Priča iz kvarta
Klaf na odmoru: ‘Uživam među mostarskom rajom i živim nogomet 24 sata na dan’
Velikogorički trener Dean Klafurić iza sebe je ostavio sjajnu sezonu na klupi kultnog mostarskog Veleža, s kojim je nadmašio očekivanja i izborio Europu. Odmara se u svom gradu, a na posao se vraća nakon što oženi sin…
Kalendarsko je proljeće na izmaku, još malo pa će i službeno početi ljeto, a u svijetu nogometa to znači da je u tijeku famozna “sezona kiselih krastavaca”. Iz perspektive igrača i trenera, doba je to u kojem se treba odmoriti od prošle i pripremiti za novu sezone, a to je najbolje činiti u domaćem, obiteljskom okruženju. Takav tip predaha odabrao je i velikogorički trener Dean Klafurić (51), kojeg je uvijek lijepo sresti na ulicama njegova grada, a još je ljepše “privesti” ga na šalicu kave i čašicu razgovora.
Klaf je lokalna igračka legenda, nekoć plemeniti vezni sjajnog udarca, ali i tip koji će i godinama poslije priznati da bi “možda napravio i bolju igračku karijeru da već u to vrijeme nije razmišljao kao trener”. I sasvim je prirodno bilo da po završetku igrače priče sjedne na klupu, započne karijeru koja ga je u posljednja gotovo dva desetljeća vodila diljem Turopolja, Hrvatske, Europe i svijeta.
Cijela priča počela je u Kurilovcu, kojeg će uvijek nazvati svojim, obiteljskim klubom, nakon toga u juniorima Radnika, pa Poletu iz Buševca, ženskoj reprezentaciji, Gradićima, Vrbovcu, pa onda i u omladinskoj školi Dinama, u kojoj je ostavio dubok trag. Radio je i u Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskoj Arabiji, zatim poveo Goricu u posljednju drugoligašku sezonu pa preselio u veliku Legiju iz Varšave, s kojom je uzeo prvenstvo i kup. Imao je i kratku i nesretnu epizodu s Hrvatskim dragovoljcem, pa radio na Cipru, u Slaven Belupu i mađarskom Honvedu.
Posljednja, i dalje aktualna postaja Klafove trenerske priče smjestila se u Mostar, u kultni Velež, kojeg je preuzeo u kolovozu prošle godine. I napravio sjajan posao. Rođeni, kako je nadimak ovoga kluba, završili su sezonu na trećemu mjestu BiH Premijer lige, time su izborili i izlazak u Europu, a Dean Klafurić potvrdio je da je riječ o itekako ozbiljnom treneru.
– Kako je živjeti u Mostaru? Jako lijepo! – kaže uvodno, između dva srka espressa.
– Grad je prekrasan, okružen sam ljudima koji imaju toplinu, koji imaju vremena jedni za druge. Sve mi odgovara, od ljepote grada, prepunog drvoreda, od prirode, Neretve, staroga grada, Starog mosta, sve do mostarske raje, fantastične hrane… Ukratko, to je način života koji me podsjeća na život 80-ih kod nas. Kad se još na to nasloni i dobar rezultat, sve je još bolje i ljepše. Da nije dobar rezultat, sve bi bilo bitno drukčije, jasno mi je to, ali ovako je sjajno – govori sa smiješkom, pa nastavlja s dojmovima iz jedne specifične sredine.
– Mostarci imaju specifičan smisao za humor, koji sam imao priliku upoznati i ranije, budući da mi supruga ima rodbinu u Mostaru, tako da sam povremeno dolazio tamo zadnjih 20-ak godina. To mi je i olakšalo, ubrzalo adaptaciju. Ljudi su široke ruke, vole počastiti i ćevapima i kavom, malo kad uspijem nešto sam platiti. A kava je čudo… Ja sam mislio da mi pijemo najviše kave, ali oni su daleko ispred nas, ha, ha…
Grad je to podijeljen na dva dijela, istočni i zapadni, a nogometno se dijeli na Velež i Zrinjski.
– Nemam nikakvih problema s navijačima. To je rivalstvo kao i svako drugo, iako je to u ovom slučaju pojačano i nekim drugim stvarima, ali ja se bavim nogometom, ponašam se kao profesionalac i apsolutno nema nikakvih problema. Prošao sam sve tribine Dinamovog stadiona, znam kako funkcionira taj svijet, ali ja se bavim isključivo nogometom, samo to me zanima – objašnjava odnose Klaf.
Nije odradio baš cijelu prošlu sezonu na klupi, ali nije puno ni propustio.
– Došli smo krajem kolovoza, prvu utakmicu vodili smo u petom kolu. Kod dolaska s upravom kluba sam komunicirao kako je cilj biti četvrti, pokušati izboriti Europu, kako bi to bilo lijepo, a na kraju smo završili na trećemu mjestu. Dakle, sezona se može opisati jedino kao izuzetno uspješna u svakom segmentu – govori Dean i dodaje:
– Ne samo da smo napravili dobar rezultat, nego smo i prezentirali jako dobar, prepoznatljiv nogomet. Velež u tom smislu ima bogatu tradiciju, ono što je taj klub nekad predstavljao po pitanju stila nogometa velikim se dijelom poklapa s onim što ja želim od svojih momčadi. Sjećaju se stariji ljubitelji nogometa igrača kao što su Baka Slišković, Džemal Hadžiabdić, Enver Marić, Duško Bajević, Semir Tuce, Franjo Vladić, pa još i Predrag i Goca Jurić, Kajtaz, Tuce… Imali su strašne igrače, sjajne generacije, a svi oni igrali su prepoznatljiv nogomet. Ja sam se kao trener dobro uklopio u tu filozofiju i Velež je napravio stvarno dobar rezultat, svakako iznad očekivanja.
Cijene ga izuzetno u Mostaru, uživa veliki ugled među navijačima i u samom klupskom okruženju, a i on cijeni sve što se događa oko njega.
