Priča iz kvarta
Priča o Petru: Dječak koji je slavio s Lukom Modrićem ostaje velika inspiracija…
Kad se rodio, liječnici su predvidjeli kako će velik uspjeh biti ako Petar bude mogao samostalno sjediti, a Petar danas – živi punim plućima. Mladi Velikogoričanin s Downovim sindromom cijeli je život okružen djecom bez poteškoća, još od vrtića mu druga djeca pokušavaju pomoći…
*povodom Svjetskog dana osoba s Downovim sindromom ponovno donosio tekst objavljen u srpnju prošle godine, priču o dječaku Petru Brckoviću, kojeg je Luka Modrić držao u rukama nakon povratka srebrne reprezentacije sa Svjetskog prvenstva u Rusiji…
Slike jednog dječaka kojeg na dočeku u Zagrebu grli Luka Modrić obišle su svijet, ali i prenijele važne poruke. Taj dječak naš je sugrađanin Petar Brcković. Na prvu običan dječak, a zapravo itekako poseban. Rođen je sa sindromom Down i još od trenutka kad su doznali da čekaju svoje peto dijete, za roditelje Brcković krenula je borba.
O Petru nam je pričala njegova majka Jasna. Prisjetila se liječnikovih riječi dok je Petar još bio u trbuhu.
– U ovom mozgu nema ništa, ovo je samo voda. Bit će biljka.
Kako kaže, plakala je danima, borila se sama sa sobom. Čovjek si, bojiš se. Ali rekla je da će roditi to dijete, pa što bude. Na rođenju je imao teško oštećenje mozga, svi liječnici su rekli da će biti dobro ako bude mogao samostalno sjediti, no roditelji to nisu prihvatili. I krenuli su u borbu za svoje dijete.
– Vjerujem da su i ostala naša djeca u sebi imala jednu krizu, ali na van to nikad nisu pokazivala. Otvoreno smo s njima razgovarali, da moraju biti spremni na sve. Nismo im htjeli stavljati teret i obvezu. Petar je tretiran, ima problem, ali je osoba i mora znati red. I tu nema popuštanja. Ako imaš hendikep, to ne znači da imaš privilegije – kaže mama Brcković.
Od vježbi do terapija, sve su zajedno prolazili, ali nije bilo riječi o odustajanju, iako su krize postojale. Mjesecima se radilo, a pomaci su bili neznatni.
– Prošli smo i program funkcionalnog učenja, kojeg u Hrvatskoj nema. Sat vremena vježbe koncentracije, i tu nema izgovora. Bilo je jako teško, on je znao plakati i govoriti da neće više, ali nisam odustajala. Znala sam da mu je teško, ali time je stekao pažnju i koncentraciju, zbog toga danas nema nikakvih problema u školi.
Anđeo ima svoje anđele – prijatelje iz razreda
Uključiti Petra u društvo, socijalizirati ga, bio je jedan od najvažnijih zadataka. Za početak su ga upisali u vrtić. “Sunčica” je tek otvorena kad je Petar tamo krenuo sa zdravom djecom. Još je bio u pelenama, ali tamo su dobili svu stručnu pomoć, puno se radilo s njim. I uvijek je bio uključen u sve, nije bilo priredbe gdje nije imao barem jednu rečenicu za reći na pozornici.
– Kad smo krenuli u vrtić, on još ništa nije govorio, brinula sam kako će biti, hoće li će se snaći, kako će ga djeca prihvatiti… No Jadranka je znala napraviti dobru ravnotežu između njega i druge djece, nije bilo problema, djeca su se s njim igrala, nisu ni primjetila da on ne može i ne zna govoriti. Jako lijepo iskustvo. Dali su si zaista puno truda oko njega – otkriva mama Jasna.
A onda je došlo vrijeme da naš mali junak Petar krene u osnovnu školu. Nije ni to isprva teklo glatko, trebalo je kucati na mnoga vrata, da bi im na kraju Osnovna škola Jurja Habdelića izašla u susret. Naravno, opet je tu bilo straha, koji je uz pomoć učiteljice i ostale djece vrlo brzo prevladan.
