Da Hrvati vole čokoladu, nije novost, ali da ju naručuju svaku 1,1 minutu? E, to je podatak koji ostavlja dojam. Prema novim statistikama koje je podijelila popularna dostavna platforma Wolt povodom današnjeg Svjetskog dana čokolade, otkriveno je koliko Hrvati zapravo vole čokoladudana čokolade. Samo od siječnja do srpnja ove godine, korisnici su na tisuće puta kliknuli upravo na čokoladne proizvode. Bilo da je riječ o doručku, desertu ili kasnonoćnoj „poslastici“, svi ponekad ne možemo odoljeti čokoladi.

Iako čokolada dolazi u mnogim oblicima, dominaciju su ove godine preuzele pekarske slastice i palačinke. Najveći hit je klasični čokoladni donut iz McDonald’sa, koji s kroasanom punjenim čokoladom i lješnjak kremom iz Mlinara čini najpopularniji čokoladni par u zemlji. No, nije sve samo u šećeru, dva proteinska pudinga također su među top 5 proizvoda, sugerirajući da Hrvati sve više kombiniraju ugodno s korisnim ili u ovom slučaju, slatko sa zdravim.

Zagrepčani, očekivano najstrastveniji ljubitelji čokolade, prednjače s narudžbama. Više od polovice svih čokoladnih proizvoda dolazi upravo iz glavnog grada u kojem pobjedu odnosi ranije spomenuti proteinski puding.

S druge strane, Split i Rijeka ostaju vjerni tradiciji, kroasan s čokoladom dominira kao brzi zalogaj za jutro ili međuobrok. U Osijeku i manjim gradovima, lokalne palačinkarnice vode glavnu riječ, a palačinke s čokoladom su najtraženiji desert. Također, još jedan zanimljiv podatak je da najveći broj narudžbi dolazi navečer, što dokazuje da nas čokoladna groznica uistinu hvata u noćnim satima.

Među standardnim favoritima, pronašlo se mjesta i za nekoliko neobičnih narudžbi, poput psećih keksića s okusom kakaa ili ultra-ljute Chocolate Habanero papričice.

Čokolada, bez obzira na oblik, ostaje nepobjedivi favorit među hrvatskim potrošačima. Bilo da je riječ o brzom doručku, desertu nakon ručka ili kasnonoćnoj potrebi za nečim slatkim. Iako se ukusi razlikuju od grada do grada, jedno je zajedničko, čokolada ostaje vladarica naših tanjura i narudžbi još dugo vremena.

U vrućim ljetnim danima, kada temperature u gradovima rastu do nesnosnih razina, vozači instinktivno pale klima-uređaj u automobilu. No znate li koliko vas to zapravo košta? Prema testiranju koje je proveo njemački autoklub ADAC, uključena klima u gradskoj vožnji može povećati potrošnju goriva i do 20 %, piše HAK. Utjecaj varira ovisno o uvjetima vožnje, ali i o tome kako koristite sustav klimatizacije.

Moderna tehnologija ipak donosi olakšanje. Današnji klima-uređaji koriste učinkovitije kompresore, pa je prosječno povećanje potrošnje na razini od 10 do 15 %. Ipak, gradske gužve i česta stajanja dodatno opterećuju sustav, pa je potrošnja u takvim uvjetima osjetno veća.

Ako automobil stoji u mjestu, primjerice dok čekate nekoga s upaljenim motorom i uključenom klimom, potrošnja goriva skače za nevjerojatnih 70 % u odnosu na normalan rad motora. Na otvorenoj cesti, gdje je protok zraka bolji i opterećenje motora niže, klima povećava potrošnju za otprilike 6 % , što je znatno manje nego u gradskoj vožnji.

Zanimljivo je i da način na koji koristite klimu igra značajnu ulogu. Automatski način rada (Auto mode), u kojem sustav samostalno regulira unutarnju temperaturu, troši manje goriva nego kada vozač ručno podešava jačinu puhanja.

