HOTNEWS

Upoznali smo se on-line, pa što!

U današnje vrijeme društveni život sveo se na komunikaciju putem društvenih mreža! Slažete li se?

Objavljeno

prije 4 godine

17. kolovoza 2022.

Objavio/la

Nevena Skočić

Ovakvu rečenicu ćete rijetko kad čuti, osim od parova koji iz vlastitog iskustva zagovaraju on-line dating. Kako bi mogla napisati ove retke i sama sam odlučila otvoriti profil na jednoj on-line spajalici. Nije važno kojoj, jer sam ju obrisala.

Dakle, u današnje vrijeme kad ljudi rade i po 2 posla kako bi preživjeli, društveni život sveo se na komunikaciju putem društvenih mreža. Nećemo ni njih imenovati, jer za reklamu nismo plaćeni. Ali znate i sami i o čemu govorim. I situacija s pandemijom sigurno je pridonijela prebacivanju fokusa pri upoznavanju ljudi na Internet.

Koliko god praktično to moglo izgledati, jer mobitel na kojem je danas sve dostupno uvijek imamo pri ruci, toliko je to i prilika za svakakve pacijente da istresu svoje frustracije. Sjećate se pisali smo o scamerima koji naučenim vještinama zavođenja uspješno uzimaju ženama velika svote novaca, a to im omogućava anonimnost na internetu. On-line vi možete biti tko god poželite. Zabavno je kad vas za prijateljstvo ili praćenje zatraži recimo Ben Affleck u trenutku kad je oženio JLo ili Keanu Reeves s profila –„KReevesofficial“. Ima tu svega. Od prevaranata početnika, preko „vojnika“, „radnika na bušotinama“, „liječnika u mirovnim misijama“ i sličnih. Međutim nećemo o njima sada jer oni spadaju u neki drugi svijet i lako ih je prepoznati.

Foto: pexels-cottonbro

Ajmo mi o našim muškima na spajalicama. Iako sam mislila napraviti profil i kao muškarac, kako bi vidjela kako se žene ponašaju, odustala sam jer nisam htjela nekog povrijediti. Dakle, napravila sam profil sa svojim slikama i imenom nekog svog alter ega. Već samom objavom profila dobila sam veliku količinu lajkova i moram priznati da mi je to malo poigralo po egu (više od 100 kandidata pojavilo se jako brzo). Poslije sam shvatila da se svaki novi profil, smatra kao „novo meso“ i interes je neizbježan.

U 6 dana koliko sam provela na spajalici doživjela sam svakakva iskustva o kojima nemam dovoljno vremena razgovarati, ali izdvojit ćemo 3. Važno je znati da sam se ja svima predstavila kao osoba koja piše kolumnu o ovoj temi i nije na spajalici zbog traženja potencijalnog partnera, već da pokupim podatke koji mi trebaju. Na žalost, nije se to svim svidjelo. Ali vratimo se mi trojici mušketira.

Trenutno najpozitivnije mišljenje o muškom rodu na spajalici stvorio je jedan Damir. Ne znam da li mu je to pravo ime, ali nije ni važno. Lik je odmah napisao da je oženjen. Samim time dao je do znanja zašto je prisutan. Bar sam ja to tako shvatila. Moguće sam bila u krivu. Uglavnom lik se nikad nije našao s nikim sa spajalice a istu koristi samo kao prostor za komunikaciju s novim ljudima. Izuzetno je pristojan, načitan, zabavan i povrh svega čuva svoj identitet kako da radi u Pentagonu. Da tražim muškarca, on bi bio kandidat broj 1. Ali, ne tražim.

Prije njega upoznala sam Maria. On je cool lik koji me odmah upozorio na količinu ljudskog taloga koji se može pronaći on-line i da ne uzimam srcu sve što ljudi govore jer iza tipkovnica svi imaju moć. Mario je otišao na more i od tad se nismo čuli.

I da me on nije upozorio, ja bi svejedno naletjela na pacijenta koji se predstavio kao M47. Miro. Dakle taj je napadao iz svih oružja koje je imao na raspolaganju rekavši mi da se javio zato što je na profilu vidio sliku koktela, a i da mi kaže da je moja higijena tijela ogavna i da moram smršaviti tonu prije nego će mi ijedan muškarac pogledati. Jedino što sam ja njemu rekla bilo je da pišem kolumnu o on-line datingu, da sam prisutna tek par dana i da ne tražim vezu ni avanturu.

Foto: pexels-crypto-crow

Bilo je kao što sam rekla tu svega, ali ovu trojicu sam izabrala kako bi naglasila ono zbog čega sam odlučila napisati ove retke.