– Osim u rezultatima, klub je rastao i u drugim segmentima, prije svega na polju infrastrukture. Gradi se četvrta tribina, s kojom će se stadion zaokružiti i biti vjerojatno najljepši u Bosni i Hercegovini. I sad je atmofera na stadionu uvijek sjajna, imamo najbolji teren u ligi, a sad će se to i poboljšati. Na utakmicama bude između tri i četiri tisuće ljudi, ponekad i više, ovisno o protivniku, a ponekad i manje, ovisno o vremenu. Tu su te čuvene mostarske kiše, a budući da stadion nije natkriven, vremenske prilike znaju dosta utjecati na broj gledatelja. Trenutačno stadion prima 7.000 ljudi, a s novom tribinom primat će 10.000. Ispod nove tribine bit će i moderne svlačionice, s VIP salonom i svim ostalim, pa će stadion biti potpuno spreman za europske utakmice, ali i za utakmice reprezentacije. Trebalo bi sve skupa uskoro biti gotovo, a uz to je napravljen i novi pomoćni teren za treninge. Uprava se jako angažira, pa je sve nekako lakše – priča Klaf i nastavlja:
– Uz građenje igre i momčadi, radili smo i na sistematizaciji radnih mjesta, strukturi kluba, što često dovodi do pada u rezultatima, što se nama nije dogodilo. A to je velika stvar, veliki uspjeh za Velež ove sezone.
Velikogorički stručnjak u Veležu nije samo trener, budući da je ujedno i na funkciji sportskog direktora, što je poprilično zahtjevno. Iako…
– Trenerski posao traži radni dan od 24 sata. Uostalom, uvijek kažem da to nije posao nego poziv. Treneri su obično fanatici nogometa, mi smo ljudi koji živimo takav život, posvećeni smo poslu maksimalno, i kad spavamo razmišljamo o igračima, o klubu, o tome kako unaprijediti igru i rezultate… Teoretski je to vrlo zahtjevno, ali meni osobno zapravo i nije. Puno mi je teže kad sam bez posla, kad nemam klub, kad ne znam gdje pripadam. U tim se trenucima ne osjećam dobro. Iskreno, koliko god mi je lijepo biti s obitelji, odmarati se i opuštati, sretniji sam kad radim nego kad sam na odmoru – priznaje Klaf.
Posljednjih desetak mjeseci radi s vrlo dobrom, prilično iskusnom momčadi, s igračima koji su u stanju slijediti njegove ideje, a među njima je i jedan Velikogoričanin.
– Da, s nama je i Vito Čaić, naš dečko, iz Velike Gorice. On je 2005. godište, došao je kao kapetan juniora Dinama, s kojim ima profesionalni ugovor. Došao je na posudbu, koja će se i nastaviti u sljedećoj sezoni, u kojoj će nam sigurno dati još više. U sezoni iza nas imao je problema sa sinusima i alergijom, tako da nije dao koliko se možda očekivalo, koliko je i sam očekivao, ali u svemu tome je dao vrlo solidan doprinos momčadi. U trenucima kad je bio zdrav, kad je uspio riješiti te probleme, bio nam je jedan od najboljih igrača. Pred operacijom je nosa, otkriveno je što je problem s alergijom i siguran sam da će biti samo još bolji – govori trener Veleža, u kojem je i još nekoliko igrača koje smo upoznali na hrvatskim travnjacima.
– Imamo Dubrovčanina Antu Oreča, koji je došao iz Kustošije prošlog ljeta, tu je i Dino Halilović, Alenov brat, kojeg sam trenirao još u kadetima Dinama, pa onda i Mihael Mlinarić, kojeg sam vodio u Hrvatskom dragovoljcu i Slaven Belupu, zatim golman Tomislav Duka, nekoć u Hajduku, Splitu i Istri… A sad smo doveli i dosadašnjega kapetana Cibalije Karla Išasegija – nabrojio je Klaf.
Na terenu uvijek mora biti barem jedan BiH igrač mlađi od 21 godine, a dozvoljena su tri stranca, pri čemu se igrači s prostora bivše Jugoslavije ne smatraju strancima. U Veležu su prošle sezone stranci bili Gruzijac u napadu, Brazilac u veznom redu i Iranac u obrani, a sve skupa je bilo dovoljno za vrlo uspješnu sezonu u okruženju jedne sve bolje lige.
– BiH ligu pratio sam posljednjih godina, budući da sam bio u pregovorima s nekoliko klubova u tom razdoblju, i mogu reći da je liga u ekspanziji. Kvaliteta terena sve je veća, situacija je po tom pitanju puno bolja nego ranije, jer događa se nešto slično što se događalo u HNL-u prije nekoliko godina, stalno se rade novi tereni. S druge strane, odluka da igrači s prostora bivše države ne budu stranci povećala je i kvalitetu same lige – istaknuo je Klafurić, koji nije mogao izbjeći ni pitanje o usporedbi HNL-a i BiH lige.
– Jako je teško to uspoređivati, ali možda bi najbolja usporedba BiH lige bila sa slovenskom. To je otprilike ta razina. Najbolji klubovi iz BiH, recimo to tako, bili bi negdje u sredini HNL-a. Ali opet kažem, teško je to uspoređivati, praktički nemoguće, znam samo da je HNL svakako viša razina, u prvom redu po obučenosti mladih igrača – procjenjuje Klaf.
Pomaže mu i cijelom procesu i njegov dugogodišnji suradnik Damir Milanović, poznatiji kao Milka, još jedan izdanak uspješne goričke trenerske ekipe koja radi po cijeloj Europi.
– On mi puno znači. Uvijek sam imao dobre suradnike, a Milka je već dugo sa mnom. Bili smo i suigrači, ja sam ga uveo u trenerski posao i jako sam sretan što je definitivno izrastao u pravog trenera. Posao koji radim u Veležu puno mi je lakše raditi uz njega, budući da je sazrio kao trener, da imamo istu filozofiju, da smo radili zajedno i u Gorici, i na Cipru, i u Mađarskoj – priča Klafurić o svom suradniku, pa se okreće HNL-u, kojeg je pratio s distance, jednako kao i Goricu, jedan od svojih klubova.
