O ovome bi mogli pisati danima opisujući i vlastita i tuđa iskustva, ali činjenica je da nema veće istine od ove. Baš iz tog razloga u našem narodu se na ovu temu pojavilo puno poštapalica. Ja ću nabrojati neke, a vi me slobodno ispravite ili nadopunite.

„Zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju.“

„Svaka rit dođe na šekret.“ – pardon maj frenč, ali ima ih još.

„Svaka cica dođe na kolica.“ – opet taj frenč, ali slikovito je.

Sigurna sam da ćete se i vi sjetiti još poneke, pa izvolite.

A zašto je ovo važno?

Pa zbog sadašnjosti. Zbog onoga što radimo sada, jer jednog dana i to će biti prošlost. Na žalost, ili na sreću, ili bolje da ne znamo da postoji, ali navodno vremeplov još uvijek nije izumljen. Dakle, nema šanse da vratimo vrijeme unazad i ispravimo pogreške. Iako su nas te pogreške, bile one namjerne ili nenamjerne izgradile u osobe koje smo danas, sami nosimo taj križ. Ppostoje ljudi koji su baš zbog tih pogrešaka na neki način stradali. Nije nužno da smo im nešto fizički učinili. Možda je naša boja glasa ili pogled u datom trenutku nekome tko je tada trebao samo zagrljaj, bilo dovoljno da odustane od nečeg većeg i važnijeg što je tada želio napraviti.

Sjetite se samo reakcija svojih roditelja kad ste im rekli da ste dobili lošu ocjenu ili da ste zaspali na prvi sat nastave ili na trening. Sjećate se tih pogleda punih razočarenja? A zapravo, riječ je samo o jednoj slaboj ocjeni i o jednom produženom snu koji je vjerojatno bio toliko lijep da vaše tijelo nije htjelo da ta vrsta ugode prekine. Kakve pak to veze ima s osobom koja sam ja danas?

Osobno i danas kad moja majka digne obrvu, meni se noge odrežu. Da. Moja mama. Žena, majka, kraljica koju volim najviše na svijetu i danas tim svojim pogledom dirigira moje reakcije na situacije o kojima ju informiram. I zato, ne zna baš sve. I bolje. Jer što ne znaš, ne boli.

Osobno sam odgajana da ne činim drugim što ne želim da se čini meni, ali život nije baš bio fer cijelim putem i u previše prilika sam bila primorana skrenuti s pravog puta. Vjerujem da ste se i vi nebrojeno puta našli u prilici da napravite nešto što recimo nije dobro za ljude oko vas ili jednu specifičnu osobu, ali je za vas u tom trenutku izgledalo kao najbolja opcija. Ponavljam, najbolja opcija – za vas.

Foto: Pixabay – Pixel 2013

Možda ću lakše objasniti na sljedećoj priči.

Srednja škola. Nova okolina. Ne poznajem nikoga. U trećem razredu sam prebačena u novu školu zato što nisam bila „po volji“ jednom profesoru koji me prva dva razreda uporno pokušao srušiti ne bi li mi dokazao da „Svevišnji zna za 5, on (profesor) zna za 4, a mi jadnici znamo za 3, 2 i 1“. Kreten. Da, dobro ste pročitali. Kreten. Nisam mu to tada rekla, jer nisam tako odgojena, ali danas bi me čuo. Sreća njegova da u vrijeme kad je on predavao djeca nisu imala „muda“ ili „neodgoj“ kakav imaju danas. Ali o njima ćemo nekom drugom prilikom.

Dakle, srednja škola, pubertet prelazi u adolescenciju, nesigurnost i loše slika o samoj sebi udaraju svom snagom, a ja moram steći nova poznanstva s pričom o prelasku u novu školu koju su ubrzo svi saznali.

I što se dogodi?

Naravno, nanjuše me važne cure iz razreda. One najvažnije za kojima su svi dečki okretali glavu i sve djevojke su se htjele družiti s njima. One koje su se oblačile kao pop zvijezde iz obožavanog časopisa „Bravo“ ili rijetko gledanog MTV-a, jer pobogu, jedan je TV u kući i sigurno se na njemu ne vrti MTV.

