HOTNEWS

Izlasci nakon 45 – na što pak to liči?

Jeste li više tip za čagicu u nekom zamračenom klubu ili za mirnija druženja u najužem krugu ljudi?

Objavljeno

prije 3 godine

26. listopada 2022.

Objavio/la

Nevena Skočić

Kao što sam najavila prošlu srijedu, danas ćemo malo pretresti temu o kojoj sam mislila da neću nikada pisati. Naime, kad sam se udala i postala majka, moj fokus se s izlazaka pretvorio na dom i obitelj. Izlasci po noćim klubovima, plesnjacima i slično, postali su dio prošlosti. Osobno ih se nisam baš nešto rado prisjećala s obzirom na to da mi je buka oduvijek smetala. Zanimljivo, danas stojim na startu auto utrke uz auto koji toliko buči da bi bubnjići eksplodirali bez pitanja, ali ta buka mi ne smeta. Baš sam krivo posložena.

I tako kroz godine boravka u kući, odgajanje djeteta i uvođenje novih aktivnosti u život, moj društveni život se sveo na dječje rođendane, eventualno praćenje sportskih aktivnosti djeteta i tu i tamo ako sam bila baš raspoložena rođendansko druženje s nekom od prijateljica.

Foto: pexels-matilda-wormwood

Evo i sad dok to pišem ljutim se sama na sebe. Zašto? Pa halo, gdje sam ja u toj priči? Kako se moj društveni život sveo na sve to? A pazite dodatnog veselja, i kod kuće isto imam veselo društvo. Daska za peglanje i njezina partnerica pegla savile su mi kičmu nebrojeno puta, spužvica za pranje sanitarija udružila se sa starom četkicom za zube koja je poslušno čistila fuge ne bi li sve bilo blistavo i čisto. Ali to nije sve, u Ikeu se nije išlo po namještaj ili neki set ludih čaša za vino, a ne. U Ikeu se išlo po posuđe za nakuhavanje jela koja baš lijepo izgledaju dok se kuhaju u toj tavici ili rajngli. Ma daj me nemoj, molim te. Koja pacijentica. Jeste se možda prepoznale? Jeste, je l’ da…ne čudim se. To je taj prokleti odgoj koji me stalno bode u oči, a ne mogu ga iskorijeniti ni u svom ponašanju.

Foto: pexels-artem-podrez

I onda tako jedno jutro shvatiš da te kuća više ne treba, da je dijete odraslo, a muž…e to je već druga priča. U toj spoznaji zbrojiš sate koje si propustila da bi ugodila sebi na najmanji mogući način i digneš dupe i odeš u tu Ikeu da si kupiš makar mirisne svjećice, onaj pufasti jastuk koji si gledala zadnji put, iako znaš da nemaš od njega ništa osim obaveze pranja, ali baš si ga hoćeš kupiti pa nek’ planeta stane. Što te briga. I tako krene priča. Prvo si kupiš neku sitnicu za dušu, ne zato što ti treba, nego jer hoćeš udovoljiti sebi. Onda počneš listati po mobitelu ne bi li pronašla kontakt osobe s kojom ne pričaš o dječjim rođendanima i svim gore spomenutim mama aktivnostima, i kad ju napokon nađeš, zahvalna Bogu, Svemiru, Bwani ili nekom četvrtom pojmu, shvatiš da je ta osoba isto u toj fazi. Juhuhuhu!

Foto: pexels-gaurav-gupta

Ok, neke od nas su se u međuvremenu i razvele pa eto kreću u potragu za novim partnerom. Takvi izlasci su mi posebno zabavni. Okupi se par njih, u najboljim godinama, namontirane kao nikad i spremne na sve. Cougar žene – zovu ih. Osobno uvijek sam ih rado vidjela u društvu jer ta energija koju one prenose iskonska je snaga žene. Žene imaju jaču energiju od muškaraca jer, ne zaboravimo, mnogi ratovi su se zbog žena vodili, i iza svakog uspješni muškarca stoji žena (koja vrti očima) koja mu čuva leđa. Da, da malo samohvale nije na odmet kad nas vi muški tako rijetko njom obasipate. Strah, pretpostavljam.

No dobro, vratimo se izlascima.

Unazad nekog vremena, igrom prilika i ja sam pokušala biti aktivnija na tom području.