– Učiteljica Nada Vidaković bila mu je velika podrška i znali smo da će mu ona uvijek biti zaštita, da na nju možemo računati. Opet, djeca su djeca, nismo znali kako će oni reagirati. Ispalo je na kraju da su se natjecali tko će sjediti pored njega, tko će mu pomagati, tko će mu izvaditi knjige iz torbe, jer on se tu nije snalazio. Odmah se pokazalo jedno zajedništvo i dječja ljubav koja njemu puno znači – radosno govori mama.
I tako od prvog dana Petar nije imao traumu od škole, nije imao osjećaj da ga netko ne prihvaća, da ga netko ne želi. Svako jutro se s veseljem budi i jedva čeka poći u školu. Do kraja četvrtog razreda, otkrila nam je mama, to je bila idila. Bez stresa, bez napetosti, kao bajka. Na kraju godine bi radili fešte s cijelim razredom, tako da su se i na taj način bolje upoznali.
A onda je došao peti razred. Opet malo stresa, novi predmeti i profesori. I tu su opet imali sreće, razrednica Romana Špehar Krstić od prvog dana je otvorena, topla i baš majčinski raspoložena. Također ga je stavila pod svoju zaštitu, iako nije bilo toliko potrebno jer su djeca stalno bdjela nad njim. Brcković otkriva kako je i sama obavila razgovore sa svakim profesorom posebno, o tome koju Petar ima problematiku, na koji način može učiti, odgovarati, kako mu približiti stvari.
– Mi imamo knjige po prilagođenom programu. Petar po njima ne može učiti. Ja sam iz tog prilagođenog programa počela raditi program za njega. Prateći taj program, sve sam stavljala u slike, potkrijepila s par rečenica i doslovno radila nove knjige, koje su pratile i redovni i prilagođeni program. Sad je to knjiga koju on može sam iščitati, pratiti i iz koje može učiti. Oni su vizualni tipovi i jedino na taj način mogu razumjeti.
Profesori su im izašli u susret, mama je uvijek davala na uvid svoje izmjene, i tako su i strahovi prestali. Ipak, najveći problem bila je matematika. Petru je to apstraktno. Još do deset, petnaest nekako, ali sto, tisuća… Jednostavno ne ide. Profesorica iz matematike je sjajno reagirala, rekavši:
– Idemo ga naučiti što mu je potrebno, neka zna prepoznavati novčanice, neka se zna s time snalaziti, a hoće li on znati korijene, razlomke, nećemo ga mučiti.
Tako su se orijentirali na to, pa Petar danas samostalno ide u trgovinu, McDonald’s, kino…
Na prvu se vidi da je Petar vrlo samostalan. U školi ima asistenta u nastavi, ne može postići ono što mogu prijatelji iz razreda, ali kako mama kaže, neka postigne što može.
– Ono što je najvažnije za našu djecu je da znaju živjeti u svijetu. Da se znaju ponašati u dućanu, doći u kino, kazalište, ponašati se na ulici, autobusu. A hoće li znati razlomke, neke stvari iz kemije i fizike, to je najmanje bitno.
Petar s prijateljima izviđačima /foto: FB Turopoljska udruga skauta Tur
Pratiti Petrov tempo izuzetno je zahtjevno, prepun je aktivnosti
Petar jako voli školu, kad se razboli pa ne mora ostati doma, čak se i rastuži. Ali ne ide Petar samo u školu. Unatoč sindromu Down, Petar je aktivan izviđač u Turopoljskoj udruzi skauta “Tur”, o kojoj mama priča s oduševljenjem, a i Petar nam je sve potvrdio.
– S njima imamo divna iskustva, već dvije godine ide sam na logorovanje. Bojala sam se, ali oni su rekli da znaju da on to može. Bodrili su ga u svemu, zahvaljujući izviđačima napredovao je u mnogim stvarima. Ima nove prijatelje, pa je radio čvor, učilo se paliti vatru, kako se slaže šator. Sve je to pokazivao doma, i svi smo to morali vidjeti. Pa tu su pjesme, i unatoč slabom fondu riječi podijelio je to s nama. Izviđači su mu drugi dom.
Petar je i pravi sportaš. Nekada je bio dio VG Limača, tamo se također odlično snalazio, djeca su ga bodrila i poticala. Za njegovu motoriku to je bio odličan način vježbe. A kada je “limače” prerastao, vratio se judu. Trenira u Judo klubu Pinky i već ima žuti pojas.