I na što su se nakačile? Pa naravno, na „novu curu koju su izbacili iz škole“ (njihova slatka interpretacija), ili vam ga – mene.

Zapazile su da mi je kosa preduga i da su vrhovi ispucani. Da, samo „seljače“ nose dugu kosu.

Da imam jedne traperice i da su stoput pokrpane, ali ja ih i dalje uporno svako večer perem i sušim na radijatoru ili s fenom da ne bi u školi bila u hlačama na kojima strše koljena.

Da za užinu jedem sendvič koji donesem od kuće jer nemam novaca za kantinu. Iskreno, mamini sendviči su bili puno ukusniji od smeća koje se već tada nudilo u školskim kantinama.

Da idem sama kući iako sam živjela blizu škole. Sigurno zato što se nitko sa mnom ne želi biti viđen.

Sve to što su one govorile u svojim malim grupicama, uspješno su pustile kao pouzdanu informaciju svim klincima u školi.

Foto: pexels-rodnae-productions

Jedan dan u naš razred došla je nova djevojka. Ubrzo su fokus prebacile na nju, jer o meni nisu imale više što izmisliti. Da vam budem iskrena, bilo mi je drago da su se okomile na nekog drugog, ali ova djevojka nije bila spremna ne reagirati na takve priče. Prošla je tešku ratnu priču i ovakve „gluposti“ bile su joj dječja igra. Jedan dan na hodniku, usred velikog odmora, dok smo svaka jele svoju užinu ne obraćajući pažnju na ljude oko sebe, prekipjelo joj je. Ustala je, stala nasred hodnika i na sav glas rekla: „Oni koji prste upiru u druge, ne žele da se njih gleda. Pogledajte malo bolje kokoške koje loše pričaju o meni sada i ne brinite i o vama su pričale.“ Nastao je muk. Ona je znakovito pogledala u smjeru tih djevojaka, kiselo se osmjehnula i vratila se na stepenicu na kojoj smo zajedno jele svoju užinu. Pojela je sendvič do kraja, okrenula se prema meni i rekla: „Idemo Nena, ne mogu ja stalno tuđe bitke voditi.“ Imala je 16 godina tada.

Danas, ta djevojka je žena koja se bori za prava zlostavljanih žena. Ona je već tada, vjerojatno zbog teškog ratnog puta koji je prošla i svih loših iskustava koja je imala kroz život, odredila sama sebi da će braniti žene. Počela je na teži način, braneći sebe i mene od djevojaka. Kad žena ženu napadne, tada najgore sile vladaju.

Ono što je važno napomenuti jest da je ta djevojka, danas divna i jaka žena, već tada organizirala pomoć izbjeglicama, kako u hrani i odjeći, pokojim praktičnim informacijama pa čak i dajući instrukcije djeci. I mene je vodila sa sobom. Tada sam od nje naučila da se svako dobro dobrim vraća, i zato već od tada živim tako da uvijek postoji način da se učini dobro, pa iako i ukazivanjem na problem. Ja osobno ne bi imala muda prozvati kokoške tako, ali ona jest. I iako mi je kasnije rekla da joj je bilo žao što je morala to napraviti, ali neki ljudi ne znaju drugačije nego da budu prozvani.

Foto: Pixabay – marusya

Da, bile smo mlade, zbunjene, ratni adolescenti. I većina nas se danas bavi nekim humantiranim radom. Neki tajno, neki javno. Nije ni važno zna li se, važno je da se pomogne. Neki od nas su pak posrnuli jer nisu uz sebe imali osobu koja bi im pružila ruku kad im je trebala. Činjenica je da su nas situacije koje smo sami stvarali, ali i one u kojima smo sudjelovali, izgradili ljudima kakvi smo sada.

Znam da na živce idem ljudima oko sebe kad govorim: „Živim danas jer nemam garanciju za sutra.“ ili „Stvaraj uspomene. Trebat će ti kad ostaneš sam i kad mozak počne izvoditi trikove s tvojim razumom.“

Živeći tako, pazi da nikog ne povrijediš putem.

