HOTNEWS
Žena bez osmijeha je kao selo bez crkve
Priznat ćete da osmjeh zaista krasi lice žene, ali i muškarca, te da su „namćor babe“ unatoč moguće ljepšem ostatku svoje pojave, manje simpatične i zanimljive od onih žena koje se vole smijati.
Iako svi znamo da ova uzrečica zapravo kaže kako je žena bez grudi kao selo bez crkve, ali ovaj puta je tama osmijeh, a ne grudi. Iako ako bi krenula sa temom grudi i žena koji ne nose grudnjake, a morale bi zbog veličine, prošla bi vas volja za čitanjem. A budući da sam ja tu da vas malo nasmijem i moguće ostavim vam upitnik iznad glave, hajmo mi nazad na temu osmijeha.
Priznat ćete da osmijeh zaista krasi lice žene, ali i muškarca, te da su „namćor babe“ unatoč moguće ljepšem ostatku svoje pojave, manje simpatične i zanimljive od onih žena koje se vole smijati. No dobro, ne od onih koje urlaju nekontrolirano kao jedna naša susjeda koja probudi i gluhog čovjeka koji je ugasio slušni aparatić.
Jao, evo još mi zuji u ušima.
I tako evo priče.
Bila sam na zadnjim danima godišnjeg odmora i pila sam kavu na terasi lokalnog kafića sa svoje dvije susjede. Osim činjenice da smo majke i da biramo gdje pijemo kavu, jer nam je kvaliteta iste stvarno važna, veže nas i vedar karakter. Dakle, volimo se smijati. Sve tri smo bucke (ok ja sam bucka i pol), iako je se jedna malo otela kontroli pa je podosta smršavila, ali nije izgubila volju za smijehom. Dapače, mislim da se ona najviše od nas smije jer kad se smije, smije se i očima.
Konobar u tom kafiću je miran i povučen dečko koji ne zapitkuje previše, dođe do stola, pozdravi uzme narudžbu i to je to. Probale smo mi njemu neku priču baciti, ali eto nije za klafranje. I neka. Nismo svi isti. Uglavnom dođe on k nama to jutro, pozdravi i čeka narudžbu držeći u ruci tacnu i češkajući se po uhu jer je dolazeći k nama opet zapeo za onaj bor koji strši usred terase. Budući da je najkraći put do našeg stola ispod tog bora, a dečko je visok, eto očešao se on opet o njega po ‘ko zna koji put.
– Jutreko! Jesi dobro? – pitala sam kao i obično.
– Dobro jutro. Jesam, hvala. – rekao je kratko i jasno.
– OK…. Može nama dvije s hladnim, jedna s toplim i tri čaše vode? Hvala. – rekla sam vidjevši da od razgovora opet ništa, ali sve uz osmijeh. Naravno, oči još nisam otvorila kako treba pa mi ni mozak nije bio u formi.
Kimnuo je glavom i okrenu se putu prema šanku, a sigurna sam da je u glavi ponavljao: dvije s hladnim i jedna s toplim i tri čaše vode… dvije s hladnim i jedna s toplim i tri čaše vode…
Foto: Pixabay – jamiehines1
Nije on sišao s terase kad se ukazala Ona.
Djevojka, možda čak i nečija supruga, svojih 30-ak godina, niže i sitnije tjelesne građe (rek’o bi moj pokojni otac – kratka). Stajala je pokraj terase, obučena u uske bijele hlače koje su ocrtavale savršeno izvježbano tamnoputo tijelo, bijeli top bez naramenica i grudnjaka, jer ovo je još mlado i sve stoji na svom mjestu. Kosa je bila neke moderne boje, svježe isfenirana na ravno, nakit je bio decentan i pasao je uz torbicu, remen i cipele koje su bile jako lijepo usklađene. Nokti dugački bijeli, a trepavice prevelike umjetne. Ali, tko sam pak ja da sudim što je preveliko, a što premalo. I da čube. Usne su joj bile povelike. Friški kolagen ili neki drugi umetak, ali ok. Nisu toliko dolazile do izražaja kao te trepavice.
Pomno je snimila terasu i sjela za stol do našeg jer tu je bila hladovina, što je bio razlog zašto smo i mi odabrale taj dio terase.