Dakle, od njih preko stotinu, samo jedan je ispao pravi šupak pa je time zaslužio mjesto u mojim pisanjima. I nije to baš neka zasluga, ali je potvrda da šupaka ima svugdje. Damir i Mario potvrda su da postoji još dobrih muškaraca, ali na žalost ni oni nemaju vremena obilaziti javna događanja gdje bi upoznali nekog tko bi ih privukao pogledom, izgledom i energijom, kako se to nekad radilo. A vjerujem da su se i umorili.

Ja sam se umorila u tih 6 dana. Zamislite koliko je profila tek pregledao netko tko je na spajalici godinu i više dana. Koliko se glupih razgovora taj netko naslušao dok je našao nekog s kim može razgovarati. Zamislite koliko puta je taj netko došao na dogovoreno mjesto za susret pa se druga strana nije pojavila ili se pojavila osoba koja se ne nalazi na slici. I sad, tako netko, nema više snage ni volje truditi se tražiti svoju bolju polovicu on-line. Nego, samo bude prisutan i nada se najboljem.

Foto: Pixabay – 99mimimi

Nije to problem samo kod nas, 40+ osoba. Taj problem imaju i mlađi. Ljudi koji moraju tek stvoriti obitelji. Ljudi koji će danas sutra stvarati nove generacije. Hoće li nas uopće biti za 50-ak godina? Ne znam. Ali znam da smo došli do točke postojanja kad je ljudima sve svejedno, kad postaju ravnodušni i prepuštaju se sudbini.

Nije to dobro ozračje za nikoga. I onda u trenucima nade potražite on-line nekoga i naletite na šupka Miru? Pa nije ni čudno da su žene depresivne, suicidalne i da ne vide smisla daljnjem postojanju. I samo da se osvrnem na prošlotjednu kolumnu. Tužna sam jako zbog komentara koje sam dobila privatnim porukama. Nisam znala da je toliko vas u depresiji jer to toliko dobro skrivate. Zato pozivam svaku od vas koja je u sebi nakupila ožiljke tuđih frustracija, neodgoja i narcisoidnosti, da stavite sebe na prvo mjesto i maknete od sebe sve što vam smeta. Isto vrijedi i za muškarce.

Ako volite sebe, voljet će vas i drugi.

Ako ponižavate sebe, ponižavat će vas i drugi.

Foto: pexels-josh-willink

I na kraju, ipak idem na kavu s jednim sa spajalice. Bio je dovoljno uporan, pristojan i čini mi se da ga poznam od nekud. A trebam s nekim od njih i prokomentirati ovu kolumnu, kad već profil više nemam. I neću ga više ni otvarati. Nije to za mene, ali ne znači da nije i za vas. Probajte, ali ne zaboravite da ga u svakom trenu možete obrisati.

Voli vas vaša Nevena.

Povezane teme:hotnews kolumna nevena skočić

HOTNEWS

PONOS HRVATSKE U rukama goričkog Spidermana Maxa prestižna nagrada za hrabrost!

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutačno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“ – ponosno priznaje Max, inače vatrogasac u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Velike Gorice.

Objavljeno

prije 21 sat

18. ožujka 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Foto: Privatni album

Voditeljski dvojac Gianna i Matko u jutarnjem programu City radija ugostio je danas posebnog gosta – Velikogoričanina Maximiliana Bindernagela Vujnovića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade Ponos Hrvatske, koji je javnosti poznatiji kao “gorički Spiderman”.

Riječ je o priznanju koje se dodjeljuje pojedincima koji svojim djelima, hrabrošću i humanošću ostavljaju snažan trag u zajednici, a Maximilian priznaje kako ga je sama nominacija, a potom i nagrada – iznenadila.

„Nisam mislio da to zaslužujem. Ima tamo ljudi koji rade nevjerojatne stvari, pomažu bolesnoj djeci, a ja obučem tajice i malo visim. Ali očito i male stvari koje nekoga usreće imaju veću vrijednost nego što sam mislio“, rekao je Max.

Dodjela nagrade za njega je bila posebno iskustvo koje je, u svom stilu, obilježio i simboličnim detaljima. U Hrvatski sabor stigao je u odijelu, ali sa Spiderman maskom, dok je za svečanu večer odabrao tematski sako.

Od Njemačke do Velike Gorice

Iza neobičnog imena krije se i životna priča obilježena promjenama. Maximilian, punog imena Maximilijan Ralf Nikola Bindernagel Vujnović, je u Hrvatsku stigao kao desetogodišnjak.

