HOTNEWS
“Nije mi ništa…” – najveća i najopasnija laž kod žena
Spisateljica i kolumnistica Nevena Skočić u ovotjednoj kolumni o demonima u glavama, sigurnom mjestu i travi koja diše…
Mogla bi ja ovu temu okrenut na zafrkanciju, a možda u jednom trenutku i budem, ali danas mi je nekako tužan dan, pa rekoh da izbacim iz sebe, a možda pomognem nekome.
Dakle, svi mi smo skloni donositi zaključke sa minimalnom količinom informacija.
Ako vidimo mladu majku, pomislimo da je promiskuitetna i da je roditelji nisu dobro odgojili. A ne razmišljamo da je možda silovana i ipak odlučila zadržati dijete jer se boji Boga.
Ako vidimo debelu osobu, pretpostavimo da je lijena i proždrljiva, a ne razmišljamo da možda ima problema sa štitnjačom ili čak, pazite sad ovo, da boluje od bolesti kojoj je nuspojava debljina. Ima i toga. Pokazat ću vam svoju dijagnozu ako želite.
Ako vidite osobu sa prljavim rukama punim žuljeva, u radnoj zamazanoj manduri kako stoji u redu u dućanu sa nelagodom jer svi bulje u njega, odmah smatrate da se nije dovoljno školovao da bi radio gospodski posao, pa sad nek kopa kanale, ko ga šiša. A ne razmišljate da je možda na pauzi doletio do dućana da trudnoj ženi ili bolesnom djetetu kupi nešto da pojedu i da je i njemu neugodno što tako izgleda, iako svojim radom zarađuje bolje od većine nas koji sjedimo u kancelarijama i pametujemo za tipkovnicama, dok on radi posao kojeg mi ne bi radili “ni mrtvi”.
I neka dobro živi, i neka ima, ruke mu se pozlatile.
Ako vidite osobu kako sjedi u parku i razgovara sama sa sobom, automatski pomislite da je ta osoba luda. Ne razmišljate da se možda priprema za razgovor za posao ili kako zaprositi ženu svog života ili kako reći bližnjima da boluje od neke bolesti.
Mogla bi nabrajati dovijeka zato što sam se i ja sama tako ponašala. Danas više to ne radim. A zašto? Evo priča.
Imala sam prijateljicu, zvat ćemo je Ira. Bila je mojih godina, imale smo iste interese i mnogo tema za razgovor. Bila je izuzetno vedrog duha i uvijek je imala nešto za komentirati, što je meni u ženskom društvu poželjna aktivnost. Ira je bila samohrana majka koja je često selila obzirom na sve manja primanja, ali i nemogućnost rada.
U svim našim druženjima nije mi rekla da boluje od depresije ili da sumnja da ju ima.
Pričale smo o njezinoj pobjedi nad rakom dojke i drugim “bubicama”, kako je ona zvala svoje bolesti, ali depresije se nikad nije dotakla. Nije znala kako jer pretpostavljam da nije ni znala da ju ima. Bila je čvrsta žena, majka, kraljica i psiha joj je morala biti čvrsta. Često mi je znala reći da ne može spavati i da ima potrebu pobjeći nekuda i biti sama sa sobom, zagrliti drvo i slušati travu kako diše. Nisam ju razumjela jer meni su ljudi tada bili važni. Jako važni i bilo mi je važno što misle o meni. Dok su me isti ti ljudi tapšali po ramenima zbog uspjeha, a zabijali mi nož u leđa čim bi im ih okrenula, Ira je pokazivala srednji prst svima i čuvala mi leđa. Ona je bila moj štit, ali ja nisam bila njen. Nisam ju čula.
I kad bi mi se učinilo da stvarno nije dobro pitala sam ju što joj je.
Odgovor je uvijek bio: Ma nije mi ništa.
I takav sam odgovor dobila svaki put kad bi ju pitala u čemu je problem i mogu li joj pomoći.
Nije mi ništa… I promijenila bi temu…
Danas kad vrtim u glavi naše razgovore i pregledavam nepregledno more poruka koje smo razmijenile, osjećam se loše jer nisam prepoznala u njoj tog demona koji ju je gušio. Demona koji ju je natjerao da se jedan dan sa autom zabije u kamion na obilaznici. Gada koji je njezinu djecu napravio siročadi i koji je prekinuo sjaj jedne velika žene.
A zašto vam sve ovo pišem?
Danas sam u centru vidjela jednu ženu kako sjedi na klupi, gleda u pod i priča sama sa sobom. Mojih je godina, dakle, trebala bi se nalaziti u nekoj fazi u životu kad je većina stvari pod kontrolom. Nešto mi nije dalo mira, prišla sam joj i pitala smijem li sjesti pokraj nje. Samo je kimnula u znak odobravanja. Nešto je mumljala sebi u bradu i ja sam dobila poriv da je pitam: Jeste li dobro?
Pogledala me u čudu i rekla: Jesam. Nije mi ništa.
