Mogla bi ja ovu temu okrenut na zafrkanciju, a možda u jednom trenutku i budem, ali danas mi je nekako tužan dan, pa rekoh da izbacim iz sebe, a možda pomognem nekome.

Dakle, svi mi smo skloni donositi zaključke sa minimalnom količinom informacija.

Ako vidimo mladu majku, pomislimo da je promiskuitetna i da je roditelji nisu dobro odgojili. A ne razmišljamo da je možda silovana i ipak odlučila zadržati dijete jer se boji Boga.

Ako vidimo debelu osobu, pretpostavimo da je lijena i proždrljiva, a ne razmišljamo da možda ima problema sa štitnjačom ili čak, pazite sad ovo, da boluje od bolesti kojoj je nuspojava debljina. Ima i toga. Pokazat ću vam svoju dijagnozu ako želite.

Ako vidite osobu sa prljavim rukama punim žuljeva, u radnoj zamazanoj manduri kako stoji u redu u dućanu sa nelagodom jer svi bulje u njega, odmah smatrate da se nije dovoljno školovao da bi radio gospodski posao, pa sad nek kopa kanale, ko ga šiša. A ne razmišljate da je možda na pauzi doletio do dućana da trudnoj ženi ili bolesnom djetetu kupi nešto da pojedu i da je i njemu neugodno što tako izgleda, iako svojim radom zarađuje bolje od većine nas koji sjedimo u kancelarijama i pametujemo za tipkovnicama, dok on radi posao kojeg mi ne bi radili “ni mrtvi”.

I neka dobro živi, i neka ima, ruke mu se pozlatile.

Ako vidite osobu kako sjedi u parku i razgovara sama sa sobom, automatski pomislite da je ta osoba luda. Ne razmišljate da se možda priprema za razgovor za posao ili kako zaprositi ženu svog života ili kako reći bližnjima da boluje od neke bolesti.

Mogla bi nabrajati dovijeka zato što sam se i ja sama tako ponašala. Danas više to ne radim. A zašto? Evo priča.

Imala sam prijateljicu, zvat ćemo je Ira. Bila je mojih godina, imale smo iste interese i mnogo tema za razgovor. Bila je izuzetno vedrog duha i uvijek je imala nešto za komentirati, što je meni u ženskom društvu poželjna aktivnost. Ira je bila samohrana majka koja je često selila obzirom na sve manja primanja, ali i nemogućnost rada.

U svim našim druženjima nije mi rekla da boluje od depresije ili da sumnja da ju ima.

Pričale smo o njezinoj pobjedi nad rakom dojke i drugim “bubicama”, kako je ona zvala svoje bolesti, ali depresije se nikad nije dotakla. Nije znala kako jer pretpostavljam da nije ni znala da ju ima. Bila je čvrsta žena, majka, kraljica i psiha joj je morala biti čvrsta. Često mi je znala reći da ne može spavati i da ima potrebu pobjeći nekuda i biti sama sa sobom, zagrliti drvo i slušati travu kako diše. Nisam ju razumjela jer meni su ljudi tada bili važni. Jako važni i bilo mi je važno što misle o meni. Dok su me isti ti ljudi tapšali po ramenima zbog uspjeha, a zabijali mi nož u leđa čim bi im ih okrenula, Ira je pokazivala srednji prst svima i čuvala mi leđa. Ona je bila moj štit, ali ja nisam bila njen. Nisam ju čula.

I kad bi mi se učinilo da stvarno nije dobro pitala sam ju što joj je.

Odgovor je uvijek bio: Ma nije mi ništa.

I takav sam odgovor dobila svaki put kad bi ju pitala u čemu je problem i mogu li joj pomoći.

Nije mi ništa… I promijenila bi temu…

Danas kad vrtim u glavi naše razgovore i pregledavam nepregledno more poruka koje smo razmijenile, osjećam se loše jer nisam prepoznala u njoj tog demona koji ju je gušio. Demona koji ju je natjerao da se jedan dan sa autom zabije u kamion na obilaznici. Gada koji je njezinu djecu napravio siročadi i koji je prekinuo sjaj jedne velika žene.

A zašto vam sve ovo pišem?