„Došao sam prije 20 godina iz Njemačke. Htjeli smo se maknuti od jedne situacije, a majka ima hrvatske korijene. Ovdje sam odrastao i ljudi su me prihvatili“, ispričao je pa nastavio: „Lijepo je u Hrvatskoj, jer smo tu ljetovali. I evo, nakon toliko godina zaljubio sam se jednostavno u našu Hrvatsku”. Odrastanje u Velikoj Gorici Max opisuje s toplinom i zahvalnošću. Pohađao je Osnovnu školu Nikole Hribara, koju pamti kao posebno iskustvo, a spominje i svoju bivšu razrednicu: „Ako sluša, Jasna Odrčić – bila si legenda.“ Srednju školu završio je u našoj gimnaziji Velika Gorica, gdje je, kako kaže, učio važne životne i društvene lekcije.

Unatoč tome što već dva desetljeća živi u Hrvatskoj, tragovi njemačkog podrijetla i danas se mogu prepoznati u njegovu govoru. I sam priznaje kako još uvijek „vuče“ određeni naglasak, a kroz šalu otkriva i gdje najčešće griješi.

Kako kaže, na to ga je upozorila njegova djevojka koja podučava strance hrvatskom jeziku.

„Kaže da me genitiv zeza, a i slovo ‘R’“, ispričao je kroz smijeh, pokazujući da mu ni jezične sitnice nisu problem – dapače, prihvaća ih s dozom humora.

Privikavanje na novu sredinu i jezik, nakon dolaska iz Njemačke, nije bilo jednostavno. Hrvatski jezik mu je u početku stvarao poteškoće, a socijalna dinamika škole zahtijevala prilagodbu. „Jako teško. Hrvatski nije lagan jezik, a bilo je i zezanja, što je sasvim normalno odrastanje. Kad dođeš u novu sredinu, malo će te zezati, ali to ti gradi otpornost i hrabrost da izlaziš u javnost“, objašnjava.

Iskustvo života u Hrvatskoj, kaže, znatno se razlikuje od Njemačke. „Tu kod nas je puno opuštenije, ogromna je razlika u količini zezancije i opuštenosti. Ljudi ovdje su stvarno dobri iznutra i pomažu čim vide da nekome treba pomoć. To je razlog zašto sam ostao ovdje. Lako je otići u Njemačku, ali ovdje ti je život – tu su tvoji ljudi, to nema cijene“, zaključuje.

Vatrogasac bez maske – heroj u stvarnom životu

Iako ga javnost prepoznaje po kostimu superheroja, njegova svakodnevica daleko je ozbiljnija. Kao profesionalni vatrogasac, Max sudjeluje u intervencijama koje često nose visok rizik.

„Na početku imaš strah, sve ti je novo, ali s vremenom se navikneš. Moraš biti smiren jer donosiš brze odluke. Najvažnije je povjerenje – kolege su kao obitelj“, naglašava.

Put do tog zanimanja nije bio trenutačna odluka iz djetinjstva, iako su mu, kako kaže, vatrogasci oduvijek bili zanimljivi. Pravu strast prema tom pozivu razvio je nešto kasnije, pod utjecajem obitelji. Kako ističe, ključnu ulogu imao je njegov očuh, koji je radio kao voditelj smjene.

„Kad sam vidio kakav je to život, da stalno ima nešto novo i da nisi zatvoren u uredu osam sati dnevno – znao sam da je to za mene“, ispričao je. Govoreći o najzahtjevnijim intervencijama, ističe kako je teško izdvojiti samo jednu situaciju, jer je svaka priča za sebe. Ipak, posebno opasnima smatra požare u zatvorenim prostorima, poput podruma.

„Sve je zadimljeno, ne vidiš ruku pred sobom, a kamoli kolegu. Imaš osjećaj kao da si u labirintu, ne znaš što je oko tebe, a znaš da možda negdje ima i plinska boca“. U takvim trenucima, dodaje, presudni su smirenost i povjerenje u tim: „Moraš se pouzdati u kolege i biti samouvjeren. Nisi tu da bi odustao i izašao van“, zaključuje.

Zašto baš Spiderman?

Njegova druga, vedrija strana priče počinje još u djetinjstvu. Upravo ga je taj superheroj, kaže, najviše oblikovao.

„Spiderman je bio običan klinac koji je dobio moć i odlučio pomoći drugima. Mislim da svako dijete to ima duboko u sebi da ako može nešto napraviti, da napravi nešto dobro. Samo ja od toga nisam odustao“, objašnjava.

Iako je svojom pričom i angažmanom postao prepoznatljiv, ne smatra da ima „ekskluzivno pravo“ na ulogu Spidermana. Dapače, primjećuje kako se sve više ljudi odlučuje na slične inicijative.

„Spiderman nije moj izum, svatko to može raditi. Ali primijetio sam da ih ima sve više otkad sam krenuo“, kaže. Kroz smijeh se prisjetio i neobične situacije kada ga je jedan umirovljenik, također poznat po penjanju i nazivan „Spidermanom“, pozvao na svojevrsni dvoboj.