Ira mi se stvorila pred očima i morala sam postati onda dosadna babetina i izvući iz nje dio patnje. Ne, ne radim to inače, ali ovo je bilo za moju Iru. Kad već nju nisam mogla spasiti…
U tih sat vremena koliko smo provele zajedno, saznala sam da se gospođi vratio rak na jednjaku, da joj se sin ženi i da je snaha demon koji hoda, ali njezin sin jedinac je zaljubljen ko tele i ona ne žali utjecati na njegovu sreću. Muž joj prigovara na izgledu, jer je nekad bila komad i pol, a danas je siva od kemoterapije i svega što je prošla… Ima tu još toga, ali možda i bolje da ne znate…
I nakon što mi je ispričala svoju priču, odahnula je rekavši:
“Pa nije to tako strašno. Strašno zvuči u glavi, ali kad sam prevalila te demone iz glave preko jezika, nisu više toliko strašni. Sve je to rješivo, zar ne?”
Blenula sam ‘ko tele u šarena vrata jer već kod spomena raka, noge su mi se odrezale i nisam vidjela svjetlo na kraju tunela. A ova žena ga vidi.
Ustala je i zahvalila mi se na vremenu. Boja u obraze joj se vratila.
A ja? Ja sam tih sat vremena koje smo provele zajedno samo slušala. Nisam komentirala, nego sam samo kimala glavom. I to je bilo dovoljno.
Dakle, ponekad je saslušati – dovoljno. Budite tu za svoje bližnje. Saslušajte. Neka znaju da vas uvijek mogu nazvati i izbaciti te demone. A ako vi imate demone, podijelite ih sa nekime. Kad pređu preko jezika, manji su.
Govorim vam ovo i zbog vaše djece. Pričajte sa njima. Nek se osjećaju sigurno u svojim domovima. Naučite kćeri da se uvijek mogu vratiti kući i nakon što se udaju. Stvorite im sigurno mjesto. To je najmanje što možemo učiniti da ih zaštitimo od ovog ogavnog svijeta i zločestih ljudi koji lajkovima i dislajkovima vladaju internetom i postavljaju krive norma ponašanja.
No, to je tema za neki drugi dan.
I da ne zaboravim… Tu sam… za prijatelje i obitelj 24/7.
I na svaki vaš: Nije mi ništa… Očekujte more pitanja…
Voli vas vaša Nevena
HOTNEWS
Božićni običaji “kak negda” – u Turopolju su Badnjak i Božić više od blagdana
U središtu običaja oduvijek su bile žene kao čuvarice doma, vjere i predaje.
U vrijeme prije televizora… tako bismo mogli datirati današnju priču, koja svjedoči o istinskoj povezanosti u obitelji i ritualima Turopoljaca i Turopoljki u božićno vrijeme.
Da ne bi bilo zaboravljeno, ostalo na vremenskoj crti koja blijedi kako starije stanovništvo nestaje, Etno udruga Kurilovec svojevremeno je snimila predstavu Nešto staro, nešto novo gdje je ekranizirala “Božić kak negda”, po ideji Stjepana Dianeževića i uz pomoć članova KUD-a Nova zora iz Donje Lomnice.
Zanimljivo je prisjetiti mlađe generacije svakog Badnjaka i Božića na način kako su naši preci njegovali osjećaj blagdana, posebice jer ćemo danas teško naći kuću u kojoj žive tri generacije.
– Tekst je napisao Stjepan Šipušić Kazo a u tom kratkom filmu od 15 minuta snimanom 2018. godine, možete točno vidjeti običaje kak’ su nekada bili, jer smo snimili točno po sjećanjima starijih ljudi. Htjeli smo zabilježiti i pokazati bogatu tradiciju, odnosno božićne običaje u Turopolju i Velikoj Gorici kroz tri generacije koje se za Božić okupljaju u svom domu. Svak’ radi svoje, ali se točno znalo što rade djeda i baka, mama i tata, a što djeca koja su non-stop za kompjuterom i mobitelom, i onda tu dolazi do malih razmirica i neslaganja – prisjetila se predsjednica udruge Snježana Dianežević.
Blagdani su bili jedan sveti trenutak zajedništva, pamćenja i zahvalnosti. U središtu tih običaja od uvijek bile žene – čuvarice doma, vjere i predaje.
Njihove su ruke sijale pšenicu na svetu Luciju, pripremale su badnjačku večeru, prostirale slamu, palile svijeću oko koje se obitelj okupljala u tišini, molitvi i miru.
-U takvim trenucima se rađala i božićna pjesma, tiha, ali snažna. Pjevalo se u kući, na putu prema polnoćki i nakon nje, kao iskrena radost zbog samog rođenja Spasitelja. Tom pjesmom se prenosila vjera, ljubav i identitet našeg kraja iz generacije u generaciju – ispričala je Snježana i podsjetila kako ta tradicija i dalje živi.
-Tu bogatu baštinu s ponosom nastavljamo kroz naše KUD-ove i etno udruge. Tako KUD Nova Zora, čija sam ja članica, ali i naša brojna društva, čuvaju tu turopoljsku riječ, pjesmu i nošnju, i ne samo kao uspomenu, nego kao živu tradiciju – dodala je.
