Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Kapetani za kormilom: Jana, Milka i Čagi, pet godina poslije, u petoj ligi!

Hrvoje Jančetić, Damir Milanović i Igor Čagalj bili su vođe momčadi HNK Gorice koja je 2018. ušla u prvu ligu. Točno pet godina poslije krenut će u novu sezonu kao treneri Jelačića, Mraclina i Gradića u 4. NL Središte

Objavljeno

na

Pregovori su trajalni nekoliko dana, ubacile su se u cijelu priču i godišnji odmori, i svadbene svečanosti, ali te kišne, za ljeto poput ovoga neobično hladne srijede, konačno smo uspjeli. Terasa “Barbare” na Galženici često okuplja ozbiljna nogometna imena iz našega kraja, ali skup organiziran te srijede ipak je bio nešto posebno.

S jedne strane stola Hrvoje Jančetić zvani Jana i Damir Milanović umjetničkog imena Milka, a s druge Igor Čagalj alias Čagi. Legendarni kapetan Gorice iz drugoligaških dana, čovjek koji je podigao pehar za prvake druge lige u kasno proljeće 2018., njegov frend iz djetinjstva i desna ruka iz te čuvene sezone, pa onda još i turopoljski zet i prvi sljedeći kapetan, prvi u prvoligaškoj povijesti Gorice… Pet godina poslije, tri ikone turopoljskog nogometa okupljene su zbog – pete lige!

– Kad smo se zadnji put ovako skupili? Njih dvojica su se vjerojatno vidjela jučer, ali da smo sva trojica ovako sjeli zajedno… Bojim se da nismo od tad, stvarno ima već pet godina – brojao je Jana vrteći glavom.

Svatko je otišao svojim putem, Jana se odmaknuo od nogometa na neko vrijeme, bio unutra kroz veterane Gorice, a Čagi i Milka uhvatili su se trenerskog posla. Četiri godine nakon završetka igračke karijere, taj put je odabrao i Jana. Iza sve trojice su ozbiljne prvoligaške karijere, na važno mjesto u nogometnim uspomenama smjestili su tu zajedničku nezaboravnu goričku sezonu u smirajima karijere, a nogometni putevi opet su ih spojili u 4. NL Centar.

Tri turopoljska predstavnika s trojicom kapetana na klupama! Kakva romantična nogometna priča…

Hrvoje Jančetić bio je kapetan momčadi koja je 2018. izborila 1. HNL, a momčad su s njim vodili Damir Milanović i Igor Čagalj… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL

Pa se uz jutarnju kavu vraćamo na njezin početak.

– Znali smo se mi svi s terena još otkad smo bili klinci, često smo igrali jedni protiv drugih, jer Milka i ja smo isto godište, Jana je godinu stariji… U tom smislu se znamo stvarno oduvijek – počeo je priču iz davnina Čagi, a nastavio Milka:

– Jana i ja igrali smo zajedno u Radniku kao klinci, sve do kadeta, kad smo se svi razbježali. On u Zagreb, ja u Dragovoljac. A kad smo bili u Radniku, Čagi je bio u Dinamu i uredno nas tamburao, u generaciji sa Zahorom, Šarlijom, Koretićem…

– Da, s Milkom sam igrao kao klinac, ali nije baš da smo se puno družili izvan terena. Nikad nismo bili ista ekipa kao klinci, ipak smo išli u druge škole, živjeli u različitim kvartovima… Ja sam bio u Šenoinoj, na igralištu od jutra do mraka, a Milka kod sebe u Cvjetnom. Znali smo im mi doći u goste, na hakl, ali rijetko, uglavnom smo bili u svom kvartu – zaključuje Jana rubriku “kad smo bili mali”.

Jana je nakon odlaska iz Radnika prošao školu NK Zagreba, kasnije igrao i za Inter, Međimurje, okušao se i u Grčkoj, čuvao velikog Rivalda, tad u dresu Olympiacosa… Kući se vratio 2012.

– To ljeto smo mi zajedno došli. Stvorili smo tad ozbiljan dream team, skupili se sa svih strana i, naravno, skoro ispali iz lige. Ali dobri smo bili, osim što smo imali deset igrača istog profila… – u svom stilu dobacuje Milka, koji je s Čagijem prvi put zaigrao desetak godina ranije.

– Milka i ja spojili smo se u seniorima Dragovoljca. Mislim da je to bilo ljeto 2001., on je došao iz juniora, a ja nakon što sam otišao iz Dinama pa odradio jednu sezonu u Segesti. Tad smo prvi put zaigrali zajedno, ali nije dugo trajalo – priča Čagi, pa se opet ubacuje sveprisutni Milka:

– Da, tako nekako. Ja sam ga dočekao u klubu, a onda su oni svi skupa, nakon jedne polusezone, mene ispratili iz kluba, ha, ha.

Ubrzo nakon toga, s napunjenom 21 godinom, Čagi je postao – Turopoljac. Oženio se, eto, vrlo rano, pa iz svojih Utrina doselio u Gradiće.

– Mi smo s 21 išli prema van, a on je s 21 došao ovdje, ha, ha – evo opet Milke, s kratkim intermezzom uoči Čagijeva izlaganja o nogometnom putu.

Dean Klafurić doveo je u Goricu svog sadašnjeg pomoćnika Milanovića i spojio ga s Jančetićem i Čagaljem

– Poslije tri godine Dragovoljca, bio sam godinu dana u Zaprešiću, pa godina Šibenika, pet u Rijeci, dvije u Puli, još tri u Dragovoljcu i na kraju dvije u Gorici, pa sam se spustio u niže lige, prvo Vinogradar i na kraju Ravnice – nabrojio je Čagi, a Milka je bio u niskom startu.

– Ukratko, sve klubovi koji su poslije toga morali ići u ozbiljnu renovaciju terena…

I Čagi se nasmijao, što će, pa kroz smijeh nastavio:

– Ja sam ti bio u svim klubovima koji su se borili za ostanak i u kojima nije bilo para! To je moj život u nogometu. Di je borba, tu je i Čagi!

O Milkinom putu se sve više manje zna, već je ispričana priča o liku koji je igrao u svih sedam rangova hrvatskog nogometa, u međuvremenu odradio i pristojnu inozemnu karijeru, pa ide u tom času pokušaj da se priča prebaci na Goricu. Pitanje glasi, prvo za Čagija: Je li mu druga liga s Goricom u ljeto 2018. jedini trofej u karijeri?

– Ha, uz ovo s Goricom, ušao sam s Ravnicama u višu ligu, sad na kraju karijere, ali svejedno. Čekaj, ima li još što… – zamislio se Čagi ima li tu još čega takvoga na nogometnom putu, pa podigao glas, ali opet kroz smijeh.

– Pa pas te jebo, jesam ti rekao maloprije da sam svugdje bio u krivo vrijeme. Pitaš me za trofeje, a sad ti pričam da sam bio jedino tamo di je borba i di nema para. Šta da osvojim?! Ostanak je za mene bio trofej svake sezone… I onda me pita jesam što osvojio! Jesam, trofej Laško sam osvojio…

Nema ni Jana puno toga, u CV-ju također piše “Gorica plus jedan”, uz jedan ali…

– Uz ovo s Goricom, s Trnjem sam bio prvak treće lige, ušao u drugu. Iako, ja volim brojati i onu sezonu kad je Zagreb bio prvak Hrvatske, ipak sam u prvih šest kola bio na klupi – s neskrivenim ponosom kaže Hrvoje, pa prepušta riječ Milki.

