Vijesti
GOSPA NAD BREGIMA Viktorija Skrbin (16) iz Roženice1: ‘Znam što sam vidjela, neću šutjeti o tome’
UKAZANJA U ROŽENICI Djeca Marija, Ivan i Alojz 24. lipnja 1951. ugledali su Majku Božju na vrhu drveta šljive. Bili su prisiljeni na šutnju, zatvarani, maltretirani. Točno 72 godine i jedan mjesec poslije, Viktorija Skrbin iz istoga sela snimala je oluju. I ostala u šoku…Odlučila je progovoriti za javnost.
Bila je to jedna sasvim obična ljetna večer. Vrućinu srpanjskih dana pratila su upozorenja naših prognostičara o mogućem grmljavinskom nevremenu u noćnim satima tog 24. srpnja. Baš kao i brojni drugi mladi, i 16-godišnja Viktorija Skrbin u svojoj se sobi u obiteljskoj kući u Roženici 1, selu sa stotinjak duša u Vukomeričkim goricama, spremala uhvatiti kamerom mobitela najbolji trenutak kad munja “zapara” nebom. Iako nikada nije snimala munje, na to ju je potaknuo razgovor s prijateljima koji su joj oduševljeno pričali o svom novom hobiju, pa se i sama htjela u tome okušati.
I te je noći, u 23:17 sati, Viktorija snimila puno više od bljeskova na nebu. Snimila je nešto zbog čega je istovremeno osjetila i uzbuđenje i strah i čuđenje.
– Nikad nisam snimala tak nešto, ali rekla sam sebi ‘ma idem probati’. Jednostavno, djelovalo mi je da bi moglo biti zabavno. Te noći je dosta sijevalo, u sobi sam sjela na stol da bih što bolje uhvatila kadar i u trenutku kad sam počele snimati dogodilo se To. Ukazanje. Na očigled sam vidjela Bogorodicu – priča nam Viktorija dok se prisjeća tih trenutaka.
– Kad sam išla pregledati video, kad sam uvećala i usporila snimku, to mi se potvrdilo. Mama je baš izlazila iz kupaonice, došla sam do nje, ruke su mi se tresle, ne znam je li od straha ili uzbuđenja, i ona je vidjela isto što i ja. Ostala je bez teksta, baš kao i tata. Svi smo ostali u čudu – govori u jednom dahu Viktorija.
Video snimku je postavila na svoje društvene mreže i na stranicu vjerske televizije. Iako je bilo dosta skeptičnih i negativnih komentara, nije se pokolebala, smatrajući kako svatko ima pravo misliti i vjerovati što želi.
– Znam što sam vidjela i snimila. Iste večeri javila mi se i jedna cura iz Gorice, rekla da je i ona snimila Bogorodicu, a njezinu priču objavili su i neki mediji. A meni je to bila potvrda da je to definitivno bilo to. A oni koji ne vjeruju… Njihovo pravo! – kaže Viktorija.
Nakon što smo je kontaktirali, zatražila je malo vremena. Nekoliko tjedana je promišljala o svemu i na koncu ipak odlučila prvi put izaći u javnost sa svojom pričom i svjedočanstvom.
– Odlučila sam to podijeliti s javnošću jer mislim da takvo nešto ne treba tajiti. Naše selo poznato je po brojnim viđenjima Majke Božje, još od davnih vremena. Međutim, kako su nam pričali stariji sumještani, ranije se to moralo skrivati. A ja mislim da je vrijeme da se šutnja prekine – rekla je Viktorija.
Mnogi to vjerojatno ni ne znaju, ali za Roženicu se prvi put kao za mjesto ukazanja Majke Božje doznalo prije pune 72 godine, koliko god se tadašnji režim trudio svim silama zataškati tu vijest.
Naše mjesto susreta bilo je upravo kod kapelice Bezgrešno srce Marijino, koja je izgrađena u spomen na ukazanje Blažene Djevice Marije u Roženici 24. lipnja 1951. godine, što stoji i zapisano na spomen ploči koja je ugrađena na nju. Pa da, za one koji možda još nisu čuli za tu priču, ukratko ponovimo…
Na sam blagdan svetog Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1951. godine, djeca Marija, Ivan i Alojz bila su na paši sa svinjama, a životinje su bile nekako uznemirene, kao da su predosjećala kako će uslijediti neobična događanja. I doista, djeci se na stablu stare šljive ukazao lik Majke Božje. Bilo je to prvo u nizu Gospinih ukazanja u Roženici 1.
