Raditi posao koji voliš i koji te ispunjava kao osobu oduvijek je bila privilegija. A kad se u tom poslu ostvariš i svi znaju za tebe onda je jasno da to radiš svim srcem. Iako se mnogima čini jednostavno, biti medijski čovjek nije nimalo lako. Sve što je stvorio nije mu došlo preko noći, morao se itekao znojiti, rano ustajati, snalaziti se kako da dođe do svojeg doma u Sop Bukevski kad je zadnji bus prema tamo već otišao, no, borio se i hvatao se za svaku pruženu priliku da bi danas bio baš onakav kakvim ga većina zna, on je – Dalibor Petko.
Foto: Facebook.com/Dalibor Petko
– Kad sam bio dijete htio sam biti pjevač, pa me primilo da budem pomorac, a onda u jednom trenutku želja je bila postati profesor latinskog. Nikad nisam razmišljao da budem voditelj i mislim da je taj posao izabrao mene – priča mi i dodaje: “studirao sam promet, telekomunikacije i uvijek sam zamišljao kako ću raditi za nekog velikog teleoperatora.”
Ne zna se što je od svih njegovih maštanja ili studija bliže poslu kojim se bavi.
Foto: Facebook.com/Dalibor Petko
– Iako sam dijete sa sela, oduvijek sam znao da to nije za mene, kad sam morao okopavati kukuruz ili brati grašak, to sam preživljavao na način “broji do nekog broja” da mi vrijeme brže prođe. Tu mama nikad nije imala koristi od mene. Prvi posao koji sam radio bio je na pilani. Eto, baš sve me vodilo ovom današnjem poslu – govori kroz smijeh.
– Roditelji me nikad nisu ograničavali i pustili su me da ‘furam’ svoj film, ne sjećam se da sam ikad imao zabranu izlaska, da sam se trebao javiti doma do nekog vremena, to je vjerojatno posljedica toga što sam ja mlađi brat, moja sestra je odradila sve što je trebala i danas mi je čudno kad čujem da ljudi imaju zabrane. Ja ne pušim, nisam probao droge, rijetko pijem… – kaže Petko.
Milo dijete, rekli bismo, a i sam kroz smijeh govori kako je bio poput Brandona Walsha iz Beverly Hillsa, nije imao nijedan neopravdan izostanak u školi.
– Kao mali sam uvijek pjevao i to je trajalo dosta dugo, pjevao sam i kod zubara, i kod frizera i gdje god je trebalo ići, svi već znaju da sam nastupao i na Turbo limach showu, snimka s istog je svojevrsni viralni hit – podsjeća.
Imao je 12 godina kad je nastupio je u Turbo limach showu, nije imao strah od kamera i kako kaže nikad mu to nije bio problem. A ono što se pamti je to da je upravo Dalibor prvi turbo limach u povijesti.
– No, onda se dogodio pubertet u kojem sam bio povučen i samozatajan, prva tri razreda srednje škole sjedio sam u klupi i bio – nevidljiv! – kaže Petko.
Pitam ga kad je otkrio ovaj začarani svijet novinarstva, u koji kad uđeš više nema van…
– Pisao sam nešto za školski list što ne bih nazvao novinarstvom, ali svoje prve korake napravio sam u Glasniku Turopolja, pa sam prešao u Reporter, i upravo kroz novinarstvo u Velikoj Gorici naučio sam se ovom poslu. Prvi članak koji sam pisao bila je sjednica umirovljenika iz Bukevja, a prva velika tema bila je kako se pripremiti za zimu. Ali sve su to početci. Mene je uvijek zanimala estrada i show business, ja sam od velikogoričkih bendova radio američke priče. Od Turbo X, Omege, Sjaja do današnjih nacionalnih zvijezda – prepričava Petko svoje početke.
A zgrada u Zagrebačkoj 19 je očito sudbina za medije, točnije radio postaje.
– Ja sam radio u zgradi današnjeg City radija, točno ispod njega bio je izlog, i bilo je to zanimljivo, radiš u eteru, ljudi ti mašu, pozdravljaju te izvana. Jako me taj radio (RVG) izgradio. Kad sam došao, svi su, imao sam osjećaj, kao odustali od tog radija, meni su dali da radim s lokalnim bendovima, a ja sam predložio da mi u goste dolaze i glazbenici iz cijele Hrvatske, iako su u uredništvu bili skeptični i mislili su da mi nitko neće doći. No, nitko me nije odbio…Prvi gost bio mi je Sandi Cenov, došle su i Divasice, Nina…Stvarno svi. Lokalne radijske postaje imaju svoju čar i za one koji tamo rade, ali i za goste koji dolaze – govori Dalibor.
