Na velikogoričkom medijskom nebu, ali u hrvatskom radijskom prostoru, ta tri slova godinama su se izgovarala s posebnim poštovanje. R-V-G. Nedavno smo se, nimalo slučajno, prisjetili slavnih dana velikogoričke radijske postaje, koja je do prije nekih tridesetak godina slovila za jednu od najpopularnijih u državi, a ovoga puta ćemo o onome što slijedi.

RVG se, dakle, vratio u grad! Na drukčijim temeljima, u potpuno drugim vremenima, ali sa sličnim željama i ambicijama: biti što bolji, slušateljima što draži, što aktualniji, relevantniji i zabavniji. Uz, naravno, puno dobre glazbe…

Iza nekadašnjeg RVG-a stajalo je Narodno sveučilište Juraj Kokot, kao i brojni važni pojedinci, a za povratak RVG-a na scenu zaslužan je Nenad Črnko. City radio, kojem je dosad bio na čelu, od ove srijede i službeno nosi slavno ime, koje će imati svoju težinu, koje će možda i pobuditi dodatni interes, ali i ime koje će tražiti određene standarde.

O svemu tome, o razlozima, povodima i načinima na koji se krenula događati ova promjena, kao i o planovima, vizijama i idejama koje će pratiti “RVG novoga doba” razgovarali smo upravo s čovjekom koji stoji iza priče s najljepšim imenom.

I s posebnim datumom “rađanja”?

– Stariji Goričani sjetit će se datuma 10. lipnja. Nismo ciljali datum, ali ispalo je tako… Naime, 10. lipnja 2026. Radio Velika Gorica vraća se doma, u svoj grad. Istoga dana davne 1980. godine Radio Velika Gorica je službenim rezanjem vrpce u Narodnom sveučilištu Juraj Kokot, koje je bilo i većinski vlasnik radija u ime tadašnje općine Velika Gorica, postao prvi radio u bivšoj Jugoslaviji koji je počeo emitirati stereo signal. Da, istina je, dok su u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani nacionalne radijske postaje eksperimentirale, RVG je emitirao stereo. Sve dalje je povijest… A od ove srijede i budućnost. Novog etera, novih medija i drugačijih pogleda. No, ono najvažnije je da se RVG vratio!

Kako je i zašto došlo do ideje o povratku RVG-a u život, odnosno promjeni identiteta City radija?

– S obzirom na činjenicu da smo 2009. godine, dobivanjem koncesije za Veliku Goricu i susjedne općine u dvije županije, u Velikoj Gorici imali RVG, koji je u to vrijeme, ako se ne varam, emitirao kao Totalni FM, logično je bilo da naziv radija koji dolazi u naš grad bude marketinški orijentiran i zato nam se City Radio činio kao logičan izbor. Preseljenjem tadašnje Radio Velike Gorice na drugu lokaciju, mi smo preuzeli Reporter i TV produkciju koja je bila u sklopu RVG-a, a prostor koji nam se tad radijski otvarao mislim da nismo dobro iskoristili. Već dugo sam razmišljao o povratku RVG-a, ali trebalo je posložiti neke kockice, od prostora, studija, opreme i mnogih drugim detalja koji ulaze u cijelu tu priču. Prvi koraci su napravljeni i sad je sve dalje na nama da se još više približimo gradu, slušateljima…

Kad danas netko izgovori to “RVG”, što za vas osobno to znači? Po čemu pamtite slavne dane tog nekoć čuvenog radija, iz vremena koja su bila drukčija?

– RVG je bio institucija, radio koji je bio respektabilan u cijeloj bivšoj državi, a uz “stojedinicu” sigurno je i najpoznatiji radio tog vremena. Nažalost, preslagivanje koncesija određivalo je i područja slušanosti, a RVG se u to vrijeme podijelio i u jednom trenutku razdvojio, što je u konačnici uvjetovalo sasvim drugačiji pristup. Na kraju je nestala ona lokalna velikogorička radijska institucija, a samim time Velika Gorica je, rekao bih, izgubila i jedan dio svoga identiteta. Nakon što je RVG nestao, City Radio je preuzeo lokalni informativni prostor, ali smatram da grad poput Velike Gorice mora imati svoj radio sa imenom i prezimenom. A Radio Velika Gorica bi baš to trebao biti.