Ono što mene osobno zabavi, a ne mora zabaviti svakog od vas u mojim godinama jesu druženja kao:

– Kava sa frendicom poslije posla

– Odlazak na izložbu, u kazalište ili u kino

– SPA popodne sa prijateljicom u malom kozmetičkom salonu u kojem vlada lokalna ženska mafija

– Šetnja outletom bez kreditnih kartica (čisti mazohizam)

– Koncert u klubu koji nije zadimljen i gdje ima mjesta za čagicu (ako me glazba ponese)

– I zadnji, ali ipak nekako najdraži: Okupljanje kod nekog doma uz neku klopicu, čašu dobrog vina i eventualno igranje neke društene igre ili kviza

Foto: pexels-cottonbro

Da, da, ostarjelo se. Ja sam ostarjela i nije mi to problem. Ja svoje godine i interese balansiram jer je napokon došlo vrijeme da imam za njih.

Ono što sam prijetila da postoje mjesta/noćni klubovi u gradu gdje se okuplja ekipa 45+. Na žalost, ono što sam isto primijetila jest da je to uglavnom ista ekipa. Govorimo o možda 50-ak ljudi koje veže isti interes, recimo glazba, koji se svi poznaju vjerojatno još iz vremena mladosti, Kulušića, Saloona, Besta, Stotke, Srca ili Amazone. I to je super. Ugodno me razveselilo kad sam na jednom od tih mjesta susrela „čagera stoljeća“. To je čovjek koji je nekad kad sam ja hodala po diskotekama čagao isti poznati korak koji čaga i danas i uči sve oko sebe kako da se dobro zabave. Ne znam mu ime, ali ako netko zna, zahvalite mu i u moje ime.

Foto: pexels-rodnae-productions

I tako, dakle izlasci nakon 45 mogu biti aktivni uz čagicu u nekom zamračenom klubu jer je možda to ono što vam treba, ali u mom slučaju, ipak, to je puno mirnija atmosfera. Rekla bi moja sestra da sam „fina guzica“. Pa jesam i to je u redu. Svako neka provodi svoje vrijeme kako mu paše.

I ne zaboravite, jedan život u ovom tijelu imate – iskoristite ga da ugodite sebi i da putem ne povrijedite nekoga. Danas je poklon, sutra je samo želja. Sjetite se lockdowna i koliko nam je sve bilo nedostupno.

Dakle, kam’ se ide danas poslije posla ili predvečer? Ajde, pohvalite se malo…

Do iduće srijede, nadam se da ćete bar jedan dan poraditi na svom društvenom životu.

Voli vas vaša Nena

Povezane teme:hotnews izlasci kolumna nevena skočić

HOTNEWS

PONOS HRVATSKE U rukama goričkog Spidermana Maxa prestižna nagrada za hrabrost!

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutačno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“ – ponosno priznaje Max, inače vatrogasac u Javnoj vatrogasnoj postrojbi Grada Velike Gorice.

Objavljeno

prije 13 sati

18. ožujka 2026.

Objavio/la

Morena Martinović

Foto: Privatni album

Voditeljski dvojac Gianna i Matko u jutarnjem programu City radija ugostio je danas posebnog gosta – Velikogoričanina Maximiliana Bindernagela Vujnovića, ovogodišnjeg dobitnika nagrade Ponos Hrvatske, koji je javnosti poznatiji kao “gorički Spiderman”.

Riječ je o priznanju koje se dodjeljuje pojedincima koji svojim djelima, hrabrošću i humanošću ostavljaju snažan trag u zajednici, a Maximilian priznaje kako ga je sama nominacija, a potom i nagrada – iznenadila.

„Nisam mislio da to zaslužujem. Ima tamo ljudi koji rade nevjerojatne stvari, pomažu bolesnoj djeci, a ja obučem tajice i malo visim. Ali očito i male stvari koje nekoga usreće imaju veću vrijednost nego što sam mislio“, rekao je Max.

Dodjela nagrade za njega je bila posebno iskustvo koje je, u svom stilu, obilježio i simboličnim detaljima. U Hrvatski sabor stigao je u odijelu, ali sa Spiderman maskom, dok je za svečanu večer odabrao tematski sako.

Od Njemačke do Velike Gorice

Iza neobičnog imena krije se i životna priča obilježena promjenama. Maximilian, punog imena Maximilijan Ralf Nikola Bindernagel Vujnović, je u Hrvatsku stigao kao desetogodišnjak.

„Došao sam prije 20 godina iz Njemačke. Htjeli smo se maknuti od jedne situacije, a majka ima hrvatske korijene. Ovdje sam odrastao i ljudi su me prihvatili“, ispričao je pa nastavio: „Lijepo je u Hrvatskoj, jer smo tu ljetovali. I evo, nakon toliko godina zaljubio sam se jednostavno u našu Hrvatsku”. Odrastanje u Velikoj Gorici Max opisuje s toplinom i zahvalnošću. Pohađao je Osnovnu školu Nikole Hribara, koju pamti kao posebno iskustvo, a spominje i svoju bivšu razrednicu: „Ako sluša, Jasna Odrčić – bila si legenda.“ Srednju školu završio je u našoj gimnaziji Velika Gorica, gdje je, kako kaže, učio važne životne i društvene lekcije.

