Ovogodišnji Dani europske baštine održavaju se tijekom rujna i listopada, a lokalni program donosi izložbe, radionice, festivale i svečanosti koje povezuju tradiciju s modernim umjetničkim pristupima. Pod zajedničkom temom “Baština i arhitektura – Prozori u prošlost, vrata u budućnost” posjetitelji će moći istražiti bogatu povijest Turopolja kroz jezik, arhitekturu, glazbu i izvedbene umjetnosti.

Program započinje 15. rujna izložbom fotografija “Prozori starih turopoljskih čardaka” u Područnoj knjižnici Galženica, koja će biti otvorena do kraja mjeseca. Jezik i lokalna tradicija bit će u fokusu 20. rujna kroz radionicu turopoljskog dijalekta IŽA u Novom Čiču, a 30. rujna u knjižnici slijedi radionica o čardacima.

Nadalje, od 2. do 4. listopada na Trgu Stjepana Radića i u kvartu Galženica održava se festival izvedbenih umjetnosti Oglede. Galerija Galženica 3. listopada otvara izložbu “Galženica: urbana utopija na periferiji”.

Središnji događaj bit će svečani simpozij povodom 800. obljetnice Plemenite općine turopoljske, 16. listopada u Muzeju Turopolja i Umjetničkoj školi Franje Lučića. Na kraju, od 26. do 28. listopada održava se program Dobri Štros u kvartetu: Odysseus Odiseja, a 28. listopada u Gradskoj vijećnici izvedbom Javnih akorda Franje pl. Lučića.

Program je osmišljen tako da podsjeti na bogatstvo kulturnog identiteta Turopolja, ali i da ga poveže s današnjim vremenom.

U sklopu Uličnog festivala glazbe i manifestacije Oldtimer show Turopolje 2025. u Parku dr. Franje Tuđmana u subotu, 13.09.2025, s početkom u 15 sati, mažoretkinje PK Barbara izvesti će jednosatni plesni program sa gostima: Plesni studio Tena iz Zagreba i Plesna udruga Star Dance iz Siska.

Foto: David Jolić/cityportal.hr

Foto: David Jolić/cityportal.hr

Kako je vrijeme upisa novih članica u PK Barbara imate prigodu uzeti letak za vaše dijete, susjedu, prijateljice.

Galerija fotografija

Zagrebačka županija objavila je Javni poziv za predlaganje programa javnih potreba u kulturi za 2026. godinu, a i ovoga puta sredstva su namijenjena za knjižničnu, nakladničku, audiovizualnu i muzejsku djelatnost, kulturno-umjetničko stvaralaštvo i kulturno-umjetnički amaterizam, zaštitu, očuvanje i održivo upravljanje kulturnom baštinom te transferzalna područja.

Pravo prijave imaju samostalni umjetnici, udruge, umjetničke organizacije, ustanove u kulturi, pravne i fizičke osobe koje obavljaju djelatnost u kulturi i medijima, kao i pravne i fizičke osobe za potrebe zaštite i očuvanja kulturnih dobara i arheološke baštine.

Dodajmo kako se broj mogućih prijava razlikuje pa tako pučka otvorena učilišta i centri za kulturu mogu podnijeti do pet prijava, knjižnice, muzeji i galerije do četiri, udruge do dvije, a ostali prijavitelji jednu prijavu.

Inače, u ovoj godini Zagrebačka županija podržala je 239 različitih programa u kulturi u ukupnom iznosu od 442 tisuće eura.

Tekst javnog poziva i upute za prijavitelje dostupni su na web stranici Zagrebačke županije, prijedlozi programa zaprimaju se do 3. listopada.

Izložba “Prozori starih turopoljskih čardaka” otvorit će se 15. rujna 2025. u izlogu Područne knjižnice Galženice na Trgu Stjepana Radića u Velikoj Gorici. Autor fotografija je David Bobesić, a postav će se moći razgledati do 30. rujna. Ova izložba ujedno označava i početak obilježavanja Dana europske baštine 2025. u Velikoj Gorici.

Bobesićeve fotografije bilježe detalje prozora i vrata na čardacima, karakterističnim za Turopolje. Riječ je o arhitektonskim elementima koji svjedoče o vještini lokalnih majstora, ali i o nekadašnjem načinu života. Čardaci su građeni od hrastovine, podizani na stupove radi zaštite od poplava, te su često ukrašavani s posebnom pažnjom i osjećajem za detalj.

Kroz motive koje izdvaja svojim objektivom, Bobesić publici nudi priliku da uoče ono što u svakodnevnom životu lako promiče, tragove rada, slojeve vremena i priče koje ostaju zapisane u drvu. Autor pritom ne stavlja naglasak na sebe, već želi da pažnja ostane na njegovim radovima i na vrijednosti koju oni dokumentiraju.