Toliko od mene danas.

Voli vas vaša Nena.

Jeste li gledali film „Bucket list“? Onaj s Jackom Nicholsonom i Morganom Freemanom?

Ako niste, svakako pogledajte.

Zapravo riječ je o „Listi želja“, ali sama riječ „Bucket“, dolazi od američkog izraza „Kick the bucket“ ili vam ga na finjaka „umrijeti“.

Lista želja je popis od barem 100 osobnih ciljeva koje želimo ostvariti.

OK, ne znam za vas, ali ja ih nemam toliko. Zapravo, mislim da ih nemam, ali sad imam vremena razmisliti koji bi to ciljevi bili. Veliki dio njih sam kroz život ostvarila, kao naprimjer:

– Završila obavezno školovanje, iako učim cijeli život

– Stvorila obitelj

– Radim posao koji volim i koji me ispunjava

– Napisala i objavila knjigu

Nije baš sve to bilo na mojoj listi, ali ovo zadnje recimo nisam nikad ni planirala, a desilo se i izvanredno je iskustvo. Zato smatram da je dobro imati takvu listu, ali i da se ne treba samo po njoj voditi. To je recimo kao okvirni vodič kroz život. Ako ćemo živjeti samo da bi ispunili želje koje se nalaze na listi, promaći će nam mnogo drugih divnih stvari koje nećemo vidjeti, a život ih je planirao za nas. Kao recimo, ljubav.

I da, ono što je važno za zapamtiti je da se stvari na toj listi odnose samo na vas. Na ono što vi želite za sebe za ispunjenje svog života, a ne da zadovoljite želje obitelji, prijatelje, poslodavaca.

Foto: pexels-karolina-grabowska

Zato mislim da bi bilo dobro svesti taj popis na recimo 10 stvari.

Evo ovo bi bilo mojih TOP 3.

1. Naučiti reći NE, jasno i glasno jer sam napokon spoznala što NE želim u životu pa je vrijeme da i drugi to shvate.

2. Naučiti kako napraviti kruh. Jako je deprimirajući kad ti se ni u pekaču kruh ne digne…Jer to možda do mene i mojih ruku? Imala sam vremena 2020. kad smo se svi pretvorili u super kuhare i kuharice, ali nekako nije mi se dalo…

3. Naučiti voziti automatik. Da, znam da je lakše, ali ja bez šaltunga ne znam i bojim se!

Eto, skromna sam, ali i to je početak.

Kad malo bolje razmislim, natukla bi ja taj popis i do 100 stavaka kad vidim kave gluposti su mi u TOP3!

I kad bi došla do 100, bio bi tu i 101…itd.

Ok. A vi? Imate li vi svoju Listu želja?

Ajde, nemojte biti škrti, podijelite s nama bar TOP3!

Možda netko pročita vaš komentar na ovu kolumnu i pomogne vam ostvariti jednu od tih želja…Ipak, dolazi vrijeme darivanja.

I to vrijeme darivanja je koma. Ja osobno kupujem poklone kroz cijelu godinu i nemam pojma kako mi se UVIJEK dogodi panika u tjednu pred Božić. Zapravo znam. Poklon kupim i sakrijem ga. Da, da. I od sebe ga sakrijem pa tako i zaboravim da sam nešto kupila. Svakako će biti zanimljivo kad jedan dan budem selila i naletim na sve poklone koji nikad nisu bili poklonjeni. Dobra navlakuša za besplatnu radnu snagu za seljenje.

Foto: pexels-suzy-hazelwood

Uglavnom, liste su dobre i organiziraju nam život. Bar nama koji volimo da su nam životi koliko toliko organizirani. Činjenica da na poslu imam 3 blokića koja su prošarana kraticama koje samo ja razumijem, dodatno upućuje na činjenicu da s godinama popisu postaju nužni. Jer pametan piše, a budala pamti. Tako su mene učili.

