Poveži se s nama

Kultura

Glumica bez televizije: ‘Skupljam nagrade i čekam šansu u filmovima i serijama’

Dobila sam već drugu Nagradu hrvatskoga glumišta, ali tek čekam pravu šansu u filmovima i serijama. Iako, doduše, doma ni nemam televizor…, kaže Marija Kolb, nagrađivana velikogorička glumica. Priča o svojim snovima, strahovima, ambicijama…

Objavljeno

Samo su odabrani u ovih 27 godina uspjeli ugurati se među dobitnike Nagrada hrvatskoga glumišta, koje se dodjeljuju od 1992. Samo su se posebni na toj listi našli više od jedanput. Među takvima, dvostruko priznatima, od kraja studenog je i Marija Kolb. Glumica koja se školovala na osječkoj Akademiji, ali i djevojčica koja je odrastala ovdje, kod nas, u Velikoj Gorici, uspješna mlada žena koja se nakon studija vratila ondje gdje je dom.

– Da, ovdje sam odrasla, u Velikoj Gorici, išla sam u OŠ Eugena Kumičića, Umjetničku školu Franje Lučića, baletnu školu… Tu sam upisala i srednju školu, prva dva razreda išla sam u Opću gimnaziju, a onda smo se preselili u Utrine. Tamo sam završila treći i četvrti razred, u jezičnoj gimnaziji, a nakon toga sam otišla na studij u Osijek. Kad sam i to završila, vratila sam se ovdje, u Veliku Goricu. Odrasla sam na Galženici, a sad živim u ‘osmom martu’ – uvodi nas u svoju priču Marija.

Sjedimo i razgovaramo, prigodno, u kafiću par stotina metara od njezina stana. Stigla je s predavanja na fakultetu, na kojem je već godinama u ulozi umjetničke suradnice, a mjesto susreta odabrala je metodom koju će mnogi nazvati stereotipno ženskom.

– Ajmo tamo, tu mi se najlakše parkirati…

A opet, teško je reći da je Marija tipična djevojka, uobičajena mlada žena. Jer i ovoga je puta, kao i uvijek, bila naoružana neobičnom energijom, govorila je vrlo ekspresivno i malkice teatralno, kako valjda i mora biti kod glumica koje žive svoj poziv, a za početak je sama objasnila razlog jedne kasnoposlijepodnevne kave s novinarom.

– Dobila sam Nagradu hrvatskoga glumišta za glumačko ostvarenje u radio drami. To je moja druga Nagrada hrvatskoga glumišta, prvu sam dobila 2009. za najbolju ulogu u predstavama za djecu i mlade, za predstavu ‘Pipi Duga Čarapa’, a radio drama za koju sam sad nagrađena zove se ‘Tuga’. Redateljica je Stephanie Jamnicky, a tema je obiteljska, u smislu gubitka voljene osobe. Brat nazove sestru kako bi joj priopćio da im je umro otac, što ona nikako ne može prihvatiti. Ostaje u tom svom balonu misli i emocija, bježi od istine i zatvara se u sebe, izgovara razne nebuloze, prestaje se javljati na telefon… – opisuje Marija.

I odmah će odbaciti priču koju često “prodaju” kolegice i kolege, onu kako nagrade nisu važne, kako je to samo još jedan predmet s kojeg treba brisati prašinu…

– Ma ne, puno mi znači ova nagrada. Pokazuje mi da sam na pravom putu, da je struka primjetila moj rad, da me se cijeni… Nije lako samostalnim umjetnicima, kad nisi dio ansambla teško se i rijetko dobivaju uloge, pogotovo glavne, vrijedne uloge. Glumice koje su dio nekog sustava imaju puno veće šanse za takve uloge, za velike komade s poznatim redateljima. Kao samostalni umjetnik sam si tražiš posao, a na nezavisnoj sceni dosta je teško izboriti se za prostor, kamoli za projekte i prilike koji nude šansu da budeš dio velikog ansambla. Naravno da mislim da je ona rezultat timskog rada, bez svih tih sjajnih kolega ovo ne bi bilo moguće.

