HOTNEWS
Žena bez osmijeha je kao selo bez crkve
Priznat ćete da osmjeh zaista krasi lice žene, ali i muškarca, te da su „namćor babe“ unatoč moguće ljepšem ostatku svoje pojave, manje simpatične i zanimljive od onih žena koje se vole smijati.
Iako svi znamo da ova uzrečica zapravo kaže kako je žena bez grudi kao selo bez crkve, ali ovaj puta je tama osmijeh, a ne grudi. Iako ako bi krenula sa temom grudi i žena koji ne nose grudnjake, a morale bi zbog veličine, prošla bi vas volja za čitanjem. A budući da sam ja tu da vas malo nasmijem i moguće ostavim vam upitnik iznad glave, hajmo mi nazad na temu osmijeha.
Priznat ćete da osmijeh zaista krasi lice žene, ali i muškarca, te da su „namćor babe“ unatoč moguće ljepšem ostatku svoje pojave, manje simpatične i zanimljive od onih žena koje se vole smijati. No dobro, ne od onih koje urlaju nekontrolirano kao jedna naša susjeda koja probudi i gluhog čovjeka koji je ugasio slušni aparatić.
Jao, evo još mi zuji u ušima.
I tako evo priče.
Bila sam na zadnjim danima godišnjeg odmora i pila sam kavu na terasi lokalnog kafića sa svoje dvije susjede. Osim činjenice da smo majke i da biramo gdje pijemo kavu, jer nam je kvaliteta iste stvarno važna, veže nas i vedar karakter. Dakle, volimo se smijati. Sve tri smo bucke (ok ja sam bucka i pol), iako je se jedna malo otela kontroli pa je podosta smršavila, ali nije izgubila volju za smijehom. Dapače, mislim da se ona najviše od nas smije jer kad se smije, smije se i očima.
Konobar u tom kafiću je miran i povučen dečko koji ne zapitkuje previše, dođe do stola, pozdravi uzme narudžbu i to je to. Probale smo mi njemu neku priču baciti, ali eto nije za klafranje. I neka. Nismo svi isti. Uglavnom dođe on k nama to jutro, pozdravi i čeka narudžbu držeći u ruci tacnu i češkajući se po uhu jer je dolazeći k nama opet zapeo za onaj bor koji strši usred terase. Budući da je najkraći put do našeg stola ispod tog bora, a dečko je visok, eto očešao se on opet o njega po ‘ko zna koji put.
– Jutreko! Jesi dobro? – pitala sam kao i obično.
– Dobro jutro. Jesam, hvala. – rekao je kratko i jasno.
– OK…. Može nama dvije s hladnim, jedna s toplim i tri čaše vode? Hvala. – rekla sam vidjevši da od razgovora opet ništa, ali sve uz osmijeh. Naravno, oči još nisam otvorila kako treba pa mi ni mozak nije bio u formi.
Kimnuo je glavom i okrenu se putu prema šanku, a sigurna sam da je u glavi ponavljao: dvije s hladnim i jedna s toplim i tri čaše vode… dvije s hladnim i jedna s toplim i tri čaše vode…
Foto: Pixabay – jamiehines1
Nije on sišao s terase kad se ukazala Ona.
Djevojka, možda čak i nečija supruga, svojih 30-ak godina, niže i sitnije tjelesne građe (rek’o bi moj pokojni otac – kratka). Stajala je pokraj terase, obučena u uske bijele hlače koje su ocrtavale savršeno izvježbano tamnoputo tijelo, bijeli top bez naramenica i grudnjaka, jer ovo je još mlado i sve stoji na svom mjestu. Kosa je bila neke moderne boje, svježe isfenirana na ravno, nakit je bio decentan i pasao je uz torbicu, remen i cipele koje su bile jako lijepo usklađene. Nokti dugački bijeli, a trepavice prevelike umjetne. Ali, tko sam pak ja da sudim što je preveliko, a što premalo. I da čube. Usne su joj bile povelike. Friški kolagen ili neki drugi umetak, ali ok. Nisu toliko dolazile do izražaja kao te trepavice.