Danas sam u centru vidjela jednu ženu kako sjedi na klupi, gleda u pod i priča sama sa sobom. Mojih je godina, dakle, trebala bi se nalaziti u nekoj fazi u životu kad je većina stvari pod kontrolom. Nešto mi nije dalo mira, prišla sam joj i pitala smijem li sjesti pokraj nje. Samo je kimnula u znak odobravanja. Nešto je mumljala sebi u bradu i ja sam dobila poriv da je pitam: Jeste li dobro?

Pogledala me u čudu i rekla: Jesam. Nije mi ništa.

Ira mi se stvorila pred očima i morala sam postati onda dosadna babetina i izvući iz nje dio patnje. Ne, ne radim to inače, ali ovo je bilo za moju Iru. Kad već nju nisam mogla spasiti…

U tih sat vremena koliko smo provele zajedno, saznala sam da se gospođi vratio rak na jednjaku, da joj se sin ženi i da je snaha demon koji hoda, ali njezin sin jedinac je zaljubljen ko tele i ona ne žali utjecati na njegovu sreću. Muž joj prigovara na izgledu, jer je nekad bila komad i pol, a danas je siva od kemoterapije i svega što je prošla… Ima tu još toga, ali možda i bolje da ne znate…

I nakon što mi je ispričala svoju priču, odahnula je rekavši:

“Pa nije to tako strašno. Strašno zvuči u glavi, ali kad sam prevalila te demone iz glave preko jezika, nisu više toliko strašni. Sve je to rješivo, zar ne?”

Blenula sam ‘ko tele u šarena vrata jer već kod spomena raka, noge su mi se odrezale i nisam vidjela svjetlo na kraju tunela. A ova žena ga vidi.

Ustala je i zahvalila mi se na vremenu. Boja u obraze joj se vratila.

A ja? Ja sam tih sat vremena koje smo provele zajedno samo slušala. Nisam komentirala, nego sam samo kimala glavom. I to je bilo dovoljno.
Dakle, ponekad je saslušati – dovoljno. Budite tu za svoje bližnje. Saslušajte. Neka znaju da vas uvijek mogu nazvati i izbaciti te demone. A ako vi imate demone, podijelite ih sa nekime. Kad pređu preko jezika, manji su.

Govorim vam ovo i zbog vaše djece. Pričajte sa njima. Nek se osjećaju sigurno u svojim domovima. Naučite kćeri da se uvijek mogu vratiti kući i nakon što se udaju. Stvorite im sigurno mjesto. To je najmanje što možemo učiniti da ih zaštitimo od ovog ogavnog svijeta i zločestih ljudi koji lajkovima i dislajkovima vladaju internetom i postavljaju krive norma ponašanja.

No, to je tema za neki drugi dan.

I da ne zaboravim… Tu sam… za prijatelje i obitelj 24/7.

I na svaki vaš: Nije mi ništa… Očekujte more pitanja…

Voli vas vaša Nevena

Dragi naši dječaci, muškarci i oni koji će to tek postati, ova kolumna je za vas, pa da vas čujemo!

Velika odgovornost na odgoju muškog djeteta i njegovu samosvjesnost jest na majci. Zapravo, ona je ta koja bi trebala već od ranog djetinjstva poticati svog sina da se osamostali i da ga pripremi na samački život, kako on ne bi bio ovisan o nikome. Nažalost, u našoj tradiciji, to još uvijek nije prihvaćeno kao norma ponašanja. Politika naših majki danas je: ‘Neka, ja ću! On će se ionako mučiti cijeli život’. I tako mati stvori sebi ovisnika o drugima….

Način na koji bi bilo najbolje da ga nauči kućanskim poslovima je svakako kroz igru. Znam da u današnje vrijeme kad žene rade dva posla, nema se vremena za igru, ali gledajte na to kao priliku da se družite, napravite kućanske poslove i izgradite svog malenog dječaka u samostalnog čovjeka.

Foto: ilustracija/ iStockphoto-DGLimages

A sad malo direktno vama, dragi naši pripadnici jačeg spola..

Prije nego što se vjenčate, pokušate živjeti sami. Iznajmite stan. Sami plaćate stanarinu. Kupite krevet i madrac. Kupite si televizor. Što je najvažnije, kupite lonce, štednjak i sve posuđe koje će vam trebati u kuhinji. Naučite kuhati, nahraniti se. Stvarno? Kuhate samostalno prije braka?