Unatoč tome što već dva desetljeća živi u Hrvatskoj, tragovi njemačkog podrijetla i danas se mogu prepoznati u njegovu govoru. I sam priznaje kako još uvijek „vuče“ određeni naglasak, a kroz šalu otkriva i gdje najčešće griješi.

Kako kaže, na to ga je upozorila njegova djevojka koja podučava strance hrvatskom jeziku.

„Kaže da me genitiv zeza, a i slovo ‘R’“, ispričao je kroz smijeh, pokazujući da mu ni jezične sitnice nisu problem – dapače, prihvaća ih s dozom humora.

Privikavanje na novu sredinu i jezik, nakon dolaska iz Njemačke, nije bilo jednostavno. Hrvatski jezik mu je u početku stvarao poteškoće, a socijalna dinamika škole zahtijevala prilagodbu. „Jako teško. Hrvatski nije lagan jezik, a bilo je i zezanja, što je sasvim normalno odrastanje. Kad dođeš u novu sredinu, malo će te zezati, ali to ti gradi otpornost i hrabrost da izlaziš u javnost“, objašnjava.

Iskustvo života u Hrvatskoj, kaže, znatno se razlikuje od Njemačke. „Tu kod nas je puno opuštenije, ogromna je razlika u količini zezancije i opuštenosti. Ljudi ovdje su stvarno dobri iznutra i pomažu čim vide da nekome treba pomoć. To je razlog zašto sam ostao ovdje. Lako je otići u Njemačku, ali ovdje ti je život – tu su tvoji ljudi, to nema cijene“, zaključuje.

Vatrogasac bez maske – heroj u stvarnom životu

Iako ga javnost prepoznaje po kostimu superheroja, njegova svakodnevica daleko je ozbiljnija. Kao profesionalni vatrogasac, Max sudjeluje u intervencijama koje često nose visok rizik.

„Na početku imaš strah, sve ti je novo, ali s vremenom se navikneš. Moraš biti smiren jer donosiš brze odluke. Najvažnije je povjerenje – kolege su kao obitelj“, naglašava.

Put do tog zanimanja nije bio trenutačna odluka iz djetinjstva, iako su mu, kako kaže, vatrogasci oduvijek bili zanimljivi. Pravu strast prema tom pozivu razvio je nešto kasnije, pod utjecajem obitelji. Kako ističe, ključnu ulogu imao je njegov očuh, koji je radio kao voditelj smjene.

„Kad sam vidio kakav je to život, da stalno ima nešto novo i da nisi zatvoren u uredu osam sati dnevno – znao sam da je to za mene“, ispričao je. Govoreći o najzahtjevnijim intervencijama, ističe kako je teško izdvojiti samo jednu situaciju, jer je svaka priča za sebe. Ipak, posebno opasnima smatra požare u zatvorenim prostorima, poput podruma.

„Sve je zadimljeno, ne vidiš ruku pred sobom, a kamoli kolegu. Imaš osjećaj kao da si u labirintu, ne znaš što je oko tebe, a znaš da možda negdje ima i plinska boca“. U takvim trenucima, dodaje, presudni su smirenost i povjerenje u tim: „Moraš se pouzdati u kolege i biti samouvjeren. Nisi tu da bi odustao i izašao van“, zaključuje.

Zašto baš Spiderman?

Njegova druga, vedrija strana priče počinje još u djetinjstvu. Upravo ga je taj superheroj, kaže, najviše oblikovao.

„Spiderman je bio običan klinac koji je dobio moć i odlučio pomoći drugima. Mislim da svako dijete to ima duboko u sebi da ako može nešto napraviti, da napravi nešto dobro. Samo ja od toga nisam odustao“, objašnjava.

Iako je svojom pričom i angažmanom postao prepoznatljiv, ne smatra da ima „ekskluzivno pravo“ na ulogu Spidermana. Dapače, primjećuje kako se sve više ljudi odlučuje na slične inicijative.

„Spiderman nije moj izum, svatko to može raditi. Ali primijetio sam da ih ima sve više otkad sam krenuo“, kaže. Kroz smijeh se prisjetio i neobične situacije kada ga je jedan umirovljenik, također poznat po penjanju i nazivan „Spidermanom“, pozvao na svojevrsni dvoboj.

