HOTNEWS

Žena bez osmijeha je kao selo bez crkve

Priznat ćete da osmjeh zaista krasi lice žene, ali i muškarca, te da su „namćor babe“ unatoč moguće ljepšem ostatku svoje pojave, manje simpatične i zanimljive od onih žena koje se vole smijati.

Objavljeno

prije 4 godine

6. srpnja 2022.

Objavio/la

Nevena Skočić

Iako svi znamo da ova uzrečica zapravo kaže kako je žena bez grudi kao selo bez crkve, ali ovaj puta je tama osmijeh, a ne grudi. Iako ako bi krenula sa temom grudi i žena koji ne nose grudnjake, a morale bi zbog veličine, prošla bi vas volja za čitanjem. A budući da sam ja tu da vas malo nasmijem i moguće ostavim vam upitnik iznad glave, hajmo mi nazad na temu osmijeha.

Priznat ćete da osmijeh zaista krasi lice žene, ali i muškarca, te da su „namćor babe“ unatoč moguće ljepšem ostatku svoje pojave, manje simpatične i zanimljive od onih žena koje se vole smijati. No dobro, ne od onih koje urlaju nekontrolirano kao jedna naša susjeda koja probudi i gluhog čovjeka koji je ugasio slušni aparatić.

Jao, evo još mi zuji u ušima.

I tako evo priče.

Bila sam na zadnjim danima godišnjeg odmora i pila sam kavu na terasi lokalnog kafića sa svoje dvije susjede. Osim činjenice da smo majke i da biramo gdje pijemo kavu, jer nam je kvaliteta iste stvarno važna, veže nas i vedar karakter. Dakle, volimo se smijati. Sve tri smo bucke (ok ja sam bucka i pol), iako je se jedna malo otela kontroli pa je podosta smršavila, ali nije izgubila volju za smijehom. Dapače, mislim da se ona najviše od nas smije jer kad se smije, smije se i očima.

Konobar u tom kafiću je miran i povučen dečko koji ne zapitkuje previše, dođe do stola, pozdravi uzme narudžbu i to je to. Probale smo mi njemu neku priču baciti, ali eto nije za klafranje. I neka. Nismo svi isti. Uglavnom dođe on k nama to jutro, pozdravi i čeka narudžbu držeći u ruci tacnu i češkajući se po uhu jer je dolazeći k nama opet zapeo za onaj bor koji strši usred terase. Budući da je najkraći put do našeg stola ispod tog bora, a dečko je visok, eto očešao se on opet o njega po ‘ko zna koji put.

– Jutreko! Jesi dobro? – pitala sam kao i obično.

– Dobro jutro. Jesam, hvala. – rekao je kratko i jasno.

– OK…. Može nama dvije s hladnim, jedna s toplim i tri čaše vode? Hvala. – rekla sam vidjevši da od razgovora opet ništa, ali sve uz osmijeh. Naravno, oči još nisam otvorila kako treba pa mi ni mozak nije bio u formi.

Kimnuo je glavom i okrenu se putu prema šanku, a sigurna sam da je u glavi ponavljao: dvije s hladnim i jedna s toplim i tri čaše vode… dvije s hladnim i jedna s toplim i tri čaše vode…

Foto: Pixabay – jamiehines1

Nije on sišao s terase kad se ukazala Ona.

Djevojka, možda čak i nečija supruga, svojih 30-ak godina, niže i sitnije tjelesne građe (rek’o bi moj pokojni otac – kratka). Stajala je pokraj terase, obučena u uske bijele hlače koje su ocrtavale savršeno izvježbano tamnoputo tijelo, bijeli top bez naramenica i grudnjaka, jer ovo je još mlado i sve stoji na svom mjestu. Kosa je bila neke moderne boje, svježe isfenirana na ravno, nakit je bio decentan i pasao je uz torbicu, remen i cipele koje su bile jako lijepo usklađene. Nokti dugački bijeli, a trepavice prevelike umjetne. Ali, tko sam pak ja da sudim što je preveliko, a što premalo. I da čube. Usne su joj bile povelike. Friški kolagen ili neki drugi umetak, ali ok. Nisu toliko dolazile do izražaja kao te trepavice.

Pomno je snimila terasu i sjela za stol do našeg jer tu je bila hladovina, što je bio razlog zašto smo i mi odabrale taj dio terase.