Za kraj, život nisu liste. Život je disati punim plućima znajući da osoba u ogledalu može sve što si zacrta bez obzira na prepreke koje joj se nađu na putu. Jer svi idemo istom cilju, ali svaki svojim putem. Slažem se da je zanimljivije putovati bez karte, ali putokazi su uvijek dobro došli. Pogotovo kad shvatite da ste prevalili pola života radeći stvari koje vas nisu činile sretnima.

Do iduće srijede, voli vas vaše Nena

Koliko ste puta u životu sami sebi rekli: „E baš si pametna/pametan! Baš ti je to trebalo!“?

Bezbroj, jel’ tako? Da, znam. I ja isto.

Međutim, danas kad sagledam sve izbore koji su se utjecali na moj život s ovim iskustvom, moram priznati da gledam drugačije na njih.

Evo, recimo dok sam bila klinka koja je stalno bila na meti drugih klinaca zbog ovih i onih razloga, moj otac je zaključio da bi bilo najpametnije da se bavim nekim borilačkim sportom. Pa sam tako ja krenula na Taekwondo. Vi koji me poznajete, vjerujem da se smješkate, ali bez brige, nije to sve, tek sam krenula. I tako sam ja s mojom prijateljicom Anitom krenula istraživati čari borilačkih sportova, no ne zadugo. Jednog dana moja baka koja nas je sve ispraćala u školu gledajući nas s prozora svog stana, zaključila je da taj sport nije za mene. Zašto, pitate se?

E pa baka je primijetila da njezina princeza hoda kao harambaša. Naime, direktni udarci koje smo trenirali, moj hod su časkom pretvorili u nešto nalik „šestaru sa federima“. Dovoljno slikovito? Tako, da.

Nakon kratkog bakinog pojašnjenja mojim roditeljima da je promjena sportskih aktivnosti nužna, moji roditelji napravili su još veću pogrešku. Mene, koja sam uvijek imala rumene i popunjene obraščiće (i ne samo to), upisali su na ritmičku gimnastiku. Da, da. Sad se možete smijati. I to kod profesorice Drvodelić. Dakle, strah i trepet svih djevojaka na školi. Cure koje su se bavile tim sportom, naravno da nisu ni imale obraščiće, jer gimnastika bilo koje vrsta ne dozvoljava višak kose, a kamo li kilograma. Dakle, fijasko. Probali smo i s čunjevima (ili kako se već zovu) i s trakicom i hula-hopom (koji bi mi btw danas bio taman), ali uzalud. Baka mi je čak isplela „polovinke“ (plesne papučice) i našila na njih neku kožu da mi se ne kliže dok vježbam na parketu, ali uzalud. Moj hod sad se pretvorio u depresivno klaćenje još više zadirkivanje djevojčice kojoj odlazak u školu više nije bio zabavan. A imala sam tek 10, 11 godina. Jep, to je prva greška koja je utjecala na moj život, a da je se ja sjećam. Danas ju rado prepričavam majkama koje tlače svoju djecu viškom izvanškolskih aktivnosti, ali o tome ćemo drugom prilikom.

Foto: Pixabay-TobiasGrahl

No, nisam vam rekla kako mi je to pomoglo.

Nakon što sam sama sebe vidjela u staklenoj stijeni jednog dućana kako izgledam hodajući tako pogrbljena pokraj djevojčica koje su hodale uspravno s osmjehom, odlučila sam sama sebe natjerati da pazim na svoj hod. Baš da pazim. Da se ne klatim, da su mi leđa uvijek ravna unatoč super teškoj školskoj torbi i obavezno svaki put kad sam imala priliku vidjeti se kako hodam, da to i učinim. Nakon što sam to izvježbala, osjećala sam se bolje, a i izgledala sam bolje. Danas hodam kao patka, kažu neki, ali kad se natjeram prošetam ja i štiklu, a da pri tome ne izgledam kao rahitični dinosaur.