Foto: Stjepan Markuz/G.Kiš, cityportal.hr
I tu se ova sadašnja priča i priča iz davne prošlosti počinju povezivati. Naime, ključ od kapelice čuva se u obližnjoj kući. Otvara nam nasmijani domaćin Stjepan Markuz, sin vidioca Ivana i nećak vidioca Alojza, te unuk Josipa Markuza, koji je diljem kraja poznat kao Joža Sveti ili Sveti Joža.
– Moj deda Joža je zapisivao apsolutno sve što su njegovi sinovi i nećakinja Marija vidjeli. Dao je sve od sebe da se to ne zaboravi. Tadašnji režim je kroz tajnu službu Udbu na svu silu htio to uništiti, spriječiti da se o tome pročuje, da se zapamti, no sačuvali su se podaci, neki zapisi. Zbog svih tih trauma koje su prolazili, vidioci su malo pričali o ukazanju. Bili su i u zatvoru, kao i djed – priča nam Stjepan i nastavlja:
– To je zanimljiva priča. Djed je trebao biti u zatvoru mjesec i pol, ali ostao je samo tri dana. Pustili su ga. Svaki put kad bi ga zaključali, ujutro su našli otvorena vrata njegove ćelije. I tako svako jutro! Policajci dođu na posao, a on otključan. I onda je, treći dan, šef Udbe Zorko rekao: ‘Puštaj Jožu van, ovo nisu čista posla!’ Tak’ mi je pričal. Slično je bilo i s djecom, s mojim ocem, stricem i tetkom. Maltretirali su ih, nagovarali da kažu da su sve izmislili, ali nikad nisu zanijekali ono što su vidjeli.
Otkriva i bizarni detalj kako je majka dotičnog Udbaša i sama vidjela Gospu, a on ju je zbog toga na dva dana zaključao u – svinjac!
– Nije bilo milosti, iako je i taj šef progonitelja potajice priznao kako je i sam svjedočio jednom od ukazanja. Većina starijih seljana ovdje u mjestu znaju za to, svjedoci su svega toga, a neki su također vidjeli neke znakove. Bilo je svakakvih svjetala, blještale su i ograde… Ima dosta tih priča. Gdje god dođemo, kad kažemo da smo iz Roženice, krenu pitanja o ukazanju iz 1951. godine. A mi pričamo kak’ su nama pričali.
Foto: Stjepan Markuz u kapelici podignutoj u čast Gospinom ukazanju 1951. u Roženici1/G.Kiš, cityportal.hr
Ipak, priče o Gospinu ukazanju na vukomeričkim bregima desetljećima su prešućivane jer strah od progona i zlostavljanja doista bio velik. Naime, čim se vijest pročula, počeli su stizati hodočasnici sa svih strana. Međutim, na ulazu u selo bile su jake policijske, odnosno udbaške snage, pa čak i konjica. Ljude se batinalo, rastjerivalo, čak su i konje puštali na vjernike! I, jasno, nitko više nakon toga nije dolazio na mjesto ukazanja.
No, od te 1951. do danas u Roženici je značajan broj mještana doživio ili osjetio neka neobjašnjiva zbivanja. Među njima je i naš sugovornik.
– Da, imao sam i ja neka neobična iskustva. U kapelici sam napravil’ oltar, a cifru koju sam izveo… Kao da me nešto vodilo. Kad sam krenuo piliti, pila nikako nije htjela ići u smjeru u kojem sam želio. A to je bilo skroz čudno za mene koji sam od malih nogu delal u našoj pilani. Ma skoro nemoguće, jer bio sam baš jako spretan s pilom. Probao sam par puta po svome, ali nije išlo. Onda sam se prepustio i napravljeno je tak kak je, bez ikakvih nacrta i šema. To sam i velečasnom ispričal. Neka bude čija je volja. Kad tak nekaj čovjek proživi, ne treba nikakvih pojašnjenja – kaže.
Foto: U kapelici se čuva dio drveta šljive, mjesto prvog ukazanja Majke Božje u Roženici1/G.Kiš, cityportal.hr
Ističe kako je kapelica napravljena u spomen na ukazanje, a obitelj Markuz dala je zemlju. Otkriva nam i još poneki zanimljivi detalj vezan uz jedinstvenog umjetnika iz sela, dedu Jožu.
