Povežite se s nama

Vijesti

GOSPA NAD BREGIMA Viktorija Skrbin (16) iz Roženice1: ‘Znam što sam vidjela, neću šutjeti o tome’

UKAZANJA U ROŽENICI Djeca Marija, Ivan i Alojz 24. lipnja 1951. ugledali su Majku Božju na vrhu drveta šljive. Bili su prisiljeni na šutnju, zatvarani, maltretirani. Točno 72 godine i jedan mjesec poslije, Viktorija Skrbin iz istoga sela snimala je oluju. I ostala u šoku…Odlučila je progovoriti za javnost.

Objavljeno

na

Bila je to jedna sasvim obična ljetna večer. Vrućinu srpanjskih dana pratila su upozorenja naših prognostičara o mogućem grmljavinskom nevremenu u noćnim satima tog 24. srpnja. Baš kao i brojni drugi mladi, i 16-godišnja Viktorija Skrbin u svojoj se sobi u obiteljskoj kući u Roženici 1, selu sa stotinjak duša u Vukomeričkim goricama, spremala uhvatiti kamerom mobitela najbolji trenutak kad munja “zapara” nebom. Iako nikada nije snimala munje, na to ju je potaknuo razgovor s prijateljima koji su joj oduševljeno pričali o svom novom hobiju, pa se i sama htjela u tome okušati.

I te je noći, u 23:17 sati, Viktorija snimila puno više od bljeskova na nebu. Snimila je nešto zbog čega je istovremeno osjetila i uzbuđenje i strah i čuđenje.

– Nikad nisam snimala tak nešto, ali rekla sam sebi ‘ma idem probati’. Jednostavno, djelovalo mi je da bi moglo biti zabavno. Te noći je dosta sijevalo, u sobi sam sjela na stol da bih što bolje uhvatila kadar i u trenutku kad sam počele snimati dogodilo se To. Ukazanje. Na očigled sam vidjela Bogorodicu – priča nam Viktorija dok se prisjeća tih trenutaka.

– Kad sam išla pregledati video, kad sam uvećala i usporila snimku, to mi se potvrdilo. Mama je baš izlazila iz kupaonice, došla sam do nje, ruke su mi se tresle, ne znam je li od straha ili uzbuđenja, i ona je vidjela isto što i ja. Ostala je bez teksta, baš kao i tata. Svi smo ostali u čudu – govori u jednom dahu Viktorija.

Video snimku je postavila na svoje društvene mreže i na stranicu vjerske televizije. Iako je bilo dosta skeptičnih i negativnih komentara, nije se pokolebala, smatrajući kako svatko ima pravo misliti i vjerovati što želi.

– Znam što sam vidjela i snimila. Iste večeri javila mi se i jedna cura iz Gorice, rekla da je i ona snimila Bogorodicu, a njezinu priču objavili su i neki mediji. A meni je to bila potvrda da je to definitivno bilo to. A oni koji ne vjeruju… Njihovo pravo! – kaže Viktorija.

Nakon što smo je kontaktirali, zatražila je malo vremena. Nekoliko tjedana je promišljala o svemu i na koncu ipak odlučila prvi put izaći u javnost sa svojom pričom i svjedočanstvom.

– Odlučila sam to podijeliti s javnošću jer mislim da takvo nešto ne treba tajiti. Naše selo poznato je po brojnim viđenjima Majke Božje, još od davnih vremena. Međutim, kako su nam pričali stariji sumještani, ranije se to moralo skrivati. A ja mislim da je vrijeme da se šutnja prekine – rekla je Viktorija.