Možete li se vratiti kući s posla i ostati sami u kući, a da ne izađete podružiti se malo s ekipom? Možete li se osjećati ugodno sami sa sobom? Možete li sjediti sami u svojoj kući, posebno tijekom vikenda, i gledati nogometne utakmice i pritom se osjećati sretno? Možete li oprati odjeću, očistiti kuću i namjestiti krevet? Možete li sami sebi skuhati, a da ne odete kupiti već pripremljenu hranu?

Jednog dana, kad postanete oženjen muškarac, nećete moći cijeniti sve što vaša žena čini za vaš dom, ako prethodno niste živjeli sami i morali se samostalno brinuti o svom domu. Nećete moći cijeniti njezin trud dok baš svaki dan kuha svježu hranu, ako ste u svom samačkom životu jeli hranu koju je kuhao netko drugi ili ste naručivali iz restorana.

Foto: ilustracija/pexels-mart-production-7641012

U većini studenskih domova diljem svijeta mladići su skloni izlaziti sa djevojkama kako bi imali nekoga tko će im kuhati i eventualno pospremiti sobu, a za nagradu oboma druženje završi seksom. Nagrada njemu što se snašao i opet nije morao naučiti kućanske poslove i nagrada njoj što je dobro odradila posao.

Nažalost, s druge strane, postoje i djevojke koje izlaze s dečkima kako bi imale nekoga tko će im dati novac da kupe što god trebaju i to one nagrađuju seksom. Među muškim prijateljima, nakon što jedan od njih pronađe djevojku, svi prijatelji vjeruju da će djevojka dolaziti, barem vikendom, kuhati, prati i čistiti prostor u kojem žive. Za njih je to dužnost djevojke. Tužno, zar ne?

I sad kad iz ove perspektive pogledamo razloge zašto se mladi međusobno druže, netko bi pomislio da je riječ o koristi. I jest. Ne mislite li da je možda bolje da vi dečki, muškarci i svi koji ćete to jednog dana postati, ipak naučite samostalno živjeti, bez da ovisite o djevojkama?

Ne bi li bilo dobro sam sebi organizirati život, naučiti kućanske poslove i jednog dana pokazati svojoj životnoj partnerici kako ste s njom ravnopravni, kako vam ona nije sluškinja i time omogućiti zdrav partnerski odnos, bez podrazumijevanja međusobnih naučenih muško – ženskih odnosa naših predaka?

Ne bi li bilo dobro dovesti djevojku u stan zato što vam je s njom lijepo razgovarati i provoditi vrijeme, a ne zato da vam počisti kuću i da sve to završi seksom? I dokad tako? Koliko žena mora proći kroz tvoj stan dok ne dođe ona prava?

Foto: Pixabay/StockSnap

Jeste li razmišljali o samodisciplini vezanoj uz seksualne porive? Niste? Pokušajte! Tek kad čovjek uspije svoj primarni nagon obuzdati, tek tada je vladar svog tijela i uma. Nije li nam svima to cilj?

Jeste li razmišljali kako bi preživjeli da ostanete bez prihoda? U kakvom bi stanju bio vaš um i vaše tijelo? Biste li mogli pronaći sreću u malim stvarima?

U trenucima kad pokraj sebe nemate nikoga, kad nemate prihoda i kad ovisite sami o sebi, prava slika vas dolazi do izražaja. Zapitajte se možete li pogledati tu osobu u lice i dati joj svoj život u ruke? Mislite da možete? Nadajmo se, jer tek tada ste spremni podijeliti život s nekime bez da mu budete teret. Ne biti teret partneru, to je pravi partnerski odnos.

Eto, malo smo vas u razmišljanje bacili, jer činjenica da danas mladenci potroše više vremena i energije na pripremanje svadbe nego na pripremu za brak, je – zastrašujuća.

Ne znamo je li vam ikad itko ovakvo svjetlo na samog sebe bacio, ali vjerujemo da je nužno pogledati taj kut i priznati si što možemo, a što ne. Da smo to radili prije, danas bi bili puno sretniji u brakovima.

Do iduće srijede, s nekim veselijim temama, pozdravljaju vas Nena & Chicha team!

Iako smo već pisali o ovoj temi u kolumni https://cityportal.hr/ne-dize-mi-se/ , sve češće mi se u razgovoru nameće tema pomanjkanja sexa u braku. I sad, nije da me to sve tako jako čudi, obzirom na sve svinjarije koje se dešavaju oko nas, ali ova priča koju ću vam sad ispričati me malo zasmetala, pa rekoh, da čujem što vi mislite o tome. Lagana je tema i nema izgovora za ignoriranje.