Što nam donosi novi RVG u programskom smislu, odnosno što slušatelji mogu očekivati?

– Prvo i osnovno, mijenjamo glazbu i jako se približavamo starom RVG-u iz osamdesetih i devedesetih. Programski gledano, idemo skroz u lokalne velikogoričke okvire i želimo ući u sve pore grada kako bi naši slušatelji na vrijeme dobivali sve potrebne informacije. Trudit ćemo se da što manje pričamo, da nam emisije ne tjeraju ljude na okretanje frekvencije, a u “prime timeu” ćemo u svakom satu imati kratke zabavne “contente” i vrijedne informacije, uz puno dobre glazbe.

Koja ekipa je radila na pripremi svega onoga što uskoro slijedi i tko će sve biti nekakva zaštitna lica RVG-a na novom početku?

– Puno smo planirali i pripremali, trajalo je sve skupa na kraju i poprilično dugo, više od godinu dana. Uz mene, najviše je u cijelom tom procesu sudjelovao Dražen Smolković, uz još nekolicinu važnih i stručnih ljudi koji su nam pomagali u svakom smislu, od tehnike, produkcije, raznih savjeta…

– Što se postave u eteru tiče, ostajemo na Gianni Kotroman i Matku Mihaljeviću u našem Jutarnjem programu i Etoru Kocijančiću u popodnevnom, dok Marija Vrbanus sudjeluje u informativnom dijelu i povremeno ulazi u eter. U fazi smo još nekih selekcija i plan je da se stalno prilagođavamo slušateljima. Svjesni smo unaprijed da neće biti nimalo lako, s obzirom na to da za ovakve stvari treba i strpljenja, iako mi pripremamo sve da od prvog dana budemo ozbiljan, profesionalan lokalni radio s programom i glazbom za sve generacije. Imamo sreću pa je naša regija vrlo gusto naseljena, pa kad kažem lokalni, to povezuje područje od Zagreba, Siska i svih gradova Zagrebačke županije.

Kakve reakcije Velikogoričana očekujete i koliko vam je možda teško, izazovno i zahtjevno krenuti u priču s tako zvučnim imenom, koje sigurno ima težinu?

– Da, težina imena nam je najveći teret i tog se najviše bojim. S jedne strane moramo komparirati dva vremena. S jedne strane osamdesete godine prošlog stoljeća, kada je RVG doista bio na vrhu exYu, a taj je status gorički radio zadržao i u Hrvatskoj na početku devedesetih. S druge strane, ovo današnje vrijeme je vrijeme budućnosti, gotovo pola stoljeća kasnije. Neusporedivo je apsolutno po svemu i zato čak ni ne razmišljam previše o toj vrsti tereta. Da, to će nam sigurno biti stvarno teret u samom početku jer će slušatelji, pogotovo oni stariji, uspoređivati ovo i ono. Međutim, ne bojim se, imamo mi dosta svojih aduta, a glazbeni program koji će na novom RVG-u uređivati Vlado Pukanić bit će sigurno jedan od razloga da se slušatelji zadrže na našoj frekvenciji 88.6MHz.

– Još na nešto smo maksimalno obratili pažnju, a to je kvaliteta zvuka, i sad smo uz bok vodećim velikim radijskim postajama po kvaliteti. Vjerujem da će naši slušatelji to brzo primijetiti. Čekamo još neke tehničke i kozmetičke detalje te krećemo u ljetnoj laganoj programskoj shemi… Međutim, o svim točnim datumima i potpuno detaljnim informacijama uskoro ćemo biti još malo konkretniji.

Da, da, RVG se vratio!

Tko kaže da za egzotične životinje treba otići na drugi kraj svijeta?

OPG Munđer iz Velike Mlake na svome imanju drži jednu od najvećih ptica na svijetu – emua!

Ovi “Australski turopoljci” vole salatu, češkanje i naše Turopolje, a rado poziraju i pred kamerom.

Pogledajte kako su emui iz Australije pronašli svoj drugi dom kod obitelji Munđer.