Hrvoje Jančetić odigrao je šest sezona u dresu kluba iz svoga grada… Foto: Jurica Galoić/PIXSELL

– S Videotonom sam bio prvak Mađarske, s Udarnikom sam osvojio četvrtu ligu, i ta sezona s Goricom. I svugdje sam bio važan kao Žan Tabak u NBA-u – zajebava se opet mladi Milanović, a dodatak ima Čagi…

– Jesi nas okupio, nisi mogao bolje da si tražio…

– Više medalja ima moja kćer u rukometu nego ja u nogometu. A ona ima 15 godina, ha, ha… – prisnažuje Milka.

Ukratko, sezona 2017/18. za svu trojicu nešto je posebno. A da stvar bude još bolja, malo je falilo da je nitko od njih ne odigra. Ni u Gorici ni bilo gdje drugdje.

– Ja sam to ljeto mislio da sam gotov. Još kad sam se vratio iz Istre, upisao sam trenersku školu i igrao drugu ligu u Dragovoljcu. U toj zadnjoj sezoni išla je već 36. godina, sjećam se da je bio 1. ožujka, igrali smo baš u Gorici protiv Gorice. I završi utakmica, a ja natjeravam trenera Sunaru po svlačionici. Htio sam ga tući, ozbiljno ti kažem! Poludio sam nešto na njega i predsjednik me suspendira – priča prvo Čagi svoju priču o ljetu 2017.

– Nakon toga, bio sam uvjeren da mi je igračka karijera gotova. Trčao sam tri mjeseca po nasipu u Gradićima, nisam znao ni gdje ću ni što ću, i sretnem u Gradićima svog susjeda Krešu Ačkara. Pita me gdje sam, ja rekoh da nisam nigdje, pitam ga da me spoji s nekim u Gorici, da krenem raditi kao trener… I tako je trebalo biti, trebao sam doći za trenera u školi nogometa i igrati za drugu momčad u petoj ligi, malo pomoći klincima. Međutim, kad je Dean Klafurić došao za trenera, želio me u svojoj momčadi, ali zapravo me doveo Milka!

– Da, ja sam bio pregovarač. Bio sam mu ipak najbliži, igrali smo zajedno, pa sam ga ja i zvao. Sve smo riješili u pet dana i tako je završila moja karijera vanjskog suradnika kluba, bio sam nešto kao Reno Sinovčić, ha, ha – kaže Milka.

Damir Milanović igrao je nakon Gorice još i za Gradiće, Kralj Tomislav i Polet, za koji je i dalje registriran

Jana je tu bio već pet godina, navršio je 36, pa je ideja u njegovu slučaju bila potpuno drukčija.

– Ni ja nisam trebao igrati su sezonu. S predsjednikom Črnkom već sam dogovorio da ću završiti karijeru i dobiti neku funkciju u klubu, nešto slično ovome što je danas Nindža. A onda me nazvao Klaf i izvrijeđao me! Da jesam ja normalan, da ne dolazi u obzir, da moram igrati… I da nije bilo Klafa, ne bih sigurno igrao tu sezonu – uvjeren je Jana, a kima glavom i Čagi, ponavljajući isto.

Jana se tad i zaposlio u firmi, a i Milka je, s rasturenim koljenom, završavao s ozbiljnim nogometom, s prvim trenerskim licencama u džepu okrenuo se tom dijelu nogometne priče, a uz to i radio u pošti, kao dostavljač paketa.

– Ideja je bila da budem uz Klafa i učim se trenerskom poslu, a da igram ako i kad bude trebalo. Trebalo je, naravno, samo tamo gdje su tereni loši, gdje je tučnjava, tako da sam igrao u Solinu, Novigradu… Sezonu ranije odradio sam u Udarniku i mislio sam da je to to, ali ispalo je drukčije – smješka se Milka.

Ispalo je sjajno, Gorica je kolo prije kraja sezone osigurala naslov prvaka, zahvaljujući bodu u onom mitskom sunčano-olujnom ogledu sa Šibenikom, ali na početku priče ništa nije upućivalo na takav rasplet.

– Ma taj ulazak u prvu ligu je doslovno čudo! Nije o tome bilo ni govora. Uz Antu Radoša, nas trojica bili smo jedini stariji igrači. Dobro, bili su tu i Marina i Kahlina, ali sve ostalo su bili klinci, doslovno juniori – pamti Čagalj svoje prve dojmove.

– Najjača je priča s malim Ljubom (Nemanja Ljubisavljević, op. a.). Menadžer mu napričao da je Gorica top klub, da idemo u ligu više, ulazimo sto posto… I priča mi poslije: “Ja došao, ovaj dolazi na trening obučen k’o poštar, s onom velikom torbom, ovaj Čagi ima 40 godina, ovaj radi ujutro, pa ne dođe na trening… I mislim si, gdje me to ovaj poslao?! Koji su ovo?! Di će ovi ući, ne mogu ući u podrum, a ne u prvu ligu…” – smije se Čagi.

Igor Čagalj odigrao je dvije sezone u dresu Gorice, po jednu u drugoj i prvoj ligi… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

– Krenulo je ludo već u prvom kolu. Izgubili smo 1-0 od Dinama II s igračem manje, Kahlina je još i promašio penal… Pazi koliko smo bili normalni kad ti golman puca penal u prvom kolu! To sve govori kakvi smo bili mi ostali. Nećeš se iznenaditi, ali Marina je dobio crveni, pa sam ja bez jedne noge ušao zadnjih pola sata… Takav je bio taj početak, ali mi i takvi u prvih šest kola uzmemo pet pobjeda! Nakon tog Dinama dobili smo pet zaredom i tek nakon toga, kad je došao Prela, počela se slagati momčad za prvo mjesto. Prvo je došao Maslowski, kasnije i Ojaama, Beli, Astafei, Gigi… – pamti svaki detalj Milka.

– A ja pamtim kad smo točno shvatili da smo dobri, da možemo: nakon što smo dobili Šibenika na Šubićevcu. Točnije, ubili smo ih! I tu smo shvatili da bi se moglo dogoditi – dodaje Jana.

– Na stranu sve te slabosti na početku, ali ta momčad imala je karakter. Nismo mi bili kvalitetniji od ostalih, ali bili smo karakterno top – ubacuje se Čagi.

I u tom trenutku, nekom ludom slučajnošću, našem stolu u “Barbari” prilazi – Matija Dvorneković! Ako je ovo do tog trenutka bio respektabilan skup u svijetu turopoljskog nogometa, sad se pretvorio u pravi mali spektakl.

– Lijepo vas je vidjeti sve na okupu, ali neću puno smetati… U prolazu sam, sa ženom i djecom, samo vi pričajte svoje – pokušao je Nindža na brzinu nestati, ali naravno da su šanse za uspjeh bile mizerne.

Ne prije nego što ga Milka ubaci u naši priču.

– E da, da ne zaboravim, bio je s nama i Nindža. Odradio je pripreme s nama pa na utakmici u Brežicama vidio kakvi smo i lijepo otišao na Island. Vidio čovjek da nije to to, da nam nema pomoći, pa pričekao zimu da se malo posložimo i opet se vratio. Dolazi majstor i govori: “Čekaj, kaj ćete bez mene u prvu ligu?”

– Mi se mučimo cijelu karijeru, a ovo je sve suprotno od toga. Maknuo se lijepo čovjek i vratio se pokupiti vrhnje – smije se Jana.

Smijao se i Nindža, muški podnio svoju porciju i nastavio u svom điru. A mi u svom.