Mnogi to vjerojatno ni ne znaju, ali za Roženicu se prvi put kao za mjesto ukazanja Majke Božje doznalo prije pune 72 godine, koliko god se tadašnji režim trudio svim silama zataškati tu vijest.
Naše mjesto susreta bilo je upravo kod kapelice  Bezgrešno srce Marijino, koja je izgrađena u spomen na ukazanje Blažene Djevice Marije u Roženici 24. lipnja 1951. godine, što stoji i zapisano na spomen ploči koja je ugrađena na nju. Pa da, za one koji možda još nisu čuli za tu priču, ukratko ponovimo…

Na sam blagdan svetog Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1951. godine, djeca Marija, Ivan i Alojz bila su na paši  sa svinjama, a životinje su bile nekako uznemirene, kao da su predosjećala kako će uslijediti neobična događanja. I doista, djeci se na stablu stare šljive ukazao lik Majke Božje. Bilo je to prvo u nizu Gospinih ukazanja u Roženici 1.

Foto: Stjepan Markuz/G.Kiš, cityportal.hr

I tu se ova sadašnja priča i priča iz davne prošlosti počinju povezivati. Naime, ključ od kapelice čuva se u obližnjoj kući. Otvara nam nasmijani domaćin Stjepan Markuz, sin vidioca Ivana i nećak vidioca Alojza, te unuk Josipa Markuza, koji je diljem kraja poznat kao Joža Sveti ili Sveti Joža.

– Moj deda Joža je zapisivao apsolutno sve što su njegovi sinovi i nećakinja Marija vidjeli. Dao je sve od sebe da se to ne zaboravi. Tadašnji režim je kroz tajnu službu Udbu na svu silu htio to uništiti, spriječiti da se o tome pročuje, da se zapamti, no sačuvali su se podaci, neki zapisi. Zbog svih tih trauma koje su prolazili, vidioci su malo pričali o ukazanju. Bili su i u zatvoru, kao i djed – priča nam Stjepan i nastavlja:

– To je zanimljiva priča. Djed je trebao biti u zatvoru mjesec i pol, ali ostao je samo tri dana. Pustili su ga. Svaki put kad bi ga zaključali, ujutro su našli otvorena vrata njegove ćelije. I tako svako jutro! Policajci dođu na posao, a on otključan. I onda je, treći dan, šef Udbe Zorko rekao: ‘Puštaj Jožu van, ovo nisu čista posla!’ Tak’ mi je pričal. Slično je bilo i s djecom, s mojim ocem, stricem i tetkom. Maltretirali su ih, nagovarali da kažu da su sve izmislili, ali nikad nisu zanijekali ono što su vidjeli.

 

Otkriva i bizarni detalj kako je majka dotičnog Udbaša i sama vidjela Gospu, a on ju je zbog toga na dva dana zaključao u – svinjac!

Nije bilo milosti, iako je i taj šef progonitelja potajice priznao kako je i sam svjedočio jednom od ukazanja. Većina starijih seljana ovdje u mjestu znaju za to, svjedoci su svega toga, a neki su također vidjeli neke znakove. Bilo je svakakvih svjetala, blještale su i ograde… Ima dosta tih priča. Gdje god dođemo, kad kažemo da smo iz Roženice, krenu pitanja o ukazanju iz 1951. godine. A mi pričamo kak’ su nama pričali.

Foto: Stjepan Markuz u kapelici podignutoj u čast Gospinom ukazanju 1951. u Roženici1/G.Kiš, cityportal.hr

Ipak, priče o Gospinu ukazanju na vukomeričkim bregima desetljećima su prešućivane jer strah od progona i zlostavljanja doista bio velik. Naime, čim se vijest pročula, počeli su stizati hodočasnici sa svih strana. Međutim, na ulazu u selo bile su jake policijske, odnosno udbaške snage, pa čak i konjica. Ljude se batinalo, rastjerivalo, čak su i konje puštali na vjernike!  I, jasno, nitko više nakon toga nije dolazio na mjesto ukazanja.

No, od te 1951. do danas u Roženici je značajan broj mještana doživio ili osjetio neka neobjašnjiva zbivanja. Među njima je i naš sugovornik.