U životu se često nalazimo u prilikama da donosimo odluke. Nisu sve odluke od životnog značenja, dapače, ima ih i onih svakodnevnih jednostavnih, no i njih nerijetko krivo izaberemo. Evo recimo, jutros sam obukla tenisice, haljinu i traper jaknu jer mi je kroz prozor to izgledalo jako mudro. Izlaskom iz stubišta shvatila sam da mora da sam još uvijek sanjala dok sam donosila tu odluku jer vani je debela magla sakrivala zgradu preko puta, a sunce se ne bi moglo probit ni da se približilo planeti. Dakle, ipak sam trebala popiti tu kavu prije izlaska iz kuće, a ne ostati 10 minuta duže u toplom krevetu, jer danas ima da se smrznem samo tražeći auto na parkiralištu.

Foto: Pixabay-RayanMcGuiver

Međutim, nesporna je činjenica da za ništa u životu nemamo garanciju, osim da će život koji smo dobili na korištenje – jednog dana završiti. Na ovaj ili onaj način. To je jedina garancija. Sve ostalo, učimo sami, odlučujemo sami i zahvaljujući odlukama koje donosimo rastemo ili stagniramo. Ne vjerujem da na ovoj planeti postoji čovjek nije naučio iz svojih pogrešaka ili loših odluka. Sasvim druga je stvar to što većina nas krivi druge za vlastite pogrešne odluke, ali tako je valjda lakše. Kad je netko drugi kriv. Iako, kad se pogledamo u ogledalo, pravi krivac nas gleda.

Ovo se može primijeniti na sve u životu. Od odabira namirnica za objed, preko odabira odjeće, prijatelja, partnera, posla, hobija, putovanja, kupovine bilo čega i odlazaka bilo gdje.

Budući da su ove kolumne uglavnom bazirane na odnosima žena i muškaraca, loš izbor je nešto što smo zasigurno svi bar jednom u životu napravili.

Činjenica da smo odgajani tako da imamo samo jednog partnera kroz život, jer inače si promiskuitetna (kako mrzim ovu riječ), najveća je glupost koju su nas mogli naučiti. Baš zbog tog glupog stava i odgoja, postoji previše loših brakova oko nas. Baš zbog toga, zbog tog lošeg odabira kojeg su nas učili da ne možemo ispraviti, mnogi od nas trpe uz sebe partnere s kojima nakon nekog vremena nemaju ništa zajedničkog. Nije nužno da veze postaju nasilničke ili kobne, ali kad se jedno jutro probudite pokraj partnera prema kojem nemate niti jednu pozitivnu emociju, što to govori o vašem životu? Ovom jednom životu koji ste dobili? Zapitajte se.

Foto: Pixabay-ICSilviu

Osobno vjerujem da svako od nas u životu sretne srodnu dušu, pa ako ne prije onda u staračkom domu. Isto tako vjerujem da svako od nas zaslužuje provesti život uz onoga tko mu paše, a ne uz onoga uz koga mora. Obično su to dvije različite osobe. Samo rijetki sretnici nađu svoju srodnu dušu rano u životu. Neki se prepoznaju tada, a neki tek nakon što provedu godine i godine u lošem braku. Koliko ste puta čuli da se neka žena razvela i nakon razvoda susrela čovjeka s kojim je išla u školu i „rodila se ljubav“? Prečesto… Bar ja jesam.

Da zaključimo. Molim vas nemojte učiti svoju djecu da je promjena loša i da će ih loše odluke u životu skupo koštati. Neke hoće, ali većina neće, no naučit će ih kako ubuduće prepoznati što je dobra odluka u toj situaciji. Posljedica svake loše odluke je bolja škola od posljedice dobre odluke. Dobre odluke nam spuštaju oprez i postajemo ranjiviji. Loše odluke nas tjeraju da razmišljamo više nego inače.

Osim ako ste baksuz. E onda vam nema pomoći.

Šalim se..možda…

I ovu srijedu, voli vas vaša N.

Ova stara narodna uzrečica nije uzalud, jer je zapravo zapisana u genetičkom kodu žene.

Zašto? Pa hajde da vas malo podsjetim.

Sjećam se kad sam bila mala pa bi slušala roditelje kako razgovaraju:

Mama: Ovaj film smo gledali.