I Nindža se nakratko priključio uglednom nogometnom društvu…

– Nakon Varaždina je bilo svega, kad smo dobili tri komada gore… Prela nije htio ni raditi sastanak, ali mi smo ga napravili sami. Jana je rekao svoje, Nindža je rekao svoje, a ja sam imao okršaj sa Žutićem. Dobio je treći žuti i rekao da ne zna hoće ići na sljedeću utakmicu u Solin, da bi možda išao s predsjednikom. Pa sam mu ja objasnio da neće ići s predsjednikom, nego će ići ili s nama busom ili nikako… A Čagi je samo stajao sa strane, kulirao se i rekao mi: “Milka, ništa ne brini, ako nešto krene po zlu, ja ću riješiti!” Kao i uvijek, uostalom. Pije kavu i stražari… – opisuje podjelu posla Milka, a nastavlja Čagi:

– Ja neću zaboraviti kad smo išli Hajduku, i to u srijedu. Klinci nas našamarali, ja mislim da je bilo 0-4, a u subotu nam dolazi Varaždin, utakmica za titulu. Dolaze kod nas, igra se 15. sekunda, a ja kao da imam šizofreniju! Lopta odlazi u aut, a ja urlam na suca da ubrza to, da se što prije lopta vrati u igru. Svi smo izašli na teren s pjenom u ustima, takvi smo bili od prvog do zadnjeg, i zato smo i uspjeli. U starijim igračima smo imali korektne ljude, koji su htjeli pomoći klincima. Pa mali Ljubo je tjedan dana nakon što je došao iz Srbije bio kod mene na ručku. Evo ti, što imam ja, imaš i ti… I to tako treba biti.

U prisjećanju na ovu sezonu često je Jana znao pogledati u pod, zamisliti se, ušutjeti, ali lako je i to objasniti. Na jesen je bio standardan, kapetan, vođa momčadi, a u nastavku sezone pao je u drugi plan.

– Da, sezonu sam počeo kao kapetan, ali Čagi je poslije nosio traku. Ja sam prvi dio sezone odigrao standardno, igrao sam i prvu utakmicu proljeća, a onda sam praktički ispao iz kadra. Prva sljedeća utakmica mi je bila i zadnja za Goricu, ona čuvena protiv Šibenika, u kojoj smo osigurali ostanak. Nisam prije toga igrao dva mjeseca, bio sam potpuno izvan ritma, ali Gigi se nešto ozlijedio… Kako je bilo rečeno da neću više igrati, glavom sam bio tko zna gdje, a pred nama najvažnija utakmica sezone – prisjeća se Jana i nastavlja:

– I krenemo igrati, meni moj igrač pobjegne, zabije gol i mi gubimo. Sjećam se da me Čagi pogledao kao da će me ubiti… Nisam ušao u blok na vrijeme, a to su situacije u kojima se vidi jesi li unutra ili nisi. Htio sam lupati glavom u zid, nisam mogao vjerovati. Sva sreća da je dobro ispalo na kraju.

 

20.05.2018. Zagreb – Druga hrvatska nogometna liga, 33. kolo GNK Dinamo – HNK Gorica. Foto: David Jolić / cityportal.hr

Ispalo je sjajno, gol vrijedan boda za prvu ligu zabio je Estonac Ojaama, i blatna fešta mogla je početi.

– Igrao sam i ja tu utakmicu, valjda jedino zato što je pala kiša. Kažem ti, ja sam bio samo za takve situacije – govori Milka, a Čagi dobacuje da je u toj i onoj sljedećoj sezoni, prvoj prvoligaškoj, propustio jednu jedinu utakmicu.

– I u međuvremenu je imao dvije generalke motora – smije se Milka.

A kad je ta titula proslavljena, došao je i kraj zajedničkoj priči naše trojice junaka. Čagi je ostao igrač, kapetan, Milka se pola godine poslije vratio kao trener u omladinskoj školi, a Jana se posvetio obitelji, klincima, poslu u firmi… A sad će se posvetiti i trenerskom poslu.

– Njih dvojica su već iskusni, radili su i s klincima i sa seniorima, a ja sam ipak još zelen u tom trenerskom poslu. Zajedno s Milkom polagao sam A licencu, razlika je što je on ostao u tome, a ja nisam. Vraćam se nogometu, oni su u ovom trenutku u prednosti, ali nadam se da ću ih poloviti – kaže Jana, do kojeg s raznih strana dolaze priče da ga čeka jako težak posao, da Jelačić u kadru baš i nema kvalitetu za ovu ligu, ali…

– Ja se s tim neću složiti! Igrača ima dovoljno, s tim nemamo problema, i idemo raditi. Pa ćemo vidjeti gdje će nas to dovesti – odlučan je i ambiciozan novi trener Jelačića.

Gradići su prošle sezone završili na sedmome mjestu, a Mraclin na trećem… Foto: Vitomir Štuban

Čagi ulazi u svoju drugu sezonu u Gradićima, ide u obranu sedmoga mjesta.

– U Gradićima je uvijek isto – ok! Iako, otišla su nam tri najbolja igrača: kapetan Ivan Rajić, ponajbolji vezni igrač lige Toni Borovac i najpotentniji mladi igrač Matej Godinić. I to sva trojica u Mraclin – izgovara Čagi, a Milka se s druge strane stola podlo smješka.

– Evo ga, tu je, sjedi sa mnom i pije kavu… Barem nek’cugu plati – ima Čagi ideju za iskupljenje.

– Oslabljeni smo, ali nije mi to ništa strano, jer prošle godine u ovo vrijeme imao sam puno goru situaciju. Krenem s pripremama i pojavljuju mi se jednom tri igrača, drugi put njih pet… Pa meni je prva pripremna utakmica bila kup u srijedu, a u subotu mi kreće prvenstvo! Skupljali smo se kako smo znali… Ovo ljeto je drukčije, meni je baza momčadi ostala na okupu, nekih 14-15, igrača, nešto smo i doveli, i sad imam njih 14-15 za rotaciju. I siguran sam da ćemo opet biti konkurentni, kao što smo bili i prošle sezone. Bit ćemo u stanju “pofajtati” se sa svima – vjeruje strateg Gradića, pa odmah nastavlja:

– Prošla sezona bila mi je prva u seniorskom nogometu i puno mi je pomoglo to što sam naletio na stvarno karakternu skupinu igrača. Kapa im do poda. Znam da ih je još sedam-osam imalo nekakve ponude, mogli su otići, ali odlučili su ostati. Svaka im čast, zbog takvih stvari je i užitak sve ovo raditi. Uživam s njima svaki dan!

Bio je tu i još jedan dodatak.

– Ovdje obavezno moram istaknuti i našeg Franju. Ljudi njegovu ulogu nazivaju ekomom, oružar, kako već, ali ja ću reći da je on za nas i puno više od toga. I hvala mu na svemu što radi!

Pričekao je Milka da Čagi ispriča svoje, pa nam približio situaciju u Mraclinu. Koja je, ukratko, jako jako dobra.

– Prošle godine bili su u vrhu, treći, a meni je, uz to što je ostala baza, još i došlo pet-šest igrača. Prije svega, naravno, iz Čagijevih Gradića. Pogotovo nam je važan Rajić, stoper, iskusan igrač, vođa. On će mi biti kapetan bez trake, jer prvi kapetan je ipak Livaja iz Kuča. Doveli smo njega, kao i Dianaževića, koji nam donose kvalitetu, ali u dogovoru s upravom tražili smo prije svega mlađe igrače. Borovec, Godinić, Harambašić, Rakas… Imamo dosta kvalitete za ovaj rang, ali tek ćemo vidjeti hoćemo li opet biti gore, u vrhu. Za ovu razinu imamo i iznenađujuće puno igrača, čak 24 u kadru, što potencijalno može biti i problem, jer uvijek će biti nezadovoljnih, svatko želi igrati – govori Milka.

 

Svoje prve trenerske okršaje imat će u šestom kolu, kad igraju Mraclin i Gradići, u 12. kolu sudaruju se Mraclin i Jelačić, a u zadnjem Jelačić i Gradići.

– Igramo mi s Gradićima i prijateljsku prije toga, pričekat ću još malo da se poslože pa da mu uzmem još dva igrača. On mi dođe kao skaut, čovjek mi radi godišnju selekciju – smije se Milka, pa se sekundu potom prebacuje u mrvicu ozbiljnije izdanje.