Pomno je snimila terasu i sjela za stol do našeg jer tu je bila hladovina, što je bio razlog zašto smo i mi odabrale taj dio terase.
Okrenula se prema našem konobaru koji je još uvijek u glavi ponavljao: dvije s hladnim i jedna s toplim i tri čaše vode… i rekla:
– Alo mali! Dođi ‘vamo! I mahnula mu kažiprstom da se nacrta pored nje.
Ovaj naš se pogubio i pogledao gazdu lokala, a gazda mu je kimnuo da ode k njoj.
– Izvolite? – rekao je tiho.
– Dat ćeš mi ovako: kratku kavu u veliku šalicu s malo, ma ne, s puno polu podgrijanog mlijeka. Imaš li cimeta?
– Nemam. – odgovorio je zbunjeno.
– ‘ebo te. A meda? Ali ne ono kinesko sranje nego pravog domaćeg?
– Imamo samo ono što dajemo uz čaj po zimi.
– Pa nije zima. Ma daj donesi kakav imaš. Ako mi neće pasati, neću ga platiti. I donesi mi Cedevitu od naranče u čistu čašu i dvije slamke. Možeš ići.
Potjerala ga je kažiprstom i okrenula se prema svom mobitelu koji je u taj čas zazvonio.
Ovaj naš konobar, pokunjeno je ušao u lokal i nije ga bilo dobrih 5 minuta u kojem vremenu smo nas tri kokoške slušale kako se ona na glas žali nekome na telefon kak’ je u ovom selu usluga katastrofa i kako normalna žena nema gdje popiti kavu.
Pardon, ali ja se smatram relativno normalnom ženom i u tom kafiću rado popijem kavu. A i da ne mislim tako, sigurno ne bi na sav glas komentirala kao što je to ona činila, hladnog pogleda, teških riječi i bez trunke lijepe emocije prema ikome.
– Ispod kojeg se kamena ova izvukla? – pitala sam svoje bucke, a one su se samo nasmijale pokazujući mi da budem tiše, jer će me Ona čuti.
Ma zaboli me. Pa sjednem joj u krilo i polomim svaku kost. Pa nek’ se žali Upravi vodovoda. Kratkih se ja ne bojim. Ali, mogla bi se otrovati…
Kad uto, ukaže se naš konobar i krene prema nama. Na tacnu ionako stane samo 3 šalice i 3 čaše vode, pa eto tako mi smo prve došle na red.
Donio nam je…pogađate jel’da? Dvije s hladnim i jedna s toplim i tri čaše vode…???
E nije. Sve tri s toplim i 3 čaše vode. Nismo prigovarale jer smo vidjele da nema smisla.
– Hvala ti. – rekla sam veselo jer sam ja naručila s toplim, a njih dvije nek’ čekaju da se ohladi.
Ostavivši narudžbu na stolu okrenuo se i krenuo natrag prema šanku pokušavajući se sjetiti narudžbe dame u bijelom.
Nije ga opet bilo par minuta i došao je do nje donijevši joj kavu s mlijekom i Cedevitu od limuna.
Foto: Pixabay – Pexels
Koja greška!
To što je ona njemu naumila izgovoriti, vidjelo se samo u njezinim očima kad je zinula. Ali, uto je skočio gazda, doletio do stola i ljubazno ju pitao:
– U čemu je problem?
– U tvojim nesposobnim konobarima, eto u čemu!
– A mi smo zajedno ovce čuvali pa se možete tako sa mnom razgovarati? – rekao je gazda, a vratna žila mu je iskočila i pulsirala naizmjence sa svake strane.