Tata: Evo je opet. Pa ti si sve filmove gledala!

Mama: Ovaj smo čak i gledali zajedno.

Tata: Pa zapamtio bi valjda da sam ga gledao.

Mama: Sjećaš se kad smo bili kod Olge na kolačima jer joj je sin imao ročkas, a ti si imao onu prokletu košulju koju nikad nisam voljela peglati što tebi nije smetalo da ju često nosiš, pa si komentirao da su joj kolači suhi i da ti je jasno zakaj ju je Josip ostavio jer ni približno ne kuha dobro kao njegova mama, čiji kolači, da si ne lažemo, nisu baš nešto jer svugdje stavlja mast umjesto maslaca? Uzgred, taj dan nam je na parkingu golub zasrao auto pa si ga nemilice baby maramicama čisto da lim ne bi izgorio ispod kakice. I po povratku doma gledali smo taj film na televizoru koji je već tada krepavao, ali ti si bio uvjeren da je riječ od sitnijem kvaru (na televizoru starom 20 godina).

Tata: Sjećam se lima i kakice.

Foto: pexels-thirdman

Naravno, jer samo to je njemu važno. I razumljivo je.

Sigurna sam da ste svi čuli nešto slično u vašem djetinjstvu, ali ako osluhnete pažljivije, isto se dešava i danas. Već smo pisali o načinu na koji žene pamte u kolumni gdje smo zaključili da je uzaludno raspravljati se s nama jer mi pamtimo baš sve. Često glumimo da se ne sjećamo i to uglavnom u slučajevima kad vidimo da bi nas potvrda nekog događaja mogla natjerati da radimo nešto što nam nije baš napeto. Kao recimo..

On: Hoćemo probati onu pozu od preksinoć? Tako mi je pasala.

Ona: Koju pozu? (O ne opet ta dosada, pa i grč je zabavniji od toga..)

On: Ma znaš onu što su nam susjedi opisali. Čuo sam ti po uzdasima da je to baš što ti treba.

Ona: Ne znam o čemu pričaš, ali spremna sam na onu drugu o kojoj dugo maštaš.. (Sjeti se luđakinjo, koja je njemu najbolja a nisi mu dugo priuštila to veselje, jer inače fasovala si!)

Poznato vam je i ovo? Pa na ravno da jest. To je situacija u kojoj su oboje pobjednici.

Međutim, u trenutku kad odnosi postanu napeti, kad su partneri u svađi, tada smo mi žene te koje vladamo situacijom u verbalnom izričaju (ok, nerijetko i mašemo rukama), jer pamtimo sve što ste vi ikad rekli ili napravili. I dobre i loše stvari. Sve je pohranjeno u našoj memoriji i budite sigurni da ćemo to iskoristiti protiv vas prvom prilikom. Način na koji ćemo vam servirati podsjetnik na prošlo doba ovisi isključivo o količini nervoze koju ste proizveli u nama. Ja recimo imam nizak tlak, pa je moj nivo tolerancije izuzetno visok. Ok, duže mi treba da se naljutim, ali kad se naljutim i kad netko probudi demona u meni, onda se prvo nakašljem (pročistim grlo), duboko udahnem, nabacim osmjeh i krenem tihim glasom, tako da me mora jako pažljivo slušati želi li doznati što ga čeka.

Foto: pexels-juan-pablo-serrano-arenas

Istovremeno, kad je žena sretna i zadovoljna, ona svom partneru skida i zvijezde s neba. Tada se otvara ladica s uspjesima svog partnera i podsjeća ga se na sve stvari koje je dobro napravio i kako se ona tada osjećala. Nerijetko preuveličamo naš osjećaj, jer budimo realni, biti ponosna na svog muškarca, divan je osjećaj i dugo se pamti. I mi stvarno volimo te trenutke kad vas možemo pogledati s obožavanjem i reći same sebi: „Dobro si odabrala mila. On je taj.“

Žalosti to što su to rijetki trenuci ili što ih mi možda ne znamo prepoznati na isti način kao i vi. Ma da. Sigurno je to.

