Ova stara narodna uzrečica nije uzalud, jer je zapravo zapisana u genetičkom kodu žene.

Zašto? Pa hajde da vas malo podsjetim.

Sjećam se kad sam bila mala pa bi slušala roditelje kako razgovaraju:

Mama: Ovaj film smo gledali.

Tata: Evo je opet. Pa ti si sve filmove gledala!

Mama: Ovaj smo čak i gledali zajedno.

Tata: Pa zapamtio bi valjda da sam ga gledao.

Mama: Sjećaš se kad smo bili kod Olge na kolačima jer joj je sin imao ročkas, a ti si imao onu prokletu košulju koju nikad nisam voljela peglati što tebi nije smetalo da ju često nosiš, pa si komentirao da su joj kolači suhi i da ti je jasno zakaj ju je Josip ostavio jer ni približno ne kuha dobro kao njegova mama, čiji kolači, da si ne lažemo, nisu baš nešto jer svugdje stavlja mast umjesto maslaca? Uzgred, taj dan nam je na parkingu golub zasrao auto pa si ga nemilice baby maramicama čisto da lim ne bi izgorio ispod kakice. I po povratku doma gledali smo taj film na televizoru koji je već tada krepavao, ali ti si bio uvjeren da je riječ od sitnijem kvaru (na televizoru starom 20 godina).

Tata: Sjećam se lima i kakice.

Foto: pexels-thirdman

Naravno, jer samo to je njemu važno. I razumljivo je.

Sigurna sam da ste svi čuli nešto slično u vašem djetinjstvu, ali ako osluhnete pažljivije, isto se dešava i danas. Već smo pisali o načinu na koji žene pamte u kolumni gdje smo zaključili da je uzaludno raspravljati se s nama jer mi pamtimo baš sve. Često glumimo da se ne sjećamo i to uglavnom u slučajevima kad vidimo da bi nas potvrda nekog događaja mogla natjerati da radimo nešto što nam nije baš napeto. Kao recimo..

On: Hoćemo probati onu pozu od preksinoć? Tako mi je pasala.

Ona: Koju pozu? (O ne opet ta dosada, pa i grč je zabavniji od toga..)

On: Ma znaš onu što su nam susjedi opisali. Čuo sam ti po uzdasima da je to baš što ti treba.

Ona: Ne znam o čemu pričaš, ali spremna sam na onu drugu o kojoj dugo maštaš.. (Sjeti se luđakinjo, koja je njemu najbolja a nisi mu dugo priuštila to veselje, jer inače fasovala si!)

Poznato vam je i ovo? Pa na ravno da jest. To je situacija u kojoj su oboje pobjednici.

Međutim, u trenutku kad odnosi postanu napeti, kad su partneri u svađi, tada smo mi žene te koje vladamo situacijom u verbalnom izričaju (ok, nerijetko i mašemo rukama), jer pamtimo sve što ste vi ikad rekli ili napravili. I dobre i loše stvari. Sve je pohranjeno u našoj memoriji i budite sigurni da ćemo to iskoristiti protiv vas prvom prilikom. Način na koji ćemo vam servirati podsjetnik na prošlo doba ovisi isključivo o količini nervoze koju ste proizveli u nama. Ja recimo imam nizak tlak, pa je moj nivo tolerancije izuzetno visok. Ok, duže mi treba da se naljutim, ali kad se naljutim i kad netko probudi demona u meni, onda se prvo nakašljem (pročistim grlo), duboko udahnem, nabacim osmjeh i krenem tihim glasom, tako da me mora jako pažljivo slušati želi li doznati što ga čeka.

Foto: pexels-juan-pablo-serrano-arenas

Istovremeno, kad je žena sretna i zadovoljna, ona svom partneru skida i zvijezde s neba. Tada se otvara ladica s uspjesima svog partnera i podsjeća ga se na sve stvari koje je dobro napravio i kako se ona tada osjećala. Nerijetko preuveličamo naš osjećaj, jer budimo realni, biti ponosna na svog muškarca, divan je osjećaj i dugo se pamti. I mi stvarno volimo te trenutke kad vas možemo pogledati s obožavanjem i reći same sebi: „Dobro si odabrala mila. On je taj.“

Žalosti to što su to rijetki trenuci ili što ih mi možda ne znamo prepoznati na isti način kao i vi. Ma da. Sigurno je to.

Nedavno sam čula kako je dečko u šali prigovori svojoj djevojci kako je stan u kojem ona živi premalen i da se osjeća kao da je u kutiji šibica. Nije to baš konstatacija koju djevojke vole čuti, iako nas veličine ne diraju puno, ali koliko sam čula vratila mu je taj komentar. Kad su proveli noć u tom istom stanu, ona se nakon zabavnog druženja povukla u kut kreveta pa ju on nije mogao zagrliti kad mu je to pasalo. Pitao ju je kamo je pobjegla, a ona je rekla da mu daje prostor da se ne osjeća kao da je u kutiji šibica. Naravno da je razgovor završio smijehom jer su ipak normalni ljudi u pitanju, ali eto, tako naš ženski mozak radi. Vratimo vam lopticu kad ste već zaboravili na nju.

Foto: pexels-cody-portraits

Šalu na stranu, molila bi tren ozbiljnosti sa zamolbom iz srca.

Pomozite nam da stvaramo lijep zajednički život s vama. Nemojte nas dovoditi u situacije da brusimo jezike i podsjećamo vas baš na svaki zarez koji ste izrekli jer zaista se svega sjećamo. Nemojte se opustiti u trenutku kad nas osvojite. Osvajajte nas svaki dan. Nemojte nam dati povoda da pomislimo na nekog drugog dok smo s vama. Neka nam zajednički trenuci budu nezaboravni. Isto tako, kad se mi uljuljamo u neku sigurnost i imate osjećaj da nam je svejedno ili da smo vas se zasitile, a stalo vam je do nas, započnite razgovor. Izvucite iz nas što nas muči. Reći ćemo vam jer mi bi i na lakat progovorile. Nemojte sve što kažemo shvatiti kao napad, već kao konstruktivnu kritiku. Znam, ponekad smo otrovne u izgovoru, ali to emocija progovara. Bespomoćnost i strah od vaše moguće reakcije, ili prekida zbog nerazumijevanja. A prekidi bole i ostavljaju duboke ožiljke.

Veza je putovanje. Zajedničko.

Svako putovanje ima kraj. Sami birate kakav će taj kraj biti, ali i koliko će putovanje trajati. A mi žene smo tu da vas podsjećamo na svaki biser koji ste napravili, kako bi vas što zabavnije pratile na pravom putu.

Jer iza svakog uspješnog muškarca stoji žena (koja okreće očima, ali je tu).

Do iduće srijede, voli vas vaša N.