Ako niste imali pametnija posla, možda ste u subotu navečer, u prime timeu, naletjeti na dodjelu Nagrada hrvatskog glumišta. I vidjeli ste Mustafu Nadarevića s nagradom za životno djelo, prošlo je pozornicom i još cijeli niz lica, a u kadru ili dva mogli ste vidjeti i jednu našu predstavnicu. Silvia Marchig, profesorica u Umjetničkoj školi Franjo Lučić, bila je nominirana u dvije kategorije, za najbolju žensku plesnu ulogu i najbolju plesnu predstavu.
– Čak je malo i bizarno kad to dođe ovako, u četrdesetima, ali ja ionako vjerujem da plesači tek u tim godinama dođu u svoju punu zrelost – kaže nam Silvia dok sjedimo i razgovaramo u kafiću u blizini njezine škole.
Rođena je u Rijeci, 1975. godište, a u Velikoj Gorici radi posljednjih osam godina. I istovremeno radi predstave toliko dobre da završe kao nominirane za najprestižniju nagradu…
– Ne odustajem od scene, i dalje sam na sceni, iako je to nešto drugo od onoga što rade djeca koju ja podučavam. Oni su puno snažniji, eksplozivniji, ali u suvremenom plesu postoje ljudi koji izvode i u pedesetima, a i kasnije – ističe naša sugovornica.
Predstava o kojoj je riječ kombinacija je udaraljki i plesa, s neobičnim elementima.
– Predstava se zove ‘Kuća na oštrici’, u produkciji Teatra&TD, a premijera je bila u prosincu 2016. U predstavi smo ja i Kaja Farzky, mlada i vrlo talentirana udaraljkašica, ona i ja smo i suautorice, a autorica je Marijana Petković Liker. Napravili smo duet u kojem ona svira na razne načine, prosipa slanutak, udara po tavama… A ja plešem. Vrlo scenski suptilan i meni drag rad, ali nažalost skinuli su ga s programa. Možda ova nominacija bude poticaj da se predstava vrati – sa smiješkom priča Silvia Marchig, što u izgovoru zvuči ‘markiđ’.
– Ima ljudi koji me znaju 20 godina pa i dalje ne znaju kako se izgovara. U Rijeci je to poznato prezime, ali ovdje je ljudima često čudno – kaže Silvia.
U rodnoj Rijeci je i počela plesati, još kad je imala pet godina, brzo se okrenula baletu, pa već sa 16 godina dobila priliku plesati u ansamblu riječkom HNK-u.
– Bilo je to ratno vrijeme, početak devedesetih, kad je baš falilo ljudi. I tako je nas nekoliko mlađih dobilo priliku.
Ne pruža se često takva prilika u svijetu plesa, da tako mlad plešeš na toj razini, ali tinejdžerica Silvia imala je druge snove.
– Željela sam otići na školovanje u inozemstvo! Nakon što sam maturirala, to sam i napravila. Poslala sam pismo plesnoj školi u Dresdenu, jer takvo je to vrijeme bilo, pa su oni meni poslali pismo da dođem na audiciju, i ja sam otišla. Sjela na vlak i zaputila se prema tamo, a nisam imala pojma što me čeka, u što idem. Nije u to vrijeme bilo interneta, znala sam samo ono što sam čula iz priča nekih drugih plesača.
Na kraju, nije ispalo idealno. Bilo je to samo četiri godine nakon pada Berlinskog zida, Dresden je istočna Njemačka, nije bilo lako 18-godišnjoj Riječanki snaći se u tom svijetu.
– Uh, to mi je bila krizna godina, jer stvarno mi tamo nije bilo lijepo. Nitko nije znao engleski, bilo je jako malo stranaca, ja njemački nisam znala… Banula sam tamo i bila poprilično usamljena, družila sam se samo s jednom kolegicom iz Finske i jednom iz Italije. Sve skupa dosta depresivno. Zato sam već nakon te prve godine otišla u Mannheim. E, to je već bila druga priča. Zapad, ljudi puno otvoreniji, više stranaca.. Tamo sam paralelno studirala balet i baletnu pedagogiju.
Međutim, ni ovdje nije sve išlo glatko. Sredinom devedesetih bilo je jako hrabro studirati u inozemstvu, financijski je to iznimno zahtjevno za roditelje.
– Je, financijski je bilo jako ‘čupavo’. U Hrvatskoj je još trajao rat, roditelji su malo mogli pomoći, stipendija nije bilo, tako da sam morala studirati uz rad. Držala sam satove, tako nešto zarađivala, ali snalazila sam se na razne načine.
