Pomislili biste kako je posjet poljoprivrednom gospodarstvu zimi obično gubljenje vremena. Samo zaleđena zemlja i voćke bez krošnji. No, već na početku obilaska oko 10.000 četvornih metara OPG-a Zdenke Dodig u Gradićima brzo ćete shvatiti kako zima nije dosadno razdoblje za uzgoj biljaka. Zelene se u plastenicima različite vrste salata, komorač, blitva, aromatično bilje… A sve što ovdje možete vidjeti ekološki je proizvod. Uzgojeno je bez umjetnih gnojiva i kemikalija protiv insekata, gljivica ili korova. Upravo se za takvu vrstu poljoprivrede prije oko 12 godina odlučila ova zaljubljenica u prirodu. Nakon karijere u marketingu u vrijeme rata kada su, kako kaže, plaće bile 100-tinjak tadašnjih maraka, pridružila se UNPROFOR-u kao prevoditelj. Na tom je poslu usavršila jezik, a onda se zaposlila na Haškom sudu u Haagu.

– To su bili dragi poslovi na kojima sam puno naučila, ali taj korporativni duh mi je bio stran te sam mislila da će mi poljoprivreda donijeti smirenost i rad bez stresa. Novac koji sam zaradila investirala sam u zemlju i plastenike. Sve bi bilo tako idilično, kako sam zamislila, da nije došlo do promjene klime – kazala je Zdenka Dodig te ispričala kako je zbog učestalog lošeg uroda krušaka počela uzgajati i povrće.

Na početku je prijateljima poklanjala višak, krug se širio i odlučila je komercijalizirati svoj rad. Danas svoje proizvode prodaje u trgovini na zagrebačkoj Knežiji. Osim voća i povrća, nudi i zimnicu koju sama izrađuje. Naime, ljeti je proizvoda jako puno, a kupci su na moru. Kako svi ti proizvodi ne bi propali, potrebno ih je staviti u teglice i prodati zimi. U poljoprivredi morate, kaže, paziti na svaku kunu. Posebno je ponosna na svoj kimchi, kiseli kupus s đumbirom, češnjakom i čilijem. Upravo njega savjetovat će vam i za ovu poslijeblagdansku detoksikaciju.

– Nažalost, u trgovinu mi dolazi jako puno bolesnih ljudi. Ima i jako puno mladih obitelji koji ulažu u svoju djecu. Oni možda neće nužno kupovati ekološku hranu sebi, ali će djetetu sigurno kupiti – priča Dodig i pojašnjava kako joj je dugo trebalo da kod ljudi razvije povjerenje zbog čestih prevara kupaca.

Budući da znanje o ekološkom uzgoju biljaka nije prikupljeno u jednoj jedinoj knjizi, Zdenka je na njemu radila godinama, a sada s tim iskustvom zna prepoznati ekološki proizvod. U prirodi je mnogo toga od čega proizvođač može sam napraviti sredstva za zaštitu, a postoje i lako dostupna prirodna hranjiva za biljke poput kozjeg gnojiva, koje Zdenka koristi. Zato, kaže, zaista nema potrebe za kemikalijama, a pogotovo ako znamo koliku to štetu nanosi prirodi te da je potrebno i 100 godina da se umjetna gnojiva pročiste iz zemlje.

– Dušik koji se umjetno dodaje biljci čini ju intenzivno zelenom, maslinastom, dok je biljka uzgojena bez umjetnih gnojiva svjetlozelena. Tako si možete i pomoći kada odabirete povrće. Ne možete prepoznati je li ima imala zaštitu od gljivica, insekata ili virusa. To se ne vidi, a kada dođe u probavni trakt nastavi djelovati i uništava naš imunološki sustav – objasnila je Zdenka te pojasnila kako se većina kemikalija koje služe za zaštitu biljaka razlažu tijekom kuhanja, no najveća opasnost su sistematici i umjetna gnojiva jer su oni već u samoj biljci.