– Svi mještani su sudjelovali i radili, donirali, zajednički smo to sve napravili. Moj deda je napravil kip, i prvi križ koji je napravio. Bio je samouki majstor, ali kaj je zamislil, to je napravil. Dosta sam se ko dečkić s njim družil… – prisjeća se Stjepan i nastavlja:
– Deda Joža je uvijek znao kakvo će vrijeme biti, a kad je vidio da ide oluja, on je rasteral oblake. Sve je rješaval krunicom. I sve što je govorio da će biti, to se 99 posto tak i ostvarilo. Ratovi, bolesti, sve je najavio. Kao što je najavio i da će biti još većih bolesti. Među zadnjima kaj je rekel bilo da će nas pokoriti druga rasa i vjera… Ovo sve prije se izdogađalo. Zato su ga zvali Sveti Joža, iako je mnogima bio i čudan. Realno, bio je malo, onako, na svoju ruku. Mene su zanimale te priče, ali nisam sve vjerovao do sad, dok se to nije dogodilo. Točno kak je deda Joža rekel’.
Foto: Spomen na vlč.Antuna Pećara u Roženici1/G.Kiš, cityportal.hr
U kapelici je i dalje dio stabla šljive na kojoj su djeca vidjela Gospu.
– Svećenik Antun Pećar, koji je bio jako naklonjen svemu tome, darovao nam je zvono, bio je začetnik gradnje zvonika i obnove kapelice, a svakog 24. u mjesecu u kapelici je služio misu. Bio je fenomenalan čovjek, sva vrata su mu se otvarala – prisjeća se Stjepan.
Dodaje i kako su se župnici koji su kasnije dolazili u selo, nakon njegove smrti, držali na distanci, nisu se upuštali u pokretanje nečeg većeg.
– Malo su se bojali, ne znam ni sam zašto. Mi seljani svake godine nešto malo uredimo, napravljen je Križni put, imamo i to hodočašće iz Kravarskog… Volio bih vidjeti da se tu izgradi jedna prava, lijepa crkva – kaže završno Stjepan Markuz nakon razgledavanja kapelice.
Foto: Viktorija Skrbin s obitelji, mama Marina, otac Josip i brat Nikola/G.Kiš, cityportal.hr
Pozdravljamo ga i krećemo do obiteljske kuće Skrbinovih, gdje Viktorija živi s mamom Marinom, tatom Josipom i 12-godišnjim bratom Nikolom. Priča kako život u bregima ne bi nikad mijenjala za onaj u gradu, iako dosta vremena zbog škole, sad i posla, preko školskih praznika, provede upravo u Gorici. U Roženici živi od svoje treće godine i priča kako je i njezin otac kao mali dosta vremena provodio sa Svetim Jožom, jer bili su sličnih godina. I roditelji nam pričaju kako su doživjeli Viktorijino viđenje Gospe. Uostalom, upravo su oni prvi pogledali snimku.
– Bila je sva preplašena, a to ukazanje koje je snimila je bilo točno nad kapelom. Vidi se da je lik Gospe, došla je s istoka, mislim da nas je došla zaštiti od nevremena. Mi godinama tu nemamo ni tuče, ni nikakve štete. Majčica Božja nas štiti, čvrsto vjerujem u to – kažu.
Viktorijin otac Josip ispričao je i kako je vjera promijenila njegov život na bolje.
– Iako se većinom u svim ispitivanjima proglašavamo jednom od zemalja s najviše katolika, to je samo površinski. Vidim to svaki dan. Možda je sedam do deset posto praktičnih vjernika. Tako sam i ja dugo živio, išao sam na Uskrs i Božić na misu, govorio da vjerujem u Boga, ali to je bilo samo površinski. Dok nisam prošao duhovne obnove, svakako sam živio, pušio više od 20 godina po dvije, tri kutije cigareta dnevno. Jedne večeri, kad sam išao zapaliti, samo sam čuo glas: ‘Ostavi to…’ Kad sam ponovo krenuo, više mi nije bilo do pušenja. Općenito, puno puta sam osjetio Duha Svetog. A zašto se Gospa ukazuje djeci? Zato jer su ona čista srca, a mi odrasli smo već pokvareni. Djeca neće lagati, a mi ipak gledamo svoje interese. Kažem, znam o čemu pričam jer sam i sam prije tako živio – otvoreno nam priča.
Foto: Viktorija Skrbin (16) – ‘Znam što sam vidjela i snimila te noći, neću šutjeti o tome’/G.Kiš, cityportal.ht
Mama Marina, kaže, trenutak kad joj je Viktorija pokazala snimku doživjela je jako emotivno, pa joj i gotovo mjesec dana nakon tog događaja suze same krenu. Neobične situacije, tvrdi, najviše se događaju suprugu i kćeri, no ona osobno pamti situaciju kad je Viktorija bila tromjesečna beba.
