Poveži se s nama

Kolumna

CityBreak: Nova Godina – ja i moja očekivanja – ne znaš tko je veća budala.

Objavljeno

Još je jedna godina iza nas. Kao jučer da je bilo devet, osam, sedam, šest … Nitko od nas se ne uhvati na deset, svi tek zagalamimo na devet, osam … pomalo zakasnimo i to je ok, što od alkohola, što od toga da razgovaramo s prijateljevom djevojkom i tvrdimo kako joj je super nova haljina baš za ovu posebnu prigodu. Nije problem ako zakasnimo u novih 365 dana. Veći je problem ako kasnimo sve te dane.

 

 

Kako mnogo zvuči 365 dana, a tako jednostavno jedna godina. I brzo proleti ta godina u koju redovito ulazimo s puno očekivanja, previše nadanja i premalo načina realizacije. Bilo kako bilo ova godina je definitivno najveći majmun među svim godinama koje pamtim. Ni one ljetne poplave, ni potresi a ni požari nisu nas toliko šokirali kao godina na izmaku. Krenimo nekim redom. George Michael, David Bowie, Alan Rickman, Peter Vaughan, Leonard Cohen, Muhammad Ali, Prince, Zsa Zsa Gabor … sve su to imena zbog kojih će svijet biti tako siromašan, a dali su nam toliko mnogo. Redom glumci, glazbenici, sportaši … jednom riječju umjetnici. I vrag će ga znati, nikad nismo toliko plakali niti pisali na i o tome kad nas napusti političar, koliko kad nas napusti kulturnjak.

 
Nas u Hrvatskoj nitko ne napušta, nama još dolaze. Smijali smo se ovoj godini kad su u pitanju naši političari. Smijali se milijunskim krađama, pronevjerama, kurvalucima i prevarama. Kao sapunica da je naša domovina Petrov i Karamarko su izrodili kanadskog premijera, a predsjednica se u tom trenutku vratila školskim klupama i upisala fax. Nismo tu stali. Ja sam tako jako uvjeren, da vanzemaljci upravljaju našom domovinom. Drugačije si ne mogu protumačiti zbivanja koja su slijedila. Hodali smo glavnim Trgom u obranu života, braneći ženama da same odlučuju kad, s kim, koliko često i na koji način…

 
Pokušavao sam ovih dana ne razmišljati o staroj godini. Okupirale su mi se misli oko toga što sam napravio, a što nisam. Kao i svaki prosječni čovjek, donosio sam razne odluke – nekad toliko glupe, a nekad toliko pametne (misleći da ih je netko drugi odlučio mjesto mene) – kao na ispitu, ne vjeruješ sebi, nego onome od koga prepisuješ pa makar bio parcijalac. Jedno je sigurno u ovoj godini, što će obilježiti sve moje buduće godine. Ljubav. Tako skromna imenica nepreglednog opsega značenja. I što joj je opseg veći, manje mogu reći što ona jest, a više što ona nije.

 
Nizali su se neka ostvarenja, nizali su se mali i veliki uspjesi; nizali su se padovi i gripe… bilo je tu i novaca i dana kad novaca nije bilo. Kupio sam si čak i nove tenisice. Bila je ovo godina suza. Godina kad sam se upisao u teretanu – odradio par treninga i jednostavno se ne pojavio. Bila je ovo godina kad sam promijenio posao. No, sve to nekako tako lako kažem i sve mi to tako malo znači naspram riječi ljubav. Ona me pokretala kroz sve ove dane. I kad sam htio i kad nisam htio se ustati s kauča. Kad sam sumnjao u sebe, ljubav je bila tu da mi da povjerenje. I onda kad sam previše vjerovao u sebe, ljubav me spuštala na zemlju da ne poletim previsoko. Kad sam vjerovao u ovih dvanaest mjeseci da sam dobar ljubavnik, ljubav mi je pokazala neki novi potez i shvatio sam da još imam za naučiti. Mislio sam u tih 365 dana da sam sređenog života jer… radim, imam za režije, ošišam se jednom mjesečno – i baš tada, naučila me da sam samo naizgled sređen, a još nespreman za zajedničko.

