Priča iz kvarta
Kapetani za kormilom: Jana, Milka i Čagi, pet godina poslije, u petoj ligi!
Hrvoje Jančetić, Damir Milanović i Igor Čagalj bili su vođe momčadi HNK Gorice koja je 2018. ušla u prvu ligu. Točno pet godina poslije krenut će u novu sezonu kao treneri Jelačića, Mraclina i Gradića u 4. NL Središte
Objavljeno
prije 2 godinena
Objavio/la
Marko Vidalina
Pregovori su trajalni nekoliko dana, ubacile su se u cijelu priču i godišnji odmori, i svadbene svečanosti, ali te kišne, za ljeto poput ovoga neobično hladne srijede, konačno smo uspjeli. Terasa “Barbare” na Galženici često okuplja ozbiljna nogometna imena iz našega kraja, ali skup organiziran te srijede ipak je bio nešto posebno.
S jedne strane stola Hrvoje Jančetić zvani Jana i Damir Milanović umjetničkog imena Milka, a s druge Igor Čagalj alias Čagi. Legendarni kapetan Gorice iz drugoligaških dana, čovjek koji je podigao pehar za prvake druge lige u kasno proljeće 2018., njegov frend iz djetinjstva i desna ruka iz te čuvene sezone, pa onda još i turopoljski zet i prvi sljedeći kapetan, prvi u prvoligaškoj povijesti Gorice… Pet godina poslije, tri ikone turopoljskog nogometa okupljene su zbog – pete lige!
– Kad smo se zadnji put ovako skupili? Njih dvojica su se vjerojatno vidjela jučer, ali da smo sva trojica ovako sjeli zajedno… Bojim se da nismo od tad, stvarno ima već pet godina – brojao je Jana vrteći glavom.
Svatko je otišao svojim putem, Jana se odmaknuo od nogometa na neko vrijeme, bio unutra kroz veterane Gorice, a Čagi i Milka uhvatili su se trenerskog posla. Četiri godine nakon završetka igračke karijere, taj put je odabrao i Jana. Iza sve trojice su ozbiljne prvoligaške karijere, na važno mjesto u nogometnim uspomenama smjestili su tu zajedničku nezaboravnu goričku sezonu u smirajima karijere, a nogometni putevi opet su ih spojili u 4. NL Centar.
Tri turopoljska predstavnika s trojicom kapetana na klupama! Kakva romantična nogometna priča…

Hrvoje Jančetić bio je kapetan momčadi koja je 2018. izborila 1. HNL, a momčad su s njim vodili Damir Milanović i Igor Čagalj… Foto: Luka Stanzl/PIXSELL
Pa se uz jutarnju kavu vraćamo na njezin početak.
– Znali smo se mi svi s terena još otkad smo bili klinci, često smo igrali jedni protiv drugih, jer Milka i ja smo isto godište, Jana je godinu stariji… U tom smislu se znamo stvarno oduvijek – počeo je priču iz davnina Čagi, a nastavio Milka:
– Jana i ja igrali smo zajedno u Radniku kao klinci, sve do kadeta, kad smo se svi razbježali. On u Zagreb, ja u Dragovoljac. A kad smo bili u Radniku, Čagi je bio u Dinamu i uredno nas tamburao, u generaciji sa Zahorom, Šarlijom, Koretićem…
– Da, s Milkom sam igrao kao klinac, ali nije baš da smo se puno družili izvan terena. Nikad nismo bili ista ekipa kao klinci, ipak smo išli u druge škole, živjeli u različitim kvartovima… Ja sam bio u Šenoinoj, na igralištu od jutra do mraka, a Milka kod sebe u Cvjetnom. Znali smo im mi doći u goste, na hakl, ali rijetko, uglavnom smo bili u svom kvartu – zaključuje Jana rubriku “kad smo bili mali”.
Jana je nakon odlaska iz Radnika prošao školu NK Zagreba, kasnije igrao i za Inter, Međimurje, okušao se i u Grčkoj, čuvao velikog Rivalda, tad u dresu Olympiacosa… Kući se vratio 2012.
– To ljeto smo mi zajedno došli. Stvorili smo tad ozbiljan dream team, skupili se sa svih strana i, naravno, skoro ispali iz lige. Ali dobri smo bili, osim što smo imali deset igrača istog profila… – u svom stilu dobacuje Milka, koji je s Čagijem prvi put zaigrao desetak godina ranije.
– Milka i ja spojili smo se u seniorima Dragovoljca. Mislim da je to bilo ljeto 2001., on je došao iz juniora, a ja nakon što sam otišao iz Dinama pa odradio jednu sezonu u Segesti. Tad smo prvi put zaigrali zajedno, ali nije dugo trajalo – priča Čagi, pa se opet ubacuje sveprisutni Milka:
– Da, tako nekako. Ja sam ga dočekao u klubu, a onda su oni svi skupa, nakon jedne polusezone, mene ispratili iz kluba, ha, ha.
Ubrzo nakon toga, s napunjenom 21 godinom, Čagi je postao – Turopoljac. Oženio se, eto, vrlo rano, pa iz svojih Utrina doselio u Gradiće.
– Mi smo s 21 išli prema van, a on je s 21 došao ovdje, ha, ha – evo opet Milke, s kratkim intermezzom uoči Čagijeva izlaganja o nogometnom putu.

Dean Klafurić doveo je u Goricu svog sadašnjeg pomoćnika Milanovića i spojio ga s Jančetićem i Čagaljem
– Poslije tri godine Dragovoljca, bio sam godinu dana u Zaprešiću, pa godina Šibenika, pet u Rijeci, dvije u Puli, još tri u Dragovoljcu i na kraju dvije u Gorici, pa sam se spustio u niže lige, prvo Vinogradar i na kraju Ravnice – nabrojio je Čagi, a Milka je bio u niskom startu.
– Ukratko, sve klubovi koji su poslije toga morali ići u ozbiljnu renovaciju terena…
I Čagi se nasmijao, što će, pa kroz smijeh nastavio:
– Ja sam ti bio u svim klubovima koji su se borili za ostanak i u kojima nije bilo para! To je moj život u nogometu. Di je borba, tu je i Čagi!
O Milkinom putu se sve više manje zna, već je ispričana priča o liku koji je igrao u svih sedam rangova hrvatskog nogometa, u međuvremenu odradio i pristojnu inozemnu karijeru, pa ide u tom času pokušaj da se priča prebaci na Goricu. Pitanje glasi, prvo za Čagija: Je li mu druga liga s Goricom u ljeto 2018. jedini trofej u karijeri?
– Ha, uz ovo s Goricom, ušao sam s Ravnicama u višu ligu, sad na kraju karijere, ali svejedno. Čekaj, ima li još što… – zamislio se Čagi ima li tu još čega takvoga na nogometnom putu, pa podigao glas, ali opet kroz smijeh.
– Pa pas te jebo, jesam ti rekao maloprije da sam svugdje bio u krivo vrijeme. Pitaš me za trofeje, a sad ti pričam da sam bio jedino tamo di je borba i di nema para. Šta da osvojim?! Ostanak je za mene bio trofej svake sezone… I onda me pita jesam što osvojio! Jesam, trofej Laško sam osvojio…
Nema ni Jana puno toga, u CV-ju također piše “Gorica plus jedan”, uz jedan ali…
– Uz ovo s Goricom, s Trnjem sam bio prvak treće lige, ušao u drugu. Iako, ja volim brojati i onu sezonu kad je Zagreb bio prvak Hrvatske, ipak sam u prvih šest kola bio na klupi – s neskrivenim ponosom kaže Hrvoje, pa prepušta riječ Milki.

Hrvoje Jančetić odigrao je šest sezona u dresu kluba iz svoga grada… Foto: Jurica Galoić/PIXSELL
– S Videotonom sam bio prvak Mađarske, s Udarnikom sam osvojio četvrtu ligu, i ta sezona s Goricom. I svugdje sam bio važan kao Žan Tabak u NBA-u – zajebava se opet mladi Milanović, a dodatak ima Čagi…
– Jesi nas okupio, nisi mogao bolje da si tražio…
– Više medalja ima moja kćer u rukometu nego ja u nogometu. A ona ima 15 godina, ha, ha… – prisnažuje Milka.