– S umjetnim gnojivima se u biljku dodaju soli teških metala koje izazivaju potrebu za crpljenjem vode. Zato biljka naraste duplo veća. Međutim, pitanje je koliko je hranidbeno kvalitetnija takva biljka od one male i kržljave. Zato danas ljudi često imaju osjećaj da nisu siti. Tijelo prepoznaje da ta hrana nema dovoljno hranidbene snage – pojasnila je Zdenka Dodig koju je na odluku da se bavi ekološkom proizvodnjom potaknula i smrt majke.

– Imala je cirozu jetre, a nikad u životu nije popila kap alkohola. Bilo je evidentno da se otrovala jer je, kao kemičarka, radila s teškim organskim otapalima. Negdje u to vrijeme se u Europi počeo javljati pokret ekologije. Počelo je kada je jedan nizozemski seljak iskopao leš mačke koji je prije godinu ili dvije zakopao u svoju oranicu. Mačka je izašla iz jame kako je i ušla. Počelo se postavljati pitanje kakva nam je zemlja ako se organizam u njoj ne raspada. To je kod mene izazvalo otpor – ispričala je ova poljoprivrednica.

Tako je Zdenka krenula u ekološku proizvodnju. I put nije bio lagan. Bilo je dana kada je radila od 6 ujutro do 2 u noći. Sama je vodila imanje, brinula za životinje i biljke, brala povrće i pripremala za dućan te dostavljala kupcima.

– Živim sama, nemam obitelji i nemam koga povesti da mi pomogne u plastenicima, moja glavna pomoć dolazi iz inozemstva, od ljudi koji dolaze iz svih krajeva svijeta. Tako su trojica Francuza, dva IT stručnjaka i budući doktor, ovo ljeto na temperaturi višoj od 30 stupnjeva ručno kopali jamu duboku četiri i široku tri metra i još su rekli kako im je to bilo najbolje ljetovanje u životu– priča Zdenka.

Zauzvrat, Zdenka volonterima osigurava smještaj i hranu tijekom boravka na imanju. Sami plaćaju kartu do Hrvatske i, priča Zdenka, dolaze s velikom radošću kako bi i po 12 sati na dan radili na farmi.

– Tu kod nas teško nađete čovjeka koji vam hoće raditi, postavljaju svakakve uvjete i traže 1.000 eura plaću. Ne shvaćaju koliko je to teško zaraditi u poljoprivredi – priča Zdenka Dodig.

No, ono od čega Hrvati zaziru, nekome je odlična prilika. Tako kod Zdenke na farmi radi 21-godišnji Hernan Suarez de Alba iz Venezuele. On je prije gotovo dvije godine otišao u Beč na studij. Zbog problema s vizom morao je hitno napustiti Austriju, a preko zajedničkih prijatelja došao je do Zdenke te su dogovorili da kod nje bude do povratka na studij. Novi problemi s vizom i propadanje ušteđevine kojom je platio vizu i fakultet ponukali su ga da spas opet potraži u Velikoj Gorici.

– Početak je bio smiješan jer ja nisam znao engleski, a Zdenka španjolski. Dala mi je ugovor na godinu dana koliko mi traje i viza za Hrvatsku, ali nadam se da će mi vizu produžiti kako bih mogao ostati raditi ovdje. Imam mamu, brata i sestru. Ne mogu se vratiti u Venezuelu jer sam ja taj koji pomaže obitelji – objasnio je Hernan koji u Hrvatskoj planira završiti i školu za kuhara, a Zdenka ga već uči hrvatski.

– Kao dijete mi je postao. Potpuno je različit od mladih ljudi ovdje. Vrijedan je i zna jako puno toga raditi. Mladi Hrvati koji su dolazili ovdje raditi većinom nisu bili radišni. Niti su znali, niti htjeli. Još sam morala popravljati za mnogima – kaže Zdenka Dodig i dodaje kako bi na farmi ove veličine trebalo raditi barem troje ljudi.

No, bez obzira na nedostatak radne snage Zdenka za svoju poljoprivrednu proizvodnju ima velike planove. Želi nabaviti još plastenika, radi jezero za patke koje će ujedno služiti i za navodnjavanje povrća u plastenicima, a tu je i proizvodnja izuzetno kvalitetnog komposta, dok bi za grijanje plastenika iskoristila upravo procese koji nastaju stvaranjem tog komposta.