Povežite se s nama

Priča iz kvarta

Bobanova priča: ‘Ujutro točim konjake bauštelcima, a navečer vodim Dnevnik’

Vlado Boban (33) sportski je novinar Nove TV, komentator, radijski voditelj, autor dokumentarnih filmova i tvorac najpopularnijeg kviza u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Nedjelja ujutro, topla i sunčana, terasa jednog sasvim posebnog ugostiteljskog objekta. Bistroa “Bobi”. Stalni gosti se polako okupljaju, svi međusobno razgovaraju, dobacuju, pod*ebavaju se… Atmosfera, ukratko, prava obiteljska. A unutra, odmah pokraj šanka, gazda sjedi i lista novine. Za šankom je ovoga puta gazdarica, oboje s onim pravim, narodskim šarmom, s osmijehom koji govori “dobrodošao, prijatelju”. Šank je teški, ali teški “old school”, kao i sve oko njega. Zrači nešto tim prostorom prožetim duhom nekog prošlog vremena, romantičnog, zaboravljenog. U kutevima kafića kočopere se pehari i medalji – opa, netko je tu nešto i igrao! – a sa zida nas gledaju sami asovi. Ivano Balić smjestio se u crvenkasti okvir, tu su i Goran i Dražen, nogometna reprezentacija pojavljuje se u nekoliko varijanti, pa onda NK Croatia iz devedeset i neke, pa Hajduk iz osamdesetih, Blanka, vaterpolisti…

E, kad sve to zbrojiš, dobiješ “Bobi”.

– Slušaj, ovo ti je kombinacija ‘Kobilje glave’ iz Mućki i ‘Kafića uzdravlje’ – smije se junak naše priče, domaćin, gazdin sin.

On je novinar, komentator, dokumentarist, radijski voditelj, kvizaš, nogometaš, suradnik Luke Rajića iz kasnije faze karijere, kreativac najviše kategorije. Čak i pisac. Goričanin i Hercegovac. I vrhunski zajebant. To prije svega. U dvije riječi, Vlado Boban.

Znate možda njegovo lice iz sportskog programa Nove TV, njegov vas glas često vodi kroz mečeve slobodne borbe, a znate ga možda i kao voditelja emisije Prva liga na City radiju. Ili, ako ste taj đir, kao šankera u tom šarmantnom bistrou “Bobi”. Jer tu nema zezanja, treba pomoći u obiteljskom biznisu.

– Mogu ti reći da je birtija dosta utjecala na mene, u prvom redu u razvijanju socijalnih vještina. Da bi dobro radio ovaj posao, a mi ga valjda radimo kad trajemo već 23 godine, moraš imati puno živaca s gostima, moraš znati kako se prilagoditi različitom tipu ljudi. Između ostaloga, i s onima koji previše popiju – kaže šanker Vlado pa nastavlja:

– Znao sam navečer voditi sportski dio dnevnika, biti na televiziji u odijelu, a ujutro bi ovdje radio, otvarao pelinkovce ‘bauštelcima’, točio konjak… Pa im netko kaže: ‘E, ovaj ti radi na televiziji’. Naravno da čovjek kaže: ‘Je, je, radi, ja isto…’, ha, ha.

Ivano, ‘oćemo tele ili janje?

U bliskom je Vlado doticaju s dvije prilično udaljene stvarnosti. S jedne strane je blještavilo televizije, a s druge surovost običnog, pravog života.

– Ja bih rekao da televizija udara na ego, a ova birtija i ljudi koji u nju dolaze drže te s obje noge na zemlji. Često vidiš i koliko ljudi nemaju love, koliko krpaju kraj s krajem, kako prebiru šest kuna za kavu… Vidiš super ljude koje je slomio život, vidiš različite slojeve ljude, vidiš ljudske mane i osobine koje isplivaju na površinu kad se popije. Tako da je ovo vrhunska životna škola.

Dolazile su i opasne face u “Bobi”, veličine svjetskoga glasa. Zahvaljujući upravo njemu.

– Misliš da Ivana Balića? Da, bio je tu… Imamo na Novoj TV običaj da napravimo božićni intervju s njim, to je već postala tradicija. Imam jednu kapu s jelenjim rogovima, koju sam prije desetak godina kupio za njega, i uvijek u njoj čestita gledateljima Božić i Novu godinu. Čujemo se dvaput godišnje, jednom popijemo kavu, a jednom za taj intervju – priča Vlado priču koja ima i nastavak:

– Te godine sam ga nazvao, a on mi kaže: ‘Samo sam te čekao’. Pita me gdje ćemo, ja rekoh gdje god želiš. Kako je morao po ženu na aerodrom, došao je tu, u ‘Bobi’. Unutra je bilo par ljudi, lokalaca, dan prije Božića… Kažem sestri, koja je taman bila rodila, koja je i igrala rukomet, da pričeka, da će doći netko.

Na ovom se dijelu Boban već počinje smijati, prisjećajući se te scene.

– Ulazi Balić u birtiju, najnormalnije, jer njemu je potpuno svejedno gdje je. I on ulazi tako nezainteresiran, a svi pali na guzicu. Sestri skoro ispalo dijete iz ruku, svi se uzvrpoljili… To ti je izgledalo kao u kaubojskim filmovima. Moj stari pokazuje njegovu sliku na zidu, nudi pršut, pita hoće li janjetinu ili teletinu, skače oko njega, a ovaj se samo smije. I ja kažem: ‘Stari, znaš kako on funkcionira?’ Uzmem espresso, stavim pred njega pepeljaru i kažem: ‘Evo, ovako!’ Naravno da se cijela birtija slikala s njim… – kroz smijeh prepričava Boban.

Zaklamani roman koji je rekao sve…

Vlado je, inače, prijatelj, kolega. A ponekad, priznajem, i uzor. Jer rijetko se sreće ovako talentiranog i svestranog tipa, a uz to još i zarazno ležernog. Znamo se još iz srednjoškolskih dana, praktički smo generacija. I, pohvalit ću se, već tad sam rekao: “Ovaj mali će biti poznat!” Do tog sam zaključka došao sam nakon što mi je u ruke došao njegov prvi roman. Bilo je to djelo 16-godišnjaka, napisano rukom, povezano klamericom…

– Joj, sjećam se toga… Zvao se ‘Ubij me nježno’, radilo se o serijskom ubojici koji živi u imaginarnom gradu i ubija samo raznosače pizza. A ubija ih svaki put kad prođe menstrualni ciklus, tako nešto, ha, ha. Koncept sam smislio za vrijeme sata kemije u školi, pokazao ga frendu, a on je plakao od smijeha. I stvarno sam počeo pisati roman, sve za vrijeme satova u školi, naravno. Nekih 40 stranica sam napisao, zaklamao i dobio nekakvu sprdačinu od krimića. Imalo je to i zaplet, i radnju, i potragu za ubojicom… Danas mi je to smiješno, ali ljudima je bilo fora – pamti Boban.

Danas je lice s TV ekrana, glas iz radijskog i televizijskog etera, autor dokumentarnog filma “Nogometne ikone – Bitka za Macolu”, nedavno prikazanog i u Velikoj Gorici. Priča je to o rastu i razvoju satirične nogometne Facebook stranice i nogometnoga kviza. Dviju isprepletenih priča u kojima važnu ulogu ima naš Boban.