Ukratko, sezona 2017/18. za svu trojicu nešto je posebno. A da stvar bude još bolja, malo je falilo da je nitko od njih ne odigra. Ni u Gorici ni bilo gdje drugdje.
– Ja sam to ljeto mislio da sam gotov. Još kad sam se vratio iz Istre, upisao sam trenersku školu i igrao drugu ligu u Dragovoljcu. U toj zadnjoj sezoni išla je već 36. godina, sjećam se da je bio 1. ožujka, igrali smo baš u Gorici protiv Gorice. I završi utakmica, a ja natjeravam trenera Sunaru po svlačionici. Htio sam ga tući, ozbiljno ti kažem! Poludio sam nešto na njega i predsjednik me suspendira – priča prvo Čagi svoju priču o ljetu 2017.
– Nakon toga, bio sam uvjeren da mi je igračka karijera gotova. Trčao sam tri mjeseca po nasipu u Gradićima, nisam znao ni gdje ću ni što ću, i sretnem u Gradićima svog susjeda Krešu Ačkara. Pita me gdje sam, ja rekoh da nisam nigdje, pitam ga da me spoji s nekim u Gorici, da krenem raditi kao trener… I tako je trebalo biti, trebao sam doći za trenera u školi nogometa i igrati za drugu momčad u petoj ligi, malo pomoći klincima. Međutim, kad je Dean Klafurić došao za trenera, želio me u svojoj momčadi, ali zapravo me doveo Milka!
– Da, ja sam bio pregovarač. Bio sam mu ipak najbliži, igrali smo zajedno, pa sam ga ja i zvao. Sve smo riješili u pet dana i tako je završila moja karijera vanjskog suradnika kluba, bio sam nešto kao Reno Sinovčić, ha, ha – kaže Milka.

Damir Milanović igrao je nakon Gorice još i za Gradiće, Kralj Tomislav i Polet, za koji je i dalje registriran
Jana je tu bio već pet godina, navršio je 36, pa je ideja u njegovu slučaju bila potpuno drukčija.
– Ni ja nisam trebao igrati su sezonu. S predsjednikom Črnkom već sam dogovorio da ću završiti karijeru i dobiti neku funkciju u klubu, nešto slično ovome što je danas Nindža. A onda me nazvao Klaf i izvrijeđao me! Da jesam ja normalan, da ne dolazi u obzir, da moram igrati… I da nije bilo Klafa, ne bih sigurno igrao tu sezonu – uvjeren je Jana, a kima glavom i Čagi, ponavljajući isto.
Jana se tad i zaposlio u firmi, a i Milka je, s rasturenim koljenom, završavao s ozbiljnim nogometom, s prvim trenerskim licencama u džepu okrenuo se tom dijelu nogometne priče, a uz to i radio u pošti, kao dostavljač paketa.
– Ideja je bila da budem uz Klafa i učim se trenerskom poslu, a da igram ako i kad bude trebalo. Trebalo je, naravno, samo tamo gdje su tereni loši, gdje je tučnjava, tako da sam igrao u Solinu, Novigradu… Sezonu ranije odradio sam u Udarniku i mislio sam da je to to, ali ispalo je drukčije – smješka se Milka.
Ispalo je sjajno, Gorica je kolo prije kraja sezone osigurala naslov prvaka, zahvaljujući bodu u onom mitskom sunčano-olujnom ogledu sa Šibenikom, ali na početku priče ništa nije upućivalo na takav rasplet.
– Ma taj ulazak u prvu ligu je doslovno čudo! Nije o tome bilo ni govora. Uz Antu Radoša, nas trojica bili smo jedini stariji igrači. Dobro, bili su tu i Marina i Kahlina, ali sve ostalo su bili klinci, doslovno juniori – pamti Čagalj svoje prve dojmove.
– Najjača je priča s malim Ljubom (Nemanja Ljubisavljević, op. a.). Menadžer mu napričao da je Gorica top klub, da idemo u ligu više, ulazimo sto posto… I priča mi poslije: “Ja došao, ovaj dolazi na trening obučen k’o poštar, s onom velikom torbom, ovaj Čagi ima 40 godina, ovaj radi ujutro, pa ne dođe na trening… I mislim si, gdje me to ovaj poslao?! Koji su ovo?! Di će ovi ući, ne mogu ući u podrum, a ne u prvu ligu…” – smije se Čagi.

Igor Čagalj odigrao je dvije sezone u dresu Gorice, po jednu u drugoj i prvoj ligi… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
– Krenulo je ludo već u prvom kolu. Izgubili smo 1-0 od Dinama II s igračem manje, Kahlina je još i promašio penal… Pazi koliko smo bili normalni kad ti golman puca penal u prvom kolu! To sve govori kakvi smo bili mi ostali. Nećeš se iznenaditi, ali Marina je dobio crveni, pa sam ja bez jedne noge ušao zadnjih pola sata… Takav je bio taj početak, ali mi i takvi u prvih šest kola uzmemo pet pobjeda! Nakon tog Dinama dobili smo pet zaredom i tek nakon toga, kad je došao Prela, počela se slagati momčad za prvo mjesto. Prvo je došao Maslowski, kasnije i Ojaama, Beli, Astafei, Gigi… – pamti svaki detalj Milka.
– A ja pamtim kad smo točno shvatili da smo dobri, da možemo: nakon što smo dobili Šibenika na Šubićevcu. Točnije, ubili smo ih! I tu smo shvatili da bi se moglo dogoditi – dodaje Jana.
– Na stranu sve te slabosti na početku, ali ta momčad imala je karakter. Nismo mi bili kvalitetniji od ostalih, ali bili smo karakterno top – ubacuje se Čagi.
I u tom trenutku, nekom ludom slučajnošću, našem stolu u “Barbari” prilazi – Matija Dvorneković! Ako je ovo do tog trenutka bio respektabilan skup u svijetu turopoljskog nogometa, sad se pretvorio u pravi mali spektakl.
– Lijepo vas je vidjeti sve na okupu, ali neću puno smetati… U prolazu sam, sa ženom i djecom, samo vi pričajte svoje – pokušao je Nindža na brzinu nestati, ali naravno da su šanse za uspjeh bile mizerne.
Ne prije nego što ga Milka ubaci u naši priču.
– E da, da ne zaboravim, bio je s nama i Nindža. Odradio je pripreme s nama pa na utakmici u Brežicama vidio kakvi smo i lijepo otišao na Island. Vidio čovjek da nije to to, da nam nema pomoći, pa pričekao zimu da se malo posložimo i opet se vratio. Dolazi majstor i govori: “Čekaj, kaj ćete bez mene u prvu ligu?”
– Mi se mučimo cijelu karijeru, a ovo je sve suprotno od toga. Maknuo se lijepo čovjek i vratio se pokupiti vrhnje – smije se Jana.
Smijao se i Nindža, muški podnio svoju porciju i nastavio u svom điru. A mi u svom.

I Nindža se nakratko priključio uglednom nogometnom društvu…
– Nakon Varaždina je bilo svega, kad smo dobili tri komada gore… Prela nije htio ni raditi sastanak, ali mi smo ga napravili sami. Jana je rekao svoje, Nindža je rekao svoje, a ja sam imao okršaj sa Žutićem. Dobio je treći žuti i rekao da ne zna hoće ići na sljedeću utakmicu u Solin, da bi možda išao s predsjednikom. Pa sam mu ja objasnio da neće ići s predsjednikom, nego će ići ili s nama busom ili nikako… A Čagi je samo stajao sa strane, kulirao se i rekao mi: “Milka, ništa ne brini, ako nešto krene po zlu, ja ću riješiti!” Kao i uvijek, uostalom. Pije kavu i stražari… – opisuje podjelu posla Milka, a nastavlja Čagi:
– Ja neću zaboraviti kad smo išli Hajduku, i to u srijedu. Klinci nas našamarali, ja mislim da je bilo 0-4, a u subotu nam dolazi Varaždin, utakmica za titulu. Dolaze kod nas, igra se 15. sekunda, a ja kao da imam šizofreniju! Lopta odlazi u aut, a ja urlam na suca da ubrza to, da se što prije lopta vrati u igru. Svi smo izašli na teren s pjenom u ustima, takvi smo bili od prvog do zadnjeg, i zato smo i uspjeli. U starijim igračima smo imali korektne ljude, koji su htjeli pomoći klincima. Pa mali Ljubo je tjedan dana nakon što je došao iz Srbije bio kod mene na ručku. Evo ti, što imam ja, imaš i ti… I to tako treba biti.