Foto: Facebook.com/Dalibor Petko
Kako kaže, uvijek nastoji biti iskren prema ljudima, pogotovo ako žele čuti njegovo mišljenje, ako traže savjet on će ga dati i uvijek traži dobro u ljudima.
Posao je ovo za kojeg svi, osim onih koji ga rade ili su ga radili, misle da je to isključiva zabava, kako si voditelji puštaju pjesme i tamo nešto pričaju, ne znajući koliko muke zna proći do finalnog proizvoda.
– Znao sam nebrojeno puta biti prehlađen, bolestan i tako raditi, inhalirao se dan prije da bih posao profesionalno odradio, a onda ljudi kažu da sam uvijek dobre volje, da zapravo ništa ne radim, samo sjedim razgovaram s ljudima, a ne znaju koliko puta nekoga ponekad treba nazvati da bi se dogovorilo gostovanje – objašnjava.
Foto: Facebook.com/Dalibor Petko
S Narodnog radija je otišao u rujnu 2016. godine. Kaže ako će ikada više raditi na radiju da će raditi po nekim svojim zamislima i uvjetima, a usput će i obučavati nekoga da radi s njim.
– Pitaju me ljudi nedostaje li mi radio, i ne, ne nedostaje mi jer ja taj posao radim i dalje, samo što mi sad mikrofon nije ispred nosa, nego mi je bubica na reveru. Volim timski rad, nisam sebičan, iako sam popriličan control freak, ali uvijek mi je bitno da kad radim s nekim da nisam tamo glavni. Bilo bi me sram da neke stvari odrađujem, ja sam sam sebi najveći krtičar, i bez obzira što netko kaže da je nešto bilo savršeno, ja znam je li to doista tako ili nije – kaže Petko.
Nije on samo pisao, bio na radiju, i televizija se osim za ovo novo razdoblje veže i za njegove početke.
– Bio sam producent na Z1, i to je bio period kad nisam imao život, jer sam već u šest morao biti na televiziji, ali nije mi to prvi susret s televizijom. Opet se prve stvari vežu uz Veliku Goricu. A to što sam bio producent tamo puno mi pomaže sad na CMC televiziji i emisiji koju uređujem i vodim – priznaje Dalibor Petko.
Koliko ozbiljno shvaća svoj posao govori još jedno njegovo sjećanje s početaka medijske karijere za vrijeme poplava u Posavini.
– Nisam ni u jednom trenu pomislio da ne idem na posao, išao sam do lokacije gdje je puknuo nasip, bio sam s vojskom, nosio sam ruksak iznad glave, bujica je bila velika, ali otišao sam raditi – prisjeća se.
Privatni život dosta je trpio zbog javnog, najviše je to osjetio kad se razbolio, a bio je sam u Zagrebu u svome domu.
Foto: Facebook.com/Dalibor Petko
– Nije bilo blizu mame i tate, nije mi imao tko skuhati juhu, brinuti o meni, a onda shvatiš…posao mi je donio to što je donio. Tu sam shvatio da život ide dalje i bez mene – kaže Petko.
Radio je i na Novoj TV i svi pamtimo jednu od rubrika kada je s poznatima išao u goste kao iznenađenje.
– Volim uveseljavati ljude, kad sam radio ta iznenađenja i kad vidiš koliko sreće možeš nekome napraviti s nečim što tebi ne predstavlja veliki problem još sam sretniji – dodaje.
Posljednjih nekoliko godina radi na CMC televiziji “Dalibor Petko Show” za koji kaže da smatra kako radi projekt života, ima apsolutnu slobodu, i ističe, ima odličnu ekipu s kojom radi.
No, u međuvremenu se bacio i u pjevačke vode, snimio je pjesmu “Kada magle krenu” u suradnji s Rockoko Orchestra. I kako kaže, probao je, ne bi više, ali nikad ne reci nikad.