– Na dan našeg vjenčanja krstili smo Viktoriju. Kad smo došli doma, pojavilo se crveno svjetlo u sobi. Poput loptice za stolni tenis, lagano se spuštalo od stropa prema dolje. Kad je došlo do visine kreveta, nestalo je. Pitali smo drugi dan svećenika što bi to moglo biti, a on nam je rekao: ‘Dok je svjetlo, dobro je.’ To nam je bio prvi susret s nečim takvim, neobjašnjivim.
Naša vidjelica, Viktorija Skrbin, kaže da joj se život od noći 24. srpnja nije značajnije promijenio.
– I dalje me trnci prolaze dok gledam tu snimku. Nakon svega toga, na svijet ipak gledam malo drugačije. I prije sam u ljudima tražila ono dobro, a sad još i više. Nije lako, svijet je danas dosta pokvaren. Treba izdržati. Ljudima bih samo poručila neka se svatko od nas potrudi da svijet bude bolje mjesto, da budu dobri jedni prema drugima! – kaže za kraj vidjelica iz Roženice 1, Viktorija Skrbin.
CityLIGHTS
“Prvo hidratacija, pa sve ostalo”: tri savjeta Mirele Ilenić za zdraviju njegu kože
I dok beauty industrija često djeluje površno i “instagramično”, razgovor s Mirelom Ilenić brzo pokazuje koliko se iza jednog proizvoda kriju znanja, razvoj, testiranja i iskustva.
Iza jedne male bočice seruma često stoje mjeseci razvoja, laboratorijska testiranja i tim ljudi koje kupci nikada ne vide. A upravo u tom svijetu danas radi Mirela Ilenić iz Šćitarjeva – žena koja stoji iza razvoja brojnih domaćih beauty proizvoda i koja tvrdi da koži često najviše šteti upravo ono što joj pokušavamo “pomoći”.
Mirela Ilenić: žena koja formulira priče kroz kozmetiku
Kozmetička formulatorica i farmaceutska tehničarka Mirela Ilenić, rodom iz Šćitarjeva, danas stoji iza brenda Mireille Lab te razvoja kozmetičkih proizvoda unutar Lively Pharma – tvrtke koja djeluje u sklopu Lively Roastersa. Iako je Lively Roasters javnosti poznat prvenstveno po specialty kavi, iz te je priče s vremenom nastao i kozmetički segment koji spaja znanost, prirodne sastojke i razvoj domaćih beauty proizvoda. Tako je nastao Lively Pharm – laboratorij i proizvodni pogon specijaliziran za razvoj kozmetike, formulacije i edukacije, dok je Mireille Lab njezin osobni profesionalni pečat i brend kroz koji prenosi vlastitu filozofiju njege kože.
„Ne postoji škola, fakultet, tečaj ni ustanova gdje vi možete dobiti stečeno znanje i reći: “E, ovo je proizvod koji može ići na nečiju kožu.” Iskustvo je ono koje mene može navesti na odluku o tome“, govori Mirela.
Njezin profesionalni put počeo je nakon srednje škole, kada je stažirala u ljekarni. Nedugo zatim otvorila joj se prilika za zaposlenje u jednom poduzeću u kojoj je ostala sljedećih 15 godina. Upravo ondje, kaže, stekla je temelje svega što danas radi. „To je bio moj poslovni odgoj, profesionalna škola i temelj za apsolutno sve. Smatram da nisam tamo radila da danas ne bih bila ovdje gdje jesam“, ističe.
No prvi susret s kozmetikom dogodio se puno ranije – još s 13 godina, upravo u jednoj velikogoričkoj ljekarni. Zbog problema s prištićima otišla je tamo s majkom, a iskustvo koje je tada doživjela i danas joj je ostalo urezano u pamćenje. „Sjećam se žene koja je tamo radila. Dala mi je tri proizvoda – tonik, kremu i gel za pranje lica. Kad smo izašle, mama mi je rekla: „Vidi kak su ove žene lijepe i uredne, sve sređene i u lijepim kutama… Baš bi i ti jednog dana mogla tak raditi.“ Mislim da se tada prvi put javila ta ideja“, prisjeća se kroz smijeh.
