Vijesti
Želio je biti pomorac i profesor latinskog, a postao medijska zvijezda
Bio je prvi Turbo limach u povijesti, prvi posao bio mu je u pilani, a svoje prve medijske korake napravio je upravo u Velikoj Gorici
Raditi posao koji voliš i koji te ispunjava kao osobu oduvijek je bila privilegija. A kad se u tom poslu ostvariš i svi znaju za tebe onda je jasno da to radiš svim srcem. Iako se mnogima čini jednostavno, biti medijski čovjek nije nimalo lako. Sve što je stvorio nije mu došlo preko noći, morao se itekao znojiti, rano ustajati, snalaziti se kako da dođe do svojeg doma u Sop Bukevski kad je zadnji bus prema tamo već otišao, no, borio se i hvatao se za svaku pruženu priliku da bi danas bio baš onakav kakvim ga većina zna, on je – Dalibor Petko.
Foto: Facebook.com/Dalibor Petko
– Kad sam bio dijete htio sam biti pjevač, pa me primilo da budem pomorac, a onda u jednom trenutku želja je bila postati profesor latinskog. Nikad nisam razmišljao da budem voditelj i mislim da je taj posao izabrao mene – priča mi i dodaje: “studirao sam promet, telekomunikacije i uvijek sam zamišljao kako ću raditi za nekog velikog teleoperatora.”
Ne zna se što je od svih njegovih maštanja ili studija bliže poslu kojim se bavi.
Foto: Facebook.com/Dalibor Petko
– Iako sam dijete sa sela, oduvijek sam znao da to nije za mene, kad sam morao okopavati kukuruz ili brati grašak, to sam preživljavao na način “broji do nekog broja” da mi vrijeme brže prođe. Tu mama nikad nije imala koristi od mene. Prvi posao koji sam radio bio je na pilani. Eto, baš sve me vodilo ovom današnjem poslu – govori kroz smijeh.
– Roditelji me nikad nisu ograničavali i pustili su me da ‘furam’ svoj film, ne sjećam se da sam ikad imao zabranu izlaska, da sam se trebao javiti doma do nekog vremena, to je vjerojatno posljedica toga što sam ja mlađi brat, moja sestra je odradila sve što je trebala i danas mi je čudno kad čujem da ljudi imaju zabrane. Ja ne pušim, nisam probao droge, rijetko pijem… – kaže Petko.
Milo dijete, rekli bismo, a i sam kroz smijeh govori kako je bio poput Brandona Walsha iz Beverly Hillsa, nije imao nijedan neopravdan izostanak u školi.
– Kao mali sam uvijek pjevao i to je trajalo dosta dugo, pjevao sam i kod zubara, i kod frizera i gdje god je trebalo ići, svi već znaju da sam nastupao i na Turbo limach showu, snimka s istog je svojevrsni viralni hit – podsjeća.
Imao je 12 godina kad je nastupio je u Turbo limach showu, nije imao strah od kamera i kako kaže nikad mu to nije bio problem. A ono što se pamti je to da je upravo Dalibor prvi turbo limach u povijesti.
– No, onda se dogodio pubertet u kojem sam bio povučen i samozatajan, prva tri razreda srednje škole sjedio sam u klupi i bio – nevidljiv! – kaže Petko.
Pitam ga kad je otkrio ovaj začarani svijet novinarstva, u koji kad uđeš više nema van…
– Pisao sam nešto za školski list što ne bih nazvao novinarstvom, ali svoje prve korake napravio sam u Glasniku Turopolja, pa sam prešao u Reporter, i upravo kroz novinarstvo u Velikoj Gorici naučio sam se ovom poslu. Prvi članak koji sam pisao bila je sjednica umirovljenika iz Bukevja, a prva velika tema bila je kako se pripremiti za zimu. Ali sve su to početci. Mene je uvijek zanimala estrada i show business, ja sam od velikogoričkih bendova radio američke priče. Od Turbo X, Omege, Sjaja do današnjih nacionalnih zvijezda – prepričava Petko svoje početke.
A zgrada u Zagrebačkoj 19 je očito sudbina za medije, točnije radio postaje.