U prisjećanju na ovu sezonu često je Jana znao pogledati u pod, zamisliti se, ušutjeti, ali lako je i to objasniti. Na jesen je bio standardan, kapetan, vođa momčadi, a u nastavku sezone pao je u drugi plan.
– Da, sezonu sam počeo kao kapetan, ali Čagi je poslije nosio traku. Ja sam prvi dio sezone odigrao standardno, igrao sam i prvu utakmicu proljeća, a onda sam praktički ispao iz kadra. Prva sljedeća utakmica mi je bila i zadnja za Goricu, ona čuvena protiv Šibenika, u kojoj smo osigurali ostanak. Nisam prije toga igrao dva mjeseca, bio sam potpuno izvan ritma, ali Gigi se nešto ozlijedio… Kako je bilo rečeno da neću više igrati, glavom sam bio tko zna gdje, a pred nama najvažnija utakmica sezone – prisjeća se Jana i nastavlja:
– I krenemo igrati, meni moj igrač pobjegne, zabije gol i mi gubimo. Sjećam se da me Čagi pogledao kao da će me ubiti… Nisam ušao u blok na vrijeme, a to su situacije u kojima se vidi jesi li unutra ili nisi. Htio sam lupati glavom u zid, nisam mogao vjerovati. Sva sreća da je dobro ispalo na kraju.

20.05.2018. Zagreb – Druga hrvatska nogometna liga, 33. kolo GNK Dinamo – HNK Gorica. Foto: David Jolić / cityportal.hr
Ispalo je sjajno, gol vrijedan boda za prvu ligu zabio je Estonac Ojaama, i blatna fešta mogla je početi.
– Igrao sam i ja tu utakmicu, valjda jedino zato što je pala kiša. Kažem ti, ja sam bio samo za takve situacije – govori Milka, a Čagi dobacuje da je u toj i onoj sljedećoj sezoni, prvoj prvoligaškoj, propustio jednu jedinu utakmicu.
– I u međuvremenu je imao dvije generalke motora – smije se Milka.
A kad je ta titula proslavljena, došao je i kraj zajedničkoj priči naše trojice junaka. Čagi je ostao igrač, kapetan, Milka se pola godine poslije vratio kao trener u omladinskoj školi, a Jana se posvetio obitelji, klincima, poslu u firmi… A sad će se posvetiti i trenerskom poslu.
– Njih dvojica su već iskusni, radili su i s klincima i sa seniorima, a ja sam ipak još zelen u tom trenerskom poslu. Zajedno s Milkom polagao sam A licencu, razlika je što je on ostao u tome, a ja nisam. Vraćam se nogometu, oni su u ovom trenutku u prednosti, ali nadam se da ću ih poloviti – kaže Jana, do kojeg s raznih strana dolaze priče da ga čeka jako težak posao, da Jelačić u kadru baš i nema kvalitetu za ovu ligu, ali…
– Ja se s tim neću složiti! Igrača ima dovoljno, s tim nemamo problema, i idemo raditi. Pa ćemo vidjeti gdje će nas to dovesti – odlučan je i ambiciozan novi trener Jelačića.

Gradići su prošle sezone završili na sedmome mjestu, a Mraclin na trećem… Foto: Vitomir Štuban
Čagi ulazi u svoju drugu sezonu u Gradićima, ide u obranu sedmoga mjesta.
– U Gradićima je uvijek isto – ok! Iako, otišla su nam tri najbolja igrača: kapetan Ivan Rajić, ponajbolji vezni igrač lige Toni Borovac i najpotentniji mladi igrač Matej Godinić. I to sva trojica u Mraclin – izgovara Čagi, a Milka se s druge strane stola podlo smješka.
– Evo ga, tu je, sjedi sa mnom i pije kavu… Barem nek’cugu plati – ima Čagi ideju za iskupljenje.
– Oslabljeni smo, ali nije mi to ništa strano, jer prošle godine u ovo vrijeme imao sam puno goru situaciju. Krenem s pripremama i pojavljuju mi se jednom tri igrača, drugi put njih pet… Pa meni je prva pripremna utakmica bila kup u srijedu, a u subotu mi kreće prvenstvo! Skupljali smo se kako smo znali… Ovo ljeto je drukčije, meni je baza momčadi ostala na okupu, nekih 14-15, igrača, nešto smo i doveli, i sad imam njih 14-15 za rotaciju. I siguran sam da ćemo opet biti konkurentni, kao što smo bili i prošle sezone. Bit ćemo u stanju “pofajtati” se sa svima – vjeruje strateg Gradića, pa odmah nastavlja:
– Prošla sezona bila mi je prva u seniorskom nogometu i puno mi je pomoglo to što sam naletio na stvarno karakternu skupinu igrača. Kapa im do poda. Znam da ih je još sedam-osam imalo nekakve ponude, mogli su otići, ali odlučili su ostati. Svaka im čast, zbog takvih stvari je i užitak sve ovo raditi. Uživam s njima svaki dan!
Bio je tu i još jedan dodatak.
– Ovdje obavezno moram istaknuti i našeg Franju. Ljudi njegovu ulogu nazivaju ekomom, oružar, kako već, ali ja ću reći da je on za nas i puno više od toga. I hvala mu na svemu što radi!
Pričekao je Milka da Čagi ispriča svoje, pa nam približio situaciju u Mraclinu. Koja je, ukratko, jako jako dobra.
– Prošle godine bili su u vrhu, treći, a meni je, uz to što je ostala baza, još i došlo pet-šest igrača. Prije svega, naravno, iz Čagijevih Gradića. Pogotovo nam je važan Rajić, stoper, iskusan igrač, vođa. On će mi biti kapetan bez trake, jer prvi kapetan je ipak Livaja iz Kuča. Doveli smo njega, kao i Dianaževića, koji nam donose kvalitetu, ali u dogovoru s upravom tražili smo prije svega mlađe igrače. Borovec, Godinić, Harambašić, Rakas… Imamo dosta kvalitete za ovaj rang, ali tek ćemo vidjeti hoćemo li opet biti gore, u vrhu. Za ovu razinu imamo i iznenađujuće puno igrača, čak 24 u kadru, što potencijalno može biti i problem, jer uvijek će biti nezadovoljnih, svatko želi igrati – govori Milka.
Svoje prve trenerske okršaje imat će u šestom kolu, kad igraju Mraclin i Gradići, u 12. kolu sudaruju se Mraclin i Jelačić, a u zadnjem Jelačić i Gradići.
– Igramo mi s Gradićima i prijateljsku prije toga, pričekat ću još malo da se poslože pa da mu uzmem još dva igrača. On mi dođe kao skaut, čovjek mi radi godišnju selekciju – smije se Milka, pa se sekundu potom prebacuje u mrvicu ozbiljnije izdanje.
– Te utakmice između nas će biti najteže utakmice! Lokalni derbiji su nešto posebno, takve utakmice i donose draž ovim nižim ligama, tu su i tenzije veće. Tako mi je bilo i sezonu prije u Mraclinu, kad smo ulazili u ovu ligu, najteže je bilo protiv Buševca, Jelačića i Kuča! Bili smo mi kvalitetniji od svih njih, ali to ne možeš dobiti da se ubiješ! Evo, Mraclin igra prvo kolo protiv Sv. Nedelje i kažu, kao, to je derbi. Meni će veći derbi biti protiv Vukovine i Gradića, tu će doći više ljudi, to je nešto sasvim drugačije. I nije tu bitno tko je bolji, kome što pričaju, kome fali igrača… Onaj koji ne zna hodat po terenu, taj dan je Messi. I onda ti moj Hajduk i ovi veći igrači u tim ligama malo zaglume, krenu driblati, pa te samo poklopi. Nije to jednom bilo tako. Sjećam se, igramo protiv Buševca i moj kum Sule nas pobijedi bez jedne noge…
Čagi je pričekao da kolega završi, kratko ga pogledao, pa zaključio:
– Ma mene će Milka sigurno ispaliti! To već znam! Isprovocirat će me sto posto. Još sad ima i ekipu, posložio se, i to će biti baš zanimljivo. Već me ispalio s igračima, ali ovo će biti baš zabavno – svjestan je Čagi svog zapaljivog karaktera, koji takvima poput Milke došao kao naručen.