Iako je teško zamisliti ljetnu vožnju bez klima-uređaja, jasno je da komfor dolazi s cijenom, osobito u gradskim uvjetima. Uz malo pažnje i korištenje automatskih postavki, moguće je barem djelomično ublažiti taj dodatni trošak.

Redovni studenti s prebivalištem u Zagrebačkoj, Sisačko-moslavačkoj i Karlovačkoj županiji, čiji su domovi proglašeni neuporabljivima zbog potresa, imaju pravo na pokriven trošak stanovanja u akademskoj godini 2025./2026, prenosi Studentski.hr. Ovu odluku donijelo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih, a provodi je Studentski centar Zagreb i učenički domovi.

Mjera besplatnog smještaja odnosi se isključivo na redovite studente koji su već ostvarili pravo na subvencionirano stanovanje, a koji ispunjavaju i dodatni, ključni uvjet: njihova nekretnina na adresi prebivališta mora biti označena kao neuporabljiva (oznake N1 ili N2) temeljem procjene nadležnih tijela nakon potresa iz 2020. godine.

Riječ je o konkretnom koraku za pomoć studentima iz najpogođenijih područja, među kojima se i dalje ističu gradovi Petrinja i Glina, gdje je šteta bila razorna. Iako su godine prošle, posljedice potresa mnogima još uvijek oblikuju svakodnevicu – od uvjeta života do (ne)mogućnosti studentskog smještaja.

Studenti koji zadovoljavaju uvjete trebaju dostaviti službeni dokaz o neuporabljivosti objekta studentskom centru ili učeničkom domu, bez tog dokumenta nije moguće ostvariti pravo na ovu mjeru.

Tijekom cijelog lipnja, gotovo cijela Hrvatska, a posebno njezin središnji i sjeverni dio, bila je pod utjecajem izrazito toplog, stabilnog i sušnog vremena, uz tek povremene lokalne pljuskove. Podaci su ovo poznatog Facebook profila “Kad će kiša”.

Temperature su u više navrata prelazile 35°C, a kiša je bila prava rijetkost. Sve to dogodilo se tijekom lipnja 2025., u srcu kontinentalne Hrvatske, a posljedica je dugotrajnog utjecaja južine, slabih fronti i atmosferskih blokada koje su držale ozbiljnije oborine podalje od nas. Osvježenje, iako kratkotrajno, najavljuje se tijekom srpnja.

Lipanj je započeo optimistično, s obiljem sunca, dnevnim temperaturama oko 30°C i tek sporadičnim šansama za pljuskove na krajnjem sjeveru zemlje. Iako su susjedne Austrija i Slovenija redovito bilježile grmljavinske nestabilnosti, Hrvatska je u tom razdoblju ostajala uglavnom suha.

Prva značajnija promjena stigla je 9. lipnja, kad su nakon duljeg razdoblja stabilnog vremena temperature privremeno pale za 10-ak stupnjeva. No već sredinom mjeseca sunce i vrućina vratili su se u punoj snazi, kulminirajući drugim toplinskim valom između 23. i 26. lipnja, kad su temperature dosezale i nevjerojatnih 39°C u hladu. Noći su postale nesnosno tople, a biljke, ljudi i infrastruktura trpjeli su ozbiljne posljedice.

Iako se krajem mjeseca pojavljivala nada u obliku lokalnih grmljavinskih pljuskova, oborine su bile slabašne i vrlo neujednačene. Neka mjesta zabilježila su tuču i pljusak, dok su druga ostala potpuno suha. Vjetrovi sa sjevera tek su nakratko donosili olakšanje, ali bez značajnije promjene u općoj vremenskoj slici.

Lipanj nas je bacio u samo srce ljeta i prije nego što smo se okrenuli, s prosječnim dnevnim temperaturama često višima od klimatološke norme i iznimno malo kiše. No kraj mjeseca i početak srpnja donose nadu. Najavljeno je kratkotrajno osvježenje, koje će spustiti temperature na oko 30°C.