– Da, imao sam i ja neka neobična iskustva. U kapelici sam napravil’ oltar, a cifru koju sam izveo… Kao da me nešto vodilo. Kad sam krenuo piliti, pila nikako nije htjela ići u smjeru u kojem sam želio. A to je bilo skroz čudno za mene koji sam od malih nogu delal u našoj pilani. Ma skoro nemoguće, jer bio sam baš jako spretan s pilom. Probao sam par puta po svome, ali nije išlo. Onda sam se prepustio i napravljeno je tak kak je, bez ikakvih nacrta i šema. To sam i velečasnom ispričal. Neka bude čija je volja. Kad tak nekaj čovjek proživi, ne treba nikakvih pojašnjenja – kaže.

Foto: U kapelici se čuva dio drveta šljive, mjesto prvog ukazanja Majke Božje u Roženici1/G.Kiš, cityportal.hr

Ističe kako je kapelica napravljena u spomen na ukazanje, a obitelj Markuz dala je zemlju. Otkriva nam i još poneki zanimljivi detalj vezan uz jedinstvenog umjetnika iz sela, dedu Jožu.

– Svi mještani su sudjelovali i radili, donirali, zajednički smo to sve napravili. Moj deda je napravil kip, i prvi križ koji je napravio. Bio je samouki majstor, ali kaj je zamislil, to je napravil. Dosta sam se ko dečkić s njim družil…  – prisjeća se Stjepan i nastavlja:

– Deda Joža je uvijek znao kakvo će vrijeme biti, a kad je vidio da ide oluja, on je rasteral oblake. Sve je rješaval krunicom. I sve što je govorio da će biti, to se 99 posto tak i ostvarilo. Ratovi, bolesti, sve je najavio. Kao što je najavio i da će biti još većih bolesti. Među zadnjima kaj je rekel bilo da će nas pokoriti druga rasa i vjera… Ovo sve prije se izdogađalo. Zato su ga zvali Sveti Joža, iako je mnogima bio i čudan. Realno, bio je malo, onako, na svoju ruku. Mene su zanimale te priče, ali nisam sve vjerovao do sad, dok se to nije dogodilo. Točno kak je deda Joža rekel’.

Foto: Spomen na vlč.Antuna Pećara u Roženici1/G.Kiš, cityportal.hr

U kapelici je  i dalje dio stabla šljive na kojoj su djeca vidjela Gospu.

Svećenik Antun Pećar, koji je bio jako naklonjen svemu tome, darovao nam je zvono, bio je začetnik gradnje zvonika i obnove kapelice, a svakog  24. u mjesecu u kapelici je služio misu. Bio je fenomenalan čovjek, sva vrata su mu se otvarala – prisjeća se Stjepan.

Dodaje i kako su se župnici koji su kasnije dolazili u selo, nakon njegove smrti, držali na distanci, nisu se upuštali u pokretanje nečeg većeg.

– Malo su se bojali, ne znam ni sam zašto. Mi seljani svake godine nešto malo uredimo, napravljen je Križni put, imamo i to hodočašće iz Kravarskog… Volio bih vidjeti da se tu izgradi jedna prava, lijepa crkva – kaže završno Stjepan Markuz nakon razgledavanja kapelice.

Foto: Viktorija Skrbin s obitelji, mama Marina, otac Josip i brat Nikola/G.Kiš, cityportal.hr

Pozdravljamo ga i krećemo do obiteljske kuće Skrbinovih, gdje Viktorija živi s mamom Marinom, tatom Josipom i 12-godišnjim bratom Nikolom. Priča kako život u bregima ne bi nikad mijenjala za onaj u gradu, iako dosta vremena zbog škole, sad i posla, preko školskih praznika, provede upravo u Gorici. U Roženici živi od svoje treće godine i priča kako je i njezin otac kao mali dosta vremena provodio sa Svetim Jožom, jer bili su sličnih godina. I roditelji nam pričaju kako su doživjeli Viktorijino viđenje Gospe. Uostalom, upravo su oni prvi pogledali snimku.

– Bila je sva preplašena, a to ukazanje koje je snimila je bilo točno nad kapelom. Vidi se da je lik Gospe, došla je s istoka, mislim da nas je došla zaštiti od nevremena. Mi godinama tu nemamo ni tuče, ni nikakve štete. Majčica Božja nas štiti, čvrsto vjerujem u to – kažu.

