Priča iz kvarta
Gorički topnički dnevnici, 30 godina poslije: ‘Kako smo osvajali vojarnu na Buni…’
U utorak će se navršiti točno tri desetljeća otkad je velikogorička topnička postrojba postala 1. Velikogorička topnička bojna. Taj su status, između ostaloga, zaslužili i odrađenim u gotovo filmskoj bitci za Bunu…
Ima već nešto više od 30 godina od dana kad su se prvi put vidjeli, međusobno upoznali, ali ovog će se utorka, 22. veljače, junaci naše priče okupiti s dobrim razlogom. Prva Velikogorička topnička bojna obilježit će 30 godina od dana kad su iz postrojbe prerasli u bojnu!
Važan je to dan za njih, ali zapravo je još i puno važnije ono što je ostalo iza njih. Već do tog 22. veljače 1992. ova ekipa odradila je ogroman dio posao na nama najbližem dijelu ratišta. Imali su velikogorički “topnici” važnu ulogu u osvajanju vojarne na Velikoj Buni, ali i u brojnim drugim akcijama na Kupi.
– Mobilizirani smo 29. rujna kao topnička postrojba, jedna od prvih organiziranih postrojbi uopće – počinje priču o ratnim danima zapovjednik bojne Stjepan Dianežević dok sjedi rame uz rame sa suborcem Mijom Deverićem na svom prelijepom Turopoljskom gruntu.
Sjećanja žive i 30 godina poslije, pamte dečki svaki detalj, razgovor s njima djeluje kao dobar temelj za neku vrstu “topničkih dnevnika” u goričkoj izvedbi.
– Nas 44 okupilo se tog prvog dana. Situacija je u tom trenutku bila jako loša, imali smo četiri nekompletna minobacača 120 mm i dva funkcionalna dva komada oružja! S takvom opremom potrpali su nas u tamiće od “Slobode”, u vozilima koja su služila za dostavu namirnica vozili smo minobacače. I zaputili se prema Kravarskom – govori zapovjednik Dianežević.
– Bilo je to usred najvećeg vala izbjeglištva preko mosta na Kupi, kolona je bila kroz cijelo Pokupsko i Kravarsko. A preko sve u plamenu, kuće minirane, topnička vatra po ljudima koji bježe sa stokom, s onim što su uspjeli izvući… Baš žestoki rat. Te se scene nikad neće izbrisati iz memorije – nadovezuje se ratni “vezist” Deverić.
U Kravarskom je postrojba dočekala noć, njih 44 zadužilo je deset komada pješačkog oružja! Tih nekoliko “šmajsera”, par pištolja koje su pojedinci kupili i to je to. Više od polovice vojnika od naoružanja nije imalo – ništa! Nakon oslobađanja vojane u Selskoj stiglo je i ozbiljnije naoružanje, a “topnici” su mogli početi s ratnim djelovanjem.
– Vatreno krštenje imali smo 5. listopada, zaposjeli smo teren u Suvaču, no oni su bili na poziciji s koje su na dlanu imali 16 kilometara terena. Bili su tako umreženi da nije bilo moguće ući selo Auguštanovec, ali tad smo im prvi put uzvratili minobacačku paljbu. U toj smo akciji, sjećam se, većim dijelom morali puzati kroz vodu… Ispalili smo prva 34 projektila – pamti svaku sitnicu Stjepan Dianežević.
Već tri dana poslije dogodio se jedan od ključnih trenutaka djelovanja postrojbe.
– Kao zapovjednik sam 8. listopada u 16 sati pozvan kod zapovjednika operativnog dijela Damira Goršete. Zapovijed je glasila: “Napad na Veliku Bunu. U roku 48 sati vojarna mora pasti pod svaku cijenu!” U 18 sati smo bili spremni za paljbu. Zaposjeli smo položaj u Kozjači, a osmatračnica je bila u blizini Ključić Brda. Bili smo spremni za akciju za manje od dva sata!
Vojarna u Velikoj Buni bila je iznimno važna jer je bila najjači centar za vezu u Hrvatskoj, s najmodernijom tehnikom.
– Mjesni odbori su držali okruženje, prekinuta je struja, telefoni, i bili su potpuno okruženi. Operacijom je zapovijedao Vladimir Faber iz Specijalne policije, koji je u 18 sati na megafon pozvao na predaju. Međutim, oni su otvorili su vatru iz svih snaga, a mi smo odgovorili – priča Deverić.
