HOTNEWS

Još uvijek mi koljena klecaju…

Ovo je sigurno rečenica koju svaka žena rado izgovara, ali nekako mi se čini da to nije dovoljno često.

Objavljeno

prije 3 godine

1. ožujka 2023.

Objavio/la

Nevena Skočić

Ovo je sigurno rečenica koju svaka žena rado izgovara, ali nekako mi se čini da to nije dovoljno često.

Svaki put kad sam u prilici, ispričam ovu anegdotu, čisto da se ljudi malo nasmiju.

Dakle, rano jutro, gužva u tramvaju. Tmurna lica putnika ukazuju da će dan biti sve samo ne zanimljiv. Učenici krmeljavih očiju sudaraju se sami sa sobom, penzioneri tko zna iz kojeg razloga ranom zorom se vozaju javnim prijevozom, ali recimo da idu doktoru ili čuvati unuke, i radnička klasa koja se vuče na svoja odredišta gdje zarađuju za koricu kruha. Napominjem radnja se odvija prije dvadesetak godina, tako da nije bilo buljenja u mobitele, već su ljudi stvarno razgovarali.

Moja prijateljica Željka, sva sretna što je uspjela uloviti stolicu na okretištu u Dubravi, jer se vozi skoro skroz do Črnomerca, nakon neprospavane noći zbog bolesnog sina, gleda u daljinu i razmišlja što joj je sve ovo trebalo. Nakon nekog vremena osjeti da se netko naslanja na nju i pogleda, a kad ono djedica od svojih sedamdesetak godina. Zamoli ona njega da se odmakne i da se ne trlja o nju, a on ništa. Nakon nekog vremena ponovi on radnju i moja Željka nervoznim glasom ponovno zamoli djedicu da se odlijepi od nje. Imao je on gdje stati, pa čak i sjesti, ali eto, on je htio sjesti baš tu gdje ona sjedi. Nakon što je shvatio da moja Željka ne mrda sa svoje pozicije, na glas je prokomentirao:

„Ah ta današnja mladež. Ne želi ustati starijoj osobi u tramvaju! Pa zar vas nisu učili da trebate ustupiti svoje mjesto starijoj osobi ili trudnici?“

Na što je moja Željka, ljubim ju u čelo slavonsko, ponosno rekla: „Pa ja sam trudna!“

Djedica ju je sumnjičavo pogledao i pitao: „A da? Pa koliko? Ne vidi se ništa!“

A moja najdraža će na to: „Evo 20 minuta! Još mi koljena klecaju.“

Djedica se okrenuo i sjeo nekoliko mjesta iza nje, a ostatak putnika se nasmijao. Možda će dan ipak biti dobar.

I što smo naučili iz ove priče? Dakle, i prije 20 godina duhovit i pristojan odgovor riješio je neugodnu situaciju. Smijeh je lijek i nužan je na dnevnoj bazi svima nama.

Foto: pexels-loc-dang

Ali nije naslov ove kolumne o smijehu. Naslov je o koljenima koja klecaju. Da pojasnim o kakvom klecanju je riječ, za one koje kao nisu shvatile poantu priče ili još gore, nikad nisu doživjele tako nešto. Iskreno, ja mogu govoriti samo iz svog iskustva ili iskustva prijateljica koje samnom dijele sočne priče iz svog intimnog života, ali nisam nikad čula da je muškarac rekao da su mu nakon seksa klecala koljena. Dečki, jel’ moguće to? Ako jest, opišite nam malo kakav to seks mora biti da vama koljena klecaju. Ok, ako nećete javno, pišite meni pa ću ja prepričati to čudo. Pokazne vježbe nisu potrebne, vjerovat ću vam na riječ. Iako, imam par frendica koje bi pokaznu vježbu možda i trebale.

Foto: Pexels-cottonbro-studio

No, vratimo se mi klecanju koljena. Iako većina nas zna uživati u sexu, bar u ovim 40+ godinama, jer budimo realni, tek tada seks postaje zanimljiv, neki još uvijek ne znaju objasniti partneru što i kako žele. Da li je u pitanju strah da se partner ne bi uvrijedio ili da možda ne bi želio učiniti ono što mi želimo u tom trenu, različito je od situacije do situacije. Međutim, kad imate partnera koji vas osluškuje, prati vaše pokrete i reakcije, kojeg još više pali kad vi uživate i to mu daje dodatnu motivaciju da isprobava nove stvari i pomiče granice izdržljivosti, e tad su i nuspojave nakon takvog seksa drugačije. Ima muškaraca koji stvarno imaju mogućnost shvatiti što ona želi u tom trenutku. Nije to došlo odjednom i nije on rođen s tom super moći, to su oni zajedno stvorili. Ona načinom na koji prezentira svoje reakcije, istovremeno osluškujući njega i njegove potrebe, reakcije, ideje, a on time što koristi obje glave. U gornjoj zapisuje svaki pogodak i promašaj, a donjom, jel’ odrađuje praktični dio. No nije donja glava nužna za klecanje koljena. Mnogi muškarci su bolji u nekim drugim radnjama, nekim drugim dijelovima tijela a koje njihovim partnericama puno više pašu od klasičnog spoja ključa i brave. To može biti na kraju, kao šlag na tortu.