No trebalo je odnekud početi. Prvu smjenu za šankom u “Bobiju” odradio je kad je imao 16, ali nije mu to prvi posao u životu.

– Ne, nije, proveo sam dva ljeta u skladištu, tovario sam šlepere za Dukat. Uvijek kažem da sam surađivao s Lukom Rajićem, pa me ljudi u čudu gledaju, a ja kažem da sam mu tovario šlepere, ha, ha. Eto, to je bilo toliko davno da je i Luka Rajić još bio aktualan – smije se Boban.

Sa skele ravno na televiziju

Radio je mali s televizije i na baušteli, gore negdje na osmom katu nedovršene zgrade, kad je stigao poziv koji ga je usmjerio u televiziju.

– Zvali su me s HRT-a na razgovor, a ja stojim gore na skeli. I što ću, sišao dolje, otišao se doma presvući i ravno na televiziju. Ali nisam dugo ostao na HRT-u, možda dva mjeseca, a onda se počela snimati Farma na Novoj TV. Ne volim se toga ni sjetiti, ali uzeli su me da biram kadrove koji će ići u emisiju. Znaš ono kad ti je posao da gledaš kako Rafael Dropulić porađa tele… Srećom, već nakon dva mjeseca su tražili nekoga u sportu i tu sam ostao.

Boban se specijalizirao za prijenose MMA borbi. Foto: Petar Glebov/PIXSELL

Gledate ga često u javljanjima uživo, u Dnevniku Nove TV, u reportažama, u kojima posebno uživa… A najjači je kad može biti – on. Ležeran i opušten, drukčiji.

– Puno više mi pašu te zajebantske forme, puno više nego javljanja uživo gdje moraš biti jako ozbiljan. Ja bih to sve ležerno, pomalo, ali eto, televizija to ne trpi.

A opet, progura Vlado i svoju zajebanciju ponekad na televiziju.

– Joj, što smo sve izvodili, skoro da ne povjeruješ da i dalje tamo radim… Jedna od dražih mi je reportaža sa braćom Žugaj, kad su isprobavali Boratovo odijelo. Pa onda s Balićem, jedne godine smo uskočili na neku barku, kupili nekog brancina za snimanje, pa uletila neka baba u priču… Marino Marić mu je asistirao, da bude sudionik u intervjuu. I zamisli, Goluža izlazi iz hotela, gleda kako Balić stoji na kaiću, drži neku ribetinu u ruci, raspravlja s babom… Viče ‘šta radiš ti’, gleda ga u čudu, ha, ha. Ma kompletni show.

Radi on, da ne bude zabune, i ozbiljne stvari. Mogli ste tako vidjeti njegovu reportažu iz restorana u kojem se snimao Seinfeld, pa iz Hall of Famea rock’n’rolla u Clevelandu… Gledat ćete ga i za vrijeme SP-a u Rusiji, njegovo zaduženje bit će reportaže iz gradova domaćina. U svim je sferama novinarstva, ali posebno je prepoznatljiv po MMA-u, koji redovito komentira.

– Uvijek sam volio borilačke sportove, još od Branka Cikatića na K-1 turnirima, a kad je na mojoj televiziji krenula MMA liga, ja sam se ponudio da to radim. Sukomentator mi je od početka Zelg Galešić i mogu reći da smo na startu bili očajni. K’o Sex Pistolsi, bili smo toliko loši da su nas ljudi zato slušali – zajebava se Vlado, koji sa svojim kolegom sukomentatorom ima već uhodani ritual.

Komentiranje MMA-a pa – na kauč

Prijenosi se rade noću, od četiri ujutro pa na dalje.

– Zelg iz Pule dođe dođe u Zagreb, navečer odemo u kino, oko pola jedan dođemo kod mene u stan, spavamo negdje do tri, svatko na svom kauču. Onda popijemo kavu, idemo komentirati, pa u osam ujutro opet dođemo kod mene, spustimo rolete i spavamo do podne. Sve je to uhodano, mi smo ti kao bračni par. Znali smo i u pola osam ujutro otići na benzinsku na piće, kad te još drži adrenalin…

Njegov stil je malo drukčiji, sa značajnom dozom humora, i to još od prijenosa Lige prvaka, koje je radio na početku karijere.

– Kad sam to radio, znao sam takve gluposti izgovarati u eter da mi nije jasno kako sam još živ… Mi Hrvati smo takvi, da se ne lažemo, volimo srpski smisao za humor, a kad kod nas ljudi čuju da se netko zajebava na TV-u, mnogima je to preekstremno, u smislu ‘što ovaj konj priča, pa na televiziji je’. A nekima je to super. Kad sam tek počeo komentirati, iskusniji kolega Željko Vela mi je rekao: ‘Mali, ti si meni fora, ali budi svjestan da ćeš ljudima biti ili užasno iritantan ili super’. To treba tako i prihvatiti – kaže Boban.

Kritika od gledatelja, kaže, uvijek ima, no u svijetu novinarstva, pogotovo modernog, to je normalna stvar.

– Mislim da je u ovom poslu, pogotovo kad si na televiziji, jako važno da se znaš posuti pepelom. Pogreške se događaju i treba ih biti svjestan, ali kad ljudi kritiziraju, uvijek ih prvo pitam gdje oni rade. Pa kažu, recimo, u skladištu. I sad zamisli da mi stavimo kameru koja osam sati snima što ti radiš u skladištu. Krivo odeš s viličarom, spotakneš se, padneš, a mi te sprdamo, trebao si to ovako ili onako… Sve te pogreške vidi taj čovjek i još par ljudi, a svaku moju može vidjeti cijela Hrvatska – objašnjava Vlado.

Ja nisam ‘onaj tip s telke’

Zna se dogoditi da mu ljudi priđu, pogotovo ljubitelji MMA-a, a u svemu tome treba se znati nositi i s obožavateljicama. Jel tako?

– Obožavateljice? Di su? Di ih vidiš? Ako vidiš koju, javi obavezno – umire od smijeha Boban i dodaje:

– Samo ću reći dvije rečenice: kreditno sposoban, useljiv, slobodan, donekle normalan… I imam Facebook, dodat ću vas, ha, ha. Ma je, znale su se javljati curice, ali imamo mi zgodnijih kolega, kao što su Stjelja i Lugonjić. Ja sam ti uvijek bio k’o Mahoney iz Policijske akademije, lik koji zajebava druge, nikad nisam bio ‘the handsome one’.

U prijevodu, igra na karizmu.

– Kad bi sprdali jedni druge u redakciji, uvijek sam govorio kolegama Lugonjiću i Sladoljevu da je između mene i njih razlika u tome što kad oni dođu negdje 1.8., na more, u disko u kojem je 200 ljudi, njih 20 će uprijeti prstom u njih i reći: ‘Ovaj tip mi je poznat’. A mene će prepoznati dvoje ljudi, ali oni neće reći ‘ovaj tip’ nego ‘gle ovaj ludi Vlado Boban’. Tako je to, moja publika je probrana, ne idem ja na kvantitetu, ha, ha, ha.