Okrenula se prema našem konobaru koji je još uvijek u glavi ponavljao: dvije s hladnim i jedna s toplim i tri čaše vode… i rekla:
– Alo mali! Dođi ‘vamo! I mahnula mu kažiprstom da se nacrta pored nje.
Ovaj naš se pogubio i pogledao gazdu lokala, a gazda mu je kimnuo da ode k njoj.
– Izvolite? – rekao je tiho.
– Dat ćeš mi ovako: kratku kavu u veliku šalicu s malo, ma ne, s puno polu podgrijanog mlijeka. Imaš li cimeta?
– Nemam. – odgovorio je zbunjeno.
– ‘ebo te. A meda? Ali ne ono kinesko sranje nego pravog domaćeg?
– Imamo samo ono što dajemo uz čaj po zimi.
– Pa nije zima. Ma daj donesi kakav imaš. Ako mi neće pasati, neću ga platiti. I donesi mi Cedevitu od naranče u čistu čašu i dvije slamke. Možeš ići.
Potjerala ga je kažiprstom i okrenula se prema svom mobitelu koji je u taj čas zazvonio.
Ovaj naš konobar, pokunjeno je ušao u lokal i nije ga bilo dobrih 5 minuta u kojem vremenu smo nas tri kokoške slušale kako se ona na glas žali nekome na telefon kak’ je u ovom selu usluga katastrofa i kako normalna žena nema gdje popiti kavu.
Pardon, ali ja se smatram relativno normalnom ženom i u tom kafiću rado popijem kavu. A i da ne mislim tako, sigurno ne bi na sav glas komentirala kao što je to ona činila, hladnog pogleda, teških riječi i bez trunke lijepe emocije prema ikome.
– Ispod kojeg se kamena ova izvukla? – pitala sam svoje bucke, a one su se samo nasmijale pokazujući mi da budem tiše, jer će me Ona čuti.
Ma zaboli me. Pa sjednem joj u krilo i polomim svaku kost. Pa nek’ se žali Upravi vodovoda. Kratkih se ja ne bojim. Ali, mogla bi se otrovati…
Kad uto, ukaže se naš konobar i krene prema nama. Na tacnu ionako stane samo 3 šalice i 3 čaše vode, pa eto tako mi smo prve došle na red.
Donio nam je…pogađate jel’da? Dvije s hladnim i jedna s toplim i tri čaše vode…???
E nije. Sve tri s toplim i 3 čaše vode. Nismo prigovarale jer smo vidjele da nema smisla.
– Hvala ti. – rekla sam veselo jer sam ja naručila s toplim, a njih dvije nek’ čekaju da se ohladi.
Ostavivši narudžbu na stolu okrenuo se i krenuo natrag prema šanku pokušavajući se sjetiti narudžbe dame u bijelom.
Nije ga opet bilo par minuta i došao je do nje donijevši joj kavu s mlijekom i Cedevitu od limuna.
Foto: Pixabay – Pexels
Koja greška!
To što je ona njemu naumila izgovoriti, vidjelo se samo u njezinim očima kad je zinula. Ali, uto je skočio gazda, doletio do stola i ljubazno ju pitao:
– U čemu je problem?
– U tvojim nesposobnim konobarima, eto u čemu!
– A mi smo zajedno ovce čuvali pa se možete tako sa mnom razgovarati? – rekao je gazda, a vratna žila mu je iskočila i pulsirala naizmjence sa svake strane.
Nastala je tišina, a svi su pogledi bili upereni u nju. Nas tri smo ju rezale pogledima kao laserima jer na našu oazu i dobru ekipu koju susrećemo na dnevnoj bazi, ne damo samo tako. Ipak su to ljudi koji, iako s terase kafića, ali krajičkom oka uvijek čuvaju našu djecu dok su u parku, dok prelaze cestu i kad ih klinci iz drugih kvartova zadirkuju. Iako smo se svi dosta povukli u sebe, susjedi se međusobno i dalje čuvaju.
– Nismo. – tiho je rekla i prebacila fokus na mobitel, koji ovaj put nije zvonio ali sigurne smo da je objavila na društvenim mrežama kako je napadnuta od primitivnih malograđana u nekoj selendri dok je u miru htjela popiti svoju kavu uoči napornog dana.
