotov je, ha, ha.
– I ja sam siguran da će s Janom biti sve korektno i pristojno, ali ovog samo čekam… – vrtio je glavom i dalje Čagi, a Jana zaključio:
– U sportu smo naučili na takve stvari, da idemo jedni na druge, ali naravno da ti je drukčiji osjećaj kad ti je frend na suprotnoj klupi. Bit će zabavno, u svakom slučaju!
O da, bit će zabavno… Peti rang, četvrta liga, tri kapetana, dvojica s iskustvom, jedan na početku. Neka igre počnu!
Možda vam se sviđa
-
Mraclin smijenio trenera! Milan Marinić postao bivši u terminu za odrasle…
-
FOTO Nastavljena negativna serija Gradića
-
Druga utakmica, drugi poraz: Slijede li ekspresne promjene u Mraclinu?!
-
Milka na novom početku: ‘Otvoren sam za sve, ali vuče me uloga glavnog trenera…’
-
Vani je novi Reporter: “Čič beach” u nastajanju, pjesnikinja, vatrogasci i trener…
Kultura
Moć poezije Zdenke Mlinar: ‘Inspiraciju pokreće životna radost koju pretačem u stihove…’
NAGRADE SE NIŽU Živim u Zagrebu, ali moja Velika Gorica za nas je mirna luka, sredina koje se ne želimo odreći, jer s ovim gradom sam zajedno rasla, a tu su i moji poetski počeci, kaže Zdenka Mlinar u malo drukčijem intervjuu…
Objavljeno
prije 1 tjedanna
11. rujna 2025.Objavio/la
Marija Vrbanus
Njezin svijet je poezija. Kako na grčkom jeziku “poiesis” znači stvaranje, slobodni smo nazvati je našom stvarateljicom stihova. Dar koji je krasi odmalena, danas Zdenku Mlinar, koja živi u Zagrebu i Velikoj Gorici više od pola svojega života, svrstava u istaknute hrvatske književnice čije stvaralaštvo prepoznaje i inozemna publika.
Klasična poezija, haiku, aforizmi… Riječi koje niže u svojoj suštini nose duboku poruku o istinskoj važnosti života, a njezino umijeće uvijek iznova prepoznaje struka. Svojoj brojnoj kolekciji, nedavno je dodala još jednu nagradu, povom koje smo joj čestitali, a ona nam je otkrila svu svoju svestranost.
Zdenka, već smo ranije pisali o vašem poetskom stvaralaštvu i zaista kod vas nema praznog hoda. Koliko je vremena prošlo od vaše prve napisane pjesme do danas? Što se mijenjalo u stihovima, a što je i danas potpuno isto?
Lijepo je znati, a i pročitati da pratite moj rad, kao i to da ste primijetili da nemam praznog hoda. Jer, koliko god mislili i govorili kako radimo za našu dušu i osobno zadovoljstvo te da je to rad iz ljubavi, lijepo je radost stvaranja s nekim i podijeliti, ma kakav rezultat ili povratna informacija došla do nas. To bih usporedila s toplinom sunca, s blagoslovom kiše pa i sa snježnom bjelinom, čija ljepota, a ponekad i težina, ne bi imali smisla bez da nekog usreće, opomenu, pouče… To nam svima treba, koliko god mislili da tomu nije tako. Slijedeći takav stav i želeći osjećati navedeno, mislim da živim puninu života, a ona me mijenja, jača i čini svjesnijom onoga što jesam ili što i tko bih trebala biti.
Uči me čak i tomu da nemamo i ne bismo trebali imati praznoga hoda. Jer, naša prolaznost je i prebrza i neizbježna. I doista, mislim kako je neiskorišten dan, dan bačenog života koji, u meni osobno, ostavlja prazninu, a ona me pak čini nesretnom, beskorisnom i nekom vrstom parazita. Iskreno, grijeh mi je jutrom se probuditi s mislima što ću taj dan jesti, piti ili, ne daj Bože, nekome učiniti kakvo zlo. Ali, kako bezgrešnost ne postoji, utješit ću se i najmanjom korisnom sitnicom za bilo koga i bilo što.
Od moje prve napisane pjesme, ako ne računam pubertetsko stihovanje, prošlo je više od dvadeset godina, a bio je to moj dar kćeri za 18. rođendan, kojeg nije mogao zamijeniti nikakav sjaj nakita ili markirane odjevne krpice. Pomislih tada: Lijepa riječ, savjetodavna roditeljska riječ pa još u stihu… To ću joj pokloniti. Unikatno je, nema ga za kupiti i, ono najvažnije, nisam pogriješila. Pale su i suze radosnice. Puno se od tada promijenilo, što u fizičkom, što u intelektualnom smislu, kako u cijelom društvu, tako i u mojoj obitelji, pa i u pisanju koje mi je iz terapeutskog preraslo u ovisno.
Kritičari hvale vaš stil razumljiv svima, lakoću nizanja riječi koje bude emociju i potiču na razmišljanje. Je li to ono što struka prepoznaje kao izvrsnost?
Svatko od nas u pisanju, poetskom ili proznom, ili ima svoj stil, ili ga tek pronalazi. Svaki ga čitatelj drugačije doživljava, osjeća. Svi radovi iz te branše nekome su “fuj”, a nekome “uj” i jedino što nas od loših ili dobrih kritika može zadržati na zacrtanim ciljevima jest prihvatiti ono što nam može biti od koristi, a ignorirati ono što će nas rastužiti do mjere odustajanja, što je najgora opcija. Uvijek sam mišljenja da treba osjećati sebe i živjeti svoje snove, a ne tamo nečije.
Jasno je da ne možemo svi biti dobri pisci, dobri modni kreatori, kuhari ili majstori bilo koje struke, kao i da je sve u očima promatrača ili korisnika usluge. Toga moramo biti svjesni, prihvaćati dobronamjernost, ali znati i odbaciti ono što bi nas činilo nesretnima ili onakvima kakvi nismo u svojoj nutrini. Tako je i s ocjenama manje ili veće izvrsnosti nekog djela o kojem će, primjerice, pet kritičara imati pet različitih ocjena i mišljenja.
Stoga je logično da pozitivna ocjena struke, pogotovo inozemne, autorici ili autoru posve nepoznate, može razveseliti i biti vjetar u leđa. Biti čista pozitiva.