Naša junakinja je jebeno zgodna četrdesetogodišnjakinja. Plava kosa, obline za poželjeti, osmjeh koji obara s nogu i pomalo tupast pogled, kad je to potrebno. Žena ima memoriju od terabajta, smisao za humor i lošu karmu s muškarcima. Zvat ćemo ju – Mirna. Iako nije baš mirna, ali ok. Uglavnom naša Mirna je uvijek kroz život privlačila muške koji su bili skloni „švrćkanju sastrane“. Nikad mi nije bilo jasno zašto privlači takve muškarce, ali mislim da sam shvatila. Vi ćete reći jesam li u pravu ili ne.

Dakle naša Mirna se nedavno ponovo udala. On je 15 godina stariji od nje, sportski tip, uglađen, spika na najjače, izuzetno ugodan u društvu. Ok, izračunali ste koliko mu je godina. Dakle, nije puno godina da „hidraulika“ zakaže. A još kad imaš takvog komada kraj sebe, i ne iskoristiš priliku, neki feler moraš imati. Ili možda ipak ne. Njega ćemo zvati – Živko. Kakva sam dinamična imena dala…Ako skuže da je o njima riječ, odreći će me se javno!

Foto: Lefrlor – getty images

Uglavnom, neki dan na kavi Mirna i ja blebećemo u prazno. Vidim ja da je ona nervozna, da joj se nogica trese i pitam bez ikakve loše namjere, a vi koji me poznajete, znate da ja baš tako komuniciram:

– „Kaj je mila, nejebica te pere? Hormoni divljaju?“ – i nastavim piti najbolji sok ikada..

– „Aha.“ – kaže on kratko i pogleda me direktno u oči. Nisam znala hoće li mi nokte zabiti u lice ili mi zveknuti šamar, ali bilo je očito da će krenuti rasprava.

– „Dobro, sori, kaj se ljutiš…samo pitam. Nisam znala da je takva frka. Pravi se da nisam niš’ pitala.“

– „Je l’? Da se pravim? E ne mogu.“ – rekla je ljutito paleći cigaretu.

– „Ok. Hajdemo onda o tome, znaš da meni to nije nikakav problem.“ – rekla sam u nadi da će se s prvim dimom tog smrdljivog otrova nervoza smanjiti, ali jok. Nervoza je i dalje tu.

– „A što da ti kažem? Što ti misliš zašto sam nervozna?“

– „Pa valjda nejebica, kad si tako reagirala. Iako mi je to čudno s obzirom na to da ste ni pol godine u braku. Kak’ bi rekla moja Jasmina: Mora da se prašite ko zečevi!“ – nasmijala sam se, ali ona nije.

– „Ne prašimo se. Uopće.“ – rekla je nervozna i otresla pepeo pokraj pepeljare.

Shvatila sam da je vrag odnio šalu i nisam se htjela više provocirati nego sam ju pustila da sama krene. Pričala je dugo i tužno. Naime, Živko je zbog posla puno na putu i rijetko je kod kuće. Kuća im je puna djeca i stalno netko nešto treba i smeta. Financijska situacija je iznimno loša jer oboje rade za privatnike, a na žalost svi znamo kako u Hrvatskoj većina privatnika tretira zaposlenike (čast iznimkama koje ja poznajem). Sve to sigurna sam znatno utječe na njihovu intimu. Sigurna sam da navečer kad legnu, kad se kuća stiša, kad djeca zaspu, sami nemaju snage za bilo kakvu akciju. Sve ja to mogu razumjeti jer i sama sam bila u takvoj situaciji.

Foto: Unsplash – joey-nicotra

Međutim, jedan moj dragi prijatelj jednom davno mi je rekao: „Da su ti i vikleri na glavi, blato na licu, da si nadrkana da bi me razvalila ko beba zvečku, ne zanima me – seks je najbolja terapija za živce. I tebi i meni.“ Istu stvar mi je rekao i moj ginekolog: „Nema bolje terapije za dušu i tijelo žene od redovitog sexa. Shvati, muškarci moraju „servisirati“ svoje žene na taj način, jednako kao što vode računa o svojim autima. U protivnom, možeš ih tužiti za zanemarivanje jer se ne brinu za tvoje zdravlje.“

A moja Mirna tako zrači da bi ju i ja prsnula u trenutku slabosti. Šalim se, ali žena je fakat napeta.