– Povremeno idemo na plivanje i jahanje, on i skija, osvojio je nekoliko medalja, samostalan je u tome. Sam ide na vučnicu i sve zna sam namijestiti. Jako dobro pliva i vozi bicikl – kaže mama, a Petar mi objašnjava kako sam stavi masku i dihalicu i kako sam pliva do bove, a na plaži ga čekaju obitelj i cijela ekipa.
Možete ovog veselog dječaka vidjeti i kao ministranta u Župi Navještenja Blažene Djevice Marije.
Petar otkriva da planira ići i na fakultet, zna da treba puno učiti, kaže da će raditi u obiteljskoj tvrtki, a kad se zaposli onda će se, dodaje, i oženiti. Mama je sretna i ponosna, kaže kako imaju samo pozitivna iskustva i da se to mora znati, te da to mora biti poticaj drugima. Ima onih koji se boje, koji nemaju spoznaje, a ovakvi svjetli primjeri mogu pomoći mnogima.
Petar je član i Judo kluba Pinky/foto: JK Pinky
Lijepo je biti slavan, bogat, imati vlast i moć, ali u svemu treba biti čovjek
A otkud u cijeloj priči ljubav prema nogometu? Obitelj Brcković prati utakmice, ali nisu od onih koji sad idu po stadionima i navijaju. Čak se u kući puno i nije pričalo o nogometu, pa ni o Luki Modriću. Otkud je Petar baš njega izvukao još ni danas ne znaju. Jednog dana došao je kući s posterom i zalijepio ga kod kreveta. I Luka, i Luka. Koji Luka? Modrić. Postao mu je idol, gledao je tekme.
– Svaku večer prije spavanja imamo našu molitvu, on bi stavio ruku na Luku i rekao: ‘Luka, ja tebe volim. Ja k tebi u Madrid. Ja avionom sam. Luka ti moj frend.‘ Sve slike gdje bi ga našao moralo se skupljati i rezati. Dres samo Lukin, a nakon Svjetskog prvenstva htio je u Zagreb vidjeti Luku. Nije se on nadao da će to biti takva gužva, bio je sav uzbuđen. Uporno je ponavljao da ga želi vidjeti i otići k njemu. To su čuli dečki u blizini, jedan od njih poveo ga je i rekao mu da će ga vidjeti. Tata Mladen se u svemu nije snašao i izgubio ga je iz vida, ulovila ga panika, ne poznaje dečka, kud su otišli – prepričava mama Jasna.
Kako je to izgledalo te večeri svi znamo. Cijeli svijet zna. Petar u zagrljaju svog idola. Kad je došao kući, pričao je samo o Luki, nije htio skinuti dres.
– Ja vidio Luku. Luka moj frend. Ja sam bio s Lukom. On će doći ovdje na pivo. Luka grlio, ja ga volim, volim – govorio je Petar.
– On je dobio što je želio, za čime je čeznuo. Bila je to iskrena želja u njegovu srcu već godinama. I ostvarila se. Njemu to puno znači. Nitko nije očekivao da će ga Luka dići na binu, to je nešto posebno, Luka ga je držao u zagrljaju cijelo vrijeme – kaže mama Jasna, te nastavlja:
– Stvar je puno dublja nego što smo svjesni. Poslana je velika poruka. Lijepo je biti slavan, bogat, imati vlast i moć, ali u svemu treba biti čovjek. Imati otvoreno srce, znati prihvatiti onog tko je drugačiji. A to su dečki pokazali. Predivno je što je Luka sjajan nogometaš, ali prije svega je čovjek.
I zato svi trebamo naučiti nešto od našeg Petra. Kada imaš dobre namjere, kad imaš otvoreno srce i kad si raspoložen za lijepe stvari, one se i dogode. Prije ili kasnije.
Priča iz kvarta
Đaci 60-tih ponovo na okupu nakon više od 60 godina
Danas imaju unuke i praunuke, no uvijek su ZA zabavu i ples.
