Sport

Cico Grlić ide svojim putem: ‘Prelec i ja više nećemo raditi zajedno!’

Ostajemo veliki prijatelji, puno sam naučio od njega i kao trener i kao čovjek, pomagat ćemo jedan drugome koliko god bude moguće, ali želim više biti uz obitelj i zato neću više raditi s Ivanom Prelecom, objasnio je Damir Grlić Cico

Objavljeno

prije 4 tjedna

6. studenoga 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Nogometne kave posljednjih su nekoliko tjedana nešto bogatije i sadržajnije nego što su bile, jer u gradu je ponovno Ivan Prelec, a samim time i njegov dugogodišnji prvi suradnik Damir Grlić, poznatiji kao Cico. Nadimak dijeli s velikim Zlatkom Kranjčarom, koji ima ozbiljne veze sa svim tim.

– Da, ima velike veze. Tata je obožavao Cicu Kranjčara, to su svi znali, pa su me njegovi prijatelji, čim sam se rodio, počeli zvati Cico. I tako je ostalo. Često me pitaju kakve veze ima nadimak s imenom i prezimenom, jer nema nikakve poveznice, ali evo, ipak je ima – kroz smijeh je započeo Cico Grlić svoje gostovanje u emisiji “Prva liga” na City radiju.

– Imao sam tu čast da me gospodin Kranjčar i trenirao, i u mladoj reprezentaciji i u Segesti, a sa mnom je u Sisku bio i naš sugrađanin, prijatelj i kolega trener Saša Sabljak. On je znao na treninzima vikati “Cico, lijevo, Cico, desno, Cico, pazi”, a trener Kranjčar bi u čudu gledao što se događa. Pa su mu objasnili da i mene zovu Cico, čak su mu i rekli da sam dobio nadimak po njemu – govori Cico, donedavno pomoćni trener danskog prvoligaša Vejlea.

Odnedavno to više nije, jer suradnja s danskim klubom prekinuta je nakon lošeg ulaska u novu sezonu.

– Vratili smo se prije nekih mjesec i pol dana, nakon pune dvije i pol godine u Danskoj. Raskinuli smo ugovor koji je vrijedio još dvije, željeli smo se vratiti doma i krenuti i neke nove izazove. Kad danas vrtim film, bilo je to jedno fenomenalno iskustvo – započeo je Cico ovaj dio priče, pa krenuo secirati danski doživljaj korak po korak.

– Kad smo dolazili u proljeće 2022., svi u klubu su se već pomirili s ispadanjem iz prve lige i zapravo smo došli sa ciljem da snimimo situaciju i procijenimo tko nam i što nam treba za brzi povratak u Superligu. Odmah smo vidjeli da imamo dosta dobar igrački kadar, ali i da neke stvari moramo malo drukčije posložiti. Danski sustav je takav da imaju 12 klubova u ligi, koja se dijeli na dva dijela. Kroz deset utakmica Lige za ostanak može se u velikoj mjeri smanjivati taj zaostatak, a mi smo dobro krenuli i napravili upravo to, smanjili smo ga na minimum. Na kraju nam je jedan bod nedostajao da ostanemo u ligi, što je bilo veliko iznenađenje s obzirom na sve priče koje su nas dočekale.

Prva puna sezona tako je donijela borbe u Nordicbet ligi, kako se u Danskoj službeno zove drugi rang natjecanja.

– Sve što smo tamo doživjeli, i dobro i loše, na kraju se pretvorilo samo u dobro. Sve što smo prošli nadogradilo nas je i kao trenere i kao ljude, a ta sezona u drugoj ligi posebno. Od prvog do zadnjega kola bili smo prvi, iako smo imali i nekih oscilacija, da bi se na kraju uspjeli vratiti u Superligu. Ispalo je jako dobro što smo imali tu godinu dana vremena da uigramo momčad i selektiramo kadar za ostanak u prvoj ligi sezonu kasnije – prepričava Grlić.

