Sport

Juniori Radnika uz bok Dinamovim

Generacija koja je prva osvojila Azurnu obalu i Menton

Objavljeno

prije 5 godina

6. travnja 2020.

Objavio/la

Mato Paviša

Ranije Radnik, kao i danas Gorica, je uvijek imao kvalitetne juniore iz kojih se onda punila seniorska momčad ali i susjedni klubovi Turopolja. Oni najbolji bi pak odlazili u Dinamo ili tada jak Zagreb, kao Panadić, Pavličić, Željko i Mladen Župetić, Jančetić, Mario Cvitanović, Katulić i drugi. Bilo je i obrnutog puta u vrijeme uspona Radnika do Prve lige sezone 1992/1993 kad su se iz Dinama u Radnik vratili Dubravko Hrkovac, Damir Grlić, Mario Paviša, Krešo Matak..Upravo Grlić, Paviša i Matak vratili su se iz Dinama kao izlazni kadeti ili juniori. Stasala je tada u Radniku jedna dominantna generacija u kojoj su još igrali Ivica Domitrović, Rovišan, Vučur, Dino Harambašić, Mario Cvitanović, Robert Nastevski, Lučan, Bago, Neno Katulić, Saša Sabljak, Mirenić, Krešo Beloša Fijan, Medarić, Skrbin, Kundić, Nenad Bibić. Trenirao ih je legendarni Stjepan Kovačić Pero a šef škole je bio Mirko Bazić. Ima li potrebe naglašavati da su neki od spomenutih kasnije bili prvoligaški igrači i internacionalci a Mario Cvitanović i reprezentativac?

Sezone 1992/1993 juniorskog prvenstva 1. Lige, Radnik i HAŠK-Građanski (kasnije Croatia a onda opet Dinamo) vodili su bitke za prvo mjesto. Mnogi stariji ljubitelji nogometa u Velikoj Gorici zapamtili su kasnu jesen 1992. i međusobni derbi na stadionu Radnika po kišom natopljenom terenu i slavlje mladih “šljakera” 4:3!! Za HAŠK-Građanski (Dinamo) su tada igrali, koliko se sjećamo, Silvio Marić, Dario Šimić, Igor Holetić, Domagoj Kosić, vratar Mario Švigir, Stjepan Tomas, Kosi..Rezultat i vodstvo se smjenjivalo samo za one s jačim živcima, a nakon sjajne pobjede mladi igrači Radnika prsnim uklizavanjem u velike lokve vode proslavili su veliku pobjedu.

Sljedeće 1993. godine u proljeće juniori Radnika pozvani su prvi put na veliki međunarodni turnir u Francusku na Azurnu obalu u gradić Menton. Prekrasno je tada Goricom ali i u dragom Zagrebu odjeknula vijest da su juniori Radnika osvojili prvo mjesto i veliki prelazni trofej koji i danas krasi vitrine kluba jer je kasnije osvajan još dva puta i ostao trajno u Velikoj Gorici. Da se tada u našoj metropoli dobro sve znalo o juniorima Radnika, svjedoči i sljedeća činjenica. Mladi “šljakeri” igrali su u Mentonu teške dvoboje oko pet dana zaredom a povratak u Veliku Goricu bio je kasno popodne u subotu. Jasno da se malo spavalo a puno slavilo i veselilo a doma ih je dočekala “lijepa” čestitka. Već dan kasnije i to u jutro, morali su na derbi s Croatiom (Dinamo) u Maksimir i bitku za konačnog prvaka 1. Lige!? Bila je to u najmanju ruku neobična odluka nadležnih ali tako se izgleda tako moralo dogoditi i novi prvak je jasno postala Croatia.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

I na kraju, koliko su tadašnje generacije juniora bile dominantne govori i podatak da su mladići seniorima širom Turopolja trpali kao od šale. Svjedoči to i izvještaj s utakmice Dinamo (Novo Čiče)-Radnik (juniori) 0:9 u jesen 1992. godine. Za Radnik devet različitih strijelaca redom Cvitanović, Harambašić, Katulić, Paviša, Mirenić, Bulić, Bibić, Bago i Nastevski.