Boban piše, radi dokumentarce, vodi radijske emisije, kvizove… Foto: Petar Glebov/PIXSELL

A kad se na trenutak makne od televizije, iz nacionalnog medija, dođe kući. I smjesti se u studio velikogoričkog City radija, na kojem utorkom u 10.40 minuta vodi sportsku emisiju Prva liga. Duhovito, ležerno, informativno…

– Radio jako volim, a Prva liga je super projekt. Želja mi je oduvijek bila od neke svoje zajebancije, u ovom slučaju od seoskog nogometa i tih nekih stvari, zaraditi honorar. Ne uspiju mnogi zaraditi nešto od seoskog nogometa, barem ne na pošten način – priča Vlado i nastavlja:

– Što sam stariji, sve više bih volio pisati i raditi na radiju, jer on još uvijek ima dašak romantike u sebi. Strašno mi je zadovoljstvo raditi Prvu ligu. Evo, dogodilo mi se nekidan da mi je u centru Zagreba prišao neki lik i počeo pjevati naš jingl ‘Vel’ka Mlaka, Mala Mlaka, Mičevec, Meštrica, Lomnica…’ Dobra je i ekipa, cure nam pomažu, svaka im čast, i Suzana, i Matea, njih bi posebno istaknuo.

Jurčić, Tomas, ja i matematika

Ne radi emisiju tek tako, da je napravi, nego pokušava utjecati na ljude, pomoći, promovirati ih…

– Imam potpunu slobodu pozvati koga god hoću, a meni je posebno zadovoljstvo davati prostor lokalnom sportu, sportu s invaliditetom, paraolimpijcima, koji dobivaju malo prostora u medijima. Zbog njih je dobro što postoje ovakve emisije.

Uz sve što radi, Vlado Boban i piše. I to piše odlično.

– Pisanje mi je najveća strast. Napisao sam već jednu knjigu, trebalo bi je malo nadograditi, ali već pet godina mi stoji u ladici. O čemu je? Više nalik na strip, marvelovski… Ma kažem, pisanje mi je totalni seks. Volio bih se tome više posvetiti u budućnosti, mislim da mogu puno dati, osjećam se sjajno kad pišem, kad stvaram.

U srednjoj školi nije spadao u štrebere, držao se čudesnog broja 3,56, volio je povijest, posvađan s matematikom…

– Znaš što, više su Kruno Jurčić i Stjepan Tomas znali nogometa nego ja kemije ili matematike, ha, ha. A kad smo već kod škole, zanimljivo je iz zadaćnica sam uvijek dobivao dvojke, a uvijek sam čitao pred razredom ono što sam napisao. Zašto? Zato što mi je gramatika bila užasna. Zato sam dobivao dvojke, a čitao sam zbog svojih ideja, jer je bilo drukčije napisano. Tek u četvrtom razredu sam skužio kako tu anomaliju ispraviti. Sjedio sam iza najpametnije cure u razredu i ja bih napisao tekst, dao njoj da lektorira i počeo dobivati četiri, pet… – kroz smijeh priča Boban.

 

STOPER-FANTAZISTA KOJI NE ZABIJA. A VOLIO BI…

Prije nego što je postao medijska ličnost, prepoznatljiv kao novinar, Vladu Bobana u Velikoj Gorici se znalo kao nogometaša.

– Da, kao klinac sam, kao i svi, želio igrati nogomet. A kad ne uspiješ, ostaje ti utješna nagrada, možeš biti novinar, kondicijski trener, sudac, što li već… Ja sam, eto, završio u sportskom novinarstvu. Uvijek sam ja znao da to imam u sebi., jedino nisam znao gdje će me to odvesti, hoću li moći sam sebe i svoju ludu glavu kontrolirati. Ali s godinama nađeš mjeru, koliko biti ozbiljan, a koliko ono što jesi. Važno je u ovom poslu biti s obje noge na zemlji, ali i biti socijalno osjetljiv. Jer, bez obzira na sve, u ovom poslu ti utječeš na nešto, možeš pomoći ljudima – kaže Vlado.

Nogomet je počeo igrati kao dijete u Radniku, ali njegov klub ipak je Vatrogasac iz Kobilića.

– Je, bio sam u Radniku sto godina, sve dok to nije postalo nešto ozbiljnije. Dražen Biškup je došao za trenera, nas par mladih je znalo sjediti na klupi, a meni se to nije dalo. Tad sam već skužio da neću baš biti Socrates, a ni Amarildo Zela, pa sam otišao doslovno u prvo selo. Super su me prihvatili u Kobiliću, ostao sam nekih sedam, osam godina, sve dok nisam rasturio koljeno. Nakon toga sam prestao igrati, ali sad sam se opet aktivirao u VG Boysima, u ligi veterana. Ali opet nam je domaći teren u Kobiliću, tako da je to opet ista ekipa – kaže Vlado pa se okreće VG Boysima:

– Loši smo, užasni, trčim za pola momčadi, što je i logično jer imam 20 kila s krevetom, a ovi ostali su malo korpulentniji. Napredovao sam do zadnjeg veznog, iako sam u Vatrogascu igrao stopera. Zvali su me u Kobiliću ‘stoper fantazista’, izbiti loptu mi je bila zadnja stvar. To su ti bili ‘bicikli’ u vlastitom šesnaestercu i takve stvari, kakvo izbijanje, nema toga – smije se Vlado.

Nogomet, naravno, obožava.

– Sport je emocija, nogomet je emocija, puno mi je dao na planu prijateljstva, ali i izgradnje karaktera kroz poraze i pobjede. U tome svemu dosta naučiš i o sebi. Ako baš hoćeš to gledati s filozofske strane… Svlačionica te puno toga nauči. Kako se nosiš s kritikom, s vlastitim pogreškama, koliko su ljudi teški, koliko se mijenjaju tijekom tih 90 minuta.

Uživa Boban i u malom nogometu, već 20 godina ima svoju ekipu, zovu se “Do koske”, igraju turnire… U prijevodu, nogomet je strast koja ne nestaje. I ne prestaje.

– Nogomet je najveći gušt u životu. Između seksa i nogometa biram nogomet. Ni jedno ni drugo ne znam, ali oko nogometa se bar trudim – smije se Boban, koji nikad nije slovio za velikog strijelca.

– Brate mili, više sam puta vidio čudovište iz Loch Nessa nego zabio gol, ha, ha. Jednom sam, kao stoper, na trening utakmici zabio hat-trick. Inače bi ispunio svoju kvotu od dva gola po sezoni, a znao sam zabijati i atraktivno. Recimo, u Rugvici sam prošao četvoricu i zabio gol, to i danas prepričavam. Kako Al Bundy ima svoja četiri touch-downa u jednoj utakmici, tako ja imam ovo, ha, ha.

Neće ga gol ni među veteranima. Ma nigdje ga neće to zabijanje, šali se Boban.

– Pogađam stative, asistiram kao Baka Slišković, ali neće u gol i gotovo. A volio bih zabiti, nisam već dugo. Na bilo kojem terenu… Ali znam da je najgore forsirati, na svakom terenu… – zajebava se opet.

DIPLOMU NA FAKSU PRIMIO U – DRESU OD ZIDANEA!