Što se njega i šefa Preleca tiče, cijeli plan je postojao, no nije se sve rasplelo po idealnom scenariju.

– Od prvog trenutka kad smo došli, vlasnici su htjeli prodati klub i nisu željeli investirati velik novac, zbog čega nismo imali mogućnost dovesti igrače koje smo željeli, nego one za koje nije trebalo plaćati odštetu, odnosno one koji ne traže veliku plaću. Dobro je što smo u tih godinu dana dobili od naših igrača neke automatizme, što je poslije utjecalo na uspješnu borbu za ostanak, ali te stvari su nas limitirale – pojašnjava Cico.

Imali su u toj povratničkoj prvoligaškoj sezoni i neka nama poznata imena u kadru, jer došao je naš Velikogoričanin David Čolina, jednako kao i Tyrese Francois, bivši igrač Gorice.

– I Čolina i Tyrese jako su nam pomogli u drugom dijelu sezone, bez njih bismo jako teško ostali u ligi. Odigrali su fenomenalnu polusezonu, uz njih su se digli i ostali igrači, tako da smo uspjeli. Štoviše, čak smo na kraju bili jako blizu da budemo prvi u Ligi za ostanak, odnosno da zaigramo kvalifikacije protiv Kopenhagena i pokušamo doći do Konferencijske lige.

U posljednjoj utakmici nisu uspjeli, ali to se pokazalo kao puno manji problem od onoga što je slijedilo. Ulaganja i dalje nije bilo, kadar je bio sve tanji, a dojam da sve skupa polako gubi smisao postajao je sve izraženiji.

– Prela je prije sezone sjeo s ljudima i kluba i objasnio im da će ova sezona, ako se ne pojačamo, biti neusporedivo teža nego prošla. Primjerice, Odense, koji je prošle sezone ispao, u pojačanja je uložio pet milijuna eura. A mi smo uložili 20 tisuća eura?! I to nakon što smo ostali bez pet jako važnih igrača. Nismo ih adekvatno nadoknadili i bilo je odmah jasno da se na taj način neće moći napraviti nešto ozbiljnije. Mi smo predlagali rastanak i prije nego što je sezona počela, ali oni za to nisu željeli ni čuti. Bili su zadovoljni našim radom u cijelom tom razdoblju i nije im padalo napamet pustiti nas da odemo.

Kad je sezona krenula, krenuli su i porazi. Svakim sljedećim posrnućem gorički se trojac, jer uz Prelu i Cicu u Vejleu je bio i kondicijski trener Mario Škrablin, sve više bližio definitivnoj odluci o odlasku. Međutim, unatoč seriji poraza, u klubu nisu željeli takav rasplet!

– Dvije stvari bile su mi šokantne iz naše perspektive. Prvo, sezonu prije smo imali šest poraza zaredom na otvaranju sezone, a oni nam nakon četvrtog od tih šest nude novi ugovor! Između sebe smo komentirali da ljudi nisu normalni, ali tako to ide kod njih… Ove sezone smo nakon sedmog poraza došli k njima i rekli im da želimo otići, da nećemo raditi nikakve probleme po pitanju isplate odštete, da se sve može gospodski, ljudski dogovoriti. To je bilo i normalno, klub nam je puno toga dao i omogućio, no predsjednik kluba je rekao: “Ne, hvala, uopće ne razmišljamo o tome, prezadovoljni smo kako radite” – priča Cico i nastavlja:

– Nama je to bilo čudno, jer rezultatski stvarno nismo dobro ušli u sezonu, iako smo igrali puno bolje od rezultata, ali kad malo razmisliš, možeš i shvatiti zašto je to tako. Bili su zadovoljni kako radimo s igračima, kako nam momčad izgleda na terenu, bili su svjesni kvalitete igračkoga kadra, ali bili su i svjesni da smo u dvije godine stvorili igrače na kojima su oni mogli zaraditi ozbiljan novac. Napadača smo, primjerice, prodali u Kopenhagen za dva milijuna eura, za mladog stopera došla je ponuda Leccea od tri i pol milijuna eura, krilo nam je otišlo za pola milijuna… S te, financijske strane, podigli smo vrijednost igrača do visoke razine, a time si ja i objašnjavam taj njihov stav.