Upravo ste dobili još jedno međunarodno priznanje. Koje je to po redu i na koji način se vaša djela prezentiraju ‘vani’?
Nedavno priznanje dodijeljeno mi je od strane rumunjske Svjetske književne akademije, osnivača i predsjednika, akademika Trandafira Simpetrua, koji je osnovao i platforme, odnosno ogranke u drugim europskim državama, pa i u našoj regiji, gdje smo sa svojim radovima mogli aplicirati na materinjem jeziku. Ovaj put, Međunarodna manifestacija (W.P.A) World Poets Association održana je u Sarajevu i u suradnji s Platformom u Crnoj Gori, što je bilo prihvatljivo kako jezično i geografski, tako i financijski.
No, spomenutu zadnju nagradu “Zlatno pero” dobila sam kao znak zahvalnosti za angažiranost u promoviranju književnosti širom svijeta, a ne za neki određeni poetski ili prozni rad. Razlog tomu je vjerojatno prepoznatljivost mojih putovanja koja nisu niti laka niti po cijeni od nula eura i u koja se ulaže veliki dio sebe i komfora cijele obitelji. Dakle, tu nemalu cijenu moje knjiške angažiranosti i putovanja do odredišta na kojima se održavaju književne manifestacije, uz moj angažman, itekako plaćaju i članovi moje obitelji, bez kojih ne bih ni mogla ostvariti te svoje male/velike želje. Što se tiče odgovora na upit koje mi je ovo priznanje po redu, mogu reći da sam ih prestala brojiti, a mnoga su još uvijek i u online formama, tako da bi brojanje i traženje istih potrajalo.
Koliko je zahtjevno prevesti pjesme na strani jezik, a da se ne izgubi vaša čarolija pisana hrvatskim jezikom?
Što se tiče “muka” po prijevodima, bez kojih je teško izaći iz hrvatskih književnih okvira, priča bi također potrajala i bila malo vjerojatna. No, upornost mi je životna pratilja pa ide, nekako. Snalazim se, učim, vjerujem…
Lani ste imenovani veleposlanicom mira i počasnom članicom “Lanca žena za mir, pravdu i zaštitu okoliša”. Je li se ljubav prema životu i pjesništvu odrazila i na taj angažman?
Statusi veleposlanice mira i počasne članice “Lanca žena za mir, pravdu i zaštitu okoliša”, velika su mi čast, ali i obaveze. Jer, kao i kod drugih imenovanja, oni zahtijevaju i zalaganje za sve navedeno: mir, pravdu, zaštitu okoliša. Svaka od ovih tema žedno vapi za djelovanjem svih nas na svakom životnom polju i to ujedinjenih, a ne razdvojenih, posvađanih, negativnih, zatrovanih mržnjom ili plakanjem i optuživanjem svega i svakoga. U prilog tomu ide i većina mojih poetskih naslova napisanih zadnjih godina. Svaki blagoslivljam bezgraničnom ljubavlju cijeloga svoga bića i bojim najsjajnijim bojama zemlje i neba.
Spomenuti “Lanac žena”, osnovan od strane talijanske Udruge “VerbumlandiArt”, osnivačice cijenjene talijanske književnice i humanistice RegineBis Resta, organizira susrete na kojima se jasno iznose stavovi i ciljevi svih članica i počasnog muškog članstva, a tom prilikom se obavezno postavlja i likovna izložba vrsnih slikarica i slikara, kao dobrovoljni prilog za rad Udruge i djelovanje “Lanca žena” u njegovoj misiji pružanja pomoći potrebitima. Nemjerljiva je moja radost sudjelovanja u tome, makar jednom riječju ili jednim korakom.
Nerijetko ističete važnost obitelji koja vam je velika inspiracija i podrška. Zato pitamo, tko je Zdenka kad ne piše? Čime zaposli ruke? Gdje još teče vaša kreativnost?
Ovo pitanje mi je lijepo baš koliko i ljubav prema mnogim svestranostima koje su ili rođene sa mnom ili naučene u najranijoj mladosti. Dakle, još u roditeljskom domu u kojem su red, rad, poštovanje, dijeljenje i zajedništvo bili svetinja; u kojem također nije bilo mjesta praznom hodu. Gradeći svoju obitelj, cijeli svoj mladi, a sada i zreli život, dio toga blaga želim prenijeti i na svoju djecu te djecu svoje djece. Tu zadaću smatram i uvijek ću smatrati svojom najvažnijom obavezom i najvrjednijom životnom ostavštinom. Jer, gledati njihove težnje za uspjehom i životne želje, korisne zajednicama i društvima u kojima žive, najveća je sreća. Ne znam ima li što veće od živih primjera da naša ili bilo čija djeca nisu teret, već ponos države koja im je druga mati, gnijezdo u kojem svijaju svoju i tuđu sreću. Činjenice su to vrijedne svakog buđenja i životnog radovanja, koji i ne mogu biti ništa drugo do inspiracija. Inspiracija za skuhati fini obiteljski ručak, za očistiti dom u kojem ćemo ga objedovati, za dočekati ih s osmijehom sunca i kada vani sijevaju munje i grme gromovi.
No, uvijek ostaje žal što su takvi dani i trenuci rijetki do te mjere da postaju čudesni i dragocjeniji puno više nego što mislimo da jesu.
Voljela bih imati više vremena i za stvaranje raznih rukotvorina, koja su mi nekada bila svakodnevica, a danas su, čini mi se, vrijednija nego onda kada imadoh vremena za njih. Baš kao i ono kada mi je uz obiteljsku sreću mlade obitelji, život krasilo i dvorište puno cvjetne ljubavi i zelenila, što mi je danas tek dio sjećanja na neka druga vremena.
Ljubav je to koja ne blijedi i koja će u meni uvijek živjeti. Za utjehu, i danas si priuštim neka odjevna prekrajanja, dodavanja i oduzimanja, u želji da od starog napravim novo i to prilagodim ovom vremenu i ovoj sebi. Lijepi su to osjećaji, pogotovo kad nešto, baš, uspije. Tu je i ljubav prema slikanju, za koje zadnjih godina nemam vremena. No, dogodi mi se i poneka likovna kolonija, s odraslima ili s djecom, a i u našoj Udruzi umjetnika “Spark” organiziramo likovne radionice.