– Ljepše će mi biti igrati protiv Jane, on će biti fokusiran na svoju momčad, raditi svoje… On se ne lovi na te moje fore, a Čagi je k’o šaran, njemu kažeš dvije riječi i gotov je, ha, ha.
– I ja sam siguran da će s Janom biti sve korektno i pristojno, ali ovog samo čekam… – vrtio je glavom i dalje Čagi, a Jana zaključio:
– U sportu smo naučili na takve stvari, da idemo jedni na druge, ali naravno da ti je drukčiji osjećaj kad ti je frend na suprotnoj klupi. Bit će zabavno, u svakom slučaju!
O da, bit će zabavno… Peti rang, četvrta liga, tri kapetana, dvojica s iskustvom, jedan na početku. Neka igre počnu!
Možda vam se sviđa
-
‘Dragi Jura, tvoje ime ostat će trajno urezano u srcima svih nas…’
-
Kako je Klaf “zapalio” Široki: Ušli u finale kupa i zaslužili čudesan doček
-
Svečanim susretom otvoreno novo malonogometno igralište u Mraclinu
-
Inker je ipak – razina više! Mraclin proljeće otvorio s pokerom u mreži
-
Mraclin zahvalio Škrinjariću, pa Školu nogometa dao u ruke Ivana Nikića
Priča iz kvarta
Naš doktor Fadi s mozgom čuda radi
Jedan od najčešćih savjeta za uspjeh je izbjegavati liniju manjeg otpora. Međutim, ovaj doktor koji je za svoju adresu odabrao Cibljanicu, odlučio je napraviti još jedan korak dalje. Osim što je upisao fakultet medicine, na njemu tada ne tako savršenom Hrvatskom jeziku, odlučio se za neurokirurgiju.
Objavljeno
prije 5 danana
29. svibnja 2025.Objavio/la
Franjo Kompes
Njegov životni put vodi od školskih klupa u Dubaiju do operacijskih dvorana u KBC-u Dubrava i Rijadu, isprepleten kulturološkim izazovima, profesionalnim usponima i dubokom empatijom prema pacijentima. Ovo je priča o dr. Fadiju Almahariqu, čovjeku dviju domovina i jedne strasti – neurokirurgije
Susret dviju kultura
Životni put dr. Almahariqa započeo je u Dubaiju, gdje je rođen kao dijete Jordanca i Zagorke. Ovaj neobičan spoj kultura, kako sam kaže, smatra velikim bogatstvom. “To je ovako malo neobično, ali meni sad kad gledam retrogradno, jako veselo i jako vedro zato što sam imao priliku upoznati dvije kulture, hrvatsku tj. europsku i istočnjačku tj. arapsku. Mi smo zapravo bili privilegirani jer smo slavili Božić i Bajram. Gledali smo različite ljude, različite boje kože. Imali smo priliku naučiti najbolje iz ove, one i treće kulture”, prisjeća se dr. Almahariq. Odrastanje u multikulturalnom okruženju Dubaija, gdje je većinom bilo strano stanovništvo, pružilo mu je priliku za stjecanje prijatelja iz cijelog svijeta, iskustvo koje bi želio prenijeti i na svoju djecu.
Veza s Hrvatskom uspostavljena je preko njegovog oca, veterinara po struci, koji je davnih godina došao studirati u Zagreb. “Moj tata je došao negdje 1968./9. Onda je godinu dana učio Hrvatski jezik i onda je nakon godine dana upisao veterinu koju je završio 1976. godine”, objašnjava dr. Almahariq. Iako je otac nakratko radio u Jugoslaviji i tamo upoznao njegovu majku, dobio je poslovnu priliku u tada još uvijek pustinjskom Dubaiju. Obitelj se u Hrvatsku vraćala svake dvije do tri godine, a ti su posjeti malom Fadiju bili posebno iskustvo. “Bilo nam je fantastično, praktički godišnji, vidite nešto novo, zelenilo, kiša, šume, hladnoća, to je bilo nešto što nema tamo i naravno, nama je to bilo jako zanimljivo”, ističe nostalgično.
Povratak u Hrvatsku – novi izazovi i prve prepreke
Nakon završenog srednjoškolskog obrazovanja, prije 25 godina, dr. Almahariq se odlučio vratiti u Hrvatsku, prvenstveno zahvaljujući želji njegove majke. “Naravno, tu je moja mama igrala veliku ulogu jer kako smo završili srednju školu, mama je imala veliku želju te dugoročni plan da svi tu dođemo studirati. Kad studirate tu onda praktički pustite sidro i korijene u Hrvatskoj. Tu je nekako vidjela svoju starost, da se vrati u domovinu.” Za osamnaestogodišnjeg mladića, dolazak u novu sredinu bio je značajan izazov. Iako je govorio hrvatski, stručni medicinski nazivi predstavljali su pravu prepreku. “Ja sam bio super đak, sve petice i mi smo znali Hrvatski, ali nije to bilo savršeno, pogotovo stručni nazivi. Ja nisam znao što je kisik jer smo mi govorili oxygen.”
Upis na Medicinski fakultet i suočavanje s jezičnom barijerom te zahtjevnim gradivom bili su formativno iskustvo. “Uz te nekakve stepenice upišete najteži fakultet, natječete se s najboljim studentima u Hrvatskoj koji imaju prosjek 5.0. Ja nisam nikad dobio ocjenu manju od 5, a ovdje sam prvi put pao ispit, što mi je bilo katastrofa i šok. Ja nikad ni četvorku nisam vidio, a sad sam pao. No, tu vas život nauči da kad padnete, morate se dići. To je nešto što ja sad svaki dan radim u operacijskoj dvorani”, iskreno priznaje dr. Almahariq. Prelazak s arapskog pisma na latinicu također je bio izazov, no srećom, prisutnost engleskog jezika u Dubaiju olakšalo mu je taj proces. Najveću poteškoću predstavljali su padeži i stručna medicinska terminologija, s obzirom na to da u to vrijeme nije bilo interneta ni alata za prevođenje.
Odabir neurokirurgije
Odluka za medicinu, a potom i za neurokirurgiju, proizašla je iz spoja obiteljskog utjecaja i osobne fascinacije. “Naravno, tu je utjecaj roditelja jer tata je kao veterinar htio da idem više prema medicini, a ne veterini, ali odmalena sam imao priliku gledati kako liječe te životinje i u principu da je teže liječiti njih jer pacijent vam ne može reći simptome. Medicina mi je bila jako zanimljiva jer je kompleksna, ljudsko tijelo je jako kompleksno, a kad sam već izabrao tu medicinu, htio sam ono najteže, a to je ljudski mozak.”
Neurokirurgija, za koju se često kaže da je jedna od najzahtjevnijih medicinskih specijalizacija, za dr. Almahariqa predstavlja neiscrpan izvor interesa. “Mislim da je to organ koji je dosta kompleksan i imamo još puno stvari koje možemo još istražiti. Imamo puno prilika ga proučit s raznih strana. Anatomske i naravno funkcionalne.” Osvrćući se na popularnu teoriju o iskorištenosti samo 10% mozga, dr. Almahariq se s njom ne slaže, naglašavajući kompleksnost čak i najjednostavnijih radnji. Ipak, priznaje da je ljudski mozak još uvijek nedovoljno istražen.
U njegovom poslu najviše ga fascinira spoj znanosti i manualne vještine te neposrednost rezultata operacija. “Neurokirurgija je struka koja nagrađuje i isto tako vas može spustit. Zato što se rezultat vidi odmah nakon operacije. Ne možete reći da ste odstranili tumor u cijelosti jer kada napravite magnet nakon operacije, vidjet ćete jeste li vi to stvarno odstranili u cijelosti ili niste. Ima li komplikacija, ima li krvarenja, je li pacijent dobro, miče li ruke, noge. To je nešto što vas cijelo motivira da budete još bolji.” Empatija prema pacijentima, posebno onima kojima je iznenada dijagnosticiran tumor na mozgu, također je važan dio njegovog pristupa.
