Povežite se s nama

HOTNEWS

Žena bez osmijeha je kao selo bez crkve

Priznat ćete da osmjeh zaista krasi lice žene, ali i muškarca, te da su „namćor babe“ unatoč moguće ljepšem ostatku svoje pojave, manje simpatične i zanimljive od onih žena koje se vole smijati.

Objavljeno

na

Iako svi znamo da ova uzrečica zapravo kaže kako je žena bez grudi kao selo bez crkve, ali ovaj puta je tama osmijeh, a ne grudi. Iako ako bi krenula sa temom grudi i žena koji ne nose grudnjake, a morale bi zbog veličine, prošla bi vas volja za čitanjem. A budući da sam ja tu da vas malo nasmijem i moguće ostavim vam upitnik iznad glave, hajmo mi nazad na temu osmijeha.

Priznat ćete da osmijeh zaista krasi lice žene, ali i muškarca, te da su „namćor babe“ unatoč moguće ljepšem ostatku svoje pojave, manje simpatične i zanimljive od onih žena koje se vole smijati. No dobro, ne od onih koje urlaju nekontrolirano kao jedna naša susjeda koja probudi i gluhog čovjeka koji je ugasio slušni aparatić.

Jao, evo još mi zuji u ušima.

I tako evo priče.

Bila sam na zadnjim danima godišnjeg odmora i pila sam kavu na terasi lokalnog kafića sa svoje dvije susjede. Osim činjenice da smo majke i da biramo gdje pijemo kavu, jer nam je kvaliteta iste stvarno važna, veže nas i vedar karakter. Dakle, volimo se smijati. Sve tri smo bucke (ok ja sam bucka i pol), iako je se jedna malo otela kontroli pa je podosta smršavila, ali nije izgubila volju za smijehom. Dapače, mislim da se ona najviše od nas smije jer kad se smije, smije se i očima.

Konobar u tom kafiću je miran i povučen dečko koji ne zapitkuje previše, dođe do stola, pozdravi uzme narudžbu i to je to. Probale smo mi njemu neku priču baciti, ali eto nije za klafranje. I neka. Nismo svi isti. Uglavnom dođe on k nama to jutro, pozdravi i čeka narudžbu držeći u ruci tacnu i češkajući se po uhu jer je dolazeći k nama opet zapeo za onaj bor koji strši usred terase. Budući da je najkraći put do našeg stola ispod tog bora, a dečko je visok, eto očešao se on opet o njega po ‘ko zna koji put.

– Jutreko! Jesi dobro? – pitala sam kao i obično.

– Dobro jutro. Jesam, hvala. – rekao je kratko i jasno.

– OK…. Može nama dvije s hladnim, jedna s toplim i tri čaše vode? Hvala. – rekla sam vidjevši da od razgovora opet ništa, ali sve uz osmijeh. Naravno, oči još nisam otvorila kako treba pa mi ni mozak nije bio u formi.

Kimnuo je glavom i okrenu se putu prema šanku, a sigurna sam da je u glavi ponavljao: dvije s hladnim i jedna s toplim i tri čaše vode… dvije s hladnim i jedna s toplim i tri čaše vode…

Foto: Pixabay – jamiehines1

Nije on sišao s terase kad se ukazala Ona.

Djevojka, možda čak i nečija supruga, svojih 30-ak godina, niže i sitnije tjelesne građe (rek’o bi moj pokojni otac – kratka). Stajala je pokraj terase, obučena u uske bijele hlače koje su ocrtavale savršeno izvježbano tamnoputo tijelo, bijeli top bez naramenica i grudnjaka, jer ovo je još mlado i sve stoji na svom mjestu. Kosa je bila neke moderne boje, svježe isfenirana na ravno, nakit je bio decentan i pasao je uz torbicu, remen i cipele koje su bile jako lijepo usklađene. Nokti dugački bijeli, a trepavice prevelike umjetne. Ali, tko sam pak ja da sudim što je preveliko, a što premalo. I da čube. Usne su joj bile povelike. Friški kolagen ili neki drugi umetak, ali ok. Nisu toliko dolazile do izražaja kao te trepavice.