– Te utakmice između nas će biti najteže utakmice! Lokalni derbiji su nešto posebno, takve utakmice i donose draž ovim nižim ligama, tu su i tenzije veće. Tako mi je bilo i sezonu prije u Mraclinu, kad smo ulazili u ovu ligu, najteže je bilo protiv Buševca, Jelačića i Kuča! Bili smo mi kvalitetniji od svih njih, ali to ne možeš dobiti da se ubiješ! Evo, Mraclin igra prvo kolo protiv Sv. Nedelje i kažu, kao, to je derbi. Meni će veći derbi biti protiv Vukovine i Gradića, tu će doći više ljudi, to je nešto sasvim drugačije. I nije tu bitno tko je bolji, kome što pričaju, kome fali igrača… Onaj koji ne zna hodat po terenu, taj dan je Messi. I onda ti moj Hajduk i ovi veći igrači u tim ligama malo zaglume, krenu driblati, pa te samo poklopi. Nije to jednom bilo tako. Sjećam se, igramo protiv Buševca i moj kum Sule nas pobijedi bez jedne noge…

Čagi je pričekao da kolega završi, kratko ga pogledao, pa zaključio:

– Ma mene će Milka sigurno ispaliti! To već znam! Isprovocirat će me sto posto. Još sad ima i ekipu, posložio se, i to će biti baš zanimljivo. Već me ispalio s igračima, ali ovo će biti baš zabavno – svjestan je Čagi svog zapaljivog karaktera, koji takvima poput Milke došao kao naručen.

– Ljepše će mi biti igrati protiv Jane, on će biti fokusiran na svoju momčad, raditi svoje… On se ne lovi na te moje fore, a Čagi je k’o šaran, njemu kažeš dvije riječi i gotov je, ha, ha.

– I ja sam siguran da će s Janom biti sve korektno i pristojno, ali ovog samo čekam… – vrtio je glavom i dalje Čagi, a Jana zaključio:

– U sportu smo naučili na takve stvari, da idemo jedni na druge, ali naravno da ti je drukčiji osjećaj kad ti je frend na suprotnoj klupi. Bit će zabavno, u svakom slučaju!

O da, bit će zabavno… Peti rang, četvrta liga, tri kapetana, dvojica s iskustvom, jedan na početku. Neka igre počnu!

Priča iz kvarta

Kad se Ziher dočepa mikrofona… ‘Najljepša jelka, najbolji ljudi i Gorica Vel’ka!’

Čovjek s tisuću talenata, duhom vječno mladi Denis Obadić Ziher, snimio je pjesmu koja je posvećena Božićnom selu na velikogoričkom Adventu, a spot funkcionira kao najbolja moguća reklama za naš grad…

Objavljeno

na

Dobar dio nas odrastao je uz kultnu “Normalnofobiju”, osebujan humoristični serijal u izvedbi Denisa Obadića zvanog Ziher i Gorana Brozovića Strehe. Vrijeme kad su si selotejpom lijepili banane za lice i pjevali “Medu i zeku”, kao i brojne druge hitove naše generacije, danas je davna prošlost. Dečki su u međuvremenu otišli u druge sfere, bave se ugostiteljstvom, poduzetništvom, ali Ziher se i dalje voli s vremena na vrijeme podružiti s mikrofonom.

Učinio je to i ovih dana, jer na svom Facebook profilu objavio je spot za pjesmu “Božićno selo”. Stvar je, kao što će i samo ime otkriti, posvećena našem nadaleko poznatom Božićnom selu, slamnatoj oazi na goričkom Adventu, omiljenom okupljalištu naših klinaca u ovim blagdanskim danima.

A izvedba je – ziherovska…

Ima tu poznatih lica, redaju se i prekrasni kadrovi našega grada, popraćeni žestokim ritmovima i likom dobrog starog Djeda Božićnjaka. Uostalom, pogledajte…

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

22 GODINE U KOLICIMA Pad s balkona u 7. mjesecu trudnoće Renati je obilježio život

Renata Celjak je osoba s invaliditetom, članica velikogoričkog Para atletskog kluba „Uspon“ i majka 22-godišnjeg Borne

Objavljeno

na

Ako vam se ikada učini da su vam potonule sve lađe, da su vaši problemi najveći i da vaš život nema smisla – pročitajte Renatinu životnu priču. 

Bila je na rubu  smrti. U visokom stupnju trudnoće, najvjerojatnije tijekom epileptičnog napada – 26-godišnja Renata Celjak iz Velike Gorice pala je s tri metra visokog balkona katnice u kojoj je živjela s tadašnjim suprugom.  

Okolnosti pada se ne sjeća, od šoka.  

Ona i njena obitelj, povodom današnjeg Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, pristali su ispričati kako su se tih dana nosili s teškom situacijom – i kako invaliditet utječe na cijelu obitelj. 

– U tom periodu ja sam bila trudnica u 7. mjesecu trudnoće i najvažnije mi je bilo da mi je dijete živo i zdravo. Nakon pada sam imala teška krvarenja i moja obitelj nije znala hoću li uopće preživjeti. Bio je to travanj 2003. godine. Hvala Bogu, preživjela sam, a iz bolnice sam prebačena u toplice. Tada sam bila druga trudnica u povijesti toplica koja je tamo bila na rehabilitaciji. Dva i pol mjeseca sam čekala na porod i prvo sam mislila da nećemo moći izgurati uopće trudnoću, ali hvala Bogu uspjela sam i rodila sina Bornu carskim rezom. Ništa mi nije bilo teško vezano uz brigu o djetetu, ne mogu reći da mi je bilo prelagano, ali ja sam si u glavi posložila ako ne za sebe, onda moram zbog njega živjeti, što mi je na psihičkoj bazi jako puno pomoglo, jer već nakon pada sam se morala suočiti s teškom viješću – da više ne mogu hodati… 

Ali, to nije bio jedini šok. Bornin otac nije se mogao nositi s novonastalom situacijom supruge paraplegičarke i zatražio je razvod. 

Ostala sam na neki način ovisna o pomoći moje obitelji. Uz epilepsiju, invaliditet, majčinstvo – nisam mogla sama. Podigli smo ga na noge, svi skupa, posebno sestra koja mi je jako puno pomogla. Borna sada ima 22 godine.

Renatina sestra je TV glumica i radijska voditeljica City radija Gianna Kotroman, koja je uz nju provela prve, najteže trenutke. 

Sestre Renata i Gianna

– Prvih 96 sati je bilo upitno hoće li Renata i Borna preživjeti. Prvo je operirana u traumatološkoj u Zagrebu i hitno prevezena na Rebro gdje je bila u posebnom koritu, za osobe koje imaju ozljede kralješnice. Znam da mi je iz njega pružila ruku, imala je krvarenja, išla joj je krv iz nosa, iz ušiju, iz usta. Ja sam joj stisnula tuku i tješila je da će  sve biti dobro. Tih 96 sati nitko nije spavao. Srećom…ipak molitvu netko čuje. Kad je došlo vrijeme za porod, ginekolozi su u Petrovoj stvarno pristupili u ovom posebnom slučaju jako stručno. Stigao nam je Born, a ja sam otkazala podstanarski stan i vratila se doma k mami da zajedno budemo uz nju. Znači baka Nada je tu odigrala jednu pravu lavovsku ulogu, puno je pomogla, jer sam ja radila. Nismo htjeli da bude zakinut za bilo što, i što se tiče društvenog života i šetnji u parku. Trudili smo se živjeti kao da se to nije dogodilo, a Renata je također bila čvrsta, stabilna osoba koja je tako svojom snagom volje uspjela prebroditi sve, uz našu pomoć. Kada je Borna imao maturalnu večer, išli smo nas troje zajedno, jako smo bliski, uvijek smo bili bliska obitelj, a ova cijela priča nas je sve još nekako očvrsnula. Moj pokojni brat trudio se biti očinska figura. Svi smo davali dio sebe – ispričala je Gianna, a njihova mama Nada, Bornina baka i dan danas na sjećanje o tim danima ne može pričati bez da je ne guše suze. 