– Ja sam radio u zgradi današnjeg City radija, točno ispod njega bio je izlog, i bilo je to zanimljivo, radiš u eteru, ljudi ti mašu, pozdravljaju te izvana. Jako me taj radio (RVG) izgradio. Kad sam došao, svi su, imao sam osjećaj, kao odustali od tog radija, meni su dali da radim s lokalnim bendovima, a ja sam predložio da mi u goste dolaze i glazbenici iz cijele Hrvatske, iako su u uredništvu bili skeptični i mislili su da mi nitko neće doći. No, nitko me nije odbio…Prvi gost bio mi je Sandi Cenov, došle su i Divasice, Nina…Stvarno svi. Lokalne radijske postaje imaju svoju čar i za one koji tamo rade, ali i za goste koji dolaze – govori Dalibor.
Foto: Facebook.com/Dalibor Petko
Kako kaže, uvijek nastoji biti iskren prema ljudima, pogotovo ako žele čuti njegovo mišljenje, ako traže savjet on će ga dati i uvijek traži dobro u ljudima.
Posao je ovo za kojeg svi, osim onih koji ga rade ili su ga radili, misle da je to isključiva zabava, kako si voditelji puštaju pjesme i tamo nešto pričaju, ne znajući koliko muke zna proći do finalnog proizvoda.
– Znao sam nebrojeno puta biti prehlađen, bolestan i tako raditi, inhalirao se dan prije da bih posao profesionalno odradio, a onda ljudi kažu da sam uvijek dobre volje, da zapravo ništa ne radim, samo sjedim razgovaram s ljudima, a ne znaju koliko puta nekoga ponekad treba nazvati da bi se dogovorilo gostovanje – objašnjava.
Foto: Facebook.com/Dalibor Petko
S Narodnog radija je otišao u rujnu 2016. godine. Kaže ako će ikada više raditi na radiju da će raditi po nekim svojim zamislima i uvjetima, a usput će i obučavati nekoga da radi s njim.
– Pitaju me ljudi nedostaje li mi radio, i ne, ne nedostaje mi jer ja taj posao radim i dalje, samo što mi sad mikrofon nije ispred nosa, nego mi je bubica na reveru. Volim timski rad, nisam sebičan, iako sam popriličan control freak, ali uvijek mi je bitno da kad radim s nekim da nisam tamo glavni. Bilo bi me sram da neke stvari odrađujem, ja sam sam sebi najveći krtičar, i bez obzira što netko kaže da je nešto bilo savršeno, ja znam je li to doista tako ili nije – kaže Petko.
Nije on samo pisao, bio na radiju, i televizija se osim za ovo novo razdoblje veže i za njegove početke.
– Bio sam producent na Z1, i to je bio period kad nisam imao život, jer sam već u šest morao biti na televiziji, ali nije mi to prvi susret s televizijom. Opet se prve stvari vežu uz Veliku Goricu. A to što sam bio producent tamo puno mi pomaže sad na CMC televiziji i emisiji koju uređujem i vodim – priznaje Dalibor Petko.
Koliko ozbiljno shvaća svoj posao govori još jedno njegovo sjećanje s početaka medijske karijere za vrijeme poplava u Posavini.
– Nisam ni u jednom trenu pomislio da ne idem na posao, išao sam do lokacije gdje je puknuo nasip, bio sam s vojskom, nosio sam ruksak iznad glave, bujica je bila velika, ali otišao sam raditi – prisjeća se.
Privatni život dosta je trpio zbog javnog, najviše je to osjetio kad se razbolio, a bio je sam u Zagrebu u svome domu.
Foto: Facebook.com/Dalibor Petko
– Nije bilo blizu mame i tate, nije mi imao tko skuhati juhu, brinuti o meni, a onda shvatiš…posao mi je donio to što je donio. Tu sam shvatio da život ide dalje i bez mene – kaže Petko.
Radio je i na Novoj TV i svi pamtimo jednu od rubrika kada je s poznatima išao u goste kao iznenađenje.
– Volim uveseljavati ljude, kad sam radio ta iznenađenja i kad vidiš koliko sreće možeš nekome napraviti s nečim što tebi ne predstavlja veliki problem još sam sretniji – dodaje.