Jedna od luđih priča iz biografije mladog Vlade je ona s promocije na novinarstvu. Posebno se pripremio…

– Na aukciji sam od nekog Talijana kupio dres od Zidanea sa SP-a 2006., a došao mi je dan prije promocije. I navukao sam košulju, odijelo, dolje tenisice, fino se skockao, bili su tu i starci, rodbina… Žicali su me na faksu da čitam zakletvu, ali ja sam prije toga otišao u WC, presvukao se u dres, vratio se… Pročitao sam zakletvu, lagano skinuo sako i ostao u dresu. Naravno, nastao je delirij. Dekan se primao za glavu, a kad sam se vratio na mjesto, žena iz referademi dolazi: ‘Bobane, nije sve u životu sprdačina’ – smije se Vlado, koji nije slučajno odabrao baš Zidaneov dres.

– Zidane mi je od nogomataša uvijek bio broj jedan. Od ovih starijih mi je Socrates ikonetina, strašna faca. Od aktualnih Yaya Toure, on je čista moć, dribling… Podsjeća me na mene, on je jedino malo mršaviji. Uostalom, ni ja, kao ni on, ne bi mogao funkcionirati s Guardiolom, ha, ha.

 

KVIZ, STRANICA NA FEJSU, DOKUMENTARAC I POSVETA PRIJATELJU

Važan dio života Vlade Bobana su Nogometne ikone. Facebook stranica i kviz čiji je jedan od pokretača, za koje puno ljudi već i zna. O tome je radio i dokumentarni film koji se prikazuje po cijeloj Hrvatskoj.

– Ta se priča više-manje zna, prepričali smo kroz film ljudski entuzijazam, ljubav prema nogometu i kvizovima… Svakog četvrtka igra se isti kviz, u isto vrijeme, u desetak gradova. Najmasoviniji je to kviz u Hrvatskoj, bez konkurencije – govori Vlado, dodajući kako će ove godine i treći put finale biti u kultnoj Macoli, svima na pola puta, zato se dokumentarac i zove “Nogometne ikone – Bitka za Macolu”.

– Veći mi je gušt kad mi netko kaže ‘čekaj, ti si s Ikona’ nego ‘znamo te s telke’, to ipak više doživljavaš kao svoje.

Dokumentarni film ima i posvetu na kraju. Ilija Zrno, naš Goričanin koji je preminuo prije pet godina, bio je veliki Vladin prijatelj.

– Zajedno smo počeli igrati nogomet 1996. Sigurno je najbolji nogometaš s kojim sam ikad igrao, bez pretjerivanja. Imao je neku svoju tragičnu priču, koja je završila tako kako je završila, bilo je tu i problema sa zdravljem… Čitao sam mu govor na sprovodu, uvijek je jako volio čitati ono što ja pišem, čak mi je često govorio: ‘Ti ćeš, buraz, jednog dana biti faca’. A ja sam, otkad je otišao, uvijek zamišljao da ću, kao Ivanišević za Dražena, pogledati u nebo i posvetiti njemu nešto važno. Htio sam dati neki ‘hommage’ tome svemu, pa sam u film stavio posvetu. Kad sam vidio koliko to znači njegovoj obitelji, bio sam presretan. Kad napraviš tako nešto, to ostaje živjeti s filmom. Nisam želio da se zaboravi.

Priča iz kvarta

Darko Lacković Laci – U četiri ujutro s dočeka sam išao popravljati semafor, nikad mi nije bilo teško

Darko Lacković, poznatiji kao Laci radio je kao voditelj PJ održavanja javne rasvjete i uređaja za prometnu signalizaciju u VG Komunalcu. Jedan je od onih ljudi koji su godinama tiho, ali neumorno, brinuli da Velika Gorica svijetli, da semafori rade i da promet teče sigurno. Nakon toliko godina predanog rada, odlazi u zasluženu mirovinu, iako, kako kaže, „neće biti mirovanja”.

Objavljeno

na

Objavio/la

Rani život i prvi koraci u karijeri

Rođen je 20. svibnja 1960. godine u Slavoniji, no već od svoje druge godine života počinje živjeti u Velikoj Gorici odakle i potiče. „Moji su podrijetlom iz Velike Gorice, tata se tamo priženio, a mi smo se kasnije vratili“, prisjetio se Laci početaka. Osnovnoškolske dane proveo je u tadašnjim školama Antuna Cvetkovića i 10. lipanj, a srednju školu započeo je u Velikoj Gorici, da bi treću i četvrtu godinu nastavio i završio u zagrebačkoj Selskoj, najprije na adresi 119, a zatim na broju 83.

Kako kaže, od malih nogu je znao čime će se baviti. „Doma sam znao tati u garaži pomagati, a stric mi je također bio električar i radio je u HEP-u. Jednostavno me to uvijek držalo“, govori nam Laci. Već u srednjoškolskim danima počinje njegov konkretni doticaj sa strukom koja će ga pratiti cijeli život. Praksu je obavljao u tada renomiranoj firmi „Vlado Četković“, gdje je radio na elektroinstalacijama, gromobraniji i, što je za njegov kasniji put posebno važno, postavljanju i održavanju javne rasvjete.

„Radio sam u Velikoj Gorici na Galženici, od gromobranije, struje po stanovima, javna rasvjeta i tako dalje. Mnogo puta znam svojim radnicima reći ‘dečki, to sam ja postavljao još kao učenik’.“

Nakon završetka srednje škole, 1979. godine odlazi na odsluženje vojnog roka u Travnik. Tamo ne ostaje samo kao vojnik već postaje električar na održavanju Doma JNA, što mu donosi dodatno iskustvo i samostalnost u radu. Po izlasku iz vojske, ne gubi vrijeme, već tri dana kasnije dobiva posao u poznatoj privatnoj firmi u Frankopanskoj ulici u Zagrebu, kod Manzina. „To je bila firma koja je radila na području grada Zagreba, još i danas postoji, samo što je vodi sin tadašnjeg vlasnika. Dobar sam si s njima i dan danas.“

Tamo je proveo nekoliko godina, radio na raznim elektroinstalaterskim poslovima i ujedno mentorirao brojne mlade učenike. Jedan od njih bio je i Ivan Grđan, poznatiji kao Pilek iz grupe Sjaj.

Početkom Domovinskog rata, Laci se priključuje rezervnom sastavu MUP-a, gdje ostaje do formiranja 10. brigade. Potom prelazi u 153. velikogoričku brigadu i sudjeluje u operaciji „Oluja“, ali i u borbenim djelovanjima kod Pokupskog i Dubrovnika.

U to vrijeme teret života postaje iznimno težak. Supruga mu je nezaposlena, a on ima troje male djece o kojima mora sam skrbiti. Tada odlučuje osnovati vlastitu firmu i okušati se kao privatnik, ali kako kaže, nije mu baš najbolje išlo. „To je bio dosta raspašoj. Naplata ovako i onako, sve me to koštalo nekoliko tisuća maraka”.

Kao da to nije bilo dovoljno, život mu zadaje još jedan težak udarac. Supruga mu obolijeva i, nažalost, umire. Nakon svega toga, Laci dolazi u VG Komunalac, gdje će započeti novo i, kako će se pokazati, najznačajnije poglavlje njegovog života. Također, oženio se i drugi put 2017.

Rad u Komunalcu

Dolazak u VG Komunalac Laci pamti po izazovnom početku. „Sama firma nije imala moju djelatnost registriranu jer je prije toga HEP bio zadužen za to“, objašnjava. No, nakon odluke da se javna rasvjeta prebaci u komunalni sustav, stvari su se promijenile. „Na početku je bilo jako teško, oko mene su sve bili mladi dečki. Nije bilo jednostavno, a moje dežurstvo je trajalo 24 sata.“ U njegov posao spadale su kompletne elektroinstalacije mreže, postavljanje svjetiljaka, trafostanice i ormari te semafori.