Neurokirurgija obuhvaća širok spektar stanja i subspecijalizacija, od neurovaskularne i funkcijske neurokirurgije do spinalne, onkološke, periferne, neurotraumatologije i pedijatrijske neurokirurgije. Dr. Almahariq radi u KBC-u Dubrava, referentnom centru za stereotaksijsku i funkcijsku neurokirurgiju, gdje se fokusira na modulaciju funkcija mozga s pomoću elektroda kod pacijenata s degenerativnim bolestima poput Parkinsonove bolesti ili tremora.
Najveći izazovi u njegovom poslu često su povezani s ishodom operacija kod zloćudnih tumora, gdje unatoč uspješno obavljenom zahvatu, prognoze mogu biti loše. S druge strane, uspješne operacije dobroćudnih tumora i spašavanje života pacijenata daju mu motivaciju za daljnji rad. Uspješan neurokirurg, prema njegovom mišljenju, mora znati odvojiti privatni život od posla, biti manualno spretan, posjedovati znanje i neprestano se educirati. Također, mora zadržati hladnu glavu i mirnu ruku, posebno u trenucima komplikacija tijekom operacije, kada preuzima ulogu voditelja tima.
Neurokirurgija je grana medicine koja izuzetno brzo napreduje. Dr. Almahariq ističe kako je ono što je nekada bilo nezamislivo, danas postalo rutina, zahvaljujući napretku tehnologije poput mikroskopa, neuronavigacije i intraoperacijskog magneta. Posebno je ponosan na suradnju s Fakultetom strojarstva i brodogradnje koja je rezultirala razvojem hrvatskog robota za neurokirurgiju, koji pomaže u postizanju veće preciznosti tijekom operacija. Ipak, naglašava da je ljudski mozak neurokirurga ključan u upravljanju tim tehnologijama.
Nadalje, edukacija je za njega iznimno važna, s obzirom na brzi napredak u neurokirurgiji. Redovito putuje i usavršava se, prateći najnovije trendove i tehnike. Današnja neurokirurška sala opremljena je sofisticiranom i skupocjenom tehnologijom, što je čini različitom od drugih grana medicine koje su prisutne u svakoj bolnici. KBC Dubrava, prema njegovom mišljenju, prednjači u Hrvatskoj po opremljenosti i tradiciji u stereotaksijskoj i funkcijskoj neurokirurgiji.
Usporedba – Saudijska Arabija i Hrvatska
Posljednjih nekoliko mjeseci proveo je u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji, gdje je imao priliku upoznati tamošnji zdravstveni sustav. Iako je bolnica u kojoj radi opremljena najmodernijom tehnologijom, ono što ga je posebno impresioniralo je organizacija sustava, koji je kopija naprednih američkih, kanadskih i britanskih modela. Digitalizacija i primjena umjetne inteligencije u naručivanju pacijenata i pristupu medicinskoj dokumentaciji značajno olakšavaju rad liječnicima.
U usporedbi s Hrvatskom, dr. Almahariq smatra da naša operacijska dvorana ne zaostaje značajno u opremi, iako kvantitativno možda imaju više uređaja. Izostanak intraoperacijskog magneta u Hrvatskoj ne smatra velikim nedostatkom u krajnjem ishodu operacija. Boravak u Saudijskoj Arabiji pruža mu priliku da vidi širi spektar patologija i slučajeva koji nisu uobičajeni u Hrvatskoj, što doprinosi njegovoj edukaciji.
Najveći izazov predstavljao je mentalitet pacijenata, koji su zahtjevniji i skloniji tužbama. Također, rad u novom okruženju s nepoznatim timom zahtijevao je prilagodbu i stjecanje povjerenja kolega. Ipak, uspješno obavljene kompleksne operacije donijele su mu poštovanje i olakšale daljnji rad.
Unatoč primamljivim ponudama za ostanak u Saudijskoj Arabiji, dr. Almahariq planira povratak u Hrvatsku. “Iako oni nude dobre ponude da se ja preselim i ostanem kod njih, a moram priznati da je lijepa atmosfera tamo, međutim ovdje sam iza sebe napravio puno i nije jednostavno sve to ostaviti jer tu sam neurokirurg 15 godina, doktorirao sam, docent sam i imam svojih pacijenata i jako mi je teško kad mi netko pošalje poruku doktore, kad se vraćate i ja kažem za 3-4 mjeseca i oni se već naručuju u moju ambulantu kad se ja vratim. To je jedno povjerenje koje mi je jako teško ostaviti i cilj ovog boravka je da budem još bolji kako bi naš pacijent ovdje dobio onu svjetsku neurokirurgiju koju nudi cijeli svijet.” Također, smatra da njegov rad u inozemstvu promovira hrvatsku medicinu i stručnost.
Njegova dosadašnja međunarodna iskustva uključuju suradnju i edukaciju u regiji (Bosna i Hercegovina, Srbija) te na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi (Saudijska Arabija, Egipat, Alžir, Maroko). Svako putovanje i susret s drugim stručnjacima pruža mu priliku za učenje novih vještina i trikova koji ga čine boljim kirurgom.
Dr. Almahariq s ponosom ističe da Velika Gorica ima još jednog vrhunskog neurokirurga, njegovog mentora i učitelja, dr. Darka Chudya, koji je čak i dobio nadimak “Doktor Čudo.” Baš kao i dr. Fadi, dr. Chudy je također veoma cijenjeno ime među neurokirurzima.

Foto: večernji.hr
Mladi i neurokirurgija
Nažalost, interes mladih za neurokirurgiju danas nije na visokoj razini. Dr. Almahariq objašnjava da neurokirurgija nije atraktivna za privatnu praksu, a radi se o izuzetno teškoj struci s emocionalno zahtjevnim ishodima. “Rezultati su jako teški i ljudske sudbine su jako tužne i morate puno dati za neurokirurgiju, a ne dobijete feedback. Na kraju dana, svi mi imamo ženu, djecu i obitelj i trebamo si priuštiti nešto za djecu. Zato su sve velike grane postale manje atraktivne našim studentima jer žele ići na nešto jednostavnije gdje je zarada brža.”
Ipak, oni koji se odluče za neurokirurgiju obično su izuzetno strastveni i posvećeni. Dr. Almahariq s ponosom ističe da nije upoznao lošeg specijalizanta neurokirurgije ili kardiokirurgije. Zdrava konkurencija među mladim kolegama potiče ih na daljnji napredak. Ohrabruje ga sve veći broj studenata koji pokazuju interes za neurokirurgiju, fascinirani kompleksnošću mozga i znanošću.
Pacijent na prvom mjestu
Na kraju razgovora, dr. Fadi Almahariq naglašava da je najveća nagrada u njegovom poslu dobrobit pacijenta. “Na kraju dana, mi smo svi sretni kada je naš pacijent sretan i ne smijemo to zaboraviti jer meni ništa ne znači da sam poznat i popularan ako moj pacijent nije zadovoljan. Najsretniji sam kada mi pacijent dođe i kaže hvala, vi ste mi spasili život. To je kruna koju bi svaki neurokirurg htio imati.” Njegova predanost, znanje i iskustvo, prožeti multikulturalnim razumijevanjem i neprestanim usavršavanjem, čine ga vrijednim članom hrvatske medicinske zajednice i nadom za mnoge pacijente. O njegovoj predanosti pacijentima govori i titula “Najdoktora” iz 2024.
Priča iz kvarta
Darko Lacković Laci – U četiri ujutro s dočeka sam išao popravljati semafor, nikad mi nije bilo teško
Darko Lacković, poznatiji kao Laci radio je kao voditelj PJ održavanja javne rasvjete i uređaja za prometnu signalizaciju u VG Komunalcu. Jedan je od onih ljudi koji su godinama tiho, ali neumorno, brinuli da Velika Gorica svijetli, da semafori rade i da promet teče sigurno. Nakon toliko godina predanog rada, odlazi u zasluženu mirovinu, iako, kako kaže, „neće biti mirovanja”.
Objavljeno
prije 6 danana
28. svibnja 2025.Objavio/la
Franjo Kompes
Rani život i prvi koraci u karijeri
Rođen je 20. svibnja 1960. godine u Slavoniji, no već od svoje druge godine života počinje živjeti u Velikoj Gorici odakle i potiče. „Moji su podrijetlom iz Velike Gorice, tata se tamo priženio, a mi smo se kasnije vratili“, prisjetio se Laci početaka. Osnovnoškolske dane proveo je u tadašnjim školama Antuna Cvetkovića i 10. lipanj, a srednju školu započeo je u Velikoj Gorici, da bi treću i četvrtu godinu nastavio i završio u zagrebačkoj Selskoj, najprije na adresi 119, a zatim na broju 83.