HOTNEWS
Susret trenera Ive Šuška i igrača Dubravka Hrkovca nakon 40 godina
U Primoštenu su obnovljene uspomene iz Dinama, Zagreba, sjećanja na Zvonu, Žutog, Komu, Župsa…
Nekadašnji nogometaš i golgeter s mnogih prvoligaških utakmica Dubravko Hrkovac Hrki za prvosvibanjski vikend boravio je u Primoštenu na jednoj svadbi iz kruga obitelji supruge. Nakon povratka u Novo Čiče u predgrađe Velike Gorice, Hrki je najprije spomenuo svojeg trenera iz Dinama Zagreb, Ivu Šuška.
–Za mene nevjerojatno, prošlo je već 40 godina kako me Ivo vodio kao trener u juniorima Dinama Zagreb. Nenadani susret u Primoštenu bio je vrlo emotivan pa je bilo i suznih očiju. Bila su to još ona romantična vremena kad se nije ubirala članarina, kad su treneri odlazili u škole mladih igrača i vodili brigu o budućnosti istih, kad su za primjer Ivo Šušak i pokojni Ivan Đalma Marković ishodili da na stadionu Dinama dobijem smještaj i prehranu a nakon odlaska mojeg oca koji je iznenada preminuo, dobio sam i stipendijski ugovor. Veliko hvala obojici ali i pokojnom Rudiju Cveku, Rudiju Belinu i ostalim trenerima koji su me trenirali – otkriva Hrkovac koji danas vodi ugostiteljski lokal Kavalir u rodnom mu Novom Čiču.
Hrki je kasnije igrao za ondašnje prvoligaše Radnik Velika Gorica, Zadar, Zagreb, Segestu i Inker.
–Šušak je između ostalih trenirao Zvonu Bobana, Roberta Prosinečkog, Dubravka Pavličića, Fabijana Komljenovića, i Odorjana…Dobro pamtim turnir u Beogradu 1985. godine na pomoćnom igralištu Zvezde, kad smo osvojili drugo mjesto nakon što smo u finalu izgubili 1:2. Svjedoči to i fotografija na kojoj stoje: Knapić, Pavličić, Komljenović, Prosinečki, Dominko, Šušak (trener), Vugrinčić, Pleša, Mioć, Crnogaj, Miletić. Čuče: Berišić, Odorjan, Zvonimir Boban, Nekret-Katić, Martinčić, Hrkovac, Vidak – prisjeća se davno minulih dana Hrkovac.
–Ivo Šušak u Primoštenu ima kuću gdje boravi ljeti a zimi je u Zagrebu. Supruga mu je umrla i to se osjeti u komunikaciji ali ipak je naglasio da se od igrača iz Turopolja najradije prisjeti uz moju malenkost još i Željka Župetića Župsa (na fotografiji gore Župetić sjedi drugi s lijeva a Šušak peti), kojeg pozdravljam ovom prilikom. Župetića je trenirao u seniorima Zagreba kad su iz trećeg ranga stigli do ondašnje 1. Lige koja 90.-tih nije ni startala zbog nadolazećeg Domovinskog rata. Koliko je Ivo bio cijenjeni trener govore i činjenice da je nakon zagrebačkog Kemičara (kasnije Cromos) radio u omladinskoj školi Dinama, vodio seniore Zagreba, Izole, Osijeka, Marsonije, mladu selekciju Hrvatske U-21, Maribor, Dinamo Tbilisi, reprezentaciju Gruzije, a sve je zaokružio kao voditelj škole nogometa u najdražem mu klubu Dinamu Zagreb – zaključio je Dubravko Hrkovac priču o svojem bivšem treneru.
Na fotografiji dolje Hrkovac kao kapetan juniora Dinama čuči u sredini a stoje prvi s lijeva trener Ivan Đalma Marković i legendarni igrač plavih Stjepan Lamza.
HOTNEWS
Ekologija, tradicija, poduzetništvo i ljubav prema zajednici! Ovo je priča o Vladimiru Štarkelju
„Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca.”
Kada se govori o ljudima koji ostavljaju trag u svojoj zajednici, nezaobilazno je ime Vladimira Štarkelja. Ovaj svestrani Velikogoričanin već desetljećima neumorno djeluje na različitim poljima, od očuvanja tradicije i kulturne baštine, preko ekologije, pa sve do poduzetništva.