Prvog dana svibnja 1970. godine, ostalo je zapisano, s emitiranjem je krenuo novoosnovani Radio Velika Gorica. Ili, u skraćenoj verziji, RVG. Povijesni zapisi ne govore na čiju je točno ideju pokrenuta lokalna radio postaja, ali zna se da je priča krenula u okviru Narodnog sveučilišta Juraj Kokot, na čijem je čelu u to doba bio legendarni Ivan Matanović. Smješten u potkrovlju Narodnog sveučilišta, čija je bio radna jedinica, RVG je krenuo tiho i skromno…

U počecima se sve svodilo na nekoliko sati programa dnevno, pri čemu je trebalo paziti – kako hodaš! Priče iz tog vremena, naime, kažu da je potkrovlje “Kokota” bilo u takvom stanju da su daske pod nogama škripale, a vibracije od hodanja dovodile su do ispadanja ploča s gramofona. Bili su to uvjeti relativno prihvatljivi za radijsku postaju veličine i značaja RVG-a u to vrijeme, jer radilo se o klasičnoj lokalnoj postaji, koja je slijedila sve tradicionalne zakonitosti.

I bilo je tako sve do prve polovice osamdesetih godina, kad se počela kreirati legenda o “onom” RVG-u. Slavnom, čuvenom, cijenjenom i poštovanom radiju, koji je prije i više od svega bio – slušan. A bio je slušan zato što je bio ispred svog vremena.

– Rast popularnosti RVG-a krenuo je u vrijeme kad je pokrenut noćni program. U to vrijeme u večernjim satima radijske postaje nisu imale program, a na Hrvatskom radiju svirala je uglavnom klasična glazba, a RVG je krenuo s nekom vrstom radijskog tuluma koji je trajao od 21 sad do dva iza ponoći. Taj format ljudima se izuzetno svidio, noćni program RVG-a brzo je postao veliki hit – provodi nas kroz ovu priču Zdenko Sovina, bivši direktor RVG-a, koji je između 1987. i 1999. godine bio aktivno uključen u sve što se događalo.

Nevjerojatan broj važnih ljudi prošlo je kroz svijet RVG-a svih tih godina, od Jure Hrvačića, Borivoja Zimonje, Bore Kokana, Elizabete Gojan, kasnije i Zlatka Turkalja, Trpimira Vickovića, u još kasnijoj fazi i Dalibora Petka… U svakom ovakvom nabrajanju, s obzirom na količinu zaslužnih, nemoguće je nekoga ne propustiti, pa ćemo tu negdje i stati, a svi ti ljudi koji su bili uključeni u ovu priču stvarali su radio koji je imao otprilike milijun svojih posebnosti.

Već u prvoj polovici osamdesetih ukinuti su formati poput “želja i pozdrava”, budući da je odluka bila da se krene u urbanijem smjeru. Uključivalo je to puštanje glazbe koja se baš i nije mogla čuti na drugim radijskim postajama, puno pažnje posvećivalo se mladima, a sve to davalo je ozbiljne rezultate po pitanju slušanosti.

– U to vrijeme radili smo jako ozbiljan posao. Ljudi su prolazili edukacije, govorne vježbe… Bila je to ozbiljna firma, strašno puno se ulagalo u zaposlenike, koji su na neki način kroz rad na radiju dobivali i cjeloživotno obrazovanje. Ali opet kažem, radilo se jako puno, čak bih rekao da nigdje u životu nisam vidio radnu etiku kakva je vladala na RVG-u u tim danima. Bili smo uspješni, ali nije to došlo samo od sebe, iza toga je stajalo jako puno rada. Vodilo se računa o svakoj sitnici, mogućnost za pogrešku bila je svedena na minimum – prisjeća se Sovina.

Budući da je postojao samo jedan studio, a program je kretao od 12 sati, svi prilozi koji su se emitirali morali su biti završeni do podne, budući da se nakon toga više nije moglo u studio.

– Sve što se događalo nakon toga, u poslijepodnevnim satima, emitirali smo sa “uhera”, uređaja koji je bio težak više od deset kilograma, pa ga nije bilo baš jednostavno ni nositi na teren. Međutim, ništa od toga nama nije bilo problem, jer raditi na RVG-u u tim je godinama bila stvar prestiža. Da, rekao bih da su ljudi koji su radili na radiju u to vrijeme bili face u gradu – prepričava Zdenko Sovina i dodaje:

– Pamtim da se u to prvo vrijeme reklame nisu snimale, nego su se čitale izravno u eter. RVG je bio poseban i po tome što je bio jedan od prvih radija koji su omogućili reklamiranje malim obrtnicima, buticima, mesnicama, frizerima… Kasnije su se reklame počele i snimati, a s vremenom smo uveli i “dramatizirajuće reklame”, odnosno reklame u kojima bi se glumilo.