Kao što je u jednoj objavi primijećeno, došli smo dotle da i 30°C nazivamo “osvježenjem”. Ako ništa drugo, srpanj nam barem donosi novu šansu za malo više oblaka i pokoji spas od paklenih tridesetica.

Piše: Gianna Kotroman

Konji su moja ljubav od rane mladosti, otkad znam za sebe. Imao sam tri ili četiri godine kad sam prvi put sjeo na konja. To je tradicija u mojoj obitelji, mi smo uvijek bili u tome, i pokojni otac, i djed, kojeg ja ni ne pamtim. Od malih nogu bavio sam se konjima. Sve moje igračke bili su konji, meni je konj bio i autić, i motor… Eto, tako je izgledalo moje djetinjstvo…, počinje svoju priču Stjepan Slanec iz Hrašća.

Administrativno je to dio Zagreba, ali i sami puni naziv govori čiji je to kraj – Hrašće Turopoljsko. Malo istočno od Odre, na rubu Zagreba i Turopolja, Hrašće je preraslo nekadašnje seoske okvire, ali i dalje je to – selo. U mjestašcu s tisuću dvjesto i nešto stanovnika ljudi i dalje drže životinje, svatko po svome guštu i(li) potrebi, a junak naše priče, eto, drži konje! I ne samo da ih drži, jer on se konjima ozbiljno bavi, s njima radi, trenira, s kočijom se pojavljuje na raznim manifestacijama…

– Imam četiri grla. Kobile Vidra i Ruba, stare 12, odnosno sedam godina, utrenirane su za taj posao. S njima odrađujem sve manifestacije na koje me ljudi zovu, svadbene svečanosti, razne prigode… Ljudi iz različitih razloga žele da ih vozimo, a mi se rado odazivamo. Imam i dvije mlade ždrijebice, koje imaju po godinu dana i tek su u pripremi za taj posao – kaže Stjepan.

– Vidru sam kupio na poznatom sajmu u Gudovcu, kao ždrijebe od šest mjeseci, a Ruba se oždrijebila kod mene i na kraju ostala. Bila je mezimica od prvoga dana, a to je i ostala. Evo, već 12 godina je u mojoj štali – dodaje naš “konjanik”.

Nije slučajno da su svi njegovi konji cure, odnosno ženke.

– Ja uvijek preferiran ženke, jer one su mirnije, staloženije. Mužjaci su malo nabrijani, neću reći kao i ljudi, ali ima sličnosti… I oni stalno gledaju gdje su ženke, pogotovo one ljepše, a cure su većinom koncentrirane na vožnju. Zato uvijek gledam da izaberem ženke – otkriva “šaptač konjima” iz Hrašća.

Iako, nema tu neke velike priče…

– Ne bih baš rekao da s konjima razgovaram. Oni imaju svoju komunikaciju, na svoj način se dogovaraju, ali naravno da im se mora posvećivati pozornost. Moje kobile jako su mi dobre, sve odrađuju jako lijepo i volim ih povremeno nagraditi s kojom mrkvom, pohvaliti… Inače, najviše vole jesti zob i pogotovo tek pokošenu travu u rano proljeće. To im dođe kao nekakav desert, to su njihove palačinke, ha, ha… Vole dobiti i kocku šećera, to im je uvijek poslastica – priča Stjepan.

Recept za uspješan rad s konjima, kaže, leži u odnosu prema životinji.

– Prvo, konj mora steći povjerenje u čovjeka. Uvijek kažem da je svaka životinja ogledalo gazde. Ja sam kupio puno konja koji su bili otpisani, praktički spremni za Italiju, odnosno za klaonicu, što nije opcija koju preferiram… S konjem treba biti pažljiv, oni su plemenite životinje, oni prepoznaju što im želiš i možeš dati. Koliko daješ životinji, toliko ćeš od nje i dobiti. To mogu garantirati, jer cijeli život sam uz konje. Imam 40 godina, a najmanje 30 ozbiljno se bavim konjima. I nikad me konji nisu iznevjerili. A ljudi jesu, stotinu puta – poentira Slanec.