Nakon kratke pauze, Faber je opet pozvao na predaju, opet su otvorili paljbu, a zatim i mi. Tad su shvatili gdje smo i onda je krenulo… Morao sam prekinuti akciju. Išli smo na izvlačenje, jer nismo imali čime ni uzvratiti vatru – pamti zapovjednik.
Nastavak je slijedio već u šest ujutro.
– Osmatračnicu smo stavili još bliže, na štagalj u Ključić Brdu, 350-400 metara od vojarne. Išlo nas je manje, da nas je teže primjetiti, a u šest ujutro išla je nova zapovijed za predaju, ovoga puta žešća. Ma kakvi… I morali smo premjestiti ciljeve unutar vojarne. Željeli smo sačuvati objekte, no nismo imali izbora…
Kako je neko vrijeme proveo u pričuvi u ovoj vojarni, Stjepan Dianežević znao je otprilike gdje je koje skladište. Pa tako i ono sa streljivom i mazutom…
– Pogodili smo to skladište i počeo je sukljati crni dim, zatim niz eksplozija i potom – muk. Sljedeća scena bila je kako izlaze iz vojarne s bijelom zastavom… Bilo je to oko 14.30 sati, 20-ak sati nakon prvog poziva na predaju – ponosno ističe zapovjednik.
– Kad su oni izašli iz vojane, spustili smo se s Ključić Brda i ušli u vojarnu. Tu je čekao i zapovjednik Ivanković, koji nije želio predati oružje dok ne vidi tko je zapovijedao topničkom vatrom. Goršeta je pokazao na mene, a on skine opasač, preda mi pištolj i kalašnjikov i kaže: ‘Svaka čast!’ Pružio mi je ruku, ali nisam je želio prihvatiti… Nisu mogli vjerojati da sam s udaljenosti od gotovo šest kilometara uspio pogoditi dimnjak od vojarne – kaže Štef Dianežević i dodaje:
– I još nešto je rekao: ‘Za ovo će uslijediti odmazda!’ Par dana kasnije dogodio se napad na Banske dvore…
U vojarni u Buni hrvatska vojska zatekla je vrijednu tehniku, između ostaloga i 15 kamiona punih goriva i opreme, sa četiri minobacača, spremna za spajanje, postrojba se opremila i, logično je pomisliti, sve ja nakon toga bilo puno lakše.
– Ma je vraga! – u glas će naš dvojac.
Već krajem studenog, u noći s 29. na 30., krenula je nova važna akcija. Cilj je bilo mjesto Auguštanovec, snažno uporište.
– Kad smo bili u izvidnici, morali smo se skloniti u podrum vikendice. Tenk je išao po mjestu i razarao, gledali smo što se događa kroz nekakve daske, a u jednom trenutku Štef je rekao: ‘Mislim da je cijev uperio u nas…’ Nije ni uspio izgovoriti do kraja, a već je grunulo iznad nas. Začudo, svi smo prošli bez kapi krvi, ali blijedi…
Kad su se izvukli, akcija je krenula. Zahtjevna, na trenutke i pomalo filmska, jer prvo je pogođen tenk koji je uništavao, a onda i sjedište vojske koja je uništavala… I akcija je uspjela, unatoč svim poteškoćama.
– Nitko u tim danima nije previše brinuo o nama, bili smo prepušteni sami sebi, tako da pamtim da smo u Auguštanovcu dva dana jeli samo repu, i to pod snijegom – prisjeća se Mijo Deverić.
Postrojba je i u sljedećim mjesecima stalno bila “u pogonu”, a kad bi ulovili malo mira, okretali su se popravljanju mostova, cesta i puteva, pomaganju ljudima, vježbama… I do 20. veljače, kad je postala 1. Velikogorička topnička bojna na svečanosti u Bukevju, ratni rezultati bili su vrijedni divljenja.
– Provjeravali su nas, procijenjivali jesmo li spremni biti bojna, no imali smo vrhunsku tehniku, osam minobacača, više od 130 ljudi, dvije bitnice s dva zapovjednika… Ljudi su bili obučeni do savršenstva, a imali smo čak i svoj vod za osiguranje ratne zastave. Svi iz zapovjednog stožera bili su tamo, oduševljeni našim rezultatima, bilo je puno ljudi. Zašto Bukevje? Zato jer smo tamo bili izvan dometa paljbe – kaže Dianežević.