Bilo je tu navodno i suza, u Vejleu su doslovno ljudi bili emotivno pogođeni odlukom našeg društva da spakira kofere i vrati se doma, nagovaranje da promijene odluku je potrajalo, ali povratka više nije bilo. I tako je završena četvrta zajednička epizoda Ivana Preleca i Cice Grlića.

– Upoznali smo se kad je došao u Radnik kao mladi igrač i vrlo brzo smo kliknuli, iako sam ja 12 godina stariji. Nisam ga ni na trenutak doživljavao kao nekakvog klinca, odmah sam shvatio da je puno ozbiljniji od svojih godina, brzo smo se počeli družiti i ostali smo u kontaktu cijelo vrijeme. Kad je došao za trenera prve momčadi Gorice, postao sam mu pomoćnik i tu je krenulo. Zajedno smo ušli u prvu ligu, nakon čega je on otišao u Legiju, da bi opet zajedno radili u Istri, Dinamu II i na kraju u Vejleu.

Gdje god su Prela i Cico bili, iza sebe su ostavljali samo pozitivan dojam, samo lijepe impresije, što neće osobito začuditi nikoga tko ih barem površno poznaje. A Cico Preleca poznaje u dušu.

– Kakav je Prela? Skroman, radišan, normalan, veliki prijatelj! Ljudi ga obožavaju, pomaže svima, gdje god može, a kao trener… Sigurno ga čeka velika karijera! Još kad smo počeli raditi u Gorici, rekao sam da je to trener za “lige petice” i nadam se da će do toga i doći, jer ima kvalitetu za to – hvali svog prijatelja i suradnika Cico.

Unatoč svemu tome, odsad će njih dvojica biti – samo prijatelji! Nakon svih tih zajedničkih godina, nakon svega što su prošli, prilično iznenađujuće bilo je čuti planove za budućnost… Prije nego što je krenuo izgovarati ono što slijedi, Cico je zastao i “progutao knedlu”.

– Budući da smo proveli čak dvije i pol godine u Vejleu, što nisam nikako planirao, odlučio sam biti bliže obitelji. Kako je on trener za velike domete i sigurno će uskoro dobiti priliku u nekom dobrom klubu negdje u Europi ili svijetu, a ja ga iznimno cijenim i respektiram, smatrao sam da je fer na vrijeme mu reći da neću moći ići dalje s njim. Sad će imati dovoljno vremena da pronađe neko drugo rješenje – iznenadio je Cico.

Nije da o toj mogućnosti nisu i ranije razgovarali, ali nije mu bilo lako priopćiti svoju odluku frendu i dojučerašnjem šefu.

– Bilo mi je iznimno teško, ta kava mi je baš bila teška, ali došao sam do toga da mi fali obitelj, da želim biti sa sinovima i suprugom. Krenut ću dalje svojim putem, on će krenuti svojim, a nas dvojica ostat ćemo i dalje veliki prijatelji, pomagat ćemo jedan drugome koliko god budemo mogli.

Damir Grlić zvani Cico, dakle, izlazi na trenersko tržište. I čeka priliku.

– Trenutačno mi je važno odmoriti se nakon ove dvije i pol naporne godine u Danskoj, a onda ćemo vidjeti. Naravno da bih ja želio najvišu moguću razinu, ali sve ovisi o tome kakvi će se projekti otvarati, koliko će biti dobra i sredina i prilika koja će se eventualno pojaviti. Super je u radu s Prelom što nisam bio pomoćni trener koji, kako se to kaže, nosi kapice. On voli da su svi treneri aktivni na treninzima, da svatko ima svoj zadatak, cijeli trenažni proces prolazili smo zajedno, da bi on na kraju radio ono što je i bio njegov posao, odnosno donosio konačne odluke. Sretan sam što sam bio s njim svih ovih godina, puno sam naučio od njega i kao trener i kao čovjek.