„Legenda od čovjeka, stvarno. Već smo se čuli, jako pristojan gospodin“, ističe. Do susreta ipak nije došlo zbog brojnih obveza, no ideja o zajedničkom druženju i dalje postoji govoreći da ga je htio „pozvati na penjanje, malo se podružiti i dati mu jedan svoj kostim, ali čovjek je visok 190 centimetara pa mu nije odgovarao“. Dodaje i kako bi mu rado pomogao nabaviti kvalitetniju opremu: „Kad sam vidio kakav kostim ima, baš sam poželio kupiti mu novi. Zaslužio je. Da se ja u tim godinama penjem po planinama – svaka čast, stvarno mu se divim“, zaključuje.

Visine, oprema i sigurnost

Njegovi nastupi često uključuju spuštanje s velikih visina no iza atraktivnih scena stoji ozbiljna priprema i oprema.

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“, kaže.

Iza takvih pothvata stoji i ozbiljna fizička priprema. Kako ističe, kondicija je nužna kako za vatrogasni posao, tako i za akrobacije koje izvodi navodeći da ide “svaki drugi dan na penjanje jer tu razvijaš snagu hvata, a to ti daje samopouzdanje kad si na visinama“. Iako kroz šalu napominje da uvijek može bolje, priznaje da je upravo u tom segmentu najjači. Dodaje da možda nije “najjači u svemu, ali da je definitivno najbolji penjač“. Što se tiče kostima, dodaje, ne traju dugo zbog zahtjevnih uvjeta, no nedavno su mu građani donacijom omogućili novi, kvalitetniji koji koristi isključivo za humanitarne akcije.

Podrška i planovi za dalje

Uz sve obveze, veliku podršku ima u privatnom životu.

„Imam curu koja me prati i pomaže. Bez nje to ne bi išlo“, iskreno priznaje. Iako mu je velika podrška, navodi kako zabrinutost ipak postoji – iako se o tome ne govori uvijek otvoreno.

„Mislim da se brine, ali ne želi to baš priznati“, kaže kroz osmijeh. Dodaje kako je na početku njihove veze ta zabrinutost bila izraženija, no s vremenom se smanjila, ponajviše zato što je njegova djevojka od početka bila svjesna kakav život vodi. i kako kaže Max: „Znala je kakva sam osoba i da sam već skakao padobranom više puta“, objašnjava.

Kada je riječ o budućim planovima, njegova želja ostaje jasna – nastaviti s humanitarnim akcijama, ali uz što više službenih dozvola govoreći da bi „volio dobiti više dozvola za spuštanja jer je to jako teško organizirati legalno, ali cilj mu je sve povezati s humanitarnim udrugama i razveseliti ljude posebno u Velikoj Gorici“, ističe, uz poruku: „Ako netko to čuje – dajte mi neki visoki neboder.“ Prisjetio se i jednog od zapaženijih pothvata – spuštanja s Hendrixovog mosta koje je privuklo velik broj građana. Iako prvotno nije planirao ići do kraja, odaziv publike promijenio je odluku.

„Mislio sam da će doći deset ljudi, a kad sam vidio koliko ih je zapravo došlo, rekao sam – sad se moram spustiti“, prepričava te naglašava kako je sigurnost uvijek prioritet.

„Uvijek sam osiguran na tri točke. I da jedna zakaže, oprema i dalje drži – može izdržati i do tri tone“, objašnjava. Ipak, priznaje da ponekad stvari ne idu potpuno po pravilima: „Za Hendrix sam si rekao – bolje tražiti oprost nego dozvolu“, kaže kroz smijeh, dodajući kako je nakon toga ipak dobio upozorenje da takve situacije ubuduće pokušava izbjeći.

Priča Maximiliana Bindernagela Vujnovića podsjetnik je da se heroji ne kriju samo u stripovima. Ponekad nose vatrogasnu opremu, ponekad kostim Spidermana, ali uvijek imaju istu želju – pomoći drugima.

Svečanu dodjelu nagrada Ponos Hrvatske pratite 28. ožujka 2026. u 16 sati na HTV 2.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Predstavljen Ljetopis Grada Velike Gorice 2025.

Objavljeno

prije 1 dan

18. ožujka 2026.

Objavio/la

David Jolić

Novi 21. broj Ljetopisa Grada Velike Gorice 2025. predstavljen je jučer (utorak, 17.03.2026., početak u 19 sati) u posve ispunjenoj Gradskoj vijećnici Pučkog otvorenog učilišta. Na 270 stranica Ljetopisa 2025 predstavljen je bogati presjek života Grada Velike Gorice, kao što su 30 godina Grada Velike Gorice, 800 godina Plemenite općine turopoljske, kao i mnoge druge obljetnice udruga i društava Grada. Veliko bogatstvo života Grada prezentirano je kratkim podsjetnikom od početka do danas.