 
Bliži se uskoro opet devet, osam, sedam, šest… ako i ovaj put zakasniš u Novu Godinu, nemoj si dopustiti zakasniti reći svojoj ljubavi da ćeš biti u novih 365 dana drugačiji. Znat će ljubav da si debilno nesposoban ostvariti težnju, ali ruku na srce baš toj ljubavi takav si savršen. I nije smisao svih budućih godina ostvarivati savršenstvo samo radi dojma i slike koju daješ – smisao je ostvariti savršenu ljubav zajedno.

 
Kad ponoć otkuca i kazaljke se sklope… na vrijeme, točno u to pravo vrijeme odluči da ćeš je pronaći – svoju sreću, svoju ljubav… smisao. I nije sramota biti sam. Teško je biti usamljen.

 
Sretnu Novu godinu, bez puno neostvarivih želja …
… deset, devet, osam …

Kolumna

Jeste li čuli za Zeleni kadar? Fenomen objašnjava Zrinko Novosel iz Hrvatskog instituta za povijest Zagreb

Nastupit će i Siniša Belošević s pjesmom Nevenke Lang, 6. pjesmom iz ciklusa “Stihovi i note Turopolja”

Objavljeno

on

“Fenomen Zelenog kadra i sjećanje na Prvi svjetski rat u Hrvatskoj” tema je 248. Matičinog četvrtka. U Muzeju Turopolja u četvrtak od 19 sati gostuje Zrinko Novosel iz Hrvatskog instituta za povijest Zagreb. Na predavanju koje organizira Ogranak Marice hrvatske u Velikoj Gorici, Novosel će govoriti o pojavi raširenog dezerterstva među vojnicima prvenstveno slavenskih naroda, nakon vojno-političkog sloma Austro-Ugarske Monarhije u posljednjim mjesecima 1918. godine, a čije se nezadovoljstvo po njihovom povratku s ratišta prelilo na šire slojeve stanovništva i rezultiralo općim buntom prema svim oblicima državne vlasti. Izboj nasilja u kontinentalnim predjelima Hrvatske bio je rezultat anarhije u kojoj su sudjelovale različite skupine ljudi pod zajedničkim nazivnikom Zelenog kadra.

– Iako je dosadašnja historiografija ponudila višestruke interpretacije ovog fenomena, konkretiziranje uloge aktera u Zelenom kadru, prvenstveno dezertera, seljaka i povratnika iz ruskog zarobljeništva, kao i njihovih motiva za radikalne oblike nasilja još uvijek nije dovoljno istraženo. Ovim izlaganjem ponudit će se istraživački model koji podrazumijeva komparativan pristup memoarsko-književnoj građi, čiji su autori bili svjedocima događaja s kraja Prvog svjetskog rata – najavili su organizatori predavanja.

 

Nastavi čitati

Kolumna

KOLUMNA ‘Suci su nas očigledno oštetili, ali očekivao sam da će i više…’

Hrvoje Pekera, legendarni igrač i dugogodišnji trener HRK Gorice, danas tajnik kluba, za City portal piše o Svjetskom prvenstvu u rukometu. Nakon Njemačke ne spada u one koji dramatiziraju…

Objavljeno

on

Svi skupa smo razočarani raspletom utakmice protiv Njemačke, u prvi plan nakon svega došlo je suđenje, ali osobno sam očekivao i puno izražajnije domaćinsko suđenje. Ispalo je da to baš i nije bilo tako, da je presudilo nekoliko odluka na našu štetu, ali svaka od njih je bila vrlo očigledna. Jedna takva je bila i situacija iz našeg zadnjeg napada, koja je presudila pitanje pobjednika. Realno bi bilo da je završilo neriješeno, zaslužili smo to svime što smo pokazali…

Odigrali smo dobru utakmicu, pogođeno je s Vrankovićem, unio je svježinu, puno je pokretljiviji od Stepančića, pogođeno je i sa Šipićem, za kojeg i dalje mislim da je napadački naš najbolji pivot, Štrlek je odigrao vrhunsku utakmicu, ali u ovim okolnostima, realno, igrali smo na granici svojih mogućnosti. U ovom sastavu, sa svim ovim ozljedama, teško možemo puno bolje od ovoga. Sa zdravim Markom Mamićem i sa spremnijim Sliškovićem, kojeg se možda trebalo i više koristiti, izgledalo bi to drukčije. Šego nas je opet pogurao, imali smo priliku i velika je šteta što nismo uspjeli.