Kako kaže, od malih nogu je znao čime će se baviti. „Doma sam znao tati u garaži pomagati, a stric mi je također bio električar i radio je u HEP-u. Jednostavno me to uvijek držalo“, govori nam Laci. Već u srednjoškolskim danima počinje njegov konkretni doticaj sa strukom koja će ga pratiti cijeli život. Praksu je obavljao u tada renomiranoj firmi „Vlado Četković“, gdje je radio na elektroinstalacijama, gromobraniji i, što je za njegov kasniji put posebno važno, postavljanju i održavanju javne rasvjete.
„Radio sam u Velikoj Gorici na Galženici, od gromobranije, struje po stanovima, javna rasvjeta i tako dalje. Mnogo puta znam svojim radnicima reći ‘dečki, to sam ja postavljao još kao učenik’.“
Nakon završetka srednje škole, 1979. godine odlazi na odsluženje vojnog roka u Travnik. Tamo ne ostaje samo kao vojnik već postaje električar na održavanju Doma JNA, što mu donosi dodatno iskustvo i samostalnost u radu. Po izlasku iz vojske, ne gubi vrijeme, već tri dana kasnije dobiva posao u poznatoj privatnoj firmi u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, kod Manzina. „To je bila firma koja je radila na području grada Zagreba, još i danas postoji, samo što je vodi sin tadašnjeg vlasnika. Dobar sam si s njima i dan danas.“
Tamo je proveo nekoliko godina, radio na raznim elektroinstalaterskim poslovima i ujedno mentorirao brojne mlade učenike. Jedan od njih bio je i Ivan Grđan, poznatiji kao Pilek iz grupe Sjaj.
Početkom Domovinskog rata, Laci se priključuje rezervnom sastavu MUP-a, gdje ostaje do formiranja 10. brigade. Potom prelazi u 153. velikogoričku brigadu i sudjeluje u operaciji „Oluja“, ali i u borbenim djelovanjima kod Pokupskog i Dubrovnika.
U to vrijeme teret života postaje iznimno težak. Supruga mu je nezaposlena, a on ima troje male djece o kojima mora sam skrbiti. Tada odlučuje osnovati vlastitu firmu i okušati se kao privatnik, ali kako kaže, nije mu baš najbolje išlo. „To je bio dosta raspašoj. Naplata ovako i onako, sve me to koštalo nekoliko tisuća maraka”.
Kao da to nije bilo dovoljno, život mu zadaje još jedan težak udarac. Supruga mu obolijeva i, nažalost, umire. Nakon svega toga, Laci dolazi u VG Komunalac, gdje će započeti novo i, kako će se pokazati, najznačajnije poglavlje njegovog života. Također, oženio se i drugi put 2017.
Rad u Komunalcu
Dolazak u VG Komunalac Laci pamti po izazovnom početku. „Sama firma nije imala moju djelatnost registriranu jer je prije toga HEP bio zadužen za to“, objašnjava. No, nakon odluke da se javna rasvjeta prebaci u komunalni sustav, stvari su se promijenile. „Na početku je bilo jako teško, oko mene su sve bili mladi dečki. Nije bilo jednostavno, a moje dežurstvo je trajalo 24 sata.“ U njegov posao spadale su kompletne elektroinstalacije mreže, postavljanje svjetiljaka, trafostanice i ormari te semafori.
Lacijeva predanost poslu brzo je postala legendarna. Mnogi su znali kako je i sam s autom odlazio provjeriti je li sve u redu, bez obzira na doba dana ili noći.
„Sjećam se jednog dočeka Nove godine s jednim društvom. U 4 sata zove policija da semafor ne radi. Ja sam odmah sjeo u auto, riješio problem i otišao doma spavati. Meni to nikad nije bilo teško, ja sam jako volio taj posao“, prisjeća se Laci.
„Puno puta se znalo dogoditi da se dogodi saobraćajka po noći, moraš prvo isključiti struju i tako dalje, a onda se gleda koliko se može popraviti. Danas na sreću postoje i znakovi, ali znalo se dogoditi da se slomi i cijeli znak. I onda brzo to složi po noći oko 3 – 4. Nekad sam išao sam, a nekad sam zvao i druge dečke“.
Kaže, posebno pamti jedan slučaj u Vukovini, tijekom priprema za Veliku Gospu. „Uglavnom ja sam došao doma i tuširam se, a mobitel ludi. Ja se brzo obrišem i vidim 15 propuštenih poziva. Zvao me i tadašnji gradonačelnik Dražen Barišić i pita me zašto u Gorici nema struje. Ja sam primijetio da je i meni nestalo struje u kući, ali nisam u tom trenutku znao što se događa. Tada su govorili kako smo mi nešto krivo spojili, ali nije bilo do nas. Zvao sam tada Elektru i ustanovili smo da nije do nas. No tada se baš diglo sve na noge, od direktora, gradonačelnika, ali kažem nije stvarno bilo do nas“.
Najveći izazovi bili su, bez sumnje, noćni izlasci na teren. „Bilo je tu puno poziva stanara da nema struje u cijeloj ulici. Danas evo tu je ta nova tehnika, ali tad kad bi netko pogodio stup, cijela ulica ili cijelo naselje nema struje. Ništa, izađeš na teren i napraviš koliko možeš. Bilo je dosta takvih situacija. Uglavnom te noćne smjene su baš bile najproblematičnije. Jer gledajte, policija vas zove kad oni naprave uviđaj, a vi imate tek onda puno toga za odraditi. Zato sam im i znao reći da kad se takvo nešto dogodi da me zovu odmah da se stignem pripremiti. Ovako kad me zovu tek kad oni odrade, ja moram pronaći stup, znakove za postaviti i tako dalje, ali eto“.
Njegov se posao s vremenom znatno mijenjao, prvenstveno zahvaljujući tehnološkom napretku. „Pa tehnologija je danas, recimo LED tehnologija, to je daleko kvalitetnije nego ono što smo imali prije“, objašnjava Laci. „U početku smo imali žarulje pa čak i od žive, a onda smo sve prebacivali na natrij. Današnji LED ipak treba još usavršiti. Na nekim mjestima, trafostanicama, LED svjetiljke su postavljene, ali same uređaje još treba dotjerati jer zna se dogoditi da u cijelom kvartu nestane javne rasvjete zato što je tamo bacio automatski osigurač koji naravno netko mora doći popraviti ili promijeniti“.
Teških trenutaka također nije nedostajalo. „Iskreno, u zadnje vrijeme ima dosta izlazaka na teren i stvarno postaje posao bez radnog vremena, ali kao što sam rekao, meni nikad nije bilo problem u bilo koje doba dana ili noći, doći i otkloniti kvar“, priznaje Laci. Čak ni zdravstveni problemi nisu ga zaustavili. „Iskreno, ja sam se vratio na posao gotovo odmah po izlasku iz bolnice“, govori o borbi sa zloćudnim tumorom na gušterači. „Znao sam se javljati još i iz bolnice i dijeliti dečkima zadatke. Doktorica mi je čak rekla da će mi uzeti mobitel, a ja sam joj rekao sve samo to ne“, smije se Laci.
Nema mirovanja ni u mirovini
Nakon toliko godina predanog rada, odlazak u mirovinu za Darka Lackovića Lacija predstavlja velik izazov. „Da budem iskren, to mi jako teško pada. Ne znam kako i što. Dok smo imali feštu, baš sam pričao s direktorom i rekao mu da cijelu noć nisam mogao spavati. Malo me to pogađa i jako mi je teško“.
Ipak, mirovanje za Lacija ne dolazi u obzir. Planira nastaviti raditi sa sinom, koji je također u struci i završio je fakultet te otvara vlastitu firmu. „Bit ću mu savjetnik i desna ruka. Tako da mislim da ću nastaviti sa svojim poslom i dalje kako bi pomogao i njemu. Nema mirovanja. Evo baš danas popodne neki troškovnik radim za njega. Ne mogu bez ovog posla“.

