Sport

Legenda o Dedi: ‘Njegova kuća bila je i naša, a rezultat je pisao na – novčanice’

Prije točno 15 godina, 23. siječnja 2005., središnji Dnevnik HRT-a donio je vijest kako je preminuo Antun Azenić, legendarni Deda, čovjek koji je doveo vrhunsku žensku odbojku u Veliku Goricu. Trenutaka s velikanom goričkom sporta sjećaju se njegove igračice…

Objavljeno

prije 5 godina

23. siječnja 2020.

Objavio/la

Marko Vidalina

“Iz Velike Gorice stiže jedna tužna vijest. U 69. godini preminuo je Antun Azenić…”

Tim je riječima, tog 23. siječnja 2005. godine, započela vijest u središnjem Dnevniku HRT-a. Šokantna vijest, u tom trenutku gotovo nestvarna s obzirom na to koliko je života bilo u tom čovjeku, ali način na koji je vijest stigla govorila je o tome koliko je bio velik, važan, uspješan. Da, bio je čovjek koji je iza sebe ostavio djela dovoljno vrijedna da središnji dnevnik nacionalne televizije donese vijest o njegovu odlasku!

– Za početak, mislim da se Dedi nikako nije išlo s ovog svijeta… Sve nas je baš šokirala ta vijest – sjeća se danas, punih 15 godina poslije, Diana Breko, djevojka koja je s prezimenom Reščić bila dio prve i najbolje generacije Azene.

– U to vrijeme nisam više bila u Azeni, taman te sezone otišla sam u Mladost, ali naravno da je njegova smrt potresla sve nas koji smo praktički odrastali uz njega, u dvorani, u njegovoj kući… – dodaje Diana.

Katarina i Diana s Ivicom Hrženjakom, predsjenikom HOS-a Antom Bakovićem i zamjenikom gradonačelnika Ervinom Kolarcem

Azena, u to vrijeme finalist domaćeg prvenstva i kupa, klub koji je nekoliko godina zaredom predstavljao Veliku Goricu u europskim natjecanjima, pod njegovim je vodstvom bio obiteljski klub u puno smislu te sintagme.

– Sve mi smo s tim čovjekom, s cijelom njegovom obitelji, praktički odrasli. Nismo samo počeli igrati odbojku, naučile prve odbojkaške korake, nego smo zaista svi živjeli zajedno. Onako kako su ga njegove unuke zvale Deda, tako je i svima nama bio Deda. Nekako smo si sve mi uzele za pravo da ih prisvajamo, a utoliko je i šok nakon njegove smrti bio veći – priča Katarina Ćosić, u igračko vrijeme s prezimenom Brnada, koja je relativno brzo završila s aktivnim igranjem.

Međutim, ostala je u obitelji.

– To je jedan od detalja koji je opisivao Dedu. Sve mi koje smo prestajale igrati ostajale smo u klubu kao treneri, pa sam tako i ja u trenutku njegove smrti bila zaposlena u klubu – kaže Katarina pa nastavlja:

– On je svoju veliku obitelj proširio na sve nas. Njihova obiteljska kuća svima je nama uvijek imala otvorena vrata, kao da je naša. Kad bi bilo koja od nas prolazila ulicom, uvijek smo mogle svratiti, pozdraviti, javiti se… Ma baš kao da prolaziš pokraj kuće svoje bake. I ne samo mi igračice, nego i naši roditelji. Uostalom, prije odlaska na utakmice nismo se skupljali ispred dvorane, nego isključivo ispred Dedine i Bakine kuće. Uvijek bi Deda pripremio ključeve od kombija, prometnu i obavezno novce da se cure počaste sokom, ručkom… Nikad nismo otišle ni do Zagreba, a da nismo negdje sjeli svi zajedno i popili sok. To je bilo to zajedništo, zato je sve to tako i izgledalo.

Deda i Baka bili su nerazdvojni, na svakom treningu Azene zajedno su sjedili sa strane i pažljivo pratili svaki korak

Deda je vodio ozbiljnu i uspješnu tvrtku, koju danas vodi njegova unuka Senna, a prihod koji je dolazio velikim je dijelom završavao u odbojci. Međutim, nije novac u svemu tome bio ključan, puno više se pamti energija i strast koju je Antun Azenić donosio u cijelu tu priču.