Viktorijin otac Josip ispričao je i kako je vjera promijenila njegov život na bolje.

– Iako se većinom u svim ispitivanjima proglašavamo jednom od zemalja s najviše katolika, to je samo površinski. Vidim to svaki dan. Možda je sedam do deset posto praktičnih vjernika. Tako sam i ja dugo živio, išao sam na Uskrs i Božić na misu, govorio da vjerujem u Boga, ali to je bilo samo površinski. Dok nisam prošao duhovne obnove, svakako sam živio, pušio više od 20 godina po dvije, tri kutije cigareta dnevno. Jedne večeri, kad sam išao zapaliti, samo sam čuo glas: ‘Ostavi to…’ Kad sam ponovo krenuo, više mi nije bilo do pušenja. Općenito, puno puta sam osjetio Duha Svetog. A zašto se Gospa ukazuje djeci? Zato jer su ona čista srca, a mi odrasli smo već pokvareni. Djeca neće lagati, a mi ipak gledamo svoje interese. Kažem, znam o čemu pričam jer sam i sam prije  tako živio – otvoreno nam priča.

Foto: Viktorija Skrbin (16) – ‘Znam što sam vidjela i snimila te noći, neću šutjeti o tome’/G.Kiš, cityportal.ht

Mama Marina, kaže, trenutak kad joj je Viktorija pokazala snimku doživjela je jako emotivno, pa joj  i gotovo mjesec dana nakon tog događaja suze same krenu. Neobične situacije, tvrdi, najviše se događaju suprugu i kćeri, no ona osobno pamti situaciju kad je Viktorija bila tromjesečna beba.

– Na dan našeg vjenčanja krstili smo Viktoriju. Kad smo došli doma, pojavilo se crveno svjetlo u sobi. Poput loptice za stolni tenis, lagano se spuštalo od stropa prema dolje. Kad je došlo do visine kreveta, nestalo je. Pitali smo drugi dan svećenika što bi to moglo biti, a on nam je rekao: ‘Dok je svjetlo, dobro je.’ To nam je bio prvi susret s nečim takvim, neobjašnjivim.

Naša vidjelica, Viktorija Skrbin, kaže da joj se život od noći 24. srpnja nije značajnije promijenio.

– I dalje me trnci prolaze dok gledam tu snimku. Nakon svega toga, na svijet ipak gledam malo drugačije. I prije sam u ljudima tražila ono dobro, a sad još i više. Nije lako, svijet je danas dosta pokvaren. Treba izdržati. Ljudima bih samo poručila neka se svatko od nas potrudi da svijet bude bolje mjesto, da budu dobri jedni prema drugima! – kaže za kraj vidjelica iz Roženice 1, Viktorija Skrbin.

Vijesti

Ljeto na bazenu za male Velikogoričane, u tijeku su upisi

Kamp koji će se održati od 24. lipnja do 19. srpnja.

Objavljeno

na

I ove godine Gradski bazen Velika Gorica organizira dječji ljetni kamp koji će se održati od 24. lipnja do 19. srpnja. Kamp je namijenjen djevojčicama i dječacima školskog uzrasta, odnosno svim plivačima, plutačima i neplivačima u dobi od 7 do 12 godina. Djeca za vrijeme boravka u kampu svakodnevno uz igru, rad i druženje upoznaju i uče osnovne elemente bazičnih sportova i sportskih igara.

Kamp se održava u četiri smjene od ponedjeljka do petka od 8 do 16 sati u prostorima Gradske sportske dvorane i Gradskog bazena uz stručno vodstvo naših kineziologa, a upisi se do popunjena grupa vrše na mail: [email protected].