„Legenda od čovjeka, stvarno. Već smo se čuli, jako pristojan gospodin“, ističe. Do susreta ipak nije došlo zbog brojnih obveza, no ideja o zajedničkom druženju i dalje postoji govoreći da ga je htio „pozvati na penjanje, malo se podružiti i dati mu jedan svoj kostim, ali čovjek je visok 190 centimetara pa mu nije odgovarao“. Dodaje i kako bi mu rado pomogao nabaviti kvalitetniju opremu: „Kad sam vidio kakav kostim ima, baš sam poželio kupiti mu novi. Zaslužio je. Da se ja u tim godinama penjem po planinama – svaka čast, stvarno mu se divim“, zaključuje.

Visine, oprema i sigurnost

Njegovi nastupi često uključuju spuštanje s velikih visina no iza atraktivnih scena stoji ozbiljna priprema i oprema.

„Ograničen sam duljinom užeta – trenutno je to 20 metara, ali oprema drži i do tri tone. Ako se pouzdaš u opremu, siguran si“, kaže.

Iza takvih pothvata stoji i ozbiljna fizička priprema. Kako ističe, kondicija je nužna kako za vatrogasni posao, tako i za akrobacije koje izvodi navodeći da ide “svaki drugi dan na penjanje jer tu razvijaš snagu hvata, a to ti daje samopouzdanje kad si na visinama“. Iako kroz šalu napominje da uvijek može bolje, priznaje da je upravo u tom segmentu najjači. Dodaje da možda nije “najjači u svemu, ali da je definitivno najbolji penjač“. Što se tiče kostima, dodaje, ne traju dugo zbog zahtjevnih uvjeta, no nedavno su mu građani donacijom omogućili novi, kvalitetniji koji koristi isključivo za humanitarne akcije.

Podrška i planovi za dalje

Uz sve obveze, veliku podršku ima u privatnom životu.

„Imam curu koja me prati i pomaže. Bez nje to ne bi išlo“, iskreno priznaje. Iako mu je velika podrška, navodi kako zabrinutost ipak postoji – iako se o tome ne govori uvijek otvoreno.

„Mislim da se brine, ali ne želi to baš priznati“, kaže kroz osmijeh. Dodaje kako je na početku njihove veze ta zabrinutost bila izraženija, no s vremenom se smanjila, ponajviše zato što je njegova djevojka od početka bila svjesna kakav život vodi. i kako kaže Max: „Znala je kakva sam osoba i da sam već skakao padobranom više puta“, objašnjava.

Kada je riječ o budućim planovima, njegova želja ostaje jasna – nastaviti s humanitarnim akcijama, ali uz što više službenih dozvola govoreći da bi „volio dobiti više dozvola za spuštanja jer je to jako teško organizirati legalno, ali cilj mu je sve povezati s humanitarnim udrugama i razveseliti ljude posebno u Velikoj Gorici“, ističe, uz poruku: „Ako netko to čuje – dajte mi neki visoki neboder.“ Prisjetio se i jednog od zapaženijih pothvata – spuštanja s Hendrixovog mosta koje je privuklo velik broj građana. Iako prvotno nije planirao ići do kraja, odaziv publike promijenio je odluku.

„Mislio sam da će doći deset ljudi, a kad sam vidio koliko ih je zapravo došlo, rekao sam – sad se moram spustiti“, prepričava te naglašava kako je sigurnost uvijek prioritet.

„Uvijek sam osiguran na tri točke. I da jedna zakaže, oprema i dalje drži – može izdržati i do tri tone“, objašnjava. Ipak, priznaje da ponekad stvari ne idu potpuno po pravilima: „Za Hendrix sam si rekao – bolje tražiti oprost nego dozvolu“, kaže kroz smijeh, dodajući kako je nakon toga ipak dobio upozorenje da takve situacije ubuduće pokušava izbjeći.

Priča Maximiliana Bindernagela Vujnovića podsjetnik je da se heroji ne kriju samo u stripovima. Ponekad nose vatrogasnu opremu, ponekad kostim Spidermana, ali uvijek imaju istu želju – pomoći drugima.

Svečanu dodjelu nagrada Ponos Hrvatske pratite 28. ožujka 2026. u 16 sati na HTV 2.

Nastavite čitati

HOTNEWS

FOTO Predstavljen Ljetopis Grada Velike Gorice 2025.

Objavljeno

prije 19 sati

18. ožujka 2026.

Objavio/la

David Jolić

Novi 21. broj Ljetopisa Grada Velike Gorice 2025. predstavljen je jučer (utorak, 17.03.2026., početak u 19 sati) u posve ispunjenoj Gradskoj vijećnici Pučkog otvorenog učilišta. Na 270 stranica Ljetopisa 2025 predstavljen je bogati presjek života Grada Velike Gorice, kao što su 30 godina Grada Velike Gorice, 800 godina Plemenite općine turopoljske, kao i mnoge druge obljetnice udruga i društava Grada. Veliko bogatstvo života Grada prezentirano je kratkim podsjetnikom od početka do danas.