Foto: Krešimir Ačkar/Instagram
Na Lacijev odlazak u mirovinu osvrnuo se i gradonačelnik Krešimir Ačkar. „Darko Lacković Laci godinama je brinuo o osvijetljenosti naših ulica, trgova i parkova kao voditelj održavanja javne rasvjete VG Komunalca. Svojim radom uvijek je pokazivao koliko voli ovaj grad. Danas smo ga ispratili u zasluženu mirovinu. Dragi prijatelju, želim ti sretne umirovljeničke dane! Veliko hvala na svemu“, napisao je Ačkar na svom Instagram profilu.
Lijepim riječima pridružio se i direktor VG Komunalca, Jurica Mihalj. „Laci će nam nedostajati, bio je vrlo važan kotačić u našem sustavu. Radio je u dosta osjetljivoj jedinici u kojoj nije lako sve „poloviti“. Puno je lampi, semafora u gradu i okolici, a samim time i dosta kvarova, a svatko naravno očekuje reakciju i popravak istog trenutka. Naravno da to nije uvijek moguće, ali Darko je bio uvijek u najkraćem roku na sanacijama u bilo kojem dobu dana ili noći i na tome mu hvala. Dečkima koji ostaju nakon njega sigurno neće biti lako, ali Laci je bio dobar mentor tako da ne sumnjam da će sve biti u redu i dalje.“
Poruku svojim kolegama koji će preuzeti posao Laci je jasno sročio. „Trebaju slijediti ono što sam ih naučio. Najvažnije je da budu uvijek dostupni i naravno da savjesno obavljaju svoj posao. Mislim da imaju dosta znanja za rad. Imamo i puno novih dečkiju. Danas je i teško naći električara da ima donekle znanja. Čak ih je i manje nego prije. Malo ih se i upisuje u ovu struku. Sad svi viču idi u keramičare, ali dobar električar je također tražen.“
Darko Lacković Laci je cijeli svoj radni vijek, od prakse do umirovljenja, posvetio Velikoj Gorici i njenoj infrastrukturi, ostavljajući iza sebe trag neizmjerne predanosti i ljubavi prema poslu i gradu. „Velika Gorica, volim ovaj grad i voljet ću ga dok sam živ“, zaključuje Laci.
Priča iz kvarta
Đaci 60-tih ponovo na okupu nakon više od 60 godina
Danas imaju unuke i praunuke, no uvijek su ZA zabavu i ples.
Objavljeno
prije 2 tjednana
18. svibnja 2025.Objavio/la
Redakcija Cityportala
Da su godine samo broj pokazali su Velikogoričani i Velikogoričanke koji su, osim želje za druženjem, imali razlog više okupiti se i proveseliti. A razlog je godišnjica završetka “osmoljetke”, i to čak 62.
23 naših sugrađana i stanovnika okolnih naselja, 60-tih godina bili su đaci tadašnje OŠ Velika Gorica, a u zajedničkom druženju poslali su poruku da trajna prijateljstva itekako postoje, da su važna i da ih, bez obzira na tijek života, treba njegovati.
Ova generacija redovito obilježava “malu maturu”, što je prilika za ples i zabavu, zaborav na “šepavo” zdravlje ali i za razgovor i prebiranje po uspomenama, jer nekadašnji “šulkolege” danas imaju unuke i praunuke te uživaju u novim životnim ulogama.
Mobiteli, kamere, društvene mreže – ništa nije teško savladati, jer kako kažu, moraju biti u korak s modernim vremenom kako bi mogli ovakve lijepe trenutke zabilježiti za uspomenu.
Neka im je sretno i dalje u zdravlju i zajedničkim okupljanjima!
HOTNEWS
Susret trenera Ive Šuška i igrača Dubravka Hrkovca nakon 40 godina
U Primoštenu su obnovljene uspomene iz Dinama, Zagreba, sjećanja na Zvonu, Žutog, Komu, Župsa…
Objavljeno
prije 4 tjednana
7. svibnja 2025.Objavio/la
Mato Paviša
Nekadašnji nogometaš i golgeter s mnogih prvoligaških utakmica Dubravko Hrkovac Hrki za prvosvibanjski vikend boravio je u Primoštenu na jednoj svadbi iz kruga obitelji supruge. Nakon povratka u Novo Čiče u predgrađe Velike Gorice, Hrki je najprije spomenuo svojeg trenera iz Dinama Zagreb, Ivu Šuška.
–Za mene nevjerojatno, prošlo je već 40 godina kako me Ivo vodio kao trener u juniorima Dinama Zagreb. Nenadani susret u Primoštenu bio je vrlo emotivan pa je bilo i suznih očiju. Bila su to još ona romantična vremena kad se nije ubirala članarina, kad su treneri odlazili u škole mladih igrača i vodili brigu o budućnosti istih, kad su za primjer Ivo Šušak i pokojni Ivan Đalma Marković ishodili da na stadionu Dinama dobijem smještaj i prehranu a nakon odlaska mojeg oca koji je iznenada preminuo, dobio sam i stipendijski ugovor. Veliko hvala obojici ali i pokojnom Rudiju Cveku, Rudiju Belinu i ostalim trenerima koji su me trenirali – otkriva Hrkovac koji danas vodi ugostiteljski lokal Kavalir u rodnom mu Novom Čiču.
Hrki je kasnije igrao za ondašnje prvoligaše Radnik Velika Gorica, Zadar, Zagreb, Segestu i Inker.
–Šušak je između ostalih trenirao Zvonu Bobana, Roberta Prosinečkog, Dubravka Pavličića, Fabijana Komljenovića, i Odorjana…Dobro pamtim turnir u Beogradu 1985. godine na pomoćnom igralištu Zvezde, kad smo osvojili drugo mjesto nakon što smo u finalu izgubili 1:2. Svjedoči to i fotografija na kojoj stoje: Knapić, Pavličić, Komljenović, Prosinečki, Dominko, Šušak (trener), Vugrinčić, Pleša, Mioć, Crnogaj, Miletić. Čuče: Berišić, Odorjan, Zvonimir Boban, Nekret-Katić, Martinčić, Hrkovac, Vidak – prisjeća se davno minulih dana Hrkovac.
–Ivo Šušak u Primoštenu ima kuću gdje boravi ljeti a zimi je u Zagrebu. Supruga mu je umrla i to se osjeti u komunikaciji ali ipak je naglasio da se od igrača iz Turopolja najradije prisjeti uz moju malenkost još i Željka Župetića Župsa (na fotografiji gore Župetić sjedi drugi s lijeva a Šušak peti), kojeg pozdravljam ovom prilikom. Župetića je trenirao u seniorima Zagreba kad su iz trećeg ranga stigli do ondašnje 1. Lige koja 90.-tih nije ni startala zbog nadolazećeg Domovinskog rata. Koliko je Ivo bio cijenjeni trener govore i činjenice da je nakon zagrebačkog Kemičara (kasnije Cromos) radio u omladinskoj školi Dinama, vodio seniore Zagreba, Izole, Osijeka, Marsonije, mladu selekciju Hrvatske U-21, Maribor, Dinamo Tbilisi, reprezentaciju Gruzije, a sve je zaokružio kao voditelj škole nogometa u najdražem mu klubu Dinamu Zagreb – zaključio je Dubravko Hrkovac priču o svojem bivšem treneru.
Na fotografiji dolje Hrkovac kao kapetan juniora Dinama čuči u sredini a stoje prvi s lijeva trener Ivan Đalma Marković i legendarni igrač plavih Stjepan Lamza.
HOTNEWS
Ekologija, tradicija, poduzetništvo i ljubav prema zajednici! Ovo je priča o Vladimiru Štarkelju
„Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca.”
Objavljeno
prije 1 mjesecna
21. travnja 2025.Objavio/la
Redakcija Cityportala
Kada se govori o ljudima koji ostavljaju trag u svojoj zajednici, nezaobilazno je ime Vladimira Štarkelja. Ovaj svestrani Velikogoričanin već desetljećima neumorno djeluje na različitim poljima, od očuvanja tradicije i kulturne baštine, preko ekologije, pa sve do poduzetništva.
Više od tisuću čuvara tradicije i kulturne baštine prodefiliralo je kroz dva vikenda pozornicom Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici, gdje su na jubilarnoj, 25. smotri folklora oživjeli duh prošlih vremena pričajući priče kroz glazbu, pjesmu, ples i narodne nošnje. Gradska smotra koreografiranog, izvornog i dječjeg folklora tradicionalno je organizirana od strane Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Gorice, na čijem je čelu od samih početaka upravo Vladimir Štarkelj.