Ova nagrada stigla je u kategoriji radio drame, umjetničke forme za koju je teško reći da je u svom najboljem trenutku. Još se teže, naime, mnogima od nas sjetiti kad smo posljednji put poslušali radio dramu…

– Jako volim tu formu, baš uživam u tome. Strašno mi je zanimljiva mogućnost da samo glasom pokažem cijeli spektar nečijih misli i osjećaja. To je i dosta zahtjevno, jer nemaš tijelo kao alat za izražavanje. Sve se radi uz pomoć mikrofona, što ima i svoja pravila, zadane okvire koje moraš jako dobro poznavati kako bi njima znao, možda je to ružno reći, ali manipulirati – objašnjava Marija, svjesna da se publika koja voli radio drame baš i ne broji u milijunima.

– Je, činjenica je da je to forma u izumiranju, ali s druge strane se javljaju naznake da se sprema veliki povratak audio knjiga. U inozemstvu se tržište totalno pomamilo za tim, ljudi žele slušati knjige, a sve to otvara i prostor za revitalizaciju radio drame. Ukratko, ima to svoju publiku, ali svjesna sam da ona nije velika.

Priča nam Marija dalje kako radio drame nastaju u specifičnim uvjetima, kako postoje prostorije koje simuliraju interijere i eksterijere, kako je mikrofon “partner” u igri i kako treba znati proizvoditi razne zvukove i pritom koristiti rekvizitu… Na prvu možda ne djeluje pretjerano zahtjevano, ali i ovoga puta prvi dojam vara.

– Događalo mi se da unutar jedne radio drame moram glumiti po četiri životinje i troje ljudi. E, to je urnebes! Jednom sam igrala Malu princezu, Gospođicu Neću, umišljenu Patku, Zmaja kričavca, Mamu koja se boji miševa, malo zaostalog Mirka i Kockicu šećera u jednoj priči… Sve to zahtjeva karakterističan glas i zvuk, a takve transformacije izazov su za glumca.

Iza nje je cijeli niz različitih uloga, no kad bi trebalo izdvojiti omiljenu, najdražu…

– Jako volim uloge heroina, junaka, u kojima se može prikazati cijeli spektar emocija. Često me takve uloge i zapadaju, poput Grete Meier u Unterstadtu, pa onda Pipi Duge Čarape… E, to je bila fizički i emotivno izuzetno zahtjevna uloga, ali mogu reći da sam puno naučila od te djevojčice, od najjače djevojčice na svijetu. Učim kroz sve uloge, tako se gradi i karakter – vjeruje Marija, pa već koju sekundu potom vraća priču na svoje same početke.

– Moram zahvaliti svojoj učiteljici Pavici Veselić iz OŠ Eugena Kumičića. Učitelji imaju važnu ulogu u prepoznavanju afiniteta i talenta kod djece, a ona je mene obilježila za cijeli život. To što me uzela u školsku predstavu, jednu, drugu pa treću, odredilo je moju karijeru. Za prvu predstavu odabrala me zato što sam već išla u glazbenu školu, prednost je bila što imam sluha, a jesam li joj s neke druge strane bila interesantna, scenična… Nemam pojma, bila sam premalena da bi to kužila. Išla sam u četvrti razred kad sam bila u prvoj predstavi, ‘Maloj princezi’. Bilo je tu i treme, a moram reći i da je učiteljica Pavica bila prilično stroga. Nismo to tek tako odrađivale, inzistirala je da sve to bude kako treba, od početka me ‘šarafila’ i ja sam joj na tome zahvalna. Zavoljela sam glumu već tad i ostala u tome do danas – prisjeća se Marija, dodajući kako se treme nije u potpunosti riješila sve do danas.