Jesu li vaš poetski dar pokupili potomci?
O, da. Moji potomci, blago svake majke i svake obitelji… Na ovo pitanje odgovaram kratko: Moja djeca ne pišu poeziju, ali ispisuju i oslikavaju svoje životne stranice znanstvenim ili nekim drugim radovima. Svestranosti im ne nedostaje, ali svi su, pa i oni najmlađi, okupirani stotinama obaveza da radost iskazivanja ljubavi koriste u onim brzinskim minutama i rijetkim slobodnim satima. No, mijenja se vrijeme, a i mi s njim pa nikad se ne zna.
Živite u Zagrebu. Na koji način ste i dalje povezani s Velikom Goricom?
Zagreb i Velika Gorica moje su velike i podjednake ljubavi. Rad i život u njima, isto tako. I oni su, kao gradovi, jedan drugome takvi. Ne mogu jedan bez drugoga iz milijun razloga. U Zagrebu su neki moji novi počeci i sve moje tuge i radosti tih početaka. Ostalim članovima moje obitelji, također. Naša je početna, a vjerojatno i zadnja stanica. U njemu su mi djeca, jedni druge uvijek trebamo i trebat ćemo.
Velika Gorica je nerazdvojivi dio toga i neka naša mirna luka. Sredina u kojoj je sve “pri ruci” i ne želim/o se toga odreći. U njoj su i moji poetski počeci, moja mala škola pisanja i bezgranično davanje sebe, svojih najljepših godina; rasta s njom. Ponosim se i Zagrebom i Velikom Goricom, uživajući u njima, a vjerujem i oni u meni jer ljubav se ljubavlju vraća.
Obično kraj razgovora nosi pitanje o novim izdanjima zbirki, no mi ćemo, poznajući vas, samo pitati – kada?
Istina, ne jenjava želja i potreba za objavom nekih novih knjiga. Razlog tomu su svakodnevna mala stvaranja koja tijek vremena pretvara u malo veća, željna iskoraka iz obiteljskog doma baš kao i djeca kada odluče biti svoji. Ni želje i brojni pozivi na nova gostovanja i putovanja nisu ništa manji i teško im je odoljeti. Tim više jer su rasadnici novih poznanstava, susretanja s drugim kulturama i otvaranja novih mogućnosti za biti boljom u svemu što volim, činim i što je moj život. To su putevi mira i ljubavi, zajedništva i dijeljenja radosti stvaranja. To su molitve za bolje sutra koje smo dužni ostaviti budućim generacijama i njihovoj majci nad svim majkama, Majci Zemlji.
Moja županija
Čuvari Kravarskog: ‘Požari, potresi, poplave, zmije i stršljeni… Mi smo spremni na sve!’
Dobrovoljno vatrogasno društvo Kravarsko dobilo je Povelju Zagrebačke županije za sve učinjeno u posljednjem razdoblju, uključujući i vrijeme potresa, ali i cijeli niz intervencija svake vrste, od tragičnih do komičnih…
Objavljeno
prije 1 tjedanna
10. rujna 2025.Objavio/la
Marko Vidalina
U podnožju crkve, glavnog ukrasa svake razglednice iz Kravarskog, nalazi se mjesna trgovina, a iza njezinih leđa, odmah uz prekrasno novo igralište, smjestio se i Društveni dom, koji je ujedno i – vatrogasni dom. U kojem su nas sa širokim smiješkom i čvrstim stiskom ruke dočekali predsjednik DVD-a Kravarsko Stjepan Tičarić i zapovjednik Zvonko Čunović. Povod za druženje vuče se još iz srpnja, od one svečane dodjele županijskih nagrada, na kojoj je svoju Povelju dobio i njihov DVD.
– Nismo vam mi ni znali da smo nominirani sve dok nije javno objavljeno da smo među dobitnicima nagrade – govori uvodno predsjednik Štef.
– Tek nakon što smo na portalima vidjeli da smo nagrađeni krenuli smo provjeravati odakle mi u toj priči. Doznali smo da nas je nominirala Udruga mladih općine Kravarsko, s kojom surađujemo pri svakoj njihovoj manifestaciji. Zaslužujemo li mi tu nagradu? Ha, vjerojatno zaslužujemo… Bilo bi grijeh reći da nešto slično ne zaslužuje bilo koje društvo u županijskoj vatrogasnoj zajednici, ali činjenica je da mi odrađujemo puno toga unazad nekoliko godina. Jednako kao i druga društva, naravno, ali možda je presudilo to što smo mi samostalno društvo, jedno od osam takvih u županiji. Sami pokrivamo našu općinu, a jedno vrijeme naši susjedi iz Pokupskog nažalost nisu imali ni garaže, ni vozila, ni cisterne, pa smo dvije godine pokrivali i njihov teritorij. Kad su bile poplave, čak smo pokrivali i dio općine Lekenik – dodaje Tičarić.
– Mi smo uvijek spremni pomoći, a budući da imamo i opremu koju imamo, surađujemo sa svim udrugama koje djeluju na području naše općine. I jako nam je drago što su nas iz udruge mladih odlučili predložiti. Naravno, svako ovakvo priznanje donosi i još veću obavezu, sad će se od nas možda očekivati i više nego što se očekivalo dosad, ali zato i jesmo tu – nadovezao se zapovjednik Zvonko.
Upravo su njih dvojica, predsjednik i zapovjednik, u ime DVD-a preuzeli nagradu.
– Možete misliti kakav je to osjećaj… Tamo je i premijer, i ministri, i župan, i dožupan, i predsjednik i zapovjednik Vatrogasne zajednice Zagrebačke županije… Malo i trnce osjetiš kad te pozovu na binu. Malo se poslikaš, usput razmišljaš o svemu, tako da je stvarno lijep osjećaj – kaže Tičarić, pa se opet nadovezuje Čunović:
– Dobar je osjećaj kad shvatiš da je netko vidio i primijetio da nešto radiš. A mi stvarno radimo. Gotovo svake druge srijede imamo vježbe, a kad treba ići na hitne intervencije, često nas se skupi i toliko da si ne stanu na kamion. I lijepo je kad sve to netko primijeti. Osjećaj je odličan, jer to je puno sati uloženog truda, malo je dana da se nas dvojica ne nađemo ovdje, da nešto ne dogovaramo, ne radimo…
Vatrogasno društvo u Kravarskom, lijepo piše na amblemu, postoji od 1952. godine, ali svega je tu bilo u više od sedam desetljeća koja su slijedila.
