Poveži se s nama

Kolumna

CityBreak: Ne kotrljam kamen kao Sizif, jer moram; kotrljam ga jer drugačije ne znam

Objavljeno

…spadam u onu kategoriju ljudi koja se često žali samom sebi. Kuka o sebi samome, kome drugom nego samom sebi. I mogao bih slobodno reći da sam prosječan. Iskreno, miran sam oko nekih mjesečnih troškova, nemam prevelike ambicije glede kupovine automobila što bi me bacilo u depresiju; tu i tamo krišom odem u restoran brze hrane i umastim se u nezdravim krumpirićima zadovoljan i pod izlikom “zaslužio sam”. Nisam tip osobe kojoj je opsesija otputovati u nesigurni Egipat, ili posjetiti pješčane plaže nekih toplijih krajeva – živim skromno, hrvatskim životom redovitog aksioma “a što mi više treba”.

 
I možda baš u tom “prosjeku” leži problem ovog teksta. Pisati o prosječnim stvarima iziskuje iznadprosječan napor, zato jer je pojam prosjeka već sam po sebi problematičan. O tome da je biti zadovoljan statističkim prosjekom, suluda stvar, najbolje opisuje priča o božićnom ručku u selu od stotinu seljana. Dvadeset bogatih seljana za ručak je jelo meso, četrdeset sirotana samo rižu, a preostalih četrdeset bijednika samo kiseli kupus. Gledano statistički, stanje u tom selu uopće nije loše jer ispada da su svi u prosjeku jeli sarmu. Vidite, apstraktni prosjek ne izgleda loše ni ako živite s djevojkom koja vas cijeli dan zajedničkog bivovanja mentalno fista – statistički je jasno da imate redovito sex. Shvatili smo da je govoriti o životnim stanjima, unutar statističkih pokazatelja nekako nesigurno, pa bi bilo bolje fokusirati se ne na prosječne već na tipične situacije možda prosječnog Hrvata katolika.

 


Nije ni s tipičnima baš tako jednostavno. Često smo mišljenja da je nešto baš tipično naše, no uvjerimo se ubrzo da tu sklonost kriju i druge okoline. No, iskreno postoji nešto što je odlika samo nas rekao bih. Puni smo kao nacija onih koji misle da smo u svemu najgori i onih koji misle da nam nema ravnih. Elem, rekli bi susjedi. Kako sam ne – tipičan; voditelj bez emisije, urednik bez producenta i često kolumnist bez teme, ugostio sam u svojem malom stanu na imaginarni intervju dvije zanimljive osobe. Narcisoidno – nacionalnog Hrvoja i nacionalno – mazohističkog Zdenka. Prije nego sam postavio bilo kakvo pitanje, Hrvoje ponukan mojom temom o prosjeku nervozno je reagirao:
„glupo misliš, nema prosječnog Hrvata. Svaki Hrvat je iznadprosječan. Naša djeca odu u Njemačku na studij i najbolji su. A kad si vidio da je neki Njemac najbolji u nas? Onda sport…čak je i hrvatski Srbin uspješniji od običnog Srbina, samo zato što je hrvatski – Tesla i Šerbedžija”.

 
Zdenko, čim je odložio čašu s vodom, dao je svoj svesrdni doprinos:
“mi smo Hrvati govna. Lopovi, lažovi, sluge … ali prije svega – glupani. Ovi se hvale što smo služeći Francuzima vezali krpetine oko vrata – jebeš kravatu. Mi nismo normalni i zaslužujemo sve da nam bude ovako kako jest, i neka nam je tako.”