– Ma joj, svaki put imam tremu na sceni. To je više neki pozitivni adrenalin, ali moram priznati da na dan premijere uopće nisam svoja. Taj dan ne mogu jesti, ne javljam se nikome… Spavam do 15 sati, pa meditiram dva sata, jer sve to mi je jako veliki stres i moram se nekako smiriti. Nakon toga pojedem nešto, tek toliko da ne umrem, pa idu zadnje pripreme… Poslije predstave dugo ne mogu zaspati, iscrpi to, izmoriš se, a zapravo si i dalje jako budan. Po mojoj teoriji, to je i jedan od razloga zašto glumci vole popiti…

Ona, kaže, s tim nema problema, piće ili dva nakon stresne premijere ne spadaju u tu kategoriju, no postoje stvari koje su joj ipak problematične u svemu ovome. Kao, recimo, moguća golotinja na sceni…

– Ma joj, najrađe ne bih, ha, ha… – nasmijala se Marija pa pomalo sramežljivo nastavila:

– Bio bi mi to izazov, iako bih voljela da imam neku ‘escape’ tipku, da mogu prekinuti kad želim, ha, ha. Nisam baš toliko slobodna, koliko god sam svjesna da je to djelomično hendikep za glumicu. Ali sigurna sam da bih, da dođe do toga, hrabro pregrmila i takav izazov. Dosta je to zahtjevno, no moje tijelo i glas su moji alati, pa gledam na to kao na barikade u glavi koje se ruše tako da se s njima suočiš.

Igrala je u gotovo 30 predstava, radila predstave za djecu, briljira na radiju, sinkronizirala je i crtić… Jedino što joj zasad nedostaje su filmske i televizijske uloge.

– Iskreno, htjela bih se malo više okušati u filmu i na televiziji, jer dosad nisam imala puno prilika. Osječka akademija nema smjer režije i produkcije, zbog čega se nismo imali priliku upoznati s mladim ljudima koji kasnije postanu tvoji kolege, koji te zovu… Snimila sam jedan kratki film, glumila sam epizodnu ulogu u seriji ‘Luda kuća’ i to je to. A to me zanima, mislim da bih tu mogla puno dati. Sapunice? I one imaju svoje zakonitosti koje treba razumijeti i njima ovladati, mogla bih i to probati, zašto ne – kaže Marija.

Krenula je tu priča i na kvalitetu hrvatskih serija, filmova, ali tu je stiglo iznenađenje… Ona, naime, malo toga gleda.

– Ne, ne gledam baš… Iskreno, doma uopće nemam televizor – otkrila je Marija pa opisala kako je to živjeti bez TV-a…

– Odlično! Zadnji televizor mi je bila ona ‘kanta’, a kad je trebalo prijeći na tanke varijante, nikad ga nisam kupila. Ima već desetak godina, tu negdje, da sam bez TV-a. Skinem seriju na laptop, odem u kino, ali pažljivo selektiram sadržaj koji gledam.

Osim toga, nema Marija ni idole, uzore… Spomenut će Anthonyja Hopkinsa, Meryl Streep, a onda će i tu zastati. Omiljenoga glumca ili film ona nema.

– Ne, puno kolega cijenim i poštujem, ali teško mi je reći tko je najbolji. Nikad nisam ni lijepila postere po zidovima, nisam taj tip – kaže Marija, koja uživa živjeti u svome gradu.

– Volim Goricu zato što ima kilometre staza za rolanje, što ima bazen, na kojem sam triput tjedno… Grad je ugodan za život, miran, idealan za obitelj – misli Marija, koja je jedva dočekala pitanje je li i koliko glumila na goričkim daskama.

– Jesam, radila sam nešto, ali nadam se da ću u budućnosti raditi i više, i predstave za odrasle. Dosad sam radila dvije predstave za djecu, za šest uloga u predstavi ‘Dječak koji je tražio zmaja’ sam i nagrađena, a igrala sam i u ‘Uličnim skitačima’. Iako, šteta je da me nema u predstavama za odrasle, kad sam već tu, na dispoziciji, nema putnih troškova, ha, ha.