Bilo je strašno. Osjećala sam se grozno jer sam bila bespomoćna kao majka čije dijete pati. Bojala sam se da li ću joj moći dovoljno pomoći… 

Život se okrene na neki način za 360 stupnjeva, sve se mijenja, od šetnji s bebom, odlaska kod liječnika, cijele svakodnevice, ispričala je Renata, no neugodnih situacija vezanih uz invaliditet – nije imala. 

Renata sa sinom na maturalnoj večeri

Ja osobno nisam imala neugodnih situacija, pogledi su znali biti, kad sam se znala voziti sama bez djeteta i moje sestre kroz Goricu, ali obično su to bila djeca koja su svoje roditelje pitala: Što se dogodilo ovoj teti? Žao mi je što u tim situacijama roditelji nisu ništa govorili ili objašnjavali, samo bi povukli radoznalo dijete za ruku. Možda bi bilo ljepše s par rečenica objasniti da je ta osoba ozlijedila leđa i da više ne može hodati…Svijetli primjer je recimo situacija kad je moj Borna još išao u vrtić. Došao je dečkić sa 4 godine u vrtić u invalidskim kolicima i ta sva djeca su se socijalizirala skupa s njim, pomagala su mu, da se dijete dobro osjeća u tom ambijentu. Ako me pitate za barijere u gradu – nisam imala problem s pristupom. To je u Velikoj Gorici dobro izregulirano. Idem sama do Doma zdravlja ili u šoping. Za veću kupovinu, prijevoz na atletska prvenstva, kino i slično u Zagreb recimo, na raspolaganju mi je kombi prijevoz zahvaljujući Gradu Velikoj Gorici. Među prvima smo uveli kombi za osobe s invaliditetom u Hrvatskoj, tako da to je veliki plus, jer možemo ga koristiti dva puta u tjednu za takve nekakve naše potrebe. To nam je svima jako dobro. 

Mali Borna odrastao je uz mamu u invalidskim kolicima, a zadirkivanje u školi nije ga zaobišlo. 

Sjećam se prvog roditeljskog sastanka u osnovnoj i srednjoj školi. Roditelji su bili u šoku kad su me vidjeli da ulazim u kolicima. Ispitivali su svoju djecu zašto je Bornina mama u kolicima. Bilo je zadirkivanja i ispitivanja jer im je to bilo nepoznato i čudno. Mislim da se Borna ipak dobro nosio s tim. 

Kako je i u mladosti bila atletičarka, bavljenje sportom Renati nije bilo strano, tako da je uključivanje 2009. godine u Para atletski klub “Uspon” Velika Gorica gdje je bacačica diska. 

Bavim se već dugi niz godina tim sportom, puno mi pomaže i općenito u socijalizaciji, prošli smo puno toga kroz sport, treninzi mi pomažu i u zdravstvenom odnosno fizičkom smislu. Ali i psihički, naravno. Recimo nisam imala problem s depresijom ili anksioznošću, kao što nažalost imaju mnoge osobe s invaliditetom jer se ne mogu nositi s takvim dijagnozama. Ali ja sam hvala Bogu, izvukla najbolje što sam mogla i drago mi je. 

Renata danas živi ispunjen život. Ima podršku obitelji i zajednice, podršku kluba. A kako sama priznaje – može otići gdje god želi. 

Mogu odlaziti u kafiće, mogu otići u kino, mogu otići u kazalište, svake godine imamo nagrade za sportaša Grada Velike Gorice za osobe sa invaliditetom, kad se dodjeljuju, onda smo i mi u sklopu toga. Mogu otići na koncerte, imamo pristup praktički svugdje gdje imaju pristup i osobe koje nemaju invaliditet. Tako da mogu stvarno otići svugdje, recimo danas mi se ide u Samobor, ja ću otići s nekim u auto, nije bitno k’o mi dođe od prijatelja, idemo u Samobor.  

Kada slušamo Renatu kako na priča, ne bismo rekli da joj kralježnicu drže pločice i vijci, da ima osteoporozu i početak skolioze, povremeno dekubitus, inkontinentna je, doživjela dva naknadna pada gdje je ozlijedila nogu i bedrenu kost. No, i dalje je pozitivna, a ispričala je i kako izgledaju liječnički pregledi – koji su nama ženama neophodni. 

Za ginekološki pregled mi u Gorici imamo ginekologinju kod koje imamo ginekološki stol koji je prilagođen osobama s invaliditetom. Ja sam osobno bila na otvorenju, mene su zvali da idem na otvorenje, ali uglavnom ništa posebno za razliku od vas zdravih žena i cura, osim što nema sa strane stranica da se mi možemo lakše popeti iz kolica na stol i sve ostalo je isto. Kod zubara sam baš nedavno bila, isto bez problema. Moja zubarica recimo ima stolicu koja se pomiče, a naslon se isto pomakne kao u autobusu.  

Bornina maturalna večer

Invaliditet je stanje s kojim se moraš pomiriti i iz toga izvući najbolje što možeš – poručila je Renata na kraju našeg razgovora, odgovarajući na pitanje kako se nositi s teškim dijagnozama koje mijenjaju život zauvijek. 

Neka moj primjer bude vodilja da se sve može, da nije lako ali da se može. Sve prvo treba posložiti u glavi. Mani je jako puno pomogao sport i onda kroz taj sport vidiš zapravo kakvih nas sve ima. Život ide dalje i na žalost moraš gurati, razmišljati pozitivno – koliko god i kada god možeš –  to je najvažnija stavka! 

Da život zaista nije siv, pokazuje Renatina volja i snaga, koja uz veliku podršku obitelji, svoj život boji toplim bojama. Ponavlja iznova da nema predaje, nema ne mogu.  

Da, neki dani znaju biti koma, ali – tko ih, zapravo nema? Sve je u prihvaćanju i gledanju – naprijed. 

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Situacija u gradu je – kvizna! ‘Važno je znati, još važnije dobro se zabaviti’

U usporedbi s ostalim gradovima, Velika Gorica ima vrlo ozbiljnu kvizašku scenu, pričaju nam Ivan Oškera i Hrvoje Barić iz “OIB kviz studija”. Pomogli su nam da napravimo kratki vodič kroz goričku kvizašku scenu…

Objavljeno

na

Objavio/la

Ponedjeljkom u Alkaru i Chellosu, utorkom u Ozirisu i Vegosu, srijedom u Chellosu, četvrtkom u Ozirisu, petkom u Alkaru… Tako nekako izgleda raspored kvizova u velikogoričkim kafićima, što će reći da je kvizaška scena u našem gradu na ozbiljnoj razini. I da se sve više širi, raste, buja.

– U usporedbi s ostalim gradovima u Hrvatskoj, Velika Gorica ima jako dobru kvizašku priču. Naravno, Zagreb je tu nedodirljiv, jako puno kvizova igra se i u Splitu, a od manjih gradova nekako prednjače Požega i u posljednje vrijeme Sisak. Tu je negdje, u tom društvu, i Velika Gorica, koja ima jako ozbiljne kvizove u oba smisla, i što se tiče sastavljača kvizova i što se tiče kvalitete i brojnosti sudionika kvizova – pričaju nam Hrvoje Barić iz Lomnice i Riječanin s velikogoričkom adresom Ivan Oškera.