 
I čim sam mislio postaviti pitanja oko vojnog roka, ljubavi, crkvi i porezima … shvatio sam da moji sugovornici nisu realne osobe. Shvatio sam, da okružen zidovima i netom opranim rubljem u meni kolaju dvije misli – karakterne odlike dvojice mojih sugovornika. Vojni rok, ljubav, crkva i porezi – dok se moje misli fokusiraju nad tim problemima, pored mene život prolazi. Ako ne život, makar je ovaj dan prošao. I žalosno je što sam pokazatelj prosjeka ove zemlje. Premaleni smo kao nacija. Pokazatelj tome je što svatko zna nabrojati makar 20 saborskih zastupnika. U uređenim zemljama ljudi ne znaju tko ih zastupa jer sustav funkcionira. Koga briga da li na šalteru radi Manda ili Divna, dok god je šalter otvoren i red se smanjuje. Čim se red čekanja ne smanjuje svi u tom istom redu točno znaju ime “šalter dame” uz uzdah “ajme što je spora”…

 
Nama ne preostaje ništa drugo nego kotrljati kamen svaki put kad se on skotrlja niz brdo, jer vjerujte mi statistički gledano – nitko od nas ne kotrlja kamen jer mora, nego jer drugačije ne zna.
Svi kotrljamo kamen kao Sizif, samo nisu nam brda istog nagiba.

Kolumna

Jeste li čuli za Zeleni kadar? Fenomen objašnjava Zrinko Novosel iz Hrvatskog instituta za povijest Zagreb

Nastupit će i Siniša Belošević s pjesmom Nevenke Lang, 6. pjesmom iz ciklusa “Stihovi i note Turopolja”

Objavljeno

on

“Fenomen Zelenog kadra i sjećanje na Prvi svjetski rat u Hrvatskoj” tema je 248. Matičinog četvrtka. U Muzeju Turopolja u četvrtak od 19 sati gostuje Zrinko Novosel iz Hrvatskog instituta za povijest Zagreb. Na predavanju koje organizira Ogranak Marice hrvatske u Velikoj Gorici, Novosel će govoriti o pojavi raširenog dezerterstva među vojnicima prvenstveno slavenskih naroda, nakon vojno-političkog sloma Austro-Ugarske Monarhije u posljednjim mjesecima 1918. godine, a čije se nezadovoljstvo po njihovom povratku s ratišta prelilo na šire slojeve stanovništva i rezultiralo općim buntom prema svim oblicima državne vlasti. Izboj nasilja u kontinentalnim predjelima Hrvatske bio je rezultat anarhije u kojoj su sudjelovale različite skupine ljudi pod zajedničkim nazivnikom Zelenog kadra.

– Iako je dosadašnja historiografija ponudila višestruke interpretacije ovog fenomena, konkretiziranje uloge aktera u Zelenom kadru, prvenstveno dezertera, seljaka i povratnika iz ruskog zarobljeništva, kao i njihovih motiva za radikalne oblike nasilja još uvijek nije dovoljno istraženo. Ovim izlaganjem ponudit će se istraživački model koji podrazumijeva komparativan pristup memoarsko-književnoj građi, čiji su autori bili svjedocima događaja s kraja Prvog svjetskog rata – najavili su organizatori predavanja.

 

Nastavi čitati

Kolumna

KOLUMNA ‘Suci su nas očigledno oštetili, ali očekivao sam da će i više…’

Hrvoje Pekera, legendarni igrač i dugogodišnji trener HRK Gorice, danas tajnik kluba, za City portal piše o Svjetskom prvenstvu u rukometu. Nakon Njemačke ne spada u one koji dramatiziraju…

Objavljeno

on

Svi skupa smo razočarani raspletom utakmice protiv Njemačke, u prvi plan nakon svega došlo je suđenje, ali osobno sam očekivao i puno izražajnije domaćinsko suđenje. Ispalo je da to baš i nije bilo tako, da je presudilo nekoliko odluka na našu štetu, ali svaka od njih je bila vrlo očigledna. Jedna takva je bila i situacija iz našeg zadnjeg napada, koja je presudila pitanje pobjednika. Realno bi bilo da je završilo neriješeno, zaslužili smo to svime što smo pokazali…

Odigrali smo dobru utakmicu, pogođeno je s Vrankovićem, unio je svježinu, puno je pokretljiviji od Stepančića, pogođeno je i sa Šipićem, za kojeg i dalje mislim da je napadački naš najbolji pivot, Štrlek je odigrao vrhunsku utakmicu, ali u ovim okolnostima, realno, igrali smo na granici svojih mogućnosti. U ovom sastavu, sa svim ovim ozljedama, teško možemo puno bolje od ovoga. Sa zdravim Markom Mamićem i sa spremnijim Sliškovićem, kojeg se možda trebalo i više koristiti, izgledalo bi to drukčije. Šego nas je opet pogurao, imali smo priliku i velika je šteta što nismo uspjeli.