Pomno je snimila terasu i sjela za stol do našeg jer tu je bila hladovina, što je bio razlog zašto smo i mi odabrale taj dio terase.

Okrenula se prema našem konobaru koji je još uvijek u glavi ponavljao: dvije s hladnim i jedna s toplim i tri čaše vode… i rekla:

– Alo mali! Dođi ‘vamo! I mahnula mu kažiprstom da se nacrta pored nje.

Ovaj naš se pogubio i pogledao gazdu lokala, a gazda mu je kimnuo da ode k njoj.

– Izvolite? – rekao je tiho.

– Dat ćeš mi ovako: kratku kavu u veliku šalicu s malo, ma ne, s puno polu podgrijanog mlijeka. Imaš li cimeta?

– Nemam. – odgovorio je zbunjeno.

– ‘ebo te. A meda? Ali ne ono kinesko sranje nego pravog domaćeg?

– Imamo samo ono što dajemo uz čaj po zimi.

– Pa nije zima. Ma daj donesi kakav imaš. Ako mi neće pasati, neću ga platiti. I donesi mi Cedevitu od naranče u čistu čašu i dvije slamke. Možeš ići.

Potjerala ga je kažiprstom i okrenula se prema svom mobitelu koji je u taj čas zazvonio.

Ovaj naš konobar, pokunjeno je ušao u lokal i nije ga bilo dobrih 5 minuta u kojem vremenu smo nas tri kokoške slušale kako se ona na glas žali nekome na telefon kak’ je u ovom selu usluga katastrofa i kako normalna žena nema gdje popiti kavu.

Pardon, ali ja se smatram relativno normalnom ženom i u tom kafiću rado popijem kavu. A i da ne mislim tako, sigurno ne bi na sav glas komentirala kao što je to ona činila, hladnog pogleda, teških riječi i bez trunke lijepe emocije prema ikome.

– Ispod kojeg se kamena ova izvukla? – pitala sam svoje bucke, a one su se samo nasmijale pokazujući mi da budem tiše, jer će me Ona čuti.

Ma zaboli me. Pa sjednem joj u krilo i polomim svaku kost. Pa nek’ se žali Upravi vodovoda. Kratkih se ja ne bojim. Ali, mogla bi se otrovati…

Kad uto, ukaže se naš konobar i krene prema nama. Na tacnu ionako stane samo 3 šalice i 3 čaše vode, pa eto tako mi smo prve došle na red.

Donio nam je…pogađate jel’da? Dvije s hladnim i jedna s toplim i tri čaše vode…???

E nije. Sve tri s toplim i 3 čaše vode. Nismo prigovarale jer smo vidjele da nema smisla.

– Hvala ti. – rekla sam veselo jer sam ja naručila s toplim, a njih dvije nek’ čekaju da se ohladi.

Ostavivši narudžbu na stolu okrenuo se i krenuo natrag prema šanku pokušavajući se sjetiti narudžbe dame u bijelom.

Nije ga opet bilo par minuta i došao je do nje donijevši joj kavu s mlijekom i Cedevitu od limuna.

Foto: Pixabay – Pexels

Koja greška!

To što je ona njemu naumila izgovoriti, vidjelo se samo u njezinim očima kad je zinula. Ali, uto je skočio gazda, doletio do stola i ljubazno ju pitao:

– U čemu je problem?

– U tvojim nesposobnim konobarima, eto u čemu!

– A mi smo zajedno ovce čuvali pa se možete tako sa mnom razgovarati? – rekao je gazda, a vratna žila mu je iskočila i pulsirala naizmjence sa svake strane.