– Bio je na svakom, ali baš svakom treningu. Ne zato da bi nešto kontrolirao, nego je njemu bilo normalno doći na trening. Jednako kao i nama igračicama. Znao je da je trening tad i tad, spremio bi se, došao, sjeo sa strane i gledao trening sat i pol. Baka je, naravno, išla s njim u paketu – pamti Diana Breko, jednako kao što pamti i sve one karakteristike koje su činile Dedin lik i djelo.

Iskustva koja pamti jedan novinar kažu da je bio odrješit, odlučan, često i tvrdoglav, svojeglav, ali ludo uporan.

– Je, bio je baš poseban. Nije puno pričao, ali znalo se što on očekuje i želi i bez puno riječi. Davao je sebe za odbojku, za klub, za sve nas, a karakteriziralo ga je to što nije, rekla bih, trpio čak ni savjete, a kamoli išta ozbiljnije od toga. Pamtim da se puno puta znalo dogoditi da se usred treninga posvađa s našim trenerom Bracom Jankovićem. Budući da je on bio isti tip karaktera kao Deda, Braco bi momentalno pokupio stvari i otišao iz dvorane. A onda bi se, nakon nekog vremena, kod Dede smirile strasti i svaki put bi pronašli rješenje za dobrobit kluba. I Braco bi se vratio – prepričava Diana.

Anegdota je, kažu cure, “mali milijun”, život uz Dedu bio je sve prije nego dosadan i jednoličan.

– Baš smo se nekidan sjetile kako bi, kad je bila utakmica, uvijek zapisivao rezultat. I kad bi se dogodilo da slučajno nema kod sebe komad papira, iz džepa bi lijepo izvadio novčanicu i na nju zapisao rezultate po setovima! Koje novčanice? Ma sitno, deset kuna… – nasmijala se Diana.

Dobro, neka sjećanja kažu da su apoeni znali biti i kudikamo veći, ali zapravo i nije ključno, poanta je jasna bez obzira na broj nula. Bila je to luda strast koja nije imala granice.

– Uh, tolike smo godine prošli zajedno, u našem zelenom kombiju. Pamtim ta neka prva putovanja, kao recimo ono kad smo išli u Dubrovnik, pa ono legendarnona turnir u Barcelonu… Dobro, tad nismo išli sa zelenim kombijem, nego autobusom, ali trajalo je i trajalo i trajalo. Vozili smo se valjda 30 sati – prisjeća se Katarina, a tu se ubacuje i Diana:

– Ma dobro što smo se mi vozili toliko, ali i Deda i Baka su se vozili s nama! Mislim da je ukupno trajalo 34 sata…

Godinama je ženska odbojka bila glavni hit u gradu, teško je i nabrojati utakmice na kojima su tribine u “bakariću” bile pune. Teško je zaboraviti Svena Ušića, koji je neumorno vodio navijanje, u vremenu su ostale zamrznute i slike Dede i Bake, na svojim mjestima, kako fokusirano prate svaki poen, kako jedan sportski vizionar gradi jedini klub koji je u to vrijeme dovodio prvu ligu u naš grad.

A onda je, tog tužnog 23. siječnja 2005., sve stalo. Dobro, trajala je Azena na sličnoj razini još neko kratko vrijeme, a onda je i definitivno krenuo put prema dolje. Bez Dedinog novca, ali prije svega bez njegove snage i energije, nije išlo.

– Kad imate takvog čovjeka, koji je posvetio svoj život sportu, odnosno goričkoj odbojci, naravno da u takvom trenutku pomisliš: ‘O Bože, tko će sad to moći nastaviti…’ I zapravo je bilo za neminovno očekivati da će stvari otići ovim smjerom ako se ne ukaže netko tko može nastaviti voditi klub na barem sličan način. A nije se ukazao nitko – kazala je Diana.