Foto: Područna knjižnica Galženica

Njezin svijet je poezija. Kako na grčkom jeziku “poiesis” znači stvaranje, slobodni smo nazvati je našom stvarateljicom stihova. Dar koji je krasi odmalena, danas Zdenku Mlinar, koja živi u Zagrebu i Velikoj Gorici više od pola svojega života, svrstava u istaknute hrvatske književnice čije stvaralaštvo prepoznaje i inozemna publika.

Klasična poezija, haiku, aforizmi… Riječi koje niže u svojoj suštini nose duboku poruku o istinskoj važnosti života, a njezino umijeće uvijek iznova prepoznaje struka. Svojoj brojnoj kolekciji, nedavno je dodala još jednu nagradu, povom koje smo joj čestitali, a ona nam je otkrila svu svoju svestranost.

Zdenka, već smo ranije pisali o vašem poetskom stvaralaštvu i zaista kod vas nema praznog hoda. Koliko je vremena prošlo od vaše prve napisane pjesme do danas? Što se mijenjalo u stihovima, a što je i danas potpuno isto?

Lijepo je znati, a i pročitati da pratite moj rad, kao i to da ste primijetili da nemam praznog hoda. Jer, koliko god mislili i govorili kako radimo za našu dušu i osobno zadovoljstvo te da je to rad iz ljubavi, lijepo je radost stvaranja s nekim i podijeliti, ma kakav rezultat ili povratna informacija došla do nas. To bih usporedila s toplinom sunca, s blagoslovom kiše pa i sa snježnom bjelinom, čija ljepota, a ponekad i težina, ne bi imali smisla bez da nekog usreće, opomenu, pouče… To nam svima treba, koliko god mislili da tomu nije tako. Slijedeći takav stav i želeći osjećati navedeno, mislim da živim puninu života, a ona me mijenja, jača i čini svjesnijom onoga što jesam ili što i tko bih trebala biti.

Uči me čak i tomu da nemamo i ne bismo trebali imati praznoga hoda. Jer, naša prolaznost je i prebrza i neizbježna. I doista, mislim kako je neiskorišten dan, dan bačenog života koji, u meni osobno, ostavlja prazninu, a ona me pak čini nesretnom, beskorisnom i nekom vrstom parazita. Iskreno, grijeh mi je jutrom se probuditi s mislima što ću taj dan jesti, piti ili, ne daj Bože, nekome učiniti kakvo zlo. Ali, kako bezgrešnost ne postoji, utješit ću se i najmanjom korisnom sitnicom za bilo koga i bilo što.

Od moje prve napisane pjesme, ako ne računam pubertetsko stihovanje, prošlo je više od dvadeset godina, a bio je to moj dar kćeri za 18. rođendan, kojeg nije mogao zamijeniti nikakav sjaj nakita ili markirane odjevne krpice. Pomislih tada: Lijepa riječ, savjetodavna roditeljska riječ pa još u stihu… To ću joj pokloniti. Unikatno je, nema ga za kupiti i, ono najvažnije, nisam pogriješila. Pale su i suze radosnice. Puno se od tada promijenilo, što u fizičkom, što u intelektualnom smislu, kako u cijelom društvu, tako i u mojoj obitelji, pa i u pisanju koje mi je iz terapeutskog preraslo u ovisno.

Kritičari hvale vaš stil razumljiv svima, lakoću nizanja riječi koje bude emociju i potiču na razmišljanje. Je li to ono što struka prepoznaje kao izvrsnost?

Svatko od nas u pisanju, poetskom ili proznom, ili ima svoj stil, ili ga tek pronalazi. Svaki ga čitatelj drugačije doživljava, osjeća. Svi radovi iz te branše nekome su “fuj”, a nekome “uj” i jedino što nas od loših ili dobrih kritika može zadržati na zacrtanim ciljevima jest prihvatiti ono što nam može biti od koristi, a ignorirati ono što će nas rastužiti do mjere odustajanja, što je najgora opcija. Uvijek sam mišljenja da treba osjećati sebe i živjeti svoje snove, a ne tamo nečije.

Jasno je da ne možemo svi biti dobri pisci, dobri modni kreatori, kuhari ili majstori bilo koje struke, kao i da je sve u očima promatrača ili korisnika usluge. Toga moramo biti svjesni, prihvaćati dobronamjernost, ali znati i odbaciti ono što bi nas činilo nesretnima ili onakvima kakvi nismo u svojoj nutrini. Tako je i s ocjenama manje ili veće izvrsnosti nekog djela o kojem će, primjerice, pet kritičara imati pet različitih ocjena i mišljenja.