Rado će se pohvaliti da je već nekoliko puta u Gudovcu pobjeđivao u natjecanju u vožnji kočije kroz čunjeve, odlazi sa svojim kobilama i na izložbe, nerijetko osvaja nagrade, ali temelj priče je vožnja kočije.

– Najdraže mi je kad me netko pozove na neku manifestaciju, pa se malo provozamo s kočijom, jer tu vidiš da se trud isplati. Ljudi reagiraju vrlo pozitivno, pogotovo djeca, koja su željna druženja sa životinjama. Ljudi su nekad na selu radili s konjima, bili su im svakodnevnica, a danas je potpuno drugo vrijeme i djeca vole vidjeti konja. Znalo je biti i manifestacija na kojima djeca nisu znala o kojoj je životinji riječ! Nažalost, došli smo do toga da je rijetkost vidjeti konja i zato je lijepo pružiti tu priliku djeci – govori Stjepan.

Za njega je to pitanje emocije, načina života, ali čak i kad puno toga znaš i možeš sam, nije jeftino imati konje.

– Nisu konji toliko skupi koliko je skupo njihovo održavanje. Hrana, kovač, veterinari… Iako, mi koji imamo životinje većinom te stvari radimo sami, jer kad bi sve plaćali, bilo bi stvarno preskupo. Jedan prosječan konj, hrvatski hladnokrvnjak, odnosno hrvatski posavac, ima vrijednost između dvije i tri tisuće eura. Sve ovisi o tome što konj zna, je li “ujahan”, vozi li kočiju, služi li samo za ukras… Konj koji je dobro utreniran, koji zna voziti kočiju, koji je ujahan, možda čak i osposobljen za terapeutsko jahanje, može ići i do četiri tisuće eura – kaže Stjepan i nastavlja:

– Zato ja svoje kobile kupim kao ždrijebad, kad su mlađe od godinu dana, pa ih učim, pripremam… Pritom uvijek ide jedna mlada i jedna starija, uz koju se ova mlađa uči. Kao i kod ljudi, recimo kao u autoškoli. Evo, ove dvije mlađe sad su navršile godinu dana, polako ćemo ove godine početi raditi neke jednostavne stvari, a sljedeće već možemo ići za ozbiljno.

Bitno je, naravno, da se konj ne boji ljudi, ali ni automobila. Kao što je često bitno da se ljudi ne boje konja.

– Konja se nemamo zašto bojati. Dobro, uvijek mora postojati doza opreza, ali konji koje ljudi sreću su jako pametni i dobro utrenirani. Moraju biti takvi, jer uvijek je tu puno ljudi, djece, starijih… Ja nikad ne idem van s konjima prije nego što su potpuno uvježbani i spremni, prije nego što steknem potpuno povjerenje u njih.

Život uz konje zahtjeva, naravno, i jako puno prostora, kojega Stjepan Slanec ima.

– Dvorište mi je široko 30 metara, to najbolje shvatim kad idem kositi. Moram si uzeti mini godišnji, ha, ha… Ali ima to i svoje prednosti, možeš konje pustiti van, promatrati ih, a to je za mene kao dijete sa sela jako važno. Našao sam se u tome, posvetio sam se tome, imam lijepo dvorište i svi koji žele vožnju kočijom, mogu se slobodno obratiti, ja sam uvijek na raspolaganju – poručio je Stjepan, kojem su konji najveća ljubav, ali zapravo hobi.

– Radim u jednoj firmi u blizini, kao dostavljač u firmi za električne uređaje. I da, konji su mi hobi, ali kad spojiš ugodno s korisnim, to je jako dobra stvar – zaključio je Konjanik iz Hrašća.