Okrenula se prema našem konobaru koji je još uvijek u glavi ponavljao: dvije s hladnim i jedna s toplim i tri čaše vode… i rekla:

– Alo mali! Dođi ‘vamo! I mahnula mu kažiprstom da se nacrta pored nje.

Ovaj naš se pogubio i pogledao gazdu lokala, a gazda mu je kimnuo da ode k njoj.

– Izvolite? – rekao je tiho.

– Dat ćeš mi ovako: kratku kavu u veliku šalicu s malo, ma ne, s puno polu podgrijanog mlijeka. Imaš li cimeta?

– Nemam. – odgovorio je zbunjeno.

– ‘ebo te. A meda? Ali ne ono kinesko sranje nego pravog domaćeg?

– Imamo samo ono što dajemo uz čaj po zimi.

– Pa nije zima. Ma daj donesi kakav imaš. Ako mi neće pasati, neću ga platiti. I donesi mi Cedevitu od naranče u čistu čašu i dvije slamke. Možeš ići.

Potjerala ga je kažiprstom i okrenula se prema svom mobitelu koji je u taj čas zazvonio.

Ovaj naš konobar, pokunjeno je ušao u lokal i nije ga bilo dobrih 5 minuta u kojem vremenu smo nas tri kokoške slušale kako se ona na glas žali nekome na telefon kak’ je u ovom selu usluga katastrofa i kako normalna žena nema gdje popiti kavu.

Pardon, ali ja se smatram relativno normalnom ženom i u tom kafiću rado popijem kavu. A i da ne mislim tako, sigurno ne bi na sav glas komentirala kao što je to ona činila, hladnog pogleda, teških riječi i bez trunke lijepe emocije prema ikome.

– Ispod kojeg se kamena ova izvukla? – pitala sam svoje bucke, a one su se samo nasmijale pokazujući mi da budem tiše, jer će me Ona čuti.

Ma zaboli me. Pa sjednem joj u krilo i polomim svaku kost. Pa nek’ se žali Upravi vodovoda. Kratkih se ja ne bojim. Ali, mogla bi se otrovati…

Kad uto, ukaže se naš konobar i krene prema nama. Na tacnu ionako stane samo 3 šalice i 3 čaše vode, pa eto tako mi smo prve došle na red.

Donio nam je…pogađate jel’da? Dvije s hladnim i jedna s toplim i tri čaše vode…???

E nije. Sve tri s toplim i 3 čaše vode. Nismo prigovarale jer smo vidjele da nema smisla.

– Hvala ti. – rekla sam veselo jer sam ja naručila s toplim, a njih dvije nek’ čekaju da se ohladi.

Ostavivši narudžbu na stolu okrenuo se i krenuo natrag prema šanku pokušavajući se sjetiti narudžbe dame u bijelom.

Nije ga opet bilo par minuta i došao je do nje donijevši joj kavu s mlijekom i Cedevitu od limuna.

Foto: Pixabay – Pexels

Koja greška!

To što je ona njemu naumila izgovoriti, vidjelo se samo u njezinim očima kad je zinula. Ali, uto je skočio gazda, doletio do stola i ljubazno ju pitao:

– U čemu je problem?

– U tvojim nesposobnim konobarima, eto u čemu!

– A mi smo zajedno ovce čuvali pa se možete tako sa mnom razgovarati? – rekao je gazda, a vratna žila mu je iskočila i pulsirala naizmjence sa svake strane.

Nastala je tišina, a svi su pogledi bili upereni u nju. Nas tri smo ju rezale pogledima kao laserima jer na našu oazu i dobru ekipu koju susrećemo na dnevnoj bazi, ne damo samo tako. Ipak su to ljudi koji, iako s terase kafića, ali krajičkom oka uvijek čuvaju našu djecu dok su u parku, dok prelaze cestu i kad ih klinci iz drugih kvartova zadirkuju. Iako smo se svi dosta povukli u sebe, susjedi se međusobno i dalje čuvaju.

– Nismo. – tiho je rekla i prebacila fokus na mobitel, koji ovaj put nije zvonio ali sigurne smo da je objavila na društvenim mrežama kako je napadnuta od primitivnih malograđana u nekoj selendri dok je u miru htjela popiti svoju kavu uoči napornog dana.