 

Nastavite čitati

Sport

VIDEO Šampion Boris: ‘Bavimo se nogometom, ali i školom, ponašanjem, odgojem…’

Boris Trivunov, trener pionira HNK Gorice, prvaka Hrvatske, gostovao je u posljednjem izdanju podcasta “Studio Gorica”, u kojem je progovorio o sezoni iza nas, o svojim dečkima, o metodama rada, o ciljevima i željama…

Objavljeno

na

Objavio/la

Čim je završila trijumfalna sezona pionira HNK Gorice, trener ove sjajne pobjedničke generacije Boris Trivunov morao se baciti na druge zadatke. Pratio je U-15 reprezentaciju u Varaždinu, educirao se i radio na sebi kroz “malo svjetsko prvenstvo”, odnosno turnir koji nosi ime Vlatka Markovića, a zatim se vratio u svoju goričku stvarnost. I, između ostaloga, sjeo na kauč koji čini integralni dio priče koja se zove “Studio Gorica”.

U sat vremena razgovora o sezoni, odnosno sezonama iza nas, trener Trivunov govorio je o emocijama, načinima pripreme za ključne utakmice, načinima rada, odnosima prema mladim igračima, odnosima igrača između sebe…

– Ova generacija ima kvalitetu, to smo znali i zato smo vjerovali da možemo napraviti ovo što smo napravili. Naravno da nismo mogli znati da će se sve rasplesti na ovako dobar način, da ćemo postati prvaci Hrvatske, ali to je i bilo moguće baš zato što smo vjerovali. Imamo mi igrače koji čine razliku, koji su nositelji igre, no ja bih rekao da je ovo prije svega dobra momčad – kaže Boris.

Budući da je tu riječ o klincima koji mahom tek završavaju osnovnu školu, dakle o djeci u razvoju, i nogometnom i životnom, Trivunov i ljudi iz kluba bili su suočeni s brojnim izazovima.

– Naravno da je bilo i nekih malih iskakanja u cijelom ovom procesu, da smo morali u nekim trenucima i reagirati, ali generalno je ovo skupina jako dobrih igrača i mladih ljudi. Svi su oni ponizni, skromni, normalni dečki, među kojima ima i onih koji su vođe, koje se više vole zafrkavati, koji posebno ne vole gubiti… Imamo tu dio domaćih igrača, s goričkom područja, imamo i dio onih koji su dolazili iz nekih drugih sredina, ali mi ne radimo razliku između njih. Važno nam je da svaki novi igrač bude lijepo prihvaćen, da se osjeća dobrodošlo, a to smo i postigli, to ovi dečki i rade – ističe trener, svjestan da je nogomet samo dio njihovih života.

– Uvijek im govorim da im škola mora biti na prvome mjestu, da je to primarna stvar, ali nisam od onih trenera koji im provjeravaju ocjene, prate kakvi su iz kojeg predmeta… Ima puno slučajeva da djeca čak i prekidaju školovanje zbog nogometa, no moje je mišljenje da to nikako nije dobar izbor. Škola se mora završiti, tome se mora biti posvećen, jer rizici su veliki u brojim aspektima, a ni eventualni uspjeh u sportu ne garantira da ćeš biti u situaciji da ti škola nije potrebna. Osim toga, inzistiramo da dečki budu i pristojni, kako u klubu, tako i u gradu, da se ponašaju kako treba, jer sve je to dio cijele slike, budući da ne predstavljaju samo sebe, nego i klub – dodaje Trivunov.

Predstavio je Trivunov i samoga sebe, ispričao priču o rođenom Vukovarcu koji je odrastao u Čazmi, igrao nogomet na raznim razinama, pa odlučio da je fakultet ipak važniji, da će ići putem kojeg je odabrao već tamo krajem osnovne škole.

O svemu tome doznajte više nakon što stisnete “play”…

Nastavite čitati

Moja županija

Ivana Alilović, direktorica županijske turističke zajednice izabrana u Upravni odbor prestižne turističke mreže NECSTouR

Članstvo u NECSTouR-u donosi brojne prednosti, uključujući pristup mreži istaknutih stručnjaka, sudjelovanje u projektima financiranim od strane Europske unije te mogućnost sudjelovanja na važnim međunarodnim konferencijama i sastancima.