Ukupno godinu i pol bili su u ovom sastavu, a zatim se uključili u 153. brigadu. I zaključili “topničke dnevnike” zapovjednika Štefa i njegovih ljudi.
– Napravili smo dokumentarni film “Istina o Domovinskom ratu”, a prije toga smo snimili i film o formiranju postrojbe. Više ljudi je snimalo sve te događaje, kamere su nam se pritom znale i razbiti, ali danas je sjajno što to postoji. I zaista se želimo okupiti na 30. obljetnici formiranja postrojbe, računamo da će nas biti 20-ak… Treba to ipak dostojanstveno obilježiti – zaključili su zajednički Stjepan i Mijo.
Priča iz kvarta
VIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
“Djeca koja mi dolaze, moja su infuzija!”
Priča iz kvarta
DOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
U znak zahvale na povjerenju White Poppy pred ulazom ostavila aranžmane za sve koji ih si ne mogu priuštiti.
Priča iz kvarta
FOTO Kak’ su nekad Turopoljci ‘dubli tikvanje’ – Anita oživjela stari običaj
Ukrašavanje tikvi u našem podneblju nema nikakve veze s američkim Halloween-om.
Anita Ivanušić Hlopec iz Mjesnog odbora Donje Podotočje okupila je najmlađe mještane kako bi im prenijela staru turopoljsku tradiciju i poučila ih jesenskom običaju ‘dubljenja tikvanja’.
Riječ je običaju izrezivanja bundevi, tikvi ili buči, koji su naši preci zajedno s mlađim članovima obitelji radili tijekom jeseni kada su ‘tikvanje’, kako ih nazivaju Turopoljci, dozrijevale u vrtovima i poljima. Inače, ovu namirnicu su koristili za pripremu jela ali i za prehranu stoke, no višak s polja je dobivao novu namjenu – zabavu za najmlađe koji su plodova jeseni izrađivali likove.
Kako se stara tradicija ne bi zaboravila Anita je radionicom poučila nove generacije ‘starom zanatu’, ali i poručila kako je naš običaj stariji od sličnog američkog.
-Moj pradjed i prabaka nisu znali kaj je Halloween jer su rođeni 1910. godine – kroz smijeh priča Anita, kako bi razdvojila nastanak i namjenu ovih tradicija.
-Kod nas taj običaj nije bio vezan uz 31. listopada, nego se to radilo duži period dok god je bilo tikvanja. Tikvanje su se duble uz pomoć starijih članova obitelji jer to baš nije jednostavan posao. Stariji u obitelji su odradili posao rezanja tikvanje jer tu treba biti malo snažnija ruka a onda su djeca dalje radila doradu, vadila unutrašnjost i stvarala oblike – pojasnila je Anita.
Interes za radionicom je bio odličan, a pridružili su se i zainteresirani iz Velike Gorice, poput Renate koja je kćeri htjela pokazati turopoljsku tradiciju.
-Djeca se jako lijepo zabavljaju, aktivni su i veseli i vidi se da uživaju. Ovakvih radionica treba biti više, nadam se da će se tradicija nastaviti i dalje. Ja sam danas odradila ovaj teži posao, a moja kćer, koja inače ide u 6. razred, dalje je sama iskapala sadržaj bundeve. E, to je svima bio najveći gušt! – poručila je Renata.
No, radionica je otišla i korak dalje, u smjeru dizajna.
Marina Bogdanić, modna dizajnerica i umjetnica, te studentica art terapije, na okupljenima je pokazala da mašta nema granica. Ona je mališanima demonstrirala izradu simpatične ‘mace-bundeve’!
-Jako volim životinje a znam da ih i djeca kao vole, bliske su im te cute stvari, pa sam odlučila izraditi ovu macu. Meni je uvijek sve što se kreativno radi rukama, lagano. S vremenom su kreacije sve bolje i bolje. Iako je meni osobno ovo prva bundeva u životu iz koje sam napravila životinjski oblik – ispričala je umjetnica koja je također došla dati svoj umjetnički doprinos zajednici.
Veselu radionicu zasladila je Ana Davutović, slastičarka hobistica, koja je za klince pripremila slatke zalogaje. A kako bi djeca imala materijal za radionicu, tikvanje je za radionicu donirao susjed, i to 30-setak komada. Prema Anitinim riječima, stanovnici ovog mjesta su zaista složni i svi rado sudjeluju u svim mjesnim aktivnostima.