‘Joj, samo da se ne moram ljubiti…’

Ne mislim da sam manekenski tip ili seks bomba, ali smatram se ljepuškastom osobom, a nikad mi nisu dali da igram zavodnice! I hvala Bogu na tome, barem se nisam morala ljubiti na sceni, kroz smijeh kaže Marija, koja je svih ovih godina tek jednom bila blizu…
– Jednom sam se morala samo cmoknuti s Robertom Ugrinom na kraju predstave ‘Kroćenje goropadnice’, gdje sam igrala Katarinu, a on Petruccia, i to je to. Drago mi je što me to svo ovo vrijeme mimoilazi, ne znam kako bih to preživjela. Lijepo je na sceni vidjeti dvoje kako se vole, no ljubav i strast se mogu vidjeti i u pogledu, u oku – iskreno kaže Marija.

Pipi Duga Čarapa dubi na glavi i hoda na rukama…

Glumci moraju biti u jako dobroj fizičkoj kondiciji, jer to je jedini način kako se tijelo može odazvati na impulse koji mozak zamisli. Kad sam igrala Pipi Dugu Čarapu, morala sam tijekom predstave dubiti na glavi, hodati na rukama, napraviti špagu i premet, popeti se na kućicu visoku četiri metra u nekoliko sekundi… Ja se održavam kroz plivanje i rolanje, zasad mi je to dovoljno, priča nam Marija i dodaje:
– Općenito glumci moraju puno raditi na sebi, prije svega na glasu! Nije lako dobaciti do zadnjeg reda kazališta, to iziskuje posebnu razinu govora, nimalo sličnu običnom razgovoru kakav, recimo, mi sad vodimo. Za to te Akademija priprema, ali treba stalno raditi vježbe za glas, disanje i artikulaciju… I glas je mehanizam koji se bilda, koji mora biti u formi.

Kultura

Od sutra u izložbenom prostoru POUVG pogledajte ulja na platnu slikara Zorana Homena

Riječ je o izložbi “Moja ljeta i zime” koja će biti otvorena do 4.studenog…

Objavljeno

on

“Moja ljeta i zime” naziv je izložbe koja će od petka 22.listopada biti postavljena u Izložbenom prostoru Pučkog otvorenog učilišta Velika Gorica.

Riječ je o samostalnoj izložbi umjetnika Zorana Homena, koji se slikarstvom bavi više od 50 godina. Do sada je izlagao na oko 15 samostalnih izložbi i stotinjak skupnih.

Slike mu se nalaze u nekoliko muzeja i galerija te u mnogim privatnim kolekcijama u domovini i inozemstvu. Ide u red rijetkih slikara koji slika i mrtve prirode i pejsaže i portrete u hiperrealističkom stilu. Likovna ga kritika svrstava u respektabilne slikare toga stila. Autor je šezdesetak oltarnih slika i portreta svetaca koji se nalaze u mnogim crkvama i samostanima diljem Hrvatske.

Otvorenje izložbe je u petak u 19 sati, a otvorit će ju magistar Ante Živković Fošar. Velikogoričani će ju imati prilike razgledati do 4.studenog.

Foto: Facebook POUVG

Nastavi čitati

Kultura

Članovi KUD-a Nova zora prisjetit će se po 25.puta čuvara kulturne baštine Donje Lomnice

U sklopu manifestacije, od 22. do 26. listopada učenici Područne škole iz Donje Lomnice imat će priliku vidjeti igrani film “Iščemu turopolsko blogo”…

Objavljeno

on

Kulturno umjetničko društvo Nova Zora iz Donje Lomnice, tradicionalno će se po 25.puta prisjetiti čuvara kulturne baštine Turopolja, Vojka Miklaušića, kroz dvodnevnu manifestaciju “Vojkovi dani”, a koja će se održati 22. i 23.listopada.

Kao i prethodnih godina, dani posvećenu Vojku Miklaušiću započet će u petak u 17 sati polaganjem vijenca i paljenjem svijeća na njegovom grobu u Velikoj Gorici.