Stoga je logično da pozitivna ocjena struke, pogotovo inozemne, autorici ili autoru posve nepoznate, može razveseliti i biti vjetar u leđa. Biti čista pozitiva.

Upravo ste dobili još jedno međunarodno priznanje. Koje je to po redu i na koji način se vaša djela prezentiraju ‘vani’?

Nedavno priznanje dodijeljeno mi je od strane rumunjske Svjetske književne akademije, osnivača i predsjednika, akademika Trandafira Simpetrua, koji je osnovao i platforme, odnosno ogranke u drugim europskim državama, pa i u našoj regiji, gdje smo sa svojim radovima mogli aplicirati na materinjem jeziku. Ovaj put, Međunarodna manifestacija (W.P.A) World Poets Association održana je u Sarajevu i u suradnji s Platformom u Crnoj Gori, što je bilo prihvatljivo kako jezično i geografski, tako i financijski.

No, spomenutu zadnju nagradu “Zlatno pero” dobila sam kao znak zahvalnosti za angažiranost u promoviranju književnosti širom svijeta, a ne za neki određeni poetski ili prozni rad. Razlog tomu je vjerojatno prepoznatljivost mojih putovanja koja nisu niti laka niti po cijeni od nula eura i u koja se ulaže veliki dio sebe i komfora cijele obitelji. Dakle, tu nemalu cijenu moje knjiške angažiranosti i putovanja do odredišta na kojima se održavaju književne manifestacije, uz moj angažman, itekako plaćaju i članovi moje obitelji, bez kojih ne bih ni mogla ostvariti te svoje male/velike želje. Što se tiče odgovora na upit koje mi je ovo priznanje po redu, mogu reći da sam ih prestala brojiti, a mnoga su još uvijek i u online formama, tako da bi brojanje i traženje istih potrajalo.

Koliko je zahtjevno prevesti pjesme na strani jezik, a da se ne izgubi vaša čarolija pisana hrvatskim jezikom?

Što se tiče “muka” po prijevodima, bez kojih je teško izaći iz hrvatskih književnih okvira, priča bi također potrajala i bila malo vjerojatna. No, upornost mi je životna pratilja pa ide, nekako. Snalazim se, učim, vjerujem…

Lani ste imenovani veleposlanicom mira i počasnom članicom “Lanca žena za mir, pravdu i zaštitu okoliša”. Je li se ljubav prema životu i pjesništvu odrazila i na taj angažman?

Statusi veleposlanice mira i počasne članice “Lanca žena za mir, pravdu i zaštitu okoliša”, velika su mi čast, ali i obaveze. Jer, kao i kod drugih imenovanja, oni zahtijevaju i zalaganje za sve navedeno: mir, pravdu, zaštitu okoliša. Svaka od ovih tema žedno vapi za djelovanjem svih nas na svakom životnom polju i to ujedinjenih, a ne razdvojenih, posvađanih, negativnih, zatrovanih mržnjom ili plakanjem i optuživanjem svega i svakoga. U prilog tomu ide i većina mojih poetskih naslova napisanih zadnjih godina. Svaki blagoslivljam bezgraničnom ljubavlju cijeloga svoga bića i bojim najsjajnijim bojama zemlje i neba.

Spomenuti “Lanac žena”, osnovan od strane talijanske Udruge “VerbumlandiArt”, osnivačice cijenjene talijanske književnice i humanistice RegineBis Resta, organizira susrete na kojima se jasno iznose stavovi i ciljevi svih članica i počasnog muškog članstva, a tom prilikom se obavezno postavlja i likovna izložba vrsnih slikarica i slikara, kao dobrovoljni prilog za rad Udruge i djelovanje “Lanca žena” u njegovoj misiji pružanja pomoći potrebitima. Nemjerljiva je moja radost sudjelovanja u tome, makar jednom riječju ili jednim korakom.

Nerijetko ističete važnost obitelji koja vam je velika inspiracija i podrška. Zato pitamo, tko je Zdenka kad ne piše? Čime zaposli ruke? Gdje još teče vaša kreativnost?