– Kao i u svakoj organizaciji, pa tako i sportskom kolektivu, kad takav vođa ode, teško je pronaći pravu zamjenu. Cijela obitelj bila je u šoku, pogotovo zato što je Deda uvijek brinuo o svemu, sve konce držao u svojim rukama, i u firmi, i u klubu, i u obitelji. Nažalost, od strane Grada u tom trenutku nije bilo reakcije, nije bilo čovjeka koji bi mogao preuzeti klub i nastaviti istim kolosjekom. I u godinama koje su slijedile Azena je završila tamo gdje je završila… – dodala je Katarina.

Razišle su se nekako i djevojke koje je okupio u dvorani OŠ Eugena Kumičića kao djevojčice, igračice koje su ispisivale povijest goričkog sporta, no danas su cure opet zajedno. Okupio ih je projekt HOK Gorice, kluba koji su pokrenule prije šest godina, koji je uoči početka ove sezone spojen s onim što je ostalo od Dedine Azene.

I upravo to društvo, cure kojima zacakle oči kad krene priča o slavnim Azeninim danima, pokrenule Memorijalni turnir Antun Azenić Deda, koji je u nedjelju odigran četvrtu godinu zaredom.

– Turnir je bio super. Krenuli smo s malom odbojkom, s djevojčicama, a sad su to kadetkinje, koje igraju i seniorsku odbojku. Bilo je osam ekipa, ove godine došle su i cure iz Novog Mesta, a i uzvanika je sve više svake godine. Ljudi svojim dolaskom pokazuju da ono što radimo ima smisla, da daje nadu i da svi skupa možemo biti ponosni – kaže Diana.

Posebno je sve okupljene razveselilo što se u dvorani pojavila i Baka. Dedina životna suputnica danas je u kolicima, teškog zdravstvenog stanja, ali ovo nije propustila.

– Baka je u poznim godinama, bori se s bolešću, ali na momente prepoznaje i sve nas, i dvoranu… Zahvalila bih obitelji što su je doveli, prije svega Svenu Ušiću, koji se brinuo o njoj. Ipak sve mi, kad pogledamo Baku, vidimo svoje djetinjstvo, cijelu Azeninu priču, taj naš životni i sportski put. Jako nam je puno značila, to su emocije koje je jako teško opisati – govori Katarina dok glas počinje drhtati.

Djevojke iz nekadašnje Azene okupile su se oko Bake, koju je Sven Ušić doveo u dvoranu

Bilo je suznih očiju u dvorani koliko god hoćeš, jer osim Dede, sjetili su se okupljeni i njegove kćeri Snježane. Ni ona više nije među nama, pridružila se ocu s one strane oblaka…

– Da nije bilo Snježane, ne bi bilo ni Azene. Deda je klub i pokrenuo zbog nje. Taman je završila igračku karijeru i bila je s nama od početka, od kad smo bile djevojčice u trećem i četvrtom razredu. Kad smo došle do seniorki, ona je uskočila. Mi smo govorili da smo njezini pačići, okupila nas je i davala nam sigurnost na terenu, uvijek bila tu za svaku od nas izvan terena… Ako su Deda i Baka bili naši deda i baka, onda možemo reći da nam je ona bila mama – zaključila je ovu emotivnu priču Diana Reščić.

Cure su danas na čelu HOK Gorice, projekta koji želi završiti tamo gdje je Azena nekad bila.

– Radimo, trudimo se i nadamo se da će u godinama pred nama to biti moguće. Trebat će nam i pomoć Grada, nadamo se i sponzora, ali vjerujemo da ćemo opet dovesti prvoligašku žensku odbojku u naš grad, baš kao Deda nekad – poručile su djevojke u glas.