Više od tisuću čuvara tradicije i kulturne baštine prodefiliralo je kroz dva vikenda pozornicom Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici, gdje su na jubilarnoj, 25. smotri folklora oživjeli duh prošlih vremena pričajući priče kroz glazbu, pjesmu, ples i narodne nošnje. Gradska smotra koreografiranog, izvornog i dječjeg folklora tradicionalno je organizirana od strane Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Gorice, na čijem je čelu od samih početaka upravo Vladimir Štarkelj.
„Kulturni amaterizam je neizmjerno bogatstvo Velike Gorice, njime se ljudi bave iskreno i od srca i zbog tog iskrenog davanja njihov rad je plemenit. Zajednicu čine ljudi koji se već godinama, čak i desetljećima bave amaterskim i profesionalnim folklorom te diljem svijeta prenose ljepote naše kulturne baštine. Ponosni smo na naše članice koje djeluju već cijelo stoljeće, a okupljaju niz različitih generacija. Veliku pažnju posvećujemo najmlađim čuvarima kulturne baštine koji se redovito sastaju, pjevaju, plešu, uče o tradiciji i druže se u okruženju koje potiče razvoj pozitivnih osobina i vrijednosti”, istaknuo je predsjednik Štarkelj i naglasio kako se upravo zajedništvom i slogom jača kulturno-umjetnički amaterizam.
„Uz obnovu folklornog nasljeđa, pratimo i tijek umjetnosti u razvoju suvremenog plesa, pjesme, ali i dramske umjetnosti. Baština je sustav vrijednosti koji treba čuvati stalnim ponavljanjem i izvođenjem, a Zajednica marljivo i sustavno djeluje na tom polju, značajnom za razvoj društva u cjelini”, dodaje ovaj rođeni Velikogoričanin.
Inače, Štarkelj je odrastao u Mičevcu, a osim što je poznat po svom kulturno-umjetničkom angažmanu, osnivač je i član brojnih udruga poput ‘Zelene akcije Mičevec’ kroz koju se posvetio očuvanju okoliša te je voditelj nekoliko ekoloških projekata poput revitalizacije javnog prostora, postavljanje solarnih klupa u dvorište škole u Mičevcu te nabava električnog bicikla za zeleno redarstvo.
foto: Vladimir Štarkelj
„Kroz sve projekte koje provodimo, naš cilj je osnažiti lokalnu zajednicu i podići svijest o važnosti očuvanja okoliša. Vjerujem da svaka mala akcija, bilo da je riječ o edukaciji, sanaciji ekoloških problema, doprinosi stvaranju održivijeg i zdravijeg života za nas i buduće generacije”, kaže Štarkelj. Dodaje i kako smatra da je ekologija izuzetno važna te da bi se boljim sustavom gospodarenja otpadom postigao održivi razvoj.
Ovaj naš svestrani sugrađanin, 2017. godine osnovao je i Udrugu „Povijesna postrojba ban Gašpar Alapić” s ciljem očuvanja i promocije baštine slavne hrvatske plemićke obitelji Alapić. U sklopu Udruge djeluje povijesna postrojba s gardistima, topnikom i bubnjarom u povijesnim odorama iz 16. stoljeća i iza sebe ima stotine nastupa u Hrvatskoj, ali i šire.
No, tu ne staje. Kao veliki zaljubljenik u starodobna vozila, ali i kolekcionar, na radost brojnih entuzijasta, 2021. godine osnovao je Oldtimer klub Turopolje, čiji je ujedno i predsjednik. Bila je to dugogodišnja želja mnogih vlasnika starodobnih vozila, a o velikom uspjehu kratkog djelovanja kluba pokazuje broj članova, njih 216, dok je njihova manifestacija Oldtimer show Turopolje koja u centar grada dovodi najljepše i najstarije primjerke starodobnih vozila, postala prepoznatljiva i van granica Lijepe naše.
„Naši članovi su iskreni entuzijasti željni druženja i zaštitnici tehničke kulturne baštine. Kada je u pitanju sama restauracija ona može trajati mjesecima, pa sve do nekoliko godina. Za sve to je potrebno puno truda, financija i odricanja, ali zato je osjećaj uspjeha velik. To u vama pokreće motivaciju te s velikom strašću nastavljate dalje, pogotovo kad pronađete potpuno zapušteno vozilo kojeg imate želju obnoviti do razine potpuno novog”, priča nam ovaj strastveni kolekcionar.