E sad, ja sam tu ženu napala u ovoj kolumni ne znajući ništa o njoj i to je nešto što nije u redu. Ali isto tako, ona ne zna zašto je naš konobar tako introvertan, zašto može biti sretna da nije dobila pelin i kiselu, zašto je terasa tog kafića stalno puna i u konačnici da svatko od nas ima neku dijagnozu, ali kako nismo još svi pregledani, nemamo to svi crno na bijelo, pa je dobro i prošla.

Popila je naručeno, uredno platila i otišla bez ikakvog srama, skrušenosti ili potrebe da se ispriča. I bez osmjeha.

Sigurna sam da se osmjehnula bilo kome od nas tamo, da danas ova kolumna ne bi bila ovakvog tona, već da bi više do izražaja došla činjenica što njoj s 30 cice stoje i bez grudnjaka, dok su naše bile ‘ko suhe šljive jer smo u tim godinama dojile, ili činjenica da bi joj JLo pozavidjela na stražnjici jer je definirana ili možda dobrim push up gaćama namontira da stoji baš onako kako treba. Što se čudite, pa postoje push up gaće. Nemojte mi reći da to niste znali? Nisam ni ja, ali eto postoje.

Foto: pexels-jonaorle

Kad je Ona otišla, krenula je žustra rasprava i mislim da je spomenuta štucala do kraja dana koliko smo ju samljeli pričom. A ne bi li bilo bolje da smo pričale o komadu kakav se rijetko viđa u našem kvartu? Očito da ne.

Ponavljam, jedan smiješak bi to sve popravio.

I tak, za desetak minuta dolazi naš konobar i pita nas što ćemo piti.

– Pa donio si nam već, kaj ti je? Znaš da je visok datum i samo po jednu krkamo krajem mjeseca. – rekla sam polu-tužno, em zbog činjenice da je to istina, em zbog činjenice zašto je to istina.

– Veli gazda da mu treba malo vaše energije pa vas časti pićem.

Pogledale smo se, nasmijale od srca i naručile: dvije s hladnim, jedna s toplim i tri čaše vode…

I donio ih je točno onako kako smo naručile.

Na odlasku smo zahvalile gazdi i već drugi dan smo bile na istoj lokaciji u isto vrijeme čekajući da se pojavi neka nova teta. Ali nije. Očito je ova pustila glas da smo nezgodna ekipa.

Mi i dalje, unatoč činjenici da više nismo na godišnjem, ali i zbog skorog dolaska zime i nemogućnosti besposličarenja po kvartovskim terasama, koristimo priliku biti dio te ekipe koja više cijeni žene s osmjehom nego žene koje su ispale s naslovnica modnih magazina, ali bez tog čarobnog nakita zvanog – osmijeh.

Voli vas vaša, uvijek nasmijana Nevena.

PS – Ne znate uvijek zašto se smijem, i vjerujte mi da je tako bolje, jer u mojoj glavi je jako zabavno.

Povezane teme:hotnews nevena skočić vruće teme

HOTNEWS

Predstavljena knjiga Ljiljane Haidar Diab: ‘Velika Gorica nije bila stanica na karti’

Ova knjiga je prvi roman objavljen izvan književne nagrade Albatrosa.

Objavljeno

prije 20 minuta

12. svibnja 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Foto: Morena Martinović/Cityportal

U Dvorani Gorica u ponedjeljak navečer održana je promocija knjige „Ožiljci bez rana“ autorice Ljiljane Haidar Diab, novog izdanja u okviru goričke Biblioteke Albatros. Predstavljanje je okupilo više sudionika iz kulturnog i javnog života, a program je otvorio ansambl Jane.

Riječ je o djelu koje kroz osobnu ispovijest autorice, čije je profesionalno i životno iskustvo vezano uz brojna svjetska ratišta, fokus prebacuje s vanjskih na unutarnje posljedice ratnih iskustava. Knjiga se bavi emocionalnim i psihološkim tragovima, šutnjom nakon sukoba te procesom suočavanja koji započinje tek kada izravna opasnost prestane. U takvom narativnom okviru autorica gradi priču koja ima obilježja intimnog dnevnika i refleksije, prateći postupno ponovno uspostavljanje osobnog identiteta i pokušaj izgradnje stabilnosti nakon traumatskih iskustava.

Tijekom promocije ulomke iz knjige čitala je glumica Ana Marija Bokor Vrdoljak, čime su dodatno naglašeni emotivni slojevi teksta i atmosfera same knjige.