Nedavno sam čula kako je dečko u šali prigovori svojoj djevojci kako je stan u kojem ona živi premalen i da se osjeća kao da je u kutiji šibica. Nije to baš konstatacija koju djevojke vole čuti, iako nas veličine ne diraju puno, ali koliko sam čula vratila mu je taj komentar. Kad su proveli noć u tom istom stanu, ona se nakon zabavnog druženja povukla u kut kreveta pa ju on nije mogao zagrliti kad mu je to pasalo. Pitao ju je kamo je pobjegla, a ona je rekla da mu daje prostor da se ne osjeća kao da je u kutiji šibica. Naravno da je razgovor završio smijehom jer su ipak normalni ljudi u pitanju, ali eto, tako naš ženski mozak radi. Vratimo vam lopticu kad ste već zaboravili na nju.

Foto: pexels-cody-portraits

Šalu na stranu, molila bi tren ozbiljnosti sa zamolbom iz srca.

Pomozite nam da stvaramo lijep zajednički život s vama. Nemojte nas dovoditi u situacije da brusimo jezike i podsjećamo vas baš na svaki zarez koji ste izrekli jer zaista se svega sjećamo. Nemojte se opustiti u trenutku kad nas osvojite. Osvajajte nas svaki dan. Nemojte nam dati povoda da pomislimo na nekog drugog dok smo s vama. Neka nam zajednički trenuci budu nezaboravni. Isto tako, kad se mi uljuljamo u neku sigurnost i imate osjećaj da nam je svejedno ili da smo vas se zasitile, a stalo vam je do nas, započnite razgovor. Izvucite iz nas što nas muči. Reći ćemo vam jer mi bi i na lakat progovorile. Nemojte sve što kažemo shvatiti kao napad, već kao konstruktivnu kritiku. Znam, ponekad smo otrovne u izgovoru, ali to emocija progovara. Bespomoćnost i strah od vaše moguće reakcije, ili prekida zbog nerazumijevanja. A prekidi bole i ostavljaju duboke ožiljke.

Veza je putovanje. Zajedničko.

Svako putovanje ima kraj. Sami birate kakav će taj kraj biti, ali i koliko će putovanje trajati. A mi žene smo tu da vas podsjećamo na svaki biser koji ste napravili, kako bi vas što zabavnije pratile na pravom putu.

Jer iza svakog uspješnog muškarca stoji žena (koja okreće očima, ali je tu).

Do iduće srijede, voli vas vaša N.

Bilo je pitanje vremena kad će ova tema doći na red, jer priče koje slušam sve češće baš po ovoj temi su tužne i zabrinjavajuće.

Osobno ne bi ni sama znala kako započeti ovu temu s partnerom, ali sad kad je kolumna napisana, samo bi mu ju poslala, pa neka smatra to početkom razgovora. Hrabro, zar ne? Ma ludost, kažem vam!

Vi, ako imate ovakvu situaciju, smislite sami način na koji ćete započeti razgovor, ali svakako započnite, jer o tome se mora razgovarati.

Tupim već godinama da nismo svi isti, a to znate i vi.

Ne volimo svi istu glazbu, hranu, odjeću, godišnja doba…

Pametnom dosta. Dakle, ne volimo svi iste stvari ni u seksu. Logično, zar ne? Meni je.

Foto: Pixabay – Sasint

I sad kad se nađe dvoje ljudi, koji svak’ voli svoj tip glazbe ili pak ona voli kolače, a njemu je prioritet janjac na ražnju, pa normalno je da nemaju iste seksualne navike i potrebe jer ona je „finjak“ koja se igra s kremom na kolaču dok on ko’ živina trga meso s kostiju. Kako tu može biti harmonije bez razgovora. Kužite? Možda malo slikovito, ali shvatili ste.

Nisu nas odgajali da o seksu pričamo. GREŠKA.

Nismo učili u školi da je seks važan i nužan za psihofizičko zdravlje osobe. Opet GREŠKA.