Sport

Pozdrav sa stadiona: Vrata koja se ne javljaju, teren kao tepih i bauštela pod istokom

Radovi su na Gradskom stadionu u punom tijeku: na terenu radi i gradi trener Carević s igračima, uz rub igrališta rade i planiraju ljudi iz škole nogometa, ispod tribine se postavlja keramika, a teren se uređuje i kosi. I sve to iza jednih neobičnih vrata…

Objavljeno

prije 17 sati

3. travnja 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

Budući da proljeću očito još nitko nije javio da je stiglo, jer ovih se dana baš i ne ponaša u skladu sa svojom reputacijom, slabo smo se u posljednje vrijeme mogli nauživati sunca. Ovog četvrtka ipak se pojavljivalo, pa se logičnom činila odluka provjeriti što se događa u dijelu grada u kojem vlada – zelenilo. Odnosno, na našem Gradskom stadionu…

I već po dolasku sve govori da su ovdje radovi u tijeku. Gdje god pogledaš, kamo god se okreneš. Na prvom pomoćnom terenu svoje je odrađivala prva momčad, trener Carević i njegov stožer nisu pretjerivali s naporima dan uoči Varaždina, ali svejedno se žestoko radilo. Svoje su dotad već odradili i klinci, nakon čega su se treneri iz škole nogometa okupili na kavi kod Peveca i zadržali u analizi aktualnog trenutka.

Kavu kuha i na stol donosi vedeta NK Vrbovca, srednji Pevecom sin Đuka, koji se usput bavi i tehnološkim iskoracima.

– Stari moj, dokle smo mi došli… – gunđa “Brozović z Kozjače” dok uzima mobitel u ruke i gleda prema vratima ograde.

– Evo, upravo sam nazvao vrata! Evo, imam broj upisan u imenik, lijepo piše “vrata”, ja nazovem i ona se otvore – objašnjava Đuka situaciju u kojoj se našao otkad su zamijenjena vrata na ulasku u kompleks stadiona.

Doduše, dotična vrata nisu baš raspoložena za priču, u slušalicu se čuje samo “korisnik ne može odgovoriti na vaš poziv”, ali zato rade. I otvaraju se brzo i lako, elegantno i šutke. Dovoljno je upisati svoj broj mobitela u sustav i svaki sljedeći poziv širom otvara vrata…

Nedaleko od omiljenoga gradskog nogometnog okupljališta odvija se i druga vrsta posla, i to ispod istočne tribine. Građevinski radovi su ovih dana znali biti i bučni, ali tako to i izgleda kad se radi punom parom. Za početak se uređuju sanitarni čvorovi, uređivat će se i dnevni boravak za igrače, a u sljedećoj fazi i restoran za zajedničke obroke, uredski prostori… Planovi su veliki i ozbiljni, radi se vrlo konkretno i ozbiljno, a ništa drukčije nije ni nekoliko desetaka metara dalje, na samom terenu.

Odmah nakon utakmice protiv Slaven Belupa, a bilo je to još 5. ožujka, krenuli su radovi na sanaciji travnjaka, koji je bio u jako lošem stanju. Nepunih mjesec dana poslije slika je potpuno drukčija.

Proces ide tako da se dijelovi na kojima trave nije bilo, ili je nije bilo dovoljno, doslovno izrežu iz travnjaka. Iskopaju se i pripreme, zemlja se vadi i radi se odgovarajuća podloga, na što dolazi nova trava, koja je naručena od specijalizirane tvrtke. Nakon što se to odradi, potrebna su dva do tri tjedna da trava “odleži” i da se u potpunosti primi. Od početka radova prošla su gotovo četiri tjedna, a to se i vidi.

– Teren je sad top! – zadovoljni su i dečki koji rade na održavanju travnjaka.

Kosilica je u pogonu, jer trava je ponovno gusta i kvalitetna, a to i ne čudi s obzirom na vremenske prilike. Podsijano je dodatnih 150 kilograma trave po cijelome terenu i taman nakon toga krenule su obilne kiše, što je u kombinaciji s povremenim pojavljivanjima sunca bilo sjajno za bujanje vegetacije. Kad se spoji puno vlage i toplije vrijeme, znat će oni koji imaju dvorišta, trava “ludo” raste…

Slijedom svega toga, travnjak će utakmicu protiv Istre 1961 sljedećeg vikenda, cijelih pet tjedana nakon sanacije, biti nešto potpuno drugo od onoga što smo imali dosad. Pa će valjda prestati i priče o “livadi” i “krumpirištu” u Velikoj Gorici. Kad se teren pripremi za utakmicu, bit će to potpuno drukčiji vizualni dojam, ali još je važnije da će teren biti idealan za nogomet.