-Kaj god da se pokrene, oni su spremni odvojiti vrijeme, novac i svoj trud! – potvrdila je Anita, koja nas je nešto naučila ili podsjetila da su stari Turopoljci bili vrlo kreativni u društvu najmlađih, a tradicija se zahvaljujući njoj i dalje prenosi na nove generacije.
Priča iz kvarta
Stjepan Kunić, mesar starog kova! Trebao sam biti automehaničar, ali onda je baka jedan dan otišla u mesnicu…
“Ne radim ja za novac. Mene taj posao drži na nogama”. Iza te jednostavne rečenice stoji cijeli život prepun rada, discipline, anegdota i ljudskosti, kakav danas rijetko tko zna ispričati.
Jedno jutro baka je otišla po jeger, a vratila se s unukovim novim zanimanjem, tako je, potpuno neplanirano, počeo životni put Stjepana Kunića, danas jedinog službenog mesara starog kova u Turopolju. Rođen 1949., Kunić je u zanat ušao gotovo slučajno, ali iz njega nikada nije izašao. Više od 50 godina kasnije, s operiranom kralježnicom, ali i neuništivim duhom, Stjepan još uvijek svakog tjedna navlači bijelu pregaču i dokazuje da ljubav prema poslu ne poznaje rok trajanja.
Rani život
Stjepan nije odrastao u nimalo idealnim uvjetima, priča kako su to bila teška vremena i da se tad život nije birao, nego prihvaćao. Međutim, baka je uvijek bila tu za njega. “Ja sam dijete rastavljenih roditelja. Otac nije mario za mene, a kad je rastava završena, ja sam pripao baki. Došlo je i vrijeme za srednju školu, prijavio sam se za automehaničara kod Hapača. Sve je bilo spremno, potpisano, ali onda je baka jedan petak otišla na plac po jeger…”
Taj odlazak na plac promijenio mu je život. U mesnici ju je dočekao gospodin Josip Rus, čovjek koji će Stjepanu postati, kako kaže, “otac broj jedan”. “Baka ga je pitala trebaju li jednog dečka za mesara. Rus je rekao, ‘Baka, nek zutra dojde tu’. I tako je bilo. Raskinuli smo ugovor kod Hapača i ja sam došao kod Rusa. Kod njega sam i spavao po zimi, on me oblačio, hranio, sve. On i njegova žena bili su mi kao roditelji”, prisjeća se Stjepan.
To nije bio prvi put da mu je baka “sredila posao” bez njegovog znanja. “Bilo je to vrijeme kad sam bio 5. razred, i poslala me da budem zvonar u crkvi i bio sam plaćen za to. Svakog prvog u mjesecu sam dobio plaću. Radio sam ja to dvije godine. Čak me tadašnji direktor škole, Ivan Dijanić, slao u pet do 12 da idem zvoniti u podne. A kad je netko umro onda sam znao dobiti i “tringelda”. Također, išao sam po kućama sa svećenikom. Tu su mi također ljudi davali, čak i više nego svećeniku. Bio sam njihov ljubimac. Od toga novca koji sam dobio, baka je znala kupiti svinje, drva, ma nema čega nije bilo. A dan danas znam misu na latinskom”, priča nam Stjepan recitirajući.
Prvi dani u mesnici
Mesarija mu je, priznaje, bila suđeni put, iako toga tada nije bio svjestan. Učio je brzo, upijao svaki pokret i detalj zanata. “Kod Rusa sam izučio zanat i mogu reći da sam mesariju magistrirao. Znam puno, ali opet ne znam sve i bedast bum umro. Čovjek se uči dok je živ”, smije se Stjepan.
Prvi dani, međutim, nisu bili ni laki ni romantični. “Trebao sam biti mehaničar, a ono, eto mene u klaonici. Trebao sam zaklati tele, a ono mi liže nogu. Ja bacim nož i kažem da ja to ne mogu. Rus me pozove natrag i jedva sam zaklao to tele. Ali nakon dva-tri mjeseca to me prošlo”. Danas se s blagim osmijehom prisjeća tih trenutaka, iako iza svakog od njih stoji puno truda, rada i žuljeva. Nije bilo strojeva ni pištolja, sve se radilo ručno. “Mi smo prije kod klanja tukli sa sjekirom. Bika smo tukli sa sjekirom koja je imala špicu. Nije bilo pištolja kao danas”.