– Tu se okupe članovi KUD-a, kojima se pridruži Vojkova rodbina i prijatelji, a nakon toga u 18 sati biti će sveta misa, koja će ovoga puta, zbog preuređenja crvke u Donjoj Lomnici, biti će u Gradićima – rekla nam je Zlatica Krznarić, tajnica KUD-a Nova zora.

U subotu 23.listopada, u Društvenom domu u Donjoj Lomnici, nastupit će sve sekcije KUD-a Nova zora, a pridružit će im se folkloraši iz Velike Mlake i Gradića. Program počinje u 19 sati, a sve će biti pripremljeno u skladu s epidemiološkim mjerama.

– Vojko je bio zborovođa KUD-a Nova Zora u vremenu između dva svjetska rata, a koji je svojim radom uspio zabilježiti specifičan način donojlomničkog pjevanja i promovirati ga na brojnim nastupima i Smotrama koje su se organizirale na prostorima tadašnje Jugoslavije. Iza sebe ostavio je veliki trag, pa se mi Lomničani na neki način njemu želimo odužiti – prisjetila se Krznarić.

U sklopu manifestacije, od 22. do 26. listopada učenici Područne škole iz Donje Lomnice imat će priliku vidjeti igrani film “Iščemu turopolsko blogo”.

Nastavi čitati

HOTNEWS

FOTO Predstava “Fačuk” Zelinskog amaterskog kazališta predstavljat će Zagrebačku županiju na državnoj smotri

Ovoga puta sudjelovale su samo tri dramske skupine s 4 predstave…

Objavljeno

on

Komedija „Fačuk“ Zelinskog amaterskog kazališta ZAmKa, odabrana je kao najbolja, na 24.smotri kazališnih amatera Zagrebačke županije održane u Buševcu.

Ovoga puta, zbog pandemijiskih razloga, sudjelovale su samo tri dramske skupine s 4 predstave. Max teatar s predstavama ,,Crvenkapica u prometu’’ redateljice i autorice teksta Marine Kostelac te s predstavom Williama Shakespeara „San Ivanjske noći’’ u režiji Maxa Kostelca, ZAmKa s komedijom „Fačuk“ autorice i redateljice Štefice Fanjek te Gradsko kazalište Jastrebarsko koji su izveli cjelovečernju predstavu „Balkanski špijun“ Dušana Kovačevića u režiji Mije Matasić.

– Moglo se pronaći za svakog ponešto, od najmanjeg uzrasta koji su mogli naučiti kako se ponašati u prometu, preko fenomenalnih komedija koje su publiku nasmijale do suza. Nadamo se da su svi koji su nas posjetili uživali u maratonu dramskih predstava te da smo im bar malo uljepšali ovo novo ‘’normalno’’ – istaknuli su iz Ogranka.

16.10.2021. – Buševec – 24.smotra kazališnih amatera Zagrebačke županije – foto: Irena Rožić

Državna selektorica prof. dr. sc. Sanja Nikčević nije imala nimalo lagan zadatak, ali je ipak odabrala najbolju koja će se u studenom predstaviti na 61.festivalu hrvatskih kazališnih amatera u Vodicama.

– Dvije su predstave – „Fačuk“ i „Balkanski špijun“- podjednako dobre i iskreno im čestitam na postignuću koje je u razini profesionalnih izvedbi. Najradije bih odlučila da obje idu dalje, ali to nije moguće prema pravilima HSK. Zato sam odabrala predstavu „Fačuk“ Štefice Fanjek i Zelinskog amaterskog kazališta ZAmKa. Činim to zbog poticaja suvremenom domaćem originalno napisanom tekstu i hrabrosti: rušenja stereotipova kanonskih likova i afirmacije temeljnih ljudskih vrijednosti na sceni – istaknula je selektorica Nikčević.

Nastavi čitati

Reporter 408 - 23.09.2021.

Facebook

Izdvojeno