– Moj tata je bio jedan od osnivača, bilo ih je 12 kad su pokretali društvo. Kravarsko je tad imalo i nešto više stanovnika nego danas, sva naselja su bila brojnija, ali nisu vatrogasci bili opremljeni za intervencije. Sjećam se da je moj tata od opreme imao jednu kapu! I ništa više. Izlazili su na intervencije gotovo golim rukama, a poslije su dobili i zaprežnu pumpu koju su vukli konji, pa su se nekako snalazili… U jednom razdoblju to se društvo ugasilo, tamo negdje početkom 70-ih, a početkom osamdesetih društvo je ponovno registrirano. Nove probleme donio je početak rata. Na frontu je poginuo jedan od dozapovjednika, jako je ranjen predsjednik društva, a sva oprema, koja je bila smještena u jednom podrumu, misteriozno je nestala. Netko je odnio i pumpe i sve što je bilo vrijedno… U ovih zadnjih 20-ak godina mi držimo DVD u svojim rukama i mislim da to kvalitetno radimo – prevrtio je povijest DVD-a predsjednik Štef.
Nova era započela je prije 19 godina.
– Maksimalno ozbiljno krenuli smo 2006. godine. Tad smo imali volju, ali opremu nismo. Krenuli smo doslovno od nule. Imali smo jednu pumpu, koja je u ratu bila spremljena kod bivšeg predsjednika u podrumu, tako da nije nestala onda kad je nestalo sve ostalo. A cijevi koje smo zatekli mogli smo jedino baciti u smeće. Prvog TAM-a i Ladu Nivu dobili smo od vatrogasne zajednice Grada Zagreba, s tim smo krenuli. U Tamića smo instalirali tu pumpu i krenuli raditi… – kaže zapovjednik Zvonko.
Na njihovu popisu trenutačno je nešto više od 140 članova DVD-a, među kojima je 25 operativnih vatrogasaca, onih koji su obučeni i osposobljeni za intervencije.
– Članova koji su završili tečaj imamo nešto više od 80, no ovih 25 ima i završen tečaj i odrađen liječnički pregled. Kad se sve zbroji, može se reći da imamo oko 40 aktivnih vatrogasaca, dok su ostali uvijek tu negdje, spremni uskočiti i pomoći kad mogu i gdje mogu. Neki pomažu kod osiguranja nekih događaja, a ima i onih koji dobro dođu kad treba ispeći roštilj za neku od naših fešta… Imamo i 30-ak klinaca u podmlatku, s njima rade tri voditelja, tako da s brojnošću stvarno nemamo problema – objašnjavaju dečki.
Posebno “živahno” bilo je u vrijeme potresa krajem 2020. godine, to se vrijeme posebno pamti.
– Pojedinačno gledajući, u vrijeme potresa bili smo DVD s najviše intervencija u županiji. Druga mjesta imala su gradske Zajednice, ali gledajući društva izolirano, mi smo tu prednjačili – ističe Čunović, a Tičarić to prisnažuje brojkama.
– Puna 22 dana zaredom, ujutro od šest, sve do ponoći, bili smo na nogama. Ljudi su išli na posao i odmah po povratku kući dolazili na intervencije, i tako doslovno 22 dana bez odmora.
Vatrogasci iz Kravarskog podijelili su se u to doba u tri ekipe, svako jutro okupljali su se na brifingu u Domu, a na kraju dana bi se pisala izvješća. Podaci kažu da je već prvoga dana zabilježeno gotovo 40 intervencija, a u svemu tome sudjelovali su i drugi stanovnici.
– I sam načelnik u prvom je trenutku bio malo skeptičan po pitanju uključivanja ljudi u cijeli proces, ali kad je vidio da to ide “kao voda”, i on je bio zadovoljan – pamti Zvonko.
S obzirom na razinu koju su dostigli od 2006. na ovamo, zapravo i nije bilo iznenađujuće što je sve išlo kao po špagi.
– Mi se stalno obučavamo, pripremamo, usavršavamo za svaku vrstu neprilike. I mi smo zbilja u svakom trenutku spremni na sve, što se i pokazalo stotine puta u zadnjih 15-ak godina. Podigli smo nivo spremnosti toliko da možemo parirati svakoj situaciji, od potresa, požara, poplava, do svih tehničkih intervencija – ponosan je predsjednik Stjepan.
Uigrano je ovo i vrlo angažirano društvo, što se potvrdilo u cijelom nizu vrlo konkretnih situacija.
– Prije dvije godine, sjećam se, radio sam noćnu smjenu na Novu godinu. Na povratku kući, bio sam u šumi kod Bune, bilo je 7:12 sati, kad me iz županijskog centra zovu da imamo požar kuće za odmor u Podvornici. Mladi su čekali novu godinu i dobro su “hajcali”, sve dok se kuća nije zapalila. A oni su spavali… I pričam s operaterkom, tražimo rješenje, jer ja idem iz noćne, Nova godina je, sedam ujutro, nemam pojma tko će mi moći doći. I rekao sam joj: ‘Zovi gorički JVP, a ja kad dođem u Kravarsko, vidjet ću tko može doći’. Kad sam došao do naših prostorija, šestero ljudi već me čekalo! Na novu godinu ujutro! Odmah smo odjurili na intervenciju, uspjeli smo naći rješenje i vratio sam JVP natrag u Veliku Goricu na pola puta do lokacije – prepričava Čunović.
Naravno da je osnovni posao vatrogasaca boriti se s požarima, ali svaki DVD, uključujući i hrabre dečke iz Kravarskog, ima posla i s drugim neprilikama. Pritom se proživljavaju razne situacije, često i one s kojima se teško nositi.
– Nažalost, u ovih zadnjih 17 godina imali smo sedam intervencija sa smrtnim slučajevima. Rijetka su društva s tolikim brojem takvih nesreća… Bilo je tu stradavanja u požaru, prevrtanja s traktorom, suicida… Nisu to nimalo jednostavne situacije, čak štoviše, ali nitko od nas ne želi na licu mjesta pokazati koliko nas to pogađa – priznaje Štef.