Ovo pitanje mi je lijepo baš koliko i ljubav prema mnogim svestranostima koje su ili rođene sa mnom ili naučene u najranijoj mladosti. Dakle, još u roditeljskom domu u kojem su red, rad, poštovanje, dijeljenje i zajedništvo bili svetinja; u kojem također nije bilo mjesta praznom hodu. Gradeći svoju obitelj, cijeli svoj mladi, a sada i zreli život, dio toga blaga želim prenijeti i na svoju djecu te djecu svoje djece. Tu zadaću smatram i uvijek ću smatrati svojom najvažnijom obavezom i najvrjednijom životnom ostavštinom. Jer, gledati njihove težnje za uspjehom i životne želje, korisne zajednicama i društvima u kojima žive, najveća je sreća. Ne znam ima li što veće od živih primjera da naša ili bilo čija djeca nisu teret, već ponos države koja im je druga mati, gnijezdo u kojem svijaju svoju i tuđu sreću. Činjenice su to vrijedne svakog buđenja i životnog radovanja, koji i ne mogu biti ništa drugo do inspiracija. Inspiracija za skuhati fini obiteljski ručak, za očistiti dom u kojem ćemo ga objedovati, za dočekati ih s osmijehom sunca i kada vani sijevaju munje i grme gromovi.

No, uvijek ostaje žal što su takvi dani i trenuci rijetki do te mjere da postaju čudesni i dragocjeniji puno više nego što mislimo da jesu.
Voljela bih imati više vremena i za stvaranje raznih rukotvorina, koja su mi nekada bila svakodnevica, a danas su, čini mi se, vrijednija nego onda kada imadoh vremena za njih. Baš kao i ono kada mi je uz obiteljsku sreću mlade obitelji, život krasilo i dvorište puno cvjetne ljubavi i zelenila, što mi je danas tek dio sjećanja na neka druga vremena.

Ljubav je to koja ne blijedi i koja će u meni uvijek živjeti. Za utjehu, i danas si priuštim neka odjevna prekrajanja, dodavanja i oduzimanja, u želji da od starog napravim novo i to prilagodim ovom vremenu i ovoj sebi. Lijepi su to osjećaji, pogotovo kad nešto, baš, uspije. Tu je i ljubav prema slikanju, za koje zadnjih godina nemam vremena. No, dogodi mi se i poneka likovna kolonija, s odraslima ili s djecom, a i u našoj Udruzi umjetnika “Spark” organiziramo likovne radionice.

Jesu li vaš poetski dar pokupili potomci?

O, da. Moji potomci, blago svake majke i svake obitelji… Na ovo pitanje odgovaram kratko: Moja djeca ne pišu poeziju, ali ispisuju i oslikavaju svoje životne stranice znanstvenim ili nekim drugim radovima. Svestranosti im ne nedostaje, ali svi su, pa i oni najmlađi, okupirani stotinama obaveza da radost iskazivanja ljubavi koriste u onim brzinskim minutama i rijetkim slobodnim satima. No, mijenja se vrijeme, a i mi s njim pa nikad se ne zna.

Živite u Zagrebu. Na koji način ste i dalje povezani s Velikom Goricom?

Zagreb i Velika Gorica moje su velike i podjednake ljubavi. Rad i život u njima, isto tako. I oni su, kao gradovi, jedan drugome takvi. Ne mogu jedan bez drugoga iz milijun razloga. U Zagrebu su neki moji novi počeci i sve moje tuge i radosti tih početaka. Ostalim članovima moje obitelji, također. Naša je početna, a vjerojatno i zadnja stanica. U njemu su mi djeca, jedni druge uvijek trebamo i trebat ćemo.

Velika Gorica je nerazdvojivi dio toga i neka naša mirna luka. Sredina u kojoj je sve “pri ruci” i ne želim/o se toga odreći. U njoj su i moji poetski počeci, moja mala škola pisanja i bezgranično davanje sebe, svojih najljepših godina; rasta s njom. Ponosim se i Zagrebom i Velikom Goricom, uživajući u njima, a vjerujem i oni u meni jer ljubav se ljubavlju vraća.

Obično kraj razgovora nosi pitanje o novim izdanjima zbirki, no mi ćemo, poznajući vas, samo pitati – kada?

Istina, ne jenjava želja i potreba za objavom nekih novih knjiga. Razlog tomu su svakodnevna mala stvaranja koja tijek vremena pretvara u malo veća, željna iskoraka iz obiteljskog doma baš kao i djeca kada odluče biti svoji. Ni želje i brojni pozivi na nova gostovanja i putovanja nisu ništa manji i teško im je odoljeti. Tim više jer su rasadnici novih poznanstava, susretanja s drugim kulturama i otvaranja novih mogućnosti za biti boljom u svemu što volim, činim i što je moj život. To su putevi mira i ljubavi, zajedništva i dijeljenja radosti stvaranja. To su molitve za bolje sutra koje smo dužni ostaviti budućim generacijama i njihovoj majci nad svim majkama, Majci Zemlji.