Hrvoje Pekera već je više od dva desetljeća igrač, trener i tajnik u HRK Gorici

Činjenica je da je Hrvatska u Münchenu, u prvom krugu, izgledala bitno drukčije. Ima to veze s Brazilom, tom čudnom utakmicom, ali i s ozljedom Cindrića. Sve nas je manje, nemamo širinu, sve ovisi o Karačiću i Duvnjaku, a nama je Karačić inače treći srednji vanjski. Silom prilika, pretvorio se u igrača koji igra svih 60 minuta.

Taj Brazil ispada ključan trenutak, nakon kojeg smo pali, ali treba reći i da to nije bezvezna momčad. Dobri su, a ogotovo su se dobro pripremili za nas. Izašli su duboko na Cindrića i Duvnjaka, pustili su desnog vanjskog da igra s loptom, a ostali vanjski nisu se dovoljno kretali bez lopte. Na to se nadovezala i ta igra sedam na šest, koja u toj utakmici nije funkcionirala. Gubili smo, igrali smo jako oprezno, čak i u grču, a tu smo se pogubili. I dalje mislim da je sedam na šest dobra varijanta, ostajem kod toga, ali treba je umjereno koristiti. Kad se vidi da ne ide, od toga treba odustati. Zbog svega toga nam je falilo slobode, kuraža… Kako sad izgleda, ta utakmica bila je prva na turniru u kojoj smo stvarno imali što za izgubiti. Ispalo je da smo izgubili Cindrića, bodove, samopouzdanje…

Puno se komentiraju i potezi izbornika, a ja bih to sažeo ovako – Lino jako voli odgovornu igru, ne dopušta iskakanja iz toga, ali to nam je u nekim trenucima i problem, budući da su igrači previše u okvirima, pod pritiskom, pa dođe i do grča ako ne krene dobro… Tu se vidjela i psihološka priprema, koja je vjerojatno trebala biti bolja, drukčija, jer kao da je igračima bilo previše tereta na leđima. Da je Červar uspio malo rasteretiti igrače, vjerujem da bi sve to drukčije izgledalo. Ali, opet, to je gotovo nemoguće, ipak nismo mi Šveđani ili Norvežani, mi smo Hrvati, temperamentni i emotivni, teško je to postići.

Ne gledam na ovakav rasplet borbe za polufinale dramatično, pogotovo zato što su ova reprezentacija i stožer na ovom SP-u pokazali stvarno puno. Da, Brazil je kiks, ali s Njemačkom smo igrali u jedan gol, i to bez Cindrića, praktički sa sedam igrača iz utakmice u utakmicu. Pokazali smo da možemo igrati sa svima, da imamo par novih igrača, dobre golmane, još kad se vrati Mamić, kojeg jako cijenim… Takav igrač nam je falio, šuter na lijevom vanjskom koji bi malo rasteretio ostale vanjske.

Sad nas očekuje ta utakmica s Francuzima, u kojoj ćemo, vjerujem, mi igrati svoju igru. Međutim, svi znamo tko su i što su Francuzi. Strašna su momčad, iznimno jaki i fizički i individualno, u igri jedan na jedan, i bojim se da bi se moglo dogoditi da nas dobiju upravo na snagu. Bit će nam biti jako, jako teško, ali ako ih uspijemo malo uspavati, uz dobru obranu, možda i možemo nešto napraviti.

Kako god završilo, ne vjerujem da će se dogoditi da ostanemo bez Olimpijskih igara, budući da će Brazil biti prvak Južne Amerike, tu ide i prvak Europe, što znači da će vjerojatno i deveti s ovog turnira biti u kvalifikacijama za Tokio. Vjerujem da ćemo uspjeti izboriti OI, da imamo reprezentaciju koja puno vrijedi, i da nam je budućnost svijetla.