Vidjevši sve to, sjećajući se ne tako davne prošlosti, sa stadiona smo mogli otići zadovoljni. I preostalo je odraditi samo još jedno.

– Ej, Pevi, odoh ja, daj samo nazovi vrata!

– Evo, opet se ne javljaju… – progunđao je Đuka, ali svejedno su se i ovoga puta širom otvorila.

Nastavite čitati

Sport

Gorica u Varaždinu: ‘Baš su dobri! Moramo tamo biti na milijun posto…’

Nogometaši Gorice u petak u 18 sati gostuju u Varaždinu, na otvaranju prvoga kola četvrtoga kruga prvenstva. U momčad se vraća Ante Erceg, a osnovni cilj je prvi put u sezoni povezati dva gostovanja bez poraza…

Objavljeno

prije 18 sati

3. travnja 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

Ako je netko u posljednje vrijeme upitao nekog igrača Gorice ono mladenačko “di se izlazi petkom”, velika je vjerojatnost da je odgovor glasio: “Izlazi se iz presinga!” Goričani su se, naime, pretplatili na HNL petke u posljednjih mjesec dana, počevši od onih 0-3 doma sa Slaven Belupo, nastavno na to i onih 1-1 kod Lokomotive minulog petka, zaključno s gostovanjem kod Varaždina ovoga petka…

Riječ je o terminu u koji najčešće upadaju utakmice “drugog razreda zanimljivosti”, pa se klubove iz velike četvortke bitne rijeđe može vidjeti u programu petkom, ali ne postoji tu razlog za pomisliti da tu netko podcjenjuje važnost utakmica našega kluba. Jednostavno se tako posložilo, o čemu će najviše reći podatak da je Gorica u prvih 25 kola u petak igrala samo tri puta. Pa još tri puta u ova zadnja tri.

Uglavnom, Gorica će od utakmice do utakmice imati punih tjedan dana. Sasvim dovoljno za kvalitetnu pripremu za iznimno zahtjevnu utakmicu, koja kreće u petak u 18 sati. S druge strane bit će momčad koja je na istome mjestu prije koji dan nadigrala Dinamo.

– Da, spremni smo – kaže uvodno trener Mario Carević.

– Imali smo normalan tjedan, već dan nakon remija kod Lokomotive potpuno smo se okrenuli sljedećoj utakmici, jer znamo da nas čeka jako dobar protivnik. Vidjelo se to jako dobro i u prošlom kolu protiv Dinama, iznimno su dobra momčad. Znamo da love Europu, imaju ogroman motiv, ali imamo i mi ogroman motiv, iako se mi, nažalost, borimo za nešto drugo. Izgubili su dosta igrača, ali to se uopće ne osjeti, imaju dobre mehanizme, jasnu ideju i morat ćemo biti na “milijun posto” da uzmemo tamo nešto – svjestan je strateg Gorice.

Gorica je ove sezone uzela samo dva od mogućih 39 bodova na gostovanjima, daleko je najlošiji gost u ligi, a Varaždin je doma izgubio samo dvije od 13 utakmica cijele sezone

– Imamo neke ideje, radili smo stvari za koje mislimo da će nam pružiti šansu. Ja vjerujem da možemo biti jako opasni ako se nametnemo, ali moramo popraviti neke stvari, pogotovo iz prošle utakmice. Moramo donositi malo bolje odluke. Suočio sam igrače sa situacijama, a bilo ih je jako puno, u kojima smo s boljom reakcijom mogli doći u izglednu situaciji. Međutim, ili smo donosili pogrešne odluke, ili tehnička obrada nije bila na nivou. Tu moramo biti bolji, igrači su toga svjesni, radili smo baš na tome i nadam se da ćemo već u ovoj utakmici pokazati da smo to iskorigirali – optimističan je Carević.

Optimizam će i biti potreban, jer dug je još put do kraja. Gostovanje u Varaždinu bit će otvaranje posljednje, četvrte četvrtine prvenstva, ali planovi se ne vežu za tako duga i kompleksna razdoblja.