Nastala je tišina, a svi su pogledi bili upereni u nju. Nas tri smo ju rezale pogledima kao laserima jer na našu oazu i dobru ekipu koju susrećemo na dnevnoj bazi, ne damo samo tako. Ipak su to ljudi koji, iako s terase kafića, ali krajičkom oka uvijek čuvaju našu djecu dok su u parku, dok prelaze cestu i kad ih klinci iz drugih kvartova zadirkuju. Iako smo se svi dosta povukli u sebe, susjedi se međusobno i dalje čuvaju.
– Nismo. – tiho je rekla i prebacila fokus na mobitel, koji ovaj put nije zvonio ali sigurne smo da je objavila na društvenim mrežama kako je napadnuta od primitivnih malograđana u nekoj selendri dok je u miru htjela popiti svoju kavu uoči napornog dana.
E sad, ja sam tu ženu napala u ovoj kolumni ne znajući ništa o njoj i to je nešto što nije u redu. Ali isto tako, ona ne zna zašto je naš konobar tako introvertan, zašto može biti sretna da nije dobila pelin i kiselu, zašto je terasa tog kafića stalno puna i u konačnici da svatko od nas ima neku dijagnozu, ali kako nismo još svi pregledani, nemamo to svi crno na bijelo, pa je dobro i prošla.
Popila je naručeno, uredno platila i otišla bez ikakvog srama, skrušenosti ili potrebe da se ispriča. I bez osmjeha.
Sigurna sam da se osmjehnula bilo kome od nas tamo, da danas ova kolumna ne bi bila ovakvog tona, već da bi više do izražaja došla činjenica što njoj s 30 cice stoje i bez grudnjaka, dok su naše bile ‘ko suhe šljive jer smo u tim godinama dojile, ili činjenica da bi joj JLo pozavidjela na stražnjici jer je definirana ili možda dobrim push up gaćama namontira da stoji baš onako kako treba. Što se čudite, pa postoje push up gaće. Nemojte mi reći da to niste znali? Nisam ni ja, ali eto postoje.
Foto: pexels-jonaorle
Kad je Ona otišla, krenula je žustra rasprava i mislim da je spomenuta štucala do kraja dana koliko smo ju samljeli pričom. A ne bi li bilo bolje da smo pričale o komadu kakav se rijetko viđa u našem kvartu? Očito da ne.
Ponavljam, jedan smiješak bi to sve popravio.
I tak, za desetak minuta dolazi naš konobar i pita nas što ćemo piti.
– Pa donio si nam već, kaj ti je? Znaš da je visok datum i samo po jednu krkamo krajem mjeseca. – rekla sam polu-tužno, em zbog činjenice da je to istina, em zbog činjenice zašto je to istina.
– Veli gazda da mu treba malo vaše energije pa vas časti pićem.
Pogledale smo se, nasmijale od srca i naručile: dvije s hladnim, jedna s toplim i tri čaše vode…
I donio ih je točno onako kako smo naručile.
Na odlasku smo zahvalile gazdi i već drugi dan smo bile na istoj lokaciji u isto vrijeme čekajući da se pojavi neka nova teta. Ali nije. Očito je ova pustila glas da smo nezgodna ekipa.
Mi i dalje, unatoč činjenici da više nismo na godišnjem, ali i zbog skorog dolaska zime i nemogućnosti besposličarenja po kvartovskim terasama, koristimo priliku biti dio te ekipe koja više cijeni žene s osmjehom nego žene koje su ispale s naslovnica modnih magazina, ali bez tog čarobnog nakita zvanog – osmijeh.
Voli vas vaša, uvijek nasmijana Nevena.
PS – Ne znate uvijek zašto se smijem, i vjerujte mi da je tako bolje, jer u mojoj glavi je jako zabavno.
HOTNEWS
Go Grand Prix: Velika Gorica – kolijevka kraljevske misaone igre Go
Glavni operativni organizator je 17-godišnji Karlo Vlahović koji je samostalno kontaktirao igrače iz 17 zemalja
Nakon vrlo uspješnog prošlogodišnjeg međunarodnog Go turnira, u Osnovnoj školi Nikole Hribara održava se 9.turnir EGF Grand Prix Bonus C turnir povodom Dana grada Velike Gorice a okupio je 80-ak igrača iz čak 17 zemalja, čime je Velika Gorica potvrđena kao važno međunarodno središte misaonog sporta go.