Objavljeno

na

Direktorica Turističke zajednice Zagrebačke županije Ivana Alilović krajem svibnja je sudjelovala na godišnjoj skupštini organizacije NECSTouR, održanoj u gradu Lulei u Švedskoj gdje je izabrana za članicu Upravnog odbora istoimene prestižne turističke mreže organizacija. Iako je ova regionalna turistička zajednica tek postala članicom ove organizacije, Alilović je ovo bitno imenovanje itekako pošlo za rukom.

Generalna skupština NECSTouR-a (Network of European Regions for Sustainable and Competitive Tourism) novi Upravni odbor izabrala je za razdoblje 2024.-2027., a direktorica Alilović se našla u najužem popisu stručnih ljudi koji su konkurirali za pozicije u Upravnom odboru. Godišnja skupština NECSTouR-a svim organizacijama članicama pruža priliku za razmjenu ideja, umrežavanje i predstavljanje novih članova od kojih je jedan i Turistička zajednica Zagrebačke županije.

– Ovo je izvanredna prilika za promociju Zagrebačke županije na međunarodnoj razini te za uspostavljanje novih partnerstava i suradnji s drugim europskim regijama. Ponosni smo što smo postali dijelom ovakve snažne mreže i radujemo se doprinosu zajedničkim ciljevima održivog razvoja turizma – poručila je direktorica Alilović povodom novog imenovanja i istaknula da zasigurno možemo mnogo naučiti od drugih europskih regija, ali i da neke od destinacija mogu učiti i iz primjera Zagrebačke županije.

Doznajemo da članstvo u NECSTouR-u donosi brojne prednosti, uključujući pristup mreži istaknutih stručnjaka, sudjelovanje u projektima financiranim od strane Europske unije te mogućnost sudjelovanja na važnim međunarodnim konferencijama i sastancima. Ovo je još samo jedno od postignuća za Turističku zajednicu Zagrebačke županije koja nastavlja predano raditi na promociji regije kao atraktivne turističke destinacije, s posebnim naglaskom na održivost i inovativne turističke proizvode u turizmu. Priključivanje ovoj europskoj mreži dodatno će osnažiti međunarodne kontakte, ali povećati i vidljivost Zagrebačke županije kao vodeće održive turističke destinacije kontinentalne Hrvatske.

Inače, NECSTouR je mreža europskih regija koja se zalaže za promicanje održivog i konkurentnog turizma.

Osnovana 2007. godine, NECSTouR okuplja više od 30 regija iz različitih europskih zemalja, kao i akademske institucije i stručnjake iz turističkog sektora s glavnim ciljem – održivi turizam. Trenutno broji 49 stalnih i 38 pridruženih članova, među kojima se nalazi i Turistička zajednica Zagrebačke županije.

Nastavite čitati

Sport

Naše rukometno čudo! Priča o Ekipi, srcu, duši, Jetiju i uspjehu većem od samog sebe…

Rukometašice Udarnika završile su na sedmome mjestu na državnoj završnici u kategoriji U-15, čime su izjednačile najveći uspjeh u povijesti kluba, koji postaje još veći kad se zna kako žive i rade, koje sve prepreke moraju preskočiti…

Objavljeno

na

Objavio/la

Dvije stotine pedeset i četiri kilometra daleko od doma, u pitoresknom Poreču, nekoj vrsti rukometnog centra Hrvatske, naš Udarnik je posljednjih dana po tko zna koji put pokazao da je jedan poseban klub. Klub sa srcem i dušom, klub koji funkcionira kao prava sportska obitelj, a kad je tako, i nemoguće ponekad postane moguće.

– Da mi je netko prije ove završnice ponudio sedmo mjesto na kraju, istog trenutka bih potpisala. Ma, potpisala bih triput ako treba! – oduševljena je jutro poslije trenerica Ljiljana Ivaci, jedna od najvažnijih osoba u cijeloj ovoj priči o uspjehu za povijest.