Novi važan “poguranac” po pitanju popularnosti i značaja RVG-a došao je početkom devedesetih godina, kad je osmišljena još jedna promjena koja je u to doba predstavljala čistu avangardu. RVG je, naime, krenuo sa cjelodnevnim programom. I tu je negdje nastala ona čuvena krilatica, koja je glasila: “RVG – od Mađarske do mora!”

– Da, zaista smo se čuli od Mađarske do mora, a starije generacije prisjetit će se i kako je do toga došlo… Naime, nakon što je napravljen drugi, a zatim i treći studio, stvorili su se uvjeti da krenemo s programom 24 sata na dan. Budući da su ostale lokalne radijske postaje, iz cijele Hrvatske, i dalje ostale na programu od nekoliko sati na dan, a već se krenulo s umrežavanjem, u razdobljima u kojima nisu imali svoj, reemitirali su naš program. I tako je ispalo da nas se doslovno moglo čuti u gotovo cijeloj Hrvatskoj – objašnjava Sovina.

U toj prvoj polovici devedesetih u Hrvatskoj je bjesnio rat, ali iz perspektive RVG-a bilo je to zlatno doba. Vrijeme kad se RVG kao brend definitivno etablirao, vrijeme u kojem je stvar prestiža bila pojaviti se u eteru, na prepoznatljivoj frekvenciji 94,9.

– Neven Kepeski i Boro Kokan imali su glazbenu emisiju “Veliki vrisak”, u kojoj su svoje prve svirke imali i bendovi kao što su Psihomodo pop i mnogi drugi, a glazbom se na svoj način bavio i Zlatko Turkalj Turki, koji je imao emisiju “Music Pub”. I to su samo neke od brojnih emisija koje su se emitirale i bile jako slušane. Imao sam i ja svoju emisiju “M o M”, odnosno mladi o mladima, u kojoj sam se bavio raznim temama, od supkulture, preko kontracepcije, sve do toga gdje se izlazi, što se sluša… – pamti Sovina i dodaje:

– U goste su nam dolazile sve najveće zvijezde na ovim prostorima. Konkretno, meni je u emisiji bio Goran Bregović! Koga god si nazvao, odmah bi pristao doći gostovati kod nas. Ne pretjerujem kad kažem da je bilo važnije gostovati na RVG-u nego na HTV-u…

Uz sve ostalo, bile su tu i sportske minute, kojima se također bavio Boro Kokan. Okupio je oko sebe i neke nove klince sklone sportu, a među njima i tadašnjega košarkaša Darka Ćopića.

– Došao sam na RVG 1993., u sklopu sportske emisije “Svlačionica”, koja je išla jako dugo. Uh, to je bilo posebno vrijeme… – prisjeća se Ćopić.

– Mogu stvarno potvrditi da nije bilo lakšeg zadatka nego nagovoriti bilo koga od poznatih da dođe na RVG. Nama su dolazili doslovno svi, tko god bi nam pao napamet, tako da smo u eteru više puta imali Ćiru Blaževića, ali i sve druge najveće sportske zvijezde. Općenito, ljudi po Gorici često bi znali susretati poznate osobe u gradu. I svi su znali gdje ide i zašto je ovdje Zdravko Čolić, dečki iz Prljavaca ili netko treći. Svi su znali da idu na RVG.

A s RVG-a se često i odlazilo, i to na zanimljive destinacije.

– Reklama je u to zlatno vrijeme bilo baš jako puno, na RVG-u su se masovno oglašavale i zagrebačke firme, a sponzori su nas vodili i na razna putovanja. Znalo se tako dogoditi da u istoj večeri imamo moje javljanje iz Bologne, gdje Cibona igra Euroligu, pa onda javljanje iz Maroka, sa nekakvog tenisa, pa još jedno s nogometa… Putovali smo s Dinamom po Europi, osobno sam bio i u Newcastleu i na još nekim gostovanjima u Ligi prvaka, jer svi su željeli da je RVG uz njih – govori Ćopić.