Foto: Pexels-cottonbro-studio

Evo recimo imam prijateljicu koja već mjesecima hoda s likom koju ju nije oralno zadovoljio, ali inzistira da ona njega oralno zadovolji. Jel to fer? E pa nije buraz. Ili se spusti u donju ložu ili ‘đenja. Pa nemreš samo dobiti, a ništa dati. Ne možeš nešto tražiti a istovremeno nisi spreman isto učiniti. Zapamtite si to idući put kad bacite ženu na koljena i zatražite da vam pozdravi mališana ili kako ga već zovete. Druga je priča da ona to ne voli, pa onda ok. Ali žena ga to traži, a on uvijek neki izgovor nađe. Sad će reći jedan moj frend (ili više njih): „Daj joj moj broj.“

I budem, samo se javite i kad me već zovete objasnite mi ono s klecanjem koljena kod muškaraca. Ako želite priznati da se to i vama dogodilo. I ne zovite u radno vrijeme da mi kolege ne flipnu od teme, jer ja o tome mogu pričati bilo kada i bilo gdje.

Foto: Pexels-cottonbro-studio

Osobno, taj osjećaj klecanja koljena je kod mene uvijek povezan s blesavim osmjehom na licu. Dakle izgledam kao da sam na nekim aditivima za bolje raspoloženje. Uopće vas ne registriram, samo kimam i smješkam se. Dakle ako me sretne ikad takvu, obratite pažnju na koljena. Jer, fakat se vidi kak klecaju.

Bravo Neno, napišeš ovakvu temu prije velikog okupljanja na kojem će biti barem 200 ljudi koji će ovo pročitati i sigurna sam da će barem jedan imati hrabrosti iz publike viknuti „Neno, jel ti klecaju koljena?“.

Naravno da ću odgovoriti.

Primijetili ste da smo se prebacili na malo konkretnije teme, jer eto imam popis od 16 naslova koje mi je moja muza nabacila, pa samo da vas pripremim. Bit će zanimljivo. Časna riječ.

Do iduće srijede, razgovarajte sa svojim partnericama. Nek i njima klecaju koljena kao meni ponekad. Znat će vam vratiti.

Voli vas vaše Nevena

HOTNEWS

PONOS HRVATSKE U rukama goričkog Spidermana Maxa prestižna nagrada za hrabrost!

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutačno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“ – ponosno priznaje Max, inače vatrogasac u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Velike Gorice.

Objavljeno

prije 22 sata

18. ožujka 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Foto: Privatni album

Voditeljski dvojac Gianna i Matko u jutarnjem programu City radija ugostio je danas posebnog gosta – Velikogoričanina Maximiliana Bindernagela Vujnovića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade Ponos Hrvatske, koji je javnosti poznatiji kao “gorički Spiderman”.

Riječ je o priznanju koje se dodjeljuje pojedincima koji svojim djelima, hrabrošću i humanošću ostavljaju snažan trag u zajednici, a Maximilian priznaje kako ga je sama nominacija, a potom i nagrada – iznenadila.

„Nisam mislio da to zaslužujem. Ima tamo ljudi koji rade nevjerojatne stvari, pomažu bolesnoj djeci, a ja obučem tajice i malo visim. Ali očito i male stvari koje nekoga usreće imaju veću vrijednost nego što sam mislio“, rekao je Max.

Dodjela nagrade za njega je bila posebno iskustvo koje je, u svom stilu, obilježio i simboličnim detaljima. U Hrvatski sabor stigao je u odijelu, ali sa Spiderman maskom, dok je za svečanu večer odabrao tematski sako.

Od Njemačke do Velike Gorice

Iza neobičnog imena krije se i životna priča obilježena promjenama. Maximilian, punog imena Maximilijan Ralf Nikola Bindernagel Vujnović, je u Hrvatsku stigao kao desetogodišnjak.

