Kako damski i elokventno sam se izrazila, pa to nisu istine.

U životu svi u jednom trenutku postanemo manipulatori jer situacije od nas to zahtijevaju. Oni „normalni“, tj. oni od nas koji imaju u sebi ugrađene moralne vrijednosti zdravog društva, mi se ubrzo pokajemo i onda ližemo ta kriva djela godinama. Ispričavamo se djelima, riječima i načinom na koji gledamo svijet oko sebe i tretiramo ostala živa bića oko nas. Uglavnom, postanemo lovina za manipulatore. A njih je, vjerovali ili ne, puno više nego nas koji „fasujemo“ u tom krugu života.

Nedavno sam se našla u situaciji da netko tko je meni bio važan iskoristi moju od prije naučenu submisivnost, poniznost ili čistu glupost, kako god to želite nazvati, i iskoristio ju da meni nabije grižnju savjesti za djelo koje je on učinio.

E sad, ne smatram ja sebe baš super pametnom, ali ni super glupom. Životna škola koju učimo i na kraju ipak umremo glupi, naučila me puno, ali očito u ovoj situaciji – nedovoljno.

Činjenica da su manipulatori u većini slučaja i narcisoidne osobe, nikako nije zanemariva jer gdje je smisao manipulirati nekim, a istovremeno ne uživati u svojim djelima gledajući na njih kao na vrhunac kreativnosti. Fuj. Nabijem vas sve redom ovom svojom balkanskom jezičinom.

Ljuta sam. Primijetili ste, zar ne? Naravno. Jer kod mene je sve odmah vidljivo na prvu. Nemam ja vremena nikog ni muljati ni zavlačiti ni trošiti mu vrijeme. Ja kad krenem u bilo kakvu komunikaciju, bilo privatnu ili poslovnu, odmah se prospem pred osobom kao pijana kuma na vjenčanju. Dakle, otvorena knjiga. I uvijek dajem sve od sebe da se osoba s kojom komuniciram osjeća opušteno, zabavljeno i važno.

Foto: pexels-fauxels

E ovo zadnje me sjebe svaki put. To je naučeno ponašanje. To su mi ovi narcisoidni manipulatori usadili kao normu i ja od kad znam za sebe radim uvijek istu grešku – stavljam svoju važnost ispod osobe s kojom komuniciram. E rode, što me rodi takvu.

Da vam budem iskrena, takvo ponašanje je prouzročilo sav stres koji sam si dozvolila i koji se na kraju pretvorio u neke glupe boleštine s kojima se nosim kao Hulk. Pa zašto onda nisam Hulk kad razgovaram s ljudima, nego im dam da me gaze?

Poznat vam je ovaj monolog? Ma nemojte mi reći… Dakle, nisam jedina koju oko malog prsta vrti banda narcisoidnih manipulatora. Tužna je to spoznaja, ali budi ideju da bi možda i mi mogli osnovati neki klub i udružiti se u borbi protiv ove bagre koja vlada našim životima. Jupi!

Možete si misliti kako bi to bilo…Jedan od njih bi se infiltrirao u naše redove i poveo nas…a mi bi kao ovce u magli blejali i što točno radili? Pa plesali kako on dirigira.

I tako se mi vrtimo u krug, a ja vam nisam ispričala situaciju koja mi se dogodila. Baš sam bezobzirna.

Dakle, otkako sam uselila u novi stan, svako malo mi dolaze prijatelji da vide to moje toplo gnijezdo i ja im se silno veselim i dočekujem ih kao svaka dobra domaćica, s nekom klopicom.

Foto: pexels-sydney-troxell

I tako je taj moj prijatelj/poznanik/šupak žešći, u jednoj grupi najavio da dolazi k meni i da nosi svoju klopu jer meni kao sva hrana zagori. Budući da to sa zagoretinom nije daleko od istine, ja sam prihvatila zafrkanciju i zamolila ga da ponese i meni nešto, da ja ne ostanem gladna. U toj istoj grupi je on u danu kad je trebao doći objavio fotke nekih delicija koje kao nosi k meni i kako će on biti divan domaćin u mom domu, a ja sam objavila fotke nekih zagorenih stvari koje sam slikala ranije. Da, zagori mi hrana, pa što.

S njim je dolazio još jedan prijatelj, koji je uvijek gladan. Ali, uvijek. Taj bi i nogu od stola oglodao da ju premažete majonezom.

I sad si ja mislim…ovaj koji izaziva je dovoljno lud da fakat ponese tu hranu, nije me pitao što mi treba za dom da donese, pa možda fakat želi donijeti tu hranu kao poklon. S druge strane Bubi, ovaj koji se oblizuje stalno, njega nije teško nahraniti. Parizera uvijek ima u frižideru..i neki komad sira…

I umjesto da ipak kupim nešto ekstra za frižider, ja samo stavim Pelinkovac hladiti, jer ipak je to „eliksir istine“, a istine nikad dosta.

U nekoliko navrata je u toj grupi on objavljivao fotke iz dućana, na kojima je fakat bio on i gdje se vidjelo da kupuje neke oblizeke.

I znate kako je došao? Raširenih ruku s kitom cvijeća i pitanjem: Kaj ti je danas zagorjelo?, dok je u pozadini Bubi mirisao zrak nadajući se da sam ja kao dobra domaćica, napravila gozbu.

Bijes koji me obuzeo čuo se na cijelom katu, jer sam što ono točno? Popušila foru? Bila izigrana? Ili sam samo malo jače glupa?

Što god da je bilo, naravno da je on slikao stol na koje je bio pelin, parizer, par maslina i neki upitni trokut sir kojeg mislim da još uvijek osjećam negdje u zubima.

Foto: pexels-sydney-troxell

Bubi je rekao: Ja drugi put dolazim sam. Nahrani me ženo!

A šupak je rekao: Nisi mi baš neka domaćica.

Osjećaj: neponovljiv.

Zapravo priča je trebala biti o liku koji mi nije dao mira dok nisam došla kod njega doma na večeru pa se onda od silnog uzbuđenja nije znao ponašati i eto tako – mućak, ali ova s Bubijem i Šupkom je zanimljivija, zar ne? Ili možda ipak želite čuti onu drugu..

U svakom slučaju, nabijem ih!

A kako bi rekla jedna čitateljica od prošlog tjedna: Bože, koja hrpa gluposti na jednom mjestu!

Do iduće srijede tražimo lokaciju za klub: Ne može nam nitko ništa, osim njih!

Voli vas vaša Nevena.