Nastala je tišina, a svi su pogledi bili upereni u nju. Nas tri smo ju rezale pogledima kao laserima jer na našu oazu i dobru ekipu koju susrećemo na dnevnoj bazi, ne damo samo tako. Ipak su to ljudi koji, iako s terase kafića, ali krajičkom oka uvijek čuvaju našu djecu dok su u parku, dok prelaze cestu i kad ih klinci iz drugih kvartova zadirkuju. Iako smo se svi dosta povukli u sebe, susjedi se međusobno i dalje čuvaju.

– Nismo. – tiho je rekla i prebacila fokus na mobitel, koji ovaj put nije zvonio ali sigurne smo da je objavila na društvenim mrežama kako je napadnuta od primitivnih malograđana u nekoj selendri dok je u miru htjela popiti svoju kavu uoči napornog dana.

E sad, ja sam tu ženu napala u ovoj kolumni ne znajući ništa o njoj i to je nešto što nije u redu. Ali isto tako, ona ne zna zašto je naš konobar tako introvertan, zašto može biti sretna da nije dobila pelin i kiselu, zašto je terasa tog kafića stalno puna i u konačnici da svatko od nas ima neku dijagnozu, ali kako nismo još svi pregledani, nemamo to svi crno na bijelo, pa je dobro i prošla.

Popila je naručeno, uredno platila i otišla bez ikakvog srama, skrušenosti ili potrebe da se ispriča. I bez osmjeha.

Sigurna sam da se osmjehnula bilo kome od nas tamo, da danas ova kolumna ne bi bila ovakvog tona, već da bi više do izražaja došla činjenica što njoj s 30 cice stoje i bez grudnjaka, dok su naše bile ‘ko suhe šljive jer smo u tim godinama dojile, ili činjenica da bi joj JLo pozavidjela na stražnjici jer je definirana ili možda dobrim push up gaćama namontira da stoji baš onako kako treba. Što se čudite, pa postoje push up gaće. Nemojte mi reći da to niste znali? Nisam ni ja, ali eto postoje.

Foto: pexels-jonaorle

Kad je Ona otišla, krenula je žustra rasprava i mislim da je spomenuta štucala do kraja dana koliko smo ju samljeli pričom. A ne bi li bilo bolje da smo pričale o komadu kakav se rijetko viđa u našem kvartu? Očito da ne.

Ponavljam, jedan smiješak bi to sve popravio.

I tak, za desetak minuta dolazi naš konobar i pita nas što ćemo piti.

– Pa donio si nam već, kaj ti je? Znaš da je visok datum i samo po jednu krkamo krajem mjeseca. – rekla sam polu-tužno, em zbog činjenice da je to istina, em zbog činjenice zašto je to istina.

– Veli gazda da mu treba malo vaše energije pa vas časti pićem.

Pogledale smo se, nasmijale od srca i naručile: dvije s hladnim, jedna s toplim i tri čaše vode…

I donio ih je točno onako kako smo naručile.

Na odlasku smo zahvalile gazdi i već drugi dan smo bile na istoj lokaciji u isto vrijeme čekajući da se pojavi neka nova teta. Ali nije. Očito je ova pustila glas da smo nezgodna ekipa.

Mi i dalje, unatoč činjenici da više nismo na godišnjem, ali i zbog skorog dolaska zime i nemogućnosti besposličarenja po kvartovskim terasama, koristimo priliku biti dio te ekipe koja više cijeni žene s osmjehom nego žene koje su ispale s naslovnica modnih magazina, ali bez tog čarobnog nakita zvanog – osmijeh.

Voli vas vaša, uvijek nasmijana Nevena.

PS – Ne znate uvijek zašto se smijem, i vjerujte mi da je tako bolje, jer u mojoj glavi je jako zabavno.

HOTNEWS

Iznenada preminuo Josip Đuksi Čuki, legenda NK Dinamo Hidrela iz Novog Čiča

U ponedjeljak prije podne još je u vlastitom domu ispratio lokalnog svećenika prigodom posvećenja koja su ovih dana širom župe Svetog Ivana Krstitelja.