Lacijeva predanost poslu brzo je postala legendarna. Mnogi su znali kako je i sam s autom odlazio provjeriti je li sve u redu, bez obzira na doba dana ili noći.

„Sjećam se jednog dočeka Nove godine s jednim društvom. U 4 sata zove policija da semafor ne radi. Ja sam odmah sjeo u auto, riješio problem i otišao doma spavati. Meni to nikad nije bilo teško, ja sam jako volio taj posao“, prisjeća se Laci.

„Puno puta se znalo dogoditi da se dogodi saobraćajka po noći, moraš prvo isključiti struju i tako dalje, a onda se gleda koliko se može popraviti. Danas na sreću postoje i znakovi, ali znalo se dogoditi da se slomi i cijeli znak. I onda brzo to složi po noći oko 3 – 4. Nekad sam išao sam, a nekad sam zvao i druge dečke“.

Kaže, posebno pamti jedan slučaj u Vukovini, tijekom priprema za Veliku Gospu. „Uglavnom ja sam došao doma i tuširam se, a mobitel ludi. Ja se brzo obrišem i vidim 15 propuštenih poziva. Zvao me i tadašnji gradonačelnik Dražen Barišić i pita me zašto u Gorici nema struje. Ja sam primijetio da je i meni nestalo struje u kući, ali nisam u tom trenutku znao što se događa. Tada su govorili kako smo mi nešto krivo spojili, ali nije bilo do nas. Zvao sam tada Elektru i ustanovili smo da nije do nas. No tada se baš diglo sve na noge, od direktora, gradonačelnika, ali kažem nije stvarno bilo do nas“.

Najveći izazovi bili su, bez sumnje, noćni izlasci na teren. „Bilo je tu puno poziva stanara da nema struje u cijeloj ulici. Danas evo tu je ta nova tehnika, ali tad kad bi netko pogodio stup, cijela ulica ili cijelo naselje nema struje. Ništa, izađeš na teren i napraviš koliko možeš. Bilo je dosta takvih situacija. Uglavnom te noćne smjene su baš bile najproblematičnije. Jer gledajte, policija vas zove kad oni naprave uviđaj, a vi imate tek onda puno toga za odraditi. Zato sam im i znao reći da kad se takvo nešto dogodi da me zovu odmah da se stignem pripremiti. Ovako kad me zovu tek kad oni odrade, ja moram pronaći stup, znakove za postaviti i tako dalje, ali eto“.

Njegov se posao s vremenom znatno mijenjao, prvenstveno zahvaljujući tehnološkom napretku. „Pa tehnologija je danas, recimo LED tehnologija, to je daleko kvalitetnije nego ono što smo imali prije“, objašnjava Laci. „U početku smo imali žarulje pa čak i od žive, a onda smo sve prebacivali na natrij. Današnji LED ipak treba još usavršiti. Na nekim mjestima, trafostanicama, LED svjetiljke su postavljene, ali same uređaje još treba dotjerati jer zna se dogoditi da u cijelom kvartu nestane javne rasvjete zato što je tamo bacio automatski osigurač koji naravno netko mora doći popraviti ili promijeniti“.

Teških trenutaka također nije nedostajalo. „Iskreno, u zadnje vrijeme ima dosta izlazaka na teren i stvarno postaje posao bez radnog vremena, ali kao što sam rekao, meni nikad nije bilo problem u bilo koje doba dana ili noći, doći i otkloniti kvar“, priznaje Laci. Čak ni zdravstveni problemi nisu ga zaustavili. „Iskreno, ja sam se vratio na posao gotovo odmah po izlasku iz bolnice“, govori o borbi sa zloćudnim tumorom na gušterači. „Znao sam se javljati još i iz bolnice i dijeliti dečkima zadatke. Doktorica mi je čak rekla da će mi uzeti mobitel, a ja sam joj rekao sve samo to ne“, smije se Laci.

Nema mirovanja ni u mirovini

Nakon toliko godina predanog rada, odlazak u mirovinu za Darka Lackovića Lacija predstavlja velik izazov. „Da budem iskren, to mi jako teško pada. Ne znam kako i što. Dok smo imali feštu, baš sam pričao s direktorom i rekao mu da cijelu noć nisam mogao spavati. Malo me to pogađa i jako mi je teško“.

Ipak, mirovanje za Lacija ne dolazi u obzir. Planira nastaviti raditi sa sinom, koji je također u struci i završio je fakultet te otvara vlastitu firmu. „Bit ću mu savjetnik i desna ruka. Tako da mislim da ću nastaviti sa svojim poslom i dalje kako bi pomogao i njemu. Nema mirovanja. Evo baš danas popodne neki troškovnik radim za njega. Ne mogu bez ovog posla“.

Foto: Krešimir Ačkar/Instagram

Na Lacijev odlazak u mirovinu osvrnuo se i gradonačelnik Krešimir Ačkar. „Darko Lacković Laci godinama je brinuo o osvijetljenosti naših ulica, trgova i parkova kao voditelj održavanja javne rasvjete VG Komunalca. Svojim radom uvijek je pokazivao koliko voli ovaj grad. Danas smo ga ispratili u zasluženu mirovinu. Dragi prijatelju, želim ti sretne umirovljeničke dane! Veliko hvala na svemu“, napisao je Ačkar na svom Instagram profilu.

Lijepim riječima pridružio se i direktor VG Komunalca, Jurica Mihalj. „Laci će nam nedostajati, bio je vrlo važan kotačić u našem sustavu. Radio je u dosta osjetljivoj jedinici u kojoj nije lako sve „poloviti“. Puno je lampi, semafora u gradu i okolici, a samim time i dosta kvarova, a svatko naravno očekuje reakciju i popravak istog trenutka. Naravno da to nije uvijek moguće, ali Darko je bio uvijek u najkraćem roku na sanacijama u bilo kojem dobu dana ili noći i na tome mu hvala. Dečkima koji ostaju nakon njega sigurno neće biti lako, ali Laci je bio dobar mentor tako da ne sumnjam da će sve biti u redu i dalje.“

Poruku svojim kolegama koji će preuzeti posao Laci je jasno sročio. „Trebaju slijediti ono što sam ih naučio. Najvažnije je da budu uvijek dostupni i naravno da savjesno obavljaju svoj posao. Mislim da imaju dosta znanja za rad. Imamo i puno novih dečkiju. Danas je i teško naći električara da ima donekle znanja. Čak ih je i manje nego prije. Malo ih se i upisuje u ovu struku. Sad svi viču idi u keramičare, ali dobar električar je također tražen.“

Darko Lacković Laci je cijeli svoj radni vijek, od prakse do umirovljenja, posvetio Velikoj Gorici i njenoj infrastrukturi, ostavljajući iza sebe trag neizmjerne predanosti i ljubavi prema poslu i gradu. „Velika Gorica, volim ovaj grad i voljet ću ga dok sam živ“, zaključuje Laci.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Đaci 60-tih ponovo na okupu nakon više od 60 godina

Danas imaju unuke i praunuke, no uvijek su ZA zabavu i ples.