Riječ je o najvećem i najjačem go turniru u regiji u posljednjih 20 godina, dok je u Hrvatskoj najveći i najjači ikada održan upravo u Velikoj Gorici.
Turnir je dio programa obilježavanja Dana grada te povezuje vrhunske profesionalne i amaterske igrače, potičući međunarodnu sportsku i kulturnu suradnju.
Foto: Hrvatski go savez
Organizator turnira je Go klub Velika Gorica, suorganizator Grad Velika Gorica, dok je glavni operativni organizator bio je 17-godišnji Karlo Vlahović koji je samostalno kontaktirao igrače iz 17 zemalja, osiguravao smještaj sudionicima, vodio kompletnu komunikaciju na engleskom jeziku te dizajnirao promotivne materijale, uključujući majice i objave na Instagramu – bravo!
Na taj način se Velika Gorica kao kolijevka razvoja Goa u Hrvatskoj uspješno probija na europsku i svjetsku Go pozornicu kao uzoran organizator i veliki popularizator ove “kraljevske igre” (“king of mindsports”).
Foto: Hrvatski go savez
Turnir je je uvršten u službeni kalendar Europske Go federacije kao Bonus C turnir.
-Zahvaljujemo Gradu Velikoj Gorici na pokroviteljstvu i velikoj pomoći Go klubu Velika Gorica oko organizacije ovog vrhunskog sportskog događaja, jedinstvenog Go natjecanja na kraju kojeg svi sudionici i gosti dijele ukusnu rođendansku tortu povodom Dana Grada Velike Gorice – poručili su iz Hrvatskog Go saveza.
- Posebnu draž natjecanju daje sudjelovanje trojice europskih profesionalnih igrača: Mateusz Surma, profesionalni igrač 3. dana je ovogodišnji prvak Europe i trener na 7. Ljetnom go kampu održanom u Zaostrogu u kolovozu ove godine, Ali Jabarin, profesionalni igrač 3. dana, je jedan od dva igrača koji su profesionalci postali još 2014. godine an 1. kvalifikacijskom turniru, Benjamin Drean-Guenaizia, je pobijedio na kvalifikacijskom turniru održanom ove godine u Beču. Uz njih treba još izdvojiti Lukaša Podperu, (vele)majstora 7. dana, koji je ove godine pobijedio na jako puno turnira i ima drugi najveći rejting na ovom natjecanju. Na turniru igra i Vsevolod Ovsieenko, 6. dan, višestruki juniorski prvak Europe, koji je svoju kadetsku titulu osvojio u jeku pandemije na 25. Europskom prvenstvu za kadete, mlađe juniore i juniore, održanom u Stubičkim Toplicama.
- Naravno, to je sjajna prigoda za mlade igrače iz Hrvatske: Stjepan Medak je u nedjelju postao prvi (vele)majstor 6. dana, a na ovom turniru ima prigodu plasirati se na Grand Prix Finale gdje će snage odmjeriti 16 igrača koji su na nizu turnira osvajali kvalifikacijske bodove. Stjepan trenutačno ima 4 boda osvojena na Grand Prix turniru u Pisi. U top grupi na turniru je i Roko Crvelin, odnedavno majstor 4. dana, standardna treća ploča hrvatske seniorske reprezentacije, u kojoj je – kao i Stjepan i prvak Hrvatske Matej Zakanj – postigao tri pobjede u tri kola. Prošlogodišnji izazivač u meču za prvaka Hrvatske Petar Tadej Tukara, majstor 3. dana je također spreman za borbu za visok plasman na ovom turniru. Tu su još i Teo Sladetić, Oliver Skočić i Karlo Vlahović, mladi majstori 2. dana, kojima će 5 partija na ovom turniru sigurno biti velika škola i prigoda za skok na rejting listi. Od ostalih mladih reprezentativaca treba istaknuti Velikogoričanina Jakova Sičića, 1kyu, koji je prije godinu dana baš na ovom turniru postigao pet pobjeda iz pet partija.