Objavljeno

na

Objavio/la

Život zna biti šokantan. U ponedjeljak 9. prosinca popodne nazvao je predsjednik NK Dinama Hidrel Željko Hemen i javio da je preminuo Josip Đuksi Čuki, vjerojatno najveća legenda nogometnog kluba iz Novog Čiča svih vremena. Nazvali smo odmah starijeg mu sina Krešu Đuksi s kojim smo u subotu bili gotovo rame uz rame na jutarnjoj misi zornici i sve je tada bilo u redu.

– Tata je danas (ponedjeljak) u svom domu u centru Novog Čiča oko 10 sati dočekao župnika prilikom blagoslova i sve je prošlo u redu. Potom je sjeo u fotelju i onda mu je pozlilo. U kolima hite pomoći prema Rebru je preminuo, navodno od ugruška – kazao je Krešo nakon izražene mu sućuti i bolnih jecaja.

Sjetili smo se odmah Čukijevih riječi na jednoj utakmici tekuće godine. “Sad sam najstariji od negdašnjih igrača našeg Dinama, kako samo jure godine”. Jure, bome jure..

Josip Đuksi Čuki rođen je 25. rujna 1942. godine a Dinamo Čiče osnovan je šest godina kasnije. Zbog toga možemo kazati da je čitav život proveo uz i u klubu kojeg je neizmjerno volio. Družio se tada sa starijim dečkima igračima i čekao prigodu a debitirao je za momčad daleke 1955. kad je imao samo 13 godina. Dvije godine kasnije već je bio standardni prvotimac a ubrzo vođa i kapetan momčadi. O Čukiju bi se dala knjiga napisati jer je djelovao sve do danas u gotovo svim generacijama kluba na sve moguće načine (vidi foto tri).

Igrao je doslovno na svim pozicijama u momčadi od vratara do lijevog krila. Bio je osamdesetih i na popisu najbolje generacije u povijesti kluba, kroz život je trenirao sve selekcije, bio neprekidno među rukovodećim strukturama pa tako i savjetnik prije nekoliko godina predsjednici Ivani Cesarec. Sinovi Krešo i Tomica ostavili su također dubok trag u Dinamu Čiče a danas je unuk Filip Đuksi kapetan Dinama Hidrel.

Osim nogometa, Čuki je i kuglao za Sportsko društvo Dinamo Čiče na legendarnoj kuglani Radnik u Velikoj Gorici u Kolarevoj.

Josip Đuksi Čuki je bio i dugogodišnji član DVD-a Novo Čiče a potrajalo bi nabrajajući sva priznanja i diplome za svoj rad u Udrugama mjesta. Zasluge za sve nabrojeno idu i supruzi Ankici rođenoj Šantek kojoj, kao i ostaloj rodbini, ide duboka sućut. A kaj na kraju tebi kazati Čuki? Igrali smo zajedno, veselili se i tugovali, voljeli najvažniju sporednu stvar na svijetu. Otišao si u svom stilu, neočekivano ali mirno i staloženo, dostojanstveno, ostavio iza sebe uzornu obitelj..Počivaj u miru, vidimo se, barem se nadam, tamo negdje gore…
Vrijeme sahrane bit će objavljeno naknadno.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Salon ‘2L beauty’ idealno je mjesto za savršene nokte, vlasnica Matea vodi brigu o svakom detalju

Salon se nalazi na adresi Jurja Dobrile 26, a radno vrijeme je po dogovoru.

Objavljeno

na

Mlada Velikogoričanka, 25-godišnja Matea Gegić odvažila se na korak života i otvorila vlastiti salon za uljepšavanje, nazvan ‘2L beauty’ po svojim nećakinjama – Lauri i Loreni, a koji se nalazi na adresi Jurja Dobrile 26 u Velikoj Gorici. Službeno je započela ovu uzbudljivu avanturu nakon godina predanog učenja, usavršavanja i strasti prema estetici.

Iako je završila za dentalnog tehničara, Matea ističe kako se ljubav prema sitnim detaljima, preciznosti i kreativnosti prirodno prelila u svijet manikure.