Iako je, kaže, kao djevojčica voljela glumiti doktoricu i učiteljicu, danas smatra da od toga zapravo nije ni otišla daleko. „Ne liječim kožu, ali promatram ono što ide na kožu. A s druge strane provodim edukacije pa sam u jednu ruku i učiteljica. Ako danas dobro educiramo mame, mlade djevojke i žene o njezi kože, pa čak i njezi bebe od prvog dana života, možemo prevenirati jako puno toga“, poručuje.
Više nije uvijek i bolje: Tri stvari koje koža zaista treba
Njega kože i lica danas je postala gotovo svakodnevna tema društvenih mreža. Od “skincare rutina” s deset koraka do neprestanog isprobavanja novih proizvoda, tržište kozmetike nikad nije bilo bogatije. No upravo u toj količini savjeta, trendova i proizvoda mnogi, smatra Mirela Ilenić, zapravo rade više štete nego koristi.
Na pitanje što je zaista najvažnije u njezi kože, odgovor daje vrlo jednostavno.
„Postoje tri stvari koje ne smijemo zaboraviti kod kože: optimalno pranje i čišćenje, ali optimalno, ne pretjerano. Pretjeranim čišćenjem skidamo naše prirodne masnoće i tada zapravo radimo problem. Nakon toga važna je hidratacija, dati koži dovoljno vlage jer je tijekom dana gubimo na razne načine. Zato je i unos dovoljno tekućine jako važan. Treća stvar je zaštita, odnosno obnova i regeneracija kože.“, objašnjava.
Dodaje kako su mnoge današnje “komplicirane rutine” rezultat marketinga i prodajnih trikova, a ne stvarnih potreba kože. I sama se, kaže, u svakodnevnoj njezi drži jednostavnosti. Dva proizvoda bez kojih ne može su čistač za lice i krema za lice.
Zanimljivo je i da o SPF-u ima podijeljeno mišljenje. Iako ne osporava važnost zaštite od sunca, smatra da se često zanemaruje šira slika. „Nisam za cjelodnevno i konstantno nošenje SPF-a u svakoj situaciji. Puno veću štetu koži često naprave neki drugi sastojci u kozmetičkim proizvodima nego samo sunce“, govori.
A kada bi morala dati samo jedan savjet za njegu kože, odgovor joj dolazi bez razmišljanja. „Hidratizirajte se! To je najbitniji “sastojak” njege kože.“, poručuje.
Foto: Vanesa Miković/Cityportal
Od ideje do police: iza jedne kreme kriju se mjeseci rada
Iako mnogi kozmetički proizvod vide tek kao lijepo pakiranje na polici drogerije ili društvenim mrežama, iza njegovog nastanka krije se dug i izrazito zahtjevan proces. Mirela Ilenić objašnjava kako razvoj jednog proizvoda traje od šest mjeseci pa sve do godinu dana, a ključ uspjeha leži u razumijevanju tržišta i potrebama potrošača.
„Tajna uspješnog proizvoda je slušati tržište, pratiti trendove i pokušati ispričati svoju priču kroz proizvod. Hoćemo li raditi egzosome, faktore rasta ili hijaluronsku kiselinu – to su trendovi, ali jako je važno da proizvod ima svoju priču i svrhu“, govori.
Kako bi nam približila proces stvaranja proizvoda, ispričala nam je proces kroz jedan primjer. „Primjerice, klijent kaže da želi kremu s guščjom masti i peptidima. Prvi korak je pronaći kvalitetnu sirovinu, provjeriti svu dokumentaciju i tek tada krenuti u razvoj proizvoda. Nakon toga odlučujemo hoće li to biti krema, serum, mlijeko, maslac ili neki drugi oblik proizvoda. Nakon razvoja slijedi testiranje koje prolazi kroz nekoliko faza. U prvoj fazi proizvod isprobavaju sami klijenti te daju mišljenje o teksturi, mirisu, načinu upijanja i osjećaju na koži. Potom proizvod odlazi na laboratorijska testiranja koja traju i po tri mjeseca. Tada se ispituje je li proizvod stabilan, razdvaja li se, topi li se, mijenja li teksturu i slično. Tek nakon toga kreće priprema dokumentacije“, kaže Mirela.
Dodaje kako je upravo dokumentacija jedan od najzahtjevnijih dijelova cijelog procesa. „Dokumentacija za kozmetički proizvod jedna je od najopsežnijih koja postoji. Često je ima više nego za neke vitamine ili minerale. Tek nakon svega toga kreće proizvodnja“, ističe.
Naglašava kako javnost često nije svjesna koliko ljudi i znanja stoji iza jednog domaćeg kozmetičkog proizvoda.