„Uglavnom većina naših članova restauriraju sami svoja vozila koliko im to financijske mogućnosti dozvoljavaju te posjeduju ili razmjenjuju znanja. Pomažemo jedni drugima raznim savjetima oko nabavke dijelova i obnove, a neki su s godinama postali pravi stručnjaci. Sreća je da danas postoje interes i kod mlađih osoba, te im stariji prenose svoja znanja od autoelektrike, limarije, lakiranja i mehanike”, objašnjava Štarkelj te dodaje kako im nikad ne nedostaje entuzijazma.
Foto: Oldtimer show Turopolje, Vladimir Štarkelj, predsjednik OTK Turopolje u dogovorima/G.Kiš, cityportal.hr
Uz sve nabrojeno, uspješno vodi i obiteljski posao. Naime, suvlasnik je poznate goričke auto-kuće koju je osnovao 1990. godine s ocem Vladimirom i bratom Ratkom.
„Sve je počelo sredinom šezdesetih godina kada je otac otvorio svoju prvu auto električarsku radionicu. Početkom sedamdesetih je kupio staru kovačnicu na adresi Zagrebačka 28. Uskoro odustaje od autoelektrike i postaje ovlašteni serviser marke Citroen. Sredinom osamdesetih otvaramo i Renault servis te se s bratom Ratkom uključujem u rad radionice i osnivanje auto-kuće. Naša najveća snaga je da funkcioniramo kao obitelj, da smo svi podređeni istom cilju. Zapravo smo školski primjer kako se upornošću, odricanjem i vjerom u sebe i svoje sposobnosti može postići cilj”, govori nam Štarkelj kojemu je kako kaže, najveća podrška u svemu što radi supruga Sanja i njegovo troje djece.
Za sebe kaže da je radoholičar što se može vidjeti kroz brojne projekte koje ima pod svojim krilom. S time bi se složio i njegov blizak prijatelj koji smatra da Vladimir ili radi ili spava.
„Uvijek imam neke ideje, ambicije i tome jednostavno nema kraja. Koliko me umara toliko i veseli. Iz toga crpim i vrijeme, jer uvijek imaš vremena za ono što žarko želiš”, naglašava Štarkelj.
Za svoj rodni grad, Veliku Goricu, kaže da je njegov dom, ali i mjesto koje ga je oblikovalo i koje voli.
„Ovdje imam brojne prijatelje od djetinjstva što mi je najvažnije u životu, a povezuje nas poslovni, obiteljski i društveni život. Moj životni cilj uvijek je bio doprinositi zajednici, bilo kroz poduzetništvo ili angažman u društvenom životu. Kroz to iskustvo naučio sam kako povezivati ljude, ideje i resurse. Iako se naš grad već može pohvaliti sjajnim gradonačelnikom Ačkarom, koji svojim radom donosi konkretne promjene, važno je da i dalje radimo na tome da Velika Gorica bude prepoznata u svakom segmentu. Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca. Nadam se da će se Velika Gorica i u budućnosti nastaviti ovako rasti i razvijati se”, zaključuje Štarkelj.
Foto: Vladimir Štarkelj na Oldtimer Showu Turopolje 2023/OTK Turopolje
Bilo da predvodi folklornu smotru, postavlja solarnu klupu, restaurira oldtimer ili razvija obiteljsku tvrtku, Štarkelj iza svakog projekta ostavlja trag ljudskosti i predanosti. Njegov primjer pokazuje da istinska promjena ne dolazi od velikih riječi, već od upornog, svakodnevnog rada na stvarima do kojih nam je istinski stalo.
Priča iz kvarta
Naših 60 godina male mature: Bilo je to vrijeme kina i sladoleda, Dingosa i sokolane…
U goričkoj Pivnici ove se srijede okupilo društvo koje je danas u srednjim sedamdesetim godinama, cure i dečki koji su 1965. završili svoje osnovnoškolsko obrazovanje. Velika Gorica tad je bila bitno drukčiji grad…
U prestižnom ugostiteljskom lokalu Pivnica u Velikoj Gorici, u utorak 15. travnja poslijepodne, okupilo se vrlo zanimljivo društvo dama u zrelim i takozvanim zlatnim godinama života te njihovi muški vršnjaci. Skup su organizirali Ivan i Stjepan Mikulčić.