Povezane teme:NK Radnik

Sport

Legendo, hvala i sretno! Krizma ide dalje, ostaje gomila lijepih uspomena…

Krešimir Krizmanić, dijete HNK Gorica, napušta svoj klub nakon 13 godina provedenih na Gradskom stadionu, od toga cijelih sedam u prvoj momčadi. Nekoć talentirani klinac izrastao je u simbol onoga kako bi to trebalo izgledati…

Objavljeno

prije 7 sati

2. lipnja 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

E, tako ti to nekako trebalo izgledati u idealnom scenariju! Dobro, ne baš u potpunosti tako, jer postoji i detalj koji bi mogao biti i “idealniji”, ali… Krešo Krizmanić otišao je iz Gorice kao simbol onoga na što svaki navijač “ponosa grada”, svaki prijatelj kluba, pomisli kad razmišlja o idealnom igraču za našeg prvoligaša.

Krešo je, naime, dečko s Galženice. “Born and raised” u ovome gradu, u ovome klubu. Počeo je kroz Udarnik, svoj talent zatim prošetao do Sigeta, nosio dres Hrvatskog dragovoljca, pa se na poziv trenera Perice Vidaka vratio kući. I došao u Goricu sa samo 11 godina.

U ovom klubu, koji u to doba baš i nije nalikovao klubu kakvog imamo danas, mali Krizma je rastao iz mjeseca u mjesec, iz sezone u sezonu, iz generacije u generaciju. Prvo kao desno krilo koje zabija ljevicom, zatim kao lijevi bek, pa na kraju kao stoper. Od limača, preko kadeta i juniora, sve do seniora. Uspio je u tome u uvjetima koji nisu bili idealni, iz niželigaškog juniorskog uskočio je u prvoligaški seniorski nogomet, a u takvim prijelaznima mnogi se izgube.

On se nije izgubio. Umjesto toga, mali Krešo stalno je napredovao. Iako, vidjelo se odmah da je u tom dečku nešto posebno…

– Protiv kojeg stopera mi je najteže igrati? Protiv Krizme na treningu!

Tako je svojevremeno govorio Lukasz Zwolinski, najbolji strijelac Gorice u prvoj prvoligaškoj sezoni. U to vrijeme Krizma je imao 18 godina, nije dobivao priliku u borbi za Europu, minute je skupljao u juniorskoj momčadi, ali odmah je bilo jasno da je pitanje vremena kad će i među velikim dečkima doći “na štih”. Ne samo zbog toga što je govorio Zwole, nego i zbog pametnog vođenja trenera Jakirovića, koji mu je prve prvoligaške minute dao u posljednjoj utakmici sezone.

U svakoj sljedećoj Krizmanić je pokazivao da vrijedi, da može, da ima i talent i kvalitetu, iako uvjeti i dalje nisu bili idealni. Gurali su ga na lijevi bok, štitili od eventualnih pogrešaka koje bi “ubile” mladog igrača, a i u godinama koje su slijedile pokazao je da može – sve! Ako treba na beka, može. Ako ima prostora na stoperu, super. Ako treba pokriti bilo koju drugu poziciju, nema frke… Pokrivao je tako i poziciju desnoga beka, ljevonogom stoperu to je daleko od idealnog okruženja, ali snašao se. I dokazao da je pravi “vojnik kluba”.

Spletom okolnosti, možda ponekad i nesreće, propuštao je prijelazne rokove jedan za drugim, ostajao u Gorici iz godine u godinu, pri čemu se iz klinca koji ima talent pretvarao u igrača koji je počeo nositi Goricu. Dogurao je na kraju do statusa ključnog igrača, jednog od onih bez kojeg niti jedan trener ne želi slagati svojih startnih 11, a u svemu tome nakupilo se čak 175 nastupa za najdraži klub.

Posljedično, Krešo Krizmanić postigao je ono što rijetki uspiju postići. Sa samo 24 godine Krešo je sedmu prvoligašku sezonu dovršio sa statusom – klupske legende. I simbola onoga što piše u idealnom scenariju: domaći klinac dođe u klub, ostane ovdje dovoljno dugo da postane prvotimac, na kraju i jedan od najvažnijih igrača, pa tek onda napusti klub.