– Evo, zadnju takvu intervenciju imali smo nakon prevrtanja traktora. Imali smo samo informaciju da se to dogodilo i na putu do lokacije razmišljaš što će te dočekati, u kakvom je stanju čovjek… Pa onda na Božić, kad smo imali požar u Lijevim Štefankima, izgorio je moj susjed. Gorjela je drvena kuća i po dolasku tamo kažu nam da je čovjek unutra. A ja znam tko živi u toj kući, znam da je to čovjek s kojim sam odrastao… Ali eto, nekako to pregrmiš, izguraš, koliko god je teško – dodaje Zvonko.
Bude tu, jasno, i priča drugačijega karaktera, potreba za pomoći druge vrste.
– Ljudi nas često zovu zbog uklanjanja gnijezda stršljenova, a čak smo izvlačili i zmije iz škrinje. Smjestila se čovjeku u paletu ispod zamrzivača, možda je tu bila i godinama, dolazila i odlazila, ali naravno da nije ugodno. Čovjek me zove da ima zmiju u kući, mi dođemo i sve raščistimo, a na kraju nađemo velikog guša. Primiš ga, izneseš i to je to… Ja sam pčelar, to su moja zaduženja. Pustili smo je u prirodu, što drugo… – priča Štef, a Zvonko se ubacuje:
– Ja to nikad ne bih mogao, svaka čast Štefu što može… Zvali su nas i da ih riješimo puhova, ima i toga. Kad odemo u posjet našim školarcima, uvijek nas pitaju i skidamo li mačke s drveća i krovova, jer to vide na televiziji, ali mi takvih slučajeva dosad nismo imali. Valjda su mačke na selu malo pametnije, one znaju same sići, ha, ha.
U svim tim intervencijama vatrogascima iz Kravarskog pomaže i oprema koja je danas na ozbiljnoj razini.
– U vrijeme kad je gospodin Šuker bio ministar financija, a Damir Trut ravnatelj Državne uprave za zaštitu i spašavanje, našla su se sredstva za cisternu. Kupili smo kamion, dali smo ga preurediti i krenuli raditi. Danas imamo tu istu cisternu, sa 5800 litara vode, imamo pick upa Forda Rangera i kombi. Međutim, oprema na cisterni je neusporediva s onim što smo imali u počecima, jer sad imamo i zračne jastuke, komplete za šumske požare, komplete za intervencijski dio, duple kacige, duple čizme… To smo prije mogli samo sanjati. Uvijek može bolje, uvijek ima potreba, ali stalno se i nadograđujemo. Kad se ukaže potreba na intervenciji, pokušavamo doći i do novih alata – kaže zapovjednik Zvonko.
– Glavni izvor financiranja je općina Kravarsko, kojoj smo jako zahvalni, ali mi se javljamo na sve moguće natječaje, što god se pojavi. Tu smo izvukli značajna sredstva, našim angažmanom u zadnje četiri i pol godine uspjeli smo doći do opreme vrijedne 140.000 eura. Prijavljujemo se, angažiramo, a na to dolazi nešto više od 20.000 eura godišnje od općine. Mi smo svi, naravno, isključivo volonteri – dodaje predsjednik Štef, koji će spremno i izreklamirati svoje mjesto.
– Život u Kravarskom je lijep. Nadomak smo Gorice i Zagreba, šest kilometara je do ulaza na autocestu, a tu je i brza cesta. Doseljava se jako puno mladih obitelji, jer imamo novu školu, sportsku dvoranu, vrtić, novo igralište, ljekarnu, dom zdravlja, zubara… Sve što je potrebno za jedno ovakvo mjesto!
A ima, naravno, i svoje vatrogasce. Ljude koji su istinski čuvari svoga kraja…
Priča iz kvarta
Donja Lomnica je izgubila svog Gumenog – “Kaj je god trebalo napraviti ili popraviti uvijek je bio tu”
Bio je rođen za šalu, oko njega je uvijek bilo zabavno.
Objavljeno
prije 1 mjesecna
11. kolovoza 2025.Objavio/la
Franjo Kompes
Josip Šafran, čovjek koji je desetljećima bio dobri duh sela, preminuo je u subotu, 9. kolovoza 2025. godine, utopivši se u rijeci Kupi. Imao je 77 godina.
“Bio je na fešti i rekao je da se ide osvježiti malo na Kupu dok se ne ispeče odojak, ali kako ga nije dugo bilo, oni su ga krenuli tražiti. Uzeli su čamac i nakon kilometar i pol su ga pronašli u šašu utopljenog”, priča nam Josipov sin Goran. “Gledajte, što se plivanja tiče, on je Kupu mogao 10 puta preplivati, to njemu nije bio problem, znači da je mu je vjerojatno srce puklo, ali čekamo još nalaze obdukcije.”
Josip je rođen i odrastao u Lomnici, završio je Školu učenika u privredi i zaposlio se u Vazduhoplovnom zavodu Zmaj, gdje je radio sve do početka Domovinskog rata. “Za vrijeme rata je s kolegama stavio hrvatsku zastavu na Zmaj i svi su dobili otkaz. Nakon toga se mobilizirao i prebacio se na vojni dio aerodroma Pleso, radio je na održavanju aviona i svih objekata i tako je tamo ostao i do penzije”, kaže Goran.
Nadimak “Gumeni” zaradio je na sportskim terenima Zmaja. “Zmaj je imao puno tih sportskih delegacija, on je igrao ping pong, odbojku, nogomet i onda je one ‘mrtve lopte’ spašavao, one za kojima se nitko nije htio bacati na beton”.
Bio je poznat po smijehu i nevjerojatnim zgodama i može se reći da pored njega nikad nije bilo dosadno. “Bio je u Libiji, uhvatio je neke ribe tamo i sve su bile sive, a njemu je bilo dosadno pa ih je on ofarbao u crven-bijeli-plavi. Igrao je i ping pong s pokojnim Dragecom Šurbekom i on je rekao da nije upoznao luđeg čovjeka”, priča nam Goran.