Hrvoje Pekera već je više od dva desetljeća igrač, trener i tajnik u HRK Gorici

Činjenica je da je Hrvatska u Münchenu, u prvom krugu, izgledala bitno drukčije. Ima to veze s Brazilom, tom čudnom utakmicom, ali i s ozljedom Cindrića. Sve nas je manje, nemamo širinu, sve ovisi o Karačiću i Duvnjaku, a nama je Karačić inače treći srednji vanjski. Silom prilika, pretvorio se u igrača koji igra svih 60 minuta.

Taj Brazil ispada ključan trenutak, nakon kojeg smo pali, ali treba reći i da to nije bezvezna momčad. Dobri su, a ogotovo su se dobro pripremili za nas. Izašli su duboko na Cindrića i Duvnjaka, pustili su desnog vanjskog da igra s loptom, a ostali vanjski nisu se dovoljno kretali bez lopte. Na to se nadovezala i ta igra sedam na šest, koja u toj utakmici nije funkcionirala. Gubili smo, igrali smo jako oprezno, čak i u grču, a tu smo se pogubili. I dalje mislim da je sedam na šest dobra varijanta, ostajem kod toga, ali treba je umjereno koristiti. Kad se vidi da ne ide, od toga treba odustati. Zbog svega toga nam je falilo slobode, kuraža… Kako sad izgleda, ta utakmica bila je prva na turniru u kojoj smo stvarno imali što za izgubiti. Ispalo je da smo izgubili Cindrića, bodove, samopouzdanje…

Puno se komentiraju i potezi izbornika, a ja bih to sažeo ovako – Lino jako voli odgovornu igru, ne dopušta iskakanja iz toga, ali to nam je u nekim trenucima i problem, budući da su igrači previše u okvirima, pod pritiskom, pa dođe i do grča ako ne krene dobro… Tu se vidjela i psihološka priprema, koja je vjerojatno trebala biti bolja, drukčija, jer kao da je igračima bilo previše tereta na leđima. Da je Červar uspio malo rasteretiti igrače, vjerujem da bi sve to drukčije izgledalo. Ali, opet, to je gotovo nemoguće, ipak nismo mi Šveđani ili Norvežani, mi smo Hrvati, temperamentni i emotivni, teško je to postići.

Ne gledam na ovakav rasplet borbe za polufinale dramatično, pogotovo zato što su ova reprezentacija i stožer na ovom SP-u pokazali stvarno puno. Da, Brazil je kiks, ali s Njemačkom smo igrali u jedan gol, i to bez Cindrića, praktički sa sedam igrača iz utakmice u utakmicu. Pokazali smo da možemo igrati sa svima, da imamo par novih igrača, dobre golmane, još kad se vrati Mamić, kojeg jako cijenim… Takav igrač nam je falio, šuter na lijevom vanjskom koji bi malo rasteretio ostale vanjske.

Sad nas očekuje ta utakmica s Francuzima, u kojoj ćemo, vjerujem, mi igrati svoju igru. Međutim, svi znamo tko su i što su Francuzi. Strašna su momčad, iznimno jaki i fizički i individualno, u igri jedan na jedan, i bojim se da bi se moglo dogoditi da nas dobiju upravo na snagu. Bit će nam biti jako, jako teško, ali ako ih uspijemo malo uspavati, uz dobru obranu, možda i možemo nešto napraviti.

Kako god završilo, ne vjerujem da će se dogoditi da ostanemo bez Olimpijskih igara, budući da će Brazil biti prvak Južne Amerike, tu ide i prvak Europe, što znači da će vjerojatno i deveti s ovog turnira biti u kvalifikacijama za Tokio. Vjerujem da ćemo uspjeti izboriti OI, da imamo reprezentaciju koja puno vrijedi, i da nam je budućnost svijetla.