E sad, ja sam tu ženu napala u ovoj kolumni ne znajući ništa o njoj i to je nešto što nije u redu. Ali isto tako, ona ne zna zašto je naš konobar tako introvertan, zašto može biti sretna da nije dobila pelin i kiselu, zašto je terasa tog kafića stalno puna i u konačnici da svatko od nas ima neku dijagnozu, ali kako nismo još svi pregledani, nemamo to svi crno na bijelo, pa je dobro i prošla.
Popila je naručeno, uredno platila i otišla bez ikakvog srama, skrušenosti ili potrebe da se ispriča. I bez osmjeha.
Sigurna sam da se osmjehnula bilo kome od nas tamo, da danas ova kolumna ne bi bila ovakvog tona, već da bi više do izražaja došla činjenica što njoj s 30 cice stoje i bez grudnjaka, dok su naše bile ‘ko suhe šljive jer smo u tim godinama dojile, ili činjenica da bi joj JLo pozavidjela na stražnjici jer je definirana ili možda dobrim push up gaćama namontira da stoji baš onako kako treba. Što se čudite, pa postoje push up gaće. Nemojte mi reći da to niste znali? Nisam ni ja, ali eto postoje.
Foto: pexels-jonaorle
Kad je Ona otišla, krenula je žustra rasprava i mislim da je spomenuta štucala do kraja dana koliko smo ju samljeli pričom. A ne bi li bilo bolje da smo pričale o komadu kakav se rijetko viđa u našem kvartu? Očito da ne.
Ponavljam, jedan smiješak bi to sve popravio.
I tak, za desetak minuta dolazi naš konobar i pita nas što ćemo piti.
– Pa donio si nam već, kaj ti je? Znaš da je visok datum i samo po jednu krkamo krajem mjeseca. – rekla sam polu-tužno, em zbog činjenice da je to istina, em zbog činjenice zašto je to istina.
– Veli gazda da mu treba malo vaše energije pa vas časti pićem.
Pogledale smo se, nasmijale od srca i naručile: dvije s hladnim, jedna s toplim i tri čaše vode…
I donio ih je točno onako kako smo naručile.
Na odlasku smo zahvalile gazdi i već drugi dan smo bile na istoj lokaciji u isto vrijeme čekajući da se pojavi neka nova teta. Ali nije. Očito je ova pustila glas da smo nezgodna ekipa.
Mi i dalje, unatoč činjenici da više nismo na godišnjem, ali i zbog skorog dolaska zime i nemogućnosti besposličarenja po kvartovskim terasama, koristimo priliku biti dio te ekipe koja više cijeni žene s osmjehom nego žene koje su ispale s naslovnica modnih magazina, ali bez tog čarobnog nakita zvanog – osmijeh.
Voli vas vaša, uvijek nasmijana Nevena.
PS – Ne znate uvijek zašto se smijem, i vjerujte mi da je tako bolje, jer u mojoj glavi je jako zabavno.
CityLIGHTS
“Prvo hidratacija, pa sve ostalo”: tri savjeta Mirele Ilenić za zdraviju njegu kože
I dok beauty industrija često djeluje površno i “instagramično”, razgovor s Mirelom Ilenić brzo pokazuje koliko se iza jednog proizvoda kriju znanja, razvoj, testiranja i iskustva.
Iza jedne male bočice seruma često stoje mjeseci razvoja, laboratorijska testiranja i tim ljudi koje kupci nikada ne vide. A upravo u tom svijetu danas radi Mirela Ilenić iz Šćitarjeva – žena koja stoji iza razvoja brojnih domaćih beauty proizvoda i koja tvrdi da koži često najviše šteti upravo ono što joj pokušavamo “pomoći”.
Mirela Ilenić: žena koja formulira priče kroz kozmetiku
Kozmetička formulatorica i farmaceutska tehničarka Mirela Ilenić, rodom iz Šćitarjeva, danas stoji iza brenda Mireille Lab te razvoja kozmetičkih proizvoda unutar Lively Pharma – tvrtke koja djeluje u sklopu Lively Roastersa. Iako je Lively Roasters javnosti poznat prvenstveno po specialty kavi, iz te je priče s vremenom nastao i kozmetički segment koji spaja znanost, prirodne sastojke i razvoj domaćih beauty proizvoda. Tako je nastao Lively Pharm – laboratorij i proizvodni pogon specijaliziran za razvoj kozmetike, formulacije i edukacije, dok je Mireille Lab njezin osobni profesionalni pečat i brend kroz koji prenosi vlastitu filozofiju njege kože.