– Svi okupljeni smo generacija koja je prije 60 godina u Velikoj Gorici završila osmogodišnje osnovno školovanje i tako stekla ondašnju malu maturu. Uglavnom smo rođeni 1950. godine i domicilni smo stanovnici Velike Gorice i susjednih mjesta; Plesa, Rakarja, Kurilovca, Novog Čiča, Okuja, Velike Mlake i još nekih. Red je da druženjem malo proslavimo zaista veliki jubilej rastanka od vjerojatno najljepšeg razdoblja života i prisjetimo se tih lijepih dana – uvodno je kazao Ivan Mikulčić Mika.
Dobro je zapamtio kako je izgledala Gorica tih davnih dana.
– Velika Gorica je tad još bila na početku svojeg razvoja pa smo prvi razred odradili na početku Zagrebačke ulice, s desne strane, nedaleko parka u samom centru grada, u jednoj tada prigodnoj zgradi, u kojoj je kasnije bila trgovina Ve-go. Učiteljica je bila Stanka Matijašec. Kasnije smo se selili na suprotnu stranu ulice, u prostorije današnjeg Veleučilišta, pa u takozvanu Kulu, u blizini zgrade DVD-a, sad Udruženje obrtnika, a na kraju u potpuno novu školu, danas OŠ Eugena Kvaternika – otkriva Mika i dodaje:
– U novoj školi dobili smo i malu dvoranu za tjelovježbu, pa nismo više morali kroz kukuruze prema Kolarevoj, nedaleko tadašnjeg legendarnog igrališta NK Radnika, gdje smo vježbali u jednoj prizemnici koja još i danas postoji, odmah iza glavne pošte i HEP-a, a zvali smo je “sokolana”. U novoj školi razrednica nam je bila Josipa Čeranić.
Generacija učenika koji su pohađali 8. A, njih 22, okupila se i prije dvije godine na istom mjestu, u Pivnici, pa Mikulčić ima vjerodostojne podatke o broju učenika koji su u osam godina prodefilirali razredom.
– Na popisu imam oko 60 učenika. Neki su zajedno odradili svih osam godina, neki su se odselili, neki stigli iz susjednih mjesta od petog razreda nadalje, neki promijenili razred ili školu, a kasnije je, nažalost, dosta njih i preminulo. Ovom novom okupljanju odazvali su se Ankica Kranjčina (rođena Črnjak), Đurđica Dolački, Đurđa Nemet (Đuksi), Ankica Kadabec (Mirenić), Višnja Pavša (Peternac), Nada Gršetić (Stanković), Đurđa Plepelić (Šapković), Marija Pupić (Vugrinović), Franjo Bartolić, Miro Brigljević, Kazimir Fabečić, Ivica Jancetić, Zlatko Katulić, Stjepan Kliček, Marko Krilić, Ivan Mikulčić, Stjepan Mikulčić, Mato Paviša, Ratko Radić, Stjepan Zagorec, Josip Zubec i Božidar Župetić. Prije dvije godine odazvali su se i Ivan Godinić te Zvonko Mučnjak, koji su ovaj put bili spriječeni zbog bolesti.
Ivan Mikulčić dodao je i kako je red da se spomenu oni koji su, nažalost, puno prerano preminuli.
– To su Josip Bratković, Vlado Brigljević Šterna, Zlatko Brigljević Riba, Diana Daubachy, Stjepan Kavur, Nenad Kos, Stjepan Kovačić, Ivan Ljeljak, Ivan Lisec, Višnja Mikša, Ivan Munđer, Marica Plepelić, Branka Postić, Štefica Poturić, Milan Šipušić, Branko Trdić, Ivan Veselić, Marica Zubec i Mijo Gusić -pokazao je Ivan Mikulčić svoj precizan istraživački rad, pa i pamćenje.