Posljednjih nekoliko godina radi na CMC televiziji “Dalibor Petko Show” za koji kaže da smatra kako radi projekt života, ima apsolutnu slobodu, i ističe, ima odličnu ekipu s kojom radi.
No, u međuvremenu se bacio i u pjevačke vode, snimio je pjesmu “Kada magle krenu” u suradnji s Rockoko Orchestra. I kako kaže, probao je, ne bi više, ali nikad ne reci nikad.
Osim što ga nedjeljom možemo gledati na CMC-u ako vam nedostaje humora i smijeha, svakako preporučamo da počnete pratiti Dalibora i na Instagramu, kreativnih ideja ne nedostaje, a u cijelu priču da bi bio zanimljiviji uključio je i svoju obitelj.
Moglo bi se o Petku ispisati još puno redova, jer ovaj talentirani čovjek pun je ideja i zamisli, i nekako se čini da je od malih nogu bio predodređen da radi upravo ovo što radi, da zabavlja ljude, a uz sve to bude jednostavan i svoj.
Vijesti
Vatrogasna zajednica Zagrebačke županije odaje počast vatrogascima stradalima na Kornatima
Točno u 15:25 sati sirene i rotirke vatrogasnih vozila podsjetit će na heroje Kornatske tragedije.
Vijesti
Besplatna škola biciklizma za najmlađe, prijave u tijeku
Djeca od 4 do 6 godina mogu sudjelovati u četverodnevnom programu u Cvjetnom naselju, a broj mjesta je ograničen.
CityLIGHTS
FOTO „The Flying Dish“ doveo novu energiju u grad! Trdelnik, Spud Bud krumpiri, Jellyfish zalogaj – i pljesak Cveku
Food and music festival traje do 7. rujna.
Jučer je velikogorički Park dr. Franje Tuđmana postao gastro magnet za ljubitelje dobre hrane, koju ne možemo okusiti baš na svakom uglu, inovativnih slastica i dobre glazbe.
Brojni Velikogoričani ali i gosti iz Zagreba, Zagrebačke i Sisačko-moslavačke županije, nikako nisu propustili otvorenje food and music festivala u našem gradu.
Foto: Marija Vrbanus
Foto: Marija Vrbanus
Foto: Marija Vrbanus
Foto: Marija Vrbanus
“The Flying Dish” već od 18 sati je bio zaslužan za podugačke redove ispred 10-tak kućica u kojima nastaju prefini burgeri, kokteli, palačinke, „pufasti“ kroasani, spiralno pecivo Trdelnik… no, sve s dozom raskoša, zanimljivih namirnica, šarenih ukrasa, royal punjenja…ukratko, na jednome mjestu ponuda koju inače možete vidjeti u svjetskim metropolama.
Foto: Marija Vrbanus
Foto: Marija Vrbanus
Foto: Marija Vrbanus
Foto: Marija Vrbanus
Foto: Marija Vrbanus
Najduže se čekalo na Spud Bud krumpire s raznim nadjevima, zbog popularnosti, ali i bogatstva okusa, za sve one koji do sada nisu uspjeli doći do njihove lokacije na zagrebačkom Dolcu.
Lokacija u Tuđmancu sljedećih deset dana trajanja festivala bit će „must go“, jer osim gastro užitka, nudi i odličan ambijent s raznim instalacijama, osvjetljenjem i naravno, koncerte urbane glazbe.
Foto: Renato Glogovčan
Foto: Renato Glogovčan
Foto: Renato Glogovčan
Otvorenje festivala sinoć je začinio Matija Cvek & The Funkensteins, a u najavi je Miach i Baks, kao i „stara škola“ – Stoka i Edo Majka.
Turistička zajednica Grada Velike Gorice osigurala je besplatne ulaznice za sve Velikogoričane, koje se preuzimaju u njihovom sjedištu.