– Ne gledam toliko daleko. Jednostavno, moramo biti živi i zdravi, da nema puno izostanaka… Momci treniraju dobro, ali moramo ostati motivirani i fokusirani u svakoj sljedećoj utakmici. Već sam rekao da ova momčad može svakome uzeti bodove, ali samo ako bude na nivou što se tiče tih elementarnih stvari poput fokusa i motivacije. Napadački gledano, imamo širok roster, različite profile igrača i s tom kombinacijom možemo biti uspješni na duži period – zaključio je Carević.

U kadar se vraća Ante Erceg, koji je ovoga puta odradio žute kartone, a spreman i dalje neće biti Dino Mikanović. Nažalost, i dalje nema pravih pomaka po pitanju Jurice Pršira, kapetana i dalje nema na treningu zbog problema s leđima… Prvih 11 moglo bi izgledati ovako nekako:

Banić – Bralić, Krešić, Krizmanić – Majstorović, Halilović, Pajaziti, Sikošek – Elezi, Ndockyt – Erceg

Nastavite čitati

Sport

Kreću radovi na kampu HNS-a! Zna se i točan datum za prve lopate i bagere…

Nakon brojnih propalih pokušaja gradnje kampa HNS-a u prošlosti, postojale su sumnje i po pitanju onoga u Velikoj Gorici. Međutim, dvojbi tu više nema, gradnja kampa u našem gradu kreće idućeg petka!

Objavljeno

prije 20 sati

3. travnja 2025.

Objavio/la

Marko Vidalina

Prošao je točno 21 mjesec od tog 3. srpnja 2023. godine, dana kad je premijer Plenković došao u Veliku Goricu potpisati ugovor o darovanju zemljišta za nacionalni nogometni kamp u našem gradu. Bio je to korak koji je dao određene garancije kako ova priča o kampu HNS-a neće završiti kao sve one prethodne, na slučajeve koji su doveli do toga da ni ovoga puta ne vjeruju da će se takvo nešto dogoditi.

Cijeli proces, kao dodatna hrana za skeptike, išao je svojim uobičajenim tijekom, koji se zna činiti sporijim… No išao je korak po korak, od natječaja do natječaja, od žalbenog roka do žalbenog roka, od odabira jednog izvođača za jedan, pa onda i drugog za drugi dio radova… A onda je ovog četvrtka stigla poruka koja se čekala.

“Kamp HNS-a, početak radova, petak, 11. travnja, u 9 sati!”

Dolaze bageri, kreću pripremni radovi, ali naravno da će prije svega doći i ljudi u odijelima, oni koji stoje iza svega ovoga. Zasad nije poznato hoće li nam ponovno u goste doći premijer, samo koji dan nakon što je ovdje okupio gradonačelnike velikih gradova, ali puno važnije od toga je da se pojave lopate, bageri, ljudi koji će se baciti na posao.

Posljednje najave govorile su o početku radova tijekom travnja, to će se i dogoditi, a za sve nas ovo je jako dobra vijest. Baš kao i za hrvatski nogomet, koji će za nekih godinu i pol dana dobiti svoje centralno mjesto. Baš ovdje, baš u našem gradu, što će trebati samo znati pametno iskoristiti, izvući što više benefita iz cijele priče.

U prvoj fazi kamp će dobiti tri terena i upravnu zgradu sa skladištem, u drugoj će se raditi još jedan teren i dvorana za reprezentacije u momčadskim sportovima, a štošta bi se moglo događati i u bližoj okolici kampa.

Nastavite čitati

Sport

FOTO Lomnica ‘petardom’ izbacila Gradiće iz Kupa

Objavljeno

prije 21 sat

3. travnja 2025.

Objavio/la

David Jolić

Lomnica se pobjedom 5:1 protiv Gradića plasirala u slijedeće kolo Kupa Grada Velike Gorice 2025. Domaći su u početnoj fazi susreta došli u vodstvo pogotkom Leona Garvanovića, koji je nakon ubačaja Josipa Grdenića s desne strane loptu pospremio u bliži kut za 1:0. Iza toga Lomnica je još dva puta ozbiljno zaprijetila, ali izostala je realizacija.