Na RVG-u su u tim godinama kao medijske ličnosti kretali i ljudi poput Barbare Kolar, Trpimira Vickovića Vicka, Davora Dretara Dreleta i brojni drugi, a cijelim sustavom u to je zlatno doba upravljao Juraj Hrvačić. Pamte Velikogoričani i spektakularne koncerte u organizaciji RVG-a, a neka vrsta “labuđeg pjeva” bio je onaj povodom 25 godina radija. Na tri pozornice oko vatrogasnog doma, u koji se radio preselio još na prijelazu sa sedamdesetih na osamdesete, odvijao se party za pamćenje, da bi ubrzo krenuo put prema dolje.

– Sve je krenulo 1994., kad se promijenio Zakon o telekomunikacijama. Do tad su sve lokalne radio stanice bile pod ingerencijom lokalnih samouprava, a od tad to više nije išlo tako. Sve se moralo privatizirati, a Vijeće za telekomunikacije je 1995. raspisalo natječaj za dodjelu frekvencija. Tadašnji RVG se nakon toga raspao na dvije firme, dio ljudi je ostao na RVG-u kao novoj pravnoj osobi, a dio je prešao na Obiteljski radio, novu firmu koju je vodio Juraj Hrvačić – prepričava Sovina.

Krenula se u tom procesu regulirati snaga signala, RVG kao lokalna postaja više nije imao toliki domet, a samim time smanjilo se i tržište. Resursi su tako prebačeni na Obiteljski radio, iz kojeg je uskoro nastao i Narodni radio, a RVG je ostao u drugom planu. Na istoj frekvenciji, na čuvenih 94,9, ali zapravo je frekvencija bila i jedino što je ostalo iz tih slavnih dana. Imao je RVG svoje svijetle trenutke i u godinama koje su slijedile, jer funkcionirao je sve do 2012. godine, ali nije to više bilo – to. I ostala je legenda o “onom” RVG-u…

Nostalgična je i romantična ova priča, a nostalgija i romantika jedino su nam i preostali u ovim novim vremenima. Potpuno drukčijim vremenima u svakom smislu, kako u radijskom, tako i svakom drugom. A opet, bilo bi sjajno da se nekako, na neki način, kakav god, oživi tradicija radija koji je predstavljao simbol grada…

Lov s orlovima, sokolovi koji glume u filmovima, konj pod sedlom i život u ritmu ptica grabljivica — zvuči kao scena iz filma, ali za jednog čovjeka to je svakodnevica.

Upravo takvu priču donosimo iz prve ruke: o Marijanu Žižanoviću, sokolaru koji je svoju strast pretvorio u način života.

Kako je sve počelo: od školskih klupa do sokolarstva

Ljubav prema pticama grabljivicama kod Marijana Žižanovića traje cijeli život  i počela je još u gimnazijskim danima. “Tada sam s latinskog na hrvatski prevodio knjigu Fridrika II. o umjetnosti lova s pticama. Tako je sve krenulo, iako su to bile stare, srednjovjekovne metode”, prisjeća se. Pravi zaokret dogodio se kada je upoznao sokolara iz Češke koji je uzgojio stepskog sokola. To poznanstvo dodatno ga je povuklo u svijet sokolarstva.

Intenzivnija ljubav prema sokolarstvu razvila se za vrijeme studija. “Tada sam pripitomio prve ptice, prvo jastreba, pa orla i sokola. Jednu po jednu.”  U to vrijeme živio je u Zagrebu, no uvjeti za ozbiljnije bavljenje sokolarstvom nisu bili idealni. “Nisam imao uvjete na Pantovčaku, u vrtu, za nešto ozbiljnije.” Tada započinje potraga za mjestom koje će odgovarati njegovom načinu života i njegovim pticama. Tražio je ravan teren, s dovoljno prostora, mogućnošću držanja konja i izvorom vode u blizini. “I našao sam baš takvo mjesto.” Danas Marijan većinu svojih dana provodi u Čičkoj Poljani!

Foto: Vanesa Miković/Cityportal

Na vrhu prirode i njegovog interesa

Ljubav prema prirodi i životinjama kod Marijana je jasna, poštuje ih sve, kaže, no ptice grabljivice za njega imaju posebno mjesto. “To su vrhunski predatori. Oni su na vrhu prirode.” Sokolovi i orlovi kroz povijest nisu bili samo lovci, već i simboli moći. U srednjem vijeku sokol se smatrao kraljevskom životinjom, a pravo na lov s određenim vrstama bilo je strogo određeno društvenim statusom. Osim simbolike, riječ je i o jednoj od najsposobnijih životinja u prirodi. Sokol je ujedno i najbrže živo biće na svijetu, u obrušavanju može doseći brzinu i do 390 kilometara na sat! Lovi jednako učinkovito i u zraku i na tlu, a plijen mu varira od ptica do manjih sisavaca. No rad s tim pticama danas zahtijeva i prilagodbu uvjetima u kojima žive.