No, iznad svega, Gumeni je bio čovjek za druge. “Donja Lomnica ima nogomet, folklor, a on je uvijek bio ‘kaj trebate, recite i tu sam’. Tako je i ofarbao vatrogasni toranj od 17-18 metara i nije htio naplatiti. Pitali su vatrogasci ‘kaj smo dužni’ i on je rekao ništa. Dobio je počasnu plaketu i njemu je to bilo dosta. Najvažnije mu je bilo da je za svoje mjesto nešto ostavio. Nije bio čovjek koji se javno eksponirao, volio je svoj mir”.
Sprovod Josipa Šafrana – Gumenog bit će u srijedu, 13. kolovoza, u 10 sati na Gradskom groblju u Velikoj Gorici.
“To kako je on živio, normalan čovjek ne bi preživio jedan cijeli tjedan. Bio je rođen za šalu, oko njega je uvijek bilo zabavno”, zaključuje Goran.
Priča iz kvarta
‘Ja sam spartanac Ivan. Skačem preko vatre, ronim u ledu, pužem kroz blato…’
Velikogoričanin Ivan Zvonar jedan je od pionira utrka s preprekama, fizički i mentalno iznimno zahtjevnog sporta koji u Hrvatskoj tek stječe svoju popularnost. U našem jutarnjem programu predstavio je sebe i svoj sport…
Objavljeno
prije 2 mjesecana
10. srpnja 2025.Objavio/la
Marko Vidalina
Skakanje preko vatre, ronjenje u ledenoj vodi i penjanje preko žičanih ograda samo je dio jednog običnog radnog dana Ivana Zvonara. Velikogorički Spartanac, kako se ljudi iz njegovog sporta nazivaju, gostovao je kod naše Gianne Kotroman u jutarnjem programu City radija i pojasnio što se to krije pod engleskim nazivom OCR, odnosno “Obstacle Course Racing”.
– Najjednostavnije rečeno, to su utrke s preprekama, drukčijeg naziva za to nemamo. Radi se o kombinaciji trčanja na stazi, od 100 metara pa sve do 50+ kilometara. Trči se s prirodnim ili umjetnim preprekama, od bodljikavih žica, iskopanog rova s blatom, gdje moramo puzati i do dvjestotinjak metara, preko penjanja po konopcima visokim po deset metara, plivanja u hladnoj vodi… – uvodi nas u priču Ivan Zvonar pa nastavlja:
– Glavni šef Spartana odlučio je napraviti format od stotinu metara s deset prepreka, s čim će se ovaj sport pojaviti u Los Angelesu 2028. godine. To bi bilo nešto slično onome što smo kao klinci gledali u showu “Nindža ratnici”. Tko najbrže stigne do gumba, on je pobjednik…
Postoje tu razne discipline, od onih “početničkih” do doslovno elitnih.
– Glavne discipline su sprint od 10 kilometara, u srednjoj kategoriji se prelazi 15 kilometara s najmanje 25 prepreka, a u kategoriji “beast” staza je duga najmanje 21 kilometar i ima najmanje 30 prepreka. Uz sve to, postoji i “ultra”, utrka na 50 kilometara s više od 40 prepreka. To još nisam probao, prvo se pripremam za srednju kategoriju… – kaže Ivan.
Počeo se ovim sportom baviti 2015. godine.
– Trčim već više od 20 godina, član sam Maraton kluba Velika Gorica, a trčao sam i za reprezentaciju u planinskom trčanju. Puno sportova sam prošao u životu, ali još u osnovnoj školi shvatio sam da mi trčanje ide najbolje, jer tad sam već pobjeđivao na školskim natjecanjima. Kroz nogomet, tenis i stolni tenis skužio sam da sam za individualni sport, a ova priča krenula je prije desetak godina… Na YouTubeu sam naišao na jedan zanimljiv video, pogledao kako funkcionira taj Spartan i rekao sam sebi: Ajmo probati! Brzo sam se zaljubio u taj sport, budući da je dinamičan, a i poseban je osjećaj svaki put kad pređeš prepreku. Čovjek se osjeća snažno, motivirano, ispunjeno pozitivnom energijom – priča Ivan, koji je vrlo brzo postao i prilično uspješan.
– Neću nikad zaboraviti, u drugoj Spartan utrci u životu trčao sam s najboljim Spartancem Petrom Žiškom rame uz rame, a na kraju sam bio treći. Iznenadio sam i samog sebe, tako da mi je žao što nisam ponio hrvatsku zastavu… Bila mi je čast natjecati se s ljudima kojima sam se vidio, gledao ih na YouTubeu, pogotovo kad su mi na kraju i čestitati, stisnuli ruku. Nevjerojatan osjećaj – prepričava Ivan i dodaje:
– Bio sam treći u Europi u sprintu, na natjecanju u Mađarskoj 2018. godine, nakon čega sam imao malo dužu stanku zbog nekih ozljeda. Sad se vraćam, u lipnju sam bio na utrci “Mountain Madness” i osvojio prvo mjesto, na stazi od osam kilometara sa 20 dosta teških prepreka. Planiram se vratiti dosta jako, sljedeće godine čak bih volio biti i prvak Hrvatske.
Jedan uspješan Spartanac, kaže, mora biti nekoliko sportaša u jednom čovjeku.
– Treninzi imaju tri segmenta, snagu, kondiciju i funkcionalne treninge. Kombiniramo teretanu, cross fit, street workout, trčanje u najvećoj mjeri… Pazim i na prehranu, jer bez toga ne ide. Jedem steakove, malo finije meso, sve što mi treba za regeneraciju, jer ipak treniram šest puta tjedno. U dane kad se utrka približava, malo smanjim taj volumen treninga, malo više odmaram, što je također dio cijelog procesa, jer organizam se mora i osvježiti.
Kad je Ivan Zvonar krenuo ovim sportom, te 2015. godine, u Hrvatskoj je malo tko i znao za ovaj sport. A u susjednom Mađarskoj se na utrkama okupljalo i po 10.000 natjecatelja! Prvi klubovi kod nas počeli su se osnivati tek prošle godine…
– U početku, kad sam se tek počeo baviti time, nitko mi nije pomagao jer nitko nije do kraja ni razumio što je to točno. Ljudi su mi se čak smijali kad bih znao trčati, pa se spustiti u stav za sklek i nastaviti puzati, mislili su da sam malo ćaknut, ali sve je to dio treninga. Tek od prošle godine se osnivaju klubovi u Hrvatskoj, a postoji i poligon u Kerestincu koji puno pomaže kod treninga – govori Ivan.