„Ne postoji škola, fakultet, tečaj ni ustanova gdje vi možete dobiti stečeno znanje i reći: “E, ovo je proizvod koji može ići na nečiju kožu.” Iskustvo je ono koje mene može navesti na odluku o tome“, govori Mirela.
Njezin profesionalni put počeo je nakon srednje škole, kada je stažirala u ljekarni. Nedugo zatim otvorila joj se prilika za zaposlenje u jednom poduzeću u kojoj je ostala sljedećih 15 godina. Upravo ondje, kaže, stekla je temelje svega što danas radi. „To je bio moj poslovni odgoj, profesionalna škola i temelj za apsolutno sve. Smatram da nisam tamo radila da danas ne bih bila ovdje gdje jesam“, ističe.
No prvi susret s kozmetikom dogodio se puno ranije – još s 13 godina, upravo u jednoj velikogoričkoj ljekarni. Zbog problema s prištićima otišla je tamo s majkom, a iskustvo koje je tada doživjela i danas joj je ostalo urezano u pamćenje. „Sjećam se žene koja je tamo radila. Dala mi je tri proizvoda – tonik, kremu i gel za pranje lica. Kad smo izašle, mama mi je rekla: „Vidi kak su ove žene lijepe i uredne, sve sređene i u lijepim kutama… Baš bi i ti jednog dana mogla tak raditi.“ Mislim da se tada prvi put javila ta ideja“, prisjeća se kroz smijeh.
Iako je, kaže, kao djevojčica voljela glumiti doktoricu i učiteljicu, danas smatra da od toga zapravo nije ni otišla daleko. „Ne liječim kožu, ali promatram ono što ide na kožu. A s druge strane provodim edukacije pa sam u jednu ruku i učiteljica. Ako danas dobro educiramo mame, mlade djevojke i žene o njezi kože, pa čak i njezi bebe od prvog dana života, možemo prevenirati jako puno toga“, poručuje.
Više nije uvijek i bolje: Tri stvari koje koža zaista treba
Njega kože i lica danas je postala gotovo svakodnevna tema društvenih mreža. Od “skincare rutina” s deset koraka do neprestanog isprobavanja novih proizvoda, tržište kozmetike nikad nije bilo bogatije. No upravo u toj količini savjeta, trendova i proizvoda mnogi, smatra Mirela Ilenić, zapravo rade više štete nego koristi.
Na pitanje što je zaista najvažnije u njezi kože, odgovor daje vrlo jednostavno.
„Postoje tri stvari koje ne smijemo zaboraviti kod kože: optimalno pranje i čišćenje, ali optimalno, ne pretjerano. Pretjeranim čišćenjem skidamo naše prirodne masnoće i tada zapravo radimo problem. Nakon toga važna je hidratacija, dati koži dovoljno vlage jer je tijekom dana gubimo na razne načine. Zato je i unos dovoljno tekućine jako važan. Treća stvar je zaštita, odnosno obnova i regeneracija kože.“, objašnjava.
Dodaje kako su mnoge današnje “komplicirane rutine” rezultat marketinga i prodajnih trikova, a ne stvarnih potreba kože. I sama se, kaže, u svakodnevnoj njezi drži jednostavnosti. Dva proizvoda bez kojih ne može su čistač za lice i krema za lice.
Zanimljivo je i da o SPF-u ima podijeljeno mišljenje. Iako ne osporava važnost zaštite od sunca, smatra da se često zanemaruje šira slika. „Nisam za cjelodnevno i konstantno nošenje SPF-a u svakoj situaciji. Puno veću štetu koži često naprave neki drugi sastojci u kozmetičkim proizvodima nego samo sunce“, govori.
A kada bi morala dati samo jedan savjet za njegu kože, odgovor joj dolazi bez razmišljanja. „Hidratizirajte se! To je najbitniji “sastojak” njege kože.“, poručuje.