I sad zamislite situaciju. Njih dvoje leže u krevetu, ona krene prema njemu, a on hajvan, makne ruku sa sebe i okrene se na drugu stranu. I tako više puta. Jer pazite – on je navikao da ide spavati u određeno vrijeme i to se ne može mijenjati.

„Daj me, naj me!

Ti ni navik’o!?!

Ma čuj to!

Koji kuki si se onda ženio?

Da ti netko pere, pegla i posprema?“

I to je normalna reakcija jedne žene, u ovom slučaju mene. Ok, koliko sam ja normalna ili nisam, prosudite sami.

Mirna mu traži izgovore, ali ja – ne mogu.

Ne mogu prihvatiti činjenicu da mi žene moramo sve, nosimo 3 i 4 kuta kuće, dok u trenucima kad nam treba malo akcije, vi nađete izgovor. Ajde zamislite si da je situacija obrnuta i da mi pronalazimo izgovore stalno. Ok, ima i takvih, ali ljudi dragi, seks je nužan za mentalno zdravlje.

Foto: Istock photo

I sad, kažem ja Mirni: „Mila, ako ti njega uskoro ne uzjašeš, morat ćeš tražiti nešto sastrane.“

A ona na to odgovara: „Ne bi mogla sastrane, prije bi trpjela.“

„Onda ćeš mila moja morati krenuti u provokaciju porukama ili izazovnim vešom i sexy igračkama, staviti lokote na vrata i 2 pit bula ispred vrata spavaće sobe i vezati ga za krevet dok ne probudi alat, jer ćeš u protivnom prolupati..“ – rekla sam joj tužno.

I tako moja Mirna, koja je baksuzna jer na sebe privlači krive muškarce, čami „suva kurca“ u kući punoj djece, moleći se da ju nitko ne prepozna iz ovih redaka.

Na žalost, ima puno Mirni među nama, samo šutimo ko zalivene, jer o sexu se ne priča. To samo vaša alapača Nevena može trubiti javno.

Jesam alapača, ali vas volim takve. Jebežljive ili ne.

Uživajte u ljetu. Pusa od N.

Iako postoje brakovi u kojima to nije nužno, jer neki muškarci su rođeni Don Juani, u većini veza osvajanje prestaje danom „kapitulacije“ iliti ga – brakom. Da, slažem se da je to žalosno, ali je sastavni dio današnja rutine. Većini brakova se to desilo i nećemo glumatati da nemamo pojma o čemu pričam. To je na žalost učestalo, ali nije nepopravljivo.

Da se razumijemo, ja sam sve samo ne najkompetentnija davati ikome savjete o braku, ali budući da sam brak konzumirala i sama, kao korisnica istoga, mogu reći koju praktičnu i izvedivu.

Budući da znam da muški ne vole slušati žensku analizu, nabrojat ću samo u natuknicama korake koji su nužni, a za nas žene ću ih nakon toga razraditi. Vi ih dečki ne morate čitati, jer znamo kako vam brzo pažnja skrene na nešto zanimljivije. Ali, ako vas zanima, izvol’te bujrum.

1. Dobro jutro je obavezno

2. SMS tijekom radnog vremena koji nema veze s obiteljskim obavezama ili lančanim šalama, je također obavezno

3. „Kaj ima za ručak?“?“ slobodno pretvorite u „Što ćemo kuhati danas?“ ili „Trebaš li pomoć oko ručka?“. Kruna s glave ne pada zbog toga – garantiram.

4. Odvedite ju negdje gdje ona voli ići i gdje se osjeća lijepom i voljenom

5. Podsjetite ju zašto se udala za vas

6. Budite svjesni da niste nezamjenjivi (kao što nismo ni mi)

7. Ne hvalite se s ovime pred frendovima, jer nije cool za njih iako neki od njih to rade

Foto: Unsplash – anh-henry-nguyen

Dobro jutro

Spavate li zajedno ili ste zbog puta razdvojeni, „dobro jutro“ se ne smije izbjegavati. Poljubac, zagrljaj ili bilo kakav mali znak pažnje naspram vaše odabranice, oduzet će vam manje od minute (1 minuta). U odsutnosti SMS „dobro jutro, ljepotice/ljubavi (ili nešto slično)“ s nekim emotikonom na kraju poruke, izmamit će joj osmjeh na lice i dan je odmah ljepši i vama, ali i njoj.