– Bilo je zanimljivo pratiti HNL kroz prizmu borbe za naslov, a na kraju je Dinamo prvi došao do cilja zahvaljujući i iskustvu i kvaliteti. Kao dinamovcu, naravno da mi je drago što je tako završilo. Gledajući cijelu ligu, žao mi je jedino što je sezona bila malo “mliječna” zbog Rudeša, jer nije bilo pravih tenzija u donjem domu – govori Klaf, pa se okreće Gorici.
– Pratio sam, naravno, uvijek i svugdje pratim Goricu. Dinko Jeličić mi je prijatelj i kolega kojeg jako cijenim, pod njim je Gorica u prvom dijelu sezone igrala jako dobro i žao mi je što na proljeće to nije bio slučaj, što je sve skupa otišlo u krivom smjeru. U svakom slučaju, želim sve najbolje Gorici u svemu što slijedi, nema dvojbe da je čeka izazovna sezona, ali svaka je takva…
Izazovna sezona čeka i Velež, kako u prvenstvu, tako i europskim natjecanjima. Rođeni kreću od prvoga pretkola Konferencijske lige.
– Rezultat u nogometu često je varljiv. Najvažnije je zadržati mirnoću u lošim razdobljima, ostati strpljiv, što je jako teško. S druge strane, kad se dođe blizu maksimuma, vrlo lako se poleti i postane nerealan. To su trenuci kad klubovi pokazuju koliko su ozbiljni, tu se vidi razlika između većih i manjih klubova. Mi smo u toj situaciji, kad smo došli blizu maksimumu i naravno da su očekivanja velika – kaže Klafurić i nastavlja:
– Logično je da mi u stožeru, zajedno s igračima, želimo najviše moguće, da ćemo dati sve od sebe da budemo što bolji, ali definitivno neće biti lako. Nismo nositelji, među klubovima koji su nam mogući protivnici ima svega i svačega, pa je jako teško i pripremiti te utakmice. Puno je tu igrača i momčadi koje su nepoznanica, za koje je teško procijeniti koja su razina, a to je novost i za naš klub. Svima će nam to biti novo iskustvo, puno je tu zahtjeva, moguća su i daleka putovanja, čime se gubi i vrijeme za trening… Ali dobro, to Europa nosi, treba biti spreman na sve. Moramo napraviti što bolje pripreme, pokušati proći to prvo pretkolo, pa ćemo dalje vidjeti – s obje noge na zemlji stoji Klafurić.
Neće još dugo uživati u Miru svoga grada, pripreme kreću već 17. lipnja, a dva dana prije toga trebat će odraditi i veliku feštu. Ženi se sin Marko, najstariji od trojice sinova, a samo dva dana poslije tata ide za svojim poslom.
– Sva tri sina su u nogometu, uživam s njima ovih dana. Supruga Maja često dolazi u Mostar, to je ok, a dečki su više dolazili u Budimpeštu, budući da je dosta bliže. Problem su i njihove obaveze, jer osim što igraju nogomet, Marko i Ivan rade i kao treneri, tako da su im vikendi ispunjeni. Marko ima 25 godina, Ivan 23, obojica igraju za NK Kralj Tomislav, a tamo i treniraju mlađe, odnosno i starije pionire. Bacili su se u trenerski posao, vole to, posvećeni su, već se vidi da je to i njihov poziv. Ne pitaju previše, ali te stvari su nam svakodnevna komunikacija. Idu svojim putem, što mi je jako drago, ali naravno da imamo sličan pogled na nogomet. Tu je i najmlađi Luka, on ima 17 godina i igra za kadete NK Kurilovca – završio je Klaf.
Telefon je tijekom razgovora zazvonio više od nekoliko puta, obaveza je koliko hoćeš, jer tako to ide kod ljudi s dvije funkcije. Ali dobro, za tipove poput njega, za nogometne fanatike ove kategorije, dvije funkcije puno su bolje od nijedne. Pogotovo kad ide ovako dobro, kad se kući na odmor vraća sretan, zadovoljan i ispunjen. Neka se tako i nastavi…
Priča iz kvarta
Nekoć “Dječak koji voli vlakove”, danas menadžer u lancu hotela i – igrač Gorice!
Kristijan Validžić (28) postao je ovog ljeta član KK Gorice, a sa sobom je donio i fascinantnu životnu priču. Bježao je od kuće, od vlastitih roditelja, dospio i u medije, završio u domu pa izrastao u uspješnog čovjeka. S košarkom kao lukom spasa…
Prvi je dan priprema, vruć i sparan ponedjeljak, kasni kolovoz. Uz rub parketa Gradske sportske dvorane sjedimo s Damirom Miljkovićem, poznatijim kao Cici, novim trenerom košarkaša Gorice. Sunce prži kroz prozore dvorane, nešto je malo manje od sat vremena do početka prvog treninga seniorske momčadi. Kadeti upravo odrađuju svoje, pod paskom Ante Mašića, koji je preuzeo i njih i juniore, a vrata dvorane se otvaraju…
Ulazi visok, suhonjav, kratko ošišan tip, odjeven za trening, spreman da krene.
– Treneru, hoću smetati ako malo šutiram tu sa strane? – upitao je Cicija nakon pozdrava, pa onda isto pitanje ponovio i prema treneru/suigraču Mašiću.
Kristijan Validžić, 30-godišnjak iz Zagreba, tako je započeo svoju eru u KK Gorici. Uz Bornu Dramaliju i Leona Kalinića, Kristijan je jedno od tri dosadašnja pojačanja Gorice za novu sezonu. Najstariji od njih trojice, ali i s malo drukčijom životnom pričom, prepunom izazova i teških trenutaka, ali u svakom slučaju vrijednom pričanja…
Sjetit će se mnogi možda priče s početka 2007. godine, priče o 11-godišnjem dječaku koji je pet puta u deset dana pobjegao od kuće! Ukrcavao bi se na vlakove i vozio se u nepoznato, po cijeloj Hrvatskoj, spavao je na kolodvorima… Tek nakon što je i peti put pobjegao, tek nakon što su se i mediji već uključili u tolikoj mjeri da su Kristijanu nadjenuli nadimak “Dječak Koji Voli Vlakove”, javio se Centar za socijalnu skrb.