„Ljudi moraju znati da hrvatski brend koji vide na polici ili internetu nije nastao pucketanjem prstiju. U cijelom procesu sudjeluju različiti timovi – od razvoja i analitike do dokumentacije i proizvodnje. Zato je važno kroz medije i različite kanale pokazati koliko je ovo zahtjevan posao i koliko ljudi sudjeluje da bi kvalitetan proizvod došao do potrošača koji će mu vjerovati“, zaključuje.
Foto: Vanesa Miković/Cityportal
Lively Pharm u dvije godine sudjelovao u lansiranju 18 brendova
U Lively Pharmu danas razvijaju proizvode kroz dva modela proizvodnje – private label i white label. Iako se ti pojmovi često spominju u beauty industriji, Mirela objašnjava kako iza njih stoji potpuno drugačiji pristup radu s klijentima.
„Private label je kada nam klijent dođe sa svojom idejom, a mi tu ideju pretvaramo u gotov proizvod. White label je nešto što razvijamo sami unutar našeg razvojnog kapaciteta – po trendovima, potrebama tržišta, ali ponekad i po nekim mojim osobnim željama. Kada dođe klijent, takav proizvod može odmah koristiti i prilagoditi svom brendu“, objašnjava.
Dodaje kako su njihova najveća snaga skincare proizvodi i funkcionalna kozmetika, odnosno proizvodi koji imaju konkretnu svrhu i djelovanje, a ne samo estetsku vrijednost.
„Mi se ne bavimo robnim markama i masovnom proizvodnjom jer nas to jednostavno ne zanima. To su vam oni proizvodi gdje imate isti šampon u pet različitih mirisa ili gel za ruke u deset varijanti. Praktički imate jednu formulaciju i samo mijenjate miris“, govori.
Umjesto toga, fokusirali su se na male, nišne brendove i individualan pristup klijentima. Upravo im je ta strategija, kaže, donijela rezultate. „Zahvaljujući takvom pristupu, u posljednje dvije godine neposredno smo sudjelovali u lansiranju 18 novih brendova. Za Hrvatsku, ovako malu zemlju, to je zaista puno“, ističe.
Nije sve uvozni skincare; Kad biramo domaće, podržavamo puno više od samog proizvoda
I dok beauty industrija često djeluje površno i “instagramično”, razgovor s Mirelom Ilenić brzo pokazuje koliko se iza jednog proizvoda kriju znanja, razvoj, testiranja i iskustva. Od djevojčice koja je u velikogoričkoj ljekarni prvi put poželjela nositi bijelu kutu, do žene koja danas stoji iza razvoja brojnih domaćih kozmetičkih proizvoda, njezina priča potvrđuje da uspjeh u ovoj industriji ne dolazi preko noći, nego godinama rada, edukacije i razumijevanja onoga što koža zaista treba.
A možda je upravo najveća vrijednost ovakvih priča podsjetnik da iza domaćih kozmetičkih proizvoda ne stoje samo “lijepa pakiranja”, nego ljudi, znanje, laboratoriji i godine rada. Zbog toga bi podrška hrvatskim proizvođačima i malim poduzetnicima trebala biti puno više od prolaznog trenda.
Foto: Lively Pharm
CityLIGHTS
Subotnji shopping s nagradama: KTC dijeli poklone i pogodnosti
Iz KTC-a ističu kako je riječ o prilici za povoljniju kupnju uz dodatne benefite, te pozivaju građane da ih posjete upravo ove subote.
Moja županija
Institut i Turistička zajednica Zagrebačke županije sklopili sporazum o suradnji
Ovaj iskorak označava povezivanje istraživačkog rada i turističke prakse s ciljem bolje valorizacije migracijskih tema u kontekstu razvoja destinacije.
Sport
Novih 7 medalja iz Rijeke za goričke karataše – novi izazovi slijede
Dva zlata, dva srebra i tri bronce.
-
Zanimljivostiprije 5 danaFOTO Prvosvibanjski ručak velikog broja izletnika na jezeru Čiče
-
Vijestiprije 21 satFOTO Kamion zapeo u križanju kod Petrola, stvorila se velika kolona
-
HOTNEWSprije 10 satiFOTO Novi čelnik županijskih vatrogasaca: ‘Zapovjednici, glave skupa, idemo delati’
-
Priča iz kvartaprije 1 danLegenda o RVG-u: ‘I najveće zvijezde radije su dolazile k nama nego na HRT…’