Osim što ga nedjeljom možemo gledati na CMC-u ako vam nedostaje humora i smijeha, svakako preporučamo da počnete pratiti Dalibora i na Instagramu, kreativnih ideja ne nedostaje, a u cijelu priču da bi bio zanimljiviji uključio je i svoju obitelj.
Moglo bi se o Petku ispisati još puno redova, jer ovaj talentirani čovjek pun je ideja i zamisli, i nekako se čini da je od malih nogu bio predodređen da radi upravo ovo što radi, da zabavlja ljude, a uz sve to bude jednostavan i svoj.
Da nam vatrogasci “čuvaju leđa” i kad nije u pitanju opasnost od požara, dokaz je i današnja situacija iz ulice Slavka Kolara u Velikoj Gorici.
Naime, Županijski vatrogasni operativni centar dobio je poziv upomoć stanara da je u jednom stanu ostalo zaključano dijete, te je potrebno provaliti vrata stana.
Foto: Mile Šola
Na adresu je došla i policijska patrola, a kako je intervencija u tijeku, još ne znamo detalje i okolnosti.
Jedan od zaključaka je da je možda došlo do gubitka ključeva od vrata stana nakon što je odrasla osoba izašla, te je dijete ostalo zaključano do dolaska vatrogasaca…
Izaslanstvo Grada Velike Gorice, jutros je u povodu Dana grada, položilo vijence kod Spomenika poginulim hrvatskim braniteljima Domovinskog rata na platou ispred velikogoričkog gradskog groblja.
Foto: Sanjin Vrbanus
Čin počasti i zahvalnosti svima koji su život dali za domovinu, održan je uzčlanove počasnog voda Turopoljskog banderija.
Foto: Sanjin Vrbanus
Poginulim braniteljima pijetet u ime Grada dali su gradonačelnik Krešimir Ačkar, zamjenik Neven Karas i predsjednik Gradskog vijeća Darko Bekić, a pridružili su se članovi gradskih stranačkih izaslanstava, te brojni predstavnici udruga, članovi obitelji poginulih branitelja, vatrogasci i policija.
Simbolično, na sam Dan Grada Velike Gorice, gradonačelnik Krešimir Ačkar sa suradnicima danas je svečano otvorio Gradsku tržnicu u Školskoj ulici, iza koje je period rekonstrukcije nadstrešnice nad 600 metara kvadratnih površine, ali i dogradnja dodatnih elemenata za bolje funkcioniranje.
-Od sada naših 40 komitenata može uživati tijekom prodaje u novouređenom prostoru s novom nadstrešnicom koja ih štiti od kiše i snijega. Otvoren je i drugi ulaz s istočne strane gdje smo uredili novu prilaznu stazu i drugi javni wc za sugrađane – ispričao je predsjednik Uprave VG Komunalca Jurica Mihalj.
Foto: Sanjin Vrbanus
A zadovoljan s projektom je i voditelj Gradske tržnice Krunoslav Češković.
-Naši komitenti koji ovdje prodaju namirnice žive od ovog posla i zaslužili su bolje uvjete u kojima svakodnevno mogu raditi. Kažu da su zadovoljni, nema više onog šatora, ne curi im više za vratom, a rasteretili smo i glavni ulaz još jednim dodatnim gdje s lakoćom mogu dostaviti robu, pogotovo za ribarnicu. Nadam se , danas-sutra i otvorenju mesnice – dodao je Češković.
Foto: Sanjin Vrbanus
Bili smo svjesni problema Gradske tržnice od preuzimanja nadležnosti – istaknuo je gradonačelnik i podsjetio kako je projekt tržnice vrijedan nešto više od pola milijuna eura.
-U većini gradova je srce okupljanja tržnica – zato smo tražili najadekvatnije rješenje, jer je bilo neprihvatljivo da šesti grad po veličini nema adekvatne uvjete na zelenoj tržnici. Pregovarali smo i našli rješenje da na postojećem mjestu napravimo kvalitetnu nadstrešnicu, a ono što me veseli da konačno imamo i javni toalet, koji smo izgradili na zahtjev sugrađana koji čekaju prijevoz na autobusnom kolodvoru ovdje u blizini – objasnio je Ačkar, a prema povratnim informacijama prodavača, OPG-ovaca s tržnice, zadovoljstvo je veliko – od funkcionalnosti, pristupačnosti i kvalitete boravka.