„Došao sam prije 20 godina iz Njemačke. Htjeli smo se maknuti od jedne situacije, a majka ima hrvatske korijene. Ovdje sam odrastao i ljudi su me prihvatili“, ispričao je pa nastavio: „Lijepo je u Hrvatskoj, jer smo tu ljetovali. I evo, nakon toliko godina zaljubio sam se jednostavno u našu Hrvatsku”. Odrastanje u Velikoj Gorici Max opisuje s toplinom i zahvalnošću. Pohađao je Osnovnu školu Nikole Hribara, koju pamti kao posebno iskustvo, a spominje i svoju bivšu razrednicu: „Ako sluša, Jasna Odrčić – bila si legenda.“ Srednju školu završio je u našoj gimnaziji Velika Gorica, gdje je, kako kaže, učio važne životne i društvene lekcije.

Unatoč tome što već dva desetljeća živi u Hrvatskoj, tragovi njemačkog podrijetla i danas se mogu prepoznati u njegovu govoru. I sam priznaje kako još uvijek „vuče“ određeni naglasak, a kroz šalu otkriva i gdje najčešće griješi.

Kako kaže, na to ga je upozorila njegova djevojka koja podučava strance hrvatskom jeziku.

„Kaže da me genitiv zeza, a i slovo ‘R’“, ispričao je kroz smijeh, pokazujući da mu ni jezične sitnice nisu problem – dapače, prihvaća ih s dozom humora.

Privikavanje na novu sredinu i jezik, nakon dolaska iz Njemačke, nije bilo jednostavno. Hrvatski jezik mu je u početku stvarao poteškoće, a socijalna dinamika škole zahtijevala prilagodbu. „Jako teško. Hrvatski nije lagan jezik, a bilo je i zezanja, što je sasvim normalno odrastanje. Kad dođeš u novu sredinu, malo će te zezati, ali to ti gradi otpornost i hrabrost da izlaziš u javnost“, objašnjava.

Iskustvo života u Hrvatskoj, kaže, znatno se razlikuje od Njemačke. „Tu kod nas je puno opuštenije, ogromna je razlika u količini zezancije i opuštenosti. Ljudi ovdje su stvarno dobri iznutra i pomažu čim vide da nekome treba pomoć. To je razlog zašto sam ostao ovdje. Lako je otići u Njemačku, ali ovdje ti je život – tu su tvoji ljudi, to nema cijene“, zaključuje.

Vatrogasac bez maske – heroj u stvarnom životu

Iako ga javnost prepoznaje po kostimu superheroja, njegova svakodnevica daleko je ozbiljnija. Kao profesionalni vatrogasac, Max sudjeluje u intervencijama koje često nose visok rizik.

„Na početku imaš strah, sve ti je novo, ali s vremenom se navikneš. Moraš biti smiren jer donosiš brze odluke. Najvažnije je povjerenje – kolege su kao obitelj“, naglašava.

Put do tog zanimanja nije bio trenutačna odluka iz djetinjstva, iako su mu, kako kaže, vatrogasci oduvijek bili zanimljivi. Pravu strast prema tom pozivu razvio je nešto kasnije, pod utjecajem obitelji. Kako ističe, ključnu ulogu imao je njegov očuh, koji je radio kao voditelj smjene.

„Kad sam vidio kakav je to život, da stalno ima nešto novo i da nisi zatvoren u uredu osam sati dnevno – znao sam da je to za mene“, ispričao je. Govoreći o najzahtjevnijim intervencijama, ističe kako je teško izdvojiti samo jednu situaciju, jer je svaka priča za sebe. Ipak, posebno opasnima smatra požare u zatvorenim prostorima, poput podruma.

„Sve je zadimljeno, ne vidiš ruku pred sobom, a kamoli kolegu. Imaš osjećaj kao da si u labirintu, ne znaš što je oko tebe, a znaš da možda negdje ima i plinska boca“. U takvim trenucima, dodaje, presudni su smirenost i povjerenje u tim: „Moraš se pouzdati u kolege i biti samouvjeren. Nisi tu da bi odustao i izašao van“, zaključuje.

Zašto baš Spiderman?

Njegova druga, vedrija strana priče počinje još u djetinjstvu. Upravo ga je taj superheroj, kaže, najviše oblikovao.

„Spiderman je bio običan klinac koji je dobio moć i odlučio pomoći drugima. Mislim da svako dijete to ima duboko u sebi da ako može nešto napraviti, da napravi nešto dobro. Samo ja od toga nisam odustao“, objašnjava.

Iako je svojom pričom i angažmanom postao prepoznatljiv, ne smatra da ima „ekskluzivno pravo“ na ulogu Spidermana. Dapače, primjećuje kako se sve više ljudi odlučuje na slične inicijative.

„Spiderman nije moj izum, svatko to može raditi. Ali primijetio sam da ih ima sve više otkad sam krenuo“, kaže. Kroz smijeh se prisjetio i neobične situacije kada ga je jedan umirovljenik, također poznat po penjanju i nazivan „Spidermanom“, pozvao na svojevrsni dvoboj.