„Kulturni amaterizam je neizmjerno bogatstvo Velike Gorice, njime se ljudi bave iskreno i od srca i zbog tog iskrenog davanja njihov rad je plemenit. Zajednicu čine ljudi koji se već godinama, čak i desetljećima bave amaterskim i profesionalnim folklorom te diljem svijeta prenose ljepote naše kulturne baštine. Ponosni smo na naše članice koje djeluju već cijelo stoljeće, a okupljaju niz različitih generacija. Veliku pažnju posvećujemo najmlađim čuvarima kulturne baštine koji se redovito sastaju, pjevaju, plešu, uče o tradiciji i druže se u okruženju koje potiče razvoj pozitivnih osobina i vrijednosti”, istaknuo je predsjednik Štarkelj i naglasio kako se upravo zajedništvom i slogom jača kulturno-umjetnički amaterizam.
„Uz obnovu folklornog nasljeđa, pratimo i tijek umjetnosti u razvoju suvremenog plesa, pjesme, ali i dramske umjetnosti. Baština je sustav vrijednosti koji treba čuvati stalnim ponavljanjem i izvođenjem, a Zajednica marljivo i sustavno djeluje na tom polju, značajnom za razvoj društva u cjelini”, dodaje ovaj rođeni Velikogoričanin.
Inače, Štarkelj je odrastao u Mičevcu, a osim što je poznat po svom kulturno-umjetničkom angažmanu, osnivač je i član brojnih udruga poput ‘Zelene akcije Mičevec’ kroz koju se posvetio očuvanju okoliša te je voditelj nekoliko ekoloških projekata poput revitalizacije javnog prostora, postavljanje solarnih klupa u dvorište škole u Mičevcu te nabava električnog bicikla za zeleno redarstvo.

foto: Vladimir Štarkelj
„Kroz sve projekte koje provodimo, naš cilj je osnažiti lokalnu zajednicu i podići svijest o važnosti očuvanja okoliša. Vjerujem da svaka mala akcija, bilo da je riječ o edukaciji, sanaciji ekoloških problema, doprinosi stvaranju održivijeg i zdravijeg života za nas i buduće generacije”, kaže Štarkelj. Dodaje i kako smatra da je ekologija izuzetno važna te da bi se boljim sustavom gospodarenja otpadom postigao održivi razvoj.
Ovaj naš svestrani sugrađanin, 2017. godine osnovao je i Udrugu „Povijesna postrojba ban Gašpar Alapić” s ciljem očuvanja i promocije baštine slavne hrvatske plemićke obitelji Alapić. U sklopu Udruge djeluje povijesna postrojba s gardistima, topnikom i bubnjarom u povijesnim odorama iz 16. stoljeća i iza sebe ima stotine nastupa u Hrvatskoj, ali i šire.
No, tu ne staje. Kao veliki zaljubljenik u starodobna vozila, ali i kolekcionar, na radost brojnih entuzijasta, 2021. godine osnovao je Oldtimer klub Turopolje, čiji je ujedno i predsjednik. Bila je to dugogodišnja želja mnogih vlasnika starodobnih vozila, a o velikom uspjehu kratkog djelovanja kluba pokazuje broj članova, njih 216, dok je njihova manifestacija Oldtimer show Turopolje koja u centar grada dovodi najljepše i najstarije primjerke starodobnih vozila, postala prepoznatljiva i van granica Lijepe naše.
„Naši članovi su iskreni entuzijasti željni druženja i zaštitnici tehničke kulturne baštine. Kada je u pitanju sama restauracija ona može trajati mjesecima, pa sve do nekoliko godina. Za sve to je potrebno puno truda, financija i odricanja, ali zato je osjećaj uspjeha velik. To u vama pokreće motivaciju te s velikom strašću nastavljate dalje, pogotovo kad pronađete potpuno zapušteno vozilo kojeg imate želju obnoviti do razine potpuno novog”, priča nam ovaj strastveni kolekcionar.
„Uglavnom većina naših članova restauriraju sami svoja vozila koliko im to financijske mogućnosti dozvoljavaju te posjeduju ili razmjenjuju znanja. Pomažemo jedni drugima raznim savjetima oko nabavke dijelova i obnove, a neki su s godinama postali pravi stručnjaci. Sreća je da danas postoje interes i kod mlađih osoba, te im stariji prenose svoja znanja od autoelektrike, limarije, lakiranja i mehanike”, objašnjava Štarkelj te dodaje kako im nikad ne nedostaje entuzijazma.

Foto: Oldtimer show Turopolje, Vladimir Štarkelj, predsjednik OTK Turopolje u dogovorima/G.Kiš, cityportal.hr
Uz sve nabrojeno, uspješno vodi i obiteljski posao. Naime, suvlasnik je poznate goričke auto-kuće koju je osnovao 1990. godine s ocem Vladimirom i bratom Ratkom.
„Sve je počelo sredinom šezdesetih godina kada je otac otvorio svoju prvu auto električarsku radionicu. Početkom sedamdesetih je kupio staru kovačnicu na adresi Zagrebačka 28. Uskoro odustaje od autoelektrike i postaje ovlašteni serviser marke Citroen. Sredinom osamdesetih otvaramo i Renault servis te se s bratom Ratkom uključujem u rad radionice i osnivanje auto-kuće. Naša najveća snaga je da funkcioniramo kao obitelj, da smo svi podređeni istom cilju. Zapravo smo školski primjer kako se upornošću, odricanjem i vjerom u sebe i svoje sposobnosti može postići cilj”, govori nam Štarkelj kojemu je kako kaže, najveća podrška u svemu što radi supruga Sanja i njegovo troje djece.
Za sebe kaže da je radoholičar što se može vidjeti kroz brojne projekte koje ima pod svojim krilom. S time bi se složio i njegov blizak prijatelj koji smatra da Vladimir ili radi ili spava.
„Uvijek imam neke ideje, ambicije i tome jednostavno nema kraja. Koliko me umara toliko i veseli. Iz toga crpim i vrijeme, jer uvijek imaš vremena za ono što žarko želiš”, naglašava Štarkelj.
Za svoj rodni grad, Veliku Goricu, kaže da je njegov dom, ali i mjesto koje ga je oblikovalo i koje voli.
„Ovdje imam brojne prijatelje od djetinjstva što mi je najvažnije u životu, a povezuje nas poslovni, obiteljski i društveni život. Moj životni cilj uvijek je bio doprinositi zajednici, bilo kroz poduzetništvo ili angažman u društvenom životu. Kroz to iskustvo naučio sam kako povezivati ljude, ideje i resurse. Iako se naš grad već može pohvaliti sjajnim gradonačelnikom Ačkarom, koji svojim radom donosi konkretne promjene, važno je da i dalje radimo na tome da Velika Gorica bude prepoznata u svakom segmentu. Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca. Nadam se da će se Velika Gorica i u budućnosti nastaviti ovako rasti i razvijati se”, zaključuje Štarkelj.

Foto: Vladimir Štarkelj na Oldtimer Showu Turopolje 2023/OTK Turopolje
Bilo da predvodi folklornu smotru, postavlja solarnu klupu, restaurira oldtimer ili razvija obiteljsku tvrtku, Štarkelj iza svakog projekta ostavlja trag ljudskosti i predanosti. Njegov primjer pokazuje da istinska promjena ne dolazi od velikih riječi, već od upornog, svakodnevnog rada na stvarima do kojih nam je istinski stalo.
Reporter 448 - 14.05.2025.
Izdvojeno
-
Crna kronikaprije 6 dana
Preminuo Zvonimir Šimić – velikogorički obrtnik poznat po najboljim kiflicama i bureku u gradu
-
Moja županijaprije 1 dan
LOKALNI UZBORI Privremeni rezultati – Kožić “šije” Zmajlovića s više od 3.000 glasova
-
Udrugeprije 3 dana
FOTO Udruga žena Općine Kravarsko pobjednica na 3. Mini Gastru u Šćitarjevu
-
Sjećanjaprije 2 dana
‘Dragi Jura, tvoje ime ostat će trajno urezano u srcima svih nas…’