Previše smo zasuti izmišljenim idealima ljepote koje kroje neki iskrivljeni umovi, te nas to čini nepoželjnima samima sebi i samim time neprivlačnima drugima. O Bože kakva GREŠKA.

Dakle sve greška do greške.

Poznajete li ženu koja je jučer izgledala kao ocijeđena krpa za pod a danas cvrkuće, smješka se i zadovoljna je? E da. Ta je dobila „terapiju“ koja joj treba i pasala joj je.

A poznajete li onu ženu koja se jedva vuče na poslu, ne želi ni pričati o sinoć jer je neispavana i nezadovoljna? E da, i ta je dobila „terapiju“, ali joj nije pasala.

S muškima baš nisam sigurna da je takva situacija, ali ispravite me ako griješim.

Koliko ja malo poznajem muški um (aha), mislim da su oni više u seksu vezani uz mehanički dio. Dakle, da im je važno da se seks dogodi, a ne toliko kakav im je bio. Varam se? Naravno da se varam jer imam ženski mozak, ali sigurna sam da će se naći neki hrabri među vama da mi objasni koliko sam u krivu.

Foto: Pixabay – StockSnap

OK, poznajem ja i muškarce kojima je napeto da žena uživa i tek to ih dovodi do zadovoljstva, ali bojim se da su takvi u manjini. Opet, zahvalna sam što postojite i voljela bi da napišete neki priručnik za ostale pripadnike muškog spola i time olakšate život svima. Radni naziv priručnika „Zadovolj(e)na žena, lakši život meni“. Ako treba pomoći u pisanju, tu sam.

Na žalost poznajem i muškarce kojima je važna kvantiteta a ne kvaliteta odnosa, dok istovremeno imaju anatomske pogreške koje bi mogli sakriti kvalitetom. Shvatili ste? A niste. Dakle, oni koji imaju ili premaleni ili preveliki alat koji nikako nije prilagođen ženskoj anatomiji. E oni baš uporno tjeraju količinu misleći da je to dovoljno. E pa nije. Iako, sjećam se jednog kolege koji je imao fantastičnu uzrečicu, koja je bila usko vezena uz disciplinu auto sporta kojom se bavio, a ta je bila: „Moj je mali, ali je tehničar“. Istina, bavio se tehničkim disciplinama i vozio je mali auto, pa je možda mislio na auto…

S druge strane poznajem i žene koje su anatomski anomalične, pa joj partner kaže da se u njoj osjeća kao „hrenovčica u stubištu“ ili kao da je na „klizanju na olimpijadi“. Niste to još čuli? Blago vama.

Foto: Pixabay – StockSnap3

Uglavnom, zbog svega toga što sam gore navela, ali i tisuću drugi razloga o kojima danas nećemo pisati jer ne držim predavanje nego samo ukazujem na činjenice i zabavljam vas uz jutarnju kavu, više je nego nužno razgovarati s partnerom o seksu. Ipak, seks je divna aktivnost koja može biti punjač baterija, motivator, pokretač mnogih divnih ideja i projekata. Dodatno, ako je seks dobar i orgazmi nisu glumljeni već prirodni i fantastični, tijelo otpušta negativnu energiju i oslobađa se prostor za nešto novo. Čitala sam negdje da smo prilikom orgazma spojeni direktno sa svemirom. Jeste li se osjećali ikad tako? Osjećaj je neopisiv i nužan. Otvore vam se vidici, sve je jasno i snaga svemira je u vama.

Želite li i vi takav orgazam? Želite li i vi uživati u seksu s osobom koju volite?

Zaslužujete to svakako. Oboje.

Priuštite si ga svakom mogućom prilikom, jer to postoji. Vjerujte mi.

Prvi korak je pokazati partneru/partnerici ovu kolumnu. Shvatit će.

A na kraju, kako bi rekla jedna moja draga kolegica, ako to ne upali, uvijek je tu prijatelj David (vibrator s punjivim baterijama) koji ne prigovara, kojem možeš reći sve i neće se uvrijediti… Šalim se…možda…

Do iduće srijede, uživajte u spajanju sa Svemirom.

Voli vas vaša N.