Slijedom toga, za očekivati je da će momčadi koje Cico bude vodio u budućnosti igrati sličnim stilom kao one koje je vodio ili će voditi Prela.

– Mi na nogomet gledamo istim očima. To će sigurno biti tu negdje. E sad, hoće li biti baš toliko dobro kao kod njega, teško je reći, ali ideja je jako slična. Naravno da svaki trener ima nešto svoje, nešto posebno, ali jako slično razmišljamo, gotovo identično, i to je nogomet koji volim, kojem ću težiti sa svakom svojom momčadi u budućnosti – zaključio je ovaj, aktualni dio priče Cico.

A onda smo se osvrnuli unatrag, prema godinama koje su prošle. I njegovu nogometnom putu.

– Dosta rano sam krenuo, još tamo 1984., u doba kad u tadašnjem Radniku nisu ni postojale sve generacije. Počeo sam s devet godina, a tek sa 12 si mogao biti registriran. Poljak, Rade i Jura Mirenić su nas selekcionirali, a tu su bili Robert Nastevski, Darko Balić, Bibić, Prlić, Kriste… Bila je to dobra, lijepa generacija. I dalje smo prijatelji, družimo se svih ovih godina, svi zajedno idemo na utakmice Gorice, ići ćemo i u subotu na Dinamo – najavio je Cico, koji će u subotu od 15 sati gledati sudar dvaju svojih bivših klubova.

– U starijim pionirima dvije godine sam bio u Dinamu, pa sam se opet vratio u Radnik, gdje sam već sa 17 godina počeo igrati za seniore. Već se igrala prva liga, mi smo kao juniori počeli trenirati sa seniorima, dočekali su nas legende kluba kao što su Keko, Cec, Ditra, Beli, Štoos… Oni su nas mlade uveli i čuvali, nitko nas nije smio krivo pogledati, a sve to dovelo je do toga da nam je bilo lakše ući u cijeli taj svijet – zahvalan je Cico.

Sudjelovao je i u onoj drugoj i posljednjoj prvoligaškoj sezoni Radnika, bio je na terenu i kad je Hajduk došao do i dalje rekordne pobjede u HNL-u. Tog 5. lipnja 1994. Splićani su pobijedili 10-0, što nitko kasnije nije uspio nadmašiti.

– Da, igrao sam tu utakmicu, uz mene su tu bili i Mario Cvitanović, i Nastavski, i Balić, i Sabljak… Bili smo jako mladi, a Hajduk nikad jači, od Rapaića, Ercega, Mornara, Koznikua, Pralije i ostalih. Dobro smo se mi držali prvi pola sata, iako baš i nismo mogli preko centra, ali držali smo nulu. A onda je krenulo… Kad su nam zabili prvi gol, otvorilo se. Znam da su im na poluvremenu obećali duplu premiju ako nam zabiju deset komada! Zabili su nam osmi gol u 88. minuti i sjećam se da su trčali po loptu u gol, da su sucu urlali da ni slučajno ne svira kraj prije vremena… I uspjeli su nam zabiti ta još dva i doći do rekorda koji stoji i danas.

Talentirani mladi stoper Cico nakon te sezone otišao je dalje, prošao sisačku Segestu, riječki Orijent, zatim i Hrvatski dragovoljac te Čakovec, da bi se tu negdje otvorila prilika za odlazak u Češku.