Njih su dvojica pokrenuli projekt pod nazivom “OIB kviz studio” i aktivno se bave sastavljanjem i organizacijom kvizova širokoga spektra. Trenutačno su jedina domaća, gorička ekipa koja radi kvizove u našem gradu, dok su ovi ostali neka vrsta franšize najjačih kvizova u državi. Međutim, kakvi god kvizovi bili, odakle god dolazili, kvizaši su jedna vrsta zajednice, krug ljudi koji se poznaje, druži, viđa na redovnoj bazi. I nalazi na otprilike istim mjestima, jer četiri kafića navedena u uvodu funkcioniraju kao “srce i duša” goričke kvizaške scene.

– Ako pričamo o zaista aktivnim kvizašima, ljudima koji su redovni na svim tim kvizovima, pričamo o sigurno više od stotinu ljudi iz našega grada. Dobro, bude tu i ekipe iz Zagreba, dođu nam i oni u goste, ali najveća većina tog društva su Goričani svih generacija. Imamo klince iz srednje škole, ljude iz srednje generacije, ali i umirovljenike. Evo, konkretno u Alkaru redovno kvizove igra ekipa sastavljena od ljudi u kasnim šezdesetima, i to igraju fenomenalno! – govore Barić i Oškera.

Ivan Oškera i Hrvoje Barić ni sami ne mogu odlučiti vole li više igrati ili kreirati kvizove

Upravo je Alkar, kafić na Bijelom brijegu, naglašavaju spremno obojica, “kultna kuća goričke kvizaške scene”.

– Upravo u Alkaru sve je počelo još tamo 2015. godine, tamo su održavani prvi kvizovi u našem gradu. Ubrzo se u tu priču uključio i Vegos, tako da možemo reći da su uz ta dva kafića vezani počeci ove naše scene o kojoj pričamo. Na razini Hrvatske sve je počelo u zagrebačkoj Booksi 2010. godine, tamo su održani prvi kvizovi ovakvog tipa, nakon čega se to vrlo brzo raširilo po cijeloj Hrvatskoj, a logično je da se u relativno ranoj fazi uključila i Velika Gorica – objašnjava Barić, koji je kvizove počeo igrati još kao srednjoškolac.

Njegova generacija danas u najvećoj mjeri i drži kompletnu kvizašku scenu, svatko u svojoj sredini, a pokušaja da sve skupa zaživi u ovim današnjim okvirima bilo je jako puno. Igralo se tako i u još nekim goričkim kafićima, igralo se čak i u Hrvojevoj Lomnici, ali i još nekim mjestima u našem kraju.

– Nas dvojica smo se i upoznali na kvizovima. Često su naše ekipe sjedile jedne pokraj drugih, pa bismo nakon završetka kviza ostali sjediti svi zajedno, nešto bi se tu i popilo, razmjenjivala su se iskustva, a kroz sve to i nas dvojica smo došli na ideju da napravimo nešto zajedno. Nije bilo lako krenuti, pronaći svoje mjesto, ali u jednom trenutku otvorio se prostor u Alkaru i tu smo počeli. Sad kvizove radimo i u Alkaru, i u Ozirisu, a jedanput mjesečno odemo gostovati i u Rijeku – kaže Oškera.

Najčešće su to kvizovi općeg znanja, bude ih i specijaliziranih, odnosno tematskih, ali Ivan i Hrvoje drže se provjerenog recepta.

– Za kviz je važno prije svega da bude dinamičan i raznovrstan, da pokriva razna područja, od povijesti, zemljopisa, glazbe, filma, sporta… Koncept mora biti takav da svi budu u igri praktički do posljednjeg pitanja, da je svaki odgovor važan, odnosno da je svima zanimljivo igrati, sudjelovati, da se ljudi požele vratiti. U svemu tome ključan je balans težine pitanja, a to je zapravo i najteži dio. Ljudi lako odustanu ako im je kviz pretežak, ali i ako im je prelagan. Nama je cilj da najlošija ekipa ima oko 50 posto točnih odgovora, a naravno da su uvijek tu i pitanja koja rade razliku, za koja pet pametnih glava moraju jako dobro upregnuti moždane vijuge – objašnjava Oškera, a nadovezuje se Barić.

– Poanta je u tome da kviz bude takav da četiri liječnika s prestižnim nagradama mogu pobijediti četiri maturanta iz gimnazije! Bit je da se odmaknemo od takozvanog “elitizma” u pitanjima, da u kvizu nema pitanja koja su nerješiva.

Sastavljanje kvizova, logično je zaključiti, ozbiljan je posao. Pogotovo kad ih, kao u slučaju našega dvojca, sastavljaš dva tjedno.

– Svaki kviz nastaje kroz nekih sedam do osam sati krvavog rada. Puno je tu razmišljanja, promišljanja, osmišljavanja koncepta, ali i čitanja, pregledavanja podataka. Nas dvojica već smo namješteni na taj “mode”, praktički bez prestanka razmišljamo o pitanjima, razmjenjujemo poruke s idejama… – govori Ivan.

– Pitanja za kviz svuda su oko nas! Da, koristimo tu puno internet i literaturu, kopamo i tražimo, ali izvori za nova pitanja pojavljuju se doslovno u svakom trenutku života. Od filma koji sam taj vikend pogleda sa ženom, preko propovijedi koju sam čuo u crkvi, sve do nečega što čujem u prijenosu utakmicu, u kafiću ili vidio u šetnji gradom – dodaje Hrvoje.

Svi sastavljači pitanja, a ovi naši pogotovo, u prvom planu drže zabavu. Da, usput ćeš i provjeravati vlastito znanje, ali poanta je da sve skupa prođe uz dobro druženje, poneku cugu i puno smijeha.

– Upravo tako, zato i želimo svima, pogotovo onima koji se još nisu iskušali u tome, poručiti da dođu i da se zabave. Ne moraju se bojati da nešto neće znati, nije u tome ni poanta, naš je glavni cilj zabaviti ljude, družiti se – zaključili su Ivan Oškera i Hrvoje Barić svoju priču o goričkoj kvizaškoj sceni.

Sceni koja, prema sve što smo doznali, doseže ozbiljnu razinu. I zato nije ništa čudno što s vremena na vrijeme u televizijskom kvizovima naletimo na ljude iz Velike Gorice, često i među onima koji uzimaju lijepe novce… Prostora za trening, eto, ima koliko hoćeš.

A evo i izbora pitanja s goričkih kvizova kojima možete provjeriti vlastito znanje:

1. “Eroica” je naslov koje po redu Beethovenove simfonije?
A) 1.
B) 3.
C) 7.
D) 9.

2. Rizik, jedna od najpopularnijih strateških društvenih igara, doživio je razne varijacije, s temama iz filmskih ili serijskih franšiza. Mi vas pitamo koji od navedenih serijala nije doživio izdanje na ploči Rizika?
A) The Last of us
B) Game of Thrones
C) Lord of the rings
D) Narnia

3. Koja od navedenih zemalja nikad nije dala osvajača Zlatne lopte?
A) Belgija
B) Bugarska
C) Danska
D) Sjeverna Irska

4. Vladavina Kleopatre kronološki je bliža izlasku novog iPhonea nego izgradnji piramida.
TOČNO                               NETOČNO

5. Na području koje zemlje je hrvatski jezik službeni?
A) Slovenija
B) Mađarska
C) Austrija

6. Tko nije rođen u Hrvatskoj?
A) Milan Borjan
B) Miroslav Škoro
C) Vlatka Pokos

7. Rođena je usred oluje, iako je trebala biti dijete bogataša, završila je u siromašnoj obitelji. Rođena je slijepa, a za njezino ozdravljenje molile su se i naše bake. O kojoj je istinskoj heroini riječ?

8. Po kojem pecivu je ime dobila torba modne kuće “Fendi”, koja je popularna još od kraja 90-ih?

9. Koliku vrijednost ima kovanica koju Amerikanci nazivaju Nickel?

10. U kojem je gradu smještena glavna tvornica i sjedište kompanije Peugeot, koja se prije proizvodnje vozila bavila većinom proizvodnjom mlinaca za kavu?