Trenira sam, bez trenera, brdske uvjete simulira u našem kraju, u Vukomeričkim goricama, ali svaka je utrka novo iznenađenje.
– Utrke budu najčešće u ski resortima, gdje su elevacije baš jake, a staze su svjesno napravljene tako da budu teške, uz ponešto ekstremnih uvjeta. Evo, na Mostecu u Ljubljani bila je utrka pod nazivom “Legionar”, na mjestu gdje se skaču skijaški skokovi. Popeli smo se na vrh i rekli su nam da se moramo spustiti dolje što brže. Jurili smo i do 90 na sat nizbrdo, kroz svu tu travu, pa kroz blato, preko zidova od dva metra, s balvanima od 20 kilograma na leđima, vreća s pijeskom, penjanja na užad, ponekad i gimnastičke karike, preko koji se moraš kretati desetak metara, otprilike kao Tarzan po lijanama… – nabraja Ivan i dodaje:
– Tijekom utrke svaka se prepreka mora proći i to označiti zvoncem. Ako to ne napraviš, slijedi kazna od 30 marinaca, što te jako usporava. Sve se snima kamerom i ako se utvrdi da si ih napravio 29, diskvalificiran si. To je taj spartanski moto, nema odustajanja, nema uzmaka… Na svakoj utrci prvih kilometar ili dva idu lakše prepreke, a kako utrka odmiče, to su prepreke teže. Na kraju zna biti vatra ispred samog cilja, to zna lijepo izgledati na fotkama.
Najčešće je na fotkama bez majice, ali ne zato da bi pokazao mišićavi torzo.
– Kod prelaženja prepreka često pucaju majice i zato je preporuka da se trči bez majice. Zato su sve slike bez majice – sa smiješkom kaže Zvonar.
Gianna ga je u njihovu radijskom druženju prozvala i “gorički Indiana Jones”.
– Ajde, ima nekih poveznica, pogotovo kad gledamo prvi film, u kojem Indiana Jones traži sveti gral, tako to nekako izgleda i kod nas. Jako je dinamično i zanimljivo, toliko da moraš potpisati da svaku utrku trčiš na vlastitu odgovornost, ali lako se zaljubiti u ovaj sport. Svatko tko voli adrenalin, tko misli da je psihički dovoljno jak, neka ode na stranicu ocr.hr i priključi nam se – pozvao je Ivan.
Planovi za nastavak njegova spartanskog puta već postoje.
– Pripremam se za utrku u Austriji u rujnu, natjecanje je opet u planinama, na Alpama, bit će jako teško, ali tu ću vidjeti gdje sam. I na čemu moram dodatno raditi. Nakon toga slijedi utrka u Pescari, u Italiji, koja će biti u listopadu – završio je velikogorički Spartanac.
Kultura
Iz “osmog marta” otišao u Pokupsko i stvorio svoju bajku o Turopolju
Mirel Huskić rastao je u “osmom martu”, a mir, spokoj i nešto dobre inspiracije je pronašao u Pokupskom. U suradnji s rijekom, za klince iz našega kraja osmislio je i režirao lutkarsku predstavu ‘Klinček turopoljski’
Objavljeno
prije 2 mjesecana
7. srpnja 2025.Objavio/la
Marko Vidalina
Bio je to topao, ali ugodan petak navečer, pravi proljetno-ljetni, pa se na Galženici tražila karta više za stol u kafiću. A gore, iznad glava, na drugom katu Centra za kulturu Galženica – kultura!
Mirel Huskić, dečko iz “osmog marta” s prebivalištem u Pokupskom, na daskama šarmantne dvorane Galženica uprizorio je lutkarsku predstavu za djecu koja je na premijeri pokazala da će trajati. “Klinček turopoljski” je lutkarska predstava koja prati putovanje malog Jurice kroz turopoljski kraj i povijest.
– “Klinček turopoljski” je predstava nastala u produkciji Štoos teatra, čiji sam i osnivač, zajedno s Anom Katulić i Lukom Kuzmanovićem. Zamišljena je kao mobilna lutkarska predstava za djecu, koja kroz radnju na sceni upoznaju svoj zavičaj, kraj u kojem odrastaju, neke toponime za koje su možda već negdje usputno čuli, pa zaboravili. Prvenstveno, namijenjena je najmlađima, djeci od pet godina sve do nižih razreda, ali ako netko stariji želi saznati nešto novo, dapače – govori nam Mirel Huskić, glumac i redatelj koji je ovaj put bio redatelj.
– Osim povijesnog-edukativnog aspekta, važno je najmlađe upoznati i s lutkarskom umjetnošću i igrom lutkarstva i te vrste kazališne umjetnosti. Nadamo se da će kroz sljedeću sezonu predstava zaživjeti i igrati po svim mjestima u okolici Velike Gorice, po vrtićima, školama, pogotovo u udaljenijim mjestima koje gravitiraju Velikoj Gorici i dio su zavičaja, a iz kojih je roditeljima nekad uz ostale obveze teže odvesti djecu u kazalište gledati predstavu – dodaje Mirel.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Kao i cijeloj toj generaciji rođenoj u prvoj polovici 80-ih, i njegovo je djetinjstvo obilježio rat. Rođen je u Tesliću, a 1992. s obitelji je stigao u Veliku Goricu. U trećem razredu osnovne škole.
– S obzirom na okolnosti, do tad sam promijenio par škola, a konačno sam se smjestio u OŠ Eugena Kvaternika. To je moja škola, iz tih dana imam i prijatelje, i puno poznanika – priča Huskić, koji je odrastao u centru grada, pa u jednom trenutku shvatio da to nije njegov đir.
Preselio se u Pokupsko i pronašao mir.
– Odrastao sam u zgradi, u stanu, i vrlo rano sam zaključio da je vlastito dvorište zahvalna stvar. A uz njega polako nikne i mali vrt… Uspio sam kupiti kuću u Pokupskom, prošlo je sad već sedam godina, i za sad uživam. Ispunjujuće je živjeti u manjem urbanom mjestu, i još k tome uz rijeku. Djeluje umirujuće, balansira taj životni ritam koji često teško kontroliramo. Evo, trenutačni plan mi je kupiti čamac… – govori Mirel.