Makar, bilo je i opasnih trenutaka, pogotovo u to vrijeme. “Trebali smo zaklati bika. Ja sam ga pogodio, ali on se digao i uspio se razvezati i počeo me naganjati po klaonici. Uspio sam na kraju skočiti na jedan stol dok se nije smirio i dok ga nisu opet vezali. To je bilo baš gadno. Naravno, kako se prije sve ručno radilo, znalo je biti i dosta ozljeda, znao sam si ruke popariti na vodu iz kotla, ali takav je posao”.
Zanat se tada učio kroz rad, i to težak rad. Stjepan je znao odlaziti i na kolinja, po deset njih u danu. “Otišao bih od doma u 6 ujutro, a vratio se u 23 navečer. Moram se pohvaliti da sam bio jedini mesar koji nije pio. Inače su mesari voljeli popit, ali ja to nikad nisam volio. Lako se čovjek poreže u takvom stanju”.
U to vrijeme su redovi pred mesnicama bili ogromni, meso se kupovalo “na kilu”, a kvaliteta je bila stvar ponosa. “Najviše su se tražili svinjetina, govedina i teletina. Kad smo ujutro otvorili u 7, red je bio ogroman, sve do 11 sati. I sve se uzimalo na kilu. Kvaliteta mesa bila je svjetska”. Danas kvalitetu mesa stavlja pod jedan veliki upitnik, a sve, kako tvrdi, zbog brzine rada. “Prije nije bilo u Gorici izlaska mesa dok ga veterinar nije pregledao. Danas toga nema. Sve je na brzinu. Ali opet počeli su sad malo pojačavati kontrole, pa ćemo vidjeti kud to ide”.
Odnos s kupcima i zgoda s viškom u blagajni
Kupci su, kaže, bili drukčiji. I ljudi i odnos. Ističe da je tada povjerenje bilo temelj svega. “Kupci su išli kome su vjerovali. Mesar se tražio više nego doktor. Imati svog mesara bilo je kao imati zlato.”
Pitali smo ga što Turopoljci najviše vole, a on je ponosno odgovorio. “Broj 1 je uvijek bila domaća kobasa, naša turopoljska kobasa, krvavica i to rijetko tko zna napraviti. Ima mesara koji znaju, ali to stvarno treba znati. Također, jeger, pogotovo onaj koji je Rus znao raditi, pa to je bila divota”.
Jedino što kaže da mu je žao što nikada nije otvorio svoju mesnicu. “Planirao sam ja to, čak sam i bratu to rekao. Našli smo i prostor gdje bismo to imali, ali on nije htio, a ja to sam nisam mogao, tako da je taj plan propao. Žao mi je zbog toga, ali ipak imao sam bogatu karijeru. A još važnije, imam divne unuke, nema ih država i to me najviše drži. Unuci, sin, familija, to je ono što mene drži”. Makar neke zgode iz njegovog života pokazuju da bi se u njoj i dobro snašao. To posebno dokazuje situacija u kojoj je postao “gazda” na tri dana.
“Bio je 29. 11. i to je bio tradicionalno dan za kolinje. Rus je otišao dolje u Slavoniju kod ženinih i rekao meni da ga mijenjam u mesnici i to tri dana. Napravio je on inventuru prije odlaska i ode. Ja sam imao imao pune džepove novca, ali ne da smo varali ljude, nego ja sam i loj dodatno prodavao, davao za pse lovcima i tako. Dođe Rus i idemo opet raditi inventuru kad ono višak i to viška da se smrzneš. Kad mu je pokojni Facko mu je rekao ‘pa koliko ti zaradiš za godinu dana, a gle kaj Štef napravi za 3 dana’, a mene Rus hoće ubit”, smije se Stjepan. Naravno, gospodin Rus je uspio sve riješiti i sve je bilo u redu.
Radna mirovina
Stjepan Kunić Iza sebe ima više od pola stoljeća rada, Stjepan ne razmišlja o mirovini, premda je službeno u nju ušao. Ipak, radi na pola radnog vremena i svoje vrijedno znanje prenosi u Mesnici Dilmar, gdje, kaže, osjeća obiteljsku toplinu. “To su stvarno divni ljudi, zlatni. Pomogli su mi kad mi je bilo najteže, a šefica Emilija je odlična”. Stjepan je trenutačno na bolovanju zbog operacije kičme, ali već s nestrpljenjem čeka povratak mesnicu.