Kristijan je završio u dječjem domu u Zadru, na puno sretnijem mjestu, daleko od roditelja, uz koje je život bio nepodnošljiv.
– Situacija iz koje sam bježao bila je jako teška i stresna. I hvala Bogu da sam imao puno slobode da neke stvari mogu sam odlučiti i da sam bio svjestan da trebam napraviti promjene. Strah me gurao da napravim promjene u životu – pričao je Kristijan u velikoj ispovijesti deset godina nakon što je otišao od roditelja.
– To je dvoje ljudi koji nisu obrazovani, koji nisu ni dovoljno inteligentni da bi odgajali djecu, percipirali neke stvari važne za odgoj… I jako su sebični ljudi. Bilo je puno zlostavljanja, fizičkog, psihičkog… A najviše mi je smetalo izgladnjivanje. Ne dobiješ jesti po par dana, a najgori je osjećaj kad si gladan. Bio sam gladan do te mjere da sam jeo i sirovu tjesteninu – ispričao je Kristijan, uz nastavak:
– Živjeli su od dječjeg doplatka i socijalne pomoći. U jedan dan potrošili bi sve do zadnje kune, a mi djeca ne bismo vidjeli ništa od toga. Bilo je tu i vrijeđanja, često su znali govoriti da sam kopile, da nisam njihovo dijete, da su me trebali ostaviti u bolnici kad sam se rodio… Na psovke i ružne riječi sam bio i navikao, ali te neke rečenice pamtit ću do kraja života. To nitko ne zaslužuje čuti od svojih roditelja.
Nakon svega, Kristijan je u Domu bio puno sretniji.
– Živio sam na puno boljem mjestu, ali pogađala me usamljenost, to što se ne mogu osloniti na nekoga… Nije to baš lako – pričao je Kristijan u svojoj iskrenoj ispovijesti.
Tužna Kristijanova priča privukla je i pažnju medija, koji su te 2007. godine pomno pratili cijeli slučaj
Dotaknuo se u svemu tome, naravno, i košarke. Narančasta lopta, obruč, mrežica i teren za njega su činili utočište, sigurnu luku, mjesto na kojem se osjeća kao svoj na svome. Možda i nije slučajno da se sve to događalo upravo u Zadru, gradu u kojem vole reći da su “izmislili košarku”.
– Bez obzira jesam li dobar košarkaš ili ne, to meni nije samo sport. Košarka je meni ljubav, život. Ne mogu zamisliti život bez košarke. Najsretniji sam kad sam na terenu i kad imam loptu – kaže Kristijan, koji je tu strast prema ovom sportu sa sobom ponio i u Veliku Goricu.
– Šime Vidaković bio je moj prvi trener u Zadru, on me uvukao u košarku, pokazao mi lijepu stranu ovoga sporta, koji me zaintrigirao, u kojem sam ostao do danas… Zbog njega je košarka moja prva ljubav. A usput mi je usadio i taj zadarski košarkaški mentalitet, hvala mu i na tome. Nije mi problem priznati da sam prgav igrač, sportski bezobrazan, jedan od onih koji potpaljuju vatru, a to sam dobio u Zadru. Kad prođeš tu školu, sve nakon toga je puno lakše – kaže danas 28-godišnji Kristijan.
Košarka mu je uvijek bila spas, ali velika karijera nije se dogodila. Igrao je Kristijan Validžić za zadarske klubove, zatim i za Samobor, lani za Podsused, a sad je odabrao Goricu. Pomoći će kvalitetom, ali energijom, pozitivnim stavom koji na prvu upada u oči.
– Mislim da će biti izuzetno teško, s obzirom na to da se roster puno promijenio, da su nositelji igre više-manje otišli, ali na nama je da radimo, da rastemo kao momčad, a vjerujem da ćemo to uz Cicija i raditi. Poznajem ga, znam kako radi i siguran sam da ćemo biti dobri. Očekujem da ćemo izvući maksimum iz ove momčadi – optimističan je Kristijan.
Uz 39-godišnjeg Antu Mašića i 32-godišnjeg Kristijana Šutala, bit će jedan od najstarijih i najiskusnijih u kadru trenera Miljkovića.
– Da, jedan sam od starijih i naravno da želim pomoći mlađima, a u tom smislu mi je jako pomogla prošla sezona. Vjerujem da sam kroz nju do kraja sazrio kao igrač, čak i na toj mentorskoj razini. Inače sebe baš i ne bih smatrao dobrim izborom za mentora, ali trener Podsuseda Edin Hadžić jako je vjerovao u mene i uspjeli smo momčad sastavljenu od igrača koji su tek izašli iz juniora dovesti do trećeg mjesta u Drugoj ligi. Ja sam bio vođa tog “čopora”, klincima je dobro došao moj bezobrazluk i baš mi je zbog Edina Hadžića jako drago što smo napravili tako dobar rezultat – ističe Kristijan.
Dobrom rezultatu nadat ćemo se i ove sezone, s Validžićem u dresu Gorice, a on će košarku gurati usporedno s poslovnom karijerom. Kristijan je, naime, voditelj animacije u jednom hotelskom lancu, sa četiri hotela pod sobom.
– Moj prvi posao u životu, odmah po završetku srednje škole, bio je posao animatora u hotelu. Radio sam iz sezone u sezonu, dogurao do mjesta voditelja tima, a onda i do ovoga što sad radim. To je više-manje menadžerski posao, odgovornost je velika, ali jako volim to raditi, tako da nije problem. Nije problem ni uskladiti posao s košarkom, tako da se veselim svemu što nas čeka – zaključio je Kristijan svoju priču.
Priču s teškim dramaturškim elementima, ali i – sve govori tako – s happy endom…
Priča iz kvarta
Vrijeme ljubavi i Igara: ‘Oženio sam moju Anu, pa krvario na pripremama… Fali još samo zlato!’