Nastavi čitati

Kolumna

KOLUMNA ‘Mogu naši rukometaši i bolje, Cindrić, Štrlek i Šipić su prilika’

Hrvoje Pekera, legendarni igrač i dugogodišnji trener HRK Gorice, danas tajnik kluba, za Cityportal piše o Svjetskom prvenstvu u rukometu. Apetiti rastu, ali najteži protivnici tek dolaze…

Objavljeno

on

Nakon svega što smo vidjeli u prvom krugu SP-a, najveći dobitak je spoznaja da se ova hrvatska reprezentacija može adaptirati na svaki način igre i na bilo kojeg protivnika. Island i Japan zahtjevali su brzu igru s puno golova, Makedoniju smo pobijedili kroz taktičku bitku, a protiv Španjolske nas je do bodova dovela jaka obrana, puno “hrvanja” i igra “na mišiće”.

Teško je u svemu ovome izdvajati pojedince, jer u svakoj je utakmici netko povukao i priključio se bravuroznom Šegi – Stepančić i Cindrić protiv Islanda, Duvnjak i Karačić protiv Makedonije, Horvat i Štrlek protiv Japana, Stevanović protiv Bahreina, Musa i Horvat protiv Španjolske… Posebno je impresivna bila ta utakmica protiv Španjolske, u kojoj smo primili samo 19 golova. Obrana je spriječila dodavanja na Aguinagaldea, jednog od najboljih pivota svijeta, a i kad je poneka lopta prošla, tu je bio Šego. Prelazak iz obrane 6-0, koja je jako dobro funkcionirala, u 5-1 pokazao se kao izvrstan taktički potez. Tu su nam Španjolci “poklonili” tri lopte i naši rukometaši su napravili pet golova razlike.

Hrvoje Pekera već je više od dva i pol desetljeća igrač, trener i tajnik u HRK Gorici

Za sve ono što nas očekuje, međutim, morat ćemo biti još bolji. Prostora za napredak ima, prije svega u još većem doprinosu Cindrića, Štrleka i Šipića, koji još nisu pokazali sve što mogu. Puno se postavlja pitanje lijevog vanjskog, budući da stalno igramo s dva “srednjaka”, ali ako će se i uključiti netko od lijevih vanjskih, Bičanić ili Slišković, to neće biti u prevelikoj minutaži. Naime, Lino voli tehničku i jako odgovornu igru, zato će za šutere biti prostora isključivo u situacijama kad će se tražiti upravo to, šut izvana.

U nedjelju od 18 sati na redu je utakmica protiv Brazila, posebno opasna iz razloga što su “bodovi već upisani”. Svakako to treba dobiti, po mogućnosti bez stresa, iako ćemo se ovdje sjetiti našeg posljednjeg okršaja s Brazilcima, koji smo dobili jedan razlike. Dakle, oprez!

Protiv Nijemaca (ponedjeljak, 20.30 sati) i Francuza (srijeda, 18 sati) očekuju nas utakmice s puno duela, “fajta”, pravi psihološki rat. Nešto slično kao protiv Španjolske. Lako neće biti, to je potpuno jasno, no ova hrvatska reprezentacija prikaznim igrama i rezultatima ušla je među najbolje na svijetu i, ako zadrži ovu razinu igre, ima velike izglede boriti se za završnicu.

Naravno, prvo treba osigurati osnovni cilj – kvalificirati se na Olimpiske igre i time zadržati kontinuitet nastupa hrvatskih rukometaša na velikim natjecanjima. Vjerujem da ćemo u tome i uspjeti, jer naša repka igra emotivno i nikog ne ostavlja ravnodušnim. Uostalom, zato ih i volimo!

Turnir je općenito odličan, svjetska rukometna federacija (IHF) još je jednom dokazala da je svjetsko prvenstvo u rukometu mega događaj i event za koji se traži karta više. Rukomet je, možemo to vidjeti ovih dana, sport koji se gleda s užitkom.

Nastavi čitati

Reporter 393 - 21.05.2020.

Facebook

Izdvojeno