SMS tijekom radnog vremena

Svjesni činjenice da na dnevnoj bazi primimo i proslijedimo desetine poruka šaljivog sadržaja ljudima koji su „by the way“ u našim životima, pa možda istovremeno i voljenoj osobi, stavljamo ih u zajednički koš. Ako već prosljeđujemo te poruke našim partnerima/icama, onda je moguće odvojiti još malo vremena (1 minuta) za poruku sadržaja „veselim se što su klinci popodne u školi ;)“ ili „mislim na tebe“ ili „jesam li ti rekao danas koliko si lijepa?“. To su poruke koje će kod nas žena razvući osmijeh na lice, ali i zapaliti iskru sumnje. To nije loše, jer ćete znati da nam je stalo. Kad prestanemo biti ljubomorne ili davati znakove ljubomore, možete slobodno krenuti dalje. Sloboda je divna stvar, ali malo ljubomore mora postojati. Sigurno si sada mislite kako sladunjavo te poruke zvuče, ali baš zato su učinkovite. Uostalom, pa neću vam sve odati, potrudite se malo, budite originalni u svojim porukama jer vi najbolje znate što vašu odabranicu veseli. Nije važno pišete li tu poruku dok ste na puzi, za vrijeme sastanka ili možda na WC-u, važno je da ju pošaljete. Ako ste već toliko „zaboravni“, da ne napišem neku drugu riječ, postavite si alarm u pametni mobitel da vas podsjeti da odvojite minutu za ženu koja je odabrala baš vas.

Foto: Pixabay

Kaj ima za ručak?

Pitanje je koje većina žena mrzi. Ne zato što nam se ne da kuhati baš svaki dan, nego zato što više ne znamo što bi kuhale. Činjenica da smo umorne jer smo od 6 na nogama i bla, bla, bla…to smo već sve riješili u prvoj kolumni. Tko nije čitao, izvol’te.. ponovite gradivo.

Meni osobno smeta kad se moji muški uzmuvaju po ekstra maloj kuhinji dok ja pokušavam kuhati, ali kad mi postave stol i operu suđe poslije ručka, ja sam sretna žena. Neko vrijeme smo radili tjedni meni prehrane, no nažalost zbog obaveza koje smo imali nismo ga uspjeli provoditi u djelo pa sam opet na istim mukama.

Ali, dobro znamo da postoje muškarci koji vole kuhati i sad ću ovo reći pa slobodno udrite po meni, muškarci bolje kuhaju. Možda zato što ne moraju kuhati svaki dan, ali njihova jela imaju posebnu dušu. Moj pokojni otac koji je bio samac, znao je reći da zbog njegovog graha „susjedi provaljuju“ i stvarno je tako bilo. Najbolji grah ikada. Moj suprug kad se primi kuhače, mislim da kuha s njom a ne da radi reda, onda svi redom ližemo prste i uživamo u njegovim kreacijama. On kuha tako da nikad ne skuha isto jer ne kuha po receptu, nego ćeifu. I ne kuha često, ali kuha. (ideja za ručak 5 min dnevno max, postaviti stol 3 min, oprati suđe 10 min)

Foto: Unsplash – manuel-meurisse-

Odvedite ju negdje gdje ona voli ići i gdje se osjeća lijepom i voljenom

Ovo nikako neće stići na dnevnoj bazi, ali možda ni na tjednoj jer brzina života nam to ne dozvoljava. Ali, to neko mjesto na koje ona voli ići može biti mjesto gdje ste se upoznali, gdje ste se prvi puta poljubili, gdje si ste ju prvi puta vidjeli, gdje se tako glasno smijala nekom događaju pa ju na to podsjetite. Morate znati da mi žene ne vidimo sebe lijepima stalno, neke čak i nikada. Društvo nam je nabilo standarde kojih se ne možemo ili ne želimo držati zbog nekih svojih bubica u glavi i često nam je potrebno čuti od vas da smo lijepe. I izvol’te nam to govoriti i pokazivati! Jer u protivnom pretvaramo se u cvokotala i zanovijetala i sve ono što ne volite kod nas. Mislite da smo plitke, aha, jesmo. Hvala! Pravi se javljaju.