Foto: Hrvatski go savez
- Go je najstarija misaona igra koja se već 4000 godine igra prema jednostavnim nepromijenjenim pravilima. Go je nastao u Kini gdje se naziva “weiqi”, a u 6. stoljeću se proširio u Japan (gdje se još zove “igo”). U Japanu je Go stekao status dvorske vještine i prije 100 godina je utemeljeno prvo udruženje profesionalnih igrača Nihon ki-in. U Hrvatsku je Go donio časnik Austrougarske mornarice Artur Jonak von Freyenwald, koji je u Puli utemeljio tada najveći go klub u Europi, s oko 200 članova. Zoran Mutabžija je krajem 60-ih godina dominirao europskom go scenom i dva puta je bio prvak Europe: 1967. i 1971. godine. Godine 1997. utemeljio je Hrvatsku igo udrugu, koja i danas uspješno provodi edukacijske projekte u brojnim školama i knjižnicama, te na fakultetima. Zoran je bio i prvi predsjednik Hrvatskog go saveza, koji je 2020. primljen u privremeno članstvo Hrvatskog olimpijskog odbora. Predani rad u danas 6 go klubova rezultirao je činjenicom da Hrvatska ima najmlađu seniorsku reprezentaciju koja je nakon dugogodišnje borbe za opstanak u C-ligi postala favorit za ulazak u prestižnu A-ligu Europskog ekipnog prvenstva. Hrvatska mlada reprezentacija je osvojila brončanu medalju na 2. Europskom juniorskom ekipnom prvenstvu i već je dva puta predstavljala Europu na Svjetskom juniorskom ekipnom prvenstvu.
Članovi Turopoljske udruge skauta „Tur” donijeli su Betlehemsko svjetlo mira u Veliku Goricu.
Nakon što su ga donijeli na Lucijsko izborno spravišće Plemenite opčine turopoljske, uz svečanu povorku od Muzeja Turopolja zajedno s brojnim građanima i Svetom Lucijom – zaštitnicom Grada Velike Gorice, donijeli su ga i u Crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije.
Tradicionalno, Turovci su prenijeli svjetlost okupljenim vjernicima kako bi ga u lampionima ponijeli svojim kućama.
Betlehemsko svjetlo mira simbol je nade, zajedništva i dobrote, u Hrvatsku stiže već više od tri desetljeća zahvaljujući Savezu izviđača Hrvatske, a evo i rasporeda gdje će biti nadalje doneseno:
U nedjelju, 14. prosinca:
– u župnu crkvu Svetog Petra i Pavla u Velikoj Gorici na sv. misu u 9:00 sati;
– u župnu crkvu Svetog Martina biskupa u Ščitarjevu na sv. misu u 10:30 sati;
– u župnu crkvu Blaženog Alojzija Stepinca u Velikoj Gorici na sv. misu u 18:30 sati;
U nedjelju, 21. prosinca:
– u župnu crkvu Svetog Ivana Krstitelja u Novom Čiču na jutarnju sv. misu u 8:00 sati;
– u kapelu sv. Mihaela u Petrovini Turopoljskoj na jutarnju sv. misu u 8:00 sati;
– u crkvu Sv. Antuna Padovanskog u Gradičima na jutarnju misu u 9:30 sati;
– u župnu crkvu Sveta Tri Kralja, Donja Lomnica, na sv. misu u 11:00 sati;
U utorak, 23.prosinca:
– u župnu crkvu Presvetog Srca Isusova u Velikoj Mlaki na zornicu u 6:30 sati.
Također, Betlehemsko svjetlo će biti doneseno u zgradu gradske uprave, a prema dogovoru sa župnikom i u Pokupsko, kao i prethodnih godina.