Foto: Vanesa Miković/Cityportal
Od ideje do police: iza jedne kreme kriju se mjeseci rada
Iako mnogi kozmetički proizvod vide tek kao lijepo pakiranje na polici drogerije ili društvenim mrežama, iza njegovog nastanka krije se dug i izrazito zahtjevan proces. Mirela Ilenić objašnjava kako razvoj jednog proizvoda traje od šest mjeseci pa sve do godinu dana, a ključ uspjeha leži u razumijevanju tržišta i potrebama potrošača.
„Tajna uspješnog proizvoda je slušati tržište, pratiti trendove i pokušati ispričati svoju priču kroz proizvod. Hoćemo li raditi egzosome, faktore rasta ili hijaluronsku kiselinu – to su trendovi, ali jako je važno da proizvod ima svoju priču i svrhu“, govori.
Kako bi nam približila proces stvaranja proizvoda, ispričala nam je proces kroz jedan primjer. „Primjerice, klijent kaže da želi kremu s guščjom masti i peptidima. Prvi korak je pronaći kvalitetnu sirovinu, provjeriti svu dokumentaciju i tek tada krenuti u razvoj proizvoda. Nakon toga odlučujemo hoće li to biti krema, serum, mlijeko, maslac ili neki drugi oblik proizvoda. Nakon razvoja slijedi testiranje koje prolazi kroz nekoliko faza. U prvoj fazi proizvod isprobavaju sami klijenti te daju mišljenje o teksturi, mirisu, načinu upijanja i osjećaju na koži. Potom proizvod odlazi na laboratorijska testiranja koja traju i po tri mjeseca. Tada se ispituje je li proizvod stabilan, razdvaja li se, topi li se, mijenja li teksturu i slično. Tek nakon toga kreće priprema dokumentacije“, kaže Mirela.
Dodaje kako je upravo dokumentacija jedan od najzahtjevnijih dijelova cijelog procesa. „Dokumentacija za kozmetički proizvod jedna je od najopsežnijih koja postoji. Često je ima više nego za neke vitamine ili minerale. Tek nakon svega toga kreće proizvodnja“, ističe.
Naglašava kako javnost često nije svjesna koliko ljudi i znanja stoji iza jednog domaćeg kozmetičkog proizvoda.
„Ljudi moraju znati da hrvatski brend koji vide na polici ili internetu nije nastao pucketanjem prstiju. U cijelom procesu sudjeluju različiti timovi – od razvoja i analitike do dokumentacije i proizvodnje. Zato je važno kroz medije i različite kanale pokazati koliko je ovo zahtjevan posao i koliko ljudi sudjeluje da bi kvalitetan proizvod došao do potrošača koji će mu vjerovati“, zaključuje.
Foto: Vanesa Miković/Cityportal
Lively Pharm u dvije godine sudjelovao u lansiranju 18 brendova
U Lively Pharmu danas razvijaju proizvode kroz dva modela proizvodnje – private label i white label. Iako se ti pojmovi često spominju u beauty industriji, Mirela objašnjava kako iza njih stoji potpuno drugačiji pristup radu s klijentima.
„Private label je kada nam klijent dođe sa svojom idejom, a mi tu ideju pretvaramo u gotov proizvod. White label je nešto što razvijamo sami unutar našeg razvojnog kapaciteta – po trendovima, potrebama tržišta, ali ponekad i po nekim mojim osobnim željama. Kada dođe klijent, takav proizvod može odmah koristiti i prilagoditi svom brendu“, objašnjava.
Dodaje kako su njihova najveća snaga skincare proizvodi i funkcionalna kozmetika, odnosno proizvodi koji imaju konkretnu svrhu i djelovanje, a ne samo estetsku vrijednost.
„Mi se ne bavimo robnim markama i masovnom proizvodnjom jer nas to jednostavno ne zanima. To su vam oni proizvodi gdje imate isti šampon u pet različitih mirisa ili gel za ruke u deset varijanti. Praktički imate jednu formulaciju i samo mijenjate miris“, govori.