Velimir Šandor krenut će u svoju borbu za treću paraolimpijsku medalju u nedjelju, prvog dana rujna. Iz Rija ima broncu, iz Tokija srebro, a sad je – sve moguće! Pogotovo uz najdražu potporu s tribina, njegova Ana prvi put će navijati kao supruga…
Godina je, u sportskom smislu, za Velimira Šandora počela fantastično, jer u njezinoj prvoj fazi uzeo je srebro na Svjetskom prvenstvu u japanskom Kobeu, ali ova 2024. može biti i još malo bolja.
Prvog dana rujna, naime, Velimir će već treći put nastupiti na Paraolimpijskim igrama, u Parizu će napraviti sve da kompletira svoj olimpijski set. U Riju je osvojio srebro, u Tokiju, broncu, a fali još..
– Zlato, naravno! – javio se Velimir dan prije nego što će poletjeti za Pariz.
– Ne pada mi napamet najaviti zlato, reći da je to bilo kakav imperativ, ali jasno da mi je to i želja i cilj. I da ću napraviti sve što je u mojoj moći da se to i dogodi, da uzmem i posljednju olimpijsku medalju koju još nemam.
Pripreme su bile naporne i zahtjevne, a u velikoj mjeri bilo je tu govora o ponavljanju prokušanog recepta.
– Najveći dio priprema odradili smo u Medulinu, gdje imamo zaista sve uvjete. Tu je hotel, tu je bacalište, tu je teretana, imamo i bazene… I sve je na praktički nekoliko metara udaljenosti. Od početka srpnja do sad tri puta smo bili u Medulinu, doma bismo dolazili samo na par dana, čisto da promijenimo kofere i vidimo svoje bližnje. Iako, i tih smo dana žestoko trenirati na stadionu i u našoj teretani, a znao sam i otići do Kutine kako bih radio s trenerom za tehniku. Ukratko, radili smo praktički sve isto kao prije Tokija, jer tad se to pokazalo kao jako dobra varijanta – prepričao je posljednje razdoblje života Šandor.
Posljednja, najnapornija faza priprema, krenula je već koji dan nakon još jednog iznimno važnog događaja. Posljednjeg vikenda u lipnju, naime, Velimir se vjenčao sa svojom Anom, pa će mu pariške Igre biti prvo natjecanje u statusu supruga.
– Zadnjih godinu dana Ana i ja živimo zajedno, a sad smo odradili i ovaj dio, i to baš onako kako smo zamislili. Na plaži u Pokupskom, pod vedrim nebom, okupili su otprilike 220 gostiju, obitelji i dragih prijatelja, a sve skupa prošlo je fenomenalno. Bilo je veselo, fešta je bila baš vrhunska, kao i klopa, muzika… Baš smo uživali, takav tulum uvijek bih rado ponovio – priča Velimir, koji nije slučajno odabrao baš plažu u Pokupskom za mjesto radnje.
Naime, upravo se na tome mjesto dogodio i ključan trenutak kad je riječ o ovoj ljubavnoj priči.
– Bio sam na plaži u Pokupskom na koncertu Slavonskih lola i sreo sam Mariju Martinović, koja me pozvala da idem s njima u Umag na nekakvu konvenciju. Na prvu mi se baš i nije išlo, ali uspjela me nagovoriti i otišao sam tamo. Da nisam, nikad ne bih upoznao Anu, jer ona je tamo bila kao predstavnik tvrtke koja se bavi ortopedskom opremom. Ovako smo se upoznali, ostali u kontaktu i sve je dalje išlo svojim tijekom – sa smiješkom govori Šandor.
Uz djevojku, a po novome i suprugu, sve je u Velimirovu životu postalo za nekoliko nijansi ljepše, čak i lakše.
– Je, malo sam se i ulijenio, jer ranije sam sve morao raditi sam, a sad imam nju uz sebe, što značajno olakšava stvari – priznaje Šandor, koji u Ani ima u veliku podršku kad je sport u pitanju.
– Naravno, uvijek je uz mene, velika je potpora, a bit će tako i u Parizu. Doći će i ona tamo dan prije natjecanja, a kući ćemo se vraćati zajedno, dva dana poslije. Nadam se da ćemo se vraćati sretni i zadovoljni zbog ostvarenog rezultata – poželio je Velimir.
Velimir Šandor u Parizu brani srebro osvojeno u Tokiju prije tri godine… Foto: Goran Stanzl/PIXSELL
Pred sebe neće postavljati nikakve imperative, čak i ako se isključe sve one priče o zlatu, jer konkurencija će biti vrlo ozbiljna. Kao što je, uostalom, bilo na svim natjecanjima posljednjih godina, na kojima Velimir gotovo u pravilu prolazi jako dobro.
– U mojoj kategoriji uvijek je naš šest ili sedam koji smo tu negdje, uvijek sposobni za hitac vrijedan medalje. E sad, pitanje je tko će imati svoj dan, tko će se bolje osjećati, tko će se najbolje snaći… Naravno da odlazim tamo sa željom da se kući vratim sa zlatom, ali jednako tako sam svjestan da mogu završiti i sedmi, jednako kao što mogu završiti i prvi. Sve je moguće. Prema nekim predviđanjima, za medalju će u Parizu biti potreban hitac od preko 20 metara, a ja takav hitac ove godine još nisam imao. Što ne znači da ga neću imati baš sad, kad bude najpotrebnije, kad se i osjećam najspremnije – govori Šandor.
Bit će ovo i njegovo treće iskustvo života u Olimpijskom selu, što je uvijek poseban doživljaj, drukčiji od svega drugoga što jedan sportaš može doživjeti.
– Je, drukčije je i zanimljivo, ali zapravo je svaki put različito. U Riju smo mogli ići gdje god smo željeli, obišli smo i čuveni kip Isusa, i Maracanu, bili smo i na Copacabani… U Tokiju, s druge strane, i dalje je trajala korona, tako da nismo baš ništa vidjeli. Tamo smo bili gotovo kao u zatvoru. Vidjet ćemo kako će biti u Parizu, ali u svakom slučaju znam da se ne idem tamo zabavljati. OK, bude tu i druženja i zafrkancije, ali u danima prije natjecanja najviše volim biti sam sa sobom, potpuno se fokusirati na ono što me čeka i ne zamarati se bilo čim drugim. Uostalom, nije baš da ćemo tamo biti dva tjedna, dolazimo dva dana prije natjecanja, a odlazimo dva dana nakon njega – priča Šandor.