Objavljeno

na

Da su godine samo broj pokazali su  Velikogoričani i Velikogoričanke koji su, osim želje za druženjem, imali razlog više okupiti se i proveseliti. A razlog je godišnjica završetka “osmoljetke”, i to čak 62. 

23 naših sugrađana i stanovnika okolnih naselja, 60-tih godina bili su đaci tadašnje OŠ Velika Gorica, a u zajedničkom druženju poslali su poruku da trajna prijateljstva itekako postoje, da su važna i da ih, bez obzira na tijek života, treba njegovati. 

Ova generacija redovito obilježava “malu maturu”, što je prilika za ples i zabavu, zaborav na “šepavo” zdravlje ali i za razgovor i prebiranje po uspomenama, jer nekadašnji “šulkolege” danas imaju unuke i praunuke te uživaju u novim životnim ulogama. 

Mobiteli, kamere, društvene mreže – ništa nije teško savladati, jer kako kažu, moraju biti u korak s modernim vremenom kako bi mogli ovakve lijepe trenutke zabilježiti za uspomenu.

Neka im je sretno i dalje u zdravlju i zajedničkim okupljanjima!

Nastavite čitati

HOTNEWS

Susret trenera Ive Šuška i igrača Dubravka Hrkovca nakon 40 godina

U Primoštenu su obnovljene uspomene iz Dinama, Zagreba, sjećanja na Zvonu, Žutog, Komu, Župsa…

Objavljeno

na

Objavio/la

Nekadašnji nogometaš i golgeter s mnogih prvoligaških utakmica Dubravko Hrkovac Hrki za prvosvibanjski vikend boravio je u Primoštenu na jednoj svadbi iz kruga obitelji supruge. Nakon povratka u Novo Čiče u predgrađe Velike Gorice, Hrki je najprije spomenuo svojeg trenera iz Dinama Zagreb, Ivu Šuška.

–Za mene nevjerojatno, prošlo je već 40 godina kako me Ivo vodio kao trener u juniorima Dinama Zagreb. Nenadani susret u Primoštenu bio je vrlo emotivan pa je bilo i suznih očiju. Bila su to još ona romantična vremena kad se nije ubirala članarina, kad su treneri odlazili u škole mladih igrača i vodili brigu o budućnosti istih, kad su za primjer Ivo Šušak i pokojni Ivan Đalma Marković ishodili da na stadionu Dinama dobijem smještaj i prehranu a nakon odlaska mojeg oca koji je iznenada preminuo, dobio sam i stipendijski ugovor. Veliko hvala obojici ali i pokojnom Rudiju Cveku, Rudiju Belinu i ostalim trenerima koji su me trenirali – otkriva Hrkovac koji danas vodi ugostiteljski lokal Kavalir u rodnom mu Novom Čiču.

Hrki je kasnije igrao za ondašnje prvoligaše Radnik Velika Gorica, Zadar, Zagreb, Segestu i Inker.

–Šušak je između ostalih trenirao Zvonu Bobana, Roberta Prosinečkog, Dubravka Pavličića, Fabijana Komljenovića, i Odorjana…Dobro pamtim turnir u Beogradu 1985. godine na pomoćnom igralištu Zvezde, kad smo osvojili drugo mjesto nakon što smo u finalu izgubili 1:2. Svjedoči to i fotografija na kojoj stoje: Knapić, Pavličić, Komljenović, Prosinečki, Dominko, Šušak (trener), Vugrinčić, Pleša, Mioć, Crnogaj,  Miletić. Čuče: Berišić, Odorjan, Zvonimir Boban, Nekret-Katić, Martinčić,  Hrkovac, Vidak – prisjeća se davno minulih dana Hrkovac.

–Ivo Šušak u Primoštenu ima kuću gdje boravi ljeti a zimi je u Zagrebu. Supruga mu je umrla i to se osjeti u komunikaciji ali ipak je naglasio da se od igrača iz Turopolja najradije prisjeti uz moju malenkost još i Željka Župetića Župsa (na fotografiji gore Župetić sjedi drugi s lijeva a Šušak peti), kojeg pozdravljam ovom prilikom. Župetića je trenirao u seniorima Zagreba kad su iz trećeg ranga stigli do ondašnje 1. Lige koja 90.-tih nije ni startala zbog nadolazećeg Domovinskog rata. Koliko je Ivo bio cijenjeni trener govore i činjenice da je nakon zagrebačkog Kemičara (kasnije Cromos) radio u omladinskoj školi Dinama, vodio seniore Zagreba, Izole, Osijeka, Marsonije, mladu selekciju Hrvatske U-21, Maribor, Dinamo Tbilisi, reprezentaciju Gruzije, a sve je zaokružio kao voditelj škole nogometa u najdražem mu klubu Dinamu Zagreb – zaključio je Dubravko Hrkovac priču o svojem bivšem treneru.

Na fotografiji dolje Hrkovac kao kapetan juniora Dinama čuči u sredini a stoje prvi s lijeva trener Ivan Đalma Marković i legendarni igrač plavih Stjepan Lamza.

Nastavite čitati

HOTNEWS

Ekologija, tradicija, poduzetništvo i ljubav prema zajednici! Ovo je priča o Vladimiru Štarkelju

„Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca.”

Objavljeno

na

Foto: Vladimir Štarkelj, predsjednik OTK Turopolje/OTK Turopolje

Kada se govori o ljudima koji ostavljaju trag u svojoj zajednici, nezaobilazno je ime Vladimira Štarkelja. Ovaj svestrani Velikogoričanin već desetljećima neumorno djeluje na različitim poljima, od očuvanja tradicije i kulturne baštine, preko ekologije, pa sve do poduzetništva.

Više od tisuću čuvara tradicije i kulturne baštine prodefiliralo je kroz dva vikenda pozornicom Pučkog otvorenog učilišta u Velikoj Gorici, gdje su na jubilarnoj, 25. smotri folklora oživjeli duh prošlih vremena pričajući priče kroz glazbu, pjesmu, ples i narodne nošnje. Gradska smotra koreografiranog, izvornog i dječjeg folklora tradicionalno je organizirana od strane Zajednice kulturno-umjetničkih udruga Grada Velike Gorice, na čijem je čelu od samih početaka upravo Vladimir Štarkelj.

„Kulturni amaterizam je neizmjerno bogatstvo Velike Gorice, njime se ljudi bave iskreno i od srca i zbog tog iskrenog davanja njihov rad je plemenit. Zajednicu čine ljudi koji se već godinama, čak i desetljećima bave amaterskim i profesionalnim folklorom te diljem svijeta prenose ljepote naše kulturne baštine. Ponosni smo na naše članice koje djeluju već cijelo stoljeće, a okupljaju niz različitih generacija. Veliku pažnju posvećujemo najmlađim čuvarima kulturne baštine koji se redovito sastaju, pjevaju, plešu, uče o tradiciji i druže se u okruženju koje potiče razvoj pozitivnih osobina i vrijednosti”, istaknuo je predsjednik Štarkelj i naglasio kako se upravo zajedništvom i slogom jača kulturno-umjetnički amaterizam.

„Uz obnovu folklornog nasljeđa, pratimo i tijek umjetnosti u razvoju suvremenog plesa, pjesme, ali i dramske umjetnosti. Baština je sustav vrijednosti koji treba čuvati stalnim ponavljanjem i izvođenjem, a Zajednica marljivo i sustavno djeluje na tom polju, značajnom za razvoj društva u cjelini”, dodaje ovaj rođeni Velikogoričanin.