Foto: Unsplash – heather-mount

Podsjetite ju zašto se udala za vas

E to je ono što se nadam da znate. Neki ne znaju i čudom se čude godinama zašto je ta žena još s njim i koji ju „ku.ac“ drži uz njega. Ima jedna dobra uzrečica koja kaže da smo mi žene glupe jer smo zbog jedne „kobase“ uzele cijelu svinju, ali to nije baš istina. Mi vas trebamo. Trebamo da budete naš oslonac, naše sidro, naša snaga, naše rame za plakanje, slika nas samih, ma trebamo vas za čudo stvari. Iako sve manje za one kućanske poslove u stilu krečenja, mijenjanja žarulja, silikona u kadi i tak, jer to nas baš zabavlja (sarkazam), ali nemamo vremena čekati na vaše „Budem! Ako sam rekao da budem, ne moraš me svakih 6 mjeseci podsjećati na to.“

Foto: Unsplash

Budite svjesni da niste nezamjenjivi (kao što nismo ni mi)

Nigdje ne piše da brak treba trajati do kraja života. Nitko ne garantira da je ta koja vam je potpisala vjernost i čuda, da će takva i biti. Ali, dužni ste oboje, dati sve od sebe da probate popraviti ako je pokvareno.

Jedan djed mi je jednom rekao: „Djeco, vi danas ne znate popravljati stvari nego kupite novu. Zato vam i brakovi ne valjaju“. I bio je u pravu.

Foto: Pixabay – Mabel Amber

I na kraju, nitko ne mora znati da se trudite oko svog braka, da ste u problemima jer se ne znate ponašati kad problemi dođu, da se borite s nečim novim i nepoznatim, ali to Ona mora znati. Ona mora znati da vi ne znate dalje, da ne možete dalje, da se bojite, jer ako ne zna zabrijat će si nešto u toj svojoj analizatorskoj glavi i napravit će vam pakao od života. Njoj morate reći. Jer ako ne možete reći njoj, čemu sve ovo prije.

Do iduće lagane srijede, voli vas vaša N!

Nakon ove kolumne, likovat će uglavnom muški, ali ja više jednostavno ne mogu šutjeti. Dakle, unatoč činjenici da se više od 25 godina družim s vozačicama i vozačima koji nastupaju na sustavim automobilističkim natjecanjima, ja i dalje nemam dovoljno materijala da mogu reći: Sve žene su dobri vozači.

Ajmo priča.

Slinavo jutro. Srijeda. Dani ni vrit ni mimo. Iako je prepolovljen radni tjedan, ja se i dalje vučem kao kišna glista na asfaltu i dolazim do svog starog tandrkala kojeg sam sinoć osobno, kao i uvijek, sparkirala na „guzicu“. Tako mi je lakše ujutro izaći s parkinga, a i inače se tako parkiram. Nije to neka vještina, to je navika. Prilazim mu sa suvozačeve strane ni ne naslućujući što me čeka s vozačke strane. Čujem korake iza sebe. Susjed Jura.

– Jutro.. kaj, vučemo se malo, a?

– Jutro Jura…vučem se…svega mi, ako ovo sivilo ne prestane, prošvikat ću.

– A nisi već? Onda si dobra. – s osmjehom mi odgovara susjed i nastavlja: Idem vidjet kak’ je ona moja parkirala. Došla je noćas u neko doba i sve me strah da nije uneredila auto kao što je uneredila sebe. Ne znam ni di je parkirala…

– Ajde idi…ja sam tu. – pokazujući prstom prema mojoj najdražoj kanti. 360 somova kilometara, dostavno vozilo u kojem samo što nema mladih majmuna, ali služi svrsi. To je za mene auto. Prijevozno sredstvo od točke A do točke B. Mjesto gdje slušam glazbu koja meni paše, gdje pjevam iz sveg grla dok me ljudi iz susjednih automobila gledaju u čudu. Moj Caddy.

Foto: Facebook – grupa Parkiram kao idiot

Dolazim s vozačeve strane i padne mi mrak na oči. Nemrem ući u auto. A zašto? Pa zato što je neki biser parkirao svoj auto na 5 cm od mene i to isto na guzicu.

– E, ovo može samo baba! – rekla sam na glas, psujući u sebi.

– U pravu si, suseda – moja baba! Gle kak’ ga je na dlaku utjerala! – rekao je smijući se od srca susjed Jura.

Moram li vam išta više od toga reći? Dan je upravo postao još siviji jer on ne zna gdje njegova baba sprema ključeva od auta, a i žuri mu se na posao i ne stigne doma. I kaj sad?

