Ovu kolumnu sam htjela posvetiti nadimcima, međutim prvo vam moram ispričati što mi se danas dogodilo.

Šetala sam s kolegicom za vrijeme pauze prema dućanu i ona mi je vrlo žustro opisivala vikend koji je provela sa svojim dečkom. Veselila sam se tom razgovoru i upijala sam svaku njezinu riječ jer već duže vremena čekam da ta veza počne biti „fizička“, ako me kužite. I napokon jest. Hvala nebesima, napokon akcija. I tako hodamo nas dvije, ja buljim u nju i ne dišem dok ona meni detaljno opisuje predradnje. Toliko je slikovito opisivala sve dok se ja nisam u jednom resetirala kad je rekla:

„Njegov Živko i moja Micika napokon su se upoznali.“

Dakle, umjesto da navijam i veselim se zbog konačnog dugo očekivanog susreta, ja sam prasnula u smijeh. Kako uopće nisam gledala kuda hodam ni hoću li se s nekim sudariti, zapela sam za neku izbočinu na pločniku i prosula se koliko sam duga i široka. Ispred suda. Županijskog. U Zagrebu. OK? Vidite sliku?

I tako ležim ja na podu ispred suda, ljudi prilaze, žele pomoći, a moja kolegica gleda i ne kuži zakaj sam ja na podu i kaj sad izvodim kad mi nije ispričala cijelu priču. Nemrem vam garantirati da ću uskoro tim putem šetati, ali kako sam odvažna, moguće je da sam tamo već sutra.

Eto, uvod za nadimke. Nemojte se smijati, sigurna sam da i vi svoje privatne dijelove imenujete ovisno o kvaliteti performansa. Aha, ne imenujete ih. Ok, ja sam ona balerina. Ali, to je vaša stvar i intima. Ne bi se štela mešat.

Uglavnom, moj pokojni otac je bio genijalac što se tiče nadimaka. Mislim da on nikada nikoga u svom životu nije nazvao pravim imenom. Evo recimo, ja sam bila Kiki, a ime mi znate. Imao je prijatelja koji je imao veliku glavu i njega je zvao Globus, iako se zvao Mirko. Dakle, opet nema veze. U posljednje vrijeme sve više razmišljam o njemu i mislim da ću ipak napisati knjigu o njemu. No. To sad nije tema. Uglavnom, nadimci.

Sjećam se u osnovnoj školi kakve smo si nadimke dijelili. Svi su uglavnom bili bazirani na pretumbavanju imena ili sličnosti s nekim likom iz crtića ili reklame. Jer knjige ni tada nismo baš voljeli čitati. Ulica i parkovi su bili puno zabavniji. Mi smo ona generacija koja se znala igrati i koje si trebao šibom u kuću tjerati.

Foto: Pixabay – Geralt

Od nadimaka smo imali: Mirela – Lela, Miroslav – Špiro (ali to zbog pjegavog nosa), Salmin – Salama, Josip – Jojo, moj bratić Nosko (pogađate, imao je impozantan nos), Darko – Dado, Eugenija – Genka, Svjetlana – Ceca i još mnoga druga. Sve su to simpatični nadimci i ta djeca su se dobro nosila s njima, pa čak i moj Nosko, koji danas nema tako impozantan nos. No, djeca ko djeca, znaju biti jako zločesta pa kako bi odvratila pažnju sa sebe, upiru prstima u druge. To radi i puno odraslih ljudi danas, pa nije ni čudo da nam je ovako lijepo u životima. Uglavnom nadimci kao Sroljo, Šmrklja, Četverooki, Guzata, Buljava i slično, nadimci su koji su mogli obilježiti sudbinu tom djetetu u budućnosti jer su jako loši za samopouzdanje. Mene su zvali uglavnom Nena, jer nakon što me prvi kreten nazvao Sisoja, tata je poslao Jovicu da mu poravna nos. Jovica je bio super zgodan osmaš čiji tata je bio dobar s mojim, pa smo koristili te kvartovske veze. Uglavnom, Sisoja sam bila možda dva dana. Čini mi se da su mi tada prestale raste. Prokletstvo! Šalim se. Uglavnom, Jovica je meni pomogao da ne odrastem s kompleksom razvijenije djevojčice. Ako ćemo iskreno, zapravo on je kriv što ja uopće nemam kompleksa i što se svi tome čude. Tak fino. Odite na moj stari kvart, potražite Jovicu i zahvalite mu. I ja bi mu se zahvalila da znam gdje je. Kad je počeo rat, otišao je. Morali su valjda. Neću sad o tome.

Foto: Pixabay – Mandyme27

Ono što je najvažnije jest da ne smijete svoju djecu učiti da daju nadimke. Moj otac ih je cijeli život davao, ali ja nisam. Vidjela sam što to može učiniti čovjeku, jer Šmrklja i danas cuga po kvartu, Četverooki se zatvorio u stan i ne znam dal’ je ikad imao curu, Buljava se potukla već u prvom razredu srednje i cijelo školovanje bila na glasu kao razbijačica. A zašto to sve? Da maknemo pažnju sa sebe. Jako okrutno i potpuno nepotrebno. Jer život je bumerang. Kako daješ tako ćeš i dobiti. Kad-tad.

Kad smo kod pažnje, moram nazvati kolegicu da mi završi priču o Živku i Miciki jer moja mašta će to okrenuti na romansu by Danielle Steel, a možda je riječ o čistoj akciji. Odoh vidjeti kako je priča završila!

Pusa od one koja ne daje nadimke drugima, ali sebi da! OK…neki dan sam dala nadimak, ali po zasluzi – Serijski. A vi si mislite što…

Danas sam „prosuta pred sudom Nevena“

Lavju!