Umjesto toga, fokusirali su se na male, nišne brendove i individualan pristup klijentima. Upravo im je ta strategija, kaže, donijela rezultate. „Zahvaljujući takvom pristupu, u posljednje dvije godine neposredno smo sudjelovali u lansiranju 18 novih brendova. Za Hrvatsku, ovako malu zemlju, to je zaista puno“, ističe.
Nije sve uvozni skincare; Kad biramo domaće, podržavamo puno više od samog proizvoda
I dok beauty industrija često djeluje površno i “instagramično”, razgovor s Mirelom Ilenić brzo pokazuje koliko se iza jednog proizvoda kriju znanja, razvoj, testiranja i iskustva. Od djevojčice koja je u velikogoričkoj ljekarni prvi put poželjela nositi bijelu kutu, do žene koja danas stoji iza razvoja brojnih domaćih kozmetičkih proizvoda, njezina priča potvrđuje da uspjeh u ovoj industriji ne dolazi preko noći, nego godinama rada, edukacije i razumijevanja onoga što koža zaista treba.
A možda je upravo najveća vrijednost ovakvih priča podsjetnik da iza domaćih kozmetičkih proizvoda ne stoje samo “lijepa pakiranja”, nego ljudi, znanje, laboratoriji i godine rada. Zbog toga bi podrška hrvatskim proizvođačima i malim poduzetnicima trebala biti puno više od prolaznog trenda.
Foto: Lively Pharm
CityLIGHTS
Subotnji shopping s nagradama: KTC dijeli poklone i pogodnosti
Iz KTC-a ističu kako je riječ o prilici za povoljniju kupnju uz dodatne benefite, te pozivaju građane da ih posjete upravo ove subote.
HOTNEWS
FOTO Novi čelnik županijskih vatrogasaca: ‘Zapovjednici, glave skupa, idemo delati’
Vatrogasna zajednica Zagrebačke županije je najjača na području Republike Hrvatske, a za to su zaslužni upravo vatrogasci i sva dobrovoljna vatrogasna društva na području Zagrebačke županije.
Na izbornoj sjednici Skupštine Vatrogasne zajednice Zagrebačke županije, održanoj jučer u prostorijama DVD-a Buševec s početkom u 19 sati, izabran je novi predsjednik – Dalibor Mrakovčić.
Sjednica je, uz izbor čelnog čovjeka, bila i prilika za dodjelu zahvalnica članovima predsjedništva i zapovjedništva koji ne nastavljaju mandate, a svojim su radom značajno doprinijeli razvoju zajednice.
Dva kandidata u utrci za predsjednika
Za vodeću funkciju natjecala su se dvojica kandidata, aktualni predsjednik Vatrogasne zajednice Zagrebačke županije Slavko Povrlišek i predsjednik Vatrogasne zajednice Velike Gorice Dalibor Mrakovčić. Predstavljajući se članovima Skupštine, Mrakovčić je istaknuo svoje dugogodišnje iskustvo:
„Rođen sam u Velikoj Gorici te sam vatrogasac 45 godina u svojem DVD-u, od toga 44 godine ispitani vatrogasac jer se to nekada tako moglo pa sam već s 13 godina položio za vatrogasca. S time da sam jedanaest godina predsjednik Vatrogasne zajednice grada Velike Gorice, zajednice koja je najveća u našoj Županiji po broju članica DVD-a i tamo stanje zajednice govori o mojem načinu rada.“
S druge strane, Povrlišek se osvrnuo na svoj dosadašnji rad i rezultate:
„Ja sam Slavko Povrlišek iz Vatrogasne zajednice grada Vrbovca. Punih 48 godina sam u vatrogastvu, četvrti mandat sam u Vatrogasnoj zajednici grada Vrbovca, na čiji sam rad u zajednici izuzetno ponosan. Ponosan sam na ovo što smo napravili kroz ovih pet godina u Vatrogasnoj zajednici Zagrebačke županije. Nije to moj rezultat, to je rezultat svih vas, to je rezultat cijelog predsjedništva, to je rezultat zapovjedništva i svih ostalih.“
Rezultati glasanja