Foto: Marija Vrbanus
Foto: Marija Vrbanus
Sport
Milka na novom početku: ‘Otvoren sam za sve, ali vuče me uloga glavnog trenera…’
Klaf i ja ostajemo prijatelji, mi smo i kumovi, ali nogometno gledano idemo svatko svojim putem. Sad sam fokusiran na sebe i razmišljam kojim smjerom krenuti. Vuče posao glavnog trenera…, priznaje Damir Milanović
Propisno je 19. dana kolovoza velikogoričke nogometne krugove iznenadila vijest koja je stigla iz Širokog Brijega: Damir Milanović zvani Milka više nije prvi asistent Deana Klafurića!
Suradnja dvojice prijatelja i kumova bila je dugotrajna i najčešće vrlo uspješna, ali toj je priči sad došao kraj.
– Razlog rastanka je to što je Klaf donio odluku da sam ja prerastao ovaj nivo i da mi je vrijeme da idem svojim putem, bilo samostalno ili u nekom drugom stožeru, koji preferira drukčiji nogomet. Objasnio mi je da osjeća da me guši i sputava, a to ne bi želio. Kad mi je to prezentirao na takav način, ja sam prihvatio raskid ugovora – rekao je Milka.
Nekoliko dana poslije ponovno je bio na svome mjestu, u svome gradu, na novom početku. Više od osam godina prošlo je otkad se trenerski povezao s Klafurićem, a uz kavu u omiljenom kafiću najlakše je bilo prevrtjeti sve što se događalo u tom periodu iza nas.
– Prvi put smo se povezali u ljeto 2017., kad je Klaf preuzeo Goricu. Ja sam se tad vratio iz Kurilovca, i dalje sam bio igrač, ali igrač koji više nije mogao stajati na nogama. Dogovor je bio da mu budem neka vrsta desne ruke, više izvan terena nego na terenu, iako sam igrao i više nego što je bio plan. Nisam tad još bio trener, ali on me na taj način želio polako uvoditi u posao, na čemu sam mu jako, jako zahvalan – govori Milka.
U prvih šest kola sezone koja će završiti plasmanom u HNL Gorica je imala uvodni poraz od Dinama II pa pet pobjeda zaredom, da bi nakon toga Klaf otišao poljsku Legiju. A Milka je pod vodstvom Ivana Preleca dosanjao san.
– Baš sam želio ući s Goricom u prvu ligu, možda i odigrati barem jednu sezonu prve lige, a zato sam se prvi put i vratio kući, i to možda i malo prerano. Tad nismo uspjeli, da bi na kraju uspjeli kad u to baš i nisam vjerovao. I kad ja, kao što rekoh, više nisam mogao hodati – sa smiješkom se prisjeća Milka.
U dresu Gorice Milka je završio karijeru obilježenu sa 58 nastupa u HNL-u, ali i epizodama u Mađarskoj i BiH… Foto: Slavko Midžor/PIXSELL
Podigao je pehar, otvorio šampanjac, taj uspjeh pošteno proslavio, a onda i završio ozbiljnu nogometnu karijeru. Ona niželigaška potrajala je još neko vrijeme, ali od toga trenutka Damir Milanović počeo je svoj trenerski put.
– Moj prvi korak bio je u Nogometnoj školi Gorice, uzeo sam kadete, generaciju 2002., koja me u velikoj mjeri izgradila. To je bila jedna luda generacija koja je gubila od Prečkog, a redovno šamarala Dinamo, što nitko nije mogao razumijeti, ali imali smo top suradnju i tu sam postavio nekakve svoje trenerske temelje – dobro pamti Milanović.
Godinu dana poslije Klaf je preuzeo Hrvatski dragovoljac, a Milka je prvi put otišao iz Gorice. Dva tjedna poslije sve je propalo, jer u Sigetu su tad vladale dvije uprave, pa se Milka vratio u Goricu.
– Tu moram zahvaliti ljudima iz Gorice, na čelu s predsjednikom Črnkom i voditeljem Škole Radanićem, jer vratili su me u situaciji kad ja sam sebe ne bih vratio… – priznaje danas.
– Nakon godinu dana pojavila se opcija sa Ciprom, i ja sam opet otišao iz Škole nogometa, u dogovoru s predsjednikom Črnkom, koji je opet bio jako, jako korektan, ali ja sam tako odlučio. A on mi je opet izašao u susret. Na Cipru smo imali jako dobar period, bilo mi je to prvo malo dugoročnije iskustvo s Klafom. Ja sam upoznavao njega kao trenera, on je upoznavao mene, uvodio me u sve tajne posla i tu sam jako puno naučio.