Diplomirala je u Mannheimu, počeli nešto i raditi, a onda su stigle nove prepreke na putu. Teška ozljeda izbacila ju je iz plesa na punih godinu dana.
– To je bilo u Frankfurtu… Bila sam angažirana na nekoj operi i na probi me kolega ispustio iz podrške. Drugim riječima, pljusnula sam na pod. Pukla mi je bedrena kost, završila sam na operaciji, rehabilitaciji… Godinu dana nisam mogla ništa raditi, tad mi je istekla i dozvola za rad, tako da sam se lijepo spakirala i vratila se kući.
Povratak je nakon osam njemačkih godina bio pomalo šokantan, ali uspjela se Silvia Marchig i ovdje pronaći. Iz Rijeke se odlučila prebaciti u Zagreb, i to baš u vrijeme kad je plesna scena metropole živjela najbolje dane.
– Dosta toga se događalo, upoznala sam neke ljude, dobivala prve poslove i malo po malo se pronašla na toj zagrebačkoj sceni. Ja nikad nisam bila posebno materijalistički nastrojena, bilo mi je važno samo da imam za pokriti osnovne životne troškove, to sam uspijevala, a umjetnički je bilo stvarno uzbudljivo – prisjeća se Silvia.
U Veliku Goricu došla je 2010. godine.
– Zvali su me jer je školi trebao baletni pedagog, a to je moje područje, jednako kao i suvremeni ples, tako da jako često predajem klasični balet suvremenim plesačima – objašnjava Silvia i nastavlja s posebnim sjajem u očima:
– Mi smo dosta mlada, ali uspješna škola. Imamo stotinjak učenika u osnovnoj, 30-ak u srednjoj školi. Ja više radim u srednjoj, sa tinejdžerima, ali radim i s ovim mlađima. I mogu vam reći da imamo baš jako kvalitetne plesače, koji postižu krasne rezultate. Svaka im čast, pogotovo s obzirom na uvjete u kojima rade.
Tu je na trenutak zastala, naglašavajući važnost onoga što želi reći.
– Uvjeti su nam, to moram reći, nemogući. Dijelimo zgradu s dječjim vrtićem, u ta tri sobička djeca uče plesati, a treba im puno više od toga. Nešto se pričalo da bi se gradila nova zgrada, ne znam što se s tim događa, ali mislim da velikogorička mladost zaslužuje bolje uvjete – apelira Silvia.
Što su to sve naučili ti talentirani klinci u tim nemogućim uvjetima, moći ćemo vidjeti 10. prosinca, kad je na rasporedu nastup učenika iz ove škole.
– Za nas je specifično što smo i glazbena i plesna škola, pa puno i surađujemo, što je super. Postoji orkestar gudača, oni imaju svoj bend, plus naši plesači… Prošle godine su napravili obrade pjesama Pink Floyda. Tko god je to vidio, oduševio se, a s tim ćemo nastupiti i na Adventu. Planiramo još jednu suradnju, tema bi bile turopoljske coprnice, a radit će se obrade kultne grupe Queen – zaključila je Silvia Marchig.
Ban Jelačić je u 10. kolu Premier lige u sezoni 2025./2026. zabilježio prvi poraz na domaćem terenu, izgubio je od Gradića 2:3! Za pobjednika strijelci su bili Stjepan Pralas (2) i Nikola Kos, a za domaće Josip Hrženjak i Ivan Pušić.
Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Zanimljiva utakmica u kojoj je favorit iz Vukovine izgubio tri ‘planirana’ boda, koja su zasluženo osvojili Gradići. Susret je započeo očekivanim pritiskom domaćih i u 15. minuti Hrženjak je nakon odbijanca poslao loptu u nebranjenu mrežu – 1:0.
Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Stalnom inicijativom domaći su imali nekoliko prigoda za pogodak koje su ostale neiskorištene. Solo prodor Kosa u 41. minuti nije uspio zaustaviti njegov čuvar i mladi napadač (inače, šahovski prvak Hrvatske u kadetskoj kategoriji) projektilom je s ruba kaznenog prostora matirao vratara Vidića i izjednačio – 1:1.
Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Nakon odmora domaći su krenuli s tri izmjene, ali to nije donijelo pomak u njihovoj igri. Gradići su u otvorenoj igri dva puta preko kapetana Pralasa zatresli mrežu za osjetno vodstvo – 1:3! Pojačanim pritiskom domaći su stvarali šanse i promašili, nisu imali ni sreće, dva puta pogodili su gredu odnosno vratnicu. U završnici su i Gradići pogodili vratnicu, a Pušić je golom iz gužve u prvoj minuti sudačke nadoknade samo ublažio poraz – 2:3!!
Vukovina, 05.10.2025. Premier liga-10.kolo: Ban Jelačić – Gradići 2:3. Foto: David Jolić/cityportal.hr
Ban Jelačić (10 3 4 3 18:15 13) je s 13 bodova na 11. mjestu, a Gradići (10 3 0 7 15:30 9) su s 9 bodova na 14. mjestu u trenutačnom poretku.
Galerija fotografija
Premier liga NSZŽ-e 2025./2026., 10.kolo
NK Ban Jelačić – NK Gradići 2:3 (1:1)
Vukovina. Gledatelja: 30. Nedjelja, 05.10.2025., 16 sati. Sudac: Petar Jantolek (Velika Gorica). Pomoćni suci: Matej Mrkoci (Mraclin) i Katarina Ćulumović Velika Gorica). Delegat: Tomislav Brebrić (Markuševec Turopoljski). Strijelci: 1:0 – Hrženjak (15), 1:1 – Kos (41), 1:2 – Pralas (55), 1:3 – Pralas (62), 2:3 – Pušić (90+1).
BAN JELAČIĆ: Vidić, Landeka (od 46. Rovišan), Drezga, Markov, Smok, Hrženjak (od 46. Miletić), M.Nikić (cap.), Barišić (od 63. Kotrman), Milatović, Klasnić, Harambašić (od 46. Pušić). Trener: Tomislav Škrinjarić.
GRADIĆI: Jerković, Premac, Lovrić, Belčić (cap.)(od 63. Milić), Pralas (od 86. Obućina), Plećaš (od 82. Mišić), Kos (od 86. Cvetković), Antunović, Belić, Meštrović, Koturaš. Trener: Marko Rajić.
Mali stanovnici Gradića od danas imaju novo, moderno mjesto, za sretno djetinjstvo i odrastanje uz puno pažnje odgojiteljica. Otvoren je područni dječji vrtić Lojtrica u zgradi koju su nekada koristili vatrogasci, a jutros je primio svoje prve „stanare“.
Dobrodošlicu djeci i roditeljima došao je poželjeti gradonačelnik Velike Gorice Krešimir Ačkar, pročelnica Upravnog odjela za predškolski odgoj, školstvo i društvene djelatnosti Lana Krunić Lukinić, ravnatelj DV Lojtrica Branimir Bakran i savjetnica za predškolski odgoj djecu i mlade Petra Gotal, a mališani su za uspomenu na prvi vrtićki dan dobili plišanog medvjedića sa znakom našega grada.
– U ovom vrtiću mjesto je pronašlo naših 60-setak mališana, u dvije vrtićke skupine i jednoj jasličkoj, a investicija zajedno s vatrogasnim domom koji se nalazi unutar kompleksa je 2,1 milijun eura. Ovo je deveti objekt koji otvaramo od kada sam gradonačelnik, a u budućnosti otvaramo još dva, u Pokupskoj i Kolarevoj ulici – istaknuo je gradonačelnik.
Prema informacijama iz Grada, sva djeca koja imaju uvjete, upisana su goričke vrtiće, a novi objekti omogućit će standard kojem teži svaki veliki grad.
Osim gradnje novih objekata, Velika Gorica se može pohvaliti i besplatnim vrtićima za svu djecu, kao i povećanjem materijalnih prava djelatnicima, što je još jedan veliki plus koji naš grad čini poželjnim mjestom za život.
Inače, danas u našem gradu počinje i Dječji tjedan u Velikoj Gorici, koji traje od 6. do 12. listopada i donosi niz programa za djecu i stručnih skupova za odgojitelje. Središnja svečanost održana je u vijećnici Pučkog otvorenog učilišta u 12 sati, a u sklopu programa najavljeni su i Dani dječjih vrtića Grada Velike Gorice.
Preč. Đuro Sabolek, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, preminuo je u ponedjeljak 6. listopada 2025. godine u Vinogradskoj bolnici u 76. godini života i 51. godini svećeništva – objavila je jutros Zagrebačka nadbiskupija.