– Prvo sam otišao u Pribram, koji je te godine igrao Intertoto kup. Zadnju utakmicu za Čakovec odigrao sam protiv Čazme, nekakvu prijateljsku, a tjedan dana nakon što sam došao u Češku, igrali smo protiv Aston Ville! Brutalna momčad i nestvarno iskustvo. Na kraju te polusezone bili smo drugi, a ja sam otišao u Teplice, koje su u to vrijeme bile stabilan, jak klub, koji je redovno igrao Europu. Bilo je jako lijepo, jako sam povezan i dalje sa Češkom, imam puno prijatelja, ljudi se vole družiti, uživati, popiti pivo, imam i kuma tamo, čovjeka kojem sam bio vjenčani kum, a to je ipak najveća pobjeda iz tog razdoblja – svjestan je Grlić.

Dres Radnika nosio je u tri navrata, zaključno s posljednjom sezonom njegova postojanja, pa je izbliza gledao gašenje jedne sportske institucije, ali i rađanje novoga projekta, HNK Gorice.

– Kad se sve to događalo, bio sam i tužan i ljutit, jer prekidao se veliki dio povijesti, čiji sam i ja bio dio. Međutim, to je bilo neminovno, morao se okrenuti novi list i sreća da se Neno Črnko uhvatio toga. Doveo je klub na razine na kojoj je danas, a moje mišljenje je da bi to bilo nemoguće da se baš on toga nije prihvatio. Koliko god mi je u onom trenutku bilo žao, toliko mi je sad drago da imamo klub u prvoj ligi.

Sa svojom ekipom iz Radnika pratimo Goricu kad god možemo, to je naš klub, kaže Cico… Foto: Jurica Galoić/PIXSELL

Imamo ga već sedmu sezonu, a zna se da je sedma godina krizna…

– Bit će dosta turbulencija, bit će uspona i padova, ali treba dati podršku treneru i svima u klubu. Ova sezona bit će jako teška, pet-šest klubova bi moglo biti u borbi za ostanak, no čvrsto vjerujem da će Gorica ostati u ligi – optimističan je 49-godišnji trener.

Poneki bod ne bi bilo loše uzeti već ove subote, jer Dinamo stiže u grad samo četiri dana nakon velike pobjede u Bratislavi, što bi moglo barem malo uvećati goričke šanse.

– Je, to je prilika za napraviti nešto veliko, ali znamo i snagu Dinama, koliku kvalitetu i širinu ima. Naravno da će biti potrošeni, i fizički i mentalno, što se može iskoristiti, iako trener Bjelica ima dovoljno kvalitetnih igrača na raspolaganju. Vjerujem u pozitivan ishod – završio je Cico.

Još malo će se odmarati, ali ponude je već sad spreman saslušati…

Priča iz kvarta

Luda jesen na bregima: ‘Kako je Buna došla do vrha? Ovako nekako…’

Jedini turopoljski predstavnik koji će na zimsku stanku otići kao vodeća momčad prvenstva stanuje u Maloj Buni. Kako je došlo do uzleta NK Bune, što ih razdvaja od drugih, što planiraju… Ispričao nam je, naravno, Zlatko Petrac!

Objavljeno

prije 3 sata

3. prosinca 2024.

Objavio/la

Marko Vidalina

Povratkom Velike Mlake u život, došli smo na 19 nogometnih klubova na našem području. Gorica je u najvišem rangu, Kurilovec u četvrtom (3. NL Centar), Mraclin i Gradići u petom (4. NL Središte), čak sedam klubova u šestom (Premier liga ZŽ), šest u sedmom (1. ŽNL) i Velika Mlaka u posljednjem, osmom (2. ŽNL)… Ukupno je to šest različitih rangova, više predstavnika imamo pri dnu nego u vrhu, a pogotovo na samome vrhu…

Konkretno, Mraclin je trenutačno treći, Velika Mlaka i Kurilovec su drugi, a prva je jedino – Buna!

Kako bismo još jedanput ispričali priču o jeseni za pamćenje na nogometnim bregima, temeljitije nego ikad ranije, pozvali smo upomoć Zlatka Petraca, jednog od simbola NK Bune. U klubu je već 28 godina, trenutačno je tajnik, a rang u kojem se njegova Buna natječe naziva…

– Zadnja normalna liga na svijetu!