Foto: Facebook/Velimir Šandor
A kad i ovaj izazov ostavi iza sebe, kad se vrati iz Pariza, veći će fokus ići na obiteljski život, ali i na poslovne projekte.
– Zaposlen sam u velikogoričkoj Zajednici sportskih udruga, odrađujem im neke administrativne poslove i zahvaljujem ljudima iz Grada i Zajednice na toj prilici. Omogućili su mi da se potpuno posvetim sportu, a ja im obećajem da ću im sve vratiti kad Pariz prođe. U planu je i pokretanje obrta za knjigovodstvo, ali ajmo mi prvo riješiti Pariz, pa ćemo se time baviti – završio je Velimir.
Priča iz kvarta
Ljubav nema granica: Kako je Ivan iz Čiča pronašao svoju Tiffany s Filipina…
Novočičanin Ivan Barišić na putovanju je upoznao Filipinku Tiffany, s kojom je započeo i ljubavnu priču koja traje. Žive u Novom Čiču, uživaju s jednogodišnjim sinčićem i dokazuju da je ljubav jača i od udaljenosti, oceana, covida…
Piše: Gianna Kotroman
Ljubavlju, a ne riječima njegujemo diplomaciju na relaciji Filipini – Novo Čiče. Priča je to kojoj ništa nisu mogli tisuće i tisuće kilometara udaljenosti, epidemija Covida, karantena, Tihi ocean… Ništa. Opstala je unatoč svim životnim testovima.
Akteri priče su Filipinka sa otoka Cebu , Tiffany Pearl Barišić i Ivan Barišić iz Novog Čiča. Slučajno ili ne oboje zaposleni u Zračnoj luci Zagreb. Jedna zračna luka im je presudila.
Slučajno namjeran pogled i škicanje na filipinskom aerodromu završilo je brakom sa dva vjenčanja. Civilnim na Filipinima i crkvenim u Ščitarjevu i 13- mjesečnim bebačem Filipom.
Cijela štorija je počela prije pet godina, kad je Ivan Barišić iz Novog Čiča, atletski trener u Maraton klubu Velika Gorica, putujući poslovno na Novi Zeland iz jednog pogleda na filipinskom aerodromu skenirao Filipinku Tiffany sa otoka Cebu iz grada Balambana, grada poznatog u svijetu po brodogradnji.
Cijela priča se zalaufala od razgovora, par finti, kave, dugogodišnjeg dopisivanja zbog karantene i korone koja je stavila njihovu ljubav na test i čekanje do Yes, I Do.
Nakon povratka za Hrvatsku – Ivan je svratio te ostao na Filipinima da bolje upozna Tiffany, za našu percepciju malo neuobičajeno. Ne kao kod nas po kavama, dejtovima, nego po džunglama, rijekama.
Bolje su se upoznali, zbližili, zaljubili se, hodali pet godina i odlučili se vjenčati. Cijela procedura oko vjenčanja je bila komplicirana. Puno previše papira se tražilo. Ali manje nego kod nas u Hrvatskoj. Jer su imali dva vjenčanja. Filipinci jako drže do ceremonije uplovljavanja u bračnu luku. Dan prije vjenčanja imaju photo shooting, svadbe u odnosu na naše koje traju do jutra, tamo su par sati, ali iznimno vesele.
Upoznali su se dok u Hrvatskoj nije bilo stranih radnika poput Nepalaca, Filipinaca i Ivan nije puno znao o Filipinima. Osim da imaju lijepe žene.
Iako su na prvu Ivanovi roditelji bili malo iznenađeni, “odakle Filipinka?”, super su reagirali, kao i Tiffanyna obitelj. Dobro je prihvaćena sa svih strana.
Filipinci su veseli, vole društvo i dobri su domaćini, opisuje ih Ivan.
Tiffany i Ivan žive u Novom Čiču, imaju trinaestomjesečnog sina Filipa, s kojim mama komunicira na engleskom, tata, baka i djed na hrvatskom. Tiffany i Ivan međusobno razgovaraju na miksu engleskog i hrvatskoj, za kojeg Tiffany kaže da je težak za naučiti. Obzirom na to da radi u zračnoj luci, polako uči hrvatski.
Na Filipinima koji imaju 7100 otoka je službeni jezik tagalog. Imaju i stotinu drugih jezika. Tifanyn, koja ima i španjolske krvi, zove je cebuan. Rodom je s otoka Cebu, gdje su zmije i ogromni pauci domaće životinje.
Na Filipinima se jako puno koristi engleski, španjolski i japanski.
Od fine filipinske kuhinje koja je mješavina meksičke i azijske Tiffany najčešće priprema nešto slično mini bureku sa chili začinom, adobo – gulaš, riža na tisuća načina, minodo i puno zelenjave. Sva jela su ljutkasta.
Filipinci, za razliku od nas, jedu lišće batata, puno kokosa, octa… I banane, kojih ima na svakom uglu i na desetke vrsta.
Uspoređujemo li Hrvatsku i Filipine, tražeći prve asocijacije, Ivanov odgovor je bio vulkani, koralji i jako puno banana. A Tiffanyn – božićno drvce! Iz klimatoloških razloga, na Filipinima nemaju pravi zimski ugođaj Božića, za kojeg se počnu pripremati već u rujnu…
Na pitanje kako se Tiffany, koja je godinu i pol ovdje, sviđa Velika Gorica, Novo Čiče i Hrvatska, kaže:
– Sretna sam ovdje uz supruga i dijete, imam bolji životni standard, ljepši način života, okružena sam prekrasnom prirodom, ljubaznim susjedima, obitelji… I što mi više treba!
Na kraju balade, za pravu ljubav prepreka nema. Ne postoje.
Na dalekim Filipinima kaže se “gugma nga walay utlanan”, a u Novom Čiču – ljubav nema granica.
Priča iz kvarta
Golman, branitelj, domar, spiker, oružar, kolekcionar… Sve to je Geđo iz Buševca!