“Sjeverni sokolovi dolaze iz arktičke klime i kod nas često obolijevaju jer nisu navikli na ove uvjete.” Zbog toga se u uzgoju koriste križanja. “Miješa se sjeverni i stepski sokol. Tako dobiješ pticu koja može živjeti ovdje, ali zadržava osobine vrhunskog predatora.” I dok sokole opisuje kao fascinantne i izuzetne, kada je riječ o lovu — izbor je jasan. “Sokolove imam za uživanje, ali lovim s orlovima. Oni su pojam snage.” Trenutno brine o čak 35 ptica, koje sve uzgaja sam, od sokolova do orlova i jastrebova.

Lov kao precizno uigrana igra povjerenja

Lov s pticama grabljivicama nije improvizacija nego precizno uigran odnos između čovjeka i životinje. Marijan u lov ne ide bez osnovne opreme: na ruci nosi zaštitnu rukavicu, a koristi i poseban nosač za ruku koji se postavlja na sedlo konja. Ovo rješenje, kako objašnjava, potječe još od mongolskih i kazahstanskih sokolara. Dok jaše, orao ga prati iz zraka, prateći svaki njegov pokret. No ključ uspješnog lova ne leži samo u tehnici, već u pripremi. Sve se, kaže, svodi na ono što sokolari nazivaju kondicija.

“Kondicija u sokolarstvu znači točno upravljanje težinom ptice.” Nije riječ samo o fizičkoj spremi, već o pažljivo balansiranom odnosu između težine, gladi i energije. Upravo taj balans određuje hoće li ptica biti motivirana za lov i hoće li surađivati. Svakodnevno se mjeri gramaža i precizno određuje količina hrane. Kondicija znači da je ptica dovoljno gladna da lovi ali ne i izgladnjela. Upravo zahvaljujući toj preciznosti, moguće je kontrolirati ponašanje ptice u lovu. “Ovisno o težini, znam što će napadati. Hoće li ići na zeca, lisicu ili nešto veće.”

Jedan trenutak posebno mu je ostao u sjećanju. Dok je jahao, a njegov orao ga pratio iz zraka, iznenada se pojavio divlji mužjak bjelorepana i počeo kružiti oko njih. “Zanimalo me kako će moj reagirati.” Reakcija je bila trenutna: Marijan je podigao ruku, a njegov orao bez oklijevanja sletio na nju. Divlji bjelorepan ostao je zbunjen. “Digao se okomito u zrak i odletio. Nije mu bilo jasno što se dogodilo i zašto je ovaj došao meni.”

Sokolari na pisti: nevidljivi čuvari sigurnosti

Sokolarenje nije samo hobi ni tradicija nego ima i vrlo konkretnu, sigurnosnu ulogu. Marijan je sudjelovao u postavljanju temelja sokolarstva na Zračnoj luci Franjo Tuđman, gdje su ptice grabljivice postale dio sustava zaštite zračnog prometa. “Bili smo među prvima koji su tamo uveli biološku zaštitu s pticama grabljivicama.” Uloga sokolara u zračnoj luci iznimno je važna. Ptice grabljivice koriste se kako bi se spriječilo okupljanje drugih ptica, poput vrana, koje mogu predstavljati ozbiljnu opasnost za avione. “Taj posao može se raditi samo sa sokolovima. Nijedna druga ptica ne može to odraditi na isti način.” Sokol leti visoko, presreće druge ptice i svojim prisustvom održava zračni prostor sigurnim za uzlijetanje i slijetanje. No, iza toga stoji zahtjevan i dugotrajan proces treninga. “Trenirati sokola nije jednostavno. Kod nas ima možda tri ili četiri osobe koje to stvarno znaju raditi.”