Glasanju su pristupila 62 člana Skupštine s pravom glasa, a svi listići bili su važeći. Mrakovčić je osvojio 39 glasova, dok je Povrlišek dobio 23 glasa. Nakon objave rezultata, novoizabrani predsjednik zahvalio je na ukazanom povjerenju: „Zahvalio bih se svima na ukazanom povjerenju. Trudit ću se da to povjerenje i opravdam. Moram se zahvalit i gospodinu Slavku Povrlišeku, na svemu onomu što je dobro napravio za našu zajednicu. Čeka nas jako puno posla. Zapovjednici, glave skupa, idemo delati. Hvala.“
Poruke podrške i priznanja vatrogascima
Zamjenik župana Zagrebačke županije Ervin Kolarec čestitao je vatrogascima blagdan Svetog Florijana te naglasio značaj sustava: „Na samom početku želim vam čestitati jučerašnji veliki blagdan zaštitnika naših vatrogasaca, Svetog Florijana. Moram istaknuti da je Zagrebačka županija velika vatrogasna obitelj. Imamo preko 20.000 vatrogasaca, imamo 263 dobrovoljna vatrogasna društva. To je zaista na ponos Zagrebačke županije.“ Dodao je i: „Moram reći da je naša Vatrogasna zajednica najjača na području Republike Hrvatske, a za to ste zaslužni upravo vi vatrogasci i sva naša dobrovoljna vatrogasna društva. U tome ste imali snažnu financijsku podršku Zagrebačke županije. Mi smo prepoznali vaš rad, vaše djelovanje, vaš trud i u ovoj godini za vatrogastvo osigurali smo 1.480.000 eura, što je povećanje u odnosu samo na godinu prije.“
Zamjenik gradonačelnika Velike Gorice Neven Karas također je istaknuo važnost vatrogasaca: „Grad Velika Gorica cijeni svoje vatrogasce, izdvaja za vatrogasce i koliko god da izdvojimo, opet to nije ni blizu onoliko koliko vi nama pružate.“
Pregled intervencija i aktivnosti
Zapovjednik Vatrogasne zajednice Zagrebačke županije Dario Kezerić iznio je podatke o operativnim aktivnostima u protekloj godini. Zabilježeno je ukupno 2.631 vatrogasnih intervencija, u kojima je sudjelovalo 10.802 vatrogasaca s 3.644 vozila. Najveći broj intervencija evidentiran je na području Samobora (416), Velike Gorice (415) i Ivanić-Grada (331). Kao najzahtjevnija izdvojena je intervencija gašenja požara skladišta auto-guma u Svetoj Nedelji 4. studenoga 2025. godine.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.
Fotogalerija: Morena Martinović/Cityportal
CityLIGHTS
VG brass: ‘festival koji pokazuje kulturnu otvorenost Velike Gorice prema svijetu’
Velikogorički brass festival tako i ove godine potvrđuje svoju poziciju kao važna platforma za promociju limene glazbe, ali i kao događaj koji kontinuirano okuplja domaću i međunarodnu publiku.
Otvorenjem u Dvorani Gorica započelo je 20. izdanje Velikogoričkog brass festivala, čime je obilježen značajan jubilej ove manifestacije posvećene limenoj glazbi.
Program je počeo u 20 sati, a festivalski tjedan otvorio je nastup renomiranog ansambla Spanish Brass, čime je simbolično označen početak još jednog izdanja događanja koje je tijekom dva desetljeća izraslo u važno mjesto susreta vrhunskih glazbenika i publike.
Profesor umjetničke škole Franje Lučića, Tomislav Špoljar, tom je prilikom istaknuo važnost publike za kontinuitet festivala: „VG Brass se pretvara u jednu lijepu tradiciju, ali nije stvar uopće u festivalu, nije stvar u nama koji ga radimo, stvari je u vama, publici koja dolazite ovdje iz godine u godinu.“
Na otvorenju se publici predstavio i Spanish Brass, jedan od najcjenjenijih limenih puhačkih kvinteta na međunarodnoj sceni. Ansambl djeluje više od tri desetljeća, tijekom kojih je ostvario niz značajnih priznanja te izgradio bogatu diskografiju, potvrđujući svoj status među vodećim imenima u ovom glazbenom području.