Pa nisam li ja zaslužio i malo više od jedne rečenice na Cityportalu, požalio se Nenad Vlahovac zvani Geđo. Kad je već stigla tako konkretna ponuda, nije bilo druge nego poslušati priču 54-godišnjeg djeda, ratnog veterana, zaljubljenika u sport
Nedavno je na City portalu i Sportskim novostima u tekstu o Nevenu Novosel spomenut i Geđo iz Buševca. Nenad Vlahovac, spomenutog nadimka po kojem ga svi i najbolje znaju, dobro je poznat u nogometnim krugovima širom Turopolja, pa i samoj Velikoj Gorici. U posljednje vrijeme gotovo redovito moguće ga je sresti na jutarnjoj kavici u jednom lokalu u Novom Čiču.
– Supruga Ivanka mi je u travnju doživjela moždani udar i brinem o njoj, a u pekari u Čiču imaju vrstu potrebnog joj kruha. Kava tako dolazi usput, a ima ovdje i zanimljivih, meni srodnih ljudi, pa spajam ugodno s korisnim. Tu sam i sreo spomenutog nogometaša Novosela, koji je u karijeri igrao i za “moj” NK Polet. A kaj nisam i ja zaslužio malo više od jedne rečenice na City portalu i Sportskim novostima? – bacio je Geđo čistu, konkretnu i efikasnu kontru kojoj se nije moglo suprotstaviti.
Nije bilo ni posebnih argumenata za to jer u mladosti je igrao nogomet, a poznat je i po sudjelovanju u Domovinskom ratu te kvalitetnom održavanju nogometnih igrališta, posebno sad, dok traju ova paklena ljeta i dok trava “gori”. Ali, krenimo redom.
Odakle Neni tolika ljubav prema nogometu?
– Živim stotinjak koraka od igrališta i od kada znam za sebe Poletov dom je i moj drugi dom. Rođen sam 1970. godine i čim sam prohodao ganjao sam nogometnu loptu po travnjaku mojeg NK Poleta. Uz specijalističku dozvolu 1986. godine postao sam standardni vratar prve momčadi. Pamtim mnoge lijepe trenutke iz tog vremena, pa i osvajanje kup natjecanja za područje Velike Gorice. Na višoj razini igrali smo kontra tadašnje Jugokeramike iz Zaprešića (kasnije Inker i Inter), za koju su tada igrali vratar Stinčić, Stipe Brnas, Dragičević, Krišto, dečki koji su igrali i za Dinamo Zagreb. Nažalost, kad sam imao samo 21 godinu, moralo se u Domovinski rat. Bilo je to 7. rujna 1991. i postao sam ratnik 2. Gardijske brigade Gromovi. Bili smo stacionirani u Sisku, a prošao sam ratišta po cijeloj Hrvatskoj – prisjetio se Geđo.
Pitali smo Vlahovca, kako da ga oslovljavamo, smeta li mu nadimak?
– Ha, ha, ma ne, ne. Svi u Turopolju me i najbolje znaju po nadimku. Pamtim situaciju kad me netko od obitelji tražio na Poletovom igralištu i pitao legendarnog nogometaša Željka Župetića je li vidio domara Nenu. Žups se zamislio i ozbiljno odgovorio: “Nema tu takvog, nama je oružar Geđo!” Ha, ha, ha…
Neno ima i lijepih uspomena iz ratnih dana.
– U kasnu jesen 1993. Gromovi su bili u Sisku, a preko noći palo je puno snijega. Nogometni klub Segesta, tada prvoligaš, zamolio je pomoć oko čišćenja travnjaka, jer stigla je naredba da se igrati mora. Gostovala je Rijeka. Uspjeli smo sve napraviti na vrijeme i ostali na “tekmi”. Guštali smo jer su za Segestu tada igrali naši Goričani Krešo Marušić, Zoran Tomčić, Dubravko Hrkovac, te dinamovci Marko Mlinarić, Stipe Brnas, Alen Peternac te Piplica, Kalapač, domaći Zoran Buinac… Trener Segeste bio je Zlatko Cico Kranjčar. Za Rijeku je španao naš Dubravko Pavlčić Dudo, hrvatski reprezentativac, a čuvao je imenjaka Hrkovca. Segesta je slavila 2-0 golovima Petrnaca – pamti sve Geđo.
Vlahovac je podnio i veliku žrtvu za oslobađanje lijepe naše.
– Teško sam ranjen 4. kolovoza 1995., u akciji Oluja. Samo četiri mjeseca prije toga, 8. travnja iste godine, oženio sam moju Ivanku, koja je tako zamalo ostala udovica. Oporavak je trajao tri godine, ali dobili smo sinove Stjepana i Ivana, koji sada rade u Njemačkoj i Engleskoj. Unuka Helena ima 11 godina, a smisao života mi je postao unuk Mateo, rođen 21. rujna 2021. godine. Sanjam da postane moj zamjenik na Poletu – sa sjetom će djed Geđo.
Kako je Nenad postao nogometni domar koji majstorski uređuje travnjake?
– Na poziv mojeg imenjaka Nenada Črnka 1998. godine, tada predsjednika NK Poleta Buševec, krenuo sam se baviti poslom na kojem uživam i tu sam sve do danas. Samo sam četiri i pol godine radio i na Udarniku u Kurilovcu. Knjiga bi se mogla napisati koliko je bilo zanimljivih događaja u tom poslu. Teren koji sam ja održavao pohvalili su svojevremeno tako dinamovci iz prve momčadi, koje smo dobili 2-1 golovima Ivice Sučića i Željka Župetića, zatim nogometaši Zagreba kad su bili prvaci države, od kojih smo izgubili 2-6, u Buševcu su 2007. igrale reprezentacije Hrvatske i Izraela U-17 i svi su bili oduševljeni našim travnjakom – sve dobro pamti najpoznatiji domar Turopolja, a i šire, pa nastavlja.