Koliko su sokoli precizni i učinkoviti u lovu, pokazuje i jedna situacija koja mu je ostala u sjećanju. Tijekom lova u okolici Mičevca, njegov sokol krenuo je za vranom i nestao iz vidokruga. Ipak, zahvaljujući odašiljaču, mogao je pratiti gdje se nalazi. “Pokazivalo mi je da je u nečijoj kući.” Kada je stigao na adresu i pokucao, vlasnik kuće nije mogao vjerovati. “Rekao sam mu: ‘Znam da zvuči čudno, ali moj sokol je u vašoj kući’” Na kraju su ga pronašli u sobi, kako mirno jede svoj plijen. Vrana je, pokušavajući pobjeći, uletjela kroz prozor, ali sokol ju je uspio uloviti.

„Sokol ga je volio“

No, priča o Marijanu i njegovim pticama tu ne staje. Osim što love i treniraju, njegove ptice i glume. Pojavljivale su se u filmu Banović Strahinja, gdje su sudjelovale u scenama koje su mnogima ostale u sjećanju, a njihov let i danas izgleda jednako impresivno kao i na velikom platnu.

Prisjetio se i jedne zgode sa snimanja, kada je, umjesto iza kamere, završio u ulozi kaskadera. Naime, tijekom snimanja scene u kojoj orao napada tijelo Prometeja, na set je donio dva orla: ženku, za koju kaže da je izuzetno živahna i “jede sve”, i mužjaka, koji je mirniji i pogodniji za rad.

Plan je bio da u sceni sudjeluje upravo mužjak, no u brzini i organizacijskom kaosu na snimanju, pred kamerama se našla ženka. “Nije baš bilo svejedno”, priznaje kroz smijeh. Svojom energijom i nepredvidivošću poprilično je iznenadila kaskadera, pa je u jednom trenutku Marijan ipak morao uskočiti i preuzeti situaciju. Ovaj put nije ništa prepuštao slučaju. Ženku je maknuo sa strane, a u scenu uveo mirnijeg mužjaka. Kako kaže: „Jednom je bilo dovoljno.“, našalio se Marijan.

No, nisu se zadržale samo na filmu. Njegovi sokolovi i orlovi pojavili su se i u spotovima domaćih izvođača poput Dražena Žanka, Marka Perkovića Thompsona i Franke Batelić.

Od tišine prirode i lova, do reflektora i kamera. Ipak, za Marijana, sve se svodi na isto. Na odnos s pticama. Na povjerenje koje se gradi godinama. I na način života koji se ne može odglumiti.

Foto: Marijan Žižanović

Više od 110 sudionika iz različitih dijelova Hrvatske okupilo se na prvom izdanju Jurjevske biciklijade, održanom u sklopu proslave Dana Općine Lekenik i blagdana sv. Jurja.

Nakon završetka vožnje, program je nastavljen manifestacijom „Jurjevo na Jurjevcu“, gdje je sudionicima osiguran topli obrok, a druženje je nastavljeno uz kulturno-umjetnički nastup KUD-a Preslica iz Pešćenice, glazbeni program i paljenje tradicionalnog jurjevskog krijesa.

Sama biciklijada održana je u organizaciji Turističke zajednice Općine Lekenik i Biciklističkog kluba Roda iz Siska. Start je bio u Jurjevcu, a sudionici su vozili 25 kilometara dugu rutu koja je prolazila kroz više naselja – od Hotela „Dvorac Jurjevec“, preko Pešćenice i Lekenika, zatim kroz Lekeničku Poljanu i Cerje, sve do cilja kod lovačke kuće u Brežanama Lekeničkim.

Trasa je bila osmišljena tako da bude dostupna širokom krugu sudionika, bez većih fizičkih zahtjeva, čime je omogućeno sudjelovanje i djeci i iskusnim rekreativcima. Tijekom vožnje organizirana su zaustavljanja na nekoliko lokacija, gdje su sudionici imali priliku upoznati lokalnu povijest i znamenitosti te se kratko odmoriti.

Među sudionicima bio je i načelnik Općine Lekenik Božidar Antolec, koji je izrazio zadovoljstvo organizacijom i velikim odazivom te zahvalio organizatorima na inicijativi i uspješnoj provedbi događaja.

Velik interes za ovu biciklijadu potvrđuje potencijal razvoja aktivnog i održivog turizma na području Općine Lekenik, a iz Općine su zahvalili svima koji su sudjelovali u realizaciji događaja, uz najavu novih izdanja u budućnosti.

Fotogalerija/Općina Lekenik