– Neki bi rekli da sam otišla daleko od svoje struke, ali moj prijašnji posao također je zahtijevao pedantnost i pažnju prema detaljima, što se savršeno uklopilo u posao s noktima – rekla je Matea.

Od srednjoškolskih dana, Mateu je fascinirao proces izrade noktiju, a radoznalost ju je navela da počne eksperimentirati u vlastitom domu. Prve klijentice bile su joj mama, sestra i prijateljice, a nakon rada na njihovim noktima ubrzo je krenula na profesionalne edukacije za trajni lak, gel ugradnju i manikuru.

Nakon godinu dana usavršavanja, uz pomoć bližnjih i potporu za samozapošljavanje, odlučila je ostvariti svoj san i otvoriti vlastiti salon.

– Htjela sam biti svoj gazda, stvarati i uljepšavati druge žene. Najljepši dio posla mi je vidjeti osmijeh i zadovoljstvo klijentica nakon tretmana. To mi je najveća motivacija – priznaje Matea.

U salonu “2L” nude se manikura, trajni lak te gel ugradnja i nadopuna, a kada posao još više zaživi, otkriva nam kako planira proširiti ponudu na tretmane poput uređenja obrva i trepavica.

Matea obožava raditi na unikatnim idejama klijentica, od modernih francuskih manikura do blagdanskog nail arta s motivima Djeda Božićnjaka, pahuljica i šljokica u crvenim i zelenim tonovima koji su posebno traženi u ovo doba godine.

Unatoč velikoj konkurenciji, vjeruje da osobni pristup i ugodna atmosfera u salonu čine razliku. Svoje klijentice dočekuje uz šalicu toplog čaja, kave ili soka, stvarajući opušten i topao ambijent.

Cijene njenih usluga kreću se od 23 eura za trajni lak do 35 eura za gel, a koristi isključivo kvalitetne proizvode domaćeg brenda iz Slavonskog Broda.

– Radujem se svakoj klijentici i veselimo se zajedno ostvarivati njihove ideje. Moj cilj je da se svaka žena osjeća posebno i zadovoljno – poručuje Matea.

Rezervacije termina brzo se popunjavaju, pa požurite osigurati svoje mjesto u salonu “2L beauty”, gdje se ljepota spaja s ljubavlju i strašću!

Ono što je posebna pogodnost povodom nadolazećih blagdana i otvorenja salona je 10% popusta na usluge, a svoj termin možete zakazati na broj 098/950-8490.

 

 

Nastavite čitati

HOTNEWS

Iako mu je oduzeta vozačka, 62-godišnjak je ipak sjeo za volan. Policija ga zaustavila u Fizirovoj

Izmjerena su mu gotovo dva promila alkohola u krvi.

Objavljeno

na

Policija je jučer, oko 23 sata uhitila muškarca starosti 62 godine, a koji se pod utjecajem alkohola vozio Ulicom Rudolfa Fizira u Velikoj Gorici.

Nadzorom je utvrđeno da je imao 1,86 promila, a pored toga vozio je i dok mu je vozačka ukinuta i oduzeta zbog negativnih bodova. Muškarac je uhićen, smješten na triježnjenje te će biti priveden na Općinski sud.

Rezultat je to vikend akcije koju je gorička policija provela tijekom vikenda od 6. do 9. prosinca, a ukupno je utvrđeno 29 prometnih prekršaja.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Najbolji u Hrvatskoj! Veliko priznanje za Umjetničku školu Franje Lučića i ravnatelja

Nagrade će goričkoj školi biti dodijeljene 17. prosinca povodom Dana Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga.

Objavljeno

na

Kao šlag na tortu, na samom kraju još jedne godine, obljetničke za goričku Umjetničku školu Franje Lučića stiglo je veliko priznanje.
Hrvatsko društvo glazbenih i plesnih pedagoga proglasilo je goričku školu najboljom umjetničkom školom u 2024. godini, a ravnatelja Boruta Vidoševića najuspješnijim ravnateljem.