A kad ga pitaju zašto i dalje radi, njegov odgovor je uvijek isti, jednostavan i iskren. “Ne radim ja za novac. Ne radim ni za badava, ali mene taj posao drži. Evo, kad sam doma, ja sam izgubljen. Ja volim taj posao i nisam ga se zasitio”. Srećom, njegov se zanat neće izgubiti s njim. Sve svoje recepte, a pogotovo one tajne počeo je prenositi na svog sina i svoje unuke.
Za sve godine rada, najviše zahvaljuje supruzi. “Bili smo stvarno siromašni. Žena me trpjela i mučila se po doma dok sam ja to sve radio i stvarno joj zahvaljujem zbog toga”.
Ljubav prema zajednici
Uz sve svoje obaveze, Stjepan je bio i sportaš. Premda se nekad govorilo da mesar mora imati barem 130 kilograma, Stjepan je kao branič NK Mladost Obrezine uvijek držao liniju. Nakon igračke karijere, odlučio se čak i za sudačku školu, koju je i završio. Kasnije je bio i trener spomenutog kluba. Ali nakon Mladosti, kaže najdraži klub mu je Gorica.
Kad govori o Turopolju, glas mu postaje mekši. “Turopoljski duh je nezamjenjiv i to nema nigdje. Strašan je taj duh. Makar je sad to sve slabije nego prije, neće nikad umrijeti. Moram pohvaliti i gradonačelnika Ačkara jer on taj duh jako dobro prakticira”.
Dodao je kako ga brine što se sve manje ljudi bavi stočarstvom. “Mlade to sve manje zanima, a ja ih potpuno razumijem. Preskupo je to hranjenje. Makar počeli su se i neki mladi vraćati tome jer žele bolju kvalitetu hrane. Ja se nadam da će se to vratiti s vremenom”, govori nam Stjepan.
Poruka za buduće mesare
Mladim mesarima, onima koji će ga naslijediti, poručuje samo jedno. “Mislim da će to biti jako tražen posao u budućnosti. Tako da neće pogriješiti ako odaberu ovaj posao. Mesarija je dobar posao. Kad ga voliš nema problema. Imaš siguran posao i dobru plaću”, govori Stjepan.
Za mesare glasi da su ljudi mekog srca, ali čvrste ruke. Stjepan to pokazuje jer osim ljubavi prema svom poslu, ne skriva zahvalnost i ljubav prema svojoj supruzi s kojom je već 50 godina u braku. Osim nje, istu toplinu pokazuje i prema svojoj djeci i unucima. Kada smo ga pitali postoje li trenuci da žali što nije ipak otišao u mehaničar, ovaj 76-godišnjak je čvrsto rekao “opet bih bio mesar, nema zamjene”.
Možda je upravo zato još uvijek iza pulta, među ljudima, s istim žarom kao i onog dana kad je baka otišla po jeger, a vratila se s mesarom.
(Ivana Spevec, SI Photography)
Umjesto u okićenoj koloni automobilima, kakav je običaj s gostima otići na vjenčanje, jedan velikogorički par danas je pred matičara došao – autobusom!
Foto: Gianna Kotroman
Foto: Gianna Kotroman
Emir Huskić iz Velike Gorice i Zagrepčanka Maja Kabanica, od vjenčanog su kuma dobili originalni poklon – organizaciju prijevoza personaliziranim ZET-ovim autobusom na vjenčanje, a s njima su u “plavoj limuzini” pošli i njihovi svadbeni gosti.
Dok se autobusom vozila vesela raspjevana svita, dan koji se pamti bio je još posebniji, uz ‘must do’ pozdrav prolaznicima – glasnim trubljenjem!
Ivana Spevec, SI Photography
-
Priča iz kvartaprije 2 danaDOBRO DJELO Gorička cvjećarnica izložila besplatne aranžmane!
-
Priča iz kvartaprije 10 satiVIDEO Ksenijini sendviči sa srcem i dušom – Sretan rođendan goričkoj kraljici najpoznatijeg gastro ‘izuma’!
-
CityLIGHTSprije 2 danaFOTO Svi sveti – Misa na Gradskom groblju, večernje posjete grobljima u Vukovini, Kušancu i Velikoj Gorici
-
Sportprije 4 danaČudesna priča iz Gorice: ‘Treniramo triput tjedno, a imamo 25 pobjeda zaredom!’