Inače, Štarkelj je odrastao u Mičevcu, a osim što je poznat po svom kulturno-umjetničkom angažmanu, osnivač je i član brojnih udruga poput ‘Zelene akcije Mičevec’ kroz koju se posvetio očuvanju okoliša te je voditelj nekoliko ekoloških projekata poput revitalizacije javnog prostora, postavljanje solarnih klupa u dvorište škole u Mičevcu te nabava električnog bicikla za zeleno redarstvo.

foto: Vladimir Štarkelj

„Kroz sve projekte koje provodimo, naš cilj je osnažiti lokalnu zajednicu i podići svijest o važnosti očuvanja okoliša. Vjerujem da svaka mala akcija, bilo da je riječ o edukaciji, sanaciji ekoloških problema, doprinosi stvaranju održivijeg i zdravijeg života za nas i buduće generacije”, kaže Štarkelj. Dodaje i kako smatra da je ekologija izuzetno važna te da bi se boljim sustavom gospodarenja otpadom postigao održivi razvoj.

Ovaj naš svestrani sugrađanin, 2017. godine osnovao je i Udrugu „Povijesna postrojba ban Gašpar Alapić” s ciljem očuvanja i promocije baštine slavne hrvatske plemićke obitelji Alapić. U sklopu Udruge djeluje povijesna postrojba s gardistima, topnikom i bubnjarom u povijesnim odorama iz 16. stoljeća i iza sebe ima stotine nastupa u Hrvatskoj, ali i šire.

No, tu ne staje. Kao veliki zaljubljenik u starodobna vozila, ali i kolekcionar, na radost brojnih entuzijasta, 2021. godine osnovao je Oldtimer klub Turopolje, čiji je ujedno i predsjednik. Bila je to dugogodišnja želja mnogih vlasnika starodobnih vozila, a o velikom uspjehu kratkog djelovanja kluba pokazuje broj članova, njih 216, dok je njihova manifestacija Oldtimer show Turopolje koja u centar grada dovodi najljepše i najstarije primjerke starodobnih vozila, postala prepoznatljiva i van granica Lijepe naše.

„Naši članovi su iskreni entuzijasti željni druženja i zaštitnici tehničke kulturne baštine. Kada je u pitanju sama restauracija ona može trajati mjesecima, pa sve do nekoliko godina. Za sve to je potrebno puno truda, financija i odricanja, ali zato je osjećaj uspjeha velik. To u vama pokreće motivaciju te s velikom strašću nastavljate dalje, pogotovo kad pronađete potpuno zapušteno vozilo kojeg imate želju obnoviti do razine potpuno novog”, priča nam ovaj strastveni kolekcionar.

„Uglavnom većina naših članova restauriraju sami svoja vozila koliko im to financijske mogućnosti dozvoljavaju te posjeduju ili razmjenjuju znanja. Pomažemo jedni drugima raznim savjetima oko nabavke dijelova i obnove, a neki su s godinama postali pravi stručnjaci. Sreća je da danas postoje interes i kod mlađih osoba, te im stariji prenose svoja znanja od autoelektrike, limarije, lakiranja i mehanike”, objašnjava Štarkelj te dodaje kako im nikad ne nedostaje entuzijazma.

Foto: Oldtimer show Turopolje, Vladimir Štarkelj, predsjednik OTK Turopolje u dogovorima/G.Kiš, cityportal.hr

Uz sve nabrojeno, uspješno vodi i obiteljski posao. Naime, suvlasnik je poznate goričke auto-kuće koju je osnovao 1990. godine s ocem Vladimirom i bratom Ratkom.

„Sve je počelo sredinom šezdesetih godina kada je otac otvorio svoju prvu auto električarsku radionicu. Početkom sedamdesetih je kupio staru kovačnicu na adresi Zagrebačka 28. Uskoro odustaje od autoelektrike i postaje ovlašteni serviser marke Citroen. Sredinom osamdesetih otvaramo i Renault servis te se s bratom Ratkom uključujem u rad radionice i osnivanje auto-kuće. Naša najveća snaga je da funkcioniramo kao obitelj, da smo svi podređeni istom cilju. Zapravo smo školski primjer kako se upornošću, odricanjem i vjerom u sebe i svoje sposobnosti može postići cilj”, govori nam Štarkelj kojemu je kako kaže, najveća podrška u svemu što radi supruga Sanja i njegovo troje djece.

Za sebe kaže da je radoholičar što se može vidjeti kroz brojne projekte koje ima pod svojim krilom. S time bi se složio i njegov blizak prijatelj koji smatra da Vladimir ili radi ili spava.

„Uvijek imam neke ideje, ambicije i tome jednostavno nema kraja. Koliko me umara toliko i veseli. Iz toga crpim i vrijeme, jer uvijek imaš vremena za ono što žarko želiš”, naglašava Štarkelj.

Za svoj rodni grad, Veliku Goricu, kaže da je njegov dom, ali i mjesto koje ga je oblikovalo i koje voli.

„Ovdje imam brojne prijatelje od djetinjstva što mi je najvažnije u životu, a povezuje nas poslovni, obiteljski i društveni život. Moj životni cilj uvijek je bio doprinositi zajednici, bilo kroz poduzetništvo ili angažman u društvenom životu. Kroz to iskustvo naučio sam kako povezivati ljude, ideje i resurse. Iako se naš grad već može pohvaliti sjajnim gradonačelnikom Ačkarom, koji svojim radom donosi konkretne promjene, važno je da i dalje radimo na tome da Velika Gorica bude prepoznata u svakom segmentu. Želim da naš grad bude poznat kao mjesto u kojem žive dobri ljudi, velikog srca. Nadam se da će se Velika Gorica i u budućnosti nastaviti ovako rasti i razvijati se”, zaključuje Štarkelj.

Foto: Vladimir Štarkelj na Oldtimer Showu Turopolje 2023/OTK Turopolje

Bilo da predvodi folklornu smotru, postavlja solarnu klupu, restaurira oldtimer ili razvija obiteljsku tvrtku, Štarkelj iza svakog projekta ostavlja trag ljudskosti i predanosti. Njegov primjer pokazuje da istinska promjena ne dolazi od velikih riječi, već od upornog, svakodnevnog rada na stvarima do kojih nam je istinski stalo.

Nastavite čitati

Priča iz kvarta

Naših 60 godina male mature: Bilo je to vrijeme kina i sladoleda, Dingosa i sokolane…

U goričkoj Pivnici ove se srijede okupilo društvo koje je danas u srednjim sedamdesetim godinama, cure i dečki koji su 1965. završili svoje osnovnoškolsko obrazovanje. Velika Gorica tad je bila bitno drukčiji grad…

Objavljeno

na

U prestižnom ugostiteljskom lokalu Pivnica u Velikoj Gorici, u utorak 15. travnja poslijepodne, okupilo se vrlo zanimljivo društvo dama u zrelim i takozvanim zlatnim godinama života te njihovi muški vršnjaci. Skup su organizirali Ivan i Stjepan Mikulčić.