Nije ništa posebno novo vidjeti mlađe kategorije Udarnika na državnim završnicama, naviklo nas je već ovo sjajno društvo na takve stvari, što je samo po sebi senzacionalno. Čak i kad se prošle godine širilo razočaranje što na državnoj završnici nije postignut rezultat kakav su željeli, nije to bilo posebno čudno, koliko god za to objektivno nije bilo razloga. Jer, da nisu takvi, u Udarniku ne bi bili ni toliko uspješni. Da nisu takvi, uostalom, ne bi bilo moguće ni sve ono što se dogodilo posljednjih dana.

Udarnikova U-15 generacija, da sažmemo sve u jednu rečenicu, osvojila je sedmo mjesto u državi. U konkurenciji klubova koji imaju puno veće mogućnosti i tradiciju, puno bolje uvjete i puno snažnije zaleđe, ove su djevojke pokazale da srce može pobijediti i sve te objektivne faktore. Cure su, najjednostavnije rečeno, bile fenomenalne, napravile su sve što je bilo potrebno da se upišu u povijest kluba, ali i velikogoričkog sporta u cjelini.

Generacija 2002. svojevremeno je također bila sedma u državi, što je dosad bilo jedinstven pothvat, a generacija 2008. to je uspjela ponoviti. Nakon što su prošle skupinu s dvije pobjede i dva poraza, u osmini finala pala je Novska, da bi ovu rukometnu bajku samo nakratko zaustavio Ivanić u četvrtfinalu. Prejaka je bila i Trešnjevka na prvom koraku razigravanja, no u borbi za sedmo mjesto, na kraju turnira koji je izuzetno naporan i u fizičkom i u mentalnom smislu, naše mlade rukometašice izvukle su iz sebe i posljednje atome snage. I slavile protiv križevačkog Radnika s impresivnih devet golova razlike!

– Dojam nakon svega je više nego pozitivan u svakom smislu. Dobila sam pravu, istinsku ekipu, a to mi je najdraže od svega. Prošlih godina to baš i nije bilo tako, nismo imali takvo zajedništvo, a ove godine upravo nas je to guralo naprijed. Cure su stalno bile zajedno, družile su se, pjevale, slavile i tugovale zajedno, bile podrška jedna drugoj… Kažem, prava ekupa u punom smislu te riječi. A to se odrazilo i na terenu, na rezultatu – ponosna je trenerica Ivaci.

– U tu utakmicu za sedmo mjesto, nakon svega što su prošle, cure su ušle malo stisnuto, pod ručnom, i zato sam im u jednom trenutku rekla: ‘Morate uživati u ovome, napravile sve nevjerojatan uspjeh i zaslužile ste ovo završiti s osmijehom na licu.’ Tako je i bilo, dobile smo utakmicu uvjerljivo i pobjedom se oprostile od turnira kojeg ćemo dugo pamtiti – dodala je trenerica ove sjajne generacije, inače i izbornica talijanskih mlađih selekcija, nekoć sjajna rukometašica…

Djevojke definitivno imaju od koga učiti, sve što su naučile prenijele su i na teren, a dodatnu energiju davali su i roditelji, okupljeni na tribinama. Nije rijetkost da se u ovakvim situacijama, na ovakvim turnirima, dogode i nekakva “iskakanja”, jer veliki su to napori i ogromni izazovi, ali svi ljudi iz vodstva kluba ovoga puta roditelje isključivo hvale, zahvaljuju im na podršci, energiji, besprijekornom ponašanju.

I to je, zapravo, tajna uspjeha. Sjajne mlade sportašice, roditelji kojima je jasno što je njihova uloga, trenerica koja je u stanju sve to voditi i posložiti, pa uz sve to i potpora iz klupskog vrha, u liku sveprisutne Martine Vugrinović i neumornog predsjednika Josipa Mučnjaka.