Nastavi čitati

Kolumna

KOLUMNA ‘Mogu naši rukometaši i bolje, Cindrić, Štrlek i Šipić su prilika’

Hrvoje Pekera, legendarni igrač i dugogodišnji trener HRK Gorice, danas tajnik kluba, za Cityportal piše o Svjetskom prvenstvu u rukometu. Apetiti rastu, ali najteži protivnici tek dolaze…

Objavljeno

on

Nakon svega što smo vidjeli u prvom krugu SP-a, najveći dobitak je spoznaja da se ova hrvatska reprezentacija može adaptirati na svaki način igre i na bilo kojeg protivnika. Island i Japan zahtjevali su brzu igru s puno golova, Makedoniju smo pobijedili kroz taktičku bitku, a protiv Španjolske nas je do bodova dovela jaka obrana, puno “hrvanja” i igra “na mišiće”.

Teško je u svemu ovome izdvajati pojedince, jer u svakoj je utakmici netko povukao i priključio se bravuroznom Šegi – Stepančić i Cindrić protiv Islanda, Duvnjak i Karačić protiv Makedonije, Horvat i Štrlek protiv Japana, Stevanović protiv Bahreina, Musa i Horvat protiv Španjolske… Posebno je impresivna bila ta utakmica protiv Španjolske, u kojoj smo primili samo 19 golova. Obrana je spriječila dodavanja na Aguinagaldea, jednog od najboljih pivota svijeta, a i kad je poneka lopta prošla, tu je bio Šego. Prelazak iz obrane 6-0, koja je jako dobro funkcionirala, u 5-1 pokazao se kao izvrstan taktički potez. Tu su nam Španjolci “poklonili” tri lopte i naši rukometaši su napravili pet golova razlike.

Hrvoje Pekera već je više od dva i pol desetljeća igrač, trener i tajnik u HRK Gorici

Za sve ono što nas očekuje, međutim, morat ćemo biti još bolji. Prostora za napredak ima, prije svega u još većem doprinosu Cindrića, Štrleka i Šipića, koji još nisu pokazali sve što mogu. Puno se postavlja pitanje lijevog vanjskog, budući da stalno igramo s dva “srednjaka”, ali ako će se i uključiti netko od lijevih vanjskih, Bičanić ili Slišković, to neće biti u prevelikoj minutaži. Naime, Lino voli tehničku i jako odgovornu igru, zato će za šutere biti prostora isključivo u situacijama kad će se tražiti upravo to, šut izvana.

U nedjelju od 18 sati na redu je utakmica protiv Brazila, posebno opasna iz razloga što su “bodovi već upisani”. Svakako to treba dobiti, po mogućnosti bez stresa, iako ćemo se ovdje sjetiti našeg posljednjeg okršaja s Brazilcima, koji smo dobili jedan razlike. Dakle, oprez!

Protiv Nijemaca (ponedjeljak, 20.30 sati) i Francuza (srijeda, 18 sati) očekuju nas utakmice s puno duela, “fajta”, pravi psihološki rat. Nešto slično kao protiv Španjolske. Lako neće biti, to je potpuno jasno, no ova hrvatska reprezentacija prikaznim igrama i rezultatima ušla je među najbolje na svijetu i, ako zadrži ovu razinu igre, ima velike izglede boriti se za završnicu.

Naravno, prvo treba osigurati osnovni cilj – kvalificirati se na Olimpiske igre i time zadržati kontinuitet nastupa hrvatskih rukometaša na velikim natjecanjima. Vjerujem da ćemo u tome i uspjeti, jer naša repka igra emotivno i nikog ne ostavlja ravnodušnim. Uostalom, zato ih i volimo!

Turnir je općenito odličan, svjetska rukometna federacija (IHF) još je jednom dokazala da je svjetsko prvenstvo u rukometu mega događaj i event za koji se traži karta više. Rukomet je, možemo to vidjeti ovih dana, sport koji se gleda s užitkom.

Nastavi čitati

Reporter 393 - 21.05.2020.

Facebook

Izdvojeno