Krešo napušta Goricu, dakle, u ljeto 2025. godine, punih 13 godina nakon što je prvi put ušao u svlačionicu Gradskog stadiona, s bogatim prvoligaškim iskustvom i iznimnom nogometnom kvalitetom. Zvuči idealno? I bilo bi, da nije jednoga detalja…

Krizma, naime, iz Gorice odlazi kao slobodan igrač. Da je scenarij baš potpuno idealan, klub bi ga transferirao u milijunskom nogometnom poslu, zaradio taj značajan novac i poželio mu svu sreću u nastavku karijere sa znakom eura ili dolara u očima. Ovako, u priči koja je prekrasna, iako ne i do kraja savršena, Krizma odlazi nakon isteka ugovora, uvjeren da je pravi trenutak za iskorak.

Klub se od Kreše Krizmanića prvi put oprostio uoči utakmice protiv Hajduka, njegove posljednje u dresu s brojem 25 i bikom na prsima, a drugi i posljednji put to je učinjeno objavom na društvenim mrežama.

U sklopu oproštaja stigao je i oproštajni intervju, jedan opširan pogled unatrag, na sve ove goričke godine dečka s Galženice. Krizma, hvala na svemu i sretno!

Nastavite čitati

HOTNEWS

Ironwoman Vedrana Janjić u Hamburgu došla do osobnog rekorda Ironman utrke

Produženi vikend članovi Atletskog kluba Turopolje iskoristili su za pojedinačne nastupe na utrkama, a neki su posebno impresivni.

Objavljeno

prije 9 sati

2. lipnja 2025.

Objavio/la

cityportal sportska redakcija

Članica Atletskog kluba Turopolje Vedrana Janjić jučer je u Hamburgu odradila svoju treću Ironman utrku, koja je dio Pro Serije i bodovana je kao Europsko Prvenstvo, a Vedrani je to treći nastup na punoj Ironman distanci. To podrazumijeva 3.800 metara plivanja, 180 kilometara bicikliranja i trčanje maratona dugog 42,2 kilometra.

Vedrana je plivačku dionicu riješila za točno sat i pol, na biciklu je provela 5 sati i 26 minuta, a na kraju je maraton istrčala za 3 sata, 46 minuta i 29 sekundi. Kroz cilj je prošla s ukupnim vremenom od 10 sati, 59 minuta i 48 sekundi, što je njen rekord na utrci.

–Jako sam zadovoljna. Jutro nije bilo obećavajuće jer su odgodili start za sat vremena zbog grmljavinskog nevremena i skratili vrijeme za tranziciju pa je sve bilo kaotično i naopako. Onda sam se pogubila u jezeru i napravila više nego je trebalo. I tranzicija je ogromna pa sam i tu puno izgubila jer se puno trči s plivanja do bajka i kasnije do trčanja. Ali na bajku i trčanju sam nadoknadila vrijeme. Na bajku su bili jaki naleti vjetra pa sam se pošteno namučila i malo je snage ostalo za trčanje. Ali već na prvom kilometru se nebo otvorilo ša smo trčali i po dubokim lokvama. Takvo mi je vrijeme pasalo pa sam ipak dobro otrčala. Sve u svemu, osim plivanja, sve je prošlo po planu. Ali to je Ironman, uvijek nešto iznenadi i treba biti snalažljiv – ispričala je Vedrana.

Ultramaratonac Bojan Šebrek, samo dva tjedna nakon istrčanih 70 kilometara od Zagreba do Siska, u nedjelju je gotovo istu udaljenost prošao na utrci u Sloveniji. U Kranju je održana utrka Slo12Run, jedna od najpoznatijih ultri u susjednoj državi, na koju redovno odlazi i ultraška elita iz Hrvatske.

Bojan je sudjelovao u šestosatnoj utrci, a uz iscrpljujuću vrućinu i temperaturu zraka od 30 stupnjeva, uspio je istrčati 65.445 metara, osvojivši ukupno sedmo mjesto od 41 trkača.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Visoka pobjeda Lomnice protiv Bana Jelačića

Objavljeno

prije 10 sati

2. lipnja 2025.

Objavio/la

David Jolić

Lomnica je u 32. kolu Premier lige pobijedila Ban Jelačić rezultatom 5:1 golovima Nikole Antunovića (3), Hrvoja Skupnjaka i Tonija Kovačevića, za goste Stjepan Klenović.