– Svi okupljeni smo generacija koja je prije 60 godina u Velikoj Gorici završila osmogodišnje osnovno školovanje i tako stekla ondašnju malu maturu. Uglavnom smo rođeni 1950. godine i domicilni smo stanovnici Velike Gorice i susjednih mjesta; Plesa, Rakarja, Kurilovca, Novog Čiča, Okuja, Velike Mlake i još nekih. Red je da druženjem malo proslavimo zaista veliki jubilej rastanka od vjerojatno najljepšeg razdoblja života i prisjetimo se tih lijepih dana – uvodno je kazao Ivan Mikulčić Mika.

Dobro je zapamtio kako je izgledala Gorica tih davnih dana.

– Velika Gorica je tad još bila na početku svojeg razvoja pa smo prvi razred odradili na početku Zagrebačke ulice, s desne strane, nedaleko parka u samom centru grada, u jednoj tada prigodnoj zgradi, u kojoj je kasnije bila trgovina Ve-go. Učiteljica je bila Stanka Matijašec. Kasnije smo se selili na suprotnu stranu ulice, u prostorije današnjeg Veleučilišta, pa u takozvanu Kulu, u blizini zgrade DVD-a, sad Udruženje obrtnika, a na kraju u potpuno novu školu, danas OŠ Eugena Kvaternika – otkriva Mika i dodaje:

– U novoj školi dobili smo i malu dvoranu za tjelovježbu, pa nismo više morali kroz kukuruze prema Kolarevoj, nedaleko tadašnjeg legendarnog igrališta NK Radnika, gdje smo vježbali u jednoj prizemnici koja još i danas postoji, odmah iza glavne pošte i HEP-a, a zvali smo je “sokolana”. U novoj školi razrednica nam je bila Josipa Čeranić.

Generacija učenika koji su pohađali 8. A, njih 22, okupila se i prije dvije godine na istom mjestu, u Pivnici, pa Mikulčić ima vjerodostojne podatke o broju učenika koji su u osam godina prodefilirali razredom.

– Na popisu imam oko 60 učenika. Neki su zajedno odradili svih osam godina, neki su se odselili, neki stigli iz susjednih mjesta od petog razreda nadalje, neki promijenili razred ili školu, a kasnije je, nažalost, dosta njih i preminulo. Ovom novom okupljanju odazvali su se Ankica Kranjčina (rođena Črnjak), Đurđica Dolački, Đurđa Nemet (Đuksi), Ankica Kadabec (Mirenić), Višnja Pavša (Peternac), Nada Gršetić (Stanković), Đurđa Plepelić (Šapković), Marija Pupić (Vugrinović), Franjo Bartolić, Miro Brigljević, Kazimir Fabečić, Ivica Jancetić, Zlatko Katulić, Stjepan Kliček, Marko Krilić, Ivan Mikulčić, Stjepan Mikulčić, Mato Paviša, Ratko Radić, Stjepan Zagorec, Josip Zubec i Božidar Župetić. Prije dvije godine odazvali su se i Ivan Godinić te Zvonko Mučnjak, koji su ovaj put bili spriječeni zbog bolesti.

Ivan Mikulčić dodao je i kako je red da se spomenu oni koji su, nažalost, puno prerano preminuli.

– To su Josip Bratković, Vlado Brigljević Šterna, Zlatko Brigljević Riba, Diana Daubachy, Stjepan Kavur, Nenad Kos, Stjepan Kovačić, Ivan Ljeljak, Ivan Lisec, Višnja Mikša, Ivan Munđer, Marica Plepelić, Branka Postić, Štefica Poturić, Milan Šipušić, Branko Trdić, Ivan Veselić, Marica Zubec i Mijo Gusić -pokazao je Ivan Mikulčić svoj precizan istraživački rad, pa i pamćenje.

Mika je bio ponajbolji učenik razreda, a kasnije je postao diplomirani inženjer prometa. Od 1977. do 1989. godine bio je djelatnik Gradske uprave grada Zagreba, u tadašnjem Sekretarijatu za promet. Godine 1981. autor je idejnog rješenja jednosmjernog prometa kroz Veliku Goricu, koje je i sprovedeno, a egzistira i danas. Bavio se i sportom, odlično igrao nogomet za velikogorički Radnik, a u bivšoj državi bio je prvoligaški sudac, kao i u hrvatskoj ligi. I drugi učenici iz ondašnjeg A razreda bili su kasnije zapaženi u društvenom i osobnom životu.

– Pokojni Neno Kos bio doktor radiolog, Višnja Peternac bila je dugogodišnja tajnica tad jedine škole u Velikoj Gorici, koju je i pohađala, Stjepan Mikulčić radio je kao sanitarni inspektor na tada državnoj razini, a bio je i branitelj u Domovinskom ratu, kao i Ratko Radić, Josip Zubec i Franjo Bartolić. Ivan Godinić imao je također diplomu sanitarnog inspektora, Marija Vugrinović ima svoj OPG, Stjepan Zagorac uspješni je obrtnik koji ima čak pet obrtničkih diploma, Vlado Odrčić radio je kao kontrolor leta u zračnoj luci na Plesu, gdje je 43 godine radio i Stjepan Kliček, Marko Krilić u Velikoj Gorici pokraj crkve Navještenja Blažene Djevice Marije ima svoju trgovinu uredskog materijala… I mnogi drugi bili su i jesu uspješni, čestiti pa i cijenjeni građani Velike Gorice i okolnih mjesta uz svoje obitelji – zaključio je Ivan Mikulčić.

Druženje je organizirano ciljano u Velikom tjednu, kako bi i oni koji možda žive van Lijepe naše bili prisutni, jer za Uskrs obavezno stižu u svoju Goricu. Zbog takvog termina nije bilo muzike i plesa, ali svečano, dostojanstveno i mirno svakako je bilo. Najprije je prisutne pozdravio jedan od organizatora Ivan Mikulčić te predstavio one koji nisu bili na druženju prije dvije godine. Razlog? Mnogi se možda ne bi međusobno ni prepoznali nakon 60 godina, što je i razumljivo.

Na samom domjenku opet su osvježene uspomene i sjećanja na prekrasne davno minule dane kad se za kino u Gorici vikendom tražila karta više, kad su dečki nedjeljom u deset jurili masovno na utakmicu NK Radnika u Kolarevu, a dame, one mlađe i starije, išle na misu. Kad se plesalo i slušao tadašnji odličan lokalni bend Dingosi, kad se išlo na kolače ili sladoled u jedinu slastičarnu, kad se šetalo Goricom i poznavalo gotovo sve koje se srelo. Danas baš i nije tako…

Sklopljena su tada mnoga prijateljstva, možda i simpatije. Svjedoče tome i poneka međusobna posjećivanja, a najsvježiji primjer je posjeta Juraju Šipušiću koji zbog bolesti nije mogao na druženje. Što ti je život, kao školarac bio je vjerojatno najbrži u Velikoj Gorici, pa i šire, štete je što se nije bavio atletikom.

Slavljenici i oni koji nisu mogli do Pivnice danas imaju oko 75 godina i svjedoci su zavidnog dijela povijesti svoje voljene Velike Gorice, pa i kultnog mjesta gdje su se okupili. Spomenimo na kraju da je jedan od prisutnih slavljenika svima poklonio primjerak svoje knjige o sportu, barem za uspomenu povodom prekrasnog druženja.

Nastavite čitati

Reporter 448 - 14.05.2025.

Facebook

Izdvojeno