Mogla bi ja ovu temu okrenut na zafrkanciju, a možda u jednom trenutku i budem, ali danas mi je nekako tužan dan, pa rekoh da izbacim iz sebe, a možda pomognem nekome.

Dakle, svi mi smo skloni donositi zaključke sa minimalnom količinom informacija.

Ako vidimo mladu majku, pomislimo da je promiskuitetna i da je roditelji nisu dobro odgojili. A ne razmišljamo da je možda silovana i ipak odlučila zadržati dijete jer se boji Boga.

Ako vidimo debelu osobu, pretpostavimo da je lijena i proždrljiva, a ne razmišljamo da možda ima problema sa štitnjačom ili čak, pazite sad ovo, da boluje od bolesti kojoj je nuspojava debljina. Ima i toga. Pokazat ću vam svoju dijagnozu ako želite.

Ako vidite osobu sa prljavim rukama punim žuljeva, u radnoj zamazanoj manduri kako stoji u redu u dućanu sa nelagodom jer svi bulje u njega, odmah smatrate da se nije dovoljno školovao da bi radio gospodski posao, pa sad nek kopa kanale, ko ga šiša. A ne razmišljate da je možda na pauzi doletio do dućana da trudnoj ženi ili bolesnom djetetu kupi nešto da pojedu i da je i njemu neugodno što tako izgleda, iako svojim radom zarađuje bolje od većine nas koji sjedimo u kancelarijama i pametujemo za tipkovnicama, dok on radi posao kojeg mi ne bi radili “ni mrtvi”.

I neka dobro živi, i neka ima, ruke mu se pozlatile.

Ako vidite osobu kako sjedi u parku i razgovara sama sa sobom, automatski pomislite da je ta osoba luda. Ne razmišljate da se možda priprema za razgovor za posao ili kako zaprositi ženu svog života ili kako reći bližnjima da boluje od neke bolesti.

Mogla bi nabrajati dovijeka zato što sam se i ja sama tako ponašala. Danas više to ne radim. A zašto? Evo priča.

Imala sam prijateljicu, zvat ćemo je Ira. Bila je mojih godina, imale smo iste interese i mnogo tema za razgovor. Bila je izuzetno vedrog duha i uvijek je imala nešto za komentirati, što je meni u ženskom društvu poželjna aktivnost. Ira je bila samohrana majka koja je često selila obzirom na sve manja primanja, ali i nemogućnost rada.

U svim našim druženjima nije mi rekla da boluje od depresije ili da sumnja da ju ima.

Pričale smo o njezinoj pobjedi nad rakom dojke i drugim “bubicama”, kako je ona zvala svoje bolesti, ali depresije se nikad nije dotakla. Nije znala kako jer pretpostavljam da nije ni znala da ju ima. Bila je čvrsta žena, majka, kraljica i psiha joj je morala biti čvrsta. Često mi je znala reći da ne može spavati i da ima potrebu pobjeći nekuda i biti sama sa sobom, zagrliti drvo i slušati travu kako diše. Nisam ju razumjela jer meni su ljudi tada bili važni. Jako važni i bilo mi je važno što misle o meni. Dok su me isti ti ljudi tapšali po ramenima zbog uspjeha, a zabijali mi nož u leđa čim bi im ih okrenula, Ira je pokazivala srednji prst svima i čuvala mi leđa. Ona je bila moj štit, ali ja nisam bila njen. Nisam ju čula.

I kad bi mi se učinilo da stvarno nije dobro pitala sam ju što joj je.

Odgovor je uvijek bio: Ma nije mi ništa.

I takav sam odgovor dobila svaki put kad bi ju pitala u čemu je problem i mogu li joj pomoći.

Nije mi ništa… I promijenila bi temu…

Danas kad vrtim u glavi naše razgovore i pregledavam nepregledno more poruka koje smo razmijenile, osjećam se loše jer nisam prepoznala u njoj tog demona koji ju je gušio. Demona koji ju je natjerao da se jedan dan sa autom zabije u kamion na obilaznici. Gada koji je njezinu djecu napravio siročadi i koji je prekinuo sjaj jedne velika žene.

A zašto vam sve ovo pišem?

Danas sam u centru vidjela jednu ženu kako sjedi na klupi, gleda u pod i priča sama sa sobom. Mojih je godina, dakle, trebala bi se nalaziti u nekoj fazi u životu kad je većina stvari pod kontrolom. Nešto mi nije dalo mira, prišla sam joj i pitala smijem li sjesti pokraj nje. Samo je kimnula u znak odobravanja. Nešto je mumljala sebi u bradu i ja sam dobila poriv da je pitam: Jeste li dobro?

Pogledala me u čudu i rekla: Jesam. Nije mi ništa.

Ira mi se stvorila pred očima i morala sam postati onda dosadna babetina i izvući iz nje dio patnje. Ne, ne radim to inače, ali ovo je bilo za moju Iru. Kad već nju nisam mogla spasiti…

U tih sat vremena koliko smo provele zajedno, saznala sam da se gospođi vratio rak na jednjaku, da joj se sin ženi i da je snaha demon koji hoda, ali njezin sin jedinac je zaljubljen ko tele i ona ne žali utjecati na njegovu sreću. Muž joj prigovara na izgledu, jer je nekad bila komad i pol, a danas je siva od kemoterapije i svega što je prošla… Ima tu još toga, ali možda i bolje da ne znate…

I nakon što mi je ispričala svoju priču, odahnula je rekavši:

“Pa nije to tako strašno. Strašno zvuči u glavi, ali kad sam prevalila te demone iz glave preko jezika, nisu više toliko strašni. Sve je to rješivo, zar ne?”

Blenula sam ‘ko tele u šarena vrata jer već kod spomena raka, noge su mi se odrezale i nisam vidjela svjetlo na kraju tunela. A ova žena ga vidi.

Ustala je i zahvalila mi se na vremenu. Boja u obraze joj se vratila.

A ja? Ja sam tih sat vremena koje smo provele zajedno samo slušala. Nisam komentirala, nego sam samo kimala glavom. I to je bilo dovoljno.
Dakle, ponekad je saslušati – dovoljno. Budite tu za svoje bližnje. Saslušajte. Neka znaju da vas uvijek mogu nazvati i izbaciti te demone. A ako vi imate demone, podijelite ih sa nekime. Kad pređu preko jezika, manji su.

Govorim vam ovo i zbog vaše djece. Pričajte sa njima. Nek se osjećaju sigurno u svojim domovima. Naučite kćeri da se uvijek mogu vratiti kući i nakon što se udaju. Stvorite im sigurno mjesto. To je najmanje što možemo učiniti da ih zaštitimo od ovog ogavnog svijeta i zločestih ljudi koji lajkovima i dislajkovima vladaju internetom i postavljaju krive norma ponašanja.

No, to je tema za neki drugi dan.

I da ne zaboravim… Tu sam… za prijatelje i obitelj 24/7.

I na svaki vaš: Nije mi ništa… Očekujte more pitanja…

Voli vas vaša Nevena