Gradonačelnik Velike Gorice Krešimir Ačkar u svom se obraćanju osvrnuo na jedan od citata iz knjige koji ga je posebno dojmio: „Postoje gradovi u kojima boraviš i postoje gradovi koji te čuvaju, čak i kada nisi u njima. Velika Gorica nije bila sljedeća stanica na karti, bila je mjesto koje sam prizivala kada sam mislila da je kraj.“ Nadovezujući se na tu misao, istaknuo je i širi značaj povezanosti autora i grada: „Tako govoriti o svome gradu iz jednog bogatog iskustva i znati gdje je tvoj dom, znati da ćeš uvijek pronaći onu dimenziju obiteljskog života, onu sigurnost i ono što može ponuditi naša Velika Gorica i Turopolje . Iz toga razloga stojimo uvijek na raspolaganju svima onima koji će pomicati granice, svima onima koji će kulturom i umjetnošću prenositi sve divne doživljaje u naš grad i iz našega grada prema njemu.“

O samom izdavačkom kontekstu govorio je i urednik knjige Stipo Bilić, naglasivši važnost projekta unutar Biblioteke Albatros: „Ova knjiga je prvi roman objavljen izvan književne nagrade Albatrosa. A biblioteka Albatros je prošle godine proslavila svojih 45 godina postojanja. Mislim da i to nešto govori.“

Promocija je time zaokružila predstavljanje knjige koja se, kroz osobno iskustvo autorice, bavi univerzalnim temama traume, sjećanja i oporavka, ali i odnosom pojedinca prema prostoru koji doživljava kao svoj dom.

Fotogalerija: Morena Martinović/Cityportal

Nastavite čitati

CityLIGHTS

Prijave za Oglede festival ulaze u završnicu: prijavite svoje radove

Za izlaganje će biti odabrano do šest radova, dok će tri najbolje ocijenjena rada podijeliti novčani fond u ukupnom iznosu od 800 eura.

Objavljeno

prije 2 sata

12. svibnja 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Foto: Oglede festival

Rok za prijavu radova za ovogodišnje izdanje Oglede festivala približava se kraju, a zainteresirani umjetnici svoje prijave mogu poslati još do 27. svibnja 2026. godine.

Festival suvremenih izvedbenih i vizualnih praksi održat će se od 1. do 3. listopada 2026. u Velikoj Gorici, a ovogodišnje izdanje nosi temu „Uvijek (te) netko gleda“. Organizatori pozivaju autore da kroz svoje radove istraže pitanja identiteta, pogleda, nadzora i granice između privatnog i javnog prostora u suvremenom digitalnom društvu.

Umjetnička voditeljica festivala Ana Katulić ranije je istaknula kako festival traži radove koji propituju odnos između promatrača i promatranog te načine na koje suvremeno društvo oblikuje percepciju identiteta i izloženosti. Natječaj je otvoren za radove iz područja vizualnih komunikacija, umjetnosti, fotografije, grafike, kolaža i industrijskog dizajna, a moguće je prijaviti i multimedijalne formate poput videa, performansa i GIF-a, pod uvjetom da imaju jasnu vizualnu formu prikladnu za statični prikaz.

Prijaviti se mogu vizualni umjetnici, studenti umjetničkih i dizajnerskih smjerova, mladi autori, ali i svi zainteresirani čiji rad odgovara zadanoj temi. Za izlaganje će biti odabrano do šest radova, dok će tri najbolje ocijenjena rada podijeliti novčani fond u ukupnom iznosu od 800 eura.

Prijave se šalju na adresu [email protected] uz naznaku „Prijava za Javni natječaj“, a potrebno je priložiti opis rada, vizualne materijale i kratku biografiju autora ili autorice.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Ban Jelačić spasio bod u sudačkoj nadoknadi

Objavljeno

prije 17 sati

11. svibnja 2026.

Objavio/la

David Jolić

Ban Jelačić i Sloga Križ su u 28. kolu Premier lige NSZŽ-e odigrali neodlučeno rezultatom 1:1. Gosti su došli u vodstvo u ranoj fazi susreta, u 10. minuti, pogotkom Tina Okovića, a domaći su golom Ivana Kotrmana u sudačkoj nadoknadi (90.+ 3) izjednačili i ostali neporaženi.