Da je Turopolje, odnosno Zagrebačko polje kako se nazivalo u prošlosti, bilo od davnina važno gospodarsko središte, pokazuju dokumentirani zapisi Emilija Laszowskog u kojima je prikupio zemljopis, narodopis i povijesni pregled Plemenite opčine Turopolja.
Zahvaljujući njegovom svesku izdanom 1910. godine pronašli smo niz činjenica o životu stanovnika ovoga kraja, pa tako i najvećeg mjesta – Velike Gorice, a prebiranje po požutjelim stranicama uvijek donese čitatelju neki novi doživljaj prošlih vremena.
Danas Velika Gorica obilježava 30.obljetnicu od dobivanja statusa grada, a iza ovog modernog doba u kojem uživa i status najprivlačnijeg grada za život, puno je minulih godina – tijekom kojih su, posebice turopoljski plemenitaši, ispisali početke napretka, organizaciju zajednice i običaje.
Tako je Laszowski zapisao kako se Velika Gorica spominje u zapisima 1228. godine a kako Crkva Navještenja Blažene Djevice Marije zasigurno tu stoji od 13. stoljeća. Naime, ime grada spominje se kao sjedište župe, što je čini jednim od najstarijih naselja u Turopolju koje je imalo značajnu ulogu u povijesti od tada do danas.
Od gotovo 50 naselja koja su pripadala Plemenitoj opčini turopoljskoj, koja ove godine obilježava 800 godina postojanja, najveće je i nekoć bilo trgovište Velika Gorica.
Procvat je grad dobio razvojem trgovine, no za to je trebalo čekati dozvolu kralja.
Povijesna građevina u srcu Velike Gorice u kojoj je danas smješten Muzej Turopolja, nekada se zvala Turopoljski grad a u gradnji su sudjelovala mnoga naselja.
Laszowski nadalje piše kako su se 1615. dovažale daske, a 1617. gradio se strop za koji su se šibe i drvena građa dovozili iz općinske šume. Kurilovec, Kobilić Ilovnjak i Rakarje trebali su dovesti najveći broj vozova šiblja – 12, a slama za klak vozila se iz Donje Lomnice, Kurilovca, Kobilića, Plesa, Rakarja…a tko nije dao – plaćao je globu.
Zanimljivo je kako se iste godine u Velikoj Gorici spominje škola (župna trivijalna škola, na mjestu današnje OŠ Eugena Kvaternika), a 50 godina kasnije Velika Gorica je brojila 17 kuća.
IZVOR: Povijest plemenite opčine turopoljske (Svezak I) 1910. godina, Emilij Laszowski
Na svečanoj sjednici Gradskog vijeća povodom Dana Grada dodijeljena su javna priznanja ovogodišnjim laureatima koji su svojim doprinosom ostavili značajan trag u razvoju grada. Nagrada Grada Velike Gorice s likom Franje Lučića dodijeljena je Aleksi Bjelišu prof. emer. dr.sc. i akademiku Ratku Cvetniću, Stjepanu Kovačeviću postumno, Dubravki Veliki i Veri Šebrek.
Nagradu Krčka vrata dobila je Štefa Kos, a Nagradu Grada Velike Gorice s likom Nikole Škrlca Lomničkog dobio je Marijan Plodinec dok je Nagrada Zlatna turopoljska podgutnica pripala Ljiljani Haidar Diab.
Dodijeljene su i tri Nagrade Turopoljsko srce i to: Miroslavu Grahovcu, Josipi Nuić i Slobodanu Mišćeviću Mići.
Poveljom grada za životno djelo nagrađeni su Josip Zidar postumno, te Ivan Rožić.
– Kada se dobiva ovako visoko priznanje čovjek si nehotice postavlja pitanje je li on baš ta osoba i čime je on baš to zaslužio. Iskreno govoreći, sve što sam u svojem poslovnom životu radio sam po vlastitom izboru i zadovoljstvu. Ako je rezultat moga rada zaslužio ovako visoko priznanje onda me to ispunjava posebnim ponosom. Drago mi je da se ovo priznanje dodjeljuje u godini kada slavimo 800. obljetnicu Plemenite općine turopoljske čijoj sam afirmaciji posljednjih godina posvetio najviše vremena – rekao je Rožić, koji je cijeli život posvetio je društvenom, kulturnom i prosvjetnom radu te očuvanju tradicijskih vrijednosti Turopolja.