Ubacila se u sve to i korona, da bi se na kraju Klaf i Milka sa Cipra vratili nakon dobrih 11 mjeseci.
– Nakon toga opet sam se vratio u Školu nogometa i preuzeo jako dobru generaciju, 2005. godište, koja je izborila i ulazak u kadetski HNL. Stvorila se dobra kemija, dobra atmosfera, dobro se radilo i na kraju smo osvojili titulu ispred Dinama, furiozno prošli Inter u kvalifikacijama i izborili HNL.
Međutim, nakon nekoliko kola druge sezone opet se javio šef Klafurić…
– Priča je opet bila ista. Klafu stiže poziv iz mađarskog Honveda i Milka ide grlom u jagode. I odlazi iz Gorice. Tu opet moram pohvaliti ljude iz kluba, pogotovo Slavka Perkovića, koji je odradio lavovski posao. Vraćali smo se s utakmicu u Vinkovcima, gdje smo pobijedili, kad sam mu rekao što se događa. U dva sata ujutro predsjednik Črnko, s kojim je Slavko sve iskomunicirao, dao mi je dozvolu za novi odlazak iz kluba. Svatko normalan bi spavao, a on je meni u dva u noći meni izašao u susret i zato hvala obojici. Nakon toga više se nisam vraćao u Školu nogometa.
Usporedno s kadetima Gorice vodio je Mlinka i seniore Mraclina, no odlaskom u Honvedu i tu je došlo do rastanka. Na novi sastanak nismo dugo čekali, vratio se trener Milanović na Grabu po povratku iz Mađarske, ali samo nakratko.
– Nakon tri mjeseca pojavio se Velež. Otišao sam s Klafom i tih devet mjeseci bilo je baš odlično. Što se tiče rezultata, momčadi, svega. Otišli smo iz Veleža prvog dana priprema za novu sezonu, da bi nakon toga kratko bili u TSC-u iz Bačke Topole – nabraja dalje Milka.
Po povratku iz Vojvodine ponovno je na red došlo Turopolje.
– Nakon toga su slijedila tri mjeseca u Jelačiću, gdje mi je bilo fantazija! U to vrijeme čak sam i naučio igrati pikado, kartati belu… I okupljati igrače, vidjeti kako to izgleda i s one druge strane, kad ne znaš koliko ćeš ljudi imati na treningu koji dan, u ligi u kojoj se boriš i s protivnikom i sa svim ostalim. Bila je to stvarno odlična polusezona, imali smo deset utakmica bez poraza, završili jesen na drugome mjestu, ali iz Vukovine sam otišao zbog poziva iz Širokog – govori Milka.
– Prva polusezona bila je odlična, klub koji se borio za ostanak na kraju je igrao finale kupa i završio na petome mjestu. Odradili smo i jako dobre pripreme za novu sezonu i solidno krenuli, zaključno s remijem kod Zrinjskog, što Široki nije uspio već šest godina. I to je bilo to za mojih osam mjeseci lijepe suradnje sa Širokim. Došlo je vrijeme da Klaf i ja idemo svaki svojim putem… – kazao je Milka, koji je još par dana ostao u Širokom Brijegu, obaviti neke privatne stvari, oprostiti se sa svima s kojima je trebao.
– Klaf i ja smo kumovi i prijatelji, naravno da to i ostajemo, ali trenerski život ide dalje. Napravio sam odmak od svega, sam sa sobom analizirao što je moglo biti bolje ili lošije, i sad se koncentriram na sebe, na svoj novi početak. I razmišljam odakle krenuti.
Vrlo brzo počeli su stizati i pozivi.
– Ima već nekih upita, razgovora, a nadam se da će se ubrzo pojaviti i nešto konkretnije, zanimljivije. Trenutačno sam otvoren za razgovor sa svima, nikoga ne podcjenjujem, ni što se tiče lige ni što se tiče kluba. Opcija je i posao u školi nogometa nekoga kluba, kao i ona po kojoj bih bio dio nekog drugog stožera. A opet, vuče me i da budem prvi trener, da krenem sebe graditi, bez obzira na nivo. Uostalom, na nekim nivoima sam već i bio… – smješka se Milka.