11. Kako glasi posuđenica iz grčkog jezika čiji bi prijevod doslovno glasio “raštrkanost”, a posebno je popularna u vrijeme izbora?

12. Freddie Mercury rođen je u Tanzaniji
TOČNO                              NETOČNO

13. Koji je bio službeni naziv Berlinskog zida koji su koristile vlasti tadašnje Istočne Njemačke?
A) Zid sigurnosti
B) Antifašistički zaštitni nasip
C) Zid jedinstva
D) Granica mira

14. Koji je jedini drugoligaš koji se probio do finala Kupa Hrvatske u nogometu?

15. Koji grad biva do temelja uništen u potresu 1667.?

16. Kako se zove najviši vrh Žumberačkoga gorja, poznat po tome što je vrh zapravo širok i valovit proplanak dugačak oko 300 metara? Oko ovog vrha Slovenija i Hrvatska imale su granične prijepore…

ODGOVORI

1. B, 2. A, 3. A, 4. TOČNO, 5. C, 6. C, 7. Esmeralda, 8. Baguette, 9. pet centi, 10. Sochaux, 11. dijaspora, 12. NETOČNO, u Zanzibaru, 13. B, 14. Uljanik, 15. Dubrovnik, 16. Sveta Gera

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Terapija kistom? Marina iz Donjeg Podotočja otkriva moć art terapije

U mojem svijetu nema “pogrešnih” crteža ni “nespretnih” poteza – postoji samo proces i trenutak kad se boja pretvori u priču.

Objavljeno

na

Objavio/la

U art terapiji nisu bitne umjetničke vještine ili da se napravi dobra umjetnost, nego je bitno da dođe do emotivne transformacije i simboličke ekspresije, tako da potencijal izlječenja proizlazi kroz odnos sa samom umjetnosti koja se radi.” – započela je Gianni Kotroman priču o art terapiji Marina Bogdanić, modna dizajnerica, umjetnica i od ove godine studentica art terapije na Art School Barcelona – Metàfora, a odškrinula joj je vrata čudotvorne moći slikanja i svoj stvaralački svijet koji nastaje u njenom domu u Donjem Podotočju. 

A evo kako je od ilustracije došla do art terapije…

Dugi niz godina sam se bavila s modnim dizajnom i nekako sam prešla u ilustracije i umjetnost kad je moja sestra rodila i to je krenulo s nekakvom idejom da napravim za nećaka nekakve ilustracije za zid kao ukras za sobu. I na svo oduševljenje sestre i njezinih prijateljica to se počelo širiti dalje. Znači, ljudi su vidjeli i rekli: ja bih to isto! Meni se to svidjelo, uživala sam u tim nekakvim malim životinjskim likovima i definirala sam svoj rad kao brend Baby Zoo Garden a teme su životinjice, printovi i ukrasi za dječje sobe, i to od klasičnih printova originala do wall stickera – ispričala je Marina, no kako kaže s vremenom je zavoljela apstraktnu umjetnost.  

Fluid art – igra bojama 

-Kroz vrijeme sam počela raditi fluid art i to je bilo u početku dosta neugodan osjećaj zato što se ne može kontrolirati u kojem će se smjeru raspršiti boja. Dakle, moraš prihvatiti da uživaš u samom procesu i kako se stvari mijenjaju kroz taj postupak. Zapravo shvatiš da je poanta svega u procesu, a ne u finalnom rezultatu. A kad se s vremenom “spraksaš” i taj finalni rezultat može isto ispasti fantastično! – priča Marina i objašnjava kako je to tehnika gdje se akrilne boje razrjeđuju sa posebnim medijumom koji razrjeđuje boju, no kvaliteta boje ostane ista i ne uništava pigment te se lijeva na platno na različite načine gdje nastaju razni efekti, poput igranja bojama. 

 

Fluid art by Gianna

Kad smo kod igranja, boje se raspršuju, tako da tu može pomoći fen, povlačenje nekakve mrežice, špahtle ili koluta za vrtnju. Zato je, naglasila je umjetnica, cijeli proces meditativan, od početka do kraja, čemu se uvjerila i naša Gianna kojoj je Marina povjerila jedno platno za osobnu kreaciju.↑

Špahtla umjesto kista 

-Volim jako slikanje sa špahtlom, a to bi se na engleskom reklo knifepainting ili slikanje nožem, i volim taj neki ekspresionistički i apstraktan stil slikanja s akrilnim bojama. Promjena alata je nekako izlazak iz komfort zone da se stvori nešto novo i prenese emocija na platno. 

 

Art School Barcelona – Metàfora je poznat po multidisciplinarnom pristupu i internacionalnoj zajednici  

Metàfora ima dobru reputaciju kao nezavisna i međunarodna škola a dio prakse je iskušati kako slikaju ljudi koji nemaju mogućnost slikati rukama. Dakle, ako nemaju ruke ili su nepokretni od vrata na dolje – koriste usta kako bi slikali s kistom. 

-I ono što me je fasciniralo, koliko je to zapravo teško, jer sat vremena slikanja takvog tipa ti ostavi žuljeve. Meni su barem nastali žuljevi na usnicama. Jako je teško kontrolirati pokrete, jer smo navikli na ruke. Isto tako, isprobavamo kako je slikati kistom ako si dešnjak, pa slikaš lijevom rukom i obrnuto. A sad zamislite držanje kista ustima. Divim se ljudima koji to rade i bez obzira na nedostatke koje imaju i dalje će uporno po tri četiri sata slikati, zato što im to pričinjava veliko zadovoljstvo i podiže im kvalitetu života na bolje. Ja inače studiram art terapiju koja je poput psihoterapije, način pomoći u rješavanju problema. Ali terapija kroz neverbalni rad umjetničkog karaktera – objašnjava Marina. 

Slikanje kao eksperiment 

-Slikanje ima toliko mogućnosti da da ljudi nisu svjesni različitih tehnika. Samo mislim da je bitno upustiti se, eksperimentirati. To je sve. Sa tim kad počneš mislim da je deset posto talenta, sve ostalo je rad i jednostavno samo treba početi raditi i prepustiti se tome – dodaje Marina i kako je rekla – možda ćeš i pogriješiti, možda ćeš pogriješiti i više puta, ali treba prihvatiti da je to OK jer otkrivaš nešto novo i nešto divno.  

-Recimo, kada organiziram radionice, dolaze mi ljudi koju kažu da nisu nikad slikali ili da su crtali još u osnovnoj školi…a onda, krenu i naprave Volkswagen Vintage kombi kao profesionalci, tako da i nastave to dalje jer shvate da im to pričinjava veliko zadovoljstvo i kao nekakva vrsta hobija. I to mi je baš najveći gušt – priznaje umjetnica. 

No, bez obzira koji materijal bio u pitanju, kolaž, slikarska tehnika, glina, miješanje plastelina, izrada 3D modela od žice ili bilo kakvih drugih materijala, najčešće koristi ljudima koji teško verbaliziraju neki problem, posebice ako je duboko ostavio traga u njima – podsjeća edukantica art terapije i objašnjava da jako puno naših problema nije na svjesnoj razini ili ih želimo možda potisnuti da bi se lakše nosili sa životom, da bi lakše funkcionirali, a kroz taj umjetnički rad nekako na jednostavan način i bez nekakvog pritiska dođe do toga da otpustimo nešto što nas muči ili da prihvatimo nešto što nam je teško.

Bilo da je riječ o bolesti, lošim životnim uvjetima ili o usamljenosti, sa art terapeutom postiže se samorefleksija i suočavanje s problemima. Na taj način osoba se izdiže iz toga, prihvaća to stanje i nastavlja dalje život u pozitivnim okvirima. 