Budući da zna zašto to kaže, ne boji se da će se naljutiti sportski prijatelji iz Velike Mlake i ostatak društva iz druge županijske.

– Mi u ovoj ligi moramo imati barem nešto djece u mlađim kategorijama, a ovi ispod nas to ne moraju. Zato ja to zako kažem… – pojasnio je Zlatko prije nego što smo krenuli kreirati nogometnu slagalicu jedne nezaboravne jeseni.

– Zadovoljni smo, kak’ ne bi bili! Dobro, bili bi još zadovoljniji da smo uspjeli pobijediti i Lonju u zadnjem kolu, ali treba reći da je i protivnik bio vrlo dobar, čak i odličan. Ukupno gledajući, da je moglo biti bolje, moglo je. A opet, moglo je biti i lošije, mogli smo možda spušiti i negdje gdje smo dobili… Srećom, poklopilo se da uspijemo ostati tu gdje jesmo. Kolo prije kraja osigurali smo naslov jesenskog prvaka, a na toj poziciji bi voljeli ostati do kraja sezone. Ako će se ostali klubovi usuglasiti s time, naravno… – sa smiješkom govori Petrac.

Završnica prvog dijela sezone donijela je dva velika derbija s u tom trenutku drugoplasiranim momčadima, ali i jedno teško gostovanje.

– Prvo smo u derbiju pobijedili Rakovec 3-0, u utakmici bez žutoga kartona i grubljeg starta, odnosno bilo kakve gluposti. Gosti su unatoč porazu bili jako zadovoljni i utakmicom, i suđenjem, i našim dočekom… Nakon toga smo išli Jamnici u Pisarovinu, gdje smo teško mukom došli do pobjede 2-1, a za kraj je ostao derbi s drugoplasiranom Lonjom. To je jako dobra momčad, čvrsta, ali nismo imali ni sreće. Pogodili smo tri stative, imali još neke šanse, neke situacije imali su i oni… Da je tu netko zabio, taj bi i pobijedio. To je bio sudar dvije najbolje obrane lige, a na kraju je ispalo dobro, jer oni su imali zadnju veliku priliku na utakmicu – prepričava Petrac.

Na utakmicu dođe 15-ak igrača, ali ta brojka često ovisi i o kvalitetni noćnog provoda večer prije… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Na kraju tablica kaže da je Buna u 15 utakmica došla do 11 pobjeda, uz po dva remija i poraza.

– Poskliznuli smo se prvo u Pušći, a onda i u Pribiću, na dva uzastopna gostovanja. Bilo je to u razdoblju nakon odlaska trenera Marija Kožula. Poskliznuli smo se malo i u Turopolju, tamo smo vodili 2-0, a završilo je 2-2, a preostala dva boda otišla su u tom derbiju s Lonjom – nabrojio je propušteno Zlatko, koji će momčad koja je dovela Bunu na vrh opisati ovako:

– Pretežno domaći dečki, plus dva Kamerunca!

Kamerunci su Justin Ngangue Ndedi (22) i Irvin Joel Yetna (25), odnosno…

– Želko i Jura. Justin je Želko, Joel je Jura.

Poželjeli smo, naravno, čuti cijelu priču o tome kako su Želko i Jura, dečki iz Douale, odnosno Ngaounderea, stigli do Male Bune.