Škola koja nosi ime jednog od najvećih sinova Turopolja, Franje pl. Lučića, od skromnih početaka do danas prešla je dug put. Nastojanjima svojih učitelja i nastavnika pokušala je i uspjela generacijama polaznika omogućiti prvi dodir sa svijetom umjetničke glazbe i plesa. Mnogi učenici su nastavili studij a neki su se vratili školi i čine drugu generaciju njenih nastavnika. Škola sudjeluje na domaćim i međunarodnim natjecanjima. U proteklih 50 god. osvojeno je preko 400 nagrada, diploma i priznanja u gotovo svim disciplinama koje škola podučava.

Škola danas broji 500 učenika i više od 60 učitelja i nastavnika, u 10 odjela. Projekti Škole održavaju se u dvorani Galženica, dvorani Gorica, Muzeju Turopolja, Starom gradu Lukavcu. Razvija suradnju sa osnovnim i srednjim školama na širem gradskom području. Ističe se Projekt Queen, Pink Floyd, Projekt Lučić, Hana Wa Saku 2020. /2021. Osobito se ističe dugogodišnje domaćinstvo Škole Hrvatskom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa, kontinuirano od 2004. do danas, bijenalno gudača i gitare, a od 2007. redovito godišnje klasičnog baleta i suvremenog plesa.

Spomenimo i kako je Borut Vidošević, koji je nagrađen za najuspješnijeg ravnatelja, na čelu škole od 2009. godine.

– Uvidi mojih prethodnika, vjerojatno više no moji vlastiti, čak i ako sam u njima, kao nastavnik, pročelnik odjela i član upravnih tijela škole i sudjelovao, zacrtali su put koji je našu školu doveo ovdje gdje je danas. Možda je u okvirima našega glazbenog i plesnog školstva najznačajnija uloga koju je naša škola odigrala bila ona u diverzifikaciji obrazovanja u području suvremenog plesa. Izazovi vremena u kojem se nalazimo, umnogome zajednički svim glazbenim i plesnim školama u zemlji, tjeraju nas na iznalaženje novih rješenja, pronalaženje novih načina djelovanja i suradnje sa školama općeg profila, osnivačima i lokalnim zajednicama. Čini mi se očitim da su međusobna podrška, i što bolje i usklađenije zajedničko djelovanje naših ustanova izvor snažnijeg i presudnijeg utjecaja na budućnost umjetničkog obrazovanja u Hrvatskoj – istaknuo je Vidošević.

Ovo dragocjeno priznanje, koje dolazi na kraju godine u kojoj su zaključili proslavu 50. obljetnice od osnutka škole, bit će uručeno na Svečanom koncertu u povodu Dana HDGPP-a koji će se ove godine održati u Velikoj Gorici 17. prosinca u Dvorani Gorica.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Gorički go-kart ekspres: Na jutarnju kavu došao u “formuli”?!

Neobičan prizor zatekli smo ispred jednog goričkog lokalnog kafića.

Objavljeno

na

Nedjelja. Devet sati ujutro. Temperatura koji stupanj viša od nule, a ispred jednog lokalnog goričkog kafića u Gajevoj ulici zatekli smo pomalo neobičan prizor. Na parkiralištu je stajalo rijetko u prometu viđeno vozilo, nalik go-kartu, odnosno nekoj vrsti formule iz kućne radinosti…

Čini se kako je nepoznati vlasnik, pomalo hrabar u ove hladne zimske dane, na kavu odlučio otići improviziranim vozilom iz kućne radinosti.

Sreća ili nesreća, gradske ulice nedjeljom su obićno puste i prazne, pa možda ovaj prizor nije uspio privući pažnju koju zaslužuje, ali je bio jedan od ‘kreativanijih’ dolazaka na kavu. Našu pažnju je svakako uspio privući.

 

 

 

Nastavite čitati

Reporter 443 - 21.11.2024.

Facebook

Izdvojeno

Sva prava pridržana © 2022 e-Radio d.o.o.