Skriva li se u svima nama djelić slikarskog talenta?  

-Ima različitih vrsta umjetnosti i smatram da je svaka osoba umjetnik, samo treba otkriti kako je izraziti. Ja u svemu vidim umjetnost, kako vodimo život, kako radimo određene stvari. Recimo, kuhanje je isto jedan oblik umjetnosti i jedan oblik kreativnosti, tako da ima tu jako puno različitih područja gdje se možemo iskazati i otkriti taj talent – ohrabruje Marina sve čitatelje koji su uvjereni da su hodajući antitalenti…  

Marina u zanosu facepaintinga tijekom manifestacije Gastro Turopolja

Inače, Marina se bavi i facepaintingom a vodi i kreativne radionice crtanja i slikanja za djecu i odrasle, kao i kreativne animacije, a njezin moto je: U mojem svijetu nema “pogrešnih” crteža ni “nespretnih” poteza – postoji samo proces i trenutak kad se boja pretvori u priču. 

(Foto i priča: Gianna Kotroman, Marina Bogdanić)

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

LULU Novi studio ljepote u gradu! Raj za žensku ljepotu otvorio vrata

Spremni su posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja, jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi…

Objavljeno

na

U Ulici Zagrebačka 60/1 u Velikoj Gorici početkom mjeseca studenog službeno je u našem gradu otvoreno novo mjesto za uljepšavanje i brigu o tijelu, sa čime se svaka žena osjeća kao – kraljica.

Tvrdio je to i slavni njemački književnik Friedrich Schiller koji je zapisao da je “ljepota također vrlina, jer lijepa žena ne može imati mane…”

Studio ljepote Lulu već prima nove klijentice koje će moći odabrati mnoge tretmane i načine uljepšavanja, od standardnih pa do najmodernijih postupaka za njegu i ljepotu – doznajemo, nakon što smo radoznalo pokucali vlasnici Heleni Detelić na vrata, da upecamo „sneak peek” novog prostora i utažimo žensku znatiželju, kada je ljepota u pitanju. I nismo ostali nimalo razočarani…Naprotiv!

Helena je s veseljem pokazivala svoju oazu u koju je uložila puno truda i odgovarala na hrpu naših pitanja.

Helena, koliko dugo ste u svijetu uljepšavanja?

Završila sam građevinsku školu za arhitektonskog tehničara, no nisam imala priliku raditi u struci pa me život odveo u potpuno drugom, kreativnijem smjeru. Ljepota me oduvijek privlačila, a s vremenom je ta ljubav prerasla u posao kojim se bavim već više od četiri godine. Trenutačno u salonu sa mnom radi kolegica zadužena za nokte i tretmane lica, a od 15. studenog nam se pridružuje kolegice za HeadSpa tretmane, dok od 1. prosinca u tim dolazi i nova lash artistica za volumenske trepavice. Ponosna sam što Lulu polako, ali sigurno raste u zajednicu žena koje dijele istu strast prema ljepoti i detaljima.

Vidimo da u vašoj paleti uljepšavanja nema kraja. Što sve imate u ponudi?

U Lulu studiju njegujemo filozofiju prirodne i profinjene ljepote. Naša ponuda obuhvaća širok spektar tretmana koji ističu ono najljepše na svakoj ženi – puder obrve, lash lift, brow lift, nadogradnju trepavica (klasične, volumenske), te uređivanje i bojanje obrva. Osim toga, u suradnji s našim stručnim timom nudimo i manikure, gel nokte, trajni lak, tretmane lica, maderoterapiju, a uskoro i potpuno novi luksuzni doživljaj – HeadSpa tretman, koji spaja opuštanje i njegu vlasišta. Uskoro u ponudu uvodimo i šminkanje za posebne prigode, kako bismo zaokružili cijelu priču brige o ženskoj ljepoti na jednom mjestu.

Koji su tretmani najtraženiji? Ovise li o godišnjem dobu? Što je u posljednje vrijeme „in“ među klijenticama?

Definitivno su najtraženija ugradnja trepavica i lash lift – to su tretmani koji ženama omogućuju da izgledaju sređeno od jutra do večeri, bez puno truda. Zanimljivo je da interes za tretmane ne ovisi puno o godišnjem dobu, ali pred blagdane i ljetnu sezonu primjećujemo pravi mali “boom” rezervacija. U posljednje vrijeme žene sve više biraju prirodan, clean look jer žele svjež, uredan i sofisticiran izgled, a upravo su puder obrve i lash lift idealni za to. Naše klijentice vole praktičnost, ali i osjećaj luksuza koji svaki posjet Lulu salonu pruža jer ljepota nije samo izgled, nego i trenutak mira i pažnje prema sebi.

Po čemu se razlikujete od konkurencije? Što je vaša vizija zadovoljstva klijentica?

Lulu salon se razlikuje po individualnom pristupu i pažnji prema svakom detalju. Koristimo isključivo provjerene, visokokvalitetne i certificirane materijale jer vjerujemo da rezultat može biti savršen samo ako je i osnova vrhunska. Svaka klijentica ima drugačije crte lica, ton kože i osobni stil zato ne postoji “jedan izgled za sve”. Naš cilj je istaknuti ono što je prirodno lijepo, bez pretjerivanja. Moja vizija zadovoljstva klijentica nije samo u lijepom rezultatu, već i u cijelom doživljaju da se svaka žena osjeća opušteno, sigurno i posebno, kao da je došla u svoje malo kraljevstvo.

A muškarci? Dolaze li i oni po svoju dozu ljepote?

Da, i muškarci sve češće pokazuju interes za tretmane – i to mi je jako drago! I to prvenstveno zbog uređivanja obrva, tretmana lica i ponekad manikuru, jer žele uredan i svjež izgled bez pretjerivanja. Današnje vrijeme donijelo je novi pogled na njegu ljepota i briga o sebi nije više “ženska stvar”, nego način da svatko izgleda i osjeća se bolje. U salonu se trudimo da i muškarci osjete ugodnu, diskretnu i profesionalnu atmosferu.

Znamo da je ponekad žensku izbirljivost ili zahtjevnost teško zadovoljiti. Kako pristupate klijentu koji ima prigovor na vaš rad?

U svom poslu sam naučila da je komunikacija ključ svega. Prije svakog tretmana volim sjesti s klijenticom, poslušati što točno želi, koje su joj nesigurnosti i kakav rezultat očekuje. Ako se ikada dogodi nesporazum uvijek reagiramo mirno, stručno i s razumijevanjem. Ljepota nije samo posao, već odnos povjerenja, i zato se trudimo da svaka klijentica izađe iz salona zadovoljna i s osjećajem da je netko uistinu čuo njezine želje. Najljepši kompliment koji možemo dobiti je kad se klijentice vraćaju – jer to znači da smo uspjele prenijeti toplinu, profesionalnost i povjerenje.

Mogu li klijentice očekivati pogodnosti povodom otvorenja salona u Velikoj Gorici?

Da, pripremili smo predivne pogodnosti povodom otvorenja! Tijekom prvih tjedana rada sve klijentice očekuju posebni popusti, pokloni i mini tretmani iznenađenja. Želim da svaka žena koja zakorači u Lulu osjeti tu pozitivnu energiju i toplinu s kojom gradimo našu priču. U studenom krećemo i s tretmanima, dok će HeadSpa tretmani biti dostupni već od sredine mjeseca savršeni za opuštanje i obnovu energije.

Lulu nije samo studio za uljepšavanje, to je mjesto gdje se žene povezuju, opuštaju i ponovno zaljubljuju u sebe. Termini se brzo pune, kaže Helena, tako da rezervirajte svoj – na vrijeme!

 

Nastavite čitati

Reporter 455 - 17.11.2025.

Facebook

Izdvojeno