Kao igrač bio je poznat kao “radilica”, bio je borben, čvrst, beskompromisan… Trenerski stil nešto je drukčiji.
– Volim da moje momčadi igraju, da kroz igru stvaraju prilike… Ako ćemo vući paralele s najvišom razinom, jako cijenim Guardiolu i njegovu viziju, ali istovremeno me fascinira i Diego Simeone, pogotovo u vođenju utakmice. Po karakteru i načinu na koji vodim utakmice možda sam najbliži baš njemu, jer vjerujem da momčad ima onakvu energiju kakvu joj daje trener s klupe – opisuje Milka sebe kao trenera.
U svijetu HNL-a izdvaja također ima trenere koje gleda, uči, analizira…
– Ako pričamo o svijetu HNL-a, sviđa mi se stil koji je gajio Valdas Dambrauskas, ali i dvojica trenera koji danas egzistiraju u HNL-u. Jako cijenim Gorana Tomića, i kao trenera i kao čovjeka, a jako mi se sviđa i sve što radi Gonzalo Garcia. Radio je sjajne stvari s Istrom, pokazao je da se zna prilagoditi, da zna stvoriti igru s posjedom lopte, ali ne posjedom koji ide u beskonačnost, nego da ima smisla. Super čovjek i super trener je i Mario Kovačević, koji je sa Slaven Belupom napravio pravi “boom”, pa onda Nikola Šafarić, koji sa skromnim budžetom radi izvrsne stvari, pri čemu čak i mijenja stil i pristup. Ima jako puno trenera od kojih uzimam neke stvari, jer tako sebe nadograđujem i upotpunjujem kao trener – nabrojio je Milka.
Trenerska scena jaka je i u našem gradu, na čelu s Prelecom i Klafurićem, ali i sa sve više mladih ljudi koji odlučuju krenuti tim putem.
– Uvijek će u Velikoj Gorici biti dobrih trenera. Uostalom, bilo je i puno dobrih igrača, svatko tko odluči ostati u nogometu ima priliku za dokazivanje, jako dobar poligon. Od Preleca i Klafa svi mi možemo puno naučiti, savjetovati se s njima, samim time napreduješ, tako da vjerujem da će biti toga još. Uvijek kad se nađemo puno razgovaramo, dijelimo iskustva, a to je jako važno. Ovisi sve i to tome tko se gdje vidi, ja se samo nadam da nas neće biti puno na burzi – sa smiješkom kaže Milka.
Kako sad stvari stoje, dojam je da će ova priča krenuti u samostalnom smjeru, da će Damir Milanović potražiti priliku kao glavni trener. I sad je sve što treba – prilika. Gdje, kako i kad će se to dogoditi, doznat ćemo u razdoblju pred nama, ali jedan od ciljeva za budućnost poznat je već sad… I logičan je.
– Da, naravno da želim jednog dana biti trener seniora Gorice. Čak mi i nije presudno hoće li će to biti kao asistent ili glavni trener, ali logično je da mi je to želja. Kao što je, vjerujem, i svim drugim goričkim trenerima… Tu sam doma, živim 300 metara od stadiona, logično da mi je to želja, ali znam i da mnogi drugi to zaslužuju i više i prije nego ja. Hoće li se jednom i dogoditi, vidjet ćemo…
Vijesti
Zanima vas ples na svili? Evo gdje ga možete naučiti
Programi su prilagođeni svim dobnim skupinama
-
Moja županijaprije 2 danaNovi most preko Odre u Veleševcu! Početak radova na jesen
-
Kulturaprije 4 danaFOTO Ekipa ‘Obitelj’ pobjednik na manifestaciji ‘Stare seoske igre Kobilić 2025’
-
Sportprije 5 danaHladan tuš na Zvrniku, Polet promašivao, Kloštar ih nemilosrdno kaznio
-
Kulturaprije 4 danaFOTO Proslavljen blagdan Bartolova i 30. obljetnica Općine Orle