Mirel Huskić završio je glumu na Akademiji u Osijeku, a režiju na Akademiji u Zagrebu… Foto: Zvonimir Ferina
U suživotu s rijekom čovjek lakše dođe i do prostora za razmišljanje, za kreaciju, a tu je negdje rođena i priča o “Klinčeku turopoljskom”. Ideje koje se krenu rojiti po glavi i treba ih prebaciti na papir.
– Otprilike tako taj proces se razvija. Kazalište je društveno odgovorna djelatnost u svakoj svojoj pori. Prepoznaješ u sebi što bi htio raditi i onda se pitaš kako to može komunicirati s publikom, koristi li publici to što nudiš. Može biti korelacije, dodira, u trokutu između ideje, mene kao autora i najvažnije, publike. Tako sam i odlučio napraviti za klince, za kraj u kojem rastu, u kojem sam i sam rastao. Kroz istraživanje, povijesnih činjenica, kulturnih običaja, nardnih priča i legendi, kolažirao sam jedan koherentan sinopsis, ideju. Potom sam pozvao u tim mladu i već izvođenu spisateljicu, Ivonu Marciuš, koja je ispisala dramski tekst ideje, donoseći dodatne zaplete i događaje među likovima koji nastaju i koje onda treba uprizoriti kroz proces proba – kaže Huskić i nastavlja:
– Ideja je rođena tamo negdje prošle jeseni, ali zaživjela je tek nakon što smo uspjeli proći na gradskom natječaju. Bez financijske potpore te vrste ovo ne bi bilo moguće, Klinček bi ostao samo na papiru, u obliku brodića, i otplovio Kupom. Srećom, grad je imao sluha i prepoznao je ovaj projekt našeg Štoos teatra, priključila se i Plemenita opčina turopoljska, pa smo mogli početi s radom. Radili smo intenzivno nekih mjesec i pol dana, uglavnom u kazališnom prostoru dvorane Galženica – dodaje prvi čovjek projekta u kojem su sudjelovali još neki naši sugrađani.
– Ansambl predstave je iznio snažan i vrlo zaigran odgovor. To je sad u jednu ruku njihova predstava.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Uz višestruko nadarenu Hanu Kunić, koja je uz glumu djelovala i s dramaturškim zahvatima, tu je Karlo Bernik, koji tumači lik Klinčeka, inače vrlo mladi i izvrsni glumac koji igra u kazalištima u Zagrebu, te Franjo Đaković, glumac lutkarskog kazališta, vješt i iskusni praktičar, koji je odnedavno i stanovnik Velike Gorice, u koju se doselio s obitelji.
Međutim, ima tu još domaćih…
– Kreativni suradnici koji su autorski uobličili predstavu su Marta Crnobrnja s Podbrežnice, etablirano ime u scenografiji i radu hrvatskog kazališta. Glazbu i songove je radio divni Matija Antolić, također glazbeni suradnik mnogih produkcija Zagrebačkih kazališta, i vrlo važno, dizjan i izradu lutaka predstavio nam je Dražen Matijašević, lutkarski tehnolog. To je jedan uži kreativni tim koji uvezuje svoje vještine u ovu ideju da bi postala predstavom.
Uz glumačku izvedbu, kostimografiju i scenografiju, cijeli taj tim razmišljao je i o govoru. “Klinček turopoljski”, naime, veže se i uz turopoljsko narječje. Točnije, turopoljska narječja.
– Odmah smo željeli, uz sve ono o čemu govorimo, u predstavu implementirati i turopoljsko narječje. Usput smo doznali da u Turopolju postoje tri narječja; brežani imaju svoj govor, posavci svoju, a postoji i treća vrsta, koju koriste starosjedioci, uglavnom Kurilovčani. Sinteza koja će to objediniti ne postoji, ali postoje izolirani mali rječnici. Prvi je napisao Juraj Habdelić iz Kuča. To je prvi dokument koji pokušava objasniti turopoljski dijalekt. Ono što je Gaj radio za kajkavski, to je radio Habdelić za turopoljsko narječje kao varijaciju kajkavskog – upućen je u temu gospon režiser.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
I ispalo je odlično. Tako kažu mjerodavni, sudeći po vrisku.
– Dobili smo puno pozitivnih reakcija. Posebno se ljudima sviđa pozadina priče, tako da mislim da smo dobro odredili ideju i cilj.
Već idućeg jutra nakon premijere predstava je izvedena opet, a bit će još prilika za upoznati Juricu i Žireka…
– Sljedeća izvedba je u sklopu priredbe “Ljeto u Vukovini”, a na jesen planiramo obilaziti škole i vrtiće u okolici Velike Gorice. Neka gostovanja već smo dogovorili, a cilj i plan jest obići što više škola, vrtića, domova u okolici i u gradu… Da svi upoznaju “Klinčeka”.

Foto: Katarina Drvodelić/Štoos teatar
Mirel Huskić jedan je od osnivača Štoos teatra, čiji dio je “Klinček”, novo ostvarenje u produkciji malog teatra.
– Tu je monodrama Ane Katulić “Roža, cura s greškom”, komediju Luke Kuzmanovića “Zlo-Čist-Oća”, a s “Uzbunomu plastičnom carstvu” već smo obišli više-manje sve osnovne škole u Velikoj Gorici i okolici. Postoji i jesenji Oglede festival koji djeluje pod Štoos teatrom. A evo, sad imamo i “Klinčeka”. Očigledno rezoniramo sadržajno s gradom i publikom. Samo, bez potpore u vidu trajnog prostora, ostane se lako bez daha – završio je Huskić.
Reporter 452 - 28.08.2025.


Izdvojeno
-
Vijestiprije 5 dana
Energični Prljavci rasplesali Goricu na VG Mini Festu
-
Vijestiprije 6 dana
Adi Šoše otvorio VG Mini Fest! Zaradio je i ružu na kraju koncerta
-
Sportprije 2 dana
Točno u podne: Ilija Karamatić preuzeo klub, počela je nova era HNK Gorice!
-
Sportprije 3 dana
Jeste li znali? Seniori nisu jedini Goričani koji su srušili Dinamo ovog vikenda!