Rođen je 11. svibnja 1950. godine u Jelenščaku, od oca Vjekoslava i majke Katarine, r. Ipša. Sakrament krštenja i svete potvrde primio je u rodnoj Župi sv. Vida i sv. Jurja mučenika u Mađarevu. Nakon osnovne škole koju je polazio u Podrutama, upisao je Dječačko sjemenište na zagrebačkoj Šalati. U Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište u Zagrebu ušao je 1969. godine te je upisao Katolički bogoslovni fakultet.
Za đakona je zaređen 1974. godine po rukama zagrebačkoga nadbiskupa Franje Kuharića, a za svećenika ga je 29. lipnja 1975. godine zaredio Sveti Otac Pavao VI. u Rimu.
Prvu službu župnog vikara obnašao je u Župi sv. Nikole biskupa u Pleternici od 1976. do 1978. godine. Nakon toga bio je župni vikar u Župi Svetoga Križa u Orahovici do 1980., a potom je imenovan upraviteljem Župe sv. Franje Ksaverskoga u Viduševcu.
Župnikom Župe Pohoda Blažene Djevice Marije u Vukovini imenovan je 1. rujna 1987. godine, gdje ostaje do umirovljenja 2024. godine. Nakon umirovljenja živio je u Svećeničkom domu sv. Josipa na zagrebačkom Kaptolu.
Bio je dekan Velikogoričko-odranskog dekanata u dva mandata te član Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije.
Naselje Kuče i ove je jeseni istaknulo ono najbolje od truda domaćica, koje su s pažnjom pripremile kolače, kiflice i bučnice, te uredile predivan ambijent kod stare škole pod nazivom “Jesen f Kuča”. Bučnice su danas u posebnom fokusu, budući da je žiri odabrao “kraljicu”.
Manifestaciju organizira drugu godinu za redom Udruga žena Kuče uz pomoć svojih vatrogasaca, plemenitaša sučije Kuče, umirovljenika i ostalih mještana.
-Prezadovoljni smo odazivom i gostiju ali i mještana koji do sada nisu sudjelovali u aktivnostima našega mjesta, pridružuju nam se i žele pokazati što oni znaju i mogu, a bojim se da nam je već ove godine prostor postao premali! Cijeli događaj prate i naši lokalni tamburaši i gosti iz KUD-a Šiljakovina. Osim naših žena, za natjecanje za najbolju bučnicu prijavile su se i žene iz Rakitovca, Kozjače, Buševca… – ispričala nam je Nataša Đuračić, članica udruge.
Kroz dvorište stare škole prošao je velik broj domaćih, ali i posjetitelja iz Zagreba, pa i iz Šibenika, koji su uživali u domaćim delicijama, kotlovini i pečenom odojku s grahom, roštilj dok su najmlađi bili vrlo aktivni u radionicama i trošenju energije na napuhancu.
-Došli smo na poziv naših prijatelja i ugodno smo iznenađeni, prvi put smo tu. Oduševljeni smo – rekli su kratko supružnici Stipe i Ana Marija Vlahov iz općine Bilice pokraj Šibenika i požurili isprobati jela našeg podneblja.
Cilj je, ističu iz udruge, revitalizirati prostor stare škole koju je dao izgraditi Franji pl. Lučić, te podsjetiti mlade generacije da je to bilo mjesto gdje su njihovi preci učili pisati i računati.
-U planu nam je u budućnosti organizirati “Dane Franje Lučića” i etno izložbe kako bi ovo zdanje bilo živo i za generacije koje dolaze – dodala je Đuračić.
Predsjednica udruge žena Kuče Zora Ištvanek ispričala je kako je sve rađeno njihovim rukama.
-Uređivale smo prostor, pripremale s našim dečkima tri vrste jela, domaće kolače i pekle smo bučnice zajedno. Ispekle smo ukupno 15 protvana, tako da ima za sve! – rekla nam je Zora.
A kad smo kod ruku, svoje rukotvorine izložili su brojni izlagači, poput Suzane Križanić iz Lukavca koja izrađuje figurice od gipsa.
-Izrađujem od gipsa sezonske ukrase, božićne, za razne prigode, anđele, a za danas sam pripremila jesensku ponudu, kao što su ove male buče. Možete sve naći na društvenim mrežama Suzyni anđeli. Sve je ručni rad, od gipsa koji se suši na zraku i nakon toga boja akrilnim bojama – ispričala je Suzana kojoj je hobi prerastao u posao i time se bavi već 10 godina.