– Ljudi obično misle da ih zafrkavam kad pričam kako smo ih našli. A priča ide ovako… Jedan naš sumještanin se udao u Odru i vidio je dečke da svaku večer trče po cesti. Zaustavio se, spustio prozor i pitao ih bi li željeli igrati nogomet. Rekli su da bi, pa ih je odveo na termin kod Panadića, sa svojim dečkima. Kad je vidio da znaju igrati, pitao ih je bi li igrali veliki nogomet. Pa su oni rekli da bi… Dopeljao ih je na početak priprema prošle zime, vidjeli smo da su i više nego dobri za naše kriterije, pa smo ih registrirali – ispričao je Petrac, uz dodatak:

– Zvučat će nevjerojatno, ali dozvolu iz Kameruna dobili smo za jedan dan! To je sve kod njih bilo gotovo za jedan taj, a iz Austrije su nam papiri znali stizati po pet dana. Dečki su se izvrsno uklopili, prihvaćeni su. Dobri su to dečki, pošteni, bore se i trude, tu žive i rade, a s nama se igraju nogometa.

Justin, odnosno Jura, čak je i prvi klupski strijelac, zabio je devet golova, ali tim podatkom ćemo i zaključiti kamerunski dio priče. Vrijeme je za lokalne dečke, društvo s brega i okolice.

– Na golu je Luka Kovač, vjerojatno najbolji golman u ligi. Primio je samo devet golova, osam puta je sačuvao čistu mrežu. Želko je na desnom boku, lijevi bočni je Josip Rovišan, koji se nadopunjuje s Robertom Vukašincem, a stoperski par su Jurica Čumpek i Robert Huđber Beli. Em imaju kila, em se znaju postaviti, em znaju nogomet igrati… – počeo je s predstavljanjem momčadi Petrac, pa odmah nastavio u istom ritmu:

– U sredini su naša radilica Stjepan Kalisar, pa onda Matko Đurašin, koji voli malo više mudrovati, a naprijed su Jura, do njega i Robert Zlodi Šiki, naš velemajstor za zakomplicirati jednostavne stvari, a jednostavno riješiti komplicirane. Tu je i Jurica Ruklić, neumorni trkač, bez obzira na Isusove godine… Antonio Mrkonjić je naš glavni “troublemaker” u momčadi, prvi za za*ebanciju.. To su dečki koji su iznijeli ovu polusezonu, a tu je i naš Danny Škojc, koji je uvijek spreman uskočiti, kao i naša katica za sve Josip Muža, koji je neumoran i dolazi na sve utakmice, iako puno ne igra, ali uvijek je spreman pomoći.

Ispričao se odmah Zlatko ako je nekoga zaboravio, logično da se takvo što i dogodilo pa ćemo dodati još i Nikolu i Stjepana Šebeka, Stjepana Zlodija…

– Neka nitko ne zamjeri. Uostalom, nema tog problema kojeg ne mogu riješiti dvije ili tri runde.

Tu i takvu momčad s klupe vodi…

– Miroslav Lukinić, poznatiji kao Bekem. Ne zovu ga tako zbog frizure, on je ipak više nezgodan nego zgodan, ha, ha. Bio je i ranije kod nas, digao je Kupu u jedinstvenu ligu, odličan je trener i vrhunska osoba. Svakome bih poželio da radi s njim. Dečko kuži i voli nogomet, živi za to, uspio je nakon smjene konsolidirati momčad i jako smo zadovoljni svime što radi – priča tajnik NK Bune.

Zimska stanka bit će prilika za kvalitetan odmor, ali i za planiranje budućnosti. Možda i za osnaživanje momčadi…

– Morat ćemo se pojačati jer će se svi pojačati. Ljudi iz kluba vode brigu o tome, vjerujem da će naći prava rješenja – kaže Petrac, koji je ostao dužan i predstaviti vodstvo kluba.