A niš. Otvoriš suvozačeva vrata i nađeš načina provući se na vozačevo mjesto, u haljini, ispod koje imaš najlonke koje su pukle i očicu si baš prije 5 minuta u zadnji čas zaustavljala lakom za nokte da ne proviri ispod koljena. I tak plaziš pa autu, isporučuješ majkojebe znanima i neznanima i napokon kreneš, kadli već na prvom semaforu, opet neka situacija. Ispred mene neka mala Kia, sa zamagljenim šajbama. Pa dobro, jel’ toliko problem obrisati šajbe prije kretanja? Pa auto se ionako mora zagrijati malo prije nego kreneš u vožnju. Moraš i po haubi roknut šakom da iz nje pobjegne neka životinjica koja možda spava unutra i tak… A vi to ne radite? Onda sam ja fakat pacijent. No vratimo se mi na zamagljenu Kiu. Vidim, za volanom, opet baba. Kako znam? Pa eto po frizuri koja je 3 put veća od njezine glave. Teško da bi neki muški tak natapiran hodao okolo, ali danas, ništa nije čudno. Upali se zeleno da možemo krenuti, ali ona ne kreće. Zašto? Pa gospođa si maže trepavice, briše šajbice rukama i traži lokalnu radio postaju da se požali kako je magla i kako ona ništa ne vidi. Preuveličavam? Možda malo, ali tako je meni to izgledalo. I ja nervozna – potrubim, i što dobijem? Niš. Nije čula od buke u autu. O sunce ti slinavo, pa jel’ ću još jedan semafor propustiti?? I nisam, eto prošla sam u zadnji čas kroz žuto. Obišla sam ju prvom prilikom i krenula prema poslu. Na pol puta do posla penjem se na obilaznicu da zaobiđem poznatu gužvu u Buzinu, kad tamo nailazim na dva auta koja se voze usporedno i očito da vozači razgovaraju kroz otvorene prozore. Možda se netko izgubio, ok….

Foto: dayalgroup

Na žalost nije. Njih dvije su se u vožnji nešto dogovarale i nakon cca 300 m takve vožnje poslale si pusu i razdvojile se.

Pojačala sam glazbu u svojoj staroj kanti da sama sebe ne slušam kak’ „brojim“ i napokon došla na odredište. Sparkirala sam se na rikverc, opalila branikom stupić i rekla sama sebi: A jesi baba.

Na parkiralištu je jedna mama pažljivo vezala klince u auto sjedalice, ljubila ih prije nego je zatvorila vrata i kad je sjela za volan, vezala se, provjerila retrovizore, još jednu pusu poslala klincima koji su ju gledali u retrovizoru, i polako krenula svojim putem.

Sretno teta, pomislila sam. Čuvaj se baba na cesti.

Foto: N. Skočić – privatna arhiva, najbrže Iva Damarija, Dalila Delimehić i Mirela Stern

Osobno sam i ja nekad divljala po cesti i vozila se kao da me neko lovi. Imala sam tešku nogu na gasu i često sam umorna sjedala za volan. Ali, nikad nisam radila ovakve gluposti kakve danas viđam u prometu. Istina, nisam ni najsretnija kad vidim da netko piše poruke i vozi, ili kad vidim ispred sebe Reno 4 ili Ladaru, a vozi ju deda sa šeširom iz kojeg viri fazanovo pero… znam da su to potencijalne opasnosti. Opasnosti i distrakcija u vožnji ima i previše. Neki dan sam se zabuljila u reklamu koja je postavljena na kraju mosta gdje sam trebala skrenuti desno, ali nisam jer sam gledala u reklamu, toples lik s keramikom na trbuhu. Dakle, nepotrebna distrakcija u vožnji.

Danas kad vozim, na žalost vozim automatski. Ne razmišljam previše. Ponekad mi se zna desiti da uopće ne znam kako sam do posla došla. A to nije dobro. Nikako.

Zato evo, apeliram i na vozačice i vozače, čuvajte sebe, tako ćete čuvati i druge. I MOLIM VAS – bez šminkanja za volanom. Ovo ide za oba spola jer sam neki dan vidjela maskaru za muškarce, i smučilo mi se. Ali o tome ćemo u jednom od idućih piskaranja.

Foto: Getty – Makeup-driving

Do tada, vozite se sigurno i poštujte sve sudionike u prometu.

Do iduće srijede, voli Vas Vaša Nena!