O značaju festivala za grad govorio je i predsjednik Gradskog vijeća Velike Gorice Darko Bekić, naglasivši njegovu dugogodišnju ulogu u kulturnom životu zajednice: „Velika Gorica je prošle godine proslavila 30 godina postojanja, a dvije trećine naše gradske povijesti, prati nas i ovaj veliki Brass festival koji nas je ucrtao na kartu ne samo hrvatske nego i šire te pokazuje kulturnu otvorenost našeg grada, naše Velike Gorice prema svijetu.“
Velikogorički brass festival tako i ove godine potvrđuje svoju poziciju kao važna platforma za promociju limene glazbe, ali i kao događaj koji kontinuirano okuplja domaću i međunarodnu publiku.
HOTNEWS
Biciklijada „Put bijele rode“ spojila rekreaciju i prirodu Ivanić-Grada
Ovogodišnja biciklijada „Put bijele rode“ je objedinjeno pokazala kako se kroz jednostavne rekreativne aktivnosti može razvijati svijest o zaštiti okoliša i prirodnim vrijednostima prostora koji ih okružuje.
Na području Ivanić-Grada obilježen je Praznik rada jubilarnom, desetom biciklijadom „Put bijele rode“, koja je ove godine okupila više od 130 sudionika i još jednom stavila naglasak na povezivanje rekreacije, edukacije i očuvanja prirode.
Manifestacija je prvi put održana na ivanićgradskom području, a međunarodni karakter dobila je sudjelovanjem biciklista iz Ljubljane. Ruta duga 27 kilometara vodila je kroz niz prirodnih i kulturnih točaka Moslavine i Posavine, uz snažan fokus na interpretaciju lokalnog okoliša.
Sudionici su vozili uz rijeku Savu, kroz šumu Žuticu te pored karakterističnih drvenih kuća posavskog kraja u ambijentu koji je naglašavao prirodne vrijednosti i staništa vezana uz bijelu rodu.
Vožnja uz prigodnu edukaciju
Tijekom biciklijade održana su dva edukativna zaustavljanja. Prvo je organizirano u Pučkoj školi u Dubrovčaku Lijevom, gdje je smještena Čuvaonica Muzeja Ivanić-Grada. Ondje je ravnateljica Muzeja Ivanić-Grada Rosana Škrgulja sudionicima predstavila povijest objekta te ih provela kroz izložbu posvećenu dabrovima i fotografsku izložbu ptica „Poleti sa mnom“.
Drugo zaustavljanje održano je u šumi Žutici, poplavnom šumskom kompleksu koji ima važnu ulogu u obrani Zagreba od poplava. Unatoč činjenici da se na području nalazi više od 250 naftnih bušotina, riječ je o prostoru iznimne biološke raznolikosti, u kojem je zabilježeno više od 550 vrsta noćnih leptira, kao i velik broj vodozemaca i gmazova.
Značaj biciklijade povezan je i s temom zaštite bijele rode, jedne od strogo zaštićenih vrsta koja se koristi i kao pokazatelj kvalitete okoliša. Ravnateljica Javne ustanove Zeleni prsten Zagrebačke županije, dr. sc. Tatjana Masten Milek, pritom je istaknula: „Ova biciklijada samo je jedna od aktivnosti usmjerenih na podizanje svijesti o zaštiti ove strogo zaštićene vrste, koja je ujedno i važan pokazatelj kvalitete okoliša.“ Dodatno je naglasila da Zagrebačka županija, uz Sisačko-moslavačku, bilježi najveći broj gnijezda bijele rode te da su Ivanić-Grad i Vrbovec među lokalnim sredinama s najvećom koncentracijom gnijezda u županiji.
Ovogodišnja biciklijada „Put bijele rode“ time je ponovno objedinjeno pokazala kako se kroz jednostavne rekreativne aktivnosti može razvijati svijest o zaštiti okoliša i prirodnim vrijednostima prostora koji ih okružuje.
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom.
-
Zanimljivostiprije 5 danaFOTO Prvosvibanjski ručak velikog broja izletnika na jezeru Čiče
-
Vijestiprije 1 danFOTO Kamion zapeo u križanju kod Petrola, stvorila se velika kolona
-
HOTNEWSprije 15 satiFOTO Novi čelnik županijskih vatrogasaca: ‘Zapovjednici, glave skupa, idemo delati’
-
Priča iz kvartaprije 2 danaLegenda o RVG-u: ‘I najveće zvijezde radije su dolazile k nama nego na HRT…’