– Prvi čovjek kluba je Josip Jerleković, poznatiji kao Bozanić. Njega se sve pita, on sve vodi, on drži sve konce u rukama. Ništa mu ne može pobjeći, sve zna. Ništa manje važan nije ni Ivan Rak poznatiji kao Cico, a tu su i Boris Četković i Marko Đurašin, oni su uvijek prisutni. I ja se tu pomalo borim, a gospodin Ivan Mrkonjić sa mnom je u klubu već 28 godina. Dražen Lučan iz FA Šiljakovina radi sjajan posao i u folkloru i u nogometu, a Miroslav Svekrić je možda i najjača karika u tom lancu. On je vojnik, kod njega nema labavo, ako treba idemo se i loviti za vrat… A neka treba – ističe Petrac i dodaje:

– Ranije je sve bilo na jednom ili dvoje ljudi, sad nas je tu ipak pet ili šest. Možemo lakše dijeliti obaveze, manje se opterećivati svakim detaljem, a tako je lakše i uživati u svemu tome. Iako, nema opuštanja, imamo svoje ciljeve i želimo ih ostvariti…

U prijevodu, Buna želi u viši rang.

– Da, želimo ostati tu gdje jesmo, na vrhu, to nas nosi i zato nema opuštanja. Htjeli bismo u višu ligu, pohrvati se s najjačim klubovima u županiji, ako ništa drugo zato da vidimo je li to za nas. Ako možemo igrati s njima, voljeli bismo biti u tom društvu. Ako ne možemo, Bože moj, nogomet se igra i u ovoj, zadnjoj normalnoj ligi na svijetu.

S dobrim rezultatima i podrška sumještana se pojačala, ponešto i promijenila.

– Bude stotinjak ljudi na domaćim utakmicama, a sad kad pobjeđujemo počeli su ići s nama i na gostovanja, bude po 15-ak ljudi gdje god idemo. Imamo svoje Good Guyse, popularnog naziva Gusamače, koji povremeno rade gluposti, ali dobro, naši su pa ih trpimo – s nešto kiselijim smiješkom kaže Zlatko, pa pojašnjava što znači do “gusamače”…

– U nedjelju su malo radili sranja, pa smo rekli da se ponašaju kao gusamače. U toj su fazi da idu kao gusamače s terena. Bude tu i pirotehnike, nekakvih dimnih bombi, valjda iz kućne radinosti… Hvala im na tome. I ne moraju više.

Od mogućih 45, Buna je tijekom jeseni skupila impresivnih 35 bodova… Foto: David Jolić/cityportal.hr

Proljeće će, nema dvojbe, biti izazovno.

– Ova liga napravljena je od tri prve županijske lige, prvih pet-šest momčadi je ulazilo u nju, i složena je dobra liga. Svi su se morali mučiti da bi bilo gdje uzeli bodove, liga je prilično izjednačena. Pitanje je jedino hoće li vam na utakmicu nedjeljom doći svi na koje računate ili je nekome možda nedjelja ujutro došla malo prerano… – kaže Petrac i dodaje:

– Nema laganih utakmica, ni kad si doma ni kad si vani. Igramo s protivnicima s kojima se radije nismo susretali. Sad tako idemo u Pribić ili Vezišće, iza Križa, a daleko je i Tučenik. Za autobus baš i nemamo, pa se obično potrpamo u aute, voze bilo članovi uprave, bilo igrači, a ponekad i navijači.

Iza nas je ostao prvi zimski vikend bez utakmice, na odmoru su i igrači i Good Guysi, ali u klupskom vrhu su svjesni da se treba dobro pripremiti.

– Mi, Lonja i Rakovec smo trenutačno gore, ali svi žele biti u vrhu. Čeka nas proljeće još teže od jeseni iza nas, sad se već i poznajemo, znamo kako tko diše, i neće biti nimalo lako ni na jednoj utakmici – zaključio je Zlatko Petrac.

Nastavite čitati

Sport

FOTO HSTK Velika Gorica – seniori bez pobjede u jesenskoj polusezoni

Objavljeno

prije 10 sati

3. prosinca 2024.

Objavio/la

David Jolić

Proteklog vikenda seniori HSTK Velika Gorica izgubili su na domaćem terenu, u Gradskoj sportskoj dvorani, dva susreta u 6. kolu Superlige. Protiv STK Požega (subota, 30. studenog, 17 sati) izgubili su sva tri meča uz tri osvojena seta.