– Joj da, skoro sam ipak zaboravio. Dok je naša HNK Gorica igrala treću i drugu ligu, uz poslove na Poletu radio sam i na stadionu u Velikoj Gorici, na razglasu, te prenosio utakmice za ondašnji radio RTL. Pasionirani sam i sakupljač dresova, koji moraju biti originalni. Sve je krenulo poklonom Nene Katulića, našeg prvoligaškog igrača iz Buševca. Sada čuvam oko 260 vrlo vrijednih suvenira koji će ostati unucima. Posebno čuvam dres Darija Srne u kojem je igrao u Ligi prvaka za Šahtar kontra Barcelone te onaj Luke Modrića broj 14 s kvalifikacijskog dvoboja s Rusijom.
Znali smo, ali na spomen Darija Srne, pitali smo svestranog Buševčana za koga navija.
– Za Hajduk! Kad smo bili klinci, svi u Buševcu drukali su za Dinamo, a ja sam onda odlučio za “bile” s mora. A kad nešto odlučim, ne odustajem. Pamtim, bio sam 1987. u Beogradu na stadionu JNA, gdje su finale kup natjecanja igrali Hajduk i Rijeka. Dobili smo nakon raspucavanja jedanaesteraca 9-8 – ne ustručava se izjasniti legendarni Geđo.
Kažemo, pričao je Neno da bi se knjiga dala napisati. Spomenimo još da je putovao na pripreme u Istru s Poletom i HNK Goricom, bio je na prijateljskom dvoboju u Novigradu kada je Gorica s 1-0 dobila mladu momčad Manchester Cityja golom mladog Težaka, a tu se i fotografirao s trenerom Patrickom Vieirom. Nenad Vlahovac Geđo je prilikom proglašenja najboljih sportaša Velike Gorice za 2011. godinu dobio preiznanje za najboljeg sportskog djelatnika.
Čestitamo na svemu!
Moja županija
VIDEO Kruno, vatrogasac s nagradom: ‘Tu smo za Kučane, ali i cijelo selo tu je za nas…’
Krunoslav Milatović, predsjednik DVD-a Kuče dobio je županijsku nagradu za učinjeno u tri mandata na čelu društva. Iako je u vatrogastvo ušao relativno kasno, tek u tridesetim godinama, stigao je puno toga napraviti…
Cijeli je niz primjera u svijetu turopoljskog vatrogastva u kojima je tajna ljubavi prema vatrogastvu u tradiciji, naslijeđu, preuzimanju ljubavi od roditelja, još od malih nogu…
Ova naša priča nije takva. Krunoslav Milatović, koji već 20 godina radi kao voditelj nabave i skladišta, imao je navršenih 35 godina kad se 2006. priključio Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Kuče.
– Krenuo sam prilično kasno, već u zrelijim godinama, a u ovaj plemeniti poziv uključio sam se igrom slučaja. Ali brzo sam se “zakačio” i postao aktivan u svakom smuslu. I u natjecanjima, i u radu, i u upravnim tijelima, ali i kao operativac na terenu – kaže Kruno.
Sedam godina poslije, bivši hrvatski branitelj Milatović postao je i predsjednik DVD-a Kuče. što je označilo i određeni preokret u djelovanju i funkcioniranju Društva. U tri predsjednička mandata koja su slijedila uspio je ustabiliti poslovanje DVD-a, ustrojiti operativu i pokrenuti rad društva.
– Prvi ljudi DVD-a su predsjednik, u ovom slučaju ja, i zapovjednik. Mi u pravilu nosimo najveći teret cijelog DVD-a, uz naše suradnike, ljude iz upravnog odbora, iz zapovjedništva, operativce, sve koji su uključeni u rad DVD-a – kaže.
Naravno da je vatrogastvo “timski sport”, ali nije slučajno da je upravo Milatović dobio Nagradu Zagrebačke županije za doprinos ugledu i promociji. Naime, zahvaljujući njegovu angažmanu izgrađen je novi vatrogasni dom u Kučama, a prijateljskom suradnjom s DVD-ima iz Njemačke osigurao je 2022. godine donaciju od više od 50.000 eura. Inicirao je i s DVD-om Kuče organizirao četiri Kupa DVD-a Kuče za djecu i mladež te tri Memorijalna kupa za seniorske ekipe. Bio je i član upravljačkih tijela Vatrogasne zajednice Grada Velika Gorica. U kratkom vremenu uspio je dignuti DVD Kuče na zaista respektabilnu razinu.
– Velika je odgovornost voditi jedno ovakvo Dobrovoljno vatrogasno društvo, koje je osnovano davne 1897. godine, navršili smo 127 godina postojanja i neprekidnog rada. Najviše me naprijed gura osjećaj da smo nekome pomogli, da smo nešto dobro napravili, da je nešto ostalo iza nas. Zato i jesmo tu, da pomognemo ljudima u nevolji, ali i da bismo bili korisni zajednici u kojoj živimo na bilo koji način. Ako treba čistiti prirodu, organizirati humanitarne akcije, bilo što važno za društveni život mjesta… Cijelo mjesto Kuče prepoznaje naš rad, a to nam je posebno važno – naglašava Milatović.
Te tvrdnje moguće je potkrijepiti i vrlo konkretnim brojkama.
– O tome koliko nas cijene i smatraju važnim najbolje govore brojke kad krene skupljanje pomažuće članarine, uz pomoć koje puno lakše funkcioniramo u financijskom smislu. Čak 200 kuća u mjestu podupire naš rad, to je jako velika brojka i naravno da smo i ponosni na to i zahvalni svim mještanima!
*Tekst je dio programskog sadržaja ‘Moja županija’ nastao u suradnji sa Zagrebačkom županijom
-
Sportprije 3 danaKristijan u Turskoj, Kristian u Mađarskoj, Gorica u velikoj ofenzivi u zadnji čas!
-
Crna kronikaprije 5 danaU prevrtanju kamiona na nasipu između Veleševca i Ruče stradao 64-godišnji vozač
-
Sportprije 2 danaJedan se snašao, drugi raskinuo: Debijađi u HAŠK-u, Šroler traži novi klub
-
Najaveprije 5 danaTurnir za Ivana: Tko neće igrati, može se družiti, uživati i – pomoći!