Mika je bio ponajbolji učenik razreda, a kasnije je postao diplomirani inženjer prometa. Od 1977. do 1989. godine bio je djelatnik Gradske uprave grada Zagreba, u tadašnjem Sekretarijatu za promet. Godine 1981. autor je idejnog rješenja jednosmjernog prometa kroz Veliku Goricu, koje je i sprovedeno, a egzistira i danas. Bavio se i sportom, odlično igrao nogomet za velikogorički Radnik, a u bivšoj državi bio je prvoligaški sudac, kao i u hrvatskoj ligi. I drugi učenici iz ondašnjeg A razreda bili su kasnije zapaženi u društvenom i osobnom životu.
– Pokojni Neno Kos bio doktor radiolog, Višnja Peternac bila je dugogodišnja tajnica tad jedine škole u Velikoj Gorici, koju je i pohađala, Stjepan Mikulčić radio je kao sanitarni inspektor na tada državnoj razini, a bio je i branitelj u Domovinskom ratu, kao i Ratko Radić, Josip Zubec i Franjo Bartolić. Ivan Godinić imao je također diplomu sanitarnog inspektora, Marija Vugrinović ima svoj OPG, Stjepan Zagorac uspješni je obrtnik koji ima čak pet obrtničkih diploma, Vlado Odrčić radio je kao kontrolor leta u zračnoj luci na Plesu, gdje je 43 godine radio i Stjepan Kliček, Marko Krilić u Velikoj Gorici pokraj crkve Navještenja Blažene Djevice Marije ima svoju trgovinu uredskog materijala… I mnogi drugi bili su i jesu uspješni, čestiti pa i cijenjeni građani Velike Gorice i okolnih mjesta uz svoje obitelji – zaključio je Ivan Mikulčić.
Druženje je organizirano ciljano u Velikom tjednu, kako bi i oni koji možda žive van Lijepe naše bili prisutni, jer za Uskrs obavezno stižu u svoju Goricu. Zbog takvog termina nije bilo muzike i plesa, ali svečano, dostojanstveno i mirno svakako je bilo. Najprije je prisutne pozdravio jedan od organizatora Ivan Mikulčić te predstavio one koji nisu bili na druženju prije dvije godine. Razlog? Mnogi se možda ne bi međusobno ni prepoznali nakon 60 godina, što je i razumljivo.
Na samom domjenku opet su osvježene uspomene i sjećanja na prekrasne davno minule dane kad se za kino u Gorici vikendom tražila karta više, kad su dečki nedjeljom u deset jurili masovno na utakmicu NK Radnika u Kolarevu, a dame, one mlađe i starije, išle na misu. Kad se plesalo i slušao tadašnji odličan lokalni bend Dingosi, kad se išlo na kolače ili sladoled u jedinu slastičarnu, kad se šetalo Goricom i poznavalo gotovo sve koje se srelo. Danas baš i nije tako…
Sklopljena su tada mnoga prijateljstva, možda i simpatije. Svjedoče tome i poneka međusobna posjećivanja, a najsvježiji primjer je posjeta Juraju Šipušiću koji zbog bolesti nije mogao na druženje. Što ti je život, kao školarac bio je vjerojatno najbrži u Velikoj Gorici, pa i šire, štete je što se nije bavio atletikom.
Slavljenici i oni koji nisu mogli do Pivnice danas imaju oko 75 godina i svjedoci su zavidnog dijela povijesti svoje voljene Velike Gorice, pa i kultnog mjesta gdje su se okupili. Spomenimo na kraju da je jedan od prisutnih slavljenika svima poklonio primjerak svoje knjige o sportu, barem za uspomenu povodom prekrasnog druženja.
CityLIGHTS
Pitali smo ChatGPT što misli o Velikoj Gorici, evo što je rekao!
Bogata povijest, odlična pozicija, ali i svijetla budućnost?
-
Najaveprije 4 danaFOTO Sutra je Norijada 2025
-
HOTNEWSprije 3 danaKišna norijada: Gimnazijalci popili kavicu i trk na trg!
-
Moja županijaprije 5 danaFOTO Nenad Črnko ponovo izabran za predsjednika Nogometnog saveza Zagrebačke županije
-
HOTNEWSprije 4 danaNAJ POLJOPRIVREDNIK Žiri odabrao Maju Šulog, čitatelji Halugu iz Mičevca!