HOTNEWS
FOTO “Trbuh grada” od danas i službeno otvoren
Gradska tržnica je dobila “krov nad glavom” ali i dodatni ulaz te javni toalet!
Simbolično, na sam Dan Grada Velike Gorice, gradonačelnik Krešimir Ačkar sa suradnicima danas je svečano otvorio Gradsku tržnicu u Školskoj ulici, iza koje je period rekonstrukcije nadstrešnice nad 600 metara kvadratnih površine, ali i dogradnja dodatnih elemenata za bolje funkcioniranje.
-Od sada naših 40 komitenata može uživati tijekom prodaje u novouređenom prostoru s novom nadstrešnicom koja ih štiti od kiše i snijega. Otvoren je i drugi ulaz s istočne strane gdje smo uredili novu prilaznu stazu i drugi javni wc za sugrađane – ispričao je predsjednik Uprave VG Komunalca Jurica Mihalj.
Foto: Sanjin Vrbanus
A zadovoljan s projektom je i voditelj Gradske tržnice Krunoslav Češković.
-Naši komitenti koji ovdje prodaju namirnice žive od ovog posla i zaslužili su bolje uvjete u kojima svakodnevno mogu raditi. Kažu da su zadovoljni, nema više onog šatora, ne curi im više za vratom, a rasteretili smo i glavni ulaz još jednim dodatnim gdje s lakoćom mogu dostaviti robu, pogotovo za ribarnicu. Nadam se , danas-sutra i otvorenju mesnice – dodao je Češković.
Foto: Sanjin Vrbanus
Bili smo svjesni problema Gradske tržnice od preuzimanja nadležnosti – istaknuo je gradonačelnik i podsjetio kako je projekt tržnice vrijedan nešto više od pola milijuna eura.
-U većini gradova je srce okupljanja tržnica – zato smo tražili najadekvatnije rješenje, jer je bilo neprihvatljivo da šesti grad po veličini nema adekvatne uvjete na zelenoj tržnici. Pregovarali smo i našli rješenje da na postojećem mjestu napravimo kvalitetnu nadstrešnicu, a ono što me veseli da konačno imamo i javni toalet, koji smo izgradili na zahtjev sugrađana koji čekaju prijevoz na autobusnom kolodvoru ovdje u blizini – objasnio je Ačkar, a prema povratnim informacijama prodavača, OPG-ovaca s tržnice, zadovoljstvo je veliko – od funkcionalnosti, pristupačnosti i kvalitete boravka.
FOTO galerija:
Gospodarstvo
Trgovište Gorycha – središte života turopoljskoga, postalo je pravom na sajam
Jedno od najstarijih naselja u Turopolju imalo je značajnu ulogu od 13. stoljeća do danas.
Da je Turopolje, odnosno Zagrebačko polje kako se nazivalo u prošlosti, bilo od davnina važno gospodarsko središte, pokazuju dokumentirani zapisi Emilija Laszowskog u kojima je prikupio zemljopis, narodopis i povijesni pregled Plemenite opčine Turopolja.
Zahvaljujući njegovom svesku izdanom 1910. godine pronašli smo niz činjenica o životu stanovnika ovoga kraja, pa tako i najvećeg mjesta – Velike Gorice, a prebiranje po požutjelim stranicama uvijek donese čitatelju neki novi doživljaj prošlih vremena.
Danas Velika Gorica obilježava 30.obljetnicu od dobivanja statusa grada, a iza ovog modernog doba u kojem uživa i status najprivlačnijeg grada za život, puno je minulih godina – tijekom kojih su, posebice turopoljski plemenitaši, ispisali početke napretka, organizaciju zajednice i običaje.
Tako je Laszowski zapisao kako se Velika Gorica spominje u zapisima 1228. godine a kako Crkva Navještenja Blažene Djevice Marije zasigurno tu stoji od 13. stoljeća. Naime, ime grada spominje se kao sjedište župe, što je čini jednim od najstarijih naselja u Turopolju koje je imalo značajnu ulogu u povijesti od tada do danas.