„Legenda od čovjeka, stvarno. Već smo se čuli, jako pristojan gospodin“, ističe. Do susreta ipak nije došlo zbog brojnih obveza, no ideja o zajedničkom druženju i dalje postoji govoreći da ga je htio „pozvati na penjanje, malo se podružiti i dati mu jedan svoj kostim, ali čovjek je visok 190 centimetara pa mu nije odgovarao“. Dodaje i kako bi mu rado pomogao nabaviti kvalitetniju opremu: „Kad sam vidio kakav kostim ima, baš sam poželio kupiti mu novi. Zaslužio je. Da se ja u tim godinama penjem po planinama – svaka čast, stvarno mu se divim“, zaključuje.

Visine, oprema i sigurnost

Njegovi nastupi često uključuju spuštanje s velikih visina no iza atraktivnih scena stoji ozbiljna priprema i oprema.

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“, kaže.

Iza takvih pothvata stoji i ozbiljna fizička priprema. Kako ističe, kondicija je nužna kako za vatrogasni posao, tako i za akrobacije koje izvodi navodeći da ide “svaki drugi dan na penjanje jer tu razvijaš snagu hvata, a to ti daje samopouzdanje kad si na visinama“. Iako kroz šalu napominje da uvijek može bolje, priznaje da je upravo u tom segmentu najjači. Dodaje da možda nije “najjači u svemu, ali da je definitivno najbolji penjač“. Što se tiče kostima, dodaje, ne traju dugo zbog zahtjevnih uvjeta, no nedavno su mu građani donacijom omogućili novi, kvalitetniji koji koristi isključivo za humanitarne akcije.

Podrška i planovi za dalje

Uz sve obveze, veliku podršku ima u privatnom životu.

„Imam curu koja me prati i pomaže. Bez nje to ne bi išlo“, iskreno priznaje. Iako mu je velika podrška, navodi kako zabrinutost ipak postoji – iako se o tome ne govori uvijek otvoreno.

„Mislim da se brine, ali ne želi to baš priznati“, kaže kroz osmijeh. Dodaje kako je na početku njihove veze ta zabrinutost bila izraženija, no s vremenom se smanjila, ponajviše zato što je njegova djevojka od početka bila svjesna kakav život vodi. i kako kaže Max: „Znala je kakva sam osoba i da sam već skakao padobranom više puta“, objašnjava.

Kada je riječ o budućim planovima, njegova želja ostaje jasna – nastaviti s humanitarnim akcijama, ali uz što više službenih dozvola govoreći da bi „volio dobiti više dozvola za spuštanja jer je to jako teško organizirati legalno, ali cilj mu je sve povezati s humanitarnim udrugama i razveseliti ljude posebno u Velikoj Gorici“, ističe, uz poruku: „Ako netko to čuje – dajte mi neki visoki neboder.“ Prisjetio se i jednog od zapaženijih pothvata – spuštanja s Hendrixovog mosta koje je privuklo velik broj građana. Iako prvotno nije planirao ići do kraja, odaziv publike promijenio je odluku.

„Mislio sam da će doći deset ljudi, a kad sam vidio koliko ih je zapravo došlo, rekao sam – sad se moram spustiti“, prepričava te naglašava kako je sigurnost uvijek prioritet.

„Uvijek sam osiguran na tri točke. I da jedna zakaže, oprema i dalje drži – može izdržati i do tri tone“, objašnjava. Ipak, priznaje da ponekad stvari ne idu potpuno po pravilima: „Za Hendrix sam si rekao – bolje tražiti oprost nego dozvolu“, kaže kroz smijeh, dodajući kako je nakon toga ipak dobio upozorenje da takve situacije ubuduće pokušava izbjeći.

Priča Maximiliana Bindernagela Vujnovića podsjetnik je da se heroji ne kriju samo u stripovima. Ponekad nose vatrogasnu opremu, ponekad kostim Spidermana, ali uvijek imaju istu želju – pomoći drugima.

Svečanu dodjelu nagrada Ponos Hrvatske pratite 28. ožujka 2026. u 16 sati na HTV 2.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Predstavljen Ljetopis Grada Velike Gorice 2025.

Objavljeno

prije 1 dan

18. ožujka 2026.

Objavio/la

David Jolić

Novi 21. broj Ljetopisa Grada Velike Gorice 2025. predstavljen je jučer (utorak, 17.03.2026., početak u 19 sati) u posve ispunjenoj Gradskoj vijećnici Pučkog otvorenog učilišta. Na 270 stranica Ljetopisa 2025 predstavljen je bogati presjek života Grada Velike Gorice, kao što su 30 godina Grada Velike Gorice, 800 godina Plemenite općine turopoljske, kao i mnoge druge obljetnice udruga i društava Grada. Veliko bogatstvo života Grada prezentirano je kratkim podsjetnikom od početka do danas.