– Ovo je velik stvar za naš klub. Ponovili smo uspjeh 2002. godišta, na čemu od srca čestitam trenerici Ljilji, kao i našoj Martini, a posebno čestitam svim našim igračicama. Ne mogu zaobići ni roditelje, veliko hvala i njima na svesrdnoj podržci tijekom natjecanja. Bravo za sve, ponosan sam – emotivan je i predsjednik Mučnjak.

I potpuno je jasno zašto su svi uključeni u ovu priču toliko sretni, ponosni, zadovoljni i ispunjeni. Jer, ne radi se tu o golom rezultatu, koji je fantastičan, nego i o svemu što se moralo proći na putu do tog rezultata. Nije nikakva tajna da u Udarniku muku muče s uvjetima, da čekaju izgradnju balon dvorane kao ozebli sunce, budući da je ovo što trenutačno imaju daleko od idealnih uvjeta.

Sedme u Hrvatskoj, naime, postale su djevojke koje treninge na cijelom rukometnom igralištu doživljavaju otprilike kao snježnog čovjeka Jetija. Čule su da to postoji, priča se o tome, ali nemaju baš prilike svojim očima vidjeti i doživjeti takvo nešto…

Umjesto toga, najčešće treniraju na trećini dvorane, improviziraju i varaju sami sebe, pa svejedno nekim čudom dođu do sedmoga mjesta u državi. Zahvaljujući ogromnoj upornosti, ludom entuzijazmu i velikoj ljubavi prema sportu.

I zato, ovo sedmo mjesto je puno veće od samog sedmog mjesta. Bravo za sve i, iz perspektive svih nas koji volimo velikogorički sport – hvala na sreći!

Udarnikova generacija 2008.
Lorena Bočkaj, Jana Gojak, Anamaria Kos, Lucija Gulič, Lana Konjar, Matea Vukić, Lana Derbuc, Leonarda Burić, Petra Gudelj, Leona Lilić, Luna Gojak, Lara Bošković, Vasilisa Jakubovskaja, Tena Markov, Ema Rogić, Elena Ćirić, Lana Buhin

Nastavite čitati

Crna kronika

Pijani 33-godišnjak skrivio prometnu nesreću u kojoj je teško ozlijeđeno četvero ljudi

Nije poštivao prednost prolaska.

Objavljeno

na

Teška prometna nesreća u kojoj su teško stradale četiri osobe dogodila se jučer 26. svibnja oko 4 sata u Velikoj Gorici, izvijestila je Policijska uprava zagrebačka.

Naime, 33-godišnji muškarac s 1,20 promila alkohola u krvi vozio se Opel Corsom istočnim trakom ulice Zelene Aleje u smjeru sjeverozapada. Dolaskom do raskrižja s južnim kolnikom Ulice 153. brigade Hrvatske vojske prošao je pored znaka STOP i ušao u navedeno raskrižje skrećući ulijevo, a da pritom iako je bio dužan, nije propustio sva vozila koja se kreću cestom koja je prometnim znakom označena kao cesta s prednošću prolaska.

Tom prilikom, uslijed nepoštivanja prednosti prolaska, na prednju lijevu bočnu stranu njegovog vozila naletio je prednjim dijelom osobni automobil marke Renault Twingo, kojim je upravljala 54-godišnjakinja, a koja se kretala cestom s prednošću prolaska u smjeru sjeveroistoka.

U prometnoj nesreći ozlijeđeni su 54-godišnja vozačica i 61-godišnji putnik u osobnom automobilu Renault Twinga te 33-godišnji vozač i 32-godišnja putnica iz osobnog automobila Opel Corsa. Liječnička pomoć im je pružena u Kliničkom bolničkom centru Zagreb i Kliničkom bolničkom centru Sestre Milosrdnice gdje je utvrđeno da su svi teško ozlijeđeni.

Nakon završenog kriminalističkog istraživanja protiv osumnjičenog su muškarca policijski službenici Općinskom kaznenom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici dostavili kaznenu prijavu te je u zakonskom roku predan pritvorskom nadzorniku.

Nastavite čitati

Reporter 437 - 23.05.2024.

Facebook

Izdvojeno