Od gotovo 50 naselja koja su pripadala Plemenitoj opčini turopoljskoj, koja ove godine obilježava 800 godina postojanja, najveće je i nekoć bilo trgovište Velika Gorica.
Procvat je grad dobio razvojem trgovine, no za to je trebalo čekati dozvolu kralja.
Povijesna građevina u srcu Velike Gorice u kojoj je danas smješten Muzej Turopolja, nekada se zvala Turopoljski grad a u gradnji su sudjelovala mnoga naselja.
Laszowski nadalje piše kako su se 1615. dovažale daske, a 1617. gradio se strop za koji su se šibe i drvena građa dovozili iz općinske šume. Kurilovec, Kobilić Ilovnjak i Rakarje trebali su dovesti najveći broj vozova šiblja – 12, a slama za klak vozila se iz Donje Lomnice, Kurilovca, Kobilića, Plesa, Rakarja…a tko nije dao – plaćao je globu.
Zanimljivo je kako se iste godine u Velikoj Gorici spominje škola (župna trivijalna škola, na mjestu današnje OŠ Eugena Kvaternika), a 50 godina kasnije Velika Gorica je brojila 17 kuća.
IZVOR: Povijest plemenite opčine turopoljske (Svezak I) 1910. godina, Emilij Laszowski
Materijale ustupila: Anita Ivanušić Hlopec, Donje Podotočje
HOTNEWS
Dodijeljena javna priznanja – Povelju za životno djelo dobili Josip Zidar postumno, te Ivan Rožić
Svojim doprinosom ostavili su značajan trag u razvoju Velike Gorice.
Na svečanoj sjednici Gradskog vijeća povodom Dana Grada dodijeljena su javna priznanja ovogodišnjim laureatima koji su svojim doprinosom ostavili značajan trag u razvoju grada. Nagrada Grada Velike Gorice s likom Franje Lučića dodijeljena je Aleksi Bjelišu prof. emer. dr.sc. i akademiku Ratku Cvetniću, Stjepanu Kovačeviću postumno, Dubravki Veliki i Veri Šebrek.
Nagradu Krčka vrata dobila je Štefa Kos, a Nagradu Grada Velike Gorice s likom Nikole Škrlca Lomničkog dobio je Marijan Plodinec dok je Nagrada Zlatna turopoljska podgutnica pripala Ljiljani Haidar Diab.
Dodijeljene su i tri Nagrade Turopoljsko srce i to: Miroslavu Grahovcu, Josipi Nuić i Slobodanu Mišćeviću Mići.
Poveljom grada za životno djelo nagrađeni su Josip Zidar postumno, te Ivan Rožić.
– Kada se dobiva ovako visoko priznanje čovjek si nehotice postavlja pitanje je li on baš ta osoba i čime je on baš to zaslužio. Iskreno govoreći, sve što sam u svojem poslovnom životu radio sam po vlastitom izboru i zadovoljstvu. Ako je rezultat moga rada zaslužio ovako visoko priznanje onda me to ispunjava posebnim ponosom. Drago mi je da se ovo priznanje dodjeljuje u godini kada slavimo 800. obljetnicu Plemenite općine turopoljske čijoj sam afirmaciji posljednjih godina posvetio najviše vremena – rekao je Rožić, koji je cijeli život posvetio je društvenom, kulturnom i prosvjetnom radu te očuvanju tradicijskih vrijednosti Turopolja.
FOTO galerija/Sanjin Vrbanus:
-
Vijestiprije 1 danVatrogasci na intervenciji u Kolarevoj – izbavljaju dijete iz stana
-
Najaveprije 5 dana“Dupli” Petek na Gorice zove na još! Milina na štandovima i prilika za dobro djelo
-
Sportprije 5 dana‘Mi ćemo na Maksimiru igrati finale Svjetskog prvenstva. A oni će možda i rotirati…’
-
Vijestiprije 5 danaGajeva u blatu – komunalni redari izašli na teren