Iako se vremena mijenjaju, uvijek ostaje ista nit vodilja. Zajedništvo u ritualima, koji nagovješćuju Božić.
-Nekad se umjesto modernog bora kitila jednostavna grana bora ili borovica, koju su otec i najstariji sin išli birati u šumu i donijeli su doma. Tada se ona kitila orasima, lješnjacima, žirom ili bombonima u šarenom papiru koje su pripremali djeca i žene, a kasnije su se ukrasi razvili u današnji tradicionalni bor. Zatim su dodavali jabuke božićnice koje su bile pod borom, u takozvanoj grovači, kaže Snježana.
Ono po čemu je još Badnjak bio poseban je i – slamica. Unosila se na Badnjak u kuću i to je bio zadatak najčešće najstarijeg muškarca u obitelji, uz pratnju najčešće muškog djeteta koje je nosilo badnje svjetlo, odnosno lampaš. Oni ulaze u kuću simbolizirajući štalicu u kojoj se rodio Isus. Slama se rasprostrla ispod stola i pokraj stola i djeca su se tu igrala, skakala, ležali su na slamici i najljepši osjećaj je bio taj da je obitelj na okupu.
-Za razliku od današnjeg posvećivanja velike pažnje u biranju skupih poklona, prije uopće nije bilo poklona pod borom, jer je najveći dar bila jabuka božićnica, Danas je to sve materijalizirano i izgubilo je onu svoju pravu čar Božića – podsjeća naša čuvarica tradicije i običaja, a moramo se složiti s njom. Prije je ta jednostavnost i duboko proživljavanje Božića budilo u svim članovima obitelji osjećaj povezanosti i uzajamnu ljubav.
-Moramo zato prenositi našoj djeci tu našu bogatu tradiciju, našu baštinu, da znaju kako se to nekada radilo i da je Božić doista vrijeme okupljanja, zajedništva i mira u kući, u domu i u jednoj obitelji. Zato mi je drago što mogu i ovom prilikom podsjetiti čitatelje da su u Turopolju Badnjak i Božić više od blagdana – poručila je Snježana.
(FOTO: Etno udruga Kurilovec)
HOTNEWS
FOTO Ulica Matice Hrvatske puštena u promet
U rekonstrukciju 200 metara prometnice uloženo je gotovo 550 tisuća eura.
Radovi na Ulici Matice hrvatske u Velikoj Gorici su završeni!
Dio prometnice od križanja s Kolarevom i Kurilovečkom prošao je komplatnu rekonstrukciju – komunalne infrastrukture, kolnika i pješačko-biciklističke staze, a uloženo je gotovo 550 tisuća eura.
FOTO:Mile Šola
Nakon zatvaranja u rujnu, promet je preusmjeravan obilaznim pravcima, tako da od danas stanovnici ovog dijela Velike Gorice mogu odahnuti, i zbog završetka radova i zbog protočnosti prometa.
FOTO: Mile Šola
Također, linije javnog prijevoza vraćaju se na standardne rute.
FOTO galerija:
HOTNEWS
Megablast potvrdio svjetsku klasu: Goričanke su svjetske šampionke!
“Jedan od najljepših trenutaka s natjecanja bio je onaj kad su dvoranom odjekivali taktovi hrvatske himne…”
Djevojke iz Plesnog kluba Megablast iz Budimpešte, sa World championship stage dance 2025, donijele su zlato u Veliku Goricu.
Glavni grad Mađarske bio je domaćin Svjetskog prvenstva u show danceu na kojem su velikogoričke plesačice iz Megablasta u velikoj formaciji bile najbolje od svih natjecatelja i zasluženo nose titulu svjetskih prvakinja!
No, ovo nije jedini uspjeh – mala formacija i solistica Sara Vukadin osvojile su broncu.
-Jedan od najljepših trenutaka s natjecanja bio je onaj kad su dvoranom odjekivali taktovi hrvatske himne, što nas je podsjetilo da se svaki trening, odricanje i trud isplatio – komentirao je doživljaj s proglašenja rezultata Gordan Križaj, predsjednik kluba.
Megablast je još jednom potvrdio svjetsku klasu i jedan je od najboljih promotora Velike Gorice diljem svijeta. Čestitamo!
HOTNEWS
Od petka nova benzinska u gradu!
KTC otvara novu benzinsku postaju u Velikoj Gorici na adresi Avenija pape Ivana Pavla II
-
Vijestiprije 4 danaZadnja kupnja prije Božića – provjerili smo radno vrijeme trgovina
-
CityLIGHTSprije 2 danaPolnoćka u župnoj crkvi Kravarsko
-
CityLIGHTSprije 1 danGorička lovkinja Ana Bundalo: Obilazim čeke i hranilice u šumi, a pušku sam naslijedila od oca
-
Vijestiprije 3 danaVažna obavijest za građane! Ovako VG Čistoća radi tijekom božićnih blagdana