U toploj, jesenskoj atmosferi stručni žiri je imao težak zadatak – odabrati najbolje pripremljenu bučnicu – savijaču od sira u kombinaciji s “bučinim mesom”.
Čini se da su domaćice iz Kuča majstorice u pripremi ovog tradicionalnog jesenskog slanog kolača, jer je prvo mjesto odnijela upravo “lokalna” bučnica Dubravke Đurašin iz Petrove ulice iz Kuča, koja kaže kako nema posebnog tajnog recepta.
-Nema tajne, tijesto se mora dobro razvući. Vuče se i vuče, i onda sam punila filom od jaja, vrhnja, sira i buče – rekla je skromno Dubravka, no svi koji su degustirali rekli su isto – ovo je raj za nepce i vraća nas u djetinjstvo.
Drugo mjesto pripalo je Jadranki Krumpak dok je na trećem mjestu ove godine bučnica koju je ispekla Sandra Romac. Nagrade je dodijelila izaslanica gradonačelnika Grada Velike Gorice Krešimira Ačkara, Ivana Belošević, inače vijećnica u Gradskom vijeću.
Detaljno osmišljen ambijent, lokacija, atmosfera, hrana koja mami na prvi pogled – sve je to pun pogodak za vratiti se u Kuče, gdje se uvijek osjećamo “kao doma”.
Jutros u 7 sati u našoj je redakciji City radija zazvonio telefon. Doista neobično jer obično zvonjava kreće u 9 sati, a naša voditeljica jutarnjeg programa Gianna Kotroman taman se spremala javiti u eter!
S druge strane na liniji javlja se slušatelj iz Zagreba koji traži pomoć, budući da ne zna kome se obratiti, jer je njegova supruga na ulici pronašla dokumente radnika iz Nepala koji je, kako je pročitala smješten u Velikoj Gorici, a uz novčanik s novcem i drugim dokumentima, bila je i njegova radna dozvola! Pouzdao se u naš novinarski „nagon“ i kako ćete u nastavku doznati – nije pogriješio.
Gianna mi je poslala glasovnu poruku i pitala da li se ikako može čovjeku pomoći, budući da nemamo nikakav kontakt na adresi gdje je u Velikoj Gorici prijavljen, a na facebooku ima barem desetak muškaraca s istim imenom i prezimenom…
Ok. Sjedam u auto i odlazim na navedenu adresu gdje su u dvorištu parkirana taxi vozila, što mi je bio prvi znak, da sam na pravome mjestu, no na stambenom objektu nije bilo zvona…Googlam taxi službu koja piše na autima, ali ne mogu pronaći točno sjedište. I tada u dvorište ulazi još jedan taxi, iz kojeg su me zbunjeno gledala trojica stranih državljana. Pokažem rukom da ih trebam, oni spuštaju „šajbu“ a ja im na engleskom objasnim zašto sam došla…
I tada nastaje oduševljenje!
Prijatelj koji s njima boravi na toj adresi upravo je otišao u goričku policiju prijaviti gubitak dokumenata. Zovu ga sretno, zahvaljuju i ja mu pokušavam objasniti gdje se u Zagrebu nalaze nađeni dokumenti, jer ih je gospođa uzela sa sobom na posao. Kako je rekla, u današnje vrijeme ima svega, pa i krađe identiteta. Teže se sporazumijevamo jer ne priča hrvatski jezik a teško može preko telefona zapisati adresu poliklinike u Zagrebu u kojoj gospođa koja „čuva“ dokumente radi.
“Preslovkam” mu broj da ga spojim s gospođom i prekidam poziv.
Ali…imala sam osjećaj da komunikacija možda neće ići glatko zbog borbe s jezikom, pa sam se nadala da je još u policiji. Odvezem se tamo i pred zgradom vidim čovjeka koji telefonira, liči mi na stanovnika Nepala, i viknem mu da li je on Santa Bahadur Tamang? Yes, madam – kaže, a ja mu na brzinu, kako sam stala „na sva četiri žmigavca“, na njegovom mobitelu upišem u google maps adresu, kako bi ga navigacija odvela na mjesto gdje ga čeka novčanik i radna dozvola…
Ne moram reći koliko je bio sretan i zahvalan, što mu je netko u stranoj državi, gdje još uči hrvatski jezik, pomogao naći izgubljene „papire“, bez kojih je bespomoćan